MEKTUBAT

Back | Index | Next

Trideset šesto pismo drugog toma knjige Mektubat, koju je napisao veliki alim i kajjum-i alem hazreti šejh Muhammed Ma’sum bin Ahmed Faruki kuddisa sirruhuma [1009.-1079./1667. godine], i jedan od vrlo rijetkih alima koji su vijekovima obrazovani, odgovara na razna duga pitanja. U ovom momentu se smatra da je pogodno da se iz njega prevede samo odgovor na osmo pitanje.

Pitanje: Knjiga Šerh-i Divan-i kutub-i tevarih kaže, “Kada je hazreti Emir (Alija) kerremallahu teala vedžheh otkrio da neki ljudi gaje protiv njega neprijateljstvo on je počeo da poslije svakog od pet dnevnih namaza proklinje pet ljudi u koje je uključen i Mu’avija radijallahu teala anh. Kada su to oni (ovih pet ljudi) čuli oni su počeli kleti poslije svakog od pet dnevnih namaza pet ljudi. Tih pet ljudi su hazreti Emir, hazreti Hasan, hazreti Husejn, Abdullah bin Abbas i Malik Edžder radijallahu anhum edžma’in. U stvari, halife Beni Umejje su nadaleko i naširoko raširile ovu nevaljastu praksu. Oni su u hutbama proklinjali ehli bejt. Ova praksa se nastavila sve dok je Omer bin Abdulaziz nije ukinuo. Omer bin Abdulaziz je ukinuo ovu praksu proklinjanja i umjesto nje proučio devedeset deveti ajeti kerim sure Nahl.” Je li se ovaj ogavni događaj zaista desio ili nije?

