MEKTUBAT

Back | Index | Next

Ovo pismo je napisano jednoj pobožnoj hanumi (saliha) i ono savjetuje žene.

Sure Mumtehine u sebi sadrži jedan ajeti kerim, koji je objavljen u vrijeme kada je grad Mekka mukarrema pokorena i on nas informiše o postojanju obećanja, koja su žene dale Resulullahu sallallahu alejhi ve sellem kada je on sa njima sklopio sporazum. Ali, ovaj sporazum, je bio samo riječima. Njegova mubarek ruka nije takla ruke žena. Obzirom da žene imaju više loših navika od muškaraca, na njih je, u ugovoru, stavljeno više ograničenja. Njima je rečeno da moraju, ako hoće da izvršavaju Allahove dželle-šanuhu naredbe, poštovati sljedeće uslove:

Prvi uslov (šart) koji je postavljen ženama je: Da ne smiju obožavati ništa drugo osim Allaha dželle-šanuhu. Ako neko ibadeti sa ciljem da ga drugi vide, ili, ako ibadeti Allaha dželle-šanuhu a takođe voli da ga i drugi vide kako ibadeti, ili ako, dok ibadeti očekuje nagradu od drugih, kao na primjer, da mu neko kaže “Aferim!” on se nije otarasio širka (idolopoklonstva), i nije čist muvahid. Naš Pejgamber sallallahu alejhi ve sellem je rekao, “Zaštitite se od malog širka!” Kada su ga upitali, “Šta je mali širk?” on je odgovorio, “Rija”, što znači, ibadet (molitva, bogosluženje) sa ciljem da nas drugi vide.

Širk je takođe i imitiranje nevjernika (kafira) u vrijeme njihovih praznika. Onaj ko radi i po islamu i po obredima nevjernika se zove mušrik (idolopoklonik). Mušrik je takođe i onaj ko voli kufur (nevjerstvo). Da bi bili musliman mi moramo izbjeći nevjerstvo (kafirluk). Jer, da bi bili mu’min (vjernik) mi se moramo sačuvati od širka.

U širk se takođe ubraja i očekivanje izlječenja od idola, kipova, i sveštenika, jedna jako rasprostranjena pojava među muslimanima. Tražiti nešto što nam treba od idola i kipova je kufr. Allah dželle-šanuhu kaže u pedeset devetom ajetu sure Nisa, “Iako sam im rekao da ne vjeruju kafirima oni rade po kafirskim riječima. Njih samo šejtan zavarava.” Ne znajući ovo većina žena se zarazila. Očekujući pomoć od nekih imena koja nemaju nikakvih značenja one nastoje da se preko njih otarase problema. One se bave običajima kafira i nevjerstvom (kufrom). Ova dosada, naročito u slučaju velikih boginja, se primjećuje kako kod dobrih tako i kod loših. Malo je žena koje su u stanju da izbjegnu ovu dosadu i koje nemaju znakova kufra. Poštivanje praznika hindusa [i božića i uskrsa hrišćana] i imitiranje njihovih običaja u tim danima je širk. To izaziva nevjerstvo (kufur). Neuki muslimani, a naročito žene, se na kafirske praznike ponašaju isto kao i kafiri, i misle, da su ovi dani muslimanski praznici i isto, kao i kafiri, šalju jedni drugima poklone. Oni - isto kao i kafiri - dekorišu svoje pokućstvo i sofru. Oni cijene i oživljavaju ove noći više od drugih noći. To je sva širk i nevjerstvo (kufr). Allah dželle-šanuhu kaže u suri Jusuf, “Većina onih, koji kažu da vjeruju u Allahovo dželle-šanuhu postojanje i jedinstvo i da je On stvaralac svega i koji kažu da su muslimani, su postali idolopoklonici (mušrici) zato što ibadete druge i što su im poslušni i sa mnogim drugim svojim djelima i riječima.

