MEKTUBAT

Back | Index | Next

Ovo pismo je napisano Hanu Hananu džihanu. Ono objašnjava vjerovanje (i’tikad) ehli sunneta, pet osnovnih temelja islama, i pokajanje (tevbu) za svoje grijehe:

Ja započinjem ovo moje pismo sa Bismilom. [To znači: Ja započinjem s pisanjem ovog mog pisma sa blagoslovljenim (mubarek) imenom Allaha dželle-šanuhu. On sažaljeva sve ljude na svijetu na taj način što im stvara i šalje korisne stvari. On iz Svoje milosti oprašta na ahiretu vjernicima koji su zaslužili Dežhenem. On stvara i održava u životu sva stvorenja i štiti ih od straha i užasa.] Neka je selam dobrim ljudima koje je On odabrao i koje On voli!

[Na šestoj stranici prvoga toma knjige Ibni Abidin piše, “Kada koljemo životinju, kada u lovu puštamo strijelu iz luka, i kada puštamo istreniranog psa da lovi životinju, vadžib je reći Bismillah ili Allahu ekber. Takođe, dozvoljeno je reči i cijelo Bismile. Ima i alima koji su rekli da je vadžib, na svakom rekatu, reći Bismile prije učenja Fatihe. Međutim, ispravnije je reći da je to sunnet. Takođe je sunnet i reći Bismile na početku obavljanja abdesta, kada se počinje jesti, piti, ili raditi bilo koji drugi blagoslovljeni (mubarek) posao. Rečeno je da je - ili dozvoljeno ili je musteheb - reći Bismile između Fatihe i sure (koja se uči poslije Fatihe u namazu). Mubah je reći Bismilu kada počinjemo hodati, kada sjedamo i ustajemo.

Mekruh je reći Bismilu kada su nam naši privatni dijelovi tijela otkriveni, kada ulazimo u mjesto gdje ima izmeta, kada učimo sure Berae (Tevbe) odmah nakon sure koja je prije nje, kada počinjemo pušiti cigaretu ili jesti nešto što smrdi, kao što su crveni i bijeli luk, [i kada se počinjemo brijati. Činjenica da su cigarete spomenute, i povezane sa smrdljivim stvarima kao što su crveni i bjeli luk, pokazuje da su, duhan, i te stvari, tab’an (po prirodi) a ne šar’an (šeri’atski) mekruh mekruh.] Haram je reći Bismile kada započinjemo raditi nešto što je haram. U stvari, rečeno je da će onaj, ko sigurno zna da je ono što radi haram, postati kafir ako taj haram posao započne sa Bismilom. Onom ko je džunub je haram učiti Kur’ani kerim s nijetom učenja Kur’ana.

U namazu je vadžib reći hamd (elhamdulillah). Sunnet je reći hamd na hutbi, prije svake dove, i nakon što je smo jeli i pili. Mubah je reći hamd kad god se sjetimo. Mekruh je reći hamd (elhamdulillah) na prljavim mjestima. Haram je reći hamd nakon što smo pojeli i popili nešto što je haram. To čak može izazvati i kufr.”]

Mi smo primili tvoje dragocjeno pismo koje si nam ti tako ljubazno poslao. Neka je hamd i svaka hvala Allahu dželle-šanuhu, pošto, u ovo vrijeme, kada su sumnje u porastu, vi, sretni ljudi, iako vam ništa ne treba, i iako nije neka posebna prilika, se sjćate i mislite na ove fakire koji su zaboravljeni, i ostavljeni u izolaciji, te tako vjerujete onako kako to odgovara vašoj čistoj lozi. Velika je blagodat što vas vaši poslovi i zanimanja ne odvraćaju od ove velike sreće, i što, zbunjujuće stvari koje morate da radite, ne koče vašu ljubav. Morate se zahvaljivati za ovu veliku blagodat i nadati ovome hadisu, koji kaže, “Na ahiretu ćete biti sa onima koje volite na ovom svijetu!

O ti dragocjeni i sretni čovječe! Između sedamdeset i tri grupe, samo će oni, koji su u mezhebu ehli sunneta vel-džema’at, biti spašeni od džehennemske vatre. Svaki musliman mora da dobro nauči i’tikad (vjerovanje), to jest iman ehli sunneta, i da uskladi svoje vjerovanje sa vjerovanjem koje su nam pokazali alimi ehli sunneta. Večina muslimana, koji su se vijekovima širili po svijetu, su pripadnici ehli sunnet mezheba. Tokom vremena je stotine i stotine hiljada alima napisalo milione i milione knjiga. Ove knjige su prekrile svijet i predstavile islam. Ko hoće da se spasi od džehennemske vatre on mora da pronađe ove knjige alima ehli sunneta, da ih pročita, i da ispravi svoje vjerovanje u skladu sa njihovim učenjima. Uvrtjeti sebi u glavu zla i pokvarena vjerovanja, i vjerovanja koja nisu u skladu sa onim što je napisano u knjigama alima ehli sunneta je srčani otrov. Ova zla vjerovanja će odvesti čovjeka u vječnu smrt i u vječnu patnju (azab). Ako ima aljkavosti u djelima i ibadetima može biti da bude oprošteno. Ali, aljkavost u imanu neće nikada biti oproštena. Allah dželle-šanuhu kaže, “Širk, to jest kufr, neću nikada oprostiti. Sve druge grijehe ću oprostiti onima koje volim!

Ja ću ovdje ukratko i sažeto objasniti vjerovanje (i’tikad) ehli sunneta. Ti moraš ispraviti svoje vjerovanje da ono bude u skladu sa ovim što je ovdje napisano. Moraš moliti i preklinjati Hakka teala da ti On dadne takav iman.

Znaj da Allah dželle-šanuhu postoji sa svojom kadim Zatom (Svojim vječnim Bićem). On je stvorio, dao, i dozvolio da sve drugo, osim Njega, iziđe iz nepostojanja. On je kadim i ezeli (To znači, On je vječno postojeći u prošlost). Njegovo postojanje ide vječno u prošlost, tj. On oduvijek postoji. Prije Njegovog postojanja nema nepostojanja. Ništa osim Njega nije postojalo. On je to sve kasnije stvorio. Onaj koji je kadim i ezeli, će takođe biti i ebedi, to jest vječnopostojeći. Onaj koji je hadis (odskora, stvoren) i mahluk (stvorenje) će biti prolazan, to jest, prestaće postojati. Allahu dželle-šanuhu je jedan, to jest samo je Njegovo postojanje potrebno i neophodno. Samo Njega ibadetimo (obožavamo). Postojanje svega drugog osim Njega nije potrebno. Svejedno je, postojali oni ili nepostojali. Ništa drugo osim Njega ne smijemo ibadetiti.

Allahu dželle-šanuhu ima Svoje savršene (kamil) atribute (sifate). Njegovi atributi su Hajat, Ilm, Sem’, Besar, Kudret, Irade, Kelam, i Tekvin. [Hajat-Allah dželle-šanuhu živi Svojim vječnim životom. 2) Ilm-Allah dželle-šanuhu sve zna. 3) Sem’-Allah dželle-šanuhu sve čuje. 4) Besar-Allah dželle-šanuhu sve vidi. 5) Kudret-Allah dželle-šanuhu je svemoćan. 6) Irade-Allah dželle-šanuhu sve Svojom voljom čini. 7) Kelam-Allah dželle-šanuhu govori Svojim govorom. 8) Tekvin-Allah dželle-šanuhu sve stvara, uzdržava i rastvara. Ovo su Allahovi dželle-šanuhu savršeni atributi (sifati). Oni se svi kolektivno nazivaju sifat-i subtijje ili sifat-i hakikijje ili sifat-i kamile.] I ovi Njegovi atributi su takođe kadim i ezeli. Njihovo postojanje je sa Allahom dželle-šanuhu. Stvaranje stvorenja, i promjene koje se dešavaju u njima, ne smetaju činjenici da su Njegovi sifati (atributi) kadim. Skori događaji sa kojima su sifati povezani ne sprečavaju atribute da budu ezeli. Filozofi, koji se samo uzdaju i oslanjaju na svoj manjkavi i defektivni razum, i grupa muslimana koji se zove mu’tezile, nisu dobro razmotrili činjenice, pa su ih napustili (činjenice) govoreći, “Pošto su stvorenja odskora i sifati koji su ih stvorili su isto tako odskora”. Oni na ovaj način ne vjeruju kadim Sifat-i kamile. Oni kažu, “Atribut ilm (znanje) ne obuhvata čestice, to jest, pošto bi promjene u stvarima promjenile atribut ilm Allah dželle-šanuhu ne zna najsitnije stvari. Međutim, u nečem što je kadim ne može biti promjene.” Dakle, oni ne znaju da su sifati ezeli. Međutim, njihov odnos prema stvarima je hadis (odskora).

Allah dželle-šanuhu nema mana. Allah dželle-šanuhu je slobodan i daleko od atributa materija, tijela, stanja i stvari koje su neophodne za njih. Allah dželle-šanuhu nije sa vremenom (On je izvan vremena, vrijeme ne utiče na Njega). On nije na izvjesnom mjestu. On nema pravac. On nije na nekom mjestu ili na nekoj strani. On je stvorio vrijeme, mjesta i pravce. Neznalice misle da je On gore, na Aršu. Arš, kao i sve iznad i ispod Arša, su sve Njegova stvorenja. On ih je sve kasnije stvorio. Da li nešto, što je kasnije stvoreno, može ikada biti mjesto za Onoga ko je kadim i uvjek postojeći? Arš je, samo, najčasnije od Njegovih svih stvorenja. Arš je čišći i više nurli (svjetliji, prosvjetljeniji) od svega drugog. U njemu se ogleda Allahova dželle-šanuhu veličina. Zato se zove Aršullah. Međutim, u odnosu prema Allahu dželle-šanuhu, Arš je kao i sve druge stvari. To su sve Allahova dželle-šanuhu stvorenja. Jedino što je Arš kao ogledalo. Druge stvari nemaju te osobine. Može li se ikada reći da je čovjek, koga vidimo u ogledalu, u ogledalu? Čovjekov odnos prema ogledalu je isti kao i njegov odnos prema drugim stvarima. Čovjekov odnos prema svemu je isti. Jedino što između ogledala i drugih stvari postoji razlika. Ogledalo ima osobinu da pokaže čovjekov lik. Druge stvari je nemaju.

