MEKTUBAT

Back | Index | Next

Dvije stotine pedeset prvo pismo prvog toma imamove Rabbanijeve knjige Mektubat je napisano Muhammedu Ešrefu. Prvi tom u sebi sadrži pet stotina trideset šest pisama. Ova pisma, koja objašnjavaju i savjetuju, su napisana alimima, guvernerima (valijama), komandirima, i vladarima, koji su živjeli u raznim gradovima (svijeta). Njih je napisao najveći alim u islamskoj vjeri hazreti imam-i Rabbani, mudžeddid-i elf-i sani, Ahmed Faruki kuddise sirruh. Ovo pismo objašnjava razne stvari kao što su vrline Hulefa-i rašidina (tj. prve četiri pravedne halife čija su imena hazreti Ebu Bekir, hazreti Omer, hazreti Osman i hazreti Ali) radijallahu teala anhum edžma’in, i superiornosti dvojice od njih koji se zovu hazreti šejhajn (tj. hazreti Ebu Bekir i hazreti Omer) radijallahu anhuma, i specijalne superiornosti hazreti Emira (hazreti Alije) radijallahu anh, i časti i odlike koje su dodjeljene ashabima kiram alejhimurridvan, kao i nutarnju prirodu njihovih međusobnih ratova.

Prvi dio pisma sadrži duboko i suptilno znanje o Poslanicima alejhimussalavat, i evlijama kuddise sirruh. Mi prevodimo drugi dio pisma:

Naučivši podatak da je hazreti Emirovo radijallahu anh ime napisano na zaglavlju džennetske kapije ja sam se počeo pitati šta bi mogle biti uzvišenosti, i specijalne počasti, koje su dodijeljene hazreti šejhajnu [hazreti Ebu Bekiru i hazreti Omeru] radijallahu anhuma ispred džennetske kapije. Ja sam se, što sam više mogao, trudio da naučim ovu stvar. Konačno sam dobio informaciju da će ulazak ovog ummeta [tj. muslimana] u džennet biti ostvaren preko autoriteta i odobrenja ova dva velika čovjeka (zata). Kao, Ebu Bekir radijallahu anh će stajati kod džennetskih vrata, i davati odobrenje za ulazak, a Omer radijallahu anh će ih, držeći stetnike za ruku, uvoditi unutra. Ja osjećam, kao da je sav džennet preliven Ebu Bekirovim radijallahu anh nurom. Prema ovom fakiru [hazreti imami Rabbani kuddise sirruh misli na sebe], hazreti šejhajn imaju, među svim ashabima kiram alejhimurridvan, još i dodatne veličanstvenosti i superioritete. U njima (veličanstvenostima i superioritetima) niko drugi nema udjela. Siddik (hazreti Ebu Bekir) radijallahu anh i naš efendija, Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, su posjednici, da tako kažem, iste kuće. Razlika između njih je kao razlika između dva sprata u (istoj) kući. Faruk (hazreti Omer) radijallahu anh je takođe u istoj časnoj kući, kao Ebu Bekirov radijallahu anh pomoćnik. Druge sahabe-i kiram su kao Server-i alemove (Poslanikove) sallallahu alejhi ve sellem komšije i sugrađani. Njihova blizina njemu je proporcionalna njihovom uspjehu u izvršavanju njegovog sunneta senijje [tj. islamske vjere ili islama]. Kada je sa njima ovakav slučaj, kakav je položaj evlija među onim koji su kasnije došli? Može li se zamisliti! Dakle, šta bi ikad dopalo njihovom dijelu u ovom poslu shvatanja veličine šejhajna? Veličina ove dvojice je toliko velika, i njihove vrline su tako obilne, da oni dijele istu poziciju sa Poslanicima alejhimusselam. Oni uživaju sve njihove superioritete osim stepena (mekama) Poslanstva. U stvari, naš Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je rekao, “Kada bi poslije mene došao Poslanik Omer bi bio Poslanik.