[Imam Birgivi rahmetullahi alejh kaže u svojoj knjizi Etfal-ul muslimin da je zijaret (posjeta) muslimanskih grobova sunnet (ibadet koji je Resulullah alejhisselam lično radio). U imamovoj Gazalijevoj knjizi Ihja-ul-ulum piše: “Mustehab je posjetiti mezar da bi se podsjetili na smrt, da nas mrtvi upozore, i da se oberićetimo (obereketimo, usrećimo) grobom salih muslimana i evlija.” Upozorenje od strane mrtvih znači zamisliti kako tijelo truhne, kako obrazi i usne otpadaju, kako prljavština curi iz usta, kako se stomak nadima i puca, i kako se crvi i inseki u njega uvlače. Hatim Esam je rekao, “Ako neko ko prolazi kraj groblja (kaburistana, mezaristana) ne pomisli na mrtve, i ne učini im dovu, on je i njihov i svoj izdajnik.” Ljudima je naređeno da posjećuju (zijarete) grobove. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je prokleo žene koje idu na groblje. Neki alimi su kazali da im je on kasnije odobrio. Izvjesni drugi alimi su kazali da je mekruh ženama ići na groblje. Svi alimi su jednoglasno rekli da ženama nije dozvoljeno nositi na dženazi mrtvaca. Fatima radijallahu anha je posjećivala hazreti Hamzin mezar i svake ga godine popravljala. Hadisi šerif kaže, “Ako neko posjeti mezar svojih roditelja na Džum’u njegovi grijesi će biti oprošteni i on će se odužiti.” Muhammed bin Vasi’ je posjećivao mezar svake Džum’e. Kada su mu sugerisali da ga posjećuje ponedeljkom on im je rekao, “Mrtvi prepoznaju one koji ih petkom, četvrtkom i subotom posjećuju (zijarete).” Dahhak je rekao, “Mrtvac (mejjit) prepoznaje onog ko posjeti njegov mezar prije izlaska sunca u subotu. Ovo nam je dokaz za vrijednost petka (džum’e).” Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je posjećivao kaburove (grobove, mezareve) svoje rodbine, mu’mina, i sahaba. Hadisi šerif kaže, “Ako neko prouči ovu dovu dok zijareti mu’minov (vjernikov) mezar mejjit (mrtvac) će do kijameta biti oslobođen kaburskog azaba: Allahumme inni es’eluke-bi-hurmet-i Muhammed alejhisselam en la tu’azzibe hazelmejjit.” U knjizi koja se zove Šir’a piše, “Da bi ispravno - po sunnetu - posjetili mezar moramo prvo uzeti abdest, klanjati dva rek’ata namaza i njihove sevabe poslati duši mrtvaca. Kada dođemo na kaburistan, kažemo, ‘ve alejkum selam.’ Dok izgovaramo gore navedenu dovu sješćemo nasuprot mejjitovom licu. Onda ćemo proučiti sure Jasin-i šerif ili neku drugu suru koju znamo. Zatim ćemo izgovorito tesbihe i učiniti dovu za mejjita.” Ebul Kasim je rekao, “Kad kod kabura učimo Kur’ani kerim mejjit ga čuje i razgali se (razrahati se).” Hadisi šerif kaže, “Ako neko, dok prolazi pored mezara osobe koju je poznavao nazove selam, mejjit (mrtvac) ga prepozna i odgovori mu na njegov selam.” Abdullah ibni Omer radijallahu anh je iz ovog razloga zastajao i nazivao selam. Nafi je rekao, “Abdullah ibni Omer je dolazio kod Resulullahovog sallallahu alejhi ve sellem kabura i govorio: Esselamu alannebijj, esselamu ala Ebi Bekr, esselamu ala Ebi.” Ja sam ga vidio više od stotinu puta da tako radi.” Imam Gazali rahmetullahi alejh piše u svojoj knjizi Ihja, “Kada zijaretimo kabur lijepo je (mustehab je) nazvati selam i biti leđima okrenut prema kibli a licem prema licu mejjita. Mezar ne diramo rukama, licem, i ne ljubimo ga.” Najbolje je stati kod mejjitovih nogu i leđima se okrenuti prema kibli (Ibni Abidin). Hadisi šerif kaže, “Ako neko ko prolazi pored kaburistana prouči jedanaest puta sure Ihlas, i njegove sevabe pošalje mrtvacu (mejjitu) kao poklon (hediju), on će dobiti onoliko sevaba koliko ima mrtvih u groblju (kaburistanu).” Ahmed bin Hanbel rahmetullahi teala alejh je rekao, “Kada idete na mezar da ga zijaretite proučite Fatihu, dvije sure koje počinju sa Kul e’uzu, i sure Ihlas! Pošaljite njihove sevabe mrtvim. Oni će svi dobiti sevabe.”

Postoje tri vrste ibadeta. Prvu vrstu sačinjavaju oni ibadeti koje obavljamo imovinom. Među njih spadaju zekat i sadaka. Druga vrsta ibadeta se odnosi i na imovinu i tijelo. U ovu vrstu ibadeta spada hadždž i džihad. Treća vrsta ibadeta se odnosi samo na tijelo. U ovu grupu ibadeta spada učenje Kur’ani kerima, klanjanje namaza, izgovaranje tesbiha, tehlila, tahmida i učenje dove. Alimi ehli sunneta su jednoglasno izjavili da je dozvoljeno pokloniti mrtvim nagrade (sevabe) prve vrste ibadeta, da će ih oni dobiti, i da će se oni okoristiti ovim sevabima. Isti je slučaj i sa dovom koja pripada trećoj vrsti ibadeta. Većina alima je rekla da se ovo odnosi i na drugu vrstu ibadeta. Među alimima četiri mezheba ima neslaganja po pitanju ibadeta koji se odnose na treću vrstu ibadeta - osim dove. U hanefi i hanbeli mezhebu treća vrsta je ista kao i prva vrsta. Hasan rahmetullahi alejh je rekao, “Ako na ulazu u kabristan proučimo sljedeću dovu, ‘Allahumme Rabbel-edžsad-ilba lijeh vel’izamin-nahiret-illeti haredžet mineddunja ve hije bike mu’minetun. Edhil alejha ravhan min indike ve selamen minni,’ dobićemo onoliko sevaba koliko u njemu ima mrtvih (mejjita).” Ovdje se završava prijevod citata iz knjižice Etfal-ul-muslimin. Imam Šafi’i i imam Malik rahmetullahi teala alejhima su rekli da mrtvi ne dobijaju sevabe ibadeta koji se obavljaju tijelom. Međutim, kasnije su alimi šafi’i mezheba rekli da, ako su oni urađeni i poklonjeni kod mrtvačevog mezara, ili ako ih poklonimo (učenje Kur’ani kerima, dove) iz daljine, i kažemo, “Ja Rabbi! Molim Te da ista količina sevaba dopre do (mrtvog)!” ona će doprijeti do mrtvaca. Uzeto iz knjige na turskom jeziku Tam Ilmihal - Seadet-i Ebedijje, treći dio, početak 59. poglavlja pod naslovom “Kabr zijareti ve Kur’ani kerim okumak”. Knjiga je 1998. godine štampana a izdala ju je Izdavačka kuća Hakikat Kitabevi iz Istanbula.]