Allahu dželle-šanuhu nije materija, predmet, ili stanje. On nije ograničen i nema dimenzija. On nije dug, kratak, širok ili uzak. Mi kažemo da je on Vasi’, što znači golem, ogroman, veliki. Ali, ova veličina je drukčija od svega onog što mi znamo i što možemo zamisliti. On je Muhit, što znači, da On sve okružuje. Međutim, ovo Njegovo okruživanje nije onako kako to mi shvatamo i razumijemo. On je Karib, to jest On je blizu nas, sa nama, ali to nije onako kako to mi shvatamo! Mi vjerujemo da je On vasi’, muhit, karib i da je zajedno sa nama. Ali mi ne znamo šta ti atributi znače. Mi kažemo da je sve što zamislimo netačno i neispravno. Allah dželle-šanuhu se ne ujedinjuje ni sa čim. Sa Njim se ništa ne veže. U Njega ne ulazi ništa niti On ulazi u šta. Allah dželle-šanuhu se ne rastavlja (na dijelove) i ne puca na komade, On se ne može izanalizirati i sjediniti. Njemu nije niko sličan i ravan. On nema ni ženu ni djecu. On nije kao stvari koje mi poznajemo i nije kao nešto što se može zamisliti. On se ne može se ni shvatiti ni razumjeti kakav je. On nema ni sličnosti ni primjera. Mi samo znamo da Allah dželle-šanuhu postoji. On ima sifate (osobine, karakteristike, atribute) koje nam je On komunicirao. Međutim, On nema veze ni sa čim i daleko je od svega što nam o Njemu i o Njegovim atributima padne na pamet i što zamislimo. Čovjek ga ne može shvatiti.

Kada ih je upitao, “Zar Ja nisam vaš Rabb?”
Oni koji su Ga razumjeli su samo rekli, “On postoji”.

[Imami Rabbani kaže na više mjesta sljedeće u svom Mektubatu, u 266. pismu, “Allah dželle-šanuhu postoji (ima). On je jedan. On je Hajj, On živi. On sve vidi. On zna u vječnoj prošlosti, u jednom momentu, svaki pokret, svaku misao, i svaku stvar, i na svijetu i na ahiretu. On i Njegovi atributi se ne mogu razumom shvatiti i opisati. Kada čovjek hoće da nešto uradi On to, ako to i On hoće (da bude urađeno), odmah stvori. Čovjekova želja se zove kesb. Allahova dželle-šanuhu želja se zove halk. Takođe je i Njegov sav govor od jedne Riječi.”]

Allahova dželle-šanuhu imena su tevkifi. To znači, da se za Allaha dželle-šanuhu smiju upotrebljavati samo ona imena koja nam je vlasnik šerijata odobrio. Za Allaha dželle-šanuhu smijemo upotrijebiti samo ono ime koje nam je šerijat odobrio. Allaha dželle-šanuhu ne smijemo zvati imenom koje nam šerijat nije odobrio. Allaha dželle-šanuhu ne smijemo zvati imenom koje šerijat nije odobrio, bez obzira kako nam to ime izgledalo lijepo i savršeno. Allaha dželle-šanuhu je dozvoljeno zvati Dževad (Darežljiv), zato što je šerijat odobrio da Ga zovemo Dževad. Ali, mi Allaha dželle-šanuhu ne smijemo zvati sahi, što takođe znači darežljiv. Šerijat nam nije odobrio da Ga zovemo sahi. [Prema tome, Allaha dželle-šanuhu ne smijemo zvati bog. Posebno je veliki grijeh reći, kada se uči ezan, bog umjesto Allah.]

Kur’ani kerim je Allahova Riječ (kelam). To je Njegov govor. On ga je, stavljajući Svoje Riječi u islamske slova i zvuke, poslao našem dragom Poslaniku hazreti Muhammedu sallallahu alejhi ve sellem. Allah dželle-šanuhu je preko Kur’ani kerim obavijestio Svoje robove o Njegovim naređenjima i zabranama.

Mi, stvorenja, govorimo uz pomoć naših glasnih žica [koje su u našem grlu], jezika, i nepca. Mi transformišemo naše želje u slova i zvuk i tako ih izražavamo. Allah dželle-šanuhu je Svojim ogromnom svemoći (kudretom) poslao Svojim robovima Svoju riječ slovom i zvukom bez glasnih žica, usta, i jezika. On je Svoja naređenja (emrove) i zabrane (nehjove) objavio slovom i zvukom. Obje Riječi su Njegove. To znači: Oba, i Kelam-i nefsi (Njegova riječ prije nego što je promijenjena u slovo i zvuk) i Kelam-i lafzi (koji je u slovu i zvuku) su Njegova Riječ. Ispravno je oba kelama zvati Kelam. U stvari oba naša kelama - i nefsi i lafzi - su naša riječ. Pogrešno je reći da je nefsi stvaran a lafzi metaforičan, to jest u obliku riječi, pošto se metaforične riječi mogu poreći. Poreći Allahov dželle-šanuhu Kelam-i lafzi, i reći da on nije Allahova dželle-šanuhu riječ, je kufr. Sve knjige (kitabi) i knjižice (suhufi), koje su poslane prethodnim Poslanicima, ala nebijjina ve alejhimussalavatu vetteslimat, su Allahova dželle-šanuhu Riječ. Sve što ove knjige, knjižice (sahife), i Kur’ani kerim sadrže je Allahov dželle-šanuhu propis ( ahkam-i ilahi). On je poslao narodu svakog vremena propise koji su u skladu sa njihovim vremenom i zadužio ih sa njima.

Pravovjerni (mu’mini) će vidjeti Allaha dželle-šanuhu u Džennetu, bez ikakvog smjera, bez da su Mu nasuprot, bez da razumiju kakav je On, bez da Ga obudvate, to jest, Allah dželle-šanuhu neće imati oblik. Mi vjerujemo da ćemo vidjeti na onom svijetu Allaha dželle-šanuhu. Mi ne razmišljamo kako ćemo ga vidjeti zato što razum ne može shvatiti Njegovo viđenje. Ne postoji drugi način već vjerovati. Neka je stid i sram filozofa i muslimana pripadnika mu’tezile grupe, i svih drugih grupa - osim ehli sunneta - kojima je, zato što su bili previše slijepi, uskraćeno da u ovo vjeruju. Oni nisu dobili časno vjerovanje (iman) zato što su nastojali da povežu nešto što nisu vidjeli i što ne znaju sa nečim što su vidjeli.

Kako god je Allah dželle-šanuhu stvorio čovjeka On isto tako stvara i njegova djela. Sve, i dobro i zlo, je Njegovo određenje i želja. Ali, Allah dželle-šanuhu voli dobra djela a ne voli zla djela. Pošto je svako djelo, dobro ili loše, Njegova želja i stvaranje bilo bi bezobrazno nazivati Ga stvaraocem zlih stvari. Mi ne smijemo reći da je On stvaralac zala. Mi moramo reći da je On stvaralac i dobra i zla. Na primjer, mi trebamo reći da je On stvaralac svega. Mi tako imamo prema Njemu edeb (poštovanje). Ne smijemo reći da je On stvaralac prljavštinje i svinje. Ovako sirovo misli grupa mu’tezila [i izvjesni zalutali, ekscentrični, i pokvareni ljudi]. Oni kažu da čovjek stvara svoje svako i dobro i loše djelo. Oboje, i razum i vjera, nam pokazuju da to nije tačno. Ulema ehli sunneta je ulema koja nam je rekla istinu. Oni su rekli da čovjekova moć utiče na nešto što on čini. Oni su to uticanje nazvali kesb (tj. sticanje) zato što ima razlike između drhtanja ruke i namjernog podizanja ruke. Čovječija moć i sticanje ne utiču na drhtanje. Ali, oni (moć i sticanje) utiču na dobrovoljne radnje. Ovo njihovo uticanje povlači za sobom ispitivanje i kaznu i čovjek tako zarađuje ili sevab ili grijeh. Ko ne vjeruje da ljudi imaju moć izbora i misli da ljudi nemaju mogućnost izbora, i ko misli da su ljudi nesposobni, i da moraju raditi preko svoje volje, on nije shvatio riječi vjerske uleme. Kada ovi velikani islama kažu da čovjek ima moć (kudret) i želju (irade) oni sa tim ne misle da čovjek može da radi i ne radi šta hoće i kako hoće. Biti tako ne znači biti rob. Značenje riječi velikana islama je da ljudi mogu uraditi ono što im je naređeno. Na primjer, ljudi mogu pet puta dnevno klanjati namaz. Oni mogu dati jednu četrdesetinu imovine kao zekat. Ljudi mogu postiti jedan od dvanaest mjeseci. Onaj ko ima dovoljno novaca za putovanje i hranu može jednom u životu obaviti hadž. Isto tako, ljudi mogu izvršavati propise islama, šerijata (ahkam-i šer’ijje). Allah dželle-šanuhu je iz Svoje prevelike milosti naredio ljudima, koji su tako krhki i nejaki (za’if), samo najlakše od svih ibadeta. On kaže u Kur’ani kerimu, “Allah dželle-šanuhu vam želi olakšicu a ne tegobu.” On kaže u jednom drugom ajeti kerimu, “Allah dželle-šanuhu želi da vam naredi ono što je lako (hafif) i bez muke. Ljudi su stvoreni slabi (za’if) i nemoćni.

[Ovdje ćemo objasniti riječi “U vjeri nema prisile (haradža) i tegobe (zora).” Ove riječi znače “Allah dželle-šanuhu je naredio lake stvari.” One ne znače, “Neka svako radi kako hoće, i ne radi ono što je teško njegovom nefsu, neka mjenja ibadet kako mu se sviđa, na njemu udoban (rahat) i lagan način.” Unijeti i najmanju promjenu u vjeru je kufr i nevjerstvo.]

