MEKTUBAT

Back | Index | Next

Prijevod stotinu desetog pisma drugog toma, koje je Muhammed Ma’sum rahmetullahi alejh napisao Abdulhakimu na persijskom jeziku, jednom svom učeniku glasi: Ti trebaš izbjegavati razgovor i druženje sa bid’at sahibijama, sa onima koji imaju pokvareno vjerovanje (i’tikad) i amel. Jahja bin Muaz Razi kuddise sirruh [preselio na ahiret 258./872. g.n.e.] je rekao, “Ne razgovaraj sa tri vrste ljudi: nesvjesnim (gafil), alimima; hafizima koji misli na dunjalučke koristi i vjerski neukim šejhovima.” Ako neko tvrdi da je šejh, a u svojim riječima, djelima, i ponašanju ne slijedi propise islama mi od njega moramo što dalje bježati! U stvari mi moramo pobjeći iz grada ili sela u kom on živi! On je podmukli i prepredeni kradljivac. On će nam ukrasti naš din i iman. To vodi čovjeka u šejtanovu zamku. Mi moramo bježati od njega kao od razjarenog lava čak i ako on može činiti razna čuda i natprirodne stvari (harike i keramete), i ako nam se čini da on ne voli dunjaluk! Džunejd Bagdadi [Džuneid-i Bagdadi, rahmetullahi alejh, je bio jedan od muršida tesavvufa. On je preselio na ahiret 298./910. g.n.e.], kuddise sirruh, je rekao, “Ima puno ljudi koji kažu da su sufije. Od njih su iskreni samo oni koji slijede Resulullaha.” On je jednom drugom prilikom rekao, “Ne smatraj onog, ko ne slijedi Kur’ani kerim i hadisi šerif, čovjekom koji se predao Allahu!” On je jednom rekao, “Put koji vodi čovjeka Allahovom zadovoljstvu je put kitaba i sunneta.” Ako nečije riječi, djela, i ponašanja (ahlak), nisu u skladu sa Resulullahovim putom [ako on nije prilagodio svoju familiju, na primjer kćerke, na način života u skladu sa ovim učenjima], ne smatraj ga velijom i čovjekom od Allaha! Židovi, popovi, i sveštenici indijske kaste koji se zovu brahmani, su takođe slatkorječivi i navodno se čuvaju od poroka. Ne bi smio dopustiti da te ove njihove riječi i izgled očaraju. Nemoj da dozvoliš da te obmani njihova nezainteresovanost za dunjaluk, njihove harike, i njihove riječi i izjave koje se temelje na tevhid-i vudžudu! Ebu Omer Sulemi je rekao, “Svaka riječ i svaki hal koji nije u skladu sa propisima islama (ahkami islamijje) je štetan.” Tesavvuf je nastojanje da se što više prilagodimo šerijatu, propisima islama. Jedini kriterij koji odvaja istinu od laži je slijeđenje Resulullaha. Ako zuhd, tevekkul, i slatkorječivost nisu u skladu sa njegovim učenjem oni nemaju vrijednosti. Zikr, fikr (meditacija), zevkovi, i kerameti koji nisu u skladu sa islamom su potpuno bezvrijedni. [Abdullah-i Dehlevi, kuddise sirruh, je preselio na ahiret 1240/1824. g.n.e. u Delhiju. On ovako piše u svom dvanaestom pismu, “Ko se pridružio tarikatu a ne izvršava dužnosti koje su mu zadane on je napustio tarikat.”] Kerameti (čuda, nadprirodne pojave) se dešavaju i onim koji sebe muče glađu i podvrgavaju drugim mukama. To nam ne pokazuje da su oni evlije. Abdullah ibni Mubarek je preselio na ahiret 181./797. g.n.e. On kaže, “Onaj ko previdi edebe islama će biti lišen slijeđenja Resulullahovog sunneta. Onaj ko je mlitav u slijeđenju sunneta će biti lišen izvršavanja farzova. Ko je labav prema farzovima i haramima ne može biti evlija.” Hadisi šerif kaže, “Uporno činjenje harama izaziva kufr.” Ebu Said-i Ebul-hajr je preselio na ahiret 440. godine po Hidžri. Kada su mu rekli, “Taj i taj hoda po vodi” on im je odgovorio, “To nije ništa naročito. I pilotina, i slama, takođe pliva na vodi” Kada su mu rekli, “Taj i taj leti po zraku” on je odgovorio, “Vrane i muhe lete.” Kada su mu rekli, “Taj i taj u sekundi putuje iz grada u grad” on je ovako odgovorio, “Tako i šejtan putuje. To su bezvrijedne stvari. Dostojanstven čovjek ide u kupovinu, kao i svaka druga osoba, ženi se, i ima djecu. Ali, on ni za sekundu ne zaboravlja Allaha.” Veliki velijullah (evlija), Ebu Ali Ahmed Rodbari je 321. godine u Egiptu preselio na ahiret. Rekli su mu, “Taj i taj sluša muziku i kaže da mu muzika i glasovi pjevačica ne štete zato što je on došao na vrlo visok stepen tesavvufa.” On je odgovorio, “Da, on je dokučio džehennem.” Ebu Sulejman Abdurrahman Darani je 205. godine po hidžri u Damasku preselio na ahiret. On je rekao, “Ja moje namjere (nijjet) prvo uporedim sa Kitabom i Sunnetom. Ja onda uradim one koji su u skladu sa ova dva pravedna (adil) dokumenta.”