One zavjetuju žrtve šejhovima i turbetima. Onda ih [zavjetovane životinje] vode na grob i kod njega zakolju. U knjigama fikha se ovakvo ponašanje ubraja u širk. Izvjesne osobe idu čak i do te mjere, i kažu, da ovakva žrtvovanja postaju žrtvovanja džina. Naša vjera zabranjuje ovakvo ponašanje i ubraja ga u širk. Postoje razni oblici zavjetovanja. Kakva je korist ako se zavjetujemo da žrtvujemo životinju, zakoljemo je, i kažemo da je postala žrtva džina, i tako postajemo isti kao i oni koji obožavaju džine? [Molimo čitaoca da pogleda osamdeset drugo poglavlje, koje nosi naslov Adak, u prvom dijelu knjige Tam Ilmihal - Seadet-i Ebedijje i knjigu Hajat-ul-hajvan!]

Isti je slučaj i sa postom koji one poste za šejhove. One izmišljaju izvjesna imena i namjere (nanijjete) na njih. One, u vrijeme iftara, naprave kao uslov izvjesno specijalno jelo i [za svaki post] fiksiraju određen broj dana. One misle da će se njihovi problemi riješiti zahvaljujući ovakvim postovima. Ovakve stvari su širk u ibadetu što znači obožavanje nekog drugog za rješavanje naših problema. Mi moramo uočiti gnusnost ovakvog ponašanja. Hadisi kudsi kaže, “Za Mene se posti. Ja ću nagraditi post.” To znači, “Postač samo za Mene posti. U postu Mi nije niko, i ne smije biti Moj ortak (ravan Meni).” Iako Allahu dželle-šanuhu nije dozvoljeno pripisivati ortaka (partnera, sudruga) ni u jednom ibadetu (obredu), On je ovu činjenicu specificno izjavio za post, i naglasio je, da budemo naročito pažljivi i da u ovom ne zađemo u širk. Neke žene lažu, i kažu, da poste za Allaha dželle-šanuhu i da one samo šejhovima poklanjaju sevabe svoga posta. Ako su one iskrene, zašto one onda, za svoj post, fiksiraju izvjesni određeni broj dana, i zašto jedu na iftar određenu hranu, i zašto se bave neukusnim poslovima? Velika većina njih u vrijeme iftara čini haram. One čak sa ciljem da zadovolje uslove prose i vjeruju da će se njihovi problemi riješiti na osnovu ovih harama. To je sve krivovjerstvo i šejtanski trikovi.

[U knjizi Redd-ul muhtar piše pred kraj objašnjenja o klanju životinje (zebajih), “Pošto se žrtvovanje životinje ikom drugom osim Allaha dželle-šanuhu ubraja u širk haram je žrtvovati životinju za doček državnika i ćinovnika na visokim položajima. Međutim, nije haram, ako je klanje životinje sa ciljem da nahranimo posjetioca, jer je gošćenje posjetilaca hazreti Ibrahimov sunnet. Zabavljanje naših gostiju nam donosi sevab (nagradu). U knjizi fetvi koja se zove Bezzazijje piše da nije ispravno reći, ‘Koljem sa ciljem da nahranim čovjeka, jer bi to značili da koljemo radi nekog drugog - a ne radi Allaha dželle-šanuhu, što ne bi bilo halal.’ Reći ovako nije ni razumno ni u skladu sa Kur’anom i hadisom. Na primjer, mesar kolje [životinje] da zaradi novac. Nije niko nikada rekao da je mesarovo meso u mesari haram. Kada bi meso životinje koja je zaklana radi zarade bilo prljavo (nedžs), nijedan mesar ne bi klao životinje. Džahil, koji ovako kaže ne treba kupovati meso od mesara, niti jesti meso životinje koja je zaklana za (druge prilike kao na primjer) svadbu ili (radi nafile ibadeta odnosno) akiku.