Odgovor: Hazreti Emir kerremallahu teala vedžheh, koji je od glave do pete bio milost (rahmet), nije haša nikad, nikad, prokleo nijednog muslimana, da i ne govorimo o proklinjanjima Ashaba kiram našeg efendije Poslanika sallallahu alejhi ve sellem, a posebno o proklinjanjima Mu’avije radijallahu anh, na kog je on (Poslanik alejhisselam) donijeo tolike hajr dove. Hazreti Emir je ovako rekao za one koji su bili sa Mu’avijom, “Naša braća se ne slažu sa nama. Oni nisu ni kafiri ni grešnici. Oni rade po svom idžtihadu.” Ove njegove riječi udaljavaju od njih nevjerstvo (kufr) i griješenje. Zašto bi ih on onda kleo? Islamska vjera u sebi ne sadrži proklinjanje kao ibadet čak ni protiv najgoreg kafira. Pošto je poslije pet dnevnih namaza nophodno činiti dovu i tražiti blagoslov, zašto bi on odbacio traženje blagoslova u korist kletve i proklinjanja koji bi samo služili da zadovolje ličnu mržnju. Da li ovi ljudi misle da je nefs hazreti Emira, koji je dobio najveće stepene fene, i došao na vršiku itminana, i odbacio svoje lične želje, bio pun mržnje, tvrdoglavosti, i neprijateljstva, kao što su njihovi nefsovi emmare? (Fena ili fena fillah je najviši stepen u tesavvufu. Čovjek koji je na ovom stepenu potpuno zaboravlja na sebe i na svoje postojanje i gubi se u postojanju Allaha dželle-šanuhu. Itminan je stepen u kom zle komponente koje postoje u čovjekovoj prirodi, koja se zove NEFS, zaborave na svoje ćulne želje i prohtijeve i potpuno se prilagode Allahovim dželle-šanuhu naređenjima. Nefs-i emmare je zloćudno biće u čovjekovoj prirodi. Sve želje nefsa su u suprotnosti sa Allahovim dželle-šanuhu naređenjima. Čovjekov nefs je taj koji izaziva čovjekovu tromost u obavljanju islamskih naređenja. Taj nefs, opet, može dovesti čovjeka u jedno vrlo loše iskušenje i položaj da on postane ponosan na svoje ibadete koje radi.) Da li ih ova njihova glupa pretpostavka navodi da oni kleveću tu veliku osobu na jedan tako bijedan i mizeran način? Hazreti Emir je stekao najveće stepene fene fillah i ljubavi prema Resulullahu (muhabbet-i Resulillah), i odrekao se svog života i imovine radi puta njegovog sallallahu alejhi ve sellem. Zašto bi on traćio svoje vrijeme, koje mu je dodijeljeno da čini dovu, na proklinjanje (tobožnjih) neprijatelja, umjesto da ga troši na proklinjanja Allahovih dželle-šanuhu i Resulullahovih sallallahu alejhi ve sellem neprijatelja, onih koji su našeg efendiju, Poslanika, sallallahu alejhi ve ve ala alihi sellem, Sultana oba svijeta, proganjali i mučili na razne načine? S druge strane njegova izjava, “Oni su slijedili svoj idžtihad” pokazuje da on nije bio njihov neprijatelj. Istina je da ratovi i kontroverzije između njih nisu potekli iz neprijateljskih osjećaja i da se nisu bazirali na okorjelim ogorčenostima kao što su zavist i zlonamjera. Oni su bili rezultati idžtihada i tumačenja (te’vila). U ovom nema mjesta za kritiku, da i ne govorimo o proklinjanju. Kada bi kuđenje i proklinjanje nekoga bilo dobro, i ibadet, onda bi islam zahtijevao da kunemo prokletog Iblisa (Iblis-i laine), Ebu Džehla, i druge surove nevjernike (kafire) iz plemena Kurejš koji su vrijeđali i proganjali i mučili našeg efendiju Poslanika sallallahu alejhi ve sellem, i koji su počinili tolika smrtonosna djela i nevaljalstva protiv ove istinite vjere. Kako bi ikad proklinjanje prijatelja moglo donijeti sevab kad nije naređeno čak ni da se neprijatelji kunu? Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je rekao, “Ako neko kune šejtana on će reći, ‘Ja sam već proklet. Ovo proklinjanje mi neće nanijeti nikakvu dodatnu štetu.’ Ako on kaže ‘Ja Rabbi! Zaštiti me od šejtana’ on će reći ‘Slomio si mi leđa’” Jedan drugi hadisi šerif kaže, “Nemojte kleti šejtana. Zaklonite se Allahom dželle-šanuhu od njegovog zla (šerra).” Ovo sve samo znači da su gore navedene tvrdnje klevete protiv hazreti Emira. S druge strane, riječi, da je hazreti Mu’avija radijallahu anh počeo kleti hazreti Emira, i hazreti Hasana i Husejna, i druge, radijallahu anhum edžmain, su kleveta protiv hazreti Mu’avije radijallahu anh. Ti kažeš, “Je li se ovo zaista desilo? Ako jeste zašto ne bi bilo normalno kleti Mu’aviju i druge? Ako se nije desilo šta je značenje u Tefsiru Keššaf (knjizi pod naslovom Šerh-i Divan-i kutub-i tevarih)?” Naš odgovor je: Ne, to se nije desilo. Prema mezhebu Ehli sunneta ve džema’at nije se dozvoljeno loše izražavati o Mu’aviji radijallahu anh. (Gore navedena) tvrdnja je s namjerom da ga okleveće (i omalovaži). Dodatno tome, u vezi sa tim nema tačnog izvještaja. To su pripovijedanja istoričara. Međutim, kako bi njihova pripovijedanja mogla biti od dokumentarne važnosti? Vjerski principi se ne mogu bazirati na izjavama istoričara. U ovom pogledu se uzimaju u obzir riječi imama a’zama Ebu Hanife, i njegovih Ashaba, a ne pripovijedanja istoričara i Keššafa. U pisanju za koje ti kažeš da je izvedeno iz Keššafa se nigdje ne spominje ni Emirovo (Alijino) ni Mu’avijino ime. Niti se igdje nagovještava da su ove dvije velike ličnosti islama razmijenile ikakve kletve. Pisanja u (spomenutoj knjizi) su potpuno tačna. (u njoj) nema ništa što je u suprotnosti sa našim znanjem. Što bi mi onda tražili odgovarajuće značenje? Tačno je da su halife Beni Umejje mnogo godina klele Ehli bejt sa (džamijskih) minbera. Omer bin Abdulaziz je zaustavio ovu praksu. Da ga Allah dželle-šanuhu puno nagradi! Međutim, Mu’avija radijallahu anh, koji je bio jedan od umejjidskih halifa, je izuzetak. Kleti i kuditi Mu’aviju znači kleti i kuditi priličan broj Ashaba kiram, koji su mu se pridružili u ovim kontroverzijama i ratovima, među kojima je bilo i nekoliko onih koji su bili ašere-i mubeššere [tj. deset osoba kojima su, dok su još bili živi, date vesele vijesti da će poslije smrti otići u džennet.] A kuđenje ovih vjerskih velikana znači odbijanje i prljanje vjerskih informacija koje nam od njih dolaze. Nijedan musliman ovo ne vidi kao pogodno i prikladno.

