MEKTUBAT

Back | Index | Next

DRUGI TOM, 9. PISMO

Imam-i Rabbani mudžeddid-i elf-i sani kaddesallahu teala esrarehul’aziz je napisao ovo pismo mulla Arifu (Muhammed Arif Huteni Bedahši). Ono daje informaciju o uzvišenostima riječi “la ilahe illallah”, o mekamu tenziha, i o gajbi vjerovanju (iman-i gajbi):

Neka je hamd Allahu dželle-šanuhu i selam na one Njegove robove koje je On odabrao i koje voli! Mevlana Muhammed-Arif-Huteni! Prvo se moraju iskorijeniti (ubiti) (svi) batil (ništavni), pokvareni i izmišljeni bogovi, pa (tek) onda spoznati hak (pravog, istinitog) ma’buda. Prvo se mora iskorijeniti (ubiti) sve (ono) što se zna kako je i što se može izmjeriti, pa tek onda imati iman (vjerovati) u jednoga i jedinoga Allaha za kog se ne zna kakav je. Ono što najbolje izražava ovo iskorjenjivanje (ubijanje) u svijesti i u kalbu (koji je smješten u srcu), i daje iman, je predivna riječ, kelima, “la ilahe illallah”. Naš Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je rekao, “Najbolji zikr je izgovaranje (kelime) ‘la ilahe illallah’”. On je rekao u jednom drugom hadisi šerifu, “Kad bi se sve stavilo na vagu naspram kelime la ilahe illallah, i sedam katova (spratova, slojeva) nebesa sa njihovim sadržajem, i sedam katova zemlje, sevab ove riječi će (ih sve) pretegnuti.” I sigurno je da hoće zato što jedan njen dio ubija sve osim Allaha dželle-šanuhu, zemlje, i nebesa, i Arš, i Kursi, i Levh i Kalem, i sve aleme (vrste stvorenja), i ljude, dok drugi govori o postojanju Jednog i Jedinog Stvaraoca zemlje i nebesa, stvarnog ma’buda (Onog koji je s pravom obožavan, koji se ibadeti). Sve drugo, osim Allaha dželle-šanuhu, bez obzira bilo ono u afaku (izvan čovjeka) ili enfusu (unutar čovjeka), se može razumjeti (shvatiti) i izmjeriti. Tako isto je u ogledalu afaka i enfusa i ono što se može vidjeti. Te se sve stvari moraju znati kao nepostojeće. Take iste su i one sve stvari koje se znaju i uče i kojih se mi sjećamo i koje zamišljamo, i koje utiču na naše ćulne organe. One su sve hadis (tj. odskora, tj. nastale u skorije vrijeme). One su stvorenja. Jer, sve što čovjek zna i osjeća je njegov lični rad, ono što je on učinio. Naše smatranje Allaha dželle-šanuhu slobodnim od mana i nedostataka i kazivanje da On nije ničemu sličan znači (je) Njegovo povezivanje (sa nečim). Veličina koju mi shvatamo znači nizinu, inferiornost (tj. je nizina i inferiornost). Kešfovi, tedžellije i mušahede, koji se dešavaju tesavvufdžijama, su sve stvari koje su odvojene od Allaha dželle-šanuhu. Allah dželle-šanuhu je Vera-ul-vera. To jest, On je izvan svega izvana (izvan svega što je izvana). On je drukčiji od svega drugog. Ibrahim alejhisselam je rekao kafirima, “Zašto vi obožavate kipove (idole) koje ste vi (sami sobom) napravili? Allah dželle-šanuhu je stvorio i vas i vaša djela.” Kur’ani kerim nam ovo saopštava. Svaka stvar koju mi uradimo - bez obzira uradili je mi našim rukama ili izmislili našim razumom i maštom - je Allahovo dželle-šanuhu stvorenje. Nijedna od njih (od tih stvari) nije vrijedna obožavanja. Allah dželle-šanuhu je Sam i Jedini Onaj koji zaslužuje da se obožava. On je drukčiji od svih stvari koje mi znamo ili koje smo pronašli (saznali) razmišljanjem. Kakav je On se ne može ni razumjeti ni shvatiti. Razum i mašta se Njemu ne mogu približiti. Kešf i šuhud se lome pred Njegovom veličinom. Nema drugog načina osim da se vjeruje kroz gajb (tj. u neviđeno, bez viđenja ili shvaćanja) u ovako uzvišenog Stvaraoca koji je bi-ćun i bi-ćigune [to jest, Onaj koji nije ničemu sličan i koji se ne može razumom shvatiti]. Jer, nastojati Ga razumjeti (tj. shvatiti kakav je On) viđenjem ili razmišljanjem neće biti vjerovanje u Njega. To će biti vjerovanje u nešto što smo mi napravili, proizveli. A to nešto je Njegovo stvorenje. Mi ćemo to napraviti Njegovim šerikom, ortakom. U stvari, mi ćemo vjerovati nešto drugo pored Njega. Mi se predajemo Allahu dželle-šanuhu da nas On sačuva i sakloni da ne upadnemo u ovu nesreću. Da bi se imao iman u Stvaraoca putem gajba mora se vjerovati izvan dometa zamišljanja i fantazije (vehma i hajala). Ništa od Njega se ne smije nalaziti u fantaziji. Ovako značenje se dobije poslije (tj. nakon, izvan) stepena blizine (mertebe jakina), koji je izvan zamišljanja i fantazije (tj. vehm-a i hajal-a). Jer, sve što je nešto dalje ono će se sve lakše shvatiti i razumjeti putem zamišljanja (vehm-a) i bolje nastaniti u fantaziji (hajal-u). Ova blagodat (ni’met) (tj. blagodat koja se dobije poslije mertebe jakina) je specifična samo za Poslanike. Posjedovanje imana preko gajba je dodijeljeno (bilo nasib) samo ovim velikanima (tj. Poslanicima) alejhimussalavatu vetteslimat. A oni su ga (tj. posjedovanje imana preko gajba) onda darovali onima kojima su oni htjeli između onih koji su ih slušali i slijedili. Iman svih mu’mina preko puta gajba se ne može otarasiti od smetnje zamišljanja. Jer, prema džahilima vera-ul-vera znači udaljenost. Po takom shvatanju i razumijevanju zamišljanje (vehm) se miješa sa radom, poslom. S druge strane, prema ovim velikanima (tj. Poslanicima), alejhimussalavatu vetteslimat, vera-ul-vera znači blizina (bliskost, jakinluk). Zamišljanje se sa ovakim razumijevanjem ne može pomiješati sa radom, poslom. Sve dok postoji ovaj svijet, i sve dok mi živimo ovosvjetski život, nema drugog načina već da se vjeruje kroz gajb. Jer, vjerovanje (iman), koje se dobije ovdje (na ovom svijetu) na osnovu viđenja, je nevažeće. Kada započne ahiretski život zamišljanje i fantazija (vehm i hajal) neće više imati nikakvu moć. Tada će iman-i šuhudi, vjerovanje viđenjem, postati dragocjeno (korisno). Zamišljanje i fantazija ili mašta se neće moći pomiješati sa ovim imanom. Ja mislim da bi bilo lijepo reći, pošto je Resulullah Muhammed alejhisselam bio počašćen viđenjem Allaha dželle-šanuhu na svijetu, da je njegov sallallahu alejhi ve sellem iman šuhudi. Zla koja potiču iz zamišljanja i fantazije se nisu pomiješala sa tim imanom. Jer, dobročinstvo ni’meta koje će drugim mu’minima biti dato na ahiretu je ovom uzvišenom Poslaniku, alejhi ve ala alihissalatu vesselam, bilo određeno (učinjeno nasib) na ovom svijetu. Ovo je jedna ogromna Allahova dželle-šanuhu blagodat (ni’met). Allah dželle-šanuhu poklanja Njegove ni’mete samo onima koje On izabere. Allah dželle-šanuhu je davalac mnogih i mnogih poklona.