[Imam Rabbani, kuddise sirruh, ovako kaže u svom osamdeset drugom pismu drugoga toma [Ovo pismo je napisano hvadži Šerefuddinu Husejnu i ono govori o izbjegavanju harama i strogom pridržavanju šerijata]: Ne odaji se okićenim dunjalučkim slastima i ne dozvoli da te prevari njegova prolazna i kratkotrajna ljepota! Budi posebno pažljiv da ti riječi i djela budu u skladu sa šerijatom! Nastoj da živiš pod njegovim svjetlom. Prvo moraš naučiti vjerovanje koje su nam alimi ehli sunneta - da im Allah dželle-šanuhu dadne obilne ni’mete za njihove neprestane napore - prenijeli, i zapisali u svojim knjigama, i ispraviti svoj iman tako da on bude u skladu sa ovim njihovim učenjima. Onda moramo naučiti propise fikha (naređenja i zabrane šerijata). Mi se moramo pridržavati farzova i paziti na halal i haram. Današnji muslimani su napustili farz. Oni prate nafile. Oni, dok smatraju da je izvršavanje farzova nepotrebno i nevažno [klanjati pet puta dnevno; postiti u mjesecu Ramazanu; davati zekat; davati ušr (vrsta zekata); otplaćivati dugove; učiti šta je halal a šta haram; pokrivati glavu, kosu, ruke i noge djevojaka i žena; ne slušati na radio i televizijske emisije i riječi ljudi neprijatelja naše vjere i onih koji nastoje da pokvare naša vjerovanja i lijepi ahlak], jako cijene izvršavanje ibadeta koji su nafila [učenje mevluda na kojim muškarci i žene sjede zajedno, građenje džamija, davanje sadake i činjenje usluga]. Nafile ibadeti u poređenju sa farzovima nemaju vrijednosti. Oni ne razumiju da je davanje jednoga dinara zekata, pravim osobama (spomenutim u Kur’ani kerimu), sevabnije od davanja miliona sadake. Zekat je farz. On je Allahova dželle-šanuhu zapivijed.] Jedini način preko kog ćemo se osigurati od dunjalučke štete i dobiti bezbrojne ahiretske ni’mete je da se prvo snabdijemo s imanom, a onda, da slijedimo propise islama [to jest da postanemo muslimani.]” Islam je srčano vjerovanje i tjelesno slijeđenje propisa. Allahova dželle-šanuhu naređenja se zovu farz. Njegove zabrane se zovu haram. One se sve kolektivno nazivaju ahkam-i islamijje (propisi islama). Za svakog muslimana, muškarca ili ženu, je farz da odmah nauči šest osnovnih temelja vjerovanja koja se moraju srcem vjerovati i učenja šerijata koja su toliko rasprostranjena i poznata da su postala dio svakodnevnog života, kao što su klanjanje namaza, učenje Fatihe u namazu, i da upravi svoj život u skladu sa ovim učenjima. Roditeljima je farz da ih poduče svojoj djeci. Ako dijete musliman, koje je došlo u doba da se može oženiti, ili novi musliman, omalovaži činjenicu da ih treba naučiti i po njima živjeti on postaje kafir. On se naziva murted (otpadnik iz islama, kafir). Murted je gori od kafira koji još nije postao musliman. Izvor islamskog znanja su Kur’ani kerim i hadisi šerifi. Svaka riječ Muhammeda alejhisselam se zove hadisi šerif. Kur’ani kerim i hadisi šerifi su na arapskom jeziku. Samo je Muhammed alejhisselam mogao razumjeti značenje Kur’ani kerima. On je ova značenja objasnio svojim ashabima. Alimi islama su ova značenja naučili od ashaba kiram i zapisali ih u svoje knjige. Ove knjige se nazivaju tefsiri. Ovi časni alimi se zovu alimi ehli sunneta. Najviši alimi ehli sunneta su iskupili učenja propisa islama, koja se nalaze u knjigama tefsira, i napisali ih u druge knjige. Ove knjige se zovu knjige fikha. Kasnije su se pojavili neuki vjerski ljudi i neprijatelji islama koji su pisali knjige tefsira i fikha, koje nisu bile ništa drugo već proizvod njihovog razuma i koje su samo odražavale naučna učenja njihovog vremena, i koje su, shodno tome, obmanule naredne generacije. Oni koje su one obmanule, ako nisu izgubili iman, se zovu posjednici novotarije (bid’at sahibije). Oni koji su izgubili iman se nazivaju murtedi. Ko čita ove pokvarene knjige neće naučiti islam već ideje i mišljenja njihovih autora. Ove knjige iznutra razaraju islam i iskorjenjuju prave muslimane koji se zovu ehli sunnet. Židovi i Englezi su kolovođe ovog neprijateljstva protiv vjere. Židovske knjige su zavele ši’ije (ši’iti). Oni koje su Englezi zaveli se zovu vehabije. U našoj knjizi Confessions of A British Spy (Memoari jednog engleskog špijuna) je opisano kako su Englezi osnovali vehabizam. U enciklopedijskom rječniku Mundžid, pod odrednicom “Lawrence”, je opisano kako su Englezi uspostavili Saudijsku vladu. Šije (ši’ije) i vehabije su u svoja pisanja ubacili ajete, hadise, i riječi ashaba kiram i selefi salihina, kako bi u mozgovima omladine predstavili svoja pokvarena vjerovanja kao istinu. Oni su pogrešno tumačeći, onako kako im se sviđa, pokušali da dokažu da su ove njihove knjige tačne. Oni su zbunili omladinu. Ponekad, njihove je knjige teško razlikovati od knjiga ehli sunneta. Ali, oni koji su naučili ova njihova pokvarena vjerovanja će shvatiti da su te knjige pokvarene i neće upasti u njihovu zamku.

