MEKTUBAT

Back | Index | Next

Hazreti imam Rabbani je napisao dvije stotine šezdeset šesto pismo dvojici sinova njegovog učitelja, muršida, hazreti Muhammeda Bakija kuddise sirruh, hadže Ubejdullahu i hadže Abdullahu. On je u ovom pismu objasnio akaid (ilm-i kelam), to jest vjerovanje (i’tikad), kojim je njegovo mubarek srce bilo inspirisano putem ilhama i firaseta. Iako on nije koristio ni knjige, niti je razumom razmišljao dok je pisao, sve što je napisao je u skladu sa riječima alima ehli sunnet vel-džema’at. Da Allah dželle-šanuhu nagradi najvećim blagoslovom alime koji su, trošeći svoje živote i odmor, neumorno, i bez prestanka radili!

Imam Rabbani mudžeddid-i elfi sani šejh Ahmed-i Faruki Serhendi, kuddisa sirruh, je tek zaronio u okean znanja kada je usnio Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem koji mu je rekao u snu, “Ti češ postati mudžtehid u nauci ilm-i kelama.” On je ispričao ovaj san svom hodži. On je od toga dana imao o svakoj mes’eli (vjerskom pitanju koje treba riješiti) iz ilm-i kelama drukčiji idžtihad i mišljenje. Pa ipak, on se u večini mes’ela slagao sa našim Maturidijje imamima. On je opovrgnuo filozofe, čija se mišljenja nisu slagala s islamom, i pokazao im da oni nisu u pravu. On je otkrio sramotu neznalica (džahila) i idiota (ahmaka) koji su - pošto nisu mogli da prepoznaju velikane tesavvufa i da razumiju njihove rječi - skrenuli sa pravoga puta, i koji su, misleći da su vjerski ljudi, takođe zaveli i druge. On u ovom svom pismu takođe iznosi i nekoliko fikhskih pitanja (mes’ela) koje se odnose na namaz, vrijednost i visoki stepen tesavvufa, i govori nam da su se velikani, koji su uznapredovali na ovom putu, potpuno pridržavali šerijata, i da su klevete onih, koji ih nisu mogli prepoznati, neodržive, i savjetuje nam da ne slušamo muziku, da ne plešemo, i ne igramo, kao i još nekoliko drugih stvari:

Neka je svaka hvala i zahvala (hamd) Allahu dželle-šanuhu. Neka su sve dove i dobrote na Njegovog Pejgambera i miljenika Muhammeda Mustafu sallallahu alejhi ve sellem, koji je u svakom pogledu najbolji i najuzvišeniji od svih ljudskih bića, kao i na one koji ga vole i slijede! Draga djeco moga cijenjenog hodže, neka vam Allah dželle-šanuhu dadne vječnu sreću (se’adet-i ebedijje)!

O draga djeco moga cijenjenog i dragog hodže koji je bio uzrok da ja steknem ni’mete (blagostanja) i na ovom i na onom svijetu! Znajte da se ovaj vaš bijedni brat, koji je svemu muhtać (potreban, koji nema ništa), kupa od glave do pete u sadaci i ihsanu (dobroti) koje mu je dao vaš uzvišeni otac. Ja sam od njega naučio abecedu humanosti. Sa njim sam čitao riječi koje otkrivaju visoke vijesti. U njegovom prisustvu sam, i pod njegovim nadzorom, za kratko vrijeme stekao izvjesne nivoe koji bi drugima uzeli godine i godine teškog rada. Zato što sam ga služio, kao počast (ikram), ja sam obasut svim odlikama (mezijjetima) koji kite najuzvišenije i najcjenjenije ljude. Ovaj bijednik, koji nije bio ni za šta, i koji nije znao ništa od humanosti, je za dva i po mjeseca sazrio pod okriljem njegovih svijetlih (nurli) pogleda i tako se pridružio putu velikana, i stekao nivoe koji su bliži Allahu dželle-šanuhu, i koji su specifični za njih. Tajne prednosti koje su ljudi tesavvufa okusili i koje se izražavaju riječima kao što su tedželli, zuhur, nur, hall, i kefijjet, su preda me prosute za kratko vrijeme kao kapljice iz okeana briljantnog srca vašega oca. Koju da vam od njih kažem? Pošto je on bio tako mubarek, i imao toliko ljubaznosti (lutfa) prema ovom bijedniku, nijedan ma’rifet ovog finog znanja - koji tesavvufdžije probaju objasniti riječima kao što su tevhid [znati kao jednog], kurb [bliskost], ma’ijjet [združenost], ihata [sve okružiti], serejan [postojati u svakoj zerri] - nije ostao nenaučen. Od njihove suštine mi nije ništa ostalo nepoznato. Vidjeti Allahovu dželle-šanuhu veličinu (kemalat) u svemu - što oni nazivaju vahdet-i vudžud - i pronaći pluralitet (kesret) u jedinstvu (vahdetu) je samo početak ovog prefinjenog znanja. Bilo bi neuko i glupo nastojati riječima objasniti znanje koje su velikani islama dokučili i stekli. Stupnjevi, koje su oni dokučili i stekli, su jako visoki. Znanje i zevkovi (tajanstveno znanje) su prefinjeni. Ovom se nivou ne može približiti svaki torbar koji prodaje znanje niti oni koje smatramo velikim i vođama.

Ovaj fakir vam se ne bi mogao odužiti, kao naknadu za usluge i poklone kojim me je darovao vaš otac, čak kada bih ja do smrti svojim licem milovao stopala vaših sluga. Koju ću vam moju manu objelodaniti? Koju ću vam moju ponižavajuću karakteristiku i sramotu otkriti? Molimo Allaha dželle-šanuhu da On bude zadovoljan sa Husameddinom Ahmedom, koji je preuzeo na sebe našu dužnost prema vama, i koji je počašćen da vam služi, i koji je time učinio da mi lakše dišemo. Prijevod perzijskog bejta:

Kada bi sve dlake na meni progovorile;
Opet se ne bi dovoljno zahvalio!

Ja sam bio tri puta počašćen da poljubim prag vrata cijenjene riznice [koju više ni stoljeća ne mogu obrazovati niti ljudski razum može ocijeniti.] Treći put mi je rekao, “Postao sam nejak. Moja želja za životom se smanjila. Kada umrem, pripazi mi na djecu!” Donijeli su vas. Vi ste tada ste bili mala djeca, u naručju. On mi je naredio da vam učinim tevedždžuh. Njegova naredba je odmah izvršena, tu, u njegovom prisustvu. Učinjeno vam je toliko puno tevedždžuha; i njihov efekat se uskoro pokazao. Onda je rekao, “sada učini tevedždžuh njihovoj majci, u njenoj otsutnosti.” Pošto je bila otsutna, tevedždžuh je i njoj učinjen. Pošto je učinjen po njegovom naređenju, i u njegovoj prisutnosti, nadam se da će tevedždžuh puno koristiti.

Ne brinite, ja nisam zaboravio i nisam nemaran prema naređenjima vašeg oca koja se u svakom slučaju moraju izvršiti, kao i njegov savjet, koji se mora ispuniti, bez obzira na cijenu! Da li bi to ikada bilo moguće? Ja sam od vas očekivao mali znak. Za sada ću napisati par savjeta. Slušajte pažljivo! Da vam Allah dželle-šanuhu (Dženab-i Hakk) obojici dadne vječnu sreću (se’adet-i ebedijje).

Svaki musliman mora da prvo ispravi svoje vjerovanje (i’tikad). To znači, on mora da vjeruje onako kako su alimi ehli sunneta vel-džema’at napisali (u svojim knjigama) da moramo vjerovati. Molimo Allaha dželle-šanuhu da On obilno nagradi ove alime koji su neprestano i neustrašivo radili. Samo će oni i njihovi sljedbenici izbjeći vječni džehennemsku kaznu (azab). Od osnovnih principa vjerovanja (i’tikada), kojim nas oni podučavaju, ja ću objasniti samo one koji su zaboravljeni.

[Iman ima šest temelja (šartova): Prvi temelj je vjerovati u Allaha dželle-šanuhu.] Allah dželle-šanuhu postoji Svojim Bićem (Zatom). Sve, osim Njega, je nastalo kao rezultat Njegovog stvaranja. On, Njegovi atributi (sifati) i Njegova djela su jedinstveni. [To znači, Allah dželle-šanuhu ne liči ni na šta ni u kom pogledu.] Pošto On u Svom postojanju nema sudruga (šerika), i ortaka, Njemu nije ništa ni u kom pogledu slično. Sličnost je samo u imenima i riječima. Njegovi atributi i djela, kao i On, sam po Sebi, se ne mogu ni shvatiti ni objasniti razumom. Oni nemaju ni sličnosti ni analogije sa ljudskim atributima i djelima. [On ima osam atributa koji se nazivaju sifat-i subtijje.] Jedan od njih je Njegov atribut ilm (znanje) koji znači da On sve zna. Ovaj Njegov atribut je vječan (kadim) kao i On. Dakle, on nije hadis (odskora, stvoren). On je elementaran i uvijek postoji [to znači, on je u jednom stanju (hal). On se nikad ne mijenja, ne dijeli, i ne povečava.] Stvari koje On zna se mijenjaju i On zna svaku promjenu. Ali, u Njegovom znanju nema promjene. Njegovo znanje nije ovisno o tim stvarima. On zna kroz samo jedno znanje [svaku promjenu od vječne prošlosti (ezela) do vječne budućnosti (ebeda). Drugim riječima, On zna sve, beskrajno, u jednom momentu] i veliko, i najmanje čestice (zerre), sa svim njihovim sličnim i različitim uzajamnim stanjima, i postojanje svake u njenom vremenu. Na primjer, On zna nečije i postojanje, i nepostojanje, i njegova stanja prije postojanja, i njegovo djetinjstvo, i mladost, i starost, i njegovo stajanje, i sjedenje, i naslanjanje, i ležanje, i smijanje, i plakanje, i njegovo stanje u zadovoljstvu, i u blagodatima, i u muci, i u tuzi, i u izzetu (veličini, ponosu), i u časti, i u poniženju (zillet), i u sramoti, i u mezaru, i na kijametu, i na mjestu mahšera, i, recimo u džennetskim ni’metima. On ovo sve zna istovremeno i u jednom stanju. U Njegovom znanju, i u odnosu Njegovog znanja sa ovim stvarima, nema promjene. Kada bi postojala promjena ona bi takođe postojala i u strukturi vremena. Međutim, na tom nivou ne postoji prekid od vječne prošlosti do vječne budućnosti (tj. od ezela do ebeda). Ili, radije, Allah dželle-šanuhu je izvan vremena, što znači, da (na tom nivou) ranije i kasnije ne postoji. Kada kažemo da Njegovo znanje obuhvata sve to znači da On zna sve kao jedno i sa jednim odnosom Njegovog znanja prema njima. Ovo jedno znanje i njegov odnos (odnos znanja) sa njima je iznad moći shvatanja razuma. Smatram da je sljedeći primjer prikladan da bi ovo objasnili razumu. Čovjek može misliti o različitim stanjima riječi i njenim različitim oblicima. On može znati jednu riječ istovremeno kao imenicu, glagol, grupu slova, u prošlom vremenu, u budućem vremenu, u zapovjednom načinu, u negativnom zapovjednom načinu, sa članom, bez člana, u njenom potvrdnom i negativnom obliku. On može reći da istovremeno vidi različite oblike riječi. Kada je moguće za čovjeka da iskupi zajedno različita stanja u svom znanju, pa čak i u viziji, zašto to ne bi bilo moguće za Allaha dželle-šanuhu? Štaviše, stanje dviju suprotnosti zajedno, na istom mjestu, je u Njegovom znanju samo izgled. U stvari, tamo nema suprotnosti. Na primjer, On istovremeno zna nekog i kao postojećeg i kao nepostojećeg. Ali On zna istovremeno nečije postojanje, recimo hiljadu godina po Hidžri, i njegovo prvo nepostojanje prije ovog postojanja, i njegovo drugo nepostojanje, na primjer, stotinu godina nakon ovog postojanja. Prema tome, tamo nema suprotnosti pošto je vrijeme postojanja i nepostojanja različito. Prema tome, iako, Allah dželle-šanuhu zna posebno različite stvari istovremeno, u Njegovom znanju nema promjene. U Njegovom atributu znanje (ilm), suprotno onom što filozofi pretpostavljaju, se ne dešava ništa kasnije. Zašto bi u znanju postojala promjena kad znanje nečega ne potiče iz znanja nečega što mu prethodi? U Njegovom znanju nema promjena ili novina (novitet) zato što On zna sve u jednom momentu. Prema tome, kada objašnjavamo nepostojanje promjena u Njegovom znanju mi ne moramo reći da je znanje sa stvarima povezano raznim sponama, i da se ove spone mijenjaju. U stvari naši velikani su tako rekli kada su opovrgavali filozofe. Samo, bitno je napomenuti, da se promjene dešavaju u sponama ovih veza sa stvarima.

Jedan drugi Allahov dželle-šanuhu atribut (sifat-i subtijje) je Njegov atribut kelam. To znači, Njegova Riječ je elementarna Riječ. On je od ezela do ebeda (od vječno u prošlosti do vječno u budućnost) govornik jedne Riječi. Sva naređenja, zabrane, sva nauka, sva pitanja, i svi zahtjevi, su u toj jednoj Riječi (kelamu). Svi knjige (kitabi) i knjižice (sahife) koje nam je On poslao su u toj jednoj elementarnoj Riječi. Tevrat je iz nje došao. Iz nje je takođe potekao i Kur’ani kerim.

[Jedan drugi Allahov dželle-šanuhu atribut (sifat-i subtijje) je Njegov atribut tekvin, odnosno, On je Stvaralac.] Sve što je On stvorio i napravio je jedno djelo (fi’l ili fiil), jedan rad. Sva Njegova stvorenja, od Njegovog prvog stvaranja do u beskonačnost, postoje kroz to jedno djelo (fi’l). Ajeti kerim, “Sve Smo stvorili u treptaju oka,” pokazuje tu činjenicu. Njegovo davanje i uzimanje života je u tom jednom djelu. Njegovo stvaranje i uništavanje je takođe iz tog jednog djela. Sa ovim djelom, takođe, nema drukčijih baglama (odnosno veza, ili spona). On je možda na početku sve stvorio jednom baglamom, a na kraju se sve odvija u svoje vrijeme. Pošto razum nije u stanju i ne može shvatiti Njegovo djelo on ne može shvatiti ni baglame (spone, odnose) sa Njegovim djelom. Razum nema pristup toj oblasti, tom području. Čak je i jedan alim ehli sunneta, Ebul-Hasan Eš’ari, pošto nije bio u stanju da shvati Allahovo dželle-šanuhu djelo (fi’l, fiil), rekao da je Njegov atribut tekvin, to jest Njegovo stvaranje, hadis (odskora). To znači, on je rekao da se Njegovo pravljenje svake stvari dešava kada je On napravi. Međutim, svi poslovi (djela, radovi) koji se vremenom dešavaju su rad i izgled toga, u vječnoj prošlosti stvorenog (ezeli) djela. Oni nisu sami po sebi djelo (fi’l). Dakle, oni velikani (islama) koji su rekli, “Mi vidimo Njegova djela, mi smo stekli tedžell-i ef’al,” nisu u pravu. Oni predpostavljaju da oni u svemu vide Allahovo dželle-šanuhu djelo. Međutim, te manifestacije (tedželli), i pojave, nisu djelo samo po sebi. One su Njegov rad. Jer, kako god ne možemo vidjeti Allaha dželle-šanuhu tako isto ne možemo ni vidjeti, osjetiti, zamisliti, i razumom shvatiti Njegovo djelo (posao, rad). Njegov fi’l (djelo, posao, rad), kao i svi Njegovi sifati, su vječni (kadim). Oni nisu postali kasnije. Oni postoje sa Njim oduvijek. Njegov djelo ili fi’l se zove tekvin. On niti ulazi u ogledalo stvorenja (mahluk) niti se tamo vidi. Prijevod perzijskog stiha:

Kako može značenje ući u čašu koja je uska?
Šta traži sultan u bijednikovoj kolibi?

Prema ovom fakiru (imam Rabbani kuddise sirruh misli na sebe), ako se Allah dželle-šanuhu ne objavi (ne postane tedželli), Njegova djela (fi’lovi) i atributi (sifati) ne mogu biti tedželli. Kako će ikada Njegovi atributi i djela postati tedželli ako On Lično ne postane tedželli kada znamo podatak da se oni ne odvajaju od Njega? Od Njegovog zata se odvajaju sjene (zille), odsjaji (aks) i pojave Njegovih sifata i djela (fi’lova). Ovo ne može svako shvatiti. Allah dželle-šanuhu (Dženab-i Hakk) saopštava ovo prefinjeno znanje samo onim Svojim robovima koje voli. Njegova dobrota (ihsan) je ogromna.

Vratimo se sada predmetu o kom govorimo. Allah dželle-šanuhu ne ulazi ni u šta. On ne prodire u predmete. Ništa ne ulazi u Njega. Međutim, Allah dželle-šanuhu okružuje sve, blizu je svega, i zajedno je sa svim. Ipak, ovo okruživanje (ihata), i blizina (kurb), i združenost (ma’ijjet), nisu onakvi kako ih mi razumijemo i sa kojima smo upoznati. Oni Ga nisu vrijedni. Takođe Ga nije vrijedno ni okruživanje, blizina, i združenost (ihata, kurb i ma’ijjet), koje evlije osjete i vide putem kešfa, pošto nijedno od ovih bijednih stvorenja ne može shvatiti ni Njega, ni Njegove atribute, ni Njegova djela. Mi ih moramo vjerovati bez da ih razumijemo. Prijevod perzijskog stiha:

Poruši svoju zamku, feniks se ne može uloviti,
Ovakav lov će samo uhvatiti zrak.