Ako posjetiocu ponudimo meso životinje koju smo zaklali za doček posjetioca, odnosno ako posjetilac jede to meso, životinja je zaklana radi Allaha dželle-šanuhu a njena upotreba je za posjetioca. Isto tako je i životinja koju je mesar zaklao zaklana radi Allaha a njena upotreba i zarada su za mesara. Ako od zaklane životinje ne dadnemo posjetiocu da jede njenog mesa, a dadnemo ga svakom drugom, onda smo je zaklali radi nekog drugog a ne radi Allaha dželle-šanuhu - što je haram. Kako vidimo presuda o zaklanoj životinji - je li ona zaklana radi nekog drugog, radi poštivanja nekoga a ne radi Allaha dželle-šanuhu ili u Allahovo dželle-šanuhu ime - se zasniva na činjenici je li to meso, koje je za nekog zaklano, dato toj osobi da ga jede ili nije. Prema tome, shvatićemo da je halal (dozvoljeno) zaklati životinju, kada započinjemo kopati temelj, kada se razbolimo i kada bolesnik ozdravi, pošto se meso daje siromasima da ga jedu. I Hamevi je isto ovako rekao. U knjizi Bahr-ur-raik piše da je isti slučaj i sa žrtvovanjem životinje u Allahovo dželle-šanuhu ime za ispunjenje naše želje (adak). Ali, u ovom slučaju moramo dati meso siromasima, da ga samo oni jedu. Bitno je samo to da posjetilac za koga je životinja zaklana jede tog mesa. Nije bitno je li svo meso dato njemu ili nekom drugom. Takođe možemo dati dio mesa i onom ko je zaklao tu životinju. To nije bitno. Hoćemo li ili nećemo dati meso posjetiocu je ovisno o nijetu (namjeri) pri klanju životinje. Ako pri klanju životinje nismo namjerili da ga poštujemo neće biti haram ako mu ne ponudimo meso i umjesto toga ga dadnemo nekom drugom. Jer smo pri klanju životinje donijeli nijjet (namijenili) da ćemo mu dozvoliti da i on jede meso. Prema tome, shvatićemo da kada koljemo životinju - kao dobrodošlicu za državnika - ako zanijjetimo da je koljemo kao poštovanje i čast prema njemu, neće biti halal čak iako mu dadnemo da jede njenog mesa. Ako pri klanju životinje nanijjetimo da mu ponudimo da jede njeno meso biće halal čak iako mu ne dadnemo da jede njeno meso već nešto drugo.

Kada je klanje životinje haram, da li to onda znači da je ono takođe i kufr ili nije? U knjizi fetvi, Bezzazijje, piše da su [među ulemom] oba mišljenja ispravna. S obzirom da je nijjet tajna mi o muslimanima ne smijemo imati loše mišljenje. Mi ih ne smijemo u nesložnim stvarima optužiti kufrom (nevjerstvom). Mi ne smijemo misliti da musliman obožava nekoga samo zato što hoće da mu se približi ili uliže. On je zaklao životinju da mu izrazi svoju simpatiju. Izražavajući prema njemu svoju simpatiju on želi da mu se približi i da od njega dobije neku ovosvjetsku korist. Kada koljemo životinju u Allahovo dželle-šanuhu ime biće haram ako takođe nanijjetimo da i čovjeku ukažemo poštovanje. Ali, za to se ne može reći da je kufr. Haram i kufur su daleko jedno od drugog.”]

Drugi uslov koji je postavljen ženama je: Da ne kradu. Krađa je jedan od velikih grijeha. Velika većina žena je zapala u ovaj grijeh. Malo je žena koje su izbjegle prefinjene detalje krađe. Radi tog je izbjegavanje krađe postao drugi uslov. Žene koje troše imovinu svojih muževa bez njihove dozvole su postale kradljivice. One na ovaj način čine veliki grijeh. Skoro sve žene imaju ovu naviku. Allah dželle-šanuhu je zaštitio vrlo malo žena i spasio ih od ovog belaja. Ja hoću da one znaju da je to krađa i grijeh. Većina njih misli da je to halal. Plašimo se da su one, koje to smatraju halalom, postale kafiri. Pošto je većina žena postala kafir, i pošto ovo smatraju halalom, Allah dželle-šanuhu im je zabranio krađu odmah nakon zabrane širka. Dakle, ovaj grijeh je ženama postao opasniji od drugih grijeha. S obzirom da su žene navikle na nevjernost, oduzimanjem muževe imovine, gnušanje na upotrebu tuđe imovine je napustilo njihova srca. Njima je olako upotrijebiti tuđu imovinu bez vlasnikove dozvole. One će bez oklijevanja, nezahvalno, ukrasti tuđu imovinu. Ako o ovom bolje razmislimo shvatićemo da je to tako. Dakle, u islamu je vrlo važno zabraniti ženama krađu. Krađa je za njih postala, odmah iza širka, druga najružnija stvar. [Da bi vjernik spasio svoju ženu, vjernicu, od ovog opasnog grijeha on joj mora unaprijed dati svoju dozvolu, da ona može trošiti njegovu imovinu kako joj se sviđa.]