Allah dželle-šanuhu je sve stvorio u jednom izvjesnom redu i harmoniji. On je rekao u Kur’ani kerimu da je (stvorio) sve u jednom savršenom redu i s proračunom. Mi danas ovaj red nazivamo zakonima fizike, hemije, biologije i astronomije. On ovaj red održava na taj način što sve stvara preko posrednika (sebeba). On je, isto kao što je dao da materije budu posrednici za međusobno stvaranje, dao da su čovjekova volja (irade) i moć (kuvvet) posrednici, uzroci (sebeb). On nekada stvara čudesno (vrlo neobično, natprirodno, izvanredno), bez posrednika, odnosno na način koji je suprotan Njegovom običaju (harik-ul-ade). Njegovo čudesno stvaranje, koje je rezultat dova Pejgambera, se zove mu’džiza. Kada evlije koje slijede islam i imaju čisto srce i nefs učine dovu Njegovo čudesno stvaranje bez posrednika se zove keramet. Šejtan ne može prevariti ove ljude. Njegovo stvaranje bez posrednika, i ispunjavanje želja grešnika i kafira koji sebe muče glađu i drugim mukama, i tako dovode svoj nefs u stanje u kom on ne može više prevariti njihovo srce, se zove istidradž ili sihr (čarolija, vračanje). Ako neko može učiniti neko čudo bez posrednika (sebeba), može reći gdje je nešto izgubljeno ili šta će se desiti u budućnosti, ili komunicira sa džinima dok istovremeno živi u striktnoj pokornosti islamu, zaključićemo da je takva osoba evlija. Ako je drukčije shvatićemo da je on kafir koji je očistio i ispolirao svoj nefs. Njegovo srce nije očišćeno od ljubavi prema stvorenjima a njegov nefs nije prestao sa neprijateljstvom prema Allahu dželle-šanuhu. Ovakve ljude šejtan nikada ne ostavlja na miru.