Ovdje je podesno navesti citat stiha iz Mesnevije moga muršida. Prijevod stiha sa perzijskog jezika:

Odredište je daleko,
Pogrešno je reći dobio sam.

Mi vjerujemo da Allah dželle-šanuhu sve okružuje, da je On blizu svega, i da je on zajedno sa svačim. Međutim, mi ne možemo znati šta ihata, kurb, i ma’ijjet, znače. Reći “Njegovo znanje okružuje (ihata), ili Njegovo znanje je blizu,” znači prevoditi vanjsko (jasno, bukvalno) značenje Kur’ani kerima. Mi ne odobravamo ovakve prijevode.

Allah dželle-šanuhu se ne ujedinjuje ni sa čim. Sa Njim se ništa ne ujedinjuje. Velikani tesavvufa su rekli izvjesne riječi koje bi se mogle protumačiti kao ujedinjavanje. Međutim, oni su mislili na nešto drugo. Na primjer, kada oni kažu, “Kada se fakirluk završi postane se Allah dželle-šanuhu”, oni sa tim riječima hoće da kažu, “Samo Allah dželle-šanuhu postoji i ništa drugo.” Oni ne misle da se fakir ujedinjuje sa Allahom dželle-šanuhu. Reći tako bi bilo zindikluk i kufr. Allah dželle-šanuhu nije onakav kakvim Ga zalimi i kafiri zamišljaju. Moj učitelj je rekao, “Značenje Halladžovih Mensurovih riječi, “Ja sam Hakk,” je, “Ja ne postojim. Samo Allah dželle-šanuhu postoji.” [O riječima, koje su rekli oni koji striktno slijede šerijat, se mora imati lijepo mišljenje (husn-i zan). One se moraju protumačiti i objasniti (te’vil učiniti).]

Allah dželle-šanuhu se ne mijenja. Njegovi atributi (sifati) i djela (fi’lovi) se ne mijenjaju. Kada nastane nešto, ili kada On nešto stvori, u Njegovom Biću i atributima nema promjene. Oni koji tvrde da postoji vahdet-i vudžud kažu da je Allah dželle-šanuhu stvorio stvorenja (mevdžudat) u pet deredža (stupnjeva) i to nazivaju tenezzulat-i hams. Međutim, to nema značenje koje pokazuje promjenu u Njemu. Onaj ko to tako kaže (tj. da u Njemu ima promjena) je skrenuo sa pravoga puta i postao kafir. Ovi velikani kažu da je bilo pet deredža ispod manifestacije Allahovih dželle-šanuhu atributa što znači da u biću (zatu), atributima (sifatima), i djelima (fi’lovima), nema promjene.

Allah dželle-šanuhu je Ganijj-i mutlak. To znači da On ne treba ništa ni za šta. On ne treba ništa ni u kom pogledu ni za Sebe, ni za Svoje atribute, ni za Svoja djela. Pošto im nije ništa potrebno u postojanju, njima ne treba ništa ni u izgledu ili pojavi. Riječi koje su rekle neke velike sufije (velikani sofijje-i alijje), kao što su, “Mi smo potrebni Allahu dželle-šanuhu da pokaže Svoja imena i atribute”, ovom fakiru izgledaju vrlo ponižavajuće. Mi smo postali, našim stvaranjem, cijenjeni i počašćeni. U Allahu dželle-šanuhu se nije ništa promijenilo. Ovakve riječi su vrlo nepristojne i odvratne. On kaže, “Ja sam stvorio ljude i džinne samo da Mi ibadete.” To znači da je namjera stvaranja ljudi i džinna bila sa ciljem da oni priznaju i upoznaju Allaha dželle-šanuhu. To je za njih čast (šeref) i sreća (se’adet). Njihovo stvaranje nije bilo sa namjerom da On nešto dobije. Allah dželle-šanuhu kaže u hadisu kudsi [to jest kroz usta Poslanika sallallahu alejhi ve sellem], “Ja sam sve stvorio sa namjerom da bude poznato (ma’ruf),” što znači, “... sa namjerom da, znajući Mene, može biti počašćeno.” To ne znači, “... sa namjerom da Ja budem poznat i da steknem kemal (savršenstvo i perfekciju).” Ovakvo značenje nije vrijedno Allaha dželle-šanuhu.

Allah dželle-šanuhu nema manjkavih atributa, osobina, i znakova (alameta), koji su specifični za Njegova stvorenja (mahluk). On nije materija. On nije tijelo. On nema mjesto. [To znači da On ne zauzima mjesto, prostor.] On nije u vremenu. [Kako god nema mjesto On takođe nema ni vrijeme, što znači da se vrijeme ne odnosi na Njega. On je izvan vremena.] U Njemu samo postoje atributi savršenosti (kemala). On nema nedostataka. On je rekao da On ima osam savršenih atributa. Oni su: Hajat - Allah dželle-šanuhu živi Svojim vječnim životom. Ilm - Allah dželle-šanuhu zna sve. Kudret - Allah dželle-šanuhu je svemoćan. Irade - Allah dželle-šanuhu sve Svojom voljom čini. Sem’ - Allah dželle-šanuhu sve čuje. Besar - Allah dželle-šanuhu sve vidi. Kelam - Allah dželle-šanuhu govori Svojim govorom. Tekvin - Allah dželle-šanuhu sve stvara. Ovi Njegovi atributi postoje odvojeno od Njega. Njihovo postojanje nije samo u znanju. To ne znači da oni samo teoretski postoje, već stvarno i odvojeno. Ovi Njegovi atributi postoje kao i On ali oni postoje odvojeno. Šta velikani tesavvufa (sofijje-i alijje), koji vjeruju u vahdet-i vudžud, pretpostavljaju, i njihove riječi (koje su navedene u ovom perzijskom stihu),

Atributi su odvojeni u razumu i mislima;
Ali, u stvarnosti, oni nisu ništa već On,

su poricanje i nevjerovanje atributa. Sekta (firka) mu’tezile - od muslimana - i stari filozofi - od kafira - kažu da, iako su sifati teoretski od Njega odvojeni, u stvarnosti samo On postoji. [To znači,] oni ne poriču da su Njegovi atributi [teoretski] od Njega odvojeni. Na primjer, oni ne kažu da je značenje atributa ilm isto kao i značenje Njegovog zata (bića). Niti oni kažu da Njegovi atributi kudret (da je svemoćan) i iradet (da sve Svojom voljom čini) imaju isto značenje. Ali, oni kažu da su njihova individualna postojanja ista. Prema tome, da bi se sačuvali od poricanja Allahovih dželle-šanuhu atributa, mi moramo vjerovati da su oni svi stvarni i da postoje odvojeno. Nije dobro ako vjerujemo da su oni teoretski odvojeni.

Allah dželle-šanuhu je kadim. [To znači da Njegovo postojanje nema početak. On nije bio nepostojeći prije Svog postojanja. On je oduvijek postojao.] On je ezeli. [To znači da On nije nikada bio nepostojeći.] Niko drugi osim Njega nije kadim i ezeli. Posjednici vjere i knjiga (kitaba) su uvijek ovako vjerovali. Oni su rekli da su oni, koji smatraju ikog drugog osim Allaha dželle-šanuhu kadim i ezeli, kafiri. Hudždžet-ul-islam imam Muhammed Gazali rahmetullahi alejh je iz ovog razloga rekao da su Ibni Sina, Farabi, i još neki drugi, kafiri. Jer, oni su vjerovali da je primordijalna, praiskonska materija, za koju su rekli da je početno stanje pameti i duše [i materije], vječna, i da su nebesa, sa svim svojim sadržajem, vječna (kadim).

[U knjizi Ahlak-i ala’i piše, “Ibni Sina u svojoj knjizi Mu’ad osporava ponovno oživljavanje poslije smrti. Iako se govorilo da se on pred smrt ogusulio i pokajao za zulume (nepravdu, nasilja) koje je učinio dok je bio vezir, (alimi) su rekli da se gusul abdest, namaz, i dova onih, čije je vjerovanje (i’tikad) pokvareno, ne prima (nije kabul).”]

Moj učitelj je rekao, “riječi šejh-i ekbera Muhjiddina Arabija, ‘Ruhovi velikih ljudi su kadim’ se trebaju prilagoditi jednoglasnim vjerovanjima i izjavama din sahibija (alima). Mi ne smijemo razmatrati (gledati u) njihova vanjska značenja.”

Allah dželle-šanuhu je Kadir-i muhtar. [To znači da On može učiniti šta god hoće. Suprotno prirodnim zbivanjima, On nije primoran [da nešto učini]. Stari grčki filozofi su, s obzirom da ovo nisu mogli da shvate predpostavili da je “morati uraditi” i “stvoriti” savršenstvo, (kemal) i veličina, pa su na taj način porekli Allahov dželle-šanuhu izbor (ihtijar). Oni su rekli da On mora da stvori. Ovi idioti su rekli da je Allah dželle-šanuhu morao da stvori jednu stvar i da nije ništa više stvorio. Oni su nazvali tu famoznu stvar akl-i fe’al i rekli su da on (akl-i fe’al) sve stvara.

Akl-i fe’al je samo jedna izmišljotina koju oni zamišljaju. Prema njihovim pokvarenim vjerovanjima, “Allah dželle-šanuhu ništa ne čini. Kada smo u nevolji mi prizivamo Akl-i fe’al. Mi ne tražimo ništa od Allaha dželle-šanuhu pošto Allaha dželle-šanuhu ne interesuje šta se dešava na ovom svijetu. Akl-i fe’al sve čini i stvara.” U stvari, mi takođe ne prizivamo ni akl-i fe’al pošto ne smatramo da on ima želju i izbor (irade i ihtijar) da nam pomogne. Ovi nesrećnici su u svojoj gluposti i idiotizmu gori od svih drugih jeretika. Kafiri se u svemu što rade uzdaju u Allaha dželle-šanuhu. Oni Ga mole da ih On spasi od strahota. Međutim, to ovi alčaci (propalice, nitkovi, prostaci) ne čine. Ovi nesrećnici imaju dva zla u većem stepenu od bilo koje druge grupe krivovjernika i idiota. Prvo, oni ne vjeruju Allahove dželle-šanuhu poruke (habere). Oni se tvrdoglavo i neprijateljski ponašaju prema Poslanicima. Drugo, oni šire i propagiraju ove svoje pokvarene ideje. Oni nastoje da, upotrebljavajući neosnovane i neodržive dokaze i dokumente, dokažu ove (svoje) ništavne i jeretične teorije. Oni, u svojim pokušajima da dokažu ove svoje jeretične misli, prave toliko grešaka da im nije ravan nijedan prostak koji tako krivo i nezdravo radi. Oni kažu da se na ovom svijetu dešava sve promjenom pokreta i stanja nebesa i zvijezda koje se neprestano pokreću i obrču. Oni ne mogu da vide Onog koji je stvorio nebesa i zvijezde, koji ih pokreće, i koji reguliše njihovo pokretanje. Oni predpostavljaju da se On ne miješa ni u šta. Oni su tako glupi! Oni su taki prostaci! Međutim, oni koji im vjeruju i koji ih smatraju pametnim su još veći prostaci. Jedna od njihovih izmišljenih i aranžiranih nauka je geometrija, od koje nema koristi ni za ovosvjetsku sreću ni za ebedi (vječni u budućnosti) spas. Kakva će koristi imati čovječanstvo ako kaže i dokaže da je zbir unutarnjih uglova trokuta jednak onom od dva prava ugla? [Sve dok naučno znanje, moderne mašine, elektronski aparati, i druga savremena otkrića nisu napravili i upotrijebili oni koji imaju iman, čija su srca očišćena, i čiji je ahlak (moralne karakteristike) uljepšan poslušnošću Allahovom Pejgamberu, oni neće uzvratiti veliku prednost i uspostaviti ljudska prava (hakove), udobnost (rahatluk), i duševni mir (huzur). Oni (ova otkrića i tehnikalije) neće biti upotrijebljeni za eliminaciju rata i siromaštva. Oni će, umjesto toga, postati posrednici (vasite) za zulum (nasilje).]

[Imam Gazali je podijelio nevjernike, one koji misle da su inteligentni i nepogrešivi naučnici, u tri kategorije. U prvoj kategoriji su dehrijjuni i materijalisti (maddidži). Oni su postojali na stotine godina prije grčkih filozofa. U ovu grupu su spadali izvjesni idioti za koje se danas misli da su naučnici. Oni poriču Allahovo dželle-šanuhu postojanje i kažu da su stvorenja (alem) nastala sama po sebi i da će ona tako, i dalje, nastaviti postojati. Oni kažu da stvorenja (haša - da nas Allah dželle-šanuhu zaštiti od takvih riječi) nemaju stvaraoca. Oni kažu da se živa bića množe jedna od drugih, i da će se ona tako beskonačno nastaviti množiti. U drugoj kategoriji su naturalisti (tabi’ijjedži) koji su, kada su vidjeli zapanjujući red i prefinjenost u živim i neživim stvorenjima, priznali postojanje Allaha dželle-šanuhu. Međutim, oni poriču ponovno proživljenje, onaj vječni svijet (ahiret), raj (džennet) i pakao (džehennem). U trećoj grupi su grčki filozofi i njihove filozofije, koji datiraju iz kasnijeg vremena i u koje spadaju Sokrat i njegov učenik Plato, i Aristotel, koji je bio Platonov učenik. Ovi su opovrgli dehrijjune i naturaliste i rekli toliko stvari o njihovim niskim i krivim putevima da drugi ne trebaju više ništa dodavati. Međutim, ni oni takođe nisu izbjegli kufr. Ove tri grupe i njihovi sljedbenici su svi kafiri. Zapanjujuće je čuti da izvjesni pouzdani ljudi misle da su oni vjerski ljudi, i vidjeti da ih oni hvale, i da ih, izmišljajući o njima hadise, čak podižu i na pejgamberski nivo. Kafiri mogu reći šta hoće. Međutim, žalosno je da izvjesni ljudi, koji izgledaju kao muslimani, nisu u stanju da razluče iman od kufra.]

Sve tri grupe ovih nevjernika [kao i vođe renesanse, među koje spadaju Martin Luter (Luther Martin), Kalvin (Calvin), Volter (Voltaire), Avgust Kont (Auguste Comte), Karl Marks (Karl Marx) i Durhaim (Durcheim), koje danas nazivaju naučnicima, i hvale kao osnivače moderne filozofije i sociologije, a koji nemaju nikakve vjerske zalihe osim hrišćanstva, koje je rođeno iz Biblije koju su jevreji i sveštenici promijenili i oskvrnavili, i nekoliko izmišljenih knjiga koje su napisali neprijatelji islama], su prednjačili iznad svih drugih u idiotizmu i besramnom vladanju i tako iza sebe ostavili sve druge klase kafira. Svi oni ne samo da ne vjeruju u vjeru već se i ponašaju tvrdoglavo i neprijateljski prema Poslanicima alejhimussalevatu vesselam i iznose neodbranjive dokaze i dokumente sa ciljem da zavaraju jedni druge svojim izmišljenim izrekama o familiji, društvu, i vjeri. Oni govore tako smiješno i krivo da taku niskost nije pokazao nijedan drugi ni džahil (neznalica) ni idiot. Oni su toliko glupi i jadni. Oni koji ih smatraju pametnim su još gori i nesrećniji. Oni su većinu svog važnog znanja pokrali iz knjiga Poslanika alejhimussalevatu vesselam u koje su onda ubacili druge stvari.

Imam Gazali rahmetullahi alejh ovo detaljno objašnjava u svojoj knjizi El munkizu aniddalal. Ako vjernici (din sahibije), oni koji slijede Pejgambere alejhimussalevatu vesselam, pogriješe dok dokazuju da je nešto tačno oni neće biti ni na šteti ni u opasnosti zato što ih (Pejgambere) slijede u svim njihovim učenjima i djelima i što nastoje da dokažu da su oni u pravu. Njihovo slijeđenje Pejgambera alejhimussalevatu vesselam je dovoljno da nam pokaže da su u pravu. Međutim, ovi nesretnici (nevjernici) nazivaju slijeđenje Pejgambera alejhimussalevatu vesselam nazadnost. Oni pokušavaju da prilagode svoje izjave razumu. Oni, bez sumnje, griješe u činjenicama koje su izvan granica razumovog shvatanja. Kada je Platon, kojeg smatraju največim od svih, čuo za riječi Allahovog Pejgambera Isa alejhisselama on je rekao, “Mi smo čisti, zreli, i moderni ljudi. Mi ne trebamo nikog da nas upućuje na pravi put.” Međutim, on je trebao otići, vidjeti i osmotriti čovjeka za kog je čuo da proživljava mrtve, koji pomaže slijepcima da progledaju, i koji liječi gubu, koju njihova nauka i eksperimenti nisu bili u stanju izliječe. Ali, on je odgovorio bez da ode, vidi, i pronađe. Njegove riječi nam pokazuju da je on bio samo jedan brbljivi idiot.

