MEKTUBAT

Back | Index | Next

Hazreti Muhammed Ma’sum ovako piše Mirzi Muhammedu Sadiku u osamdeset trećem pismu drugog toma. Ovo pismo je napisano na perzijskom jeziku: (Ovo pismo objašnjava) dvije blagodati (ni’meta) i (još dodatno) kaza i kader. Onaj koji ima ova dva ni’meta se ne smije žalostiti ako nema nijednog zevka (blagostanja, uživanja, slasti) i hala (izvanrednog duhovnog stanja). Prvi od ova dva ni’meta je “slijeđenje posjednika vjere Muhammeda alejhisselama.” Drugi je “ljubav prema muršidu, ustadu.” Ova dva ni’meta će nam dati svaku vrstu sreće i fejza. [Nakon što musliman potpuno slijedi šerijat Muhammeda alejhisselama, u njegovo srce počnu teći djelovi neobjašnjivog znanja. Ovo tajanstveno, ezoterično i prefinjeno znanje se zove fejz.] Ako nekom nedostaje jedan od ova dva ni’meta on će završiti u velikoj nesreći (felaketu). Njegovo znanje, djela, i kerameti, bez obzira koliko ih imao, ga neće spasiti od propasti. Prisni kontakt sa ireligioznim i nemezheblijama, i sa njihovim knjigama [i novinama] i svim drugim publikacijama, je ono što najsmrtonosnije ranjava ova dva ni’meta i dovodi ih u opasnost da oni potpuno iščeznu. Mi se moramo čuvati od ovih ljudi isto kao što se čuvamo od razjarenog lava. Mi moramo čitati knjige koje su napisali alimi ehli sunneta [ili pravi muslimani sa ispravnim imanom i ibadetom]. Mi preporučujemo onima, koji žele da čitaju knjige koje su napisali ovi velikani, da čitaju jako korisnu imamovu Rabbanijevu knjigu Mektubat. [Imam-i Rabbani Ahmed Faruki je jedan od najvećih alima ehli sunneta i evlijullah, koji je odrastao u Indiji, gdje je i obrazovan. On je 1034/1624. g.n.e. preselio na ahiret u Indiji, u gradu Serhend.] [Knjige izdavačke kuće Ihlas Vakuf su prijevodi ove istinite uleme. Mi preporučujemo onima koji hoće da ispravno nauče islam da čitaju ove knjige.]

Znanje o sudbini (kazau i kaderu) je jako delikatno, prefinjeno, i vrlo teško za razumjeti. Hadisi šerifi nam zabranjuju da o njemu diskutujemo i pričamo. Muslimanova dužnost je da nauči Allahova džellešanuhu naređenja i zabrane i da po njima živi. Nama je naređeno da vjerujemo u sudbinu (kaza i kader). Nama nije naređeno da ih izučavamo. Mi o njima moramo naučiti i vjerovati onoliko koliko su nam o njima otkrili alimi ehli sunneta. Kako su nam ovi pravi i istiniti alimi [specijaliste u islamskim naukama] rekli Allah džellešanuhu je znao u vječnoj prošlosti (ezelu) sva buduća i dobra i zla djela ljudskih bića. On, kada njihovo vrijeme dođe, odluči njihovo stvaranje i stvori ih. Ovo Njegovo stvaranje se zove takdir (sudbina, predodređenje). [Znanje u vječnoj prošlosti (tj. ezeli ilm) se naziva kader. Kader je znanje u vječnoj prošlosti. Kader nije vječna zapovijed.] On je sam Stvaralac (Halik) i Pronalazač (Mudžid). Nema drugog stvaraoca osim Njega. Čovjek ne može ništa stvoriti. Neki neuki idioti, sljedbenici sekti mu’tezile i kaderijje, poriču sudbinu (kazu i kader). Oni kažu da čovjek sam stvara svoja djela. Danas ima puno ovakvih kafira.