Imam Gazali rahmetullahi alejh je rekao: Kada je halifa Omer, radijallahu anh, postao šehid Abdullah ibni Omer je ovako rekao ashabima kiram, “Sa Omerom je umrlo devet desetina znanja!” Kada su se neki od prisutnih počeli kolebati, zato što nisu razumjeli njegove riječi, on je rekao (objasnio), “Ja sam pod ‘znanjem’ mislio na znanje o Allahu dželle-šanuhu a ne na znanje o abdestu i gusulu (fikhsko znanje)” [U četvrtom fasciklu knjige (na engleskom jeziku koja se zove) Endless Bliss, u njenom drugom i četvrtom poglavlju, je opširno objašnjen abdest i gusul.] Kako bi ikad iko mogao shvatiti Ebu Bekirovu radijallahu anh veličinu, kada su sve Omerove dobrote, kako se navodi u hadisi šerifu, ravne jednoj njegovoj dobroti? Razlika između Omera i Siddika, radijallahu anhuma, je veća od razlike između Siddika i Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem. Ova činjenica je oznaka visine, mjerilo (referentna tačka, benčmark), prema kom se može uspoređivati koliko su drugi niži od Siddika radijallahu anh. Šejhajn, radijallahu anhuma, nisu ni poslije smrti udaljeni od Poslanika sallallahu alejhi ve sellem. (A naš Poslanik nas informiše) da će on ustati (na onom svijetu) i doći na mjesto skupa (Mahšer) zajedno sa njima. Dakle, značenje superioriteta je bliskost njemu, u čemu su ove dvije velike osobe otišle daleko ispred drugih. Kako ću ikad ja, ponizni siromah, išta shvatiti o njihovoj veličini, i šta bih ja ikad mogao reći o njihovim superioritetima? Može li prašina ili dim definisati sunce? Može li kap vode opisati velika mora?

Izvjesne Evlije kaddesallahu teala esrare-humul’aziz koje su poslate nazad po dužnosti savjetovanja i upućivanja drugih (iako su došle na najviše duhovne sfere i stepene dostupne čovječanstvu), i neki Tabi’ini i Tebe-i tabi’ini rahime-humullahu teala koji su u znanju došli na stepen idžtihada, koji su razvili izvjesnu količinu svjesnosti o savršenostima koje su specifične za šejhajn radijallahu anhuma i uspjele da u skromnom stepenu prodru u unutarnju prirodu njihove veličine - koju ranija grupa duguje nuru kešfova a kasnija svojoj kompetenciji da spozna prikrivena značenja koja se sakrivaju u dubinama hadisi šerifa - su izrazili svoje jednoglasne nalaze koji se odnose na njihove superioritete. Oni su odbacili i prezrijeli druge kešfove i nalaze koji su u suprotnosti sa njihovim jednoglasnim izjavama, i rekli su da su oni pogrešni. U stvari, među ashabima kiram je bilo jako dobro poznato da su ova dvojica (tj. šejhajn) bila najviša (najsuperiornija, najodabranija). Na primjer, Buharijji šerif citira da je Abdullah ibni Omer radijallahu anhuma rekao, “Mi, za vremena našeg Poslanika sallallahu alejhi ve sellem, nismo znali nikog ko je ravan Ebu Bekiru. Poslije njega smo znali (po odabranosti) Omera, a poslije njega Osmana, radijallahu anhum. Mi nismo, ispod njih, držali nikog da je viši od drugih.” Prema jednom drugom izvještaju kojeg nam prenosi Ebu Davud, Abdullah ibni Omer je rekao, “Mi smo u Resulullahovo sallallahu alejhi ve sellem vrijeme govorili da je Ebu Bekir najviši (od svih ashaba kiram), onda Omer, onda Osman radijallahu anhum.”