Poslanici alejhimussalavatu vetteslimat su ljudi koje je Allah dželle-šanuhu odabrao i poslao. Oni su poslani da pozovu svoje ummete Allahovom dželle-šanuhu putu i da ih skrenu sa pogrešnog i krivog puta na put sreće (se’adeta) i zadovoljstva. Oni su dali onim koji su slijedili njihov poziv vesele vjesti Dženneta. Oni su plašili one koji ih nisu vjerovali džehennemskom kaznom (azabom). Sve što su oni donijeli od Allaha dželle-šanuhu je tačno. Zadnji Poslanik je Muhammed alejhisselam, sallallahu alejhi ve selleme alejhi ve alejhim edžma’in. Njegova vjera je ukinula i poništila sve druge vjere. Njegova knjiga, Kur’ani kerim, je najbolja od svih prethodnih knjiga. Njegov šerijat će trajati do Sudnjega dana. Niko ga neće promijeniti. Isa alejhisselam će sići sa neba. On će slijediti njegovu vjeru, to jest on će biti u njegovom ummetu.

[Izvjesni ljudi kažu da će se vjera vremenom promjeniti, da su šerijatski zakoni zastarili i istrulili, i da je potrebna nova vjera koja će zadovoljiti potrebe našega vremena. Tačno je da se vjera vremenom mijenja. Ali, nju mijenja njen Posjednik, Gospodar, to jest Allah dželle-šanuhu. U stvari, On ju je od vremena Adema alejhisselam često mijenjao i na kraju je poslao hazreti Muhammedov alejhisselam šerijat, kao najidealniju, najsavršeniju, i najuzvišeniju vjeru koja će zadovoljiti sve potrebe do kraja svijeta. Mogu li jadna i bijedna ljudska bića napraviti bolju vjeru od one za koju Allah dželle-šanuhu kaže da je savršena? Svakako je da se državni zakoni vremenom mjenjaju, međutim, njih može promjeniti samo državno Vrhovno Zakonodavno tijelo a ne svaki pastir i laik! U trideset devetom poglavlju knjige Medželle i u njenom objašnjenju piše, “Propisi će se vremenom promjeniti. Propisi koji se odnose na običaje i tradiciju se mjenjaju. Propisi koji su izvedena iz Nassa (Kur’ani kerima i hadisi šerifa) se vremenom ne mjenjaju.]

Sve što nam je hazreti Muhammed alejhisselam rekao o Sudnjem danu (kijametu) je istina. Istina je da ima zagrobno mučenje (kaburski azab), da će grob pritisnuti mrtvaca, da će dva meleka koji se zovu Munker i Nekir ispitivati u grobu, da će na kijametski dan sve nestati, da će se nebo raspući, da će zvijezde izaći iz svojih putanja i da će se raspršiti, da će se zemaljska kugla i njene planine raspasti na komade, da će svi ljudi biti proživljeni, da će ustati iz svojih grobova i iskupiti se na mjestu koje se zove Mahšer, to jest duše će ući u svoja tijela, da će biti zemljotres, da će na Kijametu biti strah i užas, da će na kijametskom danu biti ispitivanje i polaganje računa, i da će ruke, noge, i ostali djelovi tjela svjedočiti šta smo radili na svijetu, da će knjige dobrih djela letjeti sa desne strane a knjige zlih djela sa lijeve strane, da će se dobro i zlo vagati na vazi (terazijama) koja je specificna za to mjesto. Tamo će oni čiji sevabi pretegnu biti spašeni od Džehennema. Oni koji imaju malo sevaba će biti na gubitku. Vaga (terazije) nam je nepoznata, to jest ona nije kao ovosvjetska vaga, a njeno vaganje težeg i lakšeg tereta je suprotno ovosvjetskim vagama. Teži tas će se dizati (ići gore) a lakšispuštati (ići dole). [Na ahiretu nema gravitacije].

Tamo će, sa Allahovom dželle-šanuhu dozvolom, prvo Pejgamberi alejhimussalavatu vetteslimat posredovati (tj. činiti šefa’at) za pravovjerne (mu’mine) koji imaju puno grijeha, a onda, salih robovi, evlije. Pejgamber sallallahu alejhi ve sellem je rekao, “Ja ću posredovati (činiti šefa’at) za one u mom ummetu koji imaju velike grijehe” Preko Džehennema ima (jedan most koji se zove) Sirat ćuprija. Pravovjerni (mu’mini) će preći preko ove ćuprije u Džennet. Kafiri će se okliznuti sa nje i pasti u Džehennem.

[Kada kažemo Sirat ćuprija mi ne smijemo predpostaviti da je ona kao (ovosvjetski) mostovi koje znamo. U stvari, kažemo da nam je neophodno premostiti ispit da bi završili neki predmet (na fakultetu). Svaki student će premostiti ispit. Mi ga (ispit) zovemo most zato što moramo preći preko njega. Međutim, ispit, ne izgleda kao most. Kako ima onih koji su premostili ispit tako isto ima i onih koji su na njemu pali i koji ga nisu premostili. Ali to padanje nije kao padanje sa mosta u more ili u rijeku. Samo oni koji su prešli most ispita znaju kako to izgleda. Slično tome, svi će morati ići preko Sirat ćuprije. Neki će pasti u Džehennem zato što ga neće moći preći. Samo što ovaj most, njegov prelazak, ili padanje sa njega u Džehennem, nije kao ovosvjetski mostovi, ili most ispita. Sirat ćuprija sa njima nema sličnosti.]

Džennet, koji je pripremljen kao nagrada i blagodat za pravovjerne (ni’met za mu’mine), i Džehennem koji je pripreljen kao kazna za kafire, [već sada] postoje. Allah dželle-šanuhu ih je oba stvorio iz ničega. Oni će vječno postojati [nakon što je sve uništeno i ponovo stvoreno na Kijametu (Sudnjem danu)] i nikad neće prestati postojati. Kada pravovjerni (mu’mini) uđu u Džennet nakon što su bili ispitani i položili račune oni će u njemu ostati vječno i iz njega neće nikada izaći. Tako će isto i kafiri (nevjernici), kada uđu u Džehennem, ostati u njemu vječno, i biće vječno mučeni (u azabu). Ne postoji mogućnost da će se njihova kazna smanjiti. [Ibni Tejmijje to poriče. On poriče činjenicu da će kafiri ostati vječno u Džehennemu]. Allah dželle-šanuhu kaže, “Njihove patnje (azabi) neće biti smanjene, njima se nikada neće pomoći.” Veliki griješnici koji imaju imalo imana u srcu će možda biti stavljeni u Džehennem. Oni će biti u azabu onoliko koliko su njihovi grijesi. Ali, oni će na kraju biti izvađeni iz Džehennema. Njihova lica neće biti crna. Lica kafira će biti crna. Pravovjerni (mu’mini) neće u Džehennemu biti okovani u lance. Tada će se vidjeti (saznati) kolika je vrijednost imana u srcu pa čak da je i kao zerra (trunka). Ruke kafira će biti okovane i oni će biti povezani u lance.

Meleci (anđeli) su Allahovi dželle-šanuhu dragi robovi. Nemoguće je da oni ne izvrše Allahova dželle-šanuhu naređenja (emr). Oni samo rade ono što im je naređeno. Oni se ne žene. Oni ne rađaju djecu i ne množe se. Allah dželle-šanuhu je neke od njih odabrao kao Poslanike. On ih je počastio zadatkom prenošenja vahja [vijesti, objave]. Oni su ti koji su donjeli knjige i knjižice (kitabe i sahife) Pejgamberima alejhimussalavatu vetteslimat. [Na primjer, hazreti Džebrail alejhisselam je donijeo zajedno sa sedamdeset hiljada meleka sure En’am] Oni nikada ne griješe i ne zaboravljaju. Oni ne izvode trikove i ne varaju. Sve što oni donesu od Allaha dželle-šanuhu je uvijek tačno. U to nema nikada sumnje i nije ovisno o probabilitetu (vjerovatnoći). Meleci se plaše Allahove dželle-šanuhu veličine (azameta) i gnjeva (dželala). Oni samo rade ono što im je naređeno i ništa više.

I M A N: Iman znači vjerovati (znanje) koje nam je hazreti Pejgamber sallallahu alejhi ve sellem donijeo i koje je zapisano u knjigama alima ehli sunneta. [U knjizi Durr-i jekta piše da je džaiz, to jest da treba svoje vjerovanje i jezikom potvrditi.] Ibadeti nisu sastavni dio imana. Ibadeti uljepšavaju i usavršavaju iman. Imam a’zam Ebu Hanifa alejhirrahme je rekao, pošto iman znači srcem potvrditi, priznati, i vjerovati, on se niti povećava niti smanjuje. Ne postoji malo ili puno imana. Vjerovanje koje se povećava i smanjuje se ne zove iman već pretpostavka i iluzija. Imati jači ili slabiji iman znaći puno ili malo ibadetiti. Kada osoba puno ibadeti mi kažemo da je njen iman jači, zreliji. Prema tome, imani svih pravovjernih (mu’mina) nisu kao imani Pejgambera alejhimussalavatu vetteslimat zato što su imani Pejgambera alejhimussalavatu vetteslimat dostigli, zbog njihovog ogromnog ibadeta, vrhunac zrelosti. Iman drugih mu’mina ne može doći na taj nivo. Međutim, oba imana imaju zajedničku karakteristiku da su iman. Ali, iman Pejgambera alejhimussalavatu vetteslimat je postao kroz ibadet drukčiji. On je postao takav, kao da među njima nema sličnosti. Svi mu’mini dijele sa Pejgamberima alejhimussalavatu vetteslimat karakteristiku da su ljudsko biće. Ali, druge vrijednosti i superiorne karakteristike su učinile da Pejgamberi alejhimussalavatu vetteslimat dokuče visoke stepene (deredže). Njihova čovječnost i humanost je postala malo drukčija. Oni su na izvjestan način viša ljudska bića od običnog svijeta. Moguće je da su samo oni ljudska bića. Ostali možda nisu ljudska bića.