Musliman koji ima neku želju primjenjuje Allahov dželle-šanuhu običaj (upotrebljava Allahove dželle-šanuhu posrednike). On slijedi proceduru koja će izazvati stvaranje njegove želje. Na primjer, ko hoće da zaradi para on se počne baviti zanatom i trgovinom. Ko je gladan jede. Ko se razboli ode doktoru i uzme lijek. Ko hoće da naući vjeru čita knjige koje su napisali alimi ehli sunneta. Ko pije lijekove koje mu je dala neuka osoba može, umjesto da ozdravi, umrijeti. Isto tako ako neko čita knjige koje su napisali pokvareni sljedbenici bid’ata i nemezheblije njegova će se vjera i iman zamagliti. Allah dželle-šanuhu je predodredio da je dova posrednik sticanja i dunjalučkih i vjerskih želja. Ali, da bi On primio (ukabulio) dovu, čovjek mora biti musliman, mora pripadati ehli sunnetu i biti salih (dobar, pobožan), to jeste, raditi na tome da postigne Allahovu dželle-šanuhu ljubav. A to je ovisno o molenju samo od Allaha dželle-šanuhu, ne zarađivanju za životne potrebe na haram način, i ne narušavanje tuđih prava. Ko ne može ispuniti ove uslove traži onoga koja ih ispunjava, kao na primjer evliju, da mu učini dovu. Evlija čuje i nakon smrti. Oni će učiniti dovu za one koji dođu na njihov kabur i traže njegovu dovu.

Naš Pejgamber, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao, “Kada ste zbunjeni u vašim poslovima pitajte one u grobovima da vam pomognu!” Šejh-ul-islam Ahmed ibni Kemal je objasnio ovaj hadisi šerif u svojoj knjizi Hadis-i erba’in terdžemesi. On je takođe opširno objašnjen i u knjigama Et-tevessulu bin Nebi ve bis-Salihin (na arapskom jeziku), Red-i vehhabi (na persijskom) i Kijamet ve Ahiret (na turskom). Osmo, dvadeset osmo, i dvadeset peto, pismo Abdullaha Dehlevija su snažni dokazi u ovom pogledu. On ovako piše u bejtu trideset trećeg pisma:

Allah je Evlijama dao toliko kudreta
da će odbiti smetnju, čak da je i vatreni metak.

Vehhabije, koje su zaveli engleski špijuni, ovo poriču. Knjige koje je izdala Izdavačka kuća Hakikat Kitabevi odgovaraju vehabijama.]

Hadisi šerif kaže, “Bid’at sahibije će biti psi džehennemskih stanovnika.” [Drugim riječima oni će biti pretvoreni u pse i biti bačeni u džehennem.] Jedan drugi hadisi šerif kaže, “Šejtan će navesti bid’at sahibije da ibadete. Oni će dok ibadete plakati [od straha od Allaha].” Jedan drugi hadisi šerif kaže, “Allah dželle-šanuhu neće od bid’at sahibija primiti ni namaz, ni post, ni sadaku, ni hadž, ni umru, ni džihad, niti ikoji drugi farz i nafilu ibadet koje čine. Oni izlaze iz islama kao dlaka iz putera.

Kada se učini grijeh mora se odmah i [srcem] pokajati i [jezikom] tražiti oprost (tevbe i istigfar). Pokajanje (tevbe) za grijeh koji je tajno učinjen mora da bude u tajnosti. Pokajanje za javni grijeh mora da bude javno. Pokajanje se ne smije odlagati. Kada neko pogriješi meleci tri sata ne zapisuju grijeh. Ako se u tom vremenu pokaje grijeh neće biti ni zapisan. Ako se ne pokaje jedan grijeh će biti zapisan. Odgađanje pokajanja je veći grijeh. Pokajanje (tevbe) se prima do smrti. Trebamo se navići da izbjegavamo haram [takva] i sumnjivo [vera’]. Čuvanje od zabranjenog je važnije od izvršavanja naređenog. Jer, da bi napredovali na ovom putu i otišli dalje [u čišćenju srca i ubijanju nefsa], izbjegavanje zabranjenog je puno korisnije od izvršavanja zapovijedi. Dobro djelo mogu učiniti i grešnici i dobri. Ali, harame izbjegavaju samo iskreni vjernici (siddici) sa jakim imanom. Ma’ruf-i Kerhi, je bio Sirri Sekatijev muršid. On je preselio na ahiret 200. godine po hidžri u Bagdadu. On je rekao, “Ne gledajte u žene i djevojke, pa čak ni u ovcu!” Hadisi šerif kaže, “Na dan Kijameta će posjednici zuhda i vera’a biti ispred svih onih koje je Allah dželle-šanuhu obasuo Svojim ihsanom (dobročinstvom).” [Značenje riječi zuhd je, odustajanje od više imovine nego što nam je potrtebno, pa čak iako je halal.] Hadisi šerif kaže, “Namaz koji je klanjan za imamom koji ima vera’ će biti kabul (primljen, uslišan, prihvaćen). Hedija (poklon) koja je data imaocu vera’a će biti kabul. Sjediti s posjednikom vera’a je ibadet. Razgovor s njim je sadaka.” [To znači da će biti primljen i da će proizvesti puno sevaba.] Jedan drugi hadisi šerif glasi, “Dva rek’ata namaza klanjana sa imamom koji ima vera’ su efdalnija (korisnija) od namaza klanjanog s grešnikom.” [Riječ “efdal” znači da će proizvesti mnogo sevaba.] Ako ti se, dok radiš nešto, srce ne osjeća lagodno [ako je uznemireno i drhti] ne čini to! Neka ti je srce muftija u stvarima u kojim osjećaš sumnju! Hadisi šerif kaže, “Poslovi koji smiruju tvoje srce [sa kojima je rahat i zadovoljno] i koji uznemiruju nefs [koje on ne voli] su hajrli. Poslovi koji smiruju samo nefs su šer.” Jedan drugi hadisi šerif kaže, “Halali i harami su jasno rečeni. Čuvajte se sumnjivih stvari! Slijedite one koji su jasno rečeni!” Jedan drugi hadisi šerif kaže, “Allah dželle-šanuhu je jasno rekao halale i harame. On će oprostiti ono što nije (jasno) rekao.” Kada se susretneš sa nečim sumnjivim stavi ruku na prsa [na srce]! Ako ne drhti uradi! Hadisi šerif kaže, “Stavite ruku na srce! Ako je ta stvar halal srce će biti mirno [rahat].