Čovjekova želja (ili irade) i izbor (ili ihtijar) preuzimaju ulogu u stvaranju svakog dobra (hajra) i zla (šerra). Kada čovjek hoće da nešto učini Allah dželle-šanuhu to stvori (samo u slučaju) ako to takođe i On hoće. Čovjekova želja (izbor) se zove kesb. Dakle, svaki pokret ljudi i njihov svaki posao (i njihova svaka misao) su (stvoreni) njihovom kesbom (željom) i Allahovim džellešanuhu stvaranjem. Kazna (ili azab) kojom će ubica biti kažnjen na ahiretu će biti kazna za njegov izbor (kesb). Sljedbenici sekte džebrijje (zastupnici učenja o nužnosti) poriču čovjekovu želju i kesb. Oni kažu, “Allah džellešanuhu stvara sva čovjekova djela bez obzira želio on to ili ne. Sve što čovjek radi je samo kao njihanje lišća i drveća na vjetru. Sve je pod Allahovom prinudom. Čovjek ne može ništa uraditi.” Ovakve riječi i izjave su nevjerstvo (kufr). Ko tako vjeruje on postaje kafir. Prema ovim ljudima, “Oni koji rade dobro će na kijametu biti nagrađeni (dobiti sevab). Grešnici neće biti kažnjeni. Kafiri, asije, i fasici, neće biti u azabu. Jer, Allah džellešanuhu je u stvari proizvođač njihovih grijeha. Prema tome, ovi ljudi su morali počiniti te grijehe.” Svi Poslanici su prokleli one koji ovako vjeruju. Zar bi se ikada moglo reći da su nesvjesno drhtanje ruke i njeno svjesno pomicanje ista stvar? Značenje (meal) devedeset drugog i devedeset trećeg ajeta sure Hidžr kaže, “Allah dželle-šanuhu će ih sve pitati za sva njihova djela.” (15, 92-93) Značenje dvadeset četvrtog ajeta sure Vaki’a kaže, “Biće kažnjeni za ono što su učinili.” (56, 24) Značenje dvadeset devetog ajeta sure Kehf glasi, “Pa ko hoće neka vjeruje, a ko hoće neka ne vjeruje. Mi smo za one koji ne vjeruju pripremili džehennemsku vatru.” (18, 29) Značenje trideset trećeg ajeta sure Nahl glasi, “Allah dželle-šanuhu im nije učinio zulum. Oni su sami sebi učinili zulum.” (16, 33) Izvjesne nemezheblije i zindici, sa ciljem da se otarase truda slijeđenja Allahovih dželle-šanuhu zapovijedi i zabrana i izbjegnu azab za svoje grijehe, poriču činjenicu da čovjek ima volju (irade) i želju, izbor (kesb).

Allah dželle-šanuhu je kerim. On ima neograničnu milost (merhamet). On je ljudima uvijek naređivao korisne stvari i ono što su oni u stanju da urade. On je zabranio beskorisne stvari. Značenje dvije stotine osamdeset šestog ajeta sure Bekara glasi, “Allah dželle-šanuhu je naredio ljudima lagane stvari.” (2, 286) Zapanjujuće je da ima ljudi koji poriču čovjekovu volju (irade). Zašto se oni onda ljute kada ih neko uznemiri? Zašto oni onda nastoje da obrazuju svoje sinove i kćerke? Zašto se oni onda ogorčavaju kada vide da su im žene krenule nepristojnim putem? Zašto to oni ne tolerišu, i zašto ne kažu, “Čovjek nema slobodnu volju. Ovi ljudi su bili primorani da urade ono što su uradili?” Oni ovako vjeruju da bi mogli na ovom svijetu raditi svakakva zla, a onda bi, da na onom svijetu ne budu u azabu. Međutim, značenje sedmog ajeta sure Tur kaže, “Tvoj Rabb će sigurno kazniti. Od Njega se neće moći spasiti.” (52, 7)