Treba se dobro znati i shvatiti da je Halilullah Ibrahim alejhisselam lijepo objasnio podatak da je pogrešno obožavati sve drugo osim Allaha dželle-šanuhu. On je potpuno zatvorio sve kapije koje vode prema mušričkim putevima. On je iz ovog razloga postao imam Pejgambera (Poslanika). On ih je nadmašio sve alejhi ve alejhimussalavatu vettehijat. Jer, dobro znati činjenicu da se ne smije obožavati ništa drugo osim Allaha dželle-šanuhu je vršika, najvisočiji vrh i vis progresa u ovosvjetskom životu. Jer će se samo na ahiretu shvatiti i razumjeti pravo značenje riječi “Allah dželle-šanuhu je sam i jedini vrijedan obožavanja”, što se kaže u drugom dijelu predivne riječi (kelime) “la ilahe illallah”. I pored toga, s obzirom da je zadnji Poslanik alejhi ve alejhimussalavatu vetteslimat bio počašćen da vidi Allaha dželle-šanuhu još dok je bio na ovom svijetu, on je dobio takođe i na ovom svijetu mnoge stvari (mnogo štošta) od potpunog (egzaktnog) značenja te riječi. Moglo bi se reći da je od tog značenja ono što je bilo i što je moguće na ovom svijetu bilo saopšteno sa dolaskom ovog uzvišenog Poslanika. Opet, mi možemo reći, da su tedžellije Allahove dželle-šanuhu Uzvišene Ličnosti (tj. zat-i ilahi) na ovom svijetu su bile dosuđene (nasib) ovom uzvišenom Poslaniku. Drugima je bilo saopšteno da će njima (ova blagodat) biti nasib (data, dosuđena) na ahiretu. Selam onima koji su na pravom putu i onima koji slijede Muhammeda Mustafu alejhi ve ala alihi minessalavati efdaluha ve minetteslimati ekmeluha!

MEKTUBAT

Back | Index | Next