Dodatak: Jednoga dana je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem upitao svoje ashabe kiram, “Znate li vi ko je najveći kradljivac?” Oni mu odgovoriše, “Allah i Njegov Pejgamber najbolje znaju.” On im reče, “Najveći kradljivac je onaj ko krade od svog namaza zato što ne izvršava precizno propise namaza!” Mi moramo takođe napustiti i ovu vrstu krađe, i osigurati se da ne postanemo veliki kradljivci. Mi moramo bez ičeg drugog u srcu zanijjetiti da hoćemo da klanjamo namaz. Ako nam nijjet nije ispravan ibadet nam neće biti ispravan (sahih). Mi moramo ispravno, i sa itminanom, učiti kiraet. Mi moramo ispravno izvršiti ruku’, sedždu, kavmu i dželsu. Drugim riječima, moramo se, nakon ruku’a, potpuno ispraviti i ostati - tako ispravljeni, onoliko koliko je potrebno da izgovorimo jedan tesbih (subhanallah). Mi takođe moramo sjediti isto toliko vremena i između dvije sedžde. Na taj način ćemo na kavmi i dželsi ispuniti itminan [odnosno tumaninet]. Oni, koji tako ne rade postaju kradljivci i biće žestoko kažnjeni.

[Ibni Abidin piše, na kraju poglavlja koje se zove Lukata, da su Ibni Hadžeri, Nevevi, i drugi alimi su rekli da trebamo proučiti sljedeću dovu [svaki dan dvadeset pet puta]: “Ja džami’annasi li-jevmin la rajbe fihi innallahe la juhlif-ul mi’ad idžma’ bejni ve bejne ____ ,” ako hoćemo da nađemo nešto što smo izgubili. Na mjesto linije, iza riječi, “bejni ve bejne,” trebamo ubaciti ime izgubljene stvari. U knjizi Fetava-i kari-ul-hidaje piše, “Ako neko ima neku želju (murad) on mora prije odlazka na spavanje uzeti abdest, sjesti na neku čistu krpu (kao čaršaf), i tri puta proučiti salavat, zatim deset puta proučiti Fatihu izgovarajući svaki put Bismele, zatim proučiti jedanaest puta sure Ihlas, i onda leći na desnu stranu okrenut prema kibli i sa desnim dlanom pod desnim obrazom, i tako zaspati. Bi-iznillah, ta osoba će usniti kako će joj se ispuniti njena želja.” Na kraju knjige Bostan-ul-arifin piše da je Ibni Omer rekao da onaj ko je nešto izgubio treba da klanja dva rek’ata namaza i da, nakon selama, prouči sljedeću dovu, “Allahumme ja Hadi ve ja Raddeddalleti, erdid alejje dalleti bi-izzetike ve sultanike fe-inneha min fadlike ve ataike.”]

Treći uslov koji je postavljen ženama je: Da ne čine preljubu/blud (zina). Postavljanje ovoga uslova samo ženama je zato što je ovaj grijeh uglavnom ovisan o njihovom pristanku [i zato što se one daju ljudima]. One su prvi uzrok ovog grijeha. Njihov pristanak je neophodan za ovo zlo djelo. Prema tome, ovaj grijeh je trebalo jače ženama zabraniti. Allah dželle-šanuhu, radi toga, u odnosu na ovaj grijeh spominje u Kur’ani kerimu žene prije ljudi, i kaže, “Bičujte stotinu puta i ženu i čovjeka!” Ovaj grijeh šteti čovjeku i na ovom i na onom svijetu. To je u svim vjerama jedan ružan i zabranjen grijeh. Naš Pejgamber sallallahu alejhi ve sellem je rekao, “Blud na ovom svijetu donosi tri štete. Prvo, on otklanja ljepotu i sjaj. Drugo, on izaziva siromaštvo. Treće, on nam krati život. Što se tiče tri štete na ahiretu, prvo, on nam donosi Allahov dželle-šanuhu gnjev (gadab). Drugo, on izaziva da nam ispitivanje i polaganje računa (na Sudnjem danu) bude loše. Treće, on izaziva kaznu Džehennemskom vatrom.” Jedan drugi hadisi šerif kaže, “Gledati ženu, koja nam nije mahrem (u islamu ima osamnaest vrsta žena koje su muškarcima mahrem - koje oni ne mogu oženiti - kao na primjer, majka, sestra itd.), je blud očiju. Taći je, je blud ruku. Ići joj, je blud nogu.” Allah dželle-šanuhu kaže u ajeti kerimu sure Nur, “Reci mu’minima da ne gledaju žene koje im nisu mahrem i da se ne bave bludom! I reci mu’minkama da ne gledaju muškarce koji im nisu mahrem i da se ne bave bludom!” Srce je ovisno o očima. Ako oči ne izbjegavaju haram biće nam teško zaštititi srce. Ako srce zaroni u haram biće nam teško izbjeći blud (zina). Prema tome, oni koji vjeruju (odnosno imaju iman) i boje se Allaha dželle-šanuhu, ne smiju gledati u haram (zabranjeno). Jedino se na ovaj način možemo spasiti i izbjeći opasnosti i na ovom i na onom svijetu. Allah dželle-šanuhu zabranjuje u Kur’ani kerimu ženama i djevojkama da se ljubazno i njezno obraćaju muškarcima koji im nisu mahremi (to jest, za koje se mogu udati) i kaže, da one, takvim svojim ponašanjem, unose bolesne misli u srca zlih ljudi i naređuje im da sa njima razgovaraju na način koji neće izazvati ovakve posljedice. On zabranjuje ženama da se uređuju i šminkaju (ukrašavaju) za muškarce koji im nisu mahrem. On im naređuje da hodaju tiho i polako i da se ne smije čuti zvuk njihovih narukvica. To znači da je sve što izaziva griješenje i zlo grijeh. Prema tome, mi se moramo čuvati svega što izaziva griješenje i harame. Samo ćemo ovako moći izbjeći harame.