Riječi, “Nivo evlijaluka je viši od nivoa Poslanstva” su plod nagađanja i mašte, i pripadaju onim koji su u duhovnoj ekstazi (erbab-i sekr). Drugim riječima, njih su rekle evlije koje nisu poslate nazad (sa misijom da vode narod) i koje su, prema tome, potpuno nesvjesne nivoa Poslanstva. Kako ja, fakir, često naglašavam u mojim pismima, Poslanstvo je iznad vilajeta (ranga evlije). U stvari, Poslanikovo poslanstvo je više od njegovog vilajeta. To je istina. Onaj ko se ovome protivuriječi mora biti da je nesvjestan visokog ranga Poslanstva. Među putevima vilajeta, jedan put, koji se zove Silsile-tuzzeheb, je put Siddik-i ekbera (hazreti Ebu Bekira) radijallahu anh. Stoga, oni koji slijede ovaj put su budni. Ovaj put je radi toga najviši. Kako bi evlije drugih puteva mogle shvatiti njihove savršenosti (kemalat)? Kako bi one ikad mogle shvatiti nutarnju prirodu njihovog puta? Ja ne mislim da kažem da svi sljedbenici ovoga puta beru isti plod. Ako jedan od milion njih dobije ove jedinstvene naznačene savršenosti to će biti blagodat (ni’met) i velika sreća (se’adet). U stvari, hazreti Mehdi rahime-hullahu teala, veliki alim, za koga je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem rekao da će doći (pred Kijamet) će zauzimati najviši stepen vilajeta, što znači da će on biti obrazovan na ovom putu, steći savršenstva ovoga puta, i staviti završne tačke na ovaj put. Jer, svi drugi putevi i redovi vilajeta su ispod ovog puta, pa, prema tome, stepeni vilajeta koji oni dokučuju, pripajaju sebi samo par savršenstava koja su specifična za (visoki) stepen (ili mekam) Poslanstva. Nasuprot tome, vilajet koji se dobije slijedeći ovaj put, podmiruje mnoga od tih savršenstava zato što je to put koji je pod vođstvom Siddik-i ekbera (odnosno, Ebu Bekira radijallahu anh).

Pošto je hazreti Emir radijallahu anh poduzeo, i nastavlja vilajet koji pripada našem Poslaniku sallallahu alejhi ve sellem, obrazovanje evlija - koje se zove kutb, ebdal, evtad, itd. - koje se ne vraćaju sa svojih nivoa koje su postigli, i koje se prema tome ne miješaju sa svijetom, i koje obilno uživaju savršenosti koje su urođene u vilajetu, je ovisno o njegovoj pomoći i vođstvu. Drugim riječima, oni obavljaju svoje dužnosti uz njegovu pomoć i instrukcije. Fatima-tuzzehra (njegova blagoslovljena žena i Poslanikova alejhisselam kćerka), Hasan, i Husejn, radijallahu anhum, dijele ovaj stepen s hazreti Emirom.

Svi ashabi radijallahu anhum našega Poslanika sallallahu alejhi ve sellem su veliki. Mi ih moramo sve smatrati velikim i reći da je svaki od njih veliki. Enes bin Malik radijallahu anh je rekao da je naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao, “Allah dželle-šanuhu je odabrao mene od svih drugih ljudi. On je odabrao najbolje od svih ljudi da budu moji ashabi. On je izabrao najviše od njih da budu moja rodbina i pomoćnici. Ko ih poštuje, zato što mene voli, Allah dželle-šanuhu će ga zaštititi od svake opasnosti. Oni koji vrijeđajući njih mene vrijeđaju će od Njega dobiti svoju kaznu.” Abdullah ibni Abbas radijallahu teala anhuma je rekao: Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je rekao, “Neka je Allahovo dželle-šanuhu prokletstvo na one koji kleveću (lažu na) moje ashabe! Neka je na njih prokletstvo svih meleka i ljudi!” Jedan drugi hadisi šerif koji se prenosi od Aiše-i Siddike, radijallahu anha, kaže, “Najgori ljudi u mom ummetu su oni koji se usuđuju da govore loše o mojim ashabima.