Imam a’zam Ebu Hanifa alejhirrahme je rekao da trebamo reći, “Ja sam sigurno mu’min.” Imam Šafi’ija alehirrahme je rekao da čovjek treba reći “Ja sam inšaallah mu’min.” Oboje je tačno. Kada izražavamo naš iman u datom momentu kažemo, “ja sam sigurno vjernik”. Kada govorimo o našem imanu na izdisaju (son nefesu) mi kažemo “Ja sam inšaallah mu’min.” Međutim, i ovdje je bolje reći “sigurno” i ne izražavati sumnju.

Iman ne izlazi iz pravovjernika (mu’mina) bez obzira kako težak grijeh učinio. On neće postati kafir (nevjernik). Čuo sam da su negdje, jednoga dana, sjedili imam a’zam i veliki alimi Bagdada kada im je neko prišao i rekao, “Hoće li izaći iman iz mu’mina koji nepravedno ubio svoga oca, otvorio mu lobanju i iz nje se napio alkohola, pa onda, nakon što je postao pijan, otišao u krevet i sa svojom majkom imao seksualni odnos (zina)?” Sva ulema koja je to čula se naljutila na takvog mu’mina. “Suvišno je i pitati”, rekoše. Imam a’zam alejhirrahme je rekao “On je i dalje mu’min. Njegov iman nije izašao iz njega zato što je on učinio ove grijehe.” Drugi alimi nisu voljeli ovaj odgovor. Oni su okrivili imama a’zama. Ali, kada je imam a’zam dokazao svoje riječi istinitim oni su se svi složili sa njim. Ako se pravovjernik (mu’min) koji ima puno grijeha pokaje i dođe na tevbe prije nego što mu dođe smrtni čas on će najvjerovatnije biti spašen zato što je Allah dželle-šanuhu obečao da će On primiti pokajanje (tevbe). Ako mu’min nije prije smrti imao čast da se pokaje (da dođe na tevbe) njegovo stanje je samo sa Allahom dželle-šanuhu. Allah dželle-šanuhu može, ako to hoće i želi, oprostiti mu’minu sve njegove grijehe i staviti ga u Džennet. Allah dželle-šanuhu može, ako to hoće, kazniti mu’mina džehennemskom vatrom i mukama onoliko koliko su njegovi grijesi. Međutim, mu’min će na kraju biti spašen i stavljen u Džennet. Na ahiretu samo nevjernici (kafiri) neće dobiti Allahovu dželle-šanuhu uslugu (lutf). Onaj ko ima i najmanju zerru (količinu, trunku) imana će zaraditi Njegovu milost (rahmet). Ako on zbog svojih grijeha ne zaradi Njegovu milost on će je makar zaraditi kroz Allahovu dželle-šanuhu blagodat (ni’met) i uslugu (lutf). Ja Rabbi! Nakon što si nas uputio na pravi put (dao nam hidajet), i nakon što si nam pokazao pravi put, zaštiti nas, da naša srca ne skrenu na stranu murteda (otpadnika iz islama)! Obaspi nas Tvojom milošću! Smiluj se nama bijednim stvorenjima! Samo nas Ti možeš zaštititi od mraka kufra i otpadništva!

Prema alimima ehli sunneta, da ih Allah dželle-šanuhu obilno nagradi za njihove napore, nije dio osnovnog vjerskog znanja govoriti o halifatu, to jest, nije nešto što se temelji na imanu. Pošto su šije u ovom pogledu prešle svaku mjeru [i neki džahili koji su se prerušili u hodže, koji sebe nazivaju alevijama, i otrovani muslimani svojim klevetničkim i uvredljivim riječima, knjigama, i štampom], prava ulema muslimana je uključila znanje o hilafetu u nauku kelama, to jest u imansko znanje, i prenijela nam istinu. Nakon zadnjeg Pejgambera Muhammeda Mustafe, alejhi ve alejhimussalavatu vetteslimat, halifa muslimana, to jest Pejgamberov alejhisselam predstavnik i vođa muslimana je bio hazreti Ebu Bekr Siddik radijallahu anh. Nakon njega je postao halifa Omer-ul-Faruk radijallahu anh. Nakon njega Osman Zinnurejn radijallahu anh postao halifa, a onda Ali ibni Ebi Talib radijallahu anh. Vjerska veličina i uzvišenosti ova četiri čovjeka je kao i redoslijed njihovog hilafeta. Svi ashabi kiram i tabi’ini su rekli da su od ova četiri čovjeka (oni koji su poznati pod imenom) šejhejn (to jeste hazreti Ebu Bekr-i Siddik i hazret-i Omer-ul-Faruk radijallahu anhuma) uzvišeniji od druga dva. Ovu jednoglasnu saglasnost su nam prenijeli naši vjerski imami. Na primjer, riječi imama Šafi’ije alejhirrahme su dobro poznate. Vođa (reis) ehli sunneta Ebul-Hasen-i Eš’ari je rekao, “Sigurno se zna da su šejhejn odabraniji od svog ostalog ummeta. Ko ovo ne vjeruje je ili tvrdoglav (inatdžija) ili neznalica (džahil).” Imam Alija radiallahu anh je rekao, “Onaj ko mene drži višim od Ebu Bekra i Omera radijallahu anhuma je klevetnik. Pošto se klevetnici trebaju izmlatiti ja ću ga istući.” Hazreti Abdulkadir Gejlani nas ovako izvještava u svojoj knjizi Gunje-tut-talibin, “Naš Pejgamber sallallahu alejhi ve sellem je rekao, ‘Pitao sam Allaha dželle-šanuhu da nakon mene Alija postane halifa. Meleci su rekli: O Muhammede! (sallallahu alejhi ve sellem) Desiće se onako kako to Allah dželle-šanuhu hoće. Poslije tebe će biti Ebu Bekr Siddik halifa.’” Abdulkadir Gejlani nas opet izvještava: Hazreti Alija radijallahu anh je rekao da mu je Pejgamber sallallahu alejhi ve sellem rekao, “Poslije mene će Ebu Bekr Siddik postati halifa. Onda Omer, onda Osman, a onda čes ti radijallahu anhum postati halifa.

Imam Hasan je odabraniji od imama Husejna radijallahu anhuma. Alimi ehli sunneta su rekli da je hazreti Ajša radijallahu anha [Pejgamberova sallallahu alejhi ve sellem mubarek žena i naša majka] u znanju (ilmu) i idžtihadu odabranija od hazreti Fatime radijallahu anha [Pejgamberove sallallahu teala alejhi ve sellem mubarek kćerke i hazreti Alijine radijallahu anh žene]. Hazreti Abdulkadir Gejlani je ovako napisao u svojoj knjizi Gunje, “Hazreti Ajša radijallahu anha je odabranija.” Ovome fakiru [hazreti imam Rabbani misli na sebe] hazreti Ajša je odabranija u znanju i idžtihadu. Hazreti Fatima radijallahu anhuma je odabranija u zuhdu i u povučenosti od dunjaluka. Ona se radi toga zove Betul [izuzetno čista]. Hazreti Ajša radijallahu anha je podučavala ashabe kiram šerijat. Ashabi kiram su učili šerijat pitajući hazreti Ajšu radijallahu anha.

Bitke koje su se odigrale između ashaba kiram alehimurridvan, to jest slučajevi kod deve (vak’atul džemel) i na Siffinu, su se desili iz lijepe namjere i razloga a ne iz želje nefsa, inata (tvrdoglavosti), i neprijateljstva, pošto su svi ashabi kiram veliki. Njihova srca su se, dok su sjedili u sohbetu našeg efendije (sejjida) Pejgambera sallallahu alejhi ve sellem, očistila njegovim mubarek pogledima tako da u njima nije ostalo mjesta za ambiciju, mržnju, i neprijateljstvo. Oboje, i njihov mir i njihova opozicija ili borba, je bilo radi istine. Svaki od njih je radio u skladu sa svojim idžtihadom. Oni su se razlikovali od onih koji se nisu slagali sa njihovim idžtihadom, ali, ne na tvrdoglav ili neprijateljski način. Oni koji su imali ispravan idžtihad će dobiti ili dva ili deset sevaba (ahiretskih nagrada), a oni, koji su pogriješili, će dobiti samo jedan sevab. Prema tome, mi se ne smijemo izražavati loše o onim koji su pogriješili isto kao što se ne izražavamo loše o onim koji su bili u pravu. Jer i oni će biti nagrađeni. Alimi ehli sunneta su rekli da je u ovim borbama hazreti emir [Alija] radijallahu anh bio u pravu. Idžtihadi koji su bili drukčiji od njegovog su bili pogrešni. Međutim, mi se ne smijemo ni o jednom od njih loše izražavati, a kamoli reći kafir ili grešnik (fasik)! Hazreti Alija radijallahu anh je u ovim borbama rekao, “Naša braća su se odvojila od nas. Oni nisu ni kafiri ni griješnici. Oni rade u skladu sa svojim idžtihadom.” Naš Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je rekao, “Nemojte se izražavati loše se o mojim ashabima!” Prema tome, mi moramo imati o svim Pejgamberovim sallallahu alejhi ve sellem ashabima kiram najljepše mišljenje, držati ih velikim, i o njima govoriti sa najizuzetnijim poštovanjem i najboljom namjerom. Mi ne smijemo misliti loše ni o jednom od ovih velikana! Mi trebamo smatrati i vjerovati da su njihovi ratovi bolji od tuđeg mira. To je put spasa. Jer, ljubav prema ashabima kiram proizilazi iz ljubavi prema našem efendiji Pejgamberu sallallahu alejhi ve sellem. Neprijateljstvo prema njima je neprijateljstvo prema njemu. Veliki alim Ebu Bekr Šibli kuddise sirruh je jednom rekao, “Onaj ko ne poštuje ashabe kiram ne vjeruje (nema iman) u Muhammeda alejhisselam.”