Safizam (lezbejstvo) odnosno gledanje drugih žena ili njihovo pohotljivo diranje je takođe haram isto kao i gledanje i diranje muškaraca koji im nisu mahrem. Ženi koja se boji Allaha dželle-šanuhu je nemoguće da se ukrašava za one koji joj nisu mahrem bez obzira bili oni muško ili žensko. Isto kao što je muškarcima pederastija haram, odnosno pohotljivo gledanje u i diranje mladića tako je i safizam ženama haram, odnosno pohotljivo gledanje i diranje drugih žena. Da bi izbjegli propast i na ovom i na onom svijetu potrebno je da dobro pazimo na ove suptilnosti. Ljudima i ženama, s obzirom da su različitog pola, je teško doći zajedno u dodir. Ali, ženi je lako približiti se drugoj ženi. Radi toga, ženama je trebalo kategoričnije zabraniti da one ne smiju gledati i dirati u druge žene od gledanja u muškarce.

[U knjizi pod naslovom Gayr-i tabi’i ašklar (Neprirodni ljubavnici), koju je Dr. Fahruddin Kerim objavio na turskom jeziku i koja je štampana 1343/1925. godine piše da je homoseksualnost bila česta pojava među rimljanima i starim grcima.]

Četvrti uslov koji je postavljen ženama je: Da ne ubijaju svoju djecu. U to vrijeme su žene, iz straha od gladi, ubijale svoje kćeri. Ovo odvratno djelo takođe znači i ubijanje nekoga bez sažaljenja i ne priznavanje dječijih prava. Oba su ozbiljni grijesi. [Isti je slučaj i sa prekidom trudnoće (abortusom). Na dvije stotine sedamdeset i šestoj stranici petoga toma knjige Redd-ul-muhtar piše, “Pobačaj bez ikakvog opravdanja je haram, bez obzira na razlog. U slučaju da postoji opravdanje - kao prouzrokovanje majčine smrti, ili smrti drugog dojenčeta - pobačaj je dozvoljen ako se udovi jos nisu formirali. Neškodljivi lijekovi koji za nekoliko dana postižu efekat se mogu podići na recept u apoteci, uključujući i one koji se mogu ubrizgati u kožu ili u mišić. Rečeno je da se udovi formiraju nakon stotinu i dvadeset dana.” Pobaciti živ fetus je haram. Da bi spriječili formiranje djeteta, dozvoljeno nam je unaprijed preduzeti mjere predostrožnosti, kao na primjer, upotrijebiti prezervativ (kondom). Strah da nećemo biti u stanju izdržavati dijete i hraniti ga radi siromaštva nije valjan razlog za abortus. Strah da mu nećemo biti u stanju dati vjersku nauku, ili islamsko obrazovanje, zato što su je din dušmani zabranili, može biti opravdanje za pobačaj. Na kraju knjige Bostan-ul-arifin piše da, ako hoćemo da imamo lagan i rahat porođaj, Ibni Abbas je rekao, “Trebamo na tanjiru ili u nekoj posudi napisati islamskim slovima sljedeću dovu, ‘Bismillahillezi la ilahe illa huv el-Halim-ul Kerim. Subhane Rabbil’ Arš-il’azim Elhamdulillahi Rabbil’ alemin’, zatim zadnji ajet sure Nazi’at i zadnji ajet sure Ahkaf počevsi sa ‘Ke-enehum’ i u taj tanjir ili posudu staviti malo vode. Kada se napisane riječi istope trebamo dati majci da popije tu vodu.”

Na dvije stotine četrdeset i devetoj stranici petog toma knjige Ibni Abidin piše, kao takođe i u poglavlju koje tretira zla koja možemo na sebe navući našim genitalijama: “Dozvoljeno je kastrirati životinje koje hoćemo da zakoljemo, ako želimo da ih udebljamo. Sterilisati druge životinje i ljudska bića je haram. Ovo isto je takođe napisano i u knjigama Berika i Hadika.”

Peti uslov koji je postavljen ženama je: Da ne lažu i ne kleveću. Ovo je ženama postalo uslov zato što je ovaj grijeh uglavnom raširen među ženama. Kleveta je ozbiljan i užasan grijeh. On u sebe uključuje i laž koja je u svakoj vjeri haram (zabranjena). Ona u sebe takođe uključuje i vrijeđanje mu’mina što je takođe haram. Uz to, kleveta izaziva fitnu i haos na zemlji što je takođe haram.

Šesti uslov koji je postavljen ženama je: Da one moraju izvršiti svako Pejgamberovo sallallahu alejhi ve sellem naređenje. Ovaj uslov znači da one moraju izvršavati sve farzove, sunnete, i da se moraju čuvati svih zabrana, što nam govori o pet islamskih šartova.