Trebamo znati da su se ratovi između ashaba kiram alejhimurridvan temeljili na dobronamjernim motivima i mislima a ne na ovosvjetskim interesima i željama. Jer, razlike među njima su bile razlike u (njihovom) idžtihadu i tumačenju. One nisu nikle iz strasti nefsa i ambicija. Alimi ehli sunneta su složni po ovom pitanju. Jedino što je idžtihad onih koji su ratovali protiv hazreti Emira bio pogrešan. Hazreti Emir radijallahu anh je bio u pravu. Međutim, pošto su njihove greške bile po pitanju idžtihada oni se ne mogu optuživati i kritikovati. Kako knjiga Šerh-i mevakif navodi od Amidija, ratovi Džemela i Siffina su potekli iz razlike u idžtihadu. Prema riječima Ebu Šekura Muhammeda Sulemija, u knjizi Temhid, alimi ehli sunneta vel džema’at su složni da su hazreti Mu’avija i njegovi saveznici radijallahu anhum pogriješili. Ali, njihova greška je bila proizvod idžtihada. Ibni Hadžer-i Mekki ovako kaže u svojoj knjizi Sava’ik-i muhrika: Rat između hazreti Mu’avije i hazreti Emira, radijallahu anhuma, se temeljio na idžtihadu. Alimi ehli sunneta su tako rekli. Na koga knjiga Šerh-i mevakif misli pod riječima “naši ashabi” kada kaže, “Prema većini naših ashaba takozvani ratovi (među ashabima) se nisu temeljili na idžtihadu?” Alimi ehli sunneta nisu tako rekli. Oni su rekli potpuno suprotno. Sve knjige koje su napisali najveći islamski autoriteti kažu da su u ovim događajima bili upetljani pogrešni zaključci u idžtihadu. Imam Gazali, Kadi Ebu Bekir, i drugi islamski učenjaci su dijelili isto znanje po pitanju ove činjenice. Dakle, onim, koji su se borili protiv hazreti Emira radijallahu anh, se ne smiju pripisivati zločini kao što su blasfemija i otpadništvo.

Kadi Ijad rahime-hullahu teala navodi u svojoj knjizi Šifa da je imam-i Malik radijallahu anh rekao: “Ako neko kune ili kleveće jednog od ashaba našeg Poslanika sallallahu alejhi ve sellem, na primjer, Ebu Bekira, ili Omera, ili Osmana, ili Mu’aviju, ili Amra ibni Asa, radijallahu anhum, pod izgovorom da su ‘skrenuli sa pravoga puta’ ili ‘postali kafiri’ on se mora ubiti. Ako im on pripisuje druge greške i mane on se mora dobro pretuči.” [Knjiga Šifa-i-šerif autora Kadi Ijada rahmetullahi teala.] Potpuno suprotno tvrdnjama fanatičnih ši’ija koje sebe nazivaju alevi, oni, koji su ratovali protiv hazreti Alije radijallahu anh, nisu kafiri. Oni nisu ni u kom slučaju ni grešni. Jer, Aiša Siddika radijallahu anha, Talha, Zubejr, i mnoge druge sahabe-i kiram, ridvanullahi alejhim edžma’in, su bile među njima. Talha i Zubejr radijallahu anhuma i trinaest hiljada drugih ljudi je ubijeno u bici koja se zvala Džemel. Hazreti Mu’avija radijallahu anh nije učestvovao u tim događajima. Jedan musliman, jednostavno, ne može izgovoriti za njih riječi kao što su ‘otpadnik’ i ‘grešnik’. Prljav čovjek, koji tako kaže, ima pokvareno srce i prljavu dušu.