[Kako vidimo, Platon je živio u Isaovo alejhisselam vrijeme. U evropskim knjigama i njihovim prijevodima piše da je Platon umro 384 godine prije nego što je Isa alejhisselam počastio ovaj svijet svojim prisustvom. Pošto su učenja ovog grčkog filozofa, koji se takođe zove i Platon, bila čuvena, vrijeme njegove smrti je logično. Ali, pošto je Isa alejhisselam rođen u tajnosti, i pošto je bio kratko vrijeme na ovom svijetu, i pošto je uzdignut na nebo, i pošto je u njega vjerovalo samo dvanaest apostola, i pošto su isavije (njegovi sljedbenici), kojih je bio vrlo mali broj, živjeli vijekovima u tajnosti, njegov rođendan, to jest božić, se nije mogao precizno definisati. Misli se da je njegov rođendan dvadeset petog decembra ili šestog januara. Isto tako je napisano i u knjigama na raznim jezicima da današnje hrišćanske godine manjkaju jednu do četiri godine. Prema tome, hrišćanska godina - suprotno Hidžri godini, što je muslimanska godina - nije tačna i precizna. Oboje, i njen dan i godina, su netačni. Prema imamu Rabbaniju kuddise sirruh hrišćanskoj godini nedostaje više od tri stotine godina, a vrijeme između Isa alejhisselama i Muhammeda alejhisselam je najmanje hiljadu godina. U trećem poglavlju drugog toma knjige Mevahib-i ledunnijje piše, “Ibni Asakir nas obavještava na osnovu Ša’bije da je vremenski interval između Isa alejhisselama i Muhammeda alejhisselam 963 godine.”] Prema istoričarima, Muhammed alejhisselam je kada se selio u Medinu ušao zadnjeg červrtka u mjesecu Seferu [622.], pred zalazak sunca (pred akšam), u pećinu na planini Sevr. On je u noći, uoči sljedećeg ponedjeljka, napustio pećinu i ušao u Kubu (predgrađe Medine) u ponedjeljak dvadesetog septembra po evropskom kalendaru, što je ekvivalentno sedmom septembru po grčkom kalendaru. Dan njegovog dolaska je postao muslimanska Nova godina. (Hidžri šemsi se temelji na kretanju sunca). Šemsi (ili solarna) godina Perzijanaca započinje šest mjeseci ranije, to jest 20. marta, što se slaže sa praznikom obožavalaca vatre (medžusija). Ovaj dan je 8. Rebi’ul-evvela. Početak mjeseca Muharrema, te godine, je prihvaćen kao prvi dan Nove Hidžri kameri godine (koja se temelji na kretanju mjeseca). Te godine se lunarna Nova godina poklopila sa džumom (džum’om, petkom), šesnaestim majem. On je ostao u Kubi četiri dana, napustio je u petak, i stigao istog dana u Medinu. Prema tome, svaka muslimanska solarna godina (hidžri šemsi) se podudara sa gregorijanskim kalendarom ali kasni za 622 godine. S druge strane, gregorijanska godina je 621 godinu ispred u saglasnosti sa početkom muslimanske sunčane godine (hidžri šemsi) sa kojom se slaže.]

Ovih dana je moj sin Muhammed Ma’sum kuddise sirruh završio izučavanje knjige Šerh-i mevakif. On je za vrijeme svog izučavanja dobro razumio greške i nedostatke tzv. pametnih ljudi i puno je toga naučio. Zahvaljujemo se Allah dželle-šanuhu (Dženab-i Hakku) koji nije dao našem razumu uzak okvir, i koji nas je uputio na pravi put. Da nas On nije preko Svojih Pejgambera alejhimussalevatu vesselam uputio na pravi put i mi bi, kao i ovi bijednici, vjerovali o svemu što je izvan okvira razuma onako kako pretpostavljamo, i tako bili uništeni.

[Imam Muhammed Gazali, Imam Ahmed Rabbani, i mnogi drugi velikani islama su prostudirali grčku filozofiju do najsitnijih detalja. Oni su objasnili da su ovi filozofi neuki i glupi kafiri. Oni su u mnogim svojim knjigama napisali da muslimani ne smiju voljeti, odobravati, i vjerovati ovakvim kafirima.

Prema tome nije u redu i pogrešno je kada kafiri, murtedi, i neprijatelji islama kažu, “grčki filozofi, rimske tesavvufdžije, i ptolemejska škola su uticali na alime islama i ljude tesavvufa.” Ovakve riječi su neprijateljska kleveta koja ima za cilj da omalovaži alima islama, i predstavi ih njihovim učenicima i imitatorima. Međutim, čista istina je da su alimi islama svojim prefinjenim i moćnim znanjem opovrgli grčke i rimske filozofije i zakone, i pobili ih do korijena, i objasnili da su njihove izjave - koje su tačne o zakonima, moralu, i medicini - ukradene iz knjiga pređašnjih Poslanika alejhimussalevatu vetteslimat. Riječi uzvišenih sufija (sofijje-i alijje) o tesavvufu, potpuno suprotno onom što džahili i idioti predpostavljaju, nisu uzete iz tuđih knjiga niti naučene od drugih, niti su slijeđenje, kopiranje (taklid). Njihove riječi su ma’rifeti koji su stečeni putem kešfa, to jest, one su ulivene (teku) u njihova mubarek srca i čiste duše. Ove činjenice su jako lijepo i jasno objašnjene u većini pisama (u imamovoj Rabbanijevoj) knjizi Mektubat.

Stari grčki filozofi su bili ljudi koji su pokušali da sve shvate razumom i da sve prilagode razumu, i koji su vjerovali samo u ono što razum odobrava. Oni su mogli pronaći šta jeste i šta nije tačno u stvarima koje razum može shvatiti. Oni su pogriješili u mnogim stvarima koje su izvan razumovog shvatanja. U stvari, oni su ukorili (i opovrgli) jedni druge. Kasniji filozofi su opovrgli ranije filozofe.

Što se tiče alima islama, oni su, nakon što su dobro naučili savremene naučno-istraživačke nauke i osam grana nauka, otvorili svoja srca i očistili svoje nefsove na način koji nam šerijat pokazuje. Oni su tako pronašli ono što je ispravno i dobili hakikat. Nazivati alime islama filozofima znači poniziti ih. Filozofi su ljudi koji su robovi i zatočenici svog razuma koji u svakom momentu može pogriješiti. Kada oni bez eksperimentisanja izraze svoje mišljenje, i kada slijede svoje iluzije u objašnjavanju eksperimenata, oni nanose štetu i nisu u pravu. Oni zbog toga, i zato što ne mogu izaći izvan okvira razuma, ne mogu postati uzvišeni kao alimi islama.

Onaj ko nema pameti je lud. Onaj ko ne upotrebljava svoju pamet je razuzdan (sefih). Ne raditi u skladu sa razumom je bijeda (sefahet). Ko ima malo razuma je idiot (ahmak). Onaj ko samo slijedi razum, i o njemu ovisi, i griješi u stvarima koje razum ne shvata, je filozof. Alimi islama su uzvišeni ljudi koji se uzdaju u razum u onim stvarima koje razum može shvatiti. U onom što razum ne može shvatiti, i u čemu bi skrenuo, oni ga (razum) usmjeravaju prema onom što je ispravno pod svjetlom Kur’ani kerima. Dakle, u islamu nema filozofije. U islamu ne postoji ništa što se zove islamska filozofija ili islamski filozof. U islamu postoji samo islamsko znanje, koje je iznad filozofije, i alimi islama, koji su iznad filozofa.]

I iz Muhjiddinovih Arabijevih kuddisa sirruh knjiga se takođe može naslutiti da Allah dželle-šanuhu radi sve bez volje, kao prirodne sile. Mi zapažamo da se on slaže sa filozofima kada objašnjava Allahov dželle-šanuhu kudret (moć, svemoć). On ne kaže, “On to ne čini ako neće”, već, “On mora da učini.” Kako je veliko razočarenje to što je Muhjiddin Arabi, kojeg velikani islama vole i smatraju velikim, izgovorio ovako netačne riječi koje nisu u skladu sa tačnim izjavama alima ehli sunneta. Pošto su njegove greške u okviru njegovog kešfa, znanja koje dolazi putem srca, one vjerovatno neće biti smatrane zločinom. Mi ga ne možemo kriviti, zato što su njegove greške slične greškama u idžtihadu. Ovaj fakir samo kaže da je on veliki i da se njegove greške ne mogu smatrati zločinom. Ja ga smatram velikim i volim ga. Ja smatram da su njegove riječi koje nisu u skladu sa izjavama alima ehli sunneta neispravne i štetne. Neke sufije ga ne vole i o njemu se izražavaju loše. Oni misle da je njegovo svo znanje pogrešno i pokvareno. Izvjesni drugi ga slijede i uzimaju njegovo svo znanje i riječi kao istinu. Oni smatraju da je njegovo sve ispravno i nastoje da dokažu da su u pravu. Obje grupe nisu u pravu i nisu fer. Jedni su prešli svaku mjeru. Drugi su potpuno lišeni. Da li se Muhjiddin Arabi kuddise sirruh, jedan od najvećih evlija, može potpuno odbaciti zbog njegovih grešaka u kešfu? Da li se može njegova pogrešna informacija, koja se ne slaže sa ispravnim riječima alima ehli sunneta, prihvatiti, i sve priznati? Ispravan put je sredina koja ne skreće ni na jednu stranu, i koju nam je Allah dželle-šanuhu podario. [Hazreti imam Sujuti je u svojoj knjizi Tenbih-ul-gabi dokumentima dokazao veličinu hazreti Muhjiddina Arabija. U Ebussu’ud ef. fetvama piše da o njemu ne smijemo loše govoriti.] Očigledno je da se u pogledu vahdet-i vudžuda večina sufija (alijje-i sofijje) slaže sa Muhjiddinom Arabijem. On je takođe i ovdje zauzeo specifičnu poziciju iako oni svi imaju istu osnovu. Ovo njegovo znanje, takođe, prividno, izgleda da nije u skladu sa vjerovanjem (i’tikadom) ehli sunneta iako ga je lako adaptirati i uskladiti. Ovaj fakir ga je sa Allahovom dželle-šanuhu (Dženab-i Hakkovom) pomoći - dok je objašnjavao knjigu svoga učitelja, Rubaijjat - uskladio sa vjerovanjem ehli sunneta i istakao da su razlike među njima samo u riječima i izrazima. Ja sam na taj način puno osvijetlio dijelove u kojima su se obje strane osjećale sumnjivo. Oni koji ih pročitaju više neće sumnjati. Kada ih vidite razumjećete.

O muslimanu! Znaj da sve bilo nepostojeće, sve što vidiš i čuješ, sve što nastaje, materije i tijela, sve tvari i njihove odlike, razumi, misli, nebesa, zvijezde, elementi i jedinjenja. Oni su svi postali sa Allahovom dželle-šanuhu određenjem i stvaranjem. Kako ih je On iz ništa stvorio oni tako trebaju svakog momenta Njegovu želju i moć da opstanu i da ne budu uništeni. [Ljudsko miješanje materija jednih sa drugim i formiranje novih supstancija] promjenom događaja i uslova maskira, i od nas sakriva Allahovo dželle-šanuhu djelo(vanje) i stvaranje. On upotrebljava, da bi pokazao Svoju moć i svemoć (kudret), za Svoje stvaranje izvjesna sredstva i posrednike (tj. sebebe i vasite). Onaj ko je pametan i oprezan, i ko je izliječio i ispolirao srčano oko svojom pokornošću Pejgamberima alejhimussalevatu vesselam, će osjetiti da je Allah dželle-šanuhu takođe stvorio i (njih,) ta sredstva i posrednike. On će shvatiti da oni svakog momenta trebaju Njegovu moć, da ih je On stvorio, i da ih On održava u postojanju. On će shvatiti da oni nisu živi, da nisu djelotvorni, da su neaktivni i inertni, da ne mogu uticati na druge, koji su kao i oni, i da ne mogu stvarati druge, koji su, opet, kao i oni. On će shvatiti da iza ovih sredstava (sebeba i vasita) ima jedan Posjednik svemoći (kudret sahibija) koji ih sve stvara, i koji im daje djelotvornost i efekat (te’sir), snagu (kuvvet), i energiju. Kada neko pametan vidi da se neki mrtav predmet kreće on zaključi da postoji neka snaga, neka sila, koja ga pokreće. On zna da se predmet koji stoji ne može samo sobom pokrenuti, i da ga može pokrenuti samo neka vanjska sila. To znači da kretanje mrtvoga predmeta ne sakriva od pametnih ljudi da postoji jedan prouzrokovač (fa’il), jedan vlasnik snage i moći koji ga pokreće. Pokretanje mrtvog predmeta pokazuje oštroumnoj osobi da postoji jedan prouzrokovač (fa’il), jedan posjednik moći i snage. Tako, pametnim ljudima, svi posrednici (sebebi i vasite) oglašavaju postojanje Allaha dželle-šanuhu i Njegove svemoći. Međutim, imbecili i idioti - s obzirom da oni nisu u stanju da vide ili zaključe da postoji posjednik snage i moći, prouzrokovač - pretpostavljaju da se predmet sam kreće. Oni, s obzirom da nisu pametni, misle da mrtvi predmet koje se kreće ima moć. Njihovo poricanje prouzrokovača (faila), snage koja ga pokreće, izaziva da oni postanu nevjernici (kafiri). Allahovo dželle-šanuhu stvaranje svega kroz posrednike (sebebe i vasite) izaziva da Ga idioti, tj. oni koji nemaju mozga, poreknu, i ne vjeruju. Njegovo stvaranje kroz posrednike pokazuje pametnim, onim sa sa zdravim razumom (vidždanom) put spasa, put hidajeta. Shvatiti da Allah dželle-šanuhu postoji, da je jedan, i da je svemoguć - gledajući u posrednike - je moguće samo i jedino ako nas Poslanici alejhimussalevatu vesselam probude i upute (iršad). To ljudski razum nije u stanju da sam po sebi shvati. Izvjesni ljudi pretpostavljaju da bi bilo više u skladu sa veličinom kad ne bi bilo posrednika i kad bi sve bilo stvoreno bez posrednika. Oni kažu da sredstva (sebebi) nemaju efekta (te’sira) i da Allah dželle-šanuhu stvara sve direktno i bez intervencije sebeba. Oni ne razumiju da je ukidanje posrednika (sebeba) kaljanje hikmeta (konačne Allahove dželle-šanuhu mudrosti) [odnosno onog što je Allah dželle-šanuhu odredio kao dobro,] i kvarenje Njegovog običaja (adeta,) zakona. U ovom hikmetu su velike koristi. Ja Rabbi! Ti nisi ništa stvorio bez hikmeta, bez razloga, i neprikladno! Svi Poslanici alejhimussalevatu vetteslimat su se u svim svojim poslovima čvrsto držali za Allahova dželle-šanuhu sredstva (sebebe) i molili Allaha dželle-šanuhu da stvori njihove poslove. Na primjer, Ja’kub alejhisselam je ovako savjetovao svoju djecu kada ih je slao iz Sirije u Egipat, “Nemojte svi zajedno ulaziti na jedna vrata. Uđite na razna vrata”, da se spase od urokljivih očiju (nazara). Međutim, on je molio Allaha dželle-šanuhu da ih On zaštiti od nazara i rekao, “Savjetujući vas ovako ja ne mogu promijeniti što vam je Allah dželle-šanuhu odredio jer predostrožnost ne može promijeniti sudbinu. Uvijek se samo dešava ono što On hoće. Ja vas predajem Njemu na amanet. Samo se u Njega uzdam. U svakom poslu se svako treba samo uzdati u Njega. On će sigurno priteći u pomoć onim koji se samo na Njega oslanjaju i koji znaju sve drugo samo kao bijedne posrednike (vasite).” Allah dželle-šanuhu kaže u značenju (mealu) šezdeset osmog ajeta sure Jusuf da Mu se to svidjelo i da mu je On dao to znanje: “On je bio alim. On je znao Moj kaza i kader. Ja sam mu dozvolio da ih zna. Ali, većina ljudi ne zna Moj kaza i kader.” (12, 68) [Prijevod bejta na bosanski jezik:

Čovjek preduzima mjere, drži se za posrednike ali ne zna odluku,
Čovjekova obazrivost ne mijenja Allahovu odluku!]

Allah dželle-šanuhu kaže u značenju šezdeset četvrtog ajeta sure Enfal, “O Moj dragi Poslaniče sallallahu alejhi ve sellem! Allah dželle-šanuhu i, od mu’mina, oni koji su ti pokorni su ti dovoljni!” (8, 64), i u njemu naređuje Muhammedu alejhissalatu vesselam da se čvrsto uhvati za posrednike (sebebe).

Što se tiče djelotvornosti, efektivnosti posrednika (te’sira sebeba), Allah dželle-šanuhu nekad stvara efektivnost u nekim posrednicima, to jest, On im daje dovoljno snage da urade neki posao. Dakle, oni mogu uraditi taj posao. On nekad, u tim istim posrednicima, ne stvori efektivnost tako da ga (taj posao) oni ne mogu uraditi. Svi smo često bili očevici ovoj činjenici. Često smo bili očevici da izvjesni posrednici nekada mogu uraditi izvjesnu stvar, a nekada je ne mogu uraditi. Reći da u posrednicima nema djelotvornosti bi značilo slijepo ignorisati iskustva i događaje. Mi trebamo da vjerujemo u njihovu djelotvornost. Ali, mi moramo znati da su i posrednici, i njihova djelotvornost, Allahova dželle-šanuhu stvorenja. To je sve što ovaj fakir želi da kaže po ovom pitanju. Šta ovim hoću da kažem je to da nas čvrsto priljubljivanje za posrednike ne odvraća od tevekkula [uzdanja u Allaha dželle-šanuhu]. Sufije koje idu putem tesavvufa, i koje još nisu dovoljno uznapredovale, će tako reći. Međutim, činjenica je da su čvrsto držanje za posrednike, i njihova upotreba, najvisočiji stepen tevekkula. Ja’kub alejhisselam je činio oboje. On se i čvrsto držao za posrednike i uzdao (imao tevekkul) u Allaha dželle-šanuhu.

