MEKTUBAT

Back | Index | Next

Muhammed Ma’sum rahmetullahi alejh ovako piše u šesnaestom pismu trćeg toma Muhammedu Sadiku, Nasir hanovom sinu: Mi čujemo u skorije vrijeme neke čudne priče. Izvjesni ljudi stalno pričaju o ma’rifetu (vahdet-i vudžud-a, to jest, Allahovog dželle-šanuhu jedinstva) bez obzira znali oni ili ne znali o čemu pričaju. Oni kažu, “Sve je On. Ime Allah je riječ koja izražava svemir, odnosno, zbir svih stvorenja. Na primjer, ime Zejd pokazuje sve dijelove osobe. Međutim, svaki dio osobe ima drukčije ime. Nijedan dio se ne zove Zejd. Međutim ime Zejd predstavlja te sve dijelove. Isto tako i Allah dželle-šanuhu se ogleda svugdje. Dozvoljeno je zvati svemir Allah.” Ovakve riječi su potpuno obratno, poricanje vahdet-i vudžuda. One ističu postojanje stvorenja (mahluka). Prema njima Allahovo dželle-šanuhu postojanje je u okviru postojanja stvorenja. Nema bića osim stvorenja. Jasno je kao dan da su ove njihove izjave pogrešne. [Nakon što neko potpuno slijedi Muhammedov alejhisselam šerijat, i, nakon što se pod vođstvom muršidi kamila donekle uznapreduje na duhovnom putu koji se zove tesavvuf, u njegovo srce počnu kapati djelići neobjašnjivog i prefinjenog znanja. Ovo kapanje ponekad postaje curenje, tečenje, ljevanje. Ovi djelići neobjašnjivog i prefinjenog znanja se zovu ma’rifet.]

Zaista, Allahovo dželle-šanuhu postojanje je zasebno od postojanja bića. Trebamo znati da je Allah dželle-šanuhu potpuno drukčiji od svih stvorenja. Ova dva postojanja su potpuno drukčija. Ona su potpuno različita. U stvari, velikani tesavvufa, koji su govorili o vahdeti vudžudu, su rekli da oni nisu u stanju da iskažu šta on znači. Jer, da su ga oni objasnili, slično riječima koje smo gore citirali, to bi bio kufr. S druge strane, da su oni rekli, “On postoji odvojeno od bića,” tada bi riječi vahdet (jedinstvo) i tevhid (jednoća) izgubile svoj značaj. Kada bi stvorenja postojala posebno riječi vahdet i tevhid bi bile pogrešne. Međutim, da su rekli, “Svemir ne postoji posebno. Njegovo postojanje [sva kolektivna bića] je samo iluzija, mašta [kao slike na televitiji ili u kinu]”, tada bi i riječ vahdet i izjava “Sve je On” bile nerazumne. Jer, ne može se reći za nešto što u stvari samo po sebi postoji da se ujedinjuje sa nečim što postoji samo u mašti. Ako oni, kada kažu “Sve je On”, misle, “Samo On sam postoji. Ništa drugo osim Njega ne postoji”, njihove riječi će biti ispravne. Ali u tom slučaju njihove riječi “Sve je On” su metonimija (stilska figura). Ona ne prenosi doslovno značenje upotrebljenih riječi. Na primjer, kada mi vidimo nečiji lik u ogledalu mi metonimično kažemo “Vidim ga”, ili, “Ja ga vidim u ogledalu.” Obraćanje nečemu kao da je to u stvari ta stvar, iako znamo da je ta stvar koja postoji potpuno drukčija od njene slike, je postao svakodnevni oblik govora. [Isto tako i glas osobe koju čujemo da uči ezan, ili Kur’ani kerim koji čujemo na televiziji, ili radiu, ili preko zvučnika, nije glas onoga ko zaista proizvodi taj glas. To je drugi zvuk koji je sličan glasu te osobe. Kada kažemo da je to glas tog i tog, to je simbolično tačno. Ali ako to kažemo doslovno ili bukvalno to nije tačno. Prema tome, (u ibadetu) nije dozvoljeno slijediti imama čiji glas samo čujemo preko zvučnika.] Reći da su ove stvari iste (prava stvar i njena slika) bi bilo isto kao kada bi rekli da su lav i magarac jedno te isto. Ove dvije životinje su potpuno drukčije. One ne mogu biti iste samo zato što to tako kažu neki ljudi. Prema nekim velikanima tesavvufa riječi “Sve je On”, ne znače “Allah dželle-šanuhu se pokazao u izgledu stvorenja. On postoji posebno.” One znače, “Allah dželle-šanuhu ima. Stvorenja su izgledi i vizije (hajali) toga postojanja” S druge strane izjave, koje smo gore naveli (u prvom paragrafu), nagovještavaju da su stvorenja vječna (kadim) što poriče činjenicu da su ona prolazna (fani). Ovo poricanje je kufr (nevjerstvo).