Namaz je prvi od pet farzova (šartova, uslova) islama. Mi moramo svaki dan dragovoljno klanjati pet puta, bez ikakvog protivljenja. Mi moramo dragovoljno dati zekat od naše imovine onim osobama koje islam spominje. Post u Ramazani šerifu izaziva godišnji oprost grijeha. Mi moramo uživati u postu. Naš Pejgamber sallallahu alejhi ve sellem je rekao, “Prošli grijesi osobe koja obavi hadždž će biti oprošteni.” Posjetu Ka’ba mu’azzam i obavljanje hadždža moramo smatrati velikom prednošću. Mi takođe ne smijemo ni zapostaviti veru i takvu. Naš Pejgamber sallallahu alejhi ve sellem je rekao, “Vera’ (izostavljanje sumnjivih stvari) je stub vjere.” Mi ne smijemo piti alkoholna pića. Sve što opija je haram kao i vino. Mi se takođe moramo ustezati i od muzike. Muzika je lehv i la’b. To znači da je muzika nešto beskorisno, nešto što nefs voli, i što je haram. Hadisi šerif kaže, “Muzika izaziva blud (zina).” Ogovaranje muslimana (gibet), govor o njemu kada nije prisutan i sa ciljem da ga oklevećemo, ili prenošenje riječi jednog muslimana drugom, su grijesi gori od muzike. [U knjizi pod naslovom Behdžet-ul-fetava piše da je i ogovaranje zimmija (nemuslimana koji živi u islamskoj državi) takođe haram] Ovo se mora izbjegavati. Isto tako je haram, i mora se izbjeći, ismijavanje muslimana i vrijeđanje njegovog srca.

Mi ne smijemo vjerovati u baksuzluk (odnosno ne smijemo biti praznovjerni i ne smijemo u vjerovati u loš predznak) niti da on ima ikakav efekat (te’sir). U knjizi pod naslovom Ruh-ul-bejan, pri objašnjenju (tefsiru) trideset sedmog ajeta sure Tevbe, piše, “Od momenta kada je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem počastio zemlju svojim prisustvom mu’mini nisu praznovjerni.” Mi ne smijemo vjerovati da će se neko ko je zdrav sigurno razboljeti. On će se razboljeti samo ako to Allah dželle-šanuhu hoće i neće se razboljeti samo ako Allah dželle-šanuhu neće da se on razboli. Naš Pejgamber sallallahu alejhi ve sellem je rekao, “U islamu nema baksuzluka (praznovjerja) niti će se zdrava osoba sigurno razboljeti.” [Pa ipak nam se je vadžib kloniti opasnih stvari i sumnjivih mjesta. Mi moramo preduzeti mjere predostrožnosti da se zaštitimo od zaraze.] Mi ne smijemo vjerovati vračarama i gatarama. Mi ih ne smijemo pitati o nepoznatim stvarima. Mi ne smijemo misliti da oni znaju nepoznato (gajb). [Na početku knjige Šerh-i akaid piše, “Ljudi spoznaju stvari putem čula, pouzdanog znanja, i razuma. Ima pet čulnih organa. Postoje dvije vrste pouzdanog znanja: Izvještaj kroz tevatur i preko Pejgambera. Tevatur je izvještaj koji su pouzdane osobe svakog stoljeća jednoglasno izjavile. Postoje dvije vrste mentalnog shvatanja. Prirodno poznavanje nečega, bez razmišljanja i eksperimenata, što se zove bedihi. Bedihi je očigledna činjenica da je cjelina veća od njenih sastavnih dijelova. [Bedihi je nešto što je “očigledno”. Za to nam’ ne trebaju proračuni i eksperimenti. To je prirodno znanje. Na primjer, otac je stariji od njegove djece, knjiga je deblja od njenih stranica itd. Ovakva vrsta znanja sa zove bedihi.] Spoznavanje nečega putem razmišljanja se zove istidlali (izvođenje zaključka). Istidlali je znanje koje je stečeno putem proračuna i eksperimenata. [Istidlali je znanje koje stičemo učenjem, istraživanjem, proračunavanjem, iskušenjem itd. Na primjer, Amerika je veća od Turske, Mont Everest je visočiji od Trebevića itd.] Znanje koje je stičeno i kroz čula i uz pomoć razuma se zove tedžrubi (ili eksperimentalno znanje).” Kako se iz svega prethodnog dade razumjeti, pod gajbom (nepoznatim) se podrazumjeva sve što nam nije preneseno islamom, proračunom, ili eksperimentom. Samo Allah dželle-šanuhu zna gajb i oni kojima ga je On otkrio.]

Mi se ne smijemo baviti vračanjem (sihrom, čarolijama) niti smijemo dozvoliti ikom drugom da se njim bavi. Vračanje je haram. Ono je najgori haram i vrlo je blizu kufra. Mi moramo biti jako oprezni da se čak ni ne približimo vračanju. Hadisi šerif kaže, “Musliman se ne smije baviti sihrom. Njegov iman će iz njega izaći prije nego što njegove čarolije dobiju efekat (te’sir).” Vračanje i iman su na neki način suprotni jedno sa drugim. Kada se neko bavi vračanjem iz njega izlazi iman.