Neki alimi fikha su upotrijebili za hazreti Mu’avijino radijallahu anh ponašanje arapsku riječ “dževr” koja znači “zulum” (nepravda). Ali, oni su pod tim mislili da je bilo “nepravedno sa njegove strane da sebe proglasi halifom za vrijeme hazreti Emirovog hilafeta”. “Nepravda” u ovom smislu se ne smije protumačiti kao “otpadništvo” i “griješenje”. Dakle, njihove riječi (riječi alima fikha po ovom pitanju) su u skladu sa riječima velikana ehli sunneta. Međutim, pravi vjerski alim ne bi nikada trebao reći ovako nešto, zato što uvijek postoji mogućnost da se to pogrešno shvato. Kako bi ikada čovjek mogao reći “nepravedan” za hazreti Mu’aviju radijallahu anh? Ibni Hadžer-i Mekki kaže u svojoj knjizi Savaik-i muhrika da je on bio u izvršavanju Allahovih dželle-šanuhu naređenja i zaštiti prava muslimana “pravedan i besprijekoran halifa”. Bilo bi opravdano da su oni rekli nešto tako o Jezidu. Međutim, jako je gnusno i krajnje prostački reći, tako nešto, za Mu’aviju radijallahu anh. Svi učenjaci hadisa su rekli da je naš Poslanik sallallahu alejhi ve sellem činio hazreti Mu’aviji radijallahu anh dobre (hajr) dove. Na primjer, on je rekao, “Ja Rabbi, poduči ga knjigu, to jest pisanje i znanje, i rasuđivanje i zaštiti ga od kazne (azaba).” On je jednom drugom prilikom rekao, “Ja Rabbi! Uputi ga pravim putem i daj mu da bude vođa na pravom putu!” Resulullahova sallallahu alejhi ve sellem dova je bez sumnje bila uslišana. Izvjesni [džahili i otpadnici] za koje se pretpostavlja da su vjerski ljudi (!) kažu da ga je on prokleo (to jest, da je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem prokleo hazreti Mu’aviju radijallahu anh!) Zar nam njihova tvrdnja ne govori da oni nemaju pojma šta su vjerske knjige? Isto tako nije tačna ni njihova tvrdnja, “da je hazreti imam-i Ša’bi kritikovao hazreti Mu’aviju”. Da je to tačno, imam-i a’zam Ebu Hanife, koji je bio imam Ša’bijev učenik, bi naveo te kritike svoga učitelja. Imam Malik radijallahu anh je prema izvještaju bio jedan od Tebe-i tabi’ina. On je živio u vrijeme hazreti Mu’avije radijallahu anh. Apsolutna je istina da je on bio najviši alim u Medini munevveri. Šta je na svijetu moglo natjerati ovog velikog alima da kaže da se oni, koji kunu i psuju hazreti Mu’aviju i Amra bin Asa, trebaju ubiti? Pošto je on naredio da se oni koji ga (hazreti Mu’aviju) kunu i psuju moraju ubiti, kletva i psovanje njega (hazreti Mu’avije), je moralo po njegovom znanju biti jedan od velikih grijeha, kao psovanje hazreti Ebu Bekira i Omera i Osmana radijallahu anhum.

Prema tome, hazreti Mu’aviju radijallahu anh nije nikad dozvoljeno psovati i kleti. Mi trebamo dobro razmisliti. Hazreti Mu’avija radijallahu anh nije bio sam u tim događajima. Sa njim je bilo skoro pola ashaba kiram. Nazivati one, koji su se borili protiv hazreti Emira radijallahu anh “kafirima” ili “otpadnicima”, znači uništiti pola islama. Jer, oni su bili ti koji su raširili islam po svijetu i nas podučili. Njih će samo kritikovati zindik (vrsta kafira) čiji je cilj da iskorijeni islam. Ovi neredi i borbe su započeli po hazreti Osmanovom mučkom ubistvu (kada je on postao šehid). Oni su se prvobitno temeljili na zahtjevima da se osveti ubicama. Pošto je osveta bila obustavljena Talha i Zubejr radijallahu anhuma su izašli iz Medinei munevvere. Aiša radijallahu anha je imala isto mišljenje. Oni su željeli da se osveta što prije izvrši. Njima nije ni palo na pamet da zaratuju. Bitka kod Džemela je počela jurišom ljudi koji su slijedili jednog židova, Abdullah bin Sebe’, koji je (tobože) prešao na islam. Ovi ljudi su bili konspiratori iza kulisa u sprovođenju šehidske smrti hazreti Osmana radijallahu anh. U tim borbama su ubijeni Talha i Zubejr radijallahu anhuma i još trinaest hiljada ljudi. Kasnije im se pridružio Mu’avija radijallahu anh, koji je bio u Damasku. Odmah zatim je počela bitka kod Siffina. Ovi ratovi, prema imamu Gazaliju, nisu vođeni sa ciljem preuzimanja hilafeta. Oni su nastali iz zahtjeva da se mora prvo osvetiti ubicama i da osveta mora imati prednost nad svim drugim stvarima, kada je hazreti Emir radijallahu anh postao halifa. Kako je hazreti Allame Ibni Hadžer-i Mekki potvrdio ovako su svi alimi ehli sunneta jednoglasno rekli. Po Ebu Šekuru Muhammedu Sulemiju, jednom od najvećih učenjaka u hanefi mezhebu, rat koji je hazreti Mu’avija vodio protiv hazreti Emira radijallahu anhuma se temeljio na hilafetu. Jer, njemu je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem rekao, “Kada budeš vladao narodom budi blag prema njima!” On je žudio od dana kada je to čuo za hilafetom. Međutim, njegov idžtihad je bio pogrešan. S druge strane, hazreti Emirov radijallahu anh idžtihad je bio ispravan. Jer, njegov (hazreti Mu’avijin) hilafet je trebao da počne poslije hazreti Emirovog, radijallahu anhuma. To znači: Početni povod takozvanog nemira je bio u odlaganju osvete. Kada je osveta odgođena nastala je ideja da se postane halifa. To je u svakom slučaju bila stvar idžtihada. Grupa sa neispravnim idžtihadom je zaslužila jednu nagradu (deredžu) a grupa sa ispravnim idžtihadom je zaradila dvije nagrade. Za nas je najbolji postupak da se ne bavimo bitkama koje su se odigrale između ashaba, radijallahu anhum, našega Poslanika sallallahu alejhi ve sellem. Mi ne bi trebali o njima diskutovati. Naš Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je rekao, “Ne interesujte se za poslove mojih ashaba ridvanullahi alejhim edžma’in!” Jednom je rekao, “Kada govorite o njima pazite na svoje jezike!” On je rekao u jednom hadisi šerifu, “Bojte se Allaha dželle-šanuhu za moje ashabe! Nemojte kritikovati moje ashabe!