Znaj da svi tvoji ta’ati (djela koja Allah dželle-šanuhu voli) i ibadeti imaju nedostataka! Budi svjestan da ih ne možeš savršeno obaviti. Ebu Muhammed bin Menazil je rekao, “Allah dželle-šanuhu veliča u sedamnaestom ajetu sure Al-i Imran one koji su strpljivi, odani (sadik), koji klanjaju namaz, plaćaju zekat i koji u vrijeme sehera (svitanja) izgovaraju istigfar. Njegovo spominjanje istigfara na zadnjem mjestu implicira da čovjek treba smatrati sve svoje ibadete pogrešnim, i da uvijek treba izgovarati istigfar.” Dža’fer bin Sinan, kuddise sirruh, je rekao, “Samozadovoljstvo onog ko ibadeti je gore i štetnije od grešnikovih grijeha.” Imami Murteiš je nakon dvadesetog dana mjeseca Ramazan-i šerifa otišao u džamiju, u i’tikaf. Kada su ga ljudi vidjeli napolju oni su ga upitali zašto je napustio džamiju. On im je odgovorio, “Kada sam vidio kako se hafizi sami sebi dive ja sam pobjegao.”

Dozvoljeno je raditi (zarađivati nafaku) za naše životne potrebe i potrebe naše familije. Hadisi šerif veliča one koji tako rade. Selefi salihini su pronalazili za sebe korisne načine zarade. Takođe je dobro i imati tevekkul i ne raditi. Međutim uslov (šart) za to je da ni od koga ništa ne očekujemo. Muhammed bin Salim je bio kadija u šafi’ijiskom mezhebu. On je preselio na ahiret 697. godine po hidžri. Kada su ga upitali hoće li raditi i zarađivati ili sjediti i imati tevvekul on im je odgovorio, “Tevvekul je Resulullahov hal (stanje). Kesb [rad] je njegov sunnet. Onom, ko ne može imati tevekkul je sunnet raditi i zarađivati. Ako neko uspije imati tevekkul za njega je mubah da radi samo za islam i da služi muslimanima. Bolji način je spojiti kesb [rad] i tevekkul [uzdanje samo u Allaha dželle-šanuhu].” Ne bi trebao premalo ili puno jesti. Trebaš biti umjeren u jelu. Preveliko jedenje izaziva tromost i lijenost. Nedovoljno jedenje koči tvoj rad i ibadet. Hadže Muhammed Behauddin Nakšibend kuddise sirruh je 791./1389. godine u Buhari preselio na ahiret. On je rekao, “Jedi dok se ne najedeš, ibadeti lijepo!” [Ne treba jesti prije nego što se ogladni i kada se je sito.] Glavna stvar je lijepo i sa oduševljenjem ibadetiti. Sve što nas vodi ovom cilju je mubarek (blagoslovljeno). Sve što to kvari je zabranjeno (memnu’).