Mi smo još i ovo čuli da izvjesni ljudi govore o kijametu i ahiretu: “Sve živo što vidimo potiče iz zemlje. Ono se ponovo vraća u zemlju. Na primjer, povrće i zob potiču iz zemlje. Životinje ih jedu i tako pretvaraju u meso. Ljudi ih jedu i pretvaraju u ljudska bića. Ova ljudska bića proizvode druga ljudska bića. To je ono što se zove proživljenje (kijamet).” Ove riječi poriču kijamet, odnosno, proživljenje nakon smrti. Ovo poricanje je ilhad i zindikluk (nevjerstvo, kufr). Ono je poricanje Kur’ani kerima i hadisi šerifa.

Opet smo čuli da izvjesni ljudi kažu, “Namazi koje vidimo (da neki oko nas klanjaju) su naređenja koja su namijenjena neukim (džahilima). Ljudi i sva druga stvorenja ibadete. Sva stvorenja ibadete ili svjesno ili nesvjesno. Muhammed alejhisselam je naredio namaz sa ciljem da obuzda necivilizovana plemena od zločina kao što su razbojništvo itd.” Treba dobro znati da su oni koji ovako kažu potpuno neuki (džahili) i idioti. Naš Pejgamber sallallahu alejhi ve sellem je rekao, “Namaz je stub vjere. Ko klanja namaz gradi vjeru. Ko ne klanja namaz ruši vjeru,” i “Namaz je mu’minov (vjernikov) mi’radž.” To znači, to je prilika u kojoj je mu’min najbliži Allahu dželle-šanuhu, i, “Namaz je nur moga oka,” i, “Kada čovjek klanja namaz zavjesa između njega i njegovog Rabba (Gospodara) se podigne.[Mi’radž je uzlazak našeg Poslanika alejhisselam na nebesa. Naš Pejgamber sallallahu alejhi ve sellem je u Noći Mi’radža vidio Allaha dželle-šanuhu, govorio s Njim, i čuo Ga, na način koji ljudi ne mogu shvatiti i objasniti. Muslimani slave ovu noć svake godine.]

Zapovijedi i zabrane šerijata u sebi sadrže svaku vrstu koristi i blagodati. Značenje (meal) trideset drugog ajeta sure Junus kaže, “Sve izvan toga je delalet (zabluda).” (10, 32) Kur’ani kerim i hadisi šerif nam naređuju da slijedimo propise islama (šerijat). Ovaj put se zove sirat-i mustakim. Oni koji skrenu sa ovoga puta su sljedbenici šejtana (genitiv množine od riječi šejtani). Abdullah bin Mes’ud radijallahu teala anh je rekao: “Resulullah sallallahu teala alejhi ve sellem je nacrtao pravu liniju na pijesku i rekao, ‘Ova linija je put koji ujedinjuje čovjeka s Allahovim dželle-šanuhu zadovoljstvom.’ On je onda nacrtao linije koje se udaljavaju od ove linije, kao riblja kost, i rekao, ‘Ovo su putevi propasti kojim šejtani gmižu.’” Podaci koje su nam dali Poslanici, i koji su zapisani u knjigama alima ehli sunneta, se ne smiju zamijeniti s maštom i primjerom (hajalom i misalom). Tvrdnja da je islam namjenjen zaostalim i glupim je kufr, ilhad, i glupost.

Nemojte da vas šokira ova izjava, “Stvorenja nisu ni Allah dželle-šanuhu niti odvojena od Njega.” Ne pitaj, “Šta su ona onda?!” Reći, “Stvorenja su odraz Allahovih dželle-šanuhu imena a ne On lično” znači, “Ona nisu bića koja su posebna i drukčija od Njega.” Jer, Allahova dželle-šanuhu imena i atributi postoje sa njim. Oni nisu odvojeni od Njega. Oni ne postoje sami od sebe. To je kao kada bi rekli da onaj koga vidimo u ogledalu nije ni on ni neko drugi.

Hadisi šerif kaže, “Allah dželle-šanuhu je stvorio Adema u Svom obliku.” To znači: “Kao što Allah dželle-šanuhu ne liči ni na šta On je stvorio i Adema alejhisselam u potpuno drukčijem obliku od drugih stvorenja [životinja].” Mi moramo doslovno, bukvalno, vjerovati činjenice koje su u ovom i drugim hadisi šerifima jasno izražene. U to vrijeme su mnoge riječi su imale drukčija značenja. Mi ih (riječi u hadisi šerifu) ne smijemo vjerovati u današnjem značenju i na taj način dovesti naš iman u opasnost. Allah dželle-šanuhu je stvorio u Ademu alejhisselam superioritete slične Njegovim savršenostima (kemaletima). Gore navedeni hadisi šerif ističe da ovi superioriteti nisu isti (kao Njegovi) već slični Njegovim. Isti je i slučaj sa Njegovim drugim atributima kao što su ilm, kudret. Oni su slični (čovjekovim atributima) samo u imenu. Oni su u biti, suštini, potpuno drukčiji.