[Alusi ovako piše u svojoj knjizi Galijje, “Allah dželle-šanuhu hvali ashabe kerim u Kur’ani kerimu. On kaže da On voli Ensarije (ashabe kiram koji su se prvi iselili) i one koji su ih slijedili u dobročinstvu. Allah dželle-šanuhu samo voli onog Svog roba za kog zna da će umrijeti s imanom. Nemoguće je da On kaže da On voli roba za kog zna da će umrijeti kao kafir. Prema tome, ajeti kerimi koji hvale ashabe kiram opovrgavaju i pobijaju one koji kažu da su oni bili nepravedni, zlonamjerni, i da su nakon Resulullahovog prelaska na ahiret (vefata) izašli iz islama (tj. postali murtedi). Ima puno hadisi šerifa koji hvale i veličaju ashabe kiram. Jedan od njih je čuven. On glasi, “Moji ashabi su kao zvijezde vodilje. Kojeg god slijedite dobićete hidajet (uputu na pravi put)!” Ovaj hadisi šerif nam prenose Darimi i Ibni Adi.” Ahmed Namiki Džami rahmetullahi alejh je napisao knjigu na perzijskom jeziku koja se zove Uns-ut-taibin. Na četrdeset četvrtoj stranici ove knjige, koja je izdata u Teheranu u vrijeme Riza šaha, su napisana imena četvorice halifa. Oni se hvale i veličaju kao halife i svi drugi ashabi kiram. U njoj takođe piše da ih mi sve moramo voljeti. Neka je stid otpadnika, jeretika - koji ne mogu da shvate vrijednost, cijenu, i veličinu ashaba kiram alejhimurridvan - koji kleveću ove velikane i misle da su ashabi alejhimurridvan kao oni. Ovi ljudi su najgora od sedamdeset dvije novonastale (bidat) grupe za koje je rečeno da će otići u Džehennem. Oni kažu da slijede hazreti Aliju radijallahu anh i nazivaju sebe mubarek imenom alevi. Oni pod plaštom ovoga imena ispunjavaju svoje neprijateljstvo prema islamu. Treba dobro znati da postoje dvije grupe onih koji nose ime alevi. U prvu grupu spadaju oni neprijatelji islama, to jest zindici, koji imaju samo muslimansko ime i ništa više. Nas ne bi smjela prevariti i zavesti njihova imena. U drugu grupu spadaju alevije koji su pravi muslimani i koji vole hazreti Aliju. Krive alevije zavode i varaju nevinu i čistu omladinu. Oni šire među džahilima, a naročito među ženama u selima, legende i izmišljotine koje uzimaju iz jedne knjige koja se zove Husnije. Oni su ovu knjigu, koja je davno napisana, izdali 1958. godine u Istanbulu. Oni u njoj kleveću velikane islama. U knjizi Tuhfe piše da je ovu knjigu, koja je puna laži i poganih kleveta, napisao jedan jevrej koji se zvao Murteza. U knjizi Esma-ul muellifin piše da je jedan hurufija koji se zove Ibrahim Esterabadi preveo ovu knjigu 958./1551. godine na perzijski jezik. Meni je bilo suđeno (nasib) da dokumentima pobijem ova njihova krivovjerna piskaranja i odvratne laži. Ja sam ih ponizio u mojim knjigama Islama hizmet (Služenje islamu), Aldanmijalim (Ne budimo prevareni), Eshab-i kiram (Blagoslovljeni ashabi), u knjizi Hak sozun vesikalari (Dokazi istinite riječi) u poglavlju pod naslovom Tezkije-i ehl-i bejt, i Islamin ić dušmanlari (Unutarnji neprijatelji islama), koje još nisu prevedene, ili nisu potpuno prevedene, na bosanski jezik. Jevrej Murteza koji je prešao na islam je rođen 355./967. godine. On je umro u Bagdadu 436./1044. godine. Njegov mlađi brat Radi bin Tahir je rođen 359. godine. Umro je 406. godine u Bagdadu. Knjiga Menakib-i ćihar jar-i guzin koju je napisao Ejjub bin Siddik daje detaljne podatke o vrlinama ashaba kiram.

Iako ima puno tačaka po kojima se šije (ši’ije) razlikuju od ehli sunneta, jedna tačka, koja ih čini najgorim, je to što oni imaju hurufi vjerovanje (i’tikad). Oni koji su prešli svaku mjeru u rafizi vjerovanju su postali kafiri. Ovih kafira (mulhida) je isprva bilo malo, i skoro da ih je nestalo, kada je jedan od njih, šah Isma’il, osnovao državu, te im se tako broj povećao. Njihovo vjerovanje se takođe infiltriralo i u našu državu (Tursku) tako da su sve tekije (dervišhane) došle sa njim u kontakt pa su se mnogi nedužni ljudi zarazili ovom bolešću i strovalili u vječnu smrt. Da nam Allah dželle-šanuhu (Dženab-i Hakk) pomogne i da nas ne skrene sa pravoga puta čistog vjerovanja ehli sunneta. Molimo Allaha dželle-šanuhu da nas On zaštiti od opasnosti koje unose razdor među muslimane koje se zovu vehabizam i šiizam (ši’izam) (ili kizilbašlik)! Amin. Na početnim stranicama knjige Tuhfe-i isna ašerijje piše: Osnivač šiizma (ši’izma) je jedan židov iz Jemena koji se zvao Abdullah bin Sebe’, kog je hazreti Alija protjerao u Medajin zato što ga je on nazivao bogom. [U knjizi Mundžid piše da je on jevrej koji se doselio 34/657. godine iz Egipta u Medinu i postao musliman.] Ova grupa otpadništva i krivovjerstva je u svakom stoljeću uzimala drukčiji oblik dok nije, napokon, definitivno formirana u vrijeme šaha Isma’ila. Tada su i knjige napisane. Šiizam je osnovan u vrijeme hazreti Alije. Njegovo širenje među narodom je počelo tek kasnije. Šezdesete godine po hidžri je formirana sekta kisanijje, šezdeset šeste godine sekta muhtarijje, a stotinu i devete godine se pojavila sekta hišamijje, međutim, one su, pošto se nisu mogle održati, nestale. Sekta zejdijje, koja je skretala i odvračala muslimane sa pravoga puta, se pojavila stotinu dvanaeste godine po Hidžri. Sve ostale sekte su se pojavile kasnije. Ukratko rečeno, sve ove novonastale (bid’at) grupe, koje unose razdor i neprijateljstvo među muslimane, su se pojavile nakon smrti svih ashaba kiram. Vjerovanje svih šijiskih sekti se može svesti na tri grupe:

1) Tafdilijje: Oni kažu da je hazreti Alija najodabraniji od svih ashaba.

2) Sebbijje: Oni kažu da su ashabi kiram, osim nekoliko izuzetaka, postali okrutni (zalim) kafiri. Oni se o njima vrlo loše izražavaju.

3) Gulat-i ši’ija: Oni kažu da je hazreti Alija bog. Tako isto kažu i grupe sebeijje i nusajrijje. Oni ibadete.

Šije su se uvjek okupljale oko jednog od unuka hazreti Alije i hazreti Abbasa radijallahu anhuma. Oni su se rascjepkali na razne sekte. Kada je imam Zejnel’abidin preselio na ahiret oni su se skoro svi iskupili oko njegovog sina Zejda. Neki od njih su se odvojili od Zejda, na putu u rat protiv Jusufa Sekafija, kojega je Emevi (Umejjid) vladar Hišam bin Abdulmelik postavio da bude guverner Iraka. Zejd ih je nazvao rafizi. Međutim, oni su sebe nazvali imamijja. Oni koji su ostali sa Zejdom se zovu zejdi. Obje grupe su rekle, “Nakon Resulullaha hilafet pripada dvanaestorici imama.”

Dvanaest imama su: Ali bin Ebi Talib, Hasan, Husejn, Zejnel’abidin, Muhammed Bakir, Dža’fer-i Sadik, Musa Kazim, Ali Riza, Muhammed Dževad Takij, Ali Nakij, Hasan Askeri Zekij i Muhammed Mehdi. Pridružujući se raznim potomcima (sinovima) ovih dvanaest imama, oni su se rascjepkali u mnoge grupe. Danas večina njih pripada grupi imamijja i drže prvo vjerovanje, iako su se tokom vremena u njihovom vjerovanju dešavale promjene. Oni sebe danas nazivaju dža’feri.] [DŽAFER-I SADIK “rahmetullahi alejh”: On se takođe zove i Abu Abdullah. On je bio unuk, unuka, hazreti Alije. On je sin Muhammeda Bakira i otac Musaa Kazima. On je bio šesti od dvanaest imama. On je rođen 83. godine po hidžri u Medini gdje je i preselio na ahiret 148. godine (765. g.n.e.) Imam a’zam i hemičar Džabir su bili njegovi učenici. Njegov najstariji sin Ismail je umro prije oca. Pokvarenjaci kažu da je sedmi imam bio Ismail i da se njegovi sinovi zovu ismailijje. Šije sebe nazivaju džaferi. U stvari ovaj veliki alim je pripadao ehli sunnetu. On je bio učitelj alima ehli sunneta i evlija. On je bio zjenica oka velikih alima islama. On nije nikada napisao nijednu knjigu o vjerskom znanju. Iako u četiri osnovnim knjigama šija - Kummijevoj knjizi Kafi, Ibni Babevejh Džafer Muhammed bin Ahmed Ali Kummijevoj knjizi Menla jahdur, Ebu Džafer Muhabbeb bin Hasan Tusijevim knjigama Tehzib i Istibsar - postoje izvještaji od imama Džaferi Sadika, njihovi pisci takođe priznaju da ti izvještaji nisu ni čvrsti ni sahih. Trideset druga grupa imamija sebe naziva džaferi. Oni kažu da, nakon što je Hasan Askeri umro, njegov brat Džafer bin Alija je postao imam; Hasan Askeri nije imao sinova. Ovi džaferi nemaju nikakve veze sa imamom Džaferi sadikom. Šije sebe nazivaju džaferi, zato što su knjige hadisa i fikha, koje oni danas posjeduju, napisali Ebu Džafer Muhammed Jakub Kulejni i Ebu Džafer Muhammed bin Hasan Kummi.]