Sve što radimo trebamo lijepo zanijjetiti. Ne bi nikada smio započeti ibadet sve dok ga nisi srcem zanijjetio [jer je to Allahovo dželle-šanuhu naređenje.] Ne bi trebao provoditi vrijeme u beskorisnim stvarima [naročito ako su štetne.] [Ko ne može naći salih osobu, čiji je iman u skladu sa učenjima alima ehli sunneta i koji je naučio islam i prilagodio se ovim učenjima] bi se trebao izolovati (osamiti) [to jest, on treba iskoristiti svoje vrijeme u radu, zarađivanju halala i čitanju knjiga koje su napisali alimi ehli sunneta. Ne treba se družiti (prijateljiti) sa onim koji, umjesto da nauče islam iz ovih knjiga vode vjerski život po svom mišljenju, niti sa džahilima koji su postali žrtve knjiga koje su napisale nemezheblije. Ne treba dozvoliti da se u našoj kući emituju radio i televizijski programi koji šire otrov nevjerstva, kufra, kršćanstva, jevrejstva i nemorala.] Hadisi šerif kaže, “Hikmet [korisne stvari] ima deset dijelova. Devet dijelova je osamljenost (izolovanost) a jedan je malo govoriti.” Trebaš posjećivati prijatelja onoliko koliko je potrebno, da podučiš i naučiš ono što je potrebno, a ostatak vremena provoditi u ibadetu i sa stvarima koje čiste srce.