[Jedan od šest temelja vjerovanja (imana) je vjerovati u kader, tj. da i dobro i zlo dolazi od Allaha dželle-šanuhu]. Allah dželle-šanuhu odlučuje, želi (irade), i stvara, i dobro (hajr) i zlo (šerr). On je stvaralac (halik) i dobrog i zlog. Ali, On je zadovoljan (razi) sa dobrim. On nije zadovoljan sa zlim. On ne voli zlo. Želja (irade) i zadovoljstvo nisu jedno te isto. Samo su alimi ehli sunneta bili u stanju da uvide tu razliku između njih. Druge sedamdeset dvije jeretične (dalalet) grupe, s obzirom da nisu bile u stanju da uoče ovu razliku, su se izgubile i ostale na krivom putu (dalaletu). Na primjer, grupa mu’tezila je predpostavila da je svako stvaralac (halik) svojih djela. Oni kažu taj i taj je stvorio to i to, i, ljudi stvaraju svoj iman i kufr. [Oni (alimi ovih grupa) ne postaju kafiri jer su oni ovo svoje vjerovanje izveli iz ajeti kerima i hadisi šerifa. Ali, pošto oni ne prihvataju ono što je tačno i ispravno, oni će gorjeti izvjesno vrijeme u Džehennemu. Međutim, kufr je za one koji nemaju veze sa ajetima, hadisima, vjerom i imanom (tj. koji nisu alimi), i koji kažu državnicima i sultanima, “stvorio si”, sa ciljem da im se uližu i dobiju njihovu simpatiju. Vrlo je opasno reći “on je stvorio” i za koga drugog osim Allaha dželle-šanuhu. Rafizi, koji sebe takođe nazivaju i alevi, ili ši’ije, kažu da ljudi stvaraju grijehe, a Allah dželle-šanuhu samo dobro.

Kako razumijemo iz knjiga šejha ekbera Muhjiddina Arabija kuddise sirruh, i njegovih sljedbenika, “Hadi, jedno od Allahovih dželle-šanuhu imena, voli iman i ibadet. Slično tome, Njegovo ime Mudil voli kufr i griješenje.” Ove njihove riječi se nisu u skladu sa ispravnim vjerovanjem (i’tikadom) ehli sunneta. One se graniče sa poricanjem iradeta (želje). Ovako rezonovanje bi se moglo uporediti sa izjavom da je sunce sretno što obasjava i zrači svjetlošću.

Allah dželle-šanuhu je dao Svojim robovima snagu (kuvvet), moć (kudret), i želju (irade). Oni rade što hoće. Ljudi rade svoje poslove a Allah dželle-šanuhu ih stvara. Allahov dželle-šanuhu hikmet, zakon, je ovakav: Kada čovjek poželi da nešto učini Allah dželle-šanuhu to stvori. Pošto je to djelo stvoreno na osnovu čovjekove namjerne želje i izbora (ihtijar) čovjek je odgovoran za to djelo i on će dobiti ili njegovu nagradu (sevab) ili kaznu (džeza). Ako oni, koji kažu da je čovjekov izbor slab ili ograničen, misle da kažu da je on slabiji od Allahovog dželle-šanuhu, oni su u pravu. Ali, ako oni kažu da čovjekov izbor nije dovoljan za izvršenje naređenja (emra), oni nisu u pravu. Allah dželle-šanuhu nije naredio ljudima ništa nemoguće. On je uvijek naredio samo lagane stvari. On nije naredio teške stvari. On je odlučio da će dati za kratkotrajno nevjerovanje (kufr) neprestano mučenje (azab), i, za kratkotrajni iman (vjerovanje) neprestane blagodati (ni’mete). Mi nismo u stanju da shvatimo njihov razlog. S Allahovom pomoći, mi znamo dovoljno da možemo reći da će nevjerovanje Allaha dželle-šanuhu - koji je dao ljudima vidljive i nevidljive ni’mete (blagodati) i dobrote, i koji je stvaralac Zemlje, nebesa i čestica, i koji je jedini posjednik savršenstva, i koji je bez mana - sigurno prouzrokovati jako žestoku i strahovito goraku patnju i mučenje (azab), tj. vječni i neprestani Džehennem. Vjerovanje bez viđenja u ovakvog Posjednika ni’meta i uzdanje u Njega - usprkos prevara nefsa i šejtana i vjerskih dušmana - će prouzrokovati veliku nagradu, odnosno, vječne džennetske blagodati i slasti. Najveća većina mešajiha kiram je rekla: “Ulazak u Džennet je samo sa Allahovim dobročinstvom (fazlom ili fadlom) i milošću (ihsanom). Razlog zašto je iman istaknut kao temelj za ulazak u Džennet je zato što u njegovoj blagodati (ni’metu) ima više okusa.” Meni, fakiru, ulazak u Džennet je ovisan o imanu; a iman je Allahovo dželle-šanuhu dobročinstvo. Ulazak u Džehennem je rezultat kufra, koji je rezultat želja nefsa emare. U stvari, meal sedamdeset devetog ajeti kerima sure Nisa glasi, “Sve lijepo i dobro vam dolazi od Allaha dželle-šanuhu. Sve ružno, i svako zlo, je prouzrokovao vaš nefs.” Povezivanje ulaska u Džennet sa imanom (vjerovanjem) je bilo sa namjerom da se pokaže vrijednost imana, što pokazuje vrijednost principa vjerovanja. Isto tako i povezivanje Džehennema sa kufrom je namijenjeno da uvrijedi kufr; što pokazuje vrijednost principa koji se ne vjeruju, tako da će oni, koji ne vjeruju, biti podvrgnuti velikom i neprestanom mučenju (azabu). U objašnjenjima koja su dali drugi šejhovi nema ove suptilnosti.

Onaj ko preseli sa ovog svijeta s imanom će na ahiretu vidjeti Allaha dželle-šanuhu, bez da Mu je nasuprot (bez smijera), bez načina (kejfijjetsiz tj. bez da razumije kakav je), bez da ga i sa čim uporedi i poveže. Od sedamdeset i tri grupe muslimana samo ehli sunnet grupa ovako vjeruje. Sve druge grupe to poriču i kažu da Ga je nemoguće vidjeti bez smijera (da smo Mu nasuprot) i načina (tj. bez da shvatimo kakav je). U stvari, Muhjiddin Arabi kuddise sirruh je rekao da je Allahovo dželle-šanuhu viđenje na ahiretu Tedželli-i suri. [To znači, on je rekao da mi nećemo vidjeti Allaha dželle-šanuhu već Njegovu viziju (suret)], i da Ga nije moguće drukčije vidjeti. Jednog dana je moj učitelj (ustad) rekao da je Muhjiddin Arabi rekao: “Da grupa mu’tezila nije rekla da će Allah dželle-šanuhu biti viđen bez smijera i načina (kejfijjetsiz), na način koji razum ne može razumiti, da su rekli da ćemo Ga vidjeti kao što vidimo i druge stvari, i da su znali da ćemo Ga vidjeti kao tedžell-i suri (tj. da nećemo vidjeti Njega lično već Njegovu viziju), oni ne bi porekli Njegovo viđenje i ne bi rekli da On neće moći biti viđen. To znači, oni ne vjeruju da će On biti viđen bez smijera i načina (kejfijjetsiz). Jer, u viđenju vizije (tedžell-i suri), postoji smijer i način (kejfijjet).” Međutim, reći da je na ahiretu u viđenju Allaha dželle-šanuhu upetljana manifestacija vizije (tj. suri tedželli) znači ne vjerovati činjenicu da će On biti viđen. Iako kroz manifestaciju vizije postoji neslična vizija stvari na dunjaluku, to nije viđenje Njega.

[Četvrti temelj imana je vjerovati u Poslanike.] Allah dželle-šanuhu je iz sažaljenja prema Svojim robovima poslao Pejgambere alejhimussalevatu vetteslimat. Da ovi veliki ljudi nisu bili poslani, ko bi objavio čovječanstvu koje je izgubilo put Njega i Njegove atribute? Ko bi pronašao šta On voli a šta ne voli? Ljudski defektni razum ovo ne može saznati. On ih ne može raspoznati i razlikovati sve dok se oni ne osvijetle nurom poziva ovih velikana. S obzirom da je naše shvatanje nesavršeno mi ćemo, ako ne slijedimo ove velikane, pogriješiti i bićemo zbunjeni o njihovom razumijevanju. Tačno je da je razum mjerilo za razlikovanje dobrog i zlog. Ali, on je nesavršeno mjerilo. On je upotpunjen pozivom (da’vetom) i vijestima (haberom) ovih velikana. Ahiretske nagrade (sevab) i kazne (azab) su prigodne samo poslije ovog poziva i obavještenja.

[Razum je kao oko a šerijat kao svjetlo. To znači, ljudski razum je stvoren nemoćan kao i njegove oči. Naše oči ne vide u mraku. Allah dželle-šanuhu je stvorio oči i svjetlo da bi mogli koristiti naše čulo vida. Da nema svjetla, sunca, i drugih izvora svjetlosti, naše oči nam’ ne bi koristile. Mi ne bi bili u stanju da izbjegnemo opasne stvari i mjesta niti bi bili u stanju pronaći korisne stvari. Tačno je da onaj ko ne otvori oči, ili onaj čije oči ne funkcionišu, ne može upotrijebiti sunce. Ali, on za to ne može optuživati sunce.

Isto tako, naš razum ne može prepoznati ni duhovne (ma’nevi) stvari niti može sam sobom prepoznati korisne i beskorisne stvari. Allah dželle-šanuhu je stvorio Pejgambere i svjetlo šerijata da bi mi mogli iskoristiti naš razum. Da nam’ Pejgamberi nisu pokazali put koji će proizvesti udobnost i na ovom i na onom svijetu naš razum ga ne bi mogao pronaći i ne bi nam bio koristan. Mi ne bi bili u stanju izbjeći opasnosti i rizik. Tačno je da se ljudi, koji se nisu prilagodili islamu, ili nemaju puno pameti, neće okoristiti Pejgamberima. Oni ne mogu izbjeći opasnosti i štete ni na ovom ni na onom svijetu. Nijedna ni individua ni društvo neće biti sretni sve dok ne slijede put koji su pokazali Pejgamberi, bez obzira kolika naučna sredstva imali, bez obzira koliko novca imali i kako visoke položaje zauzimali. Iako oni na oko izgledaju sretni i zadovoljni oni gorko plaču. Samo oni koji slijede Poslanike žive u udobnosti (rahatluku) i na ovom i na onom svijetu. Mi takođe trebamo znati i to da za sticanje rahatluka i sreće nije dovoljno samo tvrditi ili pretvarati se da smo musliman. Mi moramo dobro islam naučiti, ispravno ga shvatiti, ispravno ga obavljati, i biti mu poslušan.

Pitanje: Pošto je neprestano mučenje (ili azab) na ahiretu ovisno o pozivu Pejgambera alejhimussalevatu vetteslimat kako onda njihovo slanje može biti rahmet za razne klase bića (ili aleme)?

Odgovor: Allah dželle-šanuhu ih je poslao s namjerom da objavi Sebe i Svoje atribute. Ovo znanje je posrednik za vječnu sreću, se’adet-i ebedijje, i na ovom i na onom svijetu. Obavještavanje stvari koje trebamo raditi prema Allahu dželle-šanuhu je razdvojilo ono što nije dgovarajuće. Kako će razum pronaći šta je podobno za vječno (ebedi), pravo biće, kod kog nema nepostojanja, i čije ime atributi i djela vječno postoje, kada su naši slijepi i šepavi razumi stvoreni iz ničega, privremeni, i biće uništeni? Mogu li oni ikad pronaći šta je pristojnost (edeb) prema Njemu? Mogu li naši razumi razlučiti šta Mu nije pristojno reći, i suzdržati se da to ne kažu? Naprotiv! Pošto su defektni oni često misle da je nedostatak savršenost i obratno. Njihovo podučavanje i razdvajanje od strane Pejgambera alejhimussalevatu vetteslimat je po ovom fakiru iznad svih drugih ni’meta i uzvišenih dobročinstava. Ima li iko pokvareniji od onih koji smatraju da su atributi koji Mu ne odgovaraju - kao na primjer, nepostojanje - dostojni Allaha dželle-šanuhu? Izjave ovih velikana (Poslanika) prave razliku između činjenica šta je pravilno a šta nepravilno, šta je lažno a šta istinito, i ko je neophodno vrijedan obožavanja (ibadeta) a ko nije. Allah dželle-šanuhu poziva kroz njihove izjave ljude na pravi put. On kroz njihove izjave blagoslovi Svoje robove velikom srećom približavanja Njemu. Preko njih (odnosno, njihovom vasitom) je lako naučiti šta Allah dželle-šanuhu voli. Mi zahvaljujući njihovim učenjima razumijemo koja od Njegovih stvorenja, kako i koliko, nam Allah dželle-šanuhu - Stvaralac i Gospodar svih bića, viđenih i poznatih - dozvoljava da upotrijebimo a koja ne dozvoljava. Pored ovih ovdje navedenih koristi Pejgamberi alejhimussalevatu vetteslimat imaju još mnoge druge koristi. Prema tome, slanje ovih velikana je svakako milost (rahmet) i dobročinstvo. Ako neko slijedi svoj pogani nefs (nefs-i emmare) i prokletog šejtana [i ako je zaveden izmišljenim publikacijama ireligioznih], i ako ne vjeruje Pejgambere alejhimussalevatu vetteslimat, i ako ne čita knjige koje su napisali pravi vjerski alimi i vjerski eksperti (mutehassisi) koje nam saopštavaju Pejgamberske alejhimussalevatu vetteslimat riječi, i ako ne izvršavaju njihova naređenja, zašto bi to bilo grijeh Pejgambera alejhimussalevatu vetteslimat i zašto to ne bi bio razlog da oni budu rahmet?

Pitanje: Zar razum, koji je bio nepotpun kada je stvoren u svom prvobitnom stanju, nije u stanju da shvati činjenice koje se odnose na Allaha dželle-šanuhu? Zar on možda nije u stanju da, napredujući i čisteći se tokom vremena, uspostaviti sa Njim neki kontakt? Zar čovjek nije mogao dobiti direktno od Njega, preko razuma, ono što je specifično za istinito biće?

Odgovor: Razum je mogao uspostaviti takvu vezu. Ali, sve dok je razum na ovom svijetu on takođe ostaje privržen i tijelu. On se ne može osloboditi ove veze. Njegova veza sa ovim privremenim bićem se ne može poništiti. Varke i mašte se uvijek okupljaju oko razuma, i uz njega su. Sa njim su uvijek gnjev (gadab) i požuda (šehvet), tj. želje nefsa. Ambicije i lični interesi ga ne ostavljaju samog. Zbrka i zaborav, neophodni znaci ljudskog bića, ga nikad ne ostavljaju na miru. Pogrešivost i griješenje, osobine koje su specifične za ovaj svijet, mu ne izmiću. Prema tome, kako ćemo mi u svemu vjerovati razumu? Razumove odluke i naređenja ne mogu izbjeći miješanje prevara i uticaj mašte niti se one mogu zaštititi od opasnosti zaborava i zbunjenosti. Meleci (anđeli) nemaju nijednu od ovih mana. U njih nema ovovih mrlja i zala. Meleci radi toga sigurno nikada ne griješe. U meleke se možemo pouzdati. Na njih se možemo osloniti. Miješanje varki, opasnosti od zaborava i vjerovatnoća zabune ne utiču na saopštenja (habere) koja melek donese. (Drugim riječima sve što melek donese je uvijek tačno. On ne vara, ne zaboravlja i ne zbunjuje se.) Nekada, kada želim da saopštim izvjesnu informaciju koja je putem duše (ruha) doprla do čula, osjećam kao da prevarom i maštom hoće da izađe i neki neistiniti početak koji se, usprkos moje želje, miješa sa informacijom koja potiče iz duše, pa ih ne mogu da razdvojim. Nekad mi ih je moguće razdvojiti. Ali, kao rezultat miješanja grešaka sa informacijom sve postaje nepouzdano. Drugi odgovor bi bio na sljedeći način: Napredak i čišćenje razuma su jedino mogući ako radimo ono što Allah dželle-šanuhu voli. To znači, ako učimo i izvršavamo pravila šerijata. To proizvodi da naučimo i radimo ono što su Pejgamberi alejhimussalevatu vesselam rekli i komunicirali. Razum se ne može očistiti i ne može napredovati sve dok nas oni ne obavijeste. Znaci prividne čistoće i sjaja razuma, koji izvjesni kafiri i fasici imaju, nisu znaci sjaja srca već sjaja nefsa. Sjaj nefsa ne donosi ništa drugo osim udaljavanja, štete i gubitka. Kada se nefs kafira i fasika (grešnika) uglača i ispolira njihovo informisanje o nepoznatim stvarima se zove istidradž. Cilj istidradža je da se oni postepeno namame u felaket (propast) i azab (mučenje). Molimo Allaha dželle-šanuhu da nas sve zaštiti od ovog belaja i da nas, radi hurmeta najvećeg od svih Pejgambera alejhi ve alejhimussalevatu vetteslimat ve ala alihi ve ala kullin, zaštiti od ovakvih stvari!