Sve što je Muhbir-i sadik (onaj koji uvjek govori istinu) sallallahu teala alejhi ve sellem rekao o predznacima smaka svijeta (kijameta) je istina. Nemoguće je da to nije tačno. Tog dana će sunce, suprotno svom normalnom običaju, izaći sa zapada. Hazreti Mehdi alejhisselam će se pojaviti, Isa alejhisselam će se spustiti sa neba, Dedždžal će se pojaviti, Je’džudž i Me’džudž će se raširiti po svijetu.

[U knjizi pod naslovom Hudždžet-ullahi alel’alemin piše, “Narod koji se zove Je’džudž i Me’džudž su potomci Nuhovog alejhisselam sina Jasefa. Oni imaju pljosnata i široka lica, male oči, velike uši, a rastom su pomali. Svaki ima hiljadu djece. Devet desetina broja džina i ljudi su Je’džudž i Me’džudž. Oni svaki dan prave rupu u zidu iza kog su ostavljeni. Međutim, zid se preko noći popravi, i postane onakav kakav je i prije bio. Oni su kafiri. Oni će prokopati zid i napasti narod. Ljudi će se posakrivati od njih u gradove i zgrade. Oni će pojesti životinje i iscijediti rijeke. Isa alejhisselam i njegovi ashabi će protiv njih učiniti dovu. Na njihovim vratovima će se pojaviti rana i oni će svi preko noći izumrijeti. Životinje će se jedući ih namnožiti. Oni će toliko smrditi da će na zemlji biti nemoguće živiti.” U Kur’ani kerimu piše da su Je’džudž i Me’džudž dva zla naroda koja su u stara vremena ostavljena iza zida i da će se oni pred kijamet raširiti po zemlji. Uzimajući u obzir da se na planinskim vrhuncima arheološkim istraživanjima ispod zemlje otkopavaju čitavi gradovi i morski fosili to ne znači da je taj zid već pronađen niti da toga naroda danas ima puno. U stvari, moglo bi se misliti da će se, kao što je hiljadu miliona današnjih ljudi postalo od dvije osobe, tako i ta dva naroda raširiti po svijetu, umnožavajući se od nekoliko osoba za koje niko ne zna gdje su.]

Životinja Dabbetulerd će se pojaviti, nebo će biti prekriveno dimom koji će svom narodu škoditi tako da će oni svi od bola ovako činiti dovu, “Ja Rabbi! Otkloni od nas ovo mučenje i patnju. Mi sada vjerujemo u Tebe!” Zadnji predznak je vatra, koja će započeti u Adenu [koji se nalazi u Jemenu]. Jedan čovjek u Indiji je tvrdio da je on Mehdi pa su mu je mnogi džahili povjerovali. Po njima je Mehdi došao, umro, i grob mu se nalazi u gradu Fere. [Isto tako i izvjesni idioti u našoj zemlji (Turska) zovu Mehdi one koji kažu i napišu ono što prevedu iz knjiga tesavvufa. Oni misle da ovi ljudi pišu svoje inspiracije]. Međutim, hadisi šerif kaže, “Iznad Mehdijeve glave će biti oblak. Iz oblaka će melek govoriti: Ovo je Mehdi. Vjerujte šta kaže!” Drugi hadisi šerif kaže, “Od svih ljudi o kojem ste čuli četiri osobe su bile gospodari svijeta. Dvojica od njih su mu’mini a dvojica kafiri. Dva mu’mina su Zulkarnejn i Sulejman alejhimesselam. Dva kafira su Nemrud i Buhtunnasar. Peti koji će biti gospodar svijeta je Mehdi, jedan od mojih potomaka.

Jedan hadisi šerif kaže, “Allah dželle-šanuhu će pred Kijamet stvoriti jednog od mojih potomaka - čije će ime, ime njegovog oca, i majke, biti isti kao i kod mene - koji će napuniti svijet pravdom. Svijet, koji je prije njega bio pun okrutnosti će u njegovo vrijeme biti napunjen pravdom.” Jedan hadisi šerif kaže, “Ashabi Kehf će biti hazreti Mehdijevi pomočnici a Isa alejhisselam će se u njegovo vrijeme spustiti s neba. Dok se Isa alejhisselam bude borio protiv Dedždžala hazreti Mehdi će biti sa njim. Za vrijeme njegove vladavine će, neobično i suprotno proračunima, biti pomračenje sunca na četrnaesti dan mubarek Ramazan-i šerifa i pomračenje mjeseca na njegovu prvu noć.” Dakle, neka se urazume i vide da li ovi predznaci (alameti) postoje [u onih ljudi za koje džahili pretpostavljaju da su Mehdi] kod gore spomenutog čovjeka. Muhbir-i sadik alejhissalatu vesselam je predskazao još puno hazreti Mehdijevih predznaka. Hazreti Ahmed ibni Hadžer Mekki je u svojoj knjizi Elkavlulmuhtasar fi alamatil-Mehdi napisao skoro dvije stotine predznaka hazreti Mehdija. S obzirom da su predznaci pravog Mehdija tako jasni, oni, koji misle o drugima da su Mehdi, su tako neuki. Da im Allah dželle-šanuhu dadne da vide istinu. [Dželaleddinova Sujutijeva knjiga Džuz’un minel-ehadis vel-asar-il-varide-ti fi hakk-il-Mehdi govori o predznacima hazreti Mehdija].

Naš Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je rekao, “Israilovi sinovi (Beni-Israil) su se podijelili na sedamdeset i jednu grupu. Sedamdeset od njih je otišlo u Džehennem a samo je jedna spašena. Hrišćani (nasare) su se podijelile na sedamdeset i dvije grupe od kojih je sedamdeset i jedna otišla u Džehennem a samo je jedna spašena. Nakon izvjesnog vremena će se moji sljedbenici (ummet) podijeliti na sedamdeset i tri grupe. Sedamdeset i dvije od njih će otići u Džehennem a samo će jedna biti spašena.” Kada su ashabi kiram upitali koja je ta grupa on je rekao, “Grupa koja će biti spašena od Džehennema su oni koji slijede put mojih ashaba.” [U prijevodu knjige Milel-Nihal piše da se ovaj hadisi šerif nalazi u četiri knjige koje se zovu Sunen]. Ehli sunnet vel-džema’at je grupa koja je spašena i koja se čvrsto drži puta Najboljeg od svog svijeta, sallallahu alejhi ve sellem. Ja Rabbi! Daj nam da se ne odvojimo od imana i i’tikada alima ehli sunneta, i uzmi nas sa ovoga svijeta dok smo zajedno sa njima! Ja Rabbi! Daj nam da budemo zajedno sa njima kada proživimo (na hašru). Ja Rabbi! Daj nam Tvoju milost (rahmet) i ne daj da naša srca skrenu sa pravog puta nakon što si nas uputio na pravi put. Ti si najveći od onih koji koji daju blagodati!

Prvi temelj (šart) islama je vjerovati u Allaha dželle-šanuhu i Njegovog Pejgambera sallallahu alejhi ve sellem. Dakle, mi ih trebamo voljeti i priznati njihove riječi.

Mi, kada smo ispravili naše vjerovanje (i’tikad), svakako trebamo izvršavati šerijatske odredbe i čuvati se od zabrana, to jest izvršavati propise islama (ahkam-i islamijje). Mi trebamo hitro i bez lijenosti pet puta dnevno klanjati namaz. Namaz trebamo klanjati smireno (sa ta’dil-i erkanom) i u džema’atu. Hadisi šerif kaže, “Razlika između muslimana i kafira je namaz.” [Osoba koja lijepo i ispravno klanja namaz je musliman. Nije sigurno je li musliman onaj ko nikako ne klanja namaz ili ga ne klanja ispravno.] Onaj ko ispravno i lijepo klanja namaz se čvrsto drži za islamsko uže zato što je namaz drugi od pet temelja (šartova) islama.

Treći islamski šart je davati zekat.

Četvrti islamski šart je postiti svaki dan u mubarek mjesecu Ramazan-i šerifu.

Peti islamski šart je obaviti hadž čineći tavaf (obilazeći) oko Ka’be mu’azzame.

Prvi islamski šart, iman, se treba srcem vjerovati i jezikom izraziti. Ostala četiri šarta su ibadet (molitva, obožavanje). Oni se srcem zanijjete i tijelom izvršavaju. Namaz, koji je najuzvišeniji od svih njih, sadrži u sebi sve ibadete. Na kijametu ćemo prvo biti pitani za namaz. Ako nam je namaz ispravan, sa Allahovom dželle-šanuhu pomoći će sva druga pitanja lako proći.

Mi se trebamo, što je moguće, više čuvati od velikih grijeha (harama). Mi trebamo znati da je ono što Allah dželle-šanuhu ne voli smrtonosan otrov. Mi trebamo razmišljati o našim grijesima i osjećati se postiđeno i sramno što smo ih uradili. Samo smo ovako Njegov rob. Onaj ko bez stida i srama govori i radi ono što Allah dželle-šanuhu ne voli se stalno i uporno suprostavlja Allahu dželle-šanuhu. Tvrdoglavost ovakih ljudi će ih skoro izvesti iz islama i uključiti u Njegove neprijatelje. Ja Rabbi! Sažali nam se Tvojom uslugom i milošću (lutfom i merhametom) i ne daj nam da napustimo pravi put!

[U trećem paragrafu drugog poglavlja četvrtog dijela knjige Rijad-un-nasihin piše, “Iako su harami podijeljeni u dvije vrste, na velike i male grijehe, mi ne smijemo omalovažavati nijedan grijh. Mi se trebamo čuvati malih grijeha isto onako kao što se čuvamo velikih grijeha zato što je Allah dželle-šanuhu Muntekim (tj. On se može osvetiti Svojim neprijateljima i kazniti ih) i Gani (neovisan, ima sve). On radi šta hoće i ne ustručava se ni od kog. On je u grijesima sakrio Svoj gnjev i neprijateljstvo. Svaki grijeh, bez obzira kako mali bio, može izazvati Njegovu osvetu i gnjev.”