Kur’ani kerim je mu’džiza. Reći da je on samo mudž’iza u odnosu na književne standarde kao što su belagat i idžaz, a ne u odnosu na zapovijedi, zabrane, i habere, koji su u njemu, je poricanje Kur’ani kerima i ismijavanje s ajeti kerimima.

Značenje (meal) pedeset četvrtog ajeta sure Fussilet u Kur’ani kerimu glasi, “Znaj da On sadrži (obuhvata) sve.” (41, 54) Riječ “ihata,” koja je prevedena sa “sadrži, (obuhvata),” znači “uključuje”. Prema alimima ehli sunneta Allahovo dželle-šanuhu znanje u sebi sadrži sve, to jest, On sve zna. Kada bi rekli da Allah dželle-šanuhu Lično sadrži sve, onda, to je sa razumijevanjem da ovo sadržavanje nije kao kada neki predmet u sebi sadrži drugi predmet. Mi vjerujemo da Allah dželle-šanuhu sadrži sve i da je zajedno sa svim. Ali, mi ne pokušavamo da učimo (naučimo) kako se ove stvari dešavaju. Ove stvari se ne mogu uporediti sa onim što je u okviru obima čovječijeg razuma i mašte.

Kada izgovaramo kelimu la ilahe illallah Mi trebamo imati na umu da odbacujemo kafirska nazivanja njihovih kipova (idola, kumira) bogom (ilahom). Kafiri zovu svoje idole bogom i ibadete ih (bogosluže im, obožavaju ih) zato što smatraju da su idoli vrijedni obožavanja. Oni ih ne nazivaju tako zato što misle da su oni stvaraoci i neophodno potrebni. Drugim riječima većina kafira su u ibadetu mušrici. Da bi neko postao musliman on mora reći Muhammedun resulullah. Osoba neće dobiti iman (neće postati musliman) sve dok ne izgovori ove riječi. Savršenstvo imana je takođe ovisno i o odricanju želja nefsa. Kada se izgovori la ilahe takođe se odriče i ovih želja. Značenje dvadeset trećeg ajeta sure Džasije kaže, “Jeste li vidjeli onoga koji je strast svoju učinio bogom?” (45, 23) Alimi ehli sunneta su rekli da čovjekove želje i aspiracije postaju njegov ma’bud (nešto što se obožava). Kada se kaže la ilahe ove želje se odbacuju. Kada neko često izgovara ovu kelimu tevhida on se oslobađa želja svog nefsa i šejtanske vesvese, i priznaje da je on samo Allahov dželle-šanuhu rob. Često ponavljanje Allahovog dželle-šanuhu imena nas približava Allahu dželle-šanuhu. Drugim riječima, ono pojačava muhabbet (uzajamnu ljubav). Čovjek postaje fani (to znači da nefs, koji je čovjekova najtvrdokornija prepreka, umire). Njegovo srce ne voli ništa drugo osim Allaha dželle-šanuhu. Često ponavljanje kelimei tevhid (tj. riječi la ilahe illallah) će potpuno uništiti njegovu vezu sa stvorenjima. Na ovaj način, sve zavjese između Allaha dželle-šanuhu i Njegovog roba iščezavaju. Šah-i Nakšibend Muhammed Behauddin-i Buhari [preselio na onaj svijet 791./1389. g.n.e. u gradu Buhari] je rekao, “On nije ništa što vi vidite i čujete. Kada se izgovori ‘la’ ove se sve stvari trebaju odbaciti.” Ebu Ishak Kazruni [preselio na ahiret 426./1034. godine] je vidio u snu našeg Poslanika sallallahu alejhi ve sellem i upitao ga je šta je tevhid. On mu je odgovorio, “Kada kažeš Allah, ništa, što dođe tvom srcu i na šta pomisliš i što zamisliš, nije Allah.”

Oni koji sebe nazivaju šejhovima ili muršidima, i koji kvare iman muslimana izgovaranjem riječi i izjava koje su suprotne šerijatu, nisu vjerski ljudi. Oni su kradljivci vjere. Oni su kafiri. Mi ih trebamo izbjegavati. Razgovor sa njima i čitanje njihovih knjiga će pokvariti čovjekov iman. Odvešće ga u vječnu propast. Mi ih se, i njihovih knjiga, trebamo plašiti isto kao što se plašimo lava. Ako ovi ljudi ikada zavedu nekog on mora, (čim shvati da je zaveden), odmah doći na tevbe. Vrata tevbe su otvorena. Čovjekova tevba je prihvatljiva sve do momenta njegovog izdisaja (son nefesa).

MEKTUBAT

Back | Index | Next