To znači da su propisi šerijata (ahkam-i šer’ijje) koja su nam Pejgamberi alejhimussalevatu vetteslimat prenijeli rahmet i dobročinstvo. Potpuno suprotno onom što o njima pišu, misle i govore mulhidi i zindici [murtedi i masoni], ovi propisi i naređenja nisu teret, muka i patnja, i one uopšte nisu nerazumne. Riječi kao kao što su, “Je li milost (merhamet) narediti Njegovim robovima teške stvari a onda reći ako ovo uradite ući ćete u Džennet? On nije trebao ništa narediti. On je trebao ostaviti sve ljude same sebi, da jedu i piju, da idu gdje hoće, da se zabavljaju, i da žive kako im se sviđa. To bi bila milost,” koje oni često govore su vrlo bezobrazne i potpuno glupe. Da li oni ikada i pomišljaju da nam naš razum nalaže da se zahvalimo onim koji nam čine uslugu i da potvrdimo da smo zadovoljni? Propisi šerijata (ahkam-i šer’ijje) nas uče kako se trebamo zahvaliti Allahu dželle-šanuhu koji nam stvara i šalje sve blagodati (ni’mete) i dobročinstva. Dakle, pravila šerijata ili ahkam-i šer’ijje i Allahova dželle-šanuhu naređenja (teklifat-i ilahijje) su zahtjevi koje nam razum nalaže. Šta više, izvršavanjem ovih zapovijedi je moguć red svijeta i života. Da nas je Allah dželle-šanuhu ostavio same sebi samo bi se haos i zlo dešavli. Da nema Allahovih dželle-šanuhu zabrana (harama) oni koji trče za svojim egom (nefsom) i zadovoljstvima (ćejfovima) bi napali tuđu imovinu, živote, i čednost, što bi, opet, dovelo do zbrke. I napadač i njegove žrtve bi pretrpjeli štetu i bili uništeni. Razvoj država i ljudski komfor (rahatluk), odnosno civilizacija, se ne bi mogli odvijati. Čovječanstvo bi se odalo divljaštvu. [Mi čak i danas vidimo da je većina Allahovih dželle-šanuhu zapovijedi dio zakona društava koja poriču Allaha dželle-šanuhu i koja ne cijene islam i koja sama sebe hvale i uzdižu - što je odraz njihove neukosti. Primjećujemo da se ljudi, sve što se više oglušuju o principe vjere, sve više grče pod inkompatibilnošću, bijedom, nesrećom i mučenjem. Alarmantno uočavamo da, iako se naučni mediji i moderne sprave usavršavaju, jako je zapanjujuće da se neraspoloženost čovječanstva ne smanjuje već povećava. Allah dželle-šanuhu je naredio samo ono što ljudskim bićima donosi sreću. On im zabranjuje sve što će im izazvati nesreću. Sve što se više pridržavamo onoga što nam je naređeno da radimo, ili zabranjeno, da ne smijemo raditi, mi ćemo na ovom svijetu živjeti sretnije i udobnije, bez obzira bili vjernik ili nevjernik, sa ili bez savijesti. Ovo je kao lijek. Lijek, za koji znamo da će izlijećiti bolest, liječi svakoga ko ga upotrijebi. Mi vidimo da su ireligiozni ljudi i nacije uspješne na mnogim poslovnim poljima. Oni su uspješni zato što rade u skladu sa Kur’ani kerimom. Međutim, da bi dobili takođe sreću i na ahiretu (onom svijetu) porebno je da vjerujemo u Kur’ani kerim i da ga slijedimo sa tom namjerom.] Meal stotinu sedamdeset osmog ajeta sure Bekara, koji potvrđuje naš argument, glasi, “O vi koji imate razum, razmislite! Vidićete da Moja zapovijed, ubijte ubicu, donosi život a ne smrt!”. Prijevod perzijskog stiha na bosanski jezik:

Da sudija nije imao iza sebe sakrivenu toljagu,
Pijanica, pokvarenjak, bi se izbljuvao u Kabu.

Takođe ćemo spomenuti i to da je Allah dželle-šanuhu apsolutni i bezuslovni Vlasnik svega i svih nas. Svi ljudi su Njegova stvorenja i robovi. Sva Njegova naređenja, i sve što On zapovijedi Svojim robovima, je uvijek razumno i korisno. U ovom nema ni nasilja (zuluma) ni zlobe (fesada). Onim s nižim činom nije dozvoljeno da ispituju svoje predpostavljene i svoje gospodare za razlog njihovih naređenja i stavova.

Ko bi Mu imao pravo prigovoriti ako bi On stavio sva ljudska bića u Džehennem i neprestano ih mučio? On upotrebljava Svoju imovinu koju je On sam sobom stvorio i podigao. Kako možemo reći za nešto da je nasilje kada nema prestupa protiv tuđe imovine i kada nema nikog drugog? Imovina koju robovi upotrebljavaju i sa kojom se hvale u stvari nije njihova već Njegova. Zaista, nepravedno je da je mi diramo i da se u nju miješamo. Radi reda ovoga svijeta, i radi nekih drugih koristi, Allah dželle-šanuhu nam ju je dodijelio iako je ona u stvari sva Njegova. Prema tome, ispravno nam ju je upotrebljavati onoliko koliko nam njen pravi posjednik dozvoli.

Sva naređenja, i sve što su nam Pejgamberi alejhimussalevatu vetteslimat prenijeli od Allaha dželle-šanuhu, su tačna i istinita. Kafiri i nepokorni (asije), koji su se preselili sa imanom, će biti u mezaru podloženi kaburskom azabu. Muhbir-i sadik (onaj koji uvijek govori istinu - Resulullah) alejhi ve ala alihissalatu vesselam nam je ovo saopštio. Kada se kafiri i mu’mini [ili samo mu’mini] ukopaju dva meleka koji se zovu Munker i Nekir će doći u mezar i ispitivati ih. Pošto je mezar samo jedan most, prolaz između ovog svijeta i ahireta, kaburski azab je na neki način kao ovosvjetski azab. On nije vječan. Na drugi način, on je kao ahiretski azab, odnosno, on je iste vrste. Meal četrdeset šestog ajeti kerima sure Mu’min koji kaže, “Oni će sabahom i akšamom biti vatrom mučeni,” nam govori o kaburskom azabu. Isto tako, kaburske blagodati (ni’meti) su kao dunjalučke i ahiretske udobnosti.

Dobar je i sretan onaj čiji nedostaci i grijesi nisu bačeni u njegovo lice, i koji su dobročinstvom (ihsanom) i milošću (afvom) oprošteni. Isto je tako vrlo sretan i onaj čiji su grijesi bačeni u njegovo lice ali na koga se radi toga sažalilo (odnosno koji je obasut merhametom), i kom su date samo dunjalučke brige, da ga čiste od grijeha. Takođe je vrlo sretan i onaj ko nije samo ovim očišćen već, radi svojih grijeha, preživi kaburski azab i njegovo stiskanje, i koji na kijametskom danu bude bez grijeha odveden na mjesto suđenja (mahšer). Ako je on, umjesto ovoga kažnjen na ahiretu, i to je milost (insaf) i pravda (adalet). Ali, toga dana će griješnici, oni u nezgodnoj poziciji (mahdžub), i oni sa crnim licima, biti u vrlo teškoj situaciji. Međutim, muslimani će na kraju biti obasuti milošću (merhametom), i biće oslobođeni od vječnog džehennemskog azaba, što je opet velika blagodat (ni’met). Ja Rabbi! Nemoj ugasiti svjetlo imana koje si nam darovao i pokrij naše nedostatke! Ti možeš sve učiniti!

[Peti temelj imana je vjerovanje u ahiret]. Kijamet (Sudnji dan) bez sumnje postoji. Toga dana će, nebesa, zvijezde, zemlja na kojoj živimo, planine, mora, životinje, biljke, metali i ukratko svaka [materija i energija] biti uništeni. Nebesa će se raspasti, zvijezde će rasuti, zemlja i planine će se pretvoriti u prašinu i nestati. Ovo nestajanje će se desiti na prvi Surov znak (zvuk). Kada se drugi put puhne u Sur sve će biti ponovo stvoreno. Ljudi će ustati iz svojih grobova i okupiće se na mjestu koje se zove Mahšer. Filozofi [i svi koji sebe smatraju pozitivnim naučnicima], odnosno oni koji nastoje da sve objasne razumom, kažu da nebesa i zvijezde neće biti uništeni. [Oni kaljaju nauku koja se temelji na zapažanju, istraživanju i eksperimentisanju i kažu da nauka ne prihvata ovo uništavanje i da će sve i dalje postojati onako kako postoji]. Razum nekih od njih uopšte ne funkcioniše ali se oni nazivaju muslimani. Oni slijede većinu islamskih propisa (ahkam-i islamijje). Šta je još čak i više zapanjujuće je to da izvjesni muslimani, koji su povjerovali u njihove knjige i izjave, misle za sebe da su muslimani, pa čak i alimi islama i vjerski velikani. Oni se ljute na svakoga ko kaže da je to kufr i da su ti ljudi kafiri. Oni veličaju i brane ove kafire i njihov kufr. Međutim, oni ne vjeruju u Kur’ani kerim i hadisi šerif. Oni osporavaju ono što su svi Pejgamberi jednoglasno izjavili. Allah dželle-šanuhu kaže u Kur’ani kerimu, u suri Tekvir, “Kada suncu nestane svjetla i kada se zamrači i kada zvijezde poblijede,” i u suri Inšikak, “Kada se nebesa raspuknu i čuju zapovijed svoga Gospodara (Rabba),” i u suri Nebe, “Toga dana će se nebesa sigurno raspasti.” Ima puno ovakvih ajeti kerima. Oni ne znaju da nije dovoljno, da bi bili musliman, samo izgovoriti kelime-i šehadet. Da neko bio musliman on mora da vjeruje i da potvrdi sve činjenice u koje moramo vjerovati i da izbjegava nevjerstvo (kufur) i sve ono što izaziva nevjerstvo i da ne voli kafire. Samo ovako možemo biti musliman. Sve dok ne zadovoljimo ove uslove mi nećemo biti musliman.

Na ahiretu ćemo polagati račune i biti pitani za dunjalučka djela. Na ahiretu postoje vaga, koja je specifična za ahiret, i prelazak preko Sirat ćuprije. Muhbir-i sadik alejhi ve ala alihissalatu vesselam nam je rekao o ovom. Ako neke neznalice ne vjeruju u ovo - zato što ne znaju šta znači Poslanstvo - to ne znači da one ne postoje. Reći za nešto što postoji da ne postoji je ništavno. Nivo Poslanstva je iznad razuma. Ako nastojimo da prilagodimo istinite izjave Pejgambera našem razumu to znači da ne vjerujemo u Poslanstvo. Mi moramo u stvarima koje se odnose na ahiret slušati i slijediti Pejgambere alejhimussalevatu vetteslimat. Stepen Poslanstva je izvan kapaciteta razuma. Razum misli da je sve, što on nije u stanju da shvati, nelogično. Rayum neće postići visoke stepene sve dok ne bude slijedio Pejgambere alejhimussalevatu vetteslimat. Ne slijediti ih znači ne slagati se sa njima. Ovo nije isto što i ne shvatiti, ili ne razumjeti. Jer mi se možemo ne slagati samo onda kada to razumijemo.

Džennet i Džehennem [već sada] postoje. Na Kijametu će mnogi ljudi, nakon što su položili račune, biti poslani u Džennet dok će drugi biti stavljeni u Džehennem. Džennetske nagrade i blagodati (ni’meti) i džehennemski azab su vječni. Ovo nam je rečeno u Kur’ani kerimu i hadisi šerifu. Muhjiddin-i Arabi kuddise sirruh, oslanjajući se na ajeti kerim, “Moj rahmet (milost) obuhvata sve”, piše u svojoj knjizi Fusus, “Na koncu će svi biti pomilovani (steći rahmet),” On dalje piše, “Džehennem će se, nakon što su kafiri proveli u njemu tri hiljade godina, ohladiti i postati udoban za kafire isto kao što je i vatra bila spas na dunjaluku za Ibrahima alejhisselam. Allah dželle-šanuhu može da ne ispuni svoje obećanje koje se odnosi na mučenje. Rekavši, “Nijedan arif nije rekao da će kafiri ostati vječno u Džehennemu,” on se takođe i ovdje razilazi sa ispravnim putem. On nije shvatio, da ajeti kerim, “Moj rahmet (milost) obuhvata sve,” znači da Allahova dželle-šanuhu milost (rahmet) obuhvata, na ovom svijetu, i muslimane i kafire. Za kafire na onom svijetu neće biti ni trunke milosti. Dženab-i Hak prvo ovako kaže u Kur’ani kerimu, “Moj rahmet obuhvata sve,” a onda kaže ovako, “Moj rahmet (milost) je za one koji se iz straha od Mene suzdržavaju od zabranjenog, plaćaju zekat i vjeruju u moj Kur’an.” Muhjiddin-i Arabi kuddise sirruh čita samo početak ajeti kerima i izostavlja ostatak. Allah dželle-šanuhu kaže u pedeset petom ajeti kerimu sure A’raf, “Moj rahmet (Moja milost) je za one koji imaju iman i dobrotu.” Meal četrdeset sedmog ajeti kerima sure Ibrahim, koji glasi, “Nemoj ni pomisliti da Allah dželle-šanuhu neće održati Svoje obećanje koje je On dao Svojim Poslanicima,” ne nagovještava da On može neispuniti ono što je drugima obećao. Možda, kada On kaže da On neće neispuniti Svoje obećanje koje je dao drugim Poslanicima, se samo misli na obećanje da će Njegovi poslanici biti jači od kafira i da će ih pobijediti; te je On tako obećao i Svojim poslanicima i njihovim neprijateljima, kafirima. Prema tome, ovaj ajeti kerim nas izvještava da On neće nikada neispuniti Svoje obećanje ni prema Pejgamberima ni prema kafirima. Dakle, ovaj ajeti kerim, koji on citira da podupre svoju tezu, nam pokazuje da on nije u pravu. Mi takođe trebamo znati i to da bi, Njegovo neispunjavanje obećanja Njegovim neprijateljima kao i Njegovo neispunjavanje obećanja Njegovim miljenicima, bila laž, odnosno, to bi bio jedan atribut koji bi bilo nepristojno pripisati Allahu dželle-šanuhu. Bilo bi jako odvratno reći da je Allah dželle-šanuhu rekao da će, za izvjesne koristi, vječno mučiti kafire iako je znao da ih neće mučiti. Riječi ‘arifa, da kafiri neće ostati vječno u Džehennemu, što je takođe i jedna od izjava Muhjiddina Arabija, su manifestacija kešfa, to jest osjećaji srca. U stvarima koje dolaze srcu često ima grešaka. Ovakvi kešfovi vjerskih velikana - koji su suprotni njihovim pisanjima koja slijede našeg Pejgambera, sallallahu alejhi ve sellem, i ashabe kiram, ridvanullahi alejhim edžma’in - su bezvrijedni. [Isto tako i Ibni Tejmijje poriče činjenicu da će kafiri ostati vječno u Džehennemu.]

[Drugi temelj imana je vjerovati u meleke.] Meleci su robovi koje je Allah dželle-šanuhu stvorio. Oni nikad ne čine grijehe, nikad ne pogriješe i nikad ne zaborave. Meal šestog ajeti kerima sure Tahrim kaže, “Meleci izvršavaju ono što im je Allah dželle-šanuhu naredio i rade ono što im je naređeno.” Oni ne jedu i ne piju. [To znači, njima ne treba jelo i piće.] Oni nisu ni žensko ni muško. Kur’ani kerim opisuje meleke riječima i slovima koje se upotrebljavaju za muškarce zato što su meleci uzvišeniji od žena. U stvari, Allah dželle-šanuhu iz istog razloga i Sebe predstavlja ovakvim riječima.

Isto kao što je Allah dželle-šanuhu odabrao izvjesne ljude da budu Poslanici On je isto tako izdvojio i neke meleke da budu Poslanici. Većina alima ehli sunneta je rekla da su ljudi velikani uzvišeniji od meleka velikana. Imam Gazali, imam Malik i šejh Muhjiddin-i Arabi su rekli, “Velikani meleka su uzvišeniji.” Ovaj fakir (hazreti imam Rabbani misli na sebe) razumije da je vilajet meleka uzvišeniji od vilajeta Poslanika. Ali, ima jedan stepen koji Nebiji i Resuli mogu postići na koji meleci ne mogu doći. Ovaj časni nivo je došao Pejgamberima, alejhimussalevatu vetteslimat, od materija zemlje. Ovo je specifično samo za insana (ljudsko biće). Ovom fakiru je otkriveno da je uzvišenost evlija, u poređenju s visokim stepenom Poslanika, nula. Ona nije ni kao kapljica vode u poređenju sa okeanom. Prema tome, uzvišenost koja se dobije putem poslanstva je daleko veća od one koja se dobije putem vilajeta. Dakle, kolektivne superiornosti u svim pogledima pripadaju Pejgamberima dok uzvišenost u samo jednom pogledu pripada melecima. Tačno je ono što je kazala većina alima ehli sunneta. Neka ih Allah dželle-šanuhu obaspe obilnim nagradama za njihov posao! To znači da nijedan evlija ne može nikada postići nivo nijednog Pejgambera. Glava evlije je uvijek ispod Poslanikovih stopala.

Mora se dobro znati da, kada postoji nesaglasnost između sufija i alima, vidjećemo, kada se stvar detaljno razmotri, da su alimi u pravu. To je zato što alimi, kada slijede Pejgambere alejhimussalevatu vetteslimat, gledaju u nivo poslanstva i u nauku ovog stepena. Oni odatle dobijaju svoje znanje. Međutim, sufije gledaju vilajetski nivo Pejgambera i u ma’rifete koji se tamo nalaze. Znanje koje se crpi iz nivoa poslanstva je bez sumnje preciznije od znanja koje se dobija iz nivoa vilajeta. Ja sam ovu moju izjavu podrobnije objasnio u pismu koje sam napisao mom dragom sinu Muhammedu Sadiku, [dvije stotine šezdeseto pismo] koji posjeduje uzvišeniji intelekt i znanje i koji je shvatio hakikat i dobio Allahov dželle-šanuhu rahmet i fejz. [Pošto su muršid-i kamili visoki alimi na nivou idžtihada oni imaju i ilm i ma’rifet. To znači da su oni zul-dženahajn. Znanje koje se shvati i razumije preko razuma se zove ilm (znanje). Znanje koje se shvati i razumije preko srca se zove ma’rifet (vrlina, znanje, umijeće) i irfan (spoznaja, gnoza)].

I M A N: Je srčana potvrda, priznanje, i vjerovanje činjenica koje nam knjige alima ehli sunneta saopštavaju da su dio vjere, to jest da se moraju vjerovati. Oni su rekli da se ono što srce vjeruje mora jezikom izraziti. [Ali, ovo izražavanje, samo po sebi, nije vjera već nagovještaj vjere koja postoji u srcu. Ko ne izrazi iman, ako nema prepreke, postaje kafir. Oni su rekli, “U slučaju da nekom prijeti smrt, ili da će ga osakatiti ili ga tjeraju i žestoko proganjaju, on može s opravdanjem da sakrije svoj iman. Ko u ovim slučajevima ne očituje svoj iman, ili izrazi suprotno, ne postaje kafir.” Mi smo ovaj dodatak uzeli iz knjige Milel-nihal.]