U prvom paragrafu trećeg poglavlja knjige Rijad-un-nasihin piše, “Grijesi, osim kufra i inovacije (bid’ata), su podijeljeni u dvije grupe. U prvoj grupi su grijesi koji su između Allaha dželle-šanuhu i Njegovog roba. U ove grijehe spada pijenje alkoholnih pića, neklanjanje namaza, i slično. Od ovih, moramo puno izbjegavati kako velike tako i male grijeha. Resulullah alejhisselam je rekao, “Izbjeći trunku [malo] grijeha je korisnije od ibadeta svih džina i svih ljudi.” Svi grijesi su ozbiljni. Jer, oni znače ne izvršavanje Allahovih dželle-šanuhu naređenja. Međutim, neki od njih, kada se međusobno uporede izgledaju mali. Na primjer, strastveno gledanje žene koja nam nije mahrem je manji grijeh od preljube (bluda). [Zadovoljavanje rukom je manji grijeh od ovo oboje]. Ne učiniti mali grijeh je korisnije od nafile ibadeta svih ljudi zato što nafila ibadet nije farz dok je svakome farz da se čuva od grijeha. Ako ne postoji drugi način dozvoljeno je uraditi manji grijeh da bi se sačuvali od većeg grijeha.

Nama je farz da se nakon svakog grijeha pokajemo (učinimo tevbe). Pokajanje (tj. tevba) za svaki grijeh će biti uslišano (kabul). U knjizi Kimja-i se’adet piše, “Pokajanje koje je učinjeno u skladu sa njegovim uslovima (šartovima) će sigurno biti primljeno. Mi ne smijemo sumnjati hoće li naša tevba biti uslišana. Mi trebamo sumnjati je li naše pokajanje učinjeno u skladu u skladu sa njegovim šartovima (tj. je li ispravno urađeno).” Allah dželle-šanuhu se može osvetiti (može nas kazniti) za svaki grijeh za koji se nismo pokajali zato što su u grijesima sakriveni Allahov dželle-šanuhu gnjev i ljutina. Allah dželle-šanuhu je moćan (kuvvetli) i pobjednik nad svakim i može kazniti. On može bez ikakvog ustručavanja vječno odbaciti Svog dragog roba, koji Ga je stotinu hiljada godina ibadetio, radi samo jednog jedinog grijeha. Kur’ani kerim nas upoznaje sa ovom činjenicom i kaže nam da je Iblis [šejtan], koji je bio dvije stotine hiljada godina poslušan, vječno proklet zato što je bio ohol i što nije pao na sedždu kada mu je to bilo naređeno. On je vječno izbacio sina hazreti Adema alejhisselam - Njegovog halife (predstavnika) na zemlji - zato što je ubio čovjeka. Bel’am Baura, (koji je živio) u vrijeme Musa alejhisselama, je znao Allahov dželle-šanuhu Ism-i a’zam. Allah dželle-šanuhu je uslišao njegovu svaku dovu. Pošto su njegovo znanje i njegov ibadet bili na tako visokom nivou uz njega je uvijek bilo prisutno dvije hiljade ljudi sa svojim tintarama i perima koji su bilježili i pisali njegove riječi da bi se njima okoristili. Ovaj Bel’am je umro bez imana samo zato što je bio malo naklonjen jednom Allahovom dželle-šanuhu haramu. On je postao predmet javnog ogovaranja. Za njega su govorili, “Oni koji su kao on su kao psi”. Karun je bio Musa alejhisselamov rođak. Musa alejhisselam je učinio za njega hajr dovu i naučio ga je hemiju. On je postao toliko bogat da mu je trebalo četrdeset mula da mu samo nosi ključeve njegovih riznica. On je, zato što nije dao zekat, koji je bio samo nekoliko dinara, propao u zemlju zajedno sa svim svojim blagom. Među ashabima Sa’lebe je bio puno odan Allahu dželle-šanuhu (jako veliki zahid). On je toliko ibadetio da on nije izlazio iz džamije. On, samo zato što jednom nije održao svoje obećanje, nije došao na nivo da postane ashab, i umro je bez imana. Našem efendiji Pejgamberu sallallahu alejhi ve sellem je naređeno da za njega ne čini dovu. Allah dželle-šanuhu je kaznio, radi samo jednog grijeha, mnoge druge osobe kao ove koje su ovdje navedene. Mi moramo čim učinimo ijedan mali grijeh odmah doći na tevbe, reći istigfar, i moliti za naš oprost.”

U prvom paragrafu drugog poglavlja drugog dijela, knjige Rijad-un-nasihin piše, “Pokajanje (tevbe, tobe) i traženje oprosta (istigfar) trebamo istovremeno učiniti srcem, jezikom, i grešnim organom. Srce mora da žali. Jezik mora da moli i čini dovu. Organ treba da prestane sa griješenjem. [U mnogim ajeti kerimima je naređeno, “Puno Me zikrite”. U suri Iza džae, je rečeno, “Činite Mi istigfar (Od Mene tražite oprost). Ja uslišavam vaše dove i primam pokajanje (opraštam vaše grijehe).” Vidi se da nam je Allah dželle-šanuhu naredio da puno tražimo oprost (činimo istigfar). Hazreti Muhammed Ma’sum radi toga kaže u 80. pismu drugoga toma Mektubata, “Ja, da bi izvršio ovo naređenje, poslije svakoga namaza učinim sedamdeset puta istigfar. To jest, ja kažem estagfirullah. I ti ga (istigfar) moraš često izgovarati! Ti moraš pri izgovoru svakog istigfara misliti na njegovo značenje ‘O moj Allahu oprosti mi’. On (istigfar) spašava od muka, problema, i bolesti, i onoga ko ga izgovara i onih koji su sa njim. Mnogi ljudi ga uče. Njegove koristi se vide.”] [Kada idemo na spavanje trebamo leći na desnu stranu, proučiti E’uzu i Bismile, jednom Ajetelkursi, tri Ihlasa, jednu Fatihu, jedanput dvije sure koje počinju sa Kul e’uzu, i jednom tevekkeltu alellah la havle vela kuvvete illa billah. Naši velikani su učili ovu kelimu tedžvid da otjeraju džine. Zatim trebamo proučiti jednu istigfar dovu, to jest, “Estagfirullahel’azim, ellezi la ilahe illa huv el hajjel kajjume ve etubu ilejh”, jednom, “Allahummagfirli ve livalidejje ve lil mu’minine vel mu’minat”, jedan salavati šerif i jednom, “Allahumme rabbena atina fiddunja haseneten ve fil-ahireti haseneten ve kina azabennar birahmetike ja Erhamerrrahimin”, i tri ili deset ili četrdeset ili sedamdeset puta istigfar, i jedanput kelimei tevhid i onda ići na spavanje. Ne treba se biti cijelu noć budan, i ovo raditi. Da bi izliječili bolesnika trebamo proučiti sedamdeset istigfara. Kada završimo učenje trebamo ih puhnuti ih po njemu (po njegovoj glavi) i učiniti kratku dovu. Da bi dove i istigfari bili uslišani mora se klanjati dnevne namaze, mora se čuvati od harama, i mora se biti pod abdestom. Mustehab je da se bude pod abdestom dok se uče istigfari i dove.] O moj, najveći od velikih, Allahu! Ja u Tebe vjerujem onako kako nam je Muhammed alejhisselam rekao da u Tebe treba vjerovati. Ukabuli mi (uslišaj mi, prihvati mi)! Oprosti mi! Da nas Muhammed alejhisselam nije informisao o Tebi, mi Te ne bi nikada imali čast saznati našim defektnim, manjkavim, razumom. Mi bi bili niži od životinja, naša kazna bi bila sagorijevanje u džehennemskoj vatri. O veliki Poslaniče! Tvoje pravo (hakk) na nas je vječno. Ti si nas počastio da saznamo za našeg Allaha. Ti si nam dao da se usrećimo i budemo muslimani. Ti si nas spasio od vječne kazne (azaba). Od mene su ti radi toga vječni selami i vječne dove. Ja Rabbi! Smiluj se našim majkama, očevima, i učiteljima i onim koji su napisali knjige ehli sunneta i onim koji su raširili te knjige koje su nas upoznale sa ovim velikim Poslanikom! Amin.

Druga vrsta grijeha su grijesi prema ljudskim bićima. Pokajanje za njih zahtijeva da zadovoljimo takođe i ljudskih bića, Allahove dželle-šanuhu robove.” U knjizi Kimja-i se’adet piše, da hadisi šerif kaže, “Pokajanje (tevbe) za tajno učinjeni grijeh mora biti u tajnosti! Pokajanje za javno učinjeni grijeh mora biti javno! Neka oni koji znaju za vaš grijeh čuju vaše pokajanje!