Jeste, nevaljasti (alčak) Jezid je bio inadžija i grešnik. On nije bio proklinjan (lanet) zato što alimi ehli sunneta ne dozvoljavaju da se osoba proklinje čak i ako je kafir. Oni (alimi ehli sunneta) su rekli da je dozvoljeno nekoga proklinjati samo ako se sigurno zna da je on (ili ona) umro kao kafir. Ebu Leheb i njemu slični su među ovim ljudima. Međutim, to ne znači da se Jezid ne smije proklinjati. Neka je Allahovo dželle-šanuhu prokletstvo (lanet) na one koji uvrijede Allaha dželle-šanuhu i Njegovog Resula sallallahu alejhi ve sellem!

U ovo naše vrijeme se mnogi razonode diskusijama o hilafetu. O čemu god se govorilo u njihovom društvu, oni, nekako započnu o ratovima između ashaba kiram. Oni, čitajući istorije koje su napisali džahili, i vjerujući u laži bid’at sahibija, kleveću većinu ashaba kiram alejhimurridvan. (Bid’at sahibija je čovjek/žena koji slijedi novotarije koje su kasnije uvedene u vjeru.) Ja zato smatram da je neophodno da ja napišem podatke koje znam i da ih pošaljem mojim prijateljima. Naš Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je rekao, “U vrijeme meteža, kada se (u ime istine) pišu laži, (kada su) ibadeti pomiješani s običajima, i (kada se) laže na moje ashabe alejhimurridvan, oni koji znaju istinu trebaju da je kažu drugim! Neka su oni, koji ne kažu istinu, iako je znaju, i u mogućnosti su da je kažu, prokleti od strane Allaha dželle-šanuhu i meleka i svih ljudi! Allah dželle-šanuhu od njih neće primiti nijedan njihov ni farz ni drugi ibadet.

Bez obzira koliko se zahvaljivali (činili hamd) Allahu dželle-šanuhu - zato što je padišah u naše vrijeme [u Indiji] ehli sunnet musliman, hanefija - nije dovoljno. Da ovo nije ovako muslimanima bi bilo jako teško. Svaki musliman se mora puno zahvaljivati (činiti šukr) za ovu veliku blagodat (ni’met).

Svaki musliman mora da nauči vjerovanja (i’tikad) ehli sunneta, i da prema njima ispravi svoje vjerovanje (iman), i da pazi kuda ide, da, vjerujući nepoznatim ljudima i lažnim (ujdurmisanim) knjigama, ne skrene sa pravoga puta. Učiti svoju vjeru (din) i vjerovanje (iman) iz knjiga i magazina, koje su neprijatelji vjere (din dušmani) lažno pripremili slatkorječivim i laskajućim riječima, umjesto iz knjiga koje su napisali alimi ehli sunneta rahime-humullahu teala, znači skočiti u džehennemsku vatru. Nema drugog puta da se čovjek spasi osim da čita i slijedi knjige koje izražavaju riječi alima ehli sunneta vel-džema’at. Ovdje se završava prijevod 251. pisma.

MEKTUBAT

Back | Index | Next