Znak postojanja imana u srcu je suzdržavanje i ne činjenje kufra (nevjerstva) i ne nošenje zunnara (cinkuluma, odnosno, pojasa koji je napravljen od konopca koji popovi vežu oko pasa) i drugih alameta (znakova, simptoma) kufra. Suzdržavanje od kufra znači da ne volimo Allahove dželle-šanuhu neprijatelje i da ih znamo kao neprijatelje. Kada kafiri postanu dominantni i moćni, i kada nas mogu kazniti, tada ih moramo srcem ne voljeti. Kada nema takvog straha potrebno je da im se suprotstavimo i srcem i svim mogućim sredstvima. Allah dželle-šanuhu naređuje Svom Pejgamberu sallallahu alejhi ve sellem u Kur’ani kerimu da se bori protiv kafira i munafika i da nad njima postigne dominanciju. Jer, sve dok ne osjećamo neprijateljstvo prema Allahovim dželle-šanuhu i Poslanikovim sallallahu alejhi ve sellem neprijateljima mi ne volimo Njega i Resula i nemamo pravo da kažemo da ih volimo. Onaj ko kaže da ima iman (vjeruje) a ne čuva se od kufra on vjeruje i u islam i u kufur. Pošto ovakva osoba ima dvije vjere ona se zove murted. Ovakvi ljudi se moraju smatrati munaficima. Postojanje imana u srcu sigurno zahtijeva izbjegavanje nevjerstva (kufra). Najniži stepen izbjegavanja kufra je apstinencija srcem. Njegov najveći stepen je ono što se čini i tijelom i srcem. To znači pokazivanje srčanog prezira riječima i ponašanjem. Perzijski stih na bosanskom jeziku:

Bez neprijateljstva nema prijateljstva!

Ši’ije zloupotrebljavaju ovaj uslov ljubavi i vole samo ehli bejt [tj. Pejgamberovu sallallahu alejhi ve sellem rodbinu i unučad]. Oni kažu da ljubav prema njima zahtijeva neprijateljstvo prema trojici Pejgamberovih sallallahu alejhi ve sellem halifa i većini muslimana. Ova njihova pretpostavka je potpuno pogrešna. Jer, simptom ljubavi je neprijateljstvo prema neprijateljima voljenog. Simptom ljubavi nije neprijateljstvo prema svima drugim osim voljenog. Ko god je imalo pametan, i čiji god razum funkcioniše ispravno, može shvatiti da Pejgamberovi sallallahu alejhi ve sellem ashab nisu bili neprijatelji ehli bejta. Ova tri ashaba su naročito žrtvovala svoju imovinu i živote radi našeg Pejgambera sallallahu alejhi ve sellem. Oni su se radi njega odrekli svojih položaja, slave, i preimućstava. Muslimanima je u Kur’ani kerimu jasno naređeno da vole ehli bejt. Kao ni’met zahvalnosti, i nadoknada za Resulullahov sallallahu alejhi ve sellem poziv i izvođenje u vječnu sreću, od njih se traži da vole ehli bejt, ridvanullahi teala anhum edžme’in. Kako bi se ikada moglo reći, ili pomisliti, da su ovi velikani bili neprijateljski raspoloženi protiv ehli bejta?

Razlog zašto je Ibrahim alejhisselam toliko uzdignut, i zašto je izvojevao drugo mjesto, od svih ljudskih bića, i zašto je počašćen da bude otac Pejgambera, je zato što je izbjegavao Allahove dželle-šanuhu neprijatelje. Allah dželle-šanuhu kaže u mealu sure Mumtehine, “O vjernici! Slijedite predivni primjer koji vam Ibrahim (alejhisselam) pokazuje! To znači da i vi trebate biti kao on i vjernici koji su bili sa njim! Oni su rekli kafirima: Ne očekujte našu naklonost! Jer vi niste pokorni Allahu dželle-šanuhu i obožavate druge. Mi ne volimo ni one koje vi obožavate. Mi ne vjerujemo vašu lažnu vjeru. Ova razlika je izazvala naše međusobno neprijateljstvo. Sve dok vi ne budete vjerovali da je Allah dželle-šanuhu jedan, i ne budete slijedili Njegova naređenja, ovo naše neprijateljstvo neće biti izbrisano iz naših srca već će se ono manifestovati u našem svakom maniru.

Prema ovom fakiru (imam Rabbani misli na sebe), da bi dobili Allahovu dželle-šanuhu ljubav i zadovoljstvo, nema boljeg ni djela ni ibadeta od izbjegavanje kufra (nevjerstva). Allahov dželle-šanuhu zat (Njegova ličnost, On sam) je neprijatelj kafira i kufra. Svi, i idoli i oni koji ih obožavaju, su neprijatelji Allahove dželle-šanuhu ličnosti (zata). Kazna za ovo nisko i pokvareno djelo je vječno gorenje u Džehennemu. Međutim, želje nefsa i drugi grijesi nisu ove vrste. Allahovo dželle-šanuhu neprijateljstvo prema njima ne proizilazi iz Njegove ličnosti (Njegovog zata, Njega samog) već iz Njegovih atributa (sifata). Allahov dželle-šanuhu gnjev i srdžba protiv griješnika ne potiču iz srdžbe Njegovog zata već iz Njegovog atributa srdžba. Njegovo mučenje i mržnja njih je uvijek putem Njegovih djela i atributa. Grešnici radi toga neće ostati vječno u džehennemu i On će, ako to hoće, oprostiti najvećoj većini njih. Pošto Allahovo dželle-šanuhu neprijateljstvo prema kufru i kafirima potiče iz Njegovog zata (od Njega samoga, iz Njegove ličnosti) Njegovi atributi rahmet (milost) i re’fet (sažaljenje) neće na Ahiretu obuhvatiti kafire Njegov atribut rahmet neće moći poništiti neprijateljstvo Njegove ličnosti (zata). Neprijateljstvo zata je puno jače od atributa rahmet. Šta je učinjeno putem atributa ne može promijeniti ono što je učinjeno putem zata. Hadisi kudsi kaže, “Moja milost (rahmet) je nadmašila Moju srdžbu (gadab).” To znači, “Moj atribut milost (rahmet) je iznad Mog atributa srdžba (gadab). To znači, on je nadvladao Moju srdžbu prema grešnim mu’minima.” To ne znači da će Njegov atribut rahmet (milost) nadvladati Njegovu srdžbu (gadab) koja potiče iz Njegovog zata (od Njega samog) i koja je usmjerena prema kafirima i mušricima.

Pitanje: Allah dželle-šanuhu na ovom svijetu sažaljeva (merhamet) kafire. U stvari, to je prethodno pomenuto. Zar Njegov atribut milost (rahmet) ne prevazilazi i na svijetu srdžbu Njegove ličnosti (gadab zata)?

Odgovor: Merhamet prema kafirima na ovom svijetu je samo u izgledu. To znači, on je istidradž. On je iluzija koja izgleda kao milost (merhamet). U stvari, meal ajeti kerima sure Mu’minun kaže, “Da li Mi pomažemo, činimo li Mi usluge kafirima zato što im dajemo puno imovine i djece? Pretpostavljaju li oni da im Mi kao uzvrat za njihov kufr šaljemo mnogobrojne blagodati (ni’mete) jedan za drugim? To nije tako. Ovo pomaganje njima, nije usluga već možda istidradž. Ono je namijenjeno da oni zalutaju, polude, a onda u Džehennem odu.” Ovo isto nam jasno kaže i meal ajeti kerima u surama A’raf i Nun (Kalem), “Ja ih polako, dio po dio, uvodim u azab. Oni nisu toga ni svjesni. Ja im, kako oni prelaze mjeru, dajem prilike i povećavam im dunjalučke ni’mete. Oni sebe zavaravaju. Ja sam im pripremio tešku patnju.

BILJEŠKA: Vječni ostanak u Džehennemu je kazna za nevjerstvo (kufur). Ovdje se može pojaviti sljedeće pitanje: Naši alimi su rekli da, ako neko, iako ima iman, upražnjava (slavi, obilježava) obrede i običaje kafira gubi iman i postaje murted. [Zato što ovakvo ponašanje nije izbjegavanje kufra.] Većina današnjih muslimana je zaražena ovim zlom. Prema ovim riječima naših alima, većina onih, koji se danas nazivaju muslimanima, će biti u vječnom džehennemskom azabu. S druge strane, naš Pejgamber, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao, “Ko ima i zerru (imalo) imana u svom srcu neće ostati vječno u Džehennemu već će (na kraju) biti iz njega izvađen.” Šta vi kažete o tom?

Odgovor: Mi kažemo da ako neko ne vjeruje, sumnja o, ili neodobrava samo jedan od islamskih temelja, njegov iman iz njega izlazi. On postaje kafir. On će vječno gorjeti u Džehennemu. Ako neko izgovori kelime-i tevhid i vjeruje u njeno značenje, i kaže da je hazreti Muhammed alejhisselam Allahov dželle-šanuhu pejgamber i da je sve što je on rekao istina, i vjeruje da oni koji se s njim ne slažu nisu u pravu i da su zli, i s ovakvim vjerovanjem ispusti dušu, i ode s ovakvim imanom na Ahiret, ali, ako je taj neko upražnjavao (tj. slavio) obrede i običaje koji su specifični za kafire - i u tim noćima i danima, koje kafiri smatraju svetim, radio onako kako oni rade - on će otići u Džehennem. Međutim, zahvaljujući trunki imana koja se nalazi u njegovom srcu, to jest pošto je vjerovao ukratko, kako smo mi objasnili, on neće ostati vječno u Džehennemu. [Vjerovati ukratko znači: Kada čujemo izvjesnu činjenicu koju trebamo je vjerovati bez sumnje.] Jednog dana je ovaj fakir posjetio jednog bolesnog poznanika. On je bio pred samu smrt. Ja sam učinio tevedždžuh njegovom srcu. Njegovo srce je pocrnilo. Ja sam pokušao, što sam bolje mogao, da očistim tu prljavštinu. Ali, sva moja nastojanja su bila uzaludna. Ja sam, zadubivši se u dugo i duboko razmišljanje, shvatio da je ovo crnilo zaraza, i simptom nevjerstva (kufra), i da je ono izazvano njegovim odnosom i prijateljstvom sa kafirima i kufrom. Bez obzira na moje napore ja ga nisam mogao očistiti. Ja sam tada shvatio da se to zlo može samo očistiti džehennemskom vatrom, kaznom za kufr. Ali, pošto je u njegovom srcu postojao zračak imana, on će radi njega (na kraju) biti izvađen iz Džehennema. Pošto sam vidio da je bolesnik u ovakvom stanju ja sam se duboko zamislio da li da mu klanjam dženazu. Nakon dugog ispitivanja mog srca sam shvatio da mu trebam klanjati dženazu. To znači da mi trebamo klanjati dženazu onim koji su, iako imaju iman u svojim srcima, bliski sa kafirima i slijede njihove ceremonije i uskrse. Ne trebamo ih smatrati kafirima. U stvari, ovi ljudi se danas ovako tretiraju. Mi trebamo vjerovati da će ovi ljudi na račun svog imana kad-tad izaći iz Džehennema. Ali, za one, koji nemaju imana, nema oprosta i pomilovanja [za one koji ne vole običaje i riječi Muhammeda alejhisselam]. Oni će, kao zaradu za njihov kufr, vječno ostati u džehennemskom azabu. [Molimo vas da pročitate četiri stotine osamdeset prvu stranicu petog toma knjige Ibni Abidin. Kada neprijatelji vjere nastoje da prevare muslimane, i prikriju činjenicu da su kafirski običaji i praznici kufr, i kažu da su to i muslimanski običaji i sveti (mubarek) dani, omladina i čisti muslimani im ne smiju vjerovati. Oni trebaju pitati i naučiti podatke od iskrenih muslimana kojim vjeruju, ili od rodbine koja klanja namaz, ili od očevih prijatelja koji dobro znaju svoju vjeru. Danas, u cijelom svijetu, neukost nije realno opravdanje ni za nepoznavanje imana i kufra ni za neispravno obavljanje ibadeta. Oni koji su prevareni i koji ne znaju svoju vjeru neće izbjeći džehennemsku kaznu. Allahova dželle-šanuhu vjera je danas rasprostranjena i poznata u cijelom svijetu. Danas je vrlo lako ispravno naučiti iman, halale, harame i farzove. Naučiti ih onoliko koliko je potrebno je farz.]

Ukratko, ako onaj ko pohađa običaje i ceremonije kafira ima u sebi i trunku imana [to jest, on ima trunku imana, ako sažeto vjeruje značenje riječi kelime-i tevhid i ako nije učinio i rekao ništa što ukida (poništava) njegov iman] on neće vječno ostati u džehennemu, iako će on radi azaba (kazne, mučenja) ući u džehennem. Što se tiče onih koji imaju iman, a imaju i velikih grijeha, Allah dželle-šanuhi će im, ako to hoće, oprostiti. Ili će ih, ako to hoće, mučiti u Džehennemu sve dok se ne očiste (od grijeha). Prema shvatanju ovog fakira, kaddesallahu teala sirrehul’aziz, džehennemska vatra, privremena ili vječna, je namjenjena za kufr, za zarazu i atribute kufra. Veliki grijesi koje su iman sahibije (tj. oni koji vjeruju, koji imaju iman) učinile, koji izbjegavaju kufr, će biti oprošteni (afv) ili hurmetom (poštovanjem, uvažavanjem) imana, ili dženab-i Hakkovim (Allahovim dželle-šanuhu) merhametom, ili srčanim pokajanjem (tevbom) ili jezičnim traženjem oprosta (istigfarom), ili nekim tjelesnim hairli poslom, ili posredstvom (šefa’atom). Oni, kojim neće na ovaj način biti oprošteno će biti očišćeni dunjalučkim problemima i brigama ili smrtnim mukama. Ako se oni nisu ni ovim putem očistili, njima će biti oprošteno preživljavanjem kaburskog azaba. Drugima će, pored kaburskog azaba, biti oprošteno, putem žestine kijametskog dana. Pošto će oni ovako postati bezgrešni neće biti potrebno da se čiste džehennemskim azabom. Meal osamdeset drugog ajeta sure En’am kaže, “Oni koji imaju iman i koji svoj iman nisu uprljali širkom su sigurni od vječnog ostanka u Džehennemu. Za njih ne postoji ovakav strah.” Ovaj ajeti kerim je dokaz da smo u pravu pošto riječ zulm u ovom ajetu znači širk (politeizam, mnogoboštvo). Samo Allah dželle-šanuhu zna istinu svega.

Pitanje: Allah dželle-šanuhu kaže da će isto tako otići u Džehennem i oni koji čine grijehe osim kufra. Na primjer, On kaže da je kazna, za namjerno ubijanje mu’mina, vječni ostanak u Džehennemu. Naš Pejgamber sallallahu alejhi ve sellem je rekao, “Ko namjerno izostavi jedan namaz, i ne klanja ga u njegovom određenom vremenu, biće mučen u Džehennemu jednu hukbu.” [Jedna hukba je osamdeset ahiretskih godina]. Dakle, džehennemski azab nije samo za kafire.”

Odgovor: Kada bi nam neko ovako rekao mi bi mu odgovorili na sljedeći način: Džehennemski azab je za one koji se ogluše o činjenicu da je haram ubiti mu’mina, i koji ga ubiju govoreći da je to halal. U stvari, alimi ehli sunneta su u svojim tefsirim dali ovako tumačenje. Izvještaj koji nas obavještava da postoji džehennemska kazna i za grijehe pored kufra (nevjerstva) je uvijek namjenjena da nam ukaže da u ovim svim grijesima postoji klica kufra. Primjeri za ovakvo griješenje su, olako shvatanje grijeha, griješenje zato što ne smatramo grijeh važnim, ismijavanje naređenja šerijata, ne klanjanje i griješenje. Naš je Pejgamber sallallahu alejhi ve sellem rekao, “O moj ummetu, ja ću biti šefa’atdžija za one koji imaju velike grijehe.” Jednom je rekao, “Allahov dželle-šanuhu rahmet je za moj ummet. Za njih nema azaba na Ahiretu.” Isto tako i ajeti kerim, čije smo značenje prethodno napisali, naglašava istinu naših riječi. [Samoubistvo odnosno svjesno oduzimanje svog života, je veći grijeh od ubijanja nekog drugog.]

Ja sam u pismu mom dragom sinu detaljno objasnio kako će se na Ahiretu tretirati djeca kafira koja umru prije puberteta, i oni, koji su rođeni i odrasli na planinama ili u pustinjama i koji su umrli prije nego su čuli za din (vjeru), i bezvjernici koji su živjeli u prastara vremena, kada su kafiri promjenili i pokvarili vjeru, i koji su umrli prije dolaska novog Pejgambera. Molim te pročitaj ga i nauči stvar! [Pogledajte članak pod nazivom - Prvi tom, 259. pismo!]