Trebaš biti prema svakom nasmijan i slatkorječiv, i sa prijateljem i sa neprijateljem, i trebaš izbjegavati situacije koje vode svađi. Trebaš prihvatiti svačije opravdanje, oprostiti im njihove greške, i nikada se ne svetiti za štetu koju su ti učinili. Abdullah Beljani je rekao, “Biti derviš ne znači samo klanjati namaz, postiti i provoditi noći u ibadetu. To su dužnosti svakog Allahovog dželle-šanuhu roba. Biti derviš znači ne vrijeđati srca. Ko to može učiniti postići će Allahovo dželle-šanuhu zadovoljstvo. [On postaje evlija.]” Jednom su upitali hazreti Muhammeda Salima, “Kako ćemo sigurno znati da je neko evlija?” On im je odgovorio, “Saznaćete iz njegovih slatkih riječi, lijepog ponašanja, nasmijana lica, darežljivosti, njegovog nesvađanja ni sa kim, njegovog prihvatanja svačijih isprika i njegovoj samilosti prema svakom.” [Velij ili evlija je salih osoba koja je stekla Allahovu dželle-šanuhu ljubav.] Abdullah Ahmed Makkari maliki je preselio na ahiret 1041. godine po hidžri. On je rekao, “Futuvvet [hrabrost] znači činiti uslugu nekom ko nam iskazuje neprijateljstvo, biti darežljivi prema nekom ko nas ne voli i biti slatkorječiv sa onim koga ne volimo.” Trebaš malo govoriti, malo spavati, malo se smijati. Glasno smijanje (kahkaha) razara srce. [Ono pomaže da zaboravimo Allaha dželle-šanuhu.] Trebaš se u svakom poslu uzdati u Allaha dželle-šanuhu. [To jest, trebaš se čvrsto uhvatiti za posrednike (sebebe). Ali se trebaš osloniti na Allaha dželle-šanuhu za njihov učinak, djelotvornost (te’sir).] Ne smiješ propustiti i odgoditi nijedan farz. Džunejd-i Bagdadi je rekao, “Lijek za uklanjanje tvojih potreba je odustajanje i odvikavanje od stvari koje trebaš. Trebaš očekivati od Allaha dželle-šanuhu sve što ti treba [da ti On dadne sebebe koji ih proizvode].” Hadisi šerif kaže, “Ako se čovjek uzda u Allaha dželle-šanuhu za sve svoje potrebe, [Allah dželle-šanuhu] će odobriti [posrednike,sebebe, koji će proizvesti] njegove potrebe.” Na primjer, On će dati drugima da mu se drugi smiluju i da ga služe. Jahja bin Mu’az Razi je preselio na ahiret 258. godine po Hidžri u Nišapuru. On kaže, “Drugi će te voljeti onoliko koliko ti voliš Allaha dželle-šanuhu. Plašiće te se koliko se ti plašiš Allaha dželle-šanuhu. Slušaće te koliko ti slušaš Allaha dželle-šanuhu.” Jednom drugom prilikom je rekao, “Drugi će te služiti onoliko koliko ti služiš Allaha dželle-šanuhu. Ukratko, šta god učiniš učini radi Njega! Inače ni od čega što uradiš neće biti koristi. Ne misli cijelo vrijeme samo na sebe! Ne uzdaj se ni u kog osim Allaha dželle-šanuhu!” Ebu Muhammed Raši je rekao, “Najveća zavjesa [prepreka] između tebe i Allaha dželle-šanuhu je misliti samo o sebi i uzdati se u nekog ko je impotentan i bespomoćan kao i ti. [Riječ “Raši” znači da je on iz grada Rasia koji se nalazi u Siriji. Ona ne znači “potkupljivač”.] Biti derviš ne znači ići gdje hoćeš, odmarati se u sjenci oblaka i biti poštivan od strane drugih. Biti derviš znači uzdati se u svakom momentu u Allaha dželle-šanuhu.” Trebaš uvijek biti ljubazan i srdačan prema svojoj djeci i familiji. Takođe s njima trebaš biti onoliko koliko je njihovo pravo (hak). Među njima ne bi trebao biti toliko dugo da zaboraviš na Allaha dželle-šanuhu. Ne govori svakome o svojim halovima (stanjima)! Ne posjećuj često one na visokom položaju i bogataše! Nastoj da u svemu što radiš slijediš sunnet i izbjegavaš bid’at! Kada si u nevolji nemoj se uopšte brinuti i ne gubi nadu u Allaha dželle-šanuhu! Značenje petog ajeta sure Inširah glasi, “Nakon svake muke ima ferahluk (širina, prostranstvo, razgaljenje) i olakšanje.” (94, 5) Ne dozvoli da ti muka i udobnost mijenjaju tvoje stanje! Ili, radije, budi radosniji u neimaštini i zabrinutiji u blagostanju! Kada su upitali Ebu Saida Arabiju kako će osoba biti fakir [derviš] on je odgovorio, “Oni su u vrijeme siromaštva mirni a u vrijeme blagostanja nerovozni i neraspoloženi. Oni očekuju nevolju od rahatluka. Promjena stanja ne mijenja njihovo ponašanje. Oni se ne obaziru na tuđe greške. Oni uvijek vide samo svoje mane i greške. Oni nikada ne smatraju sebe boljim ni od kog drugog muslimana. Za njih su svi muslimani bolji od njih.” Sirri Sekati je bio Džuneidi Bagdadijev muršid. On je preselio na ahiret 251. godine po Hidžri u Bagdadu. On je rekao, “Ja nisam bolji ni od kog.” Kada su ga upitali, “Čak ni od otvorenog grešnika?” on je odgovorio, “Da.” Kad god vidiš muslimana trebaš pomisliti, “Sticanje moje sreće je ovisno o zadovoljavanju njegovog srca i dobijanju njegove dove.” Ti trebaš smatrati sebe robom onih koji imaju prava (hakove) na tebe. Hadisi šerif kaže, “Ko uradi ovo troje on je savršen mu’min: Ko služi svoju ženu, ko se druži sa siromasima i ko jede sa svojim slugama je savršen mu’min. Allah dželle-šanuhu je rekao u Kur’ani kerimu da su ovo karakteristike koje odlikuju mu’mina.” Trebaš uvijek čitati o halovima selefi salihina, zijaretiti usamljene (garib) i siromahe. Ne smiješ nikad nikog ogovarati i tračati i trebaš spriječiti svakog ko to čini. Ne bi smio propustiti nijednu priliku, koja se pružila i koja dozvoljava emr-i ma’ruf i nehj-i munker, odnosno, da dadneš ljudima vjerski savjet. Trebaš pomoći imovinom siromahe i mudžahide (one koji nastoje da rašire islam). Trebaš činiti hajr i hasenat (dobrotvorna djela). Trebaš izbjegavati griješenje. Kada su upitali Muhammeda bin Aljana, “Koji znaci pokazuju da je Allah dželle-šanuhu zadovoljan sa Svojim robom?” on je odgovorio, “On osjeća zadovoljstvo u ibadetu i čuva se od grijeha.” Hadisi šerif kaže, “Pravi mu’min je onaj koji mrzi grijehe i uživa u ibadetu.” Ne smiješ biti škrt iz straha da češ osiromašiti. Meal dvije stotine šezdeset osmog ajeta sure Bekara glasi, “Šejtan vas plaši neimaštinom i navraća da budete škrti.” (2, 268) Siromah se ne treba žalostiti svojim siromaštvom da bi ga Allah dželle-šanuhu blagoslovio bogatstvom. Istinsko bogatstvo je rahatluk na ahiretu. Hadisi šerif kaže, “Ko ima puno čeljadi i malo rizka, ispravno klanja namaz u skladu sa njegovim šartovima, i ne ogovara druge muslimane će na će Kijametu biti zajedno sa mnom na hašru (mjestu okupljanja).” Jedan drugi hadisi šerif kaže, “Vesele vijesti onima koji umru na putu za hadždž i gazijama (borcima u svetom ratu) na Allahovom putu! Neko ko ima puno djece i male prihode, i ne kuka na ovu svoju situaciju već radosno ulazi u kuću i veselo iz nje izlazi, je takođe jedan od hadžija i gazija.