Prema tome, bezkorisno je govoriti za mrtve, koji su se neprijateljski odnosili prema vjeri i koji su dok su bili živi progonili muslimane, “Možda su se pokajali i napustili otpadništvo”. Njihovi okrutni i ugnjetački (zulm) organi moraju činiti usluge, njihovi jezici moraju činiti dovu, a oni moraju izgovoriti svoju posljednju želju onako kako će to zadovoljiti tlačene i ugnjetavane. Mi ne smijemo misliti da su murtedi koji nisu ovako učinili dobri]

Tamošnji ljudi nisu ni svjesni kakvu im je naročitu blagodat (ni’met) Allah dželle-šanuhu (Dženab-i Hakk) dao. Možda to još ni ti takođe ne možeš shvatiti. Šta sam ja sa ovim htio reći je to, da je sultan ovog našeg vremena, počevši od njegovog sedmog pradjeda, ehli sunnet musliman, sljedbenik hanefijskog mezheba. Činjenica je da su se izvjesni učenici ilma u naše vrijeme, koje je blizu kijameta (ahir-i zaman) i daleko od Resulullahovog vremena (zamana), približili državnicima i sultanima i već duže vremena nastoje da pridobiju njihovu naklonost kako bi mogli zadovoljiti svoje lične ambicije i ružne želje koje niču iz prljavštinje u njihovim srcima, te su tako izazvali da se u ovoj čistoj vjeri pojave izvjesne sumnje, kao i da izvjesni idioti skrenu sa pravoga puta. Radost je vidjeti da te ovako veliki padišah, čija je reputacija na daleko poznata, sluša i slijedi tvoj savjet. Objasni mu riječi hakk i islam u njihovom direktnom i implicitnom značenju i njihova značenja u skladu sa vjerovanjem (i’tikadom) ehli sunneta vel-džema’at. U njegovoj prisutnosti upotrebljavaj što je moguće više riječi sljedbenika istine (ehli haka), alima ispravnog puta. Uvijek pronađi priliku da mu kažeš i pričaš o znanju koje se odnosi na mezheb i vjeru; da se istina (hakikat) islama osvijetli. Ovako ćemo shvatiti odvratnost i zlo krivovjerstva, neistine, kufra i kafirluka. Prirodno je jasno da je nevjerstvo (kufr) ništavno i nevažeće. Pametan čovjek ga neće nikada voljeti. Mi moramo bez oklijevanja istači da je kufr beskorisan. Njihovi lažni bogovi kojima se mole se moraju bez tolerancije odbaciti i protjerati. Nema sumnje i oklijevanja pravi Bog je jedini Stvaralac nebesa. Jesu li stvari koje kafiri obožavaju i veličaju kao stvaraoce stvorili komarca? Te stvari ne mogu stvoriti ništa čak i kad bi se one sve zajedno ujedinile. Nijedna od stvari koje oni obožavaju ne može ni sama sebe zaštititi od komarca da ga ne ujede. Kako će one onda zaštititi druge da im se ne naškodi, ne naudi? Kad kafiri čuju da je ono što oni rade loše i kad uvide svoju grešku oni kažu da će njihovi idoli i ikone posredovati kod Allaha dželle-šanuhu za njih, to jeste činiti šefa’at za njih, i da će im oni pomoći da Mu se oni približe, i da ih oni radi toga obožavaju. Oni su tako glupi. Kako oni znaju da će za njih nepokretni i mrtvi predmeti posredovati? Iz čega su oni shvatili da će Allah dželle-šanuhu (Hakk teala) uslišati posredovanje (šefa’at) ovih idola koji su Njegovi neprijatelji i koje su Mu oni pripisali kao šerika (druga, ortaka). Njihov slučaj je isti kao slučaj idiota koji pomažu revoluciju protiv države, a onda, kad zapadnu u nevolju, kažu da će revolucionari za njih posredovati i zatražiti uslugu od države i da će im država pomoći. Oni su toliko glupi da istovremeno pomažu i revoluciju i misle da će im revolucionari svojim posredovanjem izvojevati od države oprost. Oni misle da će se samo tako približiti državi, ići ispravnim putem, i steći sigurnost i udobnost. Idioti! Oni prvo sami sobom stave odjeću na komad kamena i onda ga godinama obožavaju. Oni očekuju da im on pomogne na kijametskom danu. Dakle, jasno je da su kafirske vjere izopačene. [Na četrdeset prvoj stranici knjige Mesmu’at piše kada je idolatrija započela]

Među muslimanima, oni koji su skrenuli sa pravoga puta se zovu inovatori (bid’at sahibije). Pravi put je Muhammedov sallallahu alejhi ve sellem put i put njegove četiri halife alejhimurridvan. Abdulkadir Gejlani, kuddise sirruh, piše u svojoj knjizi Gunje, “Ovih devet grupa koje ovdje navodimo su izvor za nastanak ove sedamdeset dvije otpadničke (bid’at) grupe. One su: haridžije, ši’ije, mu’tezile, murdži’e, mušebihe, džehmijje, dirarijje, nedždžarijje i kilabijje. Nijedna od ovih grupa nije postojala u vrijeme Poslanika sallallahu alejhi ve sellem i četiri halife (ćihar jar-i guzin) alejhimurridvan. One su se sve pojavile, i raširile u svim pravcima, nakon smrti ashaba kiram i poslije vremena tabi’ina i sedam velikih alima (fukaha-i seb’a).”

[Fukaha-i seb’a su sedmorica velikih alima. Na trideset četvrtoj stranici prvog toma prijevoda knjige Tedžrid-i sarih, koja je skraćeno izdanje Buharije, piše, ‘Ovih sedam velikih alima Medine munevere su: Sa’id ibni Musejjib, Kasim bin Muhammed bin Ebi Bekr-i Siddik, Urve-tebniz-Zubejr, Haridže-tebni-Zejd, Ebu Seleme-tebni-Abdurrahman bin Avf, Ubejdullah ibni Utbe ve Ebu Ejjub Sulejman-radijallahu anhum.”]

Naš Pejgamber sallallahu alejhi ve sellem je rekao, “Poslije mene će među muslimanima nastati velike razlike. Oni koji budu živjeli u tim vremenima se moraju čvrsto držati mog puta i puta mojih pravednih halifa (hulefa-i rašidina) alejhimurridvan! Oni se moraju čuvati od stvari koje će se pojaviti i koje će kasnije postati moda! Renovacija (obnova) i vjerska reforma (izmjene, preinačenje) su načini da se skrene sa pravog puta. Promjene koje se dese poslije mene u vjeri su kufr (nevjerstvo).

Ovaj hadisi šerif nam ističe da je sve što je u vjeri izmišljeno poslije našeg Pejgambera sallallahu alejhi ve sellem i njegove četiri halife (hulefa-i rašidin) bezvrijedno. Nije pouzdano. Mi se trebamo puno zahvaljivati Allahu dželle-šanuhu koji nas je uključio u grupu ehli sunneta vel-džema’at koja će na ahiretu biti jedina spašena od Džehennema. On nam nije dao da budemo u jednoj od sedamdeset dvije otpadničke (bid’at) grupe koje će otići u Džehennem. On nas je spasio, da nas njihovo pokvareno vjerovanje (i’tikad) ne zavede. [On nas nije uključio među one koji, govoreći, “Ti si stvorio tražimo vjeru od tebe”, uzdižu izvjesne ljude na Allaha dželle-šanuhu nivo.] Niti nas je uključio među one koji kažu da čovjek sam sobom stvara svoja djela. On nas je takođe spasio i da ne budemo među onim koji ne vjeruju da će vidjeti Allaha dželle-šanuhu u Džennetu zato što je to viđenje jedan od najvećih ni’meta i na ovom i na onom svijetu. On nas nije uključio u dvije grupe koje se loše izražavaju o ashabima najboljeg od svih ljudi sallallahu alejhi ve sellem. Oni misle da su ovi velikani islama zli. Oni misle da su se oni odnosili neprijateljski jedni prema drugim, da su sakrivali svoje neprijateljstvo i ljutnju, i da su se jedni prema drugim ponašali kao licemjeri. Međutim, Allah dželle-šanuhu kaže u Kurani kerimu da su ashabi kiram alejhimurridvan voljeli jedni druge. Ove dvije grupe ne vjeruju Kur’ani kerim. Oni kažu da su oni mrzili jedni druge i smatrali neprijateljima. Da im Allah dželle-šanuhu dadne mozga i pokaže pravi put! I ponovo Mu se zahvalimo (učinimo šukr) zato što nas nije uključio među one koji kažu da je Allah dželle-šanuhu materija i predmet, i one koji Ga smatraju da je u vremenu (to jeste da na Njega utiče vrijeme) i na nekom mjestu i koji tako porede Stvaraoca sa Njegovim stvorenjima, [i koji nam nije dao da smo među onim murtedima i idiotima koji prodaju svoju vjeru i gaze svetu imovinu svojih predaka da bi zaradili novac, položaj, čin, rahatluk, i zabavu.]

Trebamo dobro znati da su predsjednici, državni vladari, kao duša (ruh, džan). Ljudi su kao tijelo. Ako je duša dobra i tijelo će takođe biti dobro (salih). Ako je duša pokvarena i tijelo će biti pokvareno. Prema tome, nastojati da su amiri (vođe) dobri, [da se izabere da oni koji nisu neprijatelji islama vode narod] znači raditi za dobrobit cijelog naroda. Mi možemo nastojati da popravimo nekoga podučavajući ga islam. Mi trebamo da nastojimo na svaki način da su oni koji upravljaju narodom muslimani. Nakon što su muslimani njih se treba podučiti vjerovanje (i’tikad) ehli sunneta vel-džema’at. Trebamo se boriti da iskorijenimo pokvarene ideje. Onaj, kome ovo bude nasib (suđeno), postaje nasljednik Poslanika alejhimussalavatu vetteslimat. Ova sreća je tebe besplatno zapala. Cijeni je i poštuj! Odgovaralo bi koliko bih god napisao po ovom pitanju. Međutim, ovoliko je dovoljno. Samo Allah dželle-šanuhu upućuje ljude na pravi put (daje hidajet).

[U trideset devetom poglavlju knjige Medžele piše, “Vremenom je dozvoljeno promijeniti propis (hukm) koji se zasniva na običaju (adetu).” Međutim, oni propisi koji su rečeni u Nassu (u ajeti kerimima i hadisi šerifima) se nikad ne mijenjaju. Svaki običaj (adet) nije šerijatski dokaz (šer’i delil). Da bi se iz običaja izveo propis potrebno je da taj običaj ne kontradiktira Nassovima i da potiče od Selefa među dobrim muslimanima. Ako se broj onih koji rade haram poveća, i ako harami postanu običaj, oni i dalje nisu dozvoljeni (halal). Ako znaci kufra postanu običaj, i ako se rasprostrane među muslimanima, oni ne postaju islamski običaji. Oni su i dalje znaci kufra. U običajima koji su dozvoljeni (mubah) i u naučnom znanju ćemo ići ukorak s vremenom. Ići ćemo ukorak sa tehničkim dostignućima. U vjerskom znanju i u ibadetu nećemo ići ukorak s vremenom. Imansko znanje, vjersko (dinsko) znanje, se ne mijenja vremenom. Oni koji hoće da ga promjene i prilagode vremenu će skrenuti sa puta ehli sunneta i postati ili kafiri ili heretici.]

MEKTUBAT

Back | Index | Next