Naši alimi su dali drukčije zaključke po pitanju povećavanja i smanjivanja imana. Imam a’zam Ebu Hanifa radijallahu anh je rekao da se iman ni ne povećava ni ne smanjuje. Imam Šafi’ija rahmetullahi alejh je kazao da se povećava i smanjuje. Pošto je iman srčana potvrda i vjerovanje, u njemu nema povećavanja i smanjivanja. Vjerovanje koje se povećava i smanjuje ne može biti iman. Ono je zan (pretpostavka). Obavljanjem ibadeta, to jest djelima koja Allah dželle-šanuhu voli, iman postaje ispoliraniji, više nurli (svjetliji), i sjajniji. Kada radimo harame on postaje mutan. Dakle, povećanje i smanjivanje se odigrava u sjaju imana, na račun djela. Ono se ne dešava u njemu samom. Izvjesni (alimi) su rekli da je iman koji je jako ispoliran veći od onog koji nije ispoliran. Oni skoro da i nisu ni računali iman koje nije ispoliran kao iman. O nekim, koji su sjajni, oni su rekli da su iman ali mali. Slučaj imana je sličan slučaju dva ogledala koja su različito ispolirana i koja stoje jedno naspram drugog. Slučaj imana je kao kad bi rekli da je ogledalo, koje je više ispolirano i koje bolje odražava stvari koje su mu nasuprot, veće od ogledala koje nejasno odražava stvari. Neko drugi bi, na primjer, rekao da su oba ogledala ista. Ona se samo razlikuju u kvalitetu odražavanja stvari koje su im stoje nasuprot. To znači da su njihove osobine i kvaliteti različiti. Od ove dvije osobe je mišljenje druge osobe oštrije i ispravnije. Prva gleda u izgled. Ona nije prodrla u bit stvari. Ovaj primjer, koji je bio suđen (nasib) ovom fakiru da ga upotrijebi, je istovremeno i pobio riječi onih koji ne vjeruju činjenicu da se iman ne povećava i ne smanjuje, i nije ni u kom pogledu povezao iman nijednog muslimana s imanom Pejgambera alejhimussalevatu vetteslimat. Jer, pošto je njihov iman pun nura, i jako svijetao, on proizvodi puno više plodova i beneficija od tamnog i mutnog imana njihovih ummeta. Hadisi šerif kaže, “Iman Abu Bekra Siddika, radijallahu anh, je teži od kolektivnog zbira imana svih pripadnika mog ummeta.” Ovo se odnosi na nur i sjaj imana. Njegova veličina nije u biti i temelju već u atributima (sifatima). U stvari, Pejgamberi su kao i svako drugi insan (ljudsko biće). Po pitanju insanluka (čovječnosti) među njima nema razlike. Njihova razlika potiče iz njihovih perfektnih i savršenih atributa. Oni koji nemaju superiorne osobine se na neki način razlikuju od onih koji imaju te osobine. Međutim oni su svi “ljudska bića”. U pogledu insanluka (čovječnosti) oni nisu jedni od drugih više ili manje čovjek (insan). Insanluk (čovječnost) se ne povećava i ne smanjuje. Izvjesni alimi su, kada su opisivali iman, rekli da ga moramo potvrditi i izraziti jezikom. U kom slučaju, i pretpostavka i iman moraju biti iman, i iman mora biti podložan povećavanju i smanjivanju. Međutim, bit imana je srčana potvrda i vjerovanje. Pretpostavka ili sumnja nije iman.

Imam a’zam Ebu Hanifa rahmetullahi alejh je rekao da trebamo reći, “Ja sam zaista, to jest sigurno, mu’min (vjernik).” Imam Šafi’ija rahmetullahi alejh je rekao da trebamo reći, “Ja sam inšaallah mu’min.” Razlika između ovo dvoje je samo u riječima. Kada izražavamo iman u tom momentu trebamo reći “Ja sam sigurno musliman”. Kada govorimo o imanu na son nefesu (na umoru) trebamo reći, “Ja sam i tada inšaallah musliman.” Pravilnije je i bolje da svaki put kažemo “sigurno” nego da to baziramo na uslovu, govoreći inšaallah.

Trebamo vjerovati u keramete evlija. Allah dželle-šanuhu na ovom svijetu stvara sve Svojim običajem (adet-i ilahijje) i Svojim zakonima (i kanun-i ilahi). [To znači, On sve stvara putem Svog zakona, pravila i harmonije koje smo izučavali na časovima naučnih disciplina.] On rukama Svojih evlija [to jest, onih koje On voli] stvara i čini izvjesne stvari izvan Svog običaja (adet-i ilahije) (tj. na neuobičajen način). To Njegovo stvaranje se zove keramet. Ko ne vjeruje keramet on ne vjeruje događaje koji su se često, u cijelom svijetu, događali i koji su se od usta do usta prenosili. Allahovo dželle-šanuhu stvaranje nečega, što niko ne može učiniti, rukama i riječima Pejgambera alejhimussalevatu vetteslimat, privremenim zaustavljanjem Svoga običaja (tj. na neuobičajen način) se naziva mu’džiza. Osoba koja učini mu’džizu izjavljuje svoje Poslanstvo. Međutim onaj ko učini keramet ne kaže da je on pejgamber već da slijedi Pejgambera alejhisselam. [Riječ mu’džiza je specifična samo za Pejgambere, alejhimusselam. Ovu riječ nije dozvoljeno upotrebljavati ni za kog drugog osim za njih.]

Međusobna superiornost hulefai-rašidin, ridvanullahi alejhim edžma’in, [prve četvorice halifa koji su nasljedili našeg Poslanika sallallahu alejhi ve sellem] je kao i red njihovog hilafeta. Svi ashabi i tabi’ini su rekli da su Abu Bekr i Omer, radijallahu anhuma, uzvišeniji od svih drugih muslimana. Najveća većina naših vjerskih imama je tako napisala i u svojim knjigama. Jedan od njih je imam Šafi’ija, rehmetullahi alejh. Veliki alim Ebul-Hasan-i Eš’ari, koji je sakupio i zabilježio vjerovanja (i’tikad) ehli sunneta, je rekao, “Očigledno je i sigurno da je prvo Abu Bekir, a onda, Omer, uzvišeniji od svih drugih mu’mina. Imam Zehebi, jedan od najvećih alima, je rekao, “Reklo nam je više od osamdeset ljudi da je čulo hazreti Aliju radijallahu anh da je rekao u jednoj velikoj grupi ljudi, ‘U ovom ummetu su Abu Bekr i Omer radijallahu anhuma najuzvišeniji.’” On je nabrojao imena većine njih i rekao, “Rafidije, tj. oni koji ovo ne vjeruju, su vrlo mrski i zli ljudi. Allah dželle-šanuhu će ih dočekati ljutito na ahiretu.” Imam Buhari, autor knjige Buhari-ji šerif, koji je u islamu poslije Kur’ani kerima druga najcjenjenija knjiga, je rekao, “Alija radijallahu anh je rekao, ‘Ebu Bekr je, poslije našeg Pejgambera sallallahu alejhi ve sellem, najbolji i najuzvišeniji u ovom ummetu. Za njim dolazi Omer, radijallahu anhuma, a za njim neko drugi.’ U tom momentu je njegov sin Muhammed ibni Hanefijje rekao, ‘Ti si!’ Na što je on odgovorio, ‘Ja sam kao i svaki drugi musliman, jedan iz ummeta.’” Imam Zehebi i drugi alimi su rekli, “Imam Alija radijallahu anh je rekao, ‘Pazite i dobro zapamtite! Ja sam čuo da mene izvjesni ljudi drže iznad Abu Bekra i Omera, radijallahu anhuma. Ako ja ikoga uhvatim (čujem da tako kaže) ja ću ga kazniti za klevetu pošto je on klevetnik.’” Darul Kutni je rekao, “Imam Alija radijallahu anh je rekao, ‘Ako ja uhvatim (čujem) ikog da me drži iznad Abu Bekra i Omera, radijallahu anhuma, ja ću ga kazniti onako kako se klevetnici kažnjavaju.” Ima puno ovakvih izvještaja od ashaba kiram, radijallahu anhum. Nema načina da se ove činjenice ospore. Čak je i Abdurrazak, jedan od velikih šijiskih alima, rekao, “Pošto imam Alija smatra Abu Bekra i Omera radijallahu anhum uzvišenijim od sebe i ja ih takođe smatram uzvišenijim. Jer, iako ja njega puno volim, kad ih ja ne bih smatrao uzvišenijim ja bih bio neposlušan imamu Aliji radijallahu anh, a to bi za mene bio veliki grijeh.”

[Jedan židov po imenu Murteza je u svojoj knjizi Husnije napisao svakakvih laži i rekao da su te tri halife kafiri. Mi smo mu predivno odgovorili u našim knjigama na turskom jeziku Hak Sozun Vesikalari (Documents of the Right Word, First edition, 496 pp., 1993, Hakikat Kitabevi, Fatih, Istanbul.) i Ashab-i kiram. Prave alevije, koji slijede hazreti Aliju, nikada ne izgovaraju ovako ružne i niske riječi.] Što smo rekli o Ebu Bekru i Omeru, radijallahu anhuma, mi smo uzeli iz knjige Sava’ik-ul-muhrika koju je napisao veliki alim hazreti Ibni Hadžer-i Hejtemi.

Što se tiče podatka, da je imam Osman uzvišeniji od imama Alije radijallahu anhuma, najveća većina alima ehli sunneta je rekla, “Poslije šejhejna [tj. Ebu Bekira i Omera] najuzvišeniji musliman je Osman. Poslije njega je najuzvišeniji Alija, radijallahu anhum. Ovako su rekli i imami četiri mezheba. Iako je imam Malik rekao da je posumnjao u superiornosti Osmana radijallahu anh, Kadi Ijad je ovako napisao u svojoj knjizi Šifa, “On je kasnije rekao da je Osman, radijallahu anh, uzvišeniji.” Imam Kurtubi je takođe rekao, “Inšaallah to je istina.” Izvjesni (alimi) su rekli da se iz imamovih a’zamovih Ebu Hanifinih riječi, “Znak ehli sunneta je vjerovanje u nadmoćnost šejhejna i ljubav prema oba zeta,” dade zaključiti da on ne drži jednog od dva zeta radijallahu anhuma uzvišenijeg od drugog. Međutim, ovaj fakir je razumio da je bilo i drugih razloga koji su naveli imama da tako kaže. Što će reći, kada je imam vidio razdor i razočarenje u srcima zbog nereda i frakcija koje su se začele u vrijeme hilafeta dva zeta, radijallahu anhuma, on je smatrao izjavu “voljenja oba zeta” značajnom pa je rekao da je, njih voljeti, znak ehli sunneta. Je li ikako moguće (i zamisliti) da je imam a’zam Ebu Hanifa sumnjao u Osmanovu, radijallahu anh, superiornost, kad knjige hanefi mezheba vrve od izjava, kao na primjer, “Superiornost je apropos redoslijedu njihovog hilafeta?” Ukratko, superiornost šejhejna je definitivna. Međutim nije tako definitivno da je Osman uzvišeniji od Alije, radijallahu anhum. Mi ne trebamo upotrebljavati riječ “kafir” za one koji poriču superiornost Osmana, pa čak i Šejhejna. Mi ih moramo smatrati ehli bid’atom, muslimanima koji su se odvojili, jer jedna grupa naših alima nije rekla da su kafiri. Njihov slučaj je isti kao i slučaj alčaka (nevaljalca, nitkova) Jezida. Naši alimi su nam, iz predostrožnosti, zabranili da ga kunemo.

Kada mi ne volimo hulefai-rašidine mi vrijeđamo našeg Pejgambera sallallahu alejhi ve sellem kao kad ne bi voljeli imama Hasana i Husejna, radijallahu anhuma. Naš Pejgamber, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao, “Plašite se Allaha dželle-šanuhu ako ikad uvrijedite moje ashabe! Nemojte o njima poslije mene loše mislite. Ko ih voli, voli ih zato što mene voli. Ko prema njima gaji neprijateljstvo, prema meni gaji neprijateljstvo. Ko ih vrijeđa, mene vrijeđa. Ko mene vrijeđa, uvrijedio je Allaha dželle-šanuhu. On će za to biti kažnjen.” Meal (značenje) pedeset sedmog ajeti kerima sure Ahzab, “Neka su oni, koji vrijeđaju Allaha dželle-šanuhu i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, prokleti i na ovom i na onom svijetu!” Veliki alim islama, Sa’deddin-i Teftazani ovako kaže u svom objašnjenju knjige Akaid-i Nesefijje, “Mi moramo biti razumni u ovom poretku superiornosti.” Međutim, njegova izjava je nerazumna, a njegova sumnja je neumjesna, pošto su naši velikani rekli da “superiornost” u ovom kontekstu znači “onaj koji ima više sevaba”. Ona ne znači “onaj ko je svojom dobrotom i ispravnošću korisniji drugim”. Pametna osoba ne pridaje važnost ovakim stvarima. Ashabi kiram i tabi’ini izam su nam saopštili toliko slučajeva i događaja koji manifestuju dobrotu imama Alije radijallahu anh isto kao što su nam saopštili o bilo kom drugom Sahabi. S druge strane, oni su nam, opet, rekli da su druge tri halife superiornije od njega. Kako vidimo, superiornost nije zato što postoji mnoštvo koristi i junaštava. Superiornost potiče iz drugih razloga. Ove razloge mogu razumjeti samo ona sretna ljudska bića koja su bila počašćena da vide vahj, to jest dolazak meleka. Oni su razumjeli razloge superiornosti zato što su ih išaretom jasno vidjeli. Oni su Pejgamberovi ashabi kiram, alejhi ve alejhimussalevatu vetteslimat. Prema tome, besmisleno je kada tumač knjige Akaid-i Nesefi kaže, “Ako je uzvišenost u velikom broju sevaba to je mjesto da sumnjamo u superiornost.” Jer, bi bilo mjesta za sumnju da šerijat sahibija (posjednik šerijata, Poslanik alejhisselam) nije precizno razjasnio poredak te superiornosti. Zašto on sumnja kada je to već nagoviješteno? Da ashabi kiram nisu jasno razumjeli ovu superiornost, ili putem išareta, bi li je oni saopštili? Šta je ovdje neumjesno je to da oni, koji smatraju sve četiri halife jednakim, kažu da je njihova međusobna superiornost (nadmoćnost, uzvišenost) neumjesna. Može li biti išta neumjesnije i beskorisnije od izjave koja kaže “neumjesan” za saglasnost vjerskih velikana? Ili, da li ih riječ (superioran) podstiče da diskutuju ovakve besmislice? Ni izjava Muhjiddina Arabije, “Red njihovog hilafeta je u skladu sa redom njihovih života” ne pokazuje da su jednaki. Jer, biti halifa nije isto što i biti superioran. Mi takođe možemo reći da je on tako rekao u odnosu na superiornost, ali, to nije izjava koja se može uzeti kao dokumenat. To je jedna od njegovih pogrešnih izjava. Nekoliko njegovih kešfova i zaključaka, koji se ne slažu sa riječima alima ehli sunneta, nije ispravno. Samo psihopate, ili oni čija su srca pokvarena, ili oni koji sve slijepo imitiraju, mogu slijediti ovakve izjave.

Trebamo vjerovati da su borbe, koje su se desile između ashaba kiram alejhimurridvan, i njihova neslaganja, desili iz dobre volje i da ih nisu izazvale ovosvjetske blagodati (ni’meti) i želje nefsa. Iako je Sa’deddin Taftazani jedan od onih koji puno vole hazreti Aliju radijallahu anh, on kaže, “Njihovi nesporazumi i borbe nisu bili radi hilafeta. Oni su nikli iz greške u idžtihadu.” [Hazret-i Ahmed-i Hajali, alim iz vremena sultana Fatiha Muhammeda (Mehmeda) hana, je napisao jedan jako dragocjen komentar na Sa’daddinovu Taftazanijevu dugu reviziju, koju je on napisao na Omerovu Nesefijevu knjigu Akaid-i Nesefi.] Hajali ovako kaže u svom komentaru, “Hazreti Mu’avija, radijallahu anh, i oni koji su bili sa njim se nisu slagali sa hazreti Alijom, radijallahu anh. Međutim, oni su znali, i rekli su, da je on najuzvišeniji od svih ljudi toga vremena i da hilafet po zakonu pripada njemu. Oni su se pobunili zato što on nije htio da uhvati i kazni one koji su mučki ubili hazreti Osmana radijallahu anh (tj. učinili ga šehidom).” U Karmanijevom komentaru [odnosno u njegovim bilješkama koje je on napisao na marginama knjige Šerh-i akaid] piše da je imam Alija, kerremallahu vedžheh, rekao, “Naša braća se ne slažu sa nama. Ali, oni nisu nevjernici. Oni nisu ni griješnici. Oni rade onako kako shvataju vjeru i šerijat.” Bez sumnje je da, pogriješiti u idžtihadu, nije grijeh. To nije nešto za što se treba optuživati. Pošto su ashabi kiram obrazovani i podučavani u Pejgamberovom, sallallahu alejhi ve sellem, sohbetu (društvu) mi ih moramo sve poštovati, i smatrati ih sve kao dobre. Pošto mi volimo našeg Pejgambera sallallahu alejhi ve sellem mi ih moramo sve voljeti. Jer, on je rekao, “Ko njih voli, voli ih zato što mene voli; a ko je njihov neprijatelj (on) je takav zato što je moj neprijatelj.” To znači, “Voljeti moje ashabe radijallahu anhum znači voljeti mene. Biti njihov neprijatelj znači biti moj neprijatelj.” Ashabi kiram, koji su se borili protiv hazreti Alije radijallahu anh, nisu naša rodbina i poznanici. Nasuprot, ove njihove međusobne bitke kod nas izazivaju tugu i bol. Međutim, nama je naređeno da ih volimo zato što su oni Resulullahovi sallallahu alejhi ve sellem ashabi. Mi ne smijemo nijednog od njih vrijeđati, i ne smijemo ni prema ijednom od njih osjećati neprijateljstvo. Dakle, mi ih moramo sve voljeti. Mi ih volimo zato što volimo našeg Pejgambera, sallallahu alejhi ve sellem. Mi izbjegavamo neprijateljstvo prema njima i njihovo vrijeđanje zato što neprijateljstvo prema njima i njihovo vrijeđanje vodi našem Pejgamberu, sallallahu alejhi ve sellem. Mi samo možemo reći ko je bio u pravu i ko nije. Specifično, hazreti Emir (Alija) radijallahu anh je bio u pravu. Oni koji su bili protiv njega nisu bili u pravu. Samo je toliko ispravno reći. Molimo vas da pročitate pismo Muhammedu Ašrafu [251. pismo]!