Kaderijje (zastupnici učenja o posebnim povlasticama) i Džebrijje (zastupnici učenja o nužnosti) su skrenuli s pravoga puta zato što prvi poriču sudbinu (kazu i kader) a drugi poriču čovjekovu slobodnu volju (irade). Oni su posjednici novotarije, bid’ata (bid’at sahibije). Pravi put je put vjerovanja grupe (firke) koja se zove ehli sunnet vel-džema’at. Oni koji slijede ovaj istiniti (hakk) put se zovu sunnije. Imam Ebu Hanifa, vođa ehli sunnet firke, je upitao imama Dža’fera Sadika , radijallahu anhuma: “O Resulullahovo unuče! Je li Allah dželle-šanuhu ostavio čovjekova djela njihovoj slobodnoj volji (iradetu) ili ih On primorava da ih oni čine?” On mu je odgovorio, “Allah dželle-šanuhu neće ostaviti Svoj hakk Njegovim robovima, i, nije u skladu s Njegovom pravdom da ih primora pa da ih onda kazni.” Kafiri kažu, “Allah dželle-šanuhu je htio da mi budemo kafiri, mušrici. Njegova se želja ispunila.” Značenje stotinu četrdeset osmog ajeta sure En’am kaže, “Mušrici (mnogobošci) kažu, ‘Da Allah nije htio da mi i naši očevi budemo mušrici ...’” i odgovara, “Mi smo takođe kaznili i one koji su prije njih došli zato što nisu vjerovali.” (6, 148) Mušrici ne govore ovako da se opravdaju (za svoj širk). Oni ne govore ovako da izbjegnu kaznu. Oni ne znaju da su njihov širk i kufr nešto loše. Oni kažu, “Što god Allah dželle-šanuhu želi je sve dobro i On odobrava sve što je poželio. Kad to On ne bi odobravao On to ne bi ni poželio. Dakle, mora biti da On odobrava i naš širk i On nas neće kazniti.” Međutim, Allah dželle-šanuhu je oglasio preko Svojih Poslanika da On nije zadovoljan sa kufrom, širkom. On je rekao da je kufr grijeh, da su kafiri mel’uni (prokleti), i da će ih On vječno mučiti. Nešto što se hoće (irade) ne znači da se i odobrava. Allah džellešanuhu hoće i stvara kufr i neposlušnost. Ali On ih ne odobrava. On je u Kur’ani kerimu jasno rekao da ih On ne odobrava. Možda su ove izjave mušrika namijenjene da izazovu ruganje Pejgamberima. [DŽAFER-I SADIK “rahmetullahi alejh”: On se takođe zove i Abu Abdullah. On je bio unuk, unuka, hazreti Alije. On je sin Muhammeda Bakira i otac Musaa Kazima. On je bio šesti od dvanaest imama. On je rođen 83. godine po hidžri u Medini gdje je i preselio na ahiret 148. godine (765. g.n.e.) Imam a’zam i hemičar Džabir su bili njegovi učenici. Njegov najstariji sin Ismail je umro prije oca. Pokvarenjaci kažu da je sedmi imam bio Ismail i da se njegovi sinovi zovu ismailijje. Šije sebe nazivaju džaferi. U stvari ovaj veliki alim je pripadao ehli sunnetu. On je bio učitelj alima ehli sunneta i evlija. On je bio zjenica oka velikih alima islama. On nije nikada napisao nijednu knjigu o vjerskom znanju. Iako u četiri osnovnim knjigama šija - Kummijevoj knjizi Kafi, Ibni Babevejh Džafer Muhammed bin Ahmed Ali Kummijevoj knjizi Menla jahdur, Ebu Džafer Muhabbeb bin Hasan Tusijevim knjigama Tehzib i Istibsar - postoje izvještaji od imama Džaferi Sadika, njihovi pisci takođe priznaju da ti izvještaji nisu ni čvrsti ni sahih. Trideset druga grupa imamija sebe naziva džaferi. Oni kažu da, nakon što je Hasan Askeri umro, njegov brat Džafer bin Alija je postao imam; Hasan Askeri nije imao sinova. Ovi džaferi nemaju nikakve veze sa imamom Džaferi sadikom. Šije sebe nazivaju džaferi, zato što su knjige hadisa i fikha, koje oni danas posjeduju, napisali Ebu Džafer Muhammed Jakub Kulejni i Ebu Džafer Muhammed bin Hasan Kummi.]

Pitanje: Allah dželle-šanuhu je u vječnoj prošlosti (ezelu) znao sve šta će se desiti, i dobro (hajr) i zlo (šerr). On želi (irade) i sve stvara u skladu sa ovim Svojim znanjem. Shodno tome, čovjekova želja (irade) ne postoji. Zar to ne znači da su ljudi primorani da rade sve što rade, i dobro i zlo?

Odgovor: Allah dželle-šanuhu je znao u vječnoj prošlosti da će čovjek raditi svoja djela po svojoj volji. Ovo Allahovo dželle-šanuhu znanje ne pokazuje da Njegovi robovi nemaju slobodnu volju (ihtijar) i irade (tj. htijenje, želju). Allah dželle-šanuhu takođe stvara u skladu sa Njegovim predodređenjem iz vječne prošlosti i mnoge stvari izvan čovjeka. Kada bi čovjek morao raditi ono što radi onda bi Allah džellešanuhu morao stvarati ono što stvara. Dakle, kao što Allah džellešanuhu nije ovisan, kao što nije primoran (u Svojim stvaranjima), tako ni čovjek nije ovisan (u svom izboru, u svom pravu da izabere).

MEKTUBAT

Back | Index | Next