Dvostih:

Ako Hak teala tako želi, On sve čini lakim;
On stvara posrednike, i daje sve u trenu.

Trebaš služiti siromahe i svu braću u vjeri. Dža’fer Huldi, jedan od Džuneidi Bagdadijevih drugova, je preselio na ahiret 348. godine po Hidžri. On je rekao, “Naši velikani su radili i zarađivali ne zbog svojih nefsova već da mogu pomoći braći u vjeri.” Muhammed Ebu Abdullah bin Hafif je preselio na ahiret 371. godine po Hidžri. On je rekao, “Jednoga dana me je kod kuće posjetio moj brat u vjeri. Bolio ga je stomak. Ja sam ga do sabaha služio s ibrikom i leđenom. Malo sam prispao. On je rekao, ‘Spavaš li? Allah te prokleo!’ Oni koji su ga slušali su ga upitali, ‘Kako ti se srce osjećalo kada te je prokleo?’ On im je odgovorio, ‘Ja sam bio tako sretan kao da je rekao Allah ti se smilovao!’” Ebu Omer Zudždžadži je rekao, “Ako neko implicira (da je došao na) visoki stepen koji u stvari nije dokučio, njegove riječi će izazvati fitnu i spriječiti ga da ikada dođe do tog stepena.”

Nastoj da u muršidovom sohbetu [društvu, prisustvu] paziš na propise edeba! Od njega će imati koristi samo oni koji su edebli. “Edeb je srž tarikata.” Ko nema edeba ne može dobiti Allahovo dželle-šanuhu zadovoljstvo. Moj mubarek baba, imami Rabbani, je pisao opširno o edebu na ovom putu. Ukratko, trebaš napustiti postojanje, postati kao zemlja, i trčati da služiš i da si u sohbetu (prisutnosti, sijelu, društvu) ovih velikana. Inače, nema razloga za žudnjom da budeš u sohbetu evlija. Ebu Bekir Ahmed bin Sa’dan je rekao, “Ko želi da bude u sohbetu sa onim koji su sofijje-ji alijje, ne treba da misli o sebi, o svom srcu, i o svojoj imovini. Ko o njima misli neće postići svoj cilj. Ne smiješ propustiti nijedan tren u kom nečeš tražiti Allahov dželle-šanuhu marifet [zadovoljstvo]!” Ebu Bekiri Siddik, radijallahu teala anh, je rekao, “Allahov dželle-šanuhu ma’rifet [to jest, upoznati Ga, spoznati Ga, znati Ga,] znači, shvatiti da se On ne može upoznati.” Imamove Ebu Hanifine riječi, “Ja sam Te dobro upoznao” znače, “Ja sam dobro shvatio da se Ti ne možeš upoznati.” Ebu Bekir-i Tamstani je rekao, “Tesavvuf je preživljavanje muka. Nema tesavvufa u udobnosti i rahatluku.” To znači da se zaljubljenik mora uvijek mučiti, i raditi, i tražiti miljenika, i ne smije biti zadovoljan (rahat) ni sa kim drugim osim sa miljenikom.

Dvostih:

Kako mogu gledati, i misliti, i na šta drugo?
Moje srce samo misli o tebi, moje oči te vide.

Murid mora da zadovolji atribute koji su opisani u stotinu osamnaestom ajetu sure Tevbe, “Zemlja, koja je u stvari prostrana, im je postala tijesna. Njihova srca se ne osjećaju mirna ni sa čim. Oni su shvatili da nema utočišta od Allahovog dželle-šanuhu azaba nego samo u Njegovoj zaštiti.” (9-118) Ako ljubav prema Allahu dželle-šanuhu dođe na ovaj stepen i zemlja postane uska i tamna, nadati se je da će se okean Njegovog rahmeta pokrenuti, i da će njegove kapljice pasti na ovog gariba, i da će on biti primljen u privatnost vahdeta (vahdet halvethanu).

Dvostih:

Ja sam ti dao kljuć blaga;
Možda češ ga ti postići, iako mi nismo.

Jedan drugi dvostih:

Uvojci miljenikove kose su tako daleko.
Mi još uvijek tražimo način da ih dobijemo.

MEKTUBAT

Back | Index | Next