IBADETI: Nakon što smo ispravili naše vjerovanje, naš iman ili i’tikad, mi moramo naučiti propise fikha, to jest ono što naša vjera naređuje i zabranjuje. Mi moramo naučiti farzove, vadžibe, halale, harame, sunnete, mekruhe, i sumnjive stvari, i raditi u skladu sa ovim našim znanjem. Svaki musliman mora da čita i uči iz knjiga fikha. [Ako to ne znamo mi ne možemo biti musliman.] Mi moramo izvršavati Allahova dželle-šanuhu naređenja i živjeti onako kako On voli da živimo. On najviše voli da mi svaki dan pet puta dnevno klanjamo. On nam to često naređuje. Namaz je stub vjere! Ja ću ti reči par činjenica o važnosti namaza, i kako ga moramo klanjati. Dobro pazi! Mi se prvo trebamo oabdestiti u skladu sa sunnetom [upravo onako kako je propisano u fikhskim knjigama.] Kada uzimamo abdest mi moramo biti jako pažljivi da operemo tri puta propisane dijelove tijela, i da ih uvijek potpuno operemo. Naš abdest će, na ovaj način, biti u skladu sa sunnetom. Kada se potiremo rukama po glavi (činimo mesh) mi trebamo potrti rukama svu glavu. Uši i vrat trebamo pažljivo potrti (mesh učiniti). Kada činimo hilal nožnih prstiju [odnosno, kada peremo između nožnih prstiju] upućeni smo da između nožnih prstiju peremo malim prstom lijeve ruke, odozdo prema gore. Mi ovo moramo ozbiljno shvatiti, a ne odbaciti, misleći, da je to samo mustehab. Mi ne smijemo omalovažiti nijedan mustehab. To su djela koja Allah dželle-šanuhu voli. Kad bi se znalo da bi se ono, što On voli, moglo dobiti žrtvovanjem cijeloga svijeta to bi bio veliki profit. To bi bilo kao kada bi dobili za par komadića slomljene saksije neprocjenjivi dijamant, ili, kao kad bi nam za par kamenčića bio proživljen predragi miljenik.

Namaz je mi’radž mu’mina. To znači da se blagodati, koje su date našem Pejgamberu sallallahu alejhi ve sellem u noći mi’radža, daju samo u namazu njegovom ummetu, da ih oni okuse na svijetu. Muškarci se trebaju puno truditi da klanjaju farz namaz u džema’atu, i da ne propuste čak ni prvi tekbir. [Ženama je grijeh, bez obzira na razlog, ulaziti u džami’ju među muškarce, da bi klanjale u džema’atu, slušale učenje hafiza ili mevluda ili da klanjaju Džumu namaz da bi zaradile više sevaba.]

Mi trebamo klanjati namaz u njegovo mustehab vrijeme. [To znači, kada klanjamo sami trebamo ih klanjati u njihovo rano vrijeme, a ikindiju i jaciju u vrijeme koje je propisao imam a’zam. Sve što kasnije klanjamo namaz, sve manje dobijamo sevapa. Mustehab vremena su namjenjena za namaz u džamiji, u džema’atu. Ako je propisano vrijeme prošlo, a mi još uvijek nismo obavili namaz, mi smo počinili veliki grijeh, kao ubistvo. Ovaj grijeh neće biti oprošten kada kasnije naklanjamo propušteni namaz. Samo će dug biti otplaćen. Da bi nam grijeh bio oprošten trebamo se pokajati (doći na tevbe-i nasuh) ili obaviti kabul hadždž (Ibni Abidin)].

U namazu trebamo učiti onoliko Kurani kerima koliko sunnet propisuje. Na ruku’u i sedždi trebamo biti nepomični zato što je to ili farz ili vadžib. Kada se podižemo sa ruku’a trebamo ostati uspravljeni toliko vremena da se kosti smire. Alimi su takođe rekli da se trebamo zadržati malo u uspravnom položaju i da je to ili farz ili vadžib ili sunnet. Isti je slučaj i sa sjedenjem između dvije sedžde. Na ove stvari treba dobro paziti. Na ruku’u i na sedždi moramo izgovoriti tesbih najmanje tri a najviše sedam ili jedanaest puta. Imam se treba rukovoditi stanjem džema’ata. Jako je sramno ako zdrava osoba, kada nasamo klanja namaz i ako nije u teškoj situaciji, izgovori minimalan broj tesbiha; trebala bi ga reći najmanje pet puta. Kada činimo sedždu trebamo staviti na zemlju prvo dio tijela koji je najbliži zemlji. Prema tome, prvo stavljamo na zemlju koljena, zatim ruke - desna treba dotaći tlo prije lijeve, zatim nos, i na kraju čelo. Desno koljeno i desni dlan trebaju taći tlo prije lijevih. Kada ustajemo sa sedžde gornji dijelovi tijela se prvo dižu. Prema tome, prvo se podiže čelo. Kada stojimo trebamo gledati u mjesto gdje ćemo napraviti sedždu. Kada smo na ruku’u trebamo gledati u naša stopala, kada činimo sedždu niz nos, a kada sjedimo u krilo ili u naše ruke. Ako gledamo u pomenuta mjesta namaz se može obaviti srcem slobodnim od dunjalučkih misli. Ovaj hušu (posvećeno poštovanje) se može uživati. U stvari, naš Pejgamber sallallahu alejhi ve sellem je tako rekao. Na ruku’u je sunnet držati rastavljene prste. Mi moramo biti jako pažljivi u ovim stvarima. Držati prste sastavljene ili rastavljene nije uzalud i bez razloga. Uzimajući u obzir njihove koristi Posjednik šerijata [to jest Pejgamber, sallallahu alejhi ve sellem] je tako radio. A za nas nema veće prednosti od slušanja i slijeđenja posjednika šerijata alejhissalevatu vesselam. Cilj ovih naših riječi je da raspirimo i pobudimo želju za vježbanjem principa i načela kojim nas uče knjige fikha. Neka Allah dželle-šanuhu i nama i vama omogući da radimo dobra djela koja nam šerijat pokazuje! Neka On usliša ovu našu dovu radi poštovanja (hurmeta) sejjida (Prvaka svijeta), efendije, najboljeg i najuzvišenijeg od svih Pejgambera, alejhi ve alejhim ve ala ali kullin minessalevati efdaluha ve minetteslimati ekmeluha! Amin. Ako, nakon što si ispravio svoje vjerovanje, hočeš da razumiješ koristi namaza i superiorne karakteristike koje su za njega specifične, pročitaj i druga tri pisma koja sam napisao, što će reći, ona koja sam napisao mome sinu Muhammedu Sadiku, Miru Muhammedu Numanu i hazreti Tadžeddinu. [Ova pisma se nalaze pod brojevima 260, 261, i 263, u prvom tomu Mektubata. Prijevod 261. pisma je 34. poglavlje u trećem fasciklu knjige koja se zove na engleskom jeziku Endless Bliss (Vječna sreća).]

[Kad bi povezali čovječije uzdizanje i njegovo sticanje vječne sreće s pilotiranjem aviona, vjerovanje i šerijatski propisi, to jest iman i ibadet, bi bili kao karoserija aviona i njegov motor. Napredak na putu tesavvufa bi bio njegovo gorivo. Mi moramo, da bi postigli cilj, nabaviti avion. To znači mi moramo imati iman i ibadete. Da bi ga upalili treba nam gorivo, tj. napredovanje na putu tesavvufa.]

Tesavvuf nije namjeren ni za šta drugo osim da se dobije i’tikad (vjerovanje) ehli sunneta ili (da se izvršava) islamska naređenja. Tesavvuf je namjenjen da se osigura i’tikad ehli sunneta, da on bude svjestan i čvrst, i da ga ne potkopaju sumnje. I’tikad koji razum, dokaz, i evidencija, ojačavaju ne može biti tako čvrst. Meal dvadeset osmog ajeti kerima sure Ra’d kaže, “Imanovo prodiranje u srce i njegovo nastanjivanje u srcu je moguće jedino zikrom.” Drugi cilj tesavvufa je da nam olakša ibadet, da nam dadne oduševljenje i ukine ljenosti, i opiranje, koje je nerazdvojivo od nefs-i emmare. Trebamo dobro znati da cilj prianjanja za tesavvuf nije da budemo sposobni da vidimo nešto što drugi ne znaju, niti da obavještavamo druge o nepoznatim stvarima, niti da osjetimo nurove (svjetla), duhove (ruhove) niti da uživamo u dragocjenim snovima. To su sve uzaludne i beskorisne stvari. Šta fali svakodnevnom svjetlu, raznim bojama i prirodnim ljepotama, da privoljevaju čovjeka da ih napusti i traži druge stvari za koje plaća patnjom i mnogim neugodnostima? Uostalom, i svjetlo i nurevi, i divni oblici, i te druge stvari su sve Allahova dželle-šanuhu stvorenja koja očituju Njegovo postojanje i Njegovu svemoć (kudret).

Tesavvuf ima puno puteva. Od ovih, najvažniji i najpodesniji je put onih velikana koji izbjegavaju bid’ate i koji se čvrsto drže sunneta. Ovi velikani sve dok slijede sunnet u svemu što kažu i rade ne brinu što nemaju kešfova, kerameta, halova i otkrovenja. Oni odbacuju te stvari ako im se one dese dok su tromi u obavljanju sunneta. Radi toga je na njihovom putu zabranjena muzika i igra. Oni ne cijene slast i stanja koja potiči iz njih. Oni čak kažu da je i glasno spominjanje Allahovog dželle-šanuhu imena bid’at. Oni ne obraćaju pažnju ono što iz ovoga proizilazi. Ja sam jednog dana služio jelo u prisutnosti mog uzvišenog učitelja (ustada) kad je šejh Kemal, koji je bio jedan od njegovih poštovalaca (zaljubljenika), rekao naglas prije jela Bismile. S obzirom da je on sa tim bio jako nezadovoljan on ga je strogo ukorio i rekao nam da mu kažemo da više ne jede zajedno sa njim. Ja sam čuo od mog učitelja da je hadže Muhammed Behaeddin-i Buhari kuddise sirruh iskupio alime Buhare i odveo ih kući njegovog učitelja hazreti sejjida Emira Kulala. Oni su mu (sejjidu Emiru Kulalu) rekli, “Glasno izgovaranje Allahovog dželle-šanuhu imena je bid’at. Prestani s tim.” Pošto je njegov običaj bio da rado primi ispravnu riječ, bez obzira od koga ona dolazila, hazreti sejjid ju je primio i rekao, “Neću to više činiti.” [Takođe i Dželaluddin-i Rumi piše u svom Mesneviji da trebamo tiho, srcem, zikriti.] Kada uzvišeni velikani ovog puta čak zabranjuju i glasno izgovaranje Allahovog dželle-šanuhu imena, šta bi oni rekli o muzici (sima’), igri (raks), skakanju, vriskanju i galami?

Svi ovi halovi i zevkovi, koji se rađaju iz zabrana šerijata, su po ovom fakiru istidrađ. Jer, ova stanja (hallovi) se takođe dešavaju i kafirima i griješnicima (fasicima), koji, takođe nauče stvari kao što su tevhid i kešf koji im se dešavaju u ogledalu svemira. Ova stanja se vide i kod grčkih filozofa i džukijja [derviša, pripadnika brahmanizma], brahmanskih sveštenika i indijskih prosijaka. Pravi hal je samo onaj koji je u skladu sa šerijatom. On ne niče iz harama. Muzika (sima’) i igranje (ples, raks) su lehv i la’b, odnosno, igra (traćenje vremena). Levh-el-hadis, u šestom ajeti kerimu sure Lokman, je objavljen sa ciljem da zabrani teganniju (melodično učenje Kur’ani kerima). Imam Mudžahid, jedan od učenika Abdullaha ibni Abbasa, je jedan od najvećih tabi’ina. On je rekao da ovaj ajeti kerim zabranjuje muziku. U tefsiru Medarik [i u tefsiru Mazhari velikog alima hazreti Senaullaha Pani Putija koji ima deset tomova] piše da Levh-el-hadis znači muzika. Abdullah ibni Abbas i Abdullaha ibni Mes’ud radijallahu anhum su se kleli da da je ovaj ajeti kerim o muzici. Imam Mudžahid je rekao da je meali šerif sedamdeset drugog ajeti kerima sure Furkan, “Grupa čiji će grijesi biti oprošteni su oni koji se ne zadržavaju na mjestima gdje se svira i pjeva.” U knjigama piše da je imam našeg mezheba u vjerovanju Abu Mensur-i Ma-Turidi rekao, “Ko čuje melodiju hafiza našeg vremena, koji teganijjom (melodično, a ne po tedžvidu) uči Kur’ani kerim, i kaže mu, ‘Kako lijepo učiš’ on postaje kafir. Njegova žena postaje razvedenica. On gubi sevabe svih ibadeta koje je do tog momenta uradio.” Ebu Nasr-i Debbusi je rekao da je kadija Zahireddin-i Harezmi rekao, “Ako neko kaže, ‘Lijepo’, dok sluša pjesmu pjevača ili neku drugu muziku ili kad radi neki drugi haram, njegov iman u tom momentu izlazi iz njega, čak i ako on to ne voli [pa čak i ako on i ne zna da je to haram]. Jer, on se oglušio o Allahovo dželle-šanuhu naređenje. Svi mudžtehidi su jednoglasno rekli da postaje kafir onaj ko se ogluši o Allahova dželle-šanuhu naređenja. Ibadeti ovakvih osoba neće biti primljeni (kabul). Sevabi koje su oni zaradili će biti poništeni. Da nas Allah dželle-šanuhu zaštiti od ovakvih propasti.”

Ajeti kerimi, hadisi šerifi i izjave alima fikha su tako mnogobrojne da ih je teško sve nabrojati. Ako naiđemo na mensuh hadis, ili fetvu koja odobrava muziku (teganniju), mi ih moramo zanemariti. Jer, nijedan alim nije nikada dao fetvu da su tegannija (muzika) i raks [ples] dozvoljeni. Imam Zijaeddin rahmetullahi alejh ovako piše u svojoj knjizi Multekit.

Ono što tesavvufdžije rade ili izbjegavaju nije automatski halal ili haram. Mi ih ne krivimo zato što to oni rade ili ne rade. Mi ih smatramo opravdanim. Allah dželle-šanuhu zna njihovo stanje i On će ih dočekati onako kako to On hoće. Ako hoćemo da saznamo šta je halal a šta haram mi gledamo u riječi imama a’zama Ebu Hanife, imama Jusufa Ensarija i imama Muhammeda Šejbanija. Mi ne gledamo jesu li to, ili nisu, radili velikani tesavvufa, kao na primjer, Ebu Bekr-i Šibli i Ebul Husejn-i Nuri i Džunejd-i Bagdadi, rahmetullahi alejhim. [Međutim, sva njihova učenja po pitanju šerijata su tačna i ispravna. Mi moramo vjerovati i slijediti sva njihova učenja.] Nezrele sufije (derviši), koje nemaju pojma o šerijatu i tarikatu, su pretvorile tarikat - pod izgovorom da su tako tobože njihovi učitelji radili - u plač, vrisku (haj-huj), muziku i ples. Oni misle da će oni ovako zaraditi sevabe (nagrade na Ahiretu). Meal (značenje) sedamdesetog ajeta sure En’am i pedesetprvog ajeta sure A’raf kaže, “O Moj dragi Pejgamberu! Kloni se onih koji u svoju vjeru i ibadet ubacuju pjesmu i muziku, igru i zabavu! Oni će otići u Džehennem.

Kako se iz ovog što smo do sada rekli razumije, ko odobrava stvari koje su sigurno haram postaje kafir. On nije musliman. On postaje murted. [Međutim oni, koji rade harame sa žalošću i znaju da su oni prljavi, iako mogu izgledati slatki, ne postaju kafiri.] Možemo li sad zamisliti kakvo je stanje onih koji cijene harame i smatraju ih ibadetom? Neka je vječna hvala i zahvala Allahu dželle-šanuhu što se naši velikani, koji su nas obrazovali, nisu ukaljali ovom prljavštinom. Pošto ih mi slijedimo oni nas štite da ne učinimo ova sramna i bestidna djela. Ja čujem da cijenjeni sinovi mog učitelja slušaju muziku i imaju običaj da se petkom uveče sastaju i uče ilahije i kaside, i da ih većina naših poznanika, koji se tamo nalaze slijedi u tome i posjećuje ove skupove. Ja sam, kada sam ovo čuo, bio puno, puno, iznenađen. Učenici drugih rade tako pod izgovorom da su tako radili njihovi učitelji. Oni prikrivaju i zataškavaju zabrane šerijata i govore da su tako njihovi učitelji radili. Oni se, iako nisu u pravu, sakrivaju iza svojih učitelja. Međutim, mene zanima kakav li će prazan izgovor iznijeti naši prijatelji da bi sakrili svoju krivicu? To ne samo da šerijat zabranjuje već su to i naši velikani izbjegavali. Ovaj čin ne odobrava ni šerijat ni tesavvuf. Zar nije sram raditi nešto, što nije dio puta naših velikana, čak i kad to šerijat ne bi zabranjivao? Mi moramo dobro razmisliti kolika je to bruka i sramota zato što za to, takođe, i šerijat kaže da je to haram. Svima šaljem selam.

[U sedamdeset drugom pismu trećeg toma hazreti imam Rabbani kuddise sirruh kaže hadže Husameddinu Ahmedu:

“Dozvoljeno je učiti Kur’ani kerim, kaside, i mevlude, milozvučno i lijepim glasom. Šta je haram, je podešavanje glasa muzičkim tonovima, u kom slučaju se slova (harfovi) mijenjaju, a značenje kvari. Učiti ih lijepim glasom i bez podešavanja je dozvoljeno ako ih učimo radi Allahovog dželle-šanuhu zadovoljstva. Ali pošto oni koji ne čuvaju i ne štite svoju vjeru se ne pridržavaju ovih uslova ovom fakiru izgleda da je bolje da ni to ne treba dozvoliti.” Još jedan uslov je da muškarci i žene ne budu zajedno na istom mjestu.]

MEKTUBAT

Back | Index | Next