Gospodine! Ja ću ti po pitanju ove stvari objasniti dva mezheba. Riječ ehli sunneta ve džema’at i riječ drugih. Neki se izražavaju loše i kude tri halife i Mu’aviju i one koji su ih slijedili. Oni ih kunu. Oni kažu da su nakon našeg Poslanika sallallahu alejhi ve sellem skoro svi Ashabi postali murtedi. Prema mezhebu ehli sunneta vel džema’at o Ashabima našeg Poslanika sallallahu alejhi ve ala alihi ve sellem se smije samo sve najbolje govoriti. Nijedan od njih nije ni loš ni zao. Hadisi šerif, “Onaj ko ih voli, voli ih zato što mene voli. Onaj ko je njihov neprijatelj, je njihov neprijatelj zato što je on moj neprijatelj,” nam naređuje da ih sve volimo. Mi trebamo znati da su njihovi međusobni ratovi i borbe bili iz lijepe namjere. Mi ih trebamo držati daleko od zlih i niskih želja i tvrdoglavosti koje su nerazdvojive od ljudskog nefsa. Imam Jahja bin Šeref Nevevi [631.-676./(1274. ove ere) u Damasku] kaže u objašnjenju hadisa (genitiv množine) u Muslimu da su se Ashabi kiram podijelili u tri grupe u bitkama koje su se odvile u vrijeme imama Alije radijallahu anh. Idžtihad jedne grupe je pokazao da je Emir radijallahu anh bio u pravu. Za njih je bilo vadžib da slijede put koji se slagao sa njihovim idžtihadom. Oni su svi pomogli hazreti Emira. Jedna druga grupa nije mogla da dođe u svom idžtihadu do zaključka. Dakle, za njih je bilo vadžib da se u to uopšte i ne miješaju. Treća grupa je u svom idžtihadu došla do zaključka da su u pravu oni koji su bili protiv Emira. Prema tome, onim koji su imali ovakav idžtihad je bilo vadžib da pomažu protivničku stranu. Ovo sve znači da je svaka grupa djelovala u skladu sa svojim ličnim idžtihadom. Iz ovog razloga, bilo bi pogrešno kriviti ijednog od njih. Međutim, hazreti Emir, i oni koji su ga slijedili zato što su se njihovi idžtihadi slagali sa njegovim, su pronašli istinu u svojim idžtihadima. Oni koji su im se suprotstavili nisu bili u pravu u svom idžtihadu. Međutim, oni se ne mogu okrivljivati i kritikovati zbog ove njihove greške u idžtihadu. Jer, i oni koji su pogriješili u idžtihadu zaslužuju jedan sevab [nagradu; čin, ponašanje, vjerovanje ili misao za koje Allah dželle-šanuhu obećaje nagradu na budućem vječnom svijetu (ahiretu); nagrada koja će biti data]. Grupa koja je pronašla istinu zaslužuje deset sevaba. Imam Šafi’ija je rekao, “Kao što je Allah dželle-šanuhu nas zaštitio da nam se ruke ne uprljaju njihovom krvlju tako i mi trebamo zaštititi naše jezike.” Ova cijenjena izjava nam ističe da je za njih čak pogrešno i reći da su “pogriješili”, i da mi moramo spominjati njihove greške sa (najvećim poštovanjem i) najljepšom namjerom. Zbir ovoga svega je to da onaj ko ne voli Mu’aviju radijallahu anh, i ko ga kune, ne može biti u grupi ehli sunneta ve džema’at. Njega će takođe mrziti i ši’ije. Jer oni mrze svakog onog ko voli tri halife. Prema tome takav čovjek nije ni ši’ija ni sunnija. On ide nekim trećim putem.

Ako ti još uvijek imaš sumnji po pitanju učenja alima ehli sunneta koje se odnose na neslaganja koja su se desila među Ashabima kiram ti trebaš da čitaš pouzdane knjige o islamskom vjerovanju (i’tikadu) koje detaljno objašnjavaju ove sve činjenice, jednu po jednu. Ti ne smiješ vjerovati neumjesne i neodbranjive izjave koje su kasnije izmišljene. Ovdje se završava prijevod 36. pisma.

MEKTUBAT

Back | Index | Next