[Imam Nevevi rahmetullahi alejh je rekao, “Ako se pri čaranju (sihru) kaže, ili uradi, nešto što izaziva kufur vračanje postaje kufur. Ako se, dok se vrača, ne izgovori i ne uradi kufur, ono (čaranje, vračanje) je težak grijeh.” Vračanje izaziva da se ljudi razbole. Ono izaziva neslogu i mržnju. To znači da ono utiče i na tijelo i na dušu. Vračanje više utiče na žene i djecu. Efekat (te’sir) vračanja nije siguran. Allah dželle-šanuhu ga stvara ako hoće isto kao što stvara i efekat lijeka. On mu, ako to neće, ne daje efekat. Čarolije (sihr, čini, mađija) kafira koji gladovanjem i drugim neugodnostima usmrte svoj nefs i dovedu ga u stanje nevoljnosti da uradi haram su efektivne. Prema tome i sveštenici, koji pripadaju ovoj grupi, su takođe bili u stanju da uklone sihr. Današnji sveštenici koji su zaljubljeni u ovosvjetska zadovoljstva i njihovi neukroćeni (azgin) nefsovi ne mogu ni začarati ni ukloniti sihr.

Ko kaže i vjeruje da vračar (čarobnjak) svojom čarolijom (sihrom) radi šta hoće i ko da vjeruje da njegovo vračanje ima siguran efekat (te’sir) postaje kafir. Mi moramo reći da se vračanje može obistiniti samo ako ga je Allah dželle-šanuhu predodredio. Onaj ko je omađijan će se izliječiti ako sedam dana nakon sabah i akšam namaza uči ajete i dove koje su napisane na stotinu osamdeset i sedmoj stranici drugog toma knjige Mevahib-i ledunnijje i nosi ih oko vrata, kao i Ajeti hirz koji je napisan na kraju knjige na arapskom jeziku koja se zove Tašil-ul manafi. [Ajeti hirz su ajeti koji nas štite. Oni su, Fatiha; prva četiri ajeta sure Bakara; 163. i 164. ajet sure Bekara počevši od Ve ilahukum do Ja’kilun; Ajet-el kursi do Halidun; zadnja tri ajeta sure Bekara počevši od Lillahi; 18. ajet sure Al-i Imran počevši od Šehidellahu; 54.ajet sure A’raf koji počinje sa Inne Rabbekum; 116. ajet sure Muminun koji počinje sa Fe-tealallahu; 3. ajet sure Džin koji počinje sa Ve ennehu teala; prvih deset ajeta sure Saffat; zadnja tri ajeta sure Hašr koji počinju sa Huvallahu; sure Ihlas i Mu’avvizetejn (Dvije Kul’ e’uzu sure).] Mi trebamo proučiti Ajet-el kursi, Ihlas i Mu’avvizetejn i puhnuti ih po izvjesnoj količini vode. Omađijana osoba treba da od te vode popije tri gutljaja i da se sa ostatkom te vode ogusuli. Omađijana osoba će se izliječiti. U sedmom poglavlju knjige Ibni Abidin - u dijelu koji se odnosi na razvod braka radi bolesti; u knjizi Zarkani - u dijelu od sedme do stotinu četvrte stranice; i (u citatu) prijevoda knjige Mevahib-i ledunnijje piše sljedeće: “Trebamo izmljeti sa dva kamena sedam zelenih listova drveta sidr. Zatim, trebamo ih pomiješati sa vodom. Onda trebamo proučiti Ajet-el kursi, Ihlas, i Kul’ e’uzu sureta, i onda ih puhnuti po vodi. Trebamo popiti tri gutljaja te vode a sa ostatkom se trebamo ogusuliti (okupati).” Sidr je ebanovina, abonosovina (Diospyros ebenum, divlja trešnja, lotus drvo, [Kazib abanoz na turskom jeziku]). U knjizi Makatib-i šerife, u devedeset šestom pismu, piše, “Ako hoćemo da dobijemo nešto što nam treba, trebamo klanjati dva rek’ata namaza i njihove sevabe predati kao poklon (hediju) dušama alima iz “lanca” Silsile-i alijje i onda zamoliti Allaha dželle-šanuhu da nam, radi njihovog hurmeta (poštovanja, uvažavanja), dadne ono što nam je potrebno.”

Mevlana Muhammed Osman sahib - rahmetullahi teala alejh - piše na kraju stotinu treće stranice njegove knjige Fevaid-i Osmanijje, “Da bi se otarasili strahota sihra, vračanja, i čarolija, trebamo proučiti tri puta salavat-i šerif, sedam puta Fatihu, sedam puta Ajet-el-kursi, sedam puta sure Kafirun, sedam puta sure Ihlas-i šerif, sedam puta sureta Felek i Nas i puhnuti ih po sebi i po bolesniku. Onda, proučivši ih još jednom trebamo ih puhnuti po sobi, po bolesnikovom krevetu, po cijeloj kući uključujući i bašču. Inšaallahu teala, on će biti spašen od čini. [Za ovaj posao ne smijemo naplatiti.] Ovo je takođe korisno i za druge bolesti. Da bi nam se berićet (bereket, obilan plod, napredak) spustio na njivu trebamo dati ušr (zekat) od usjeva, zatim, napisati imena Ashaba Kehf na četiri posebna komada papira, zasebno ih umotati, i zakopati ih na četiri zasebna ćoška njive, po kojima se ne hoda. Ako nakon sabah i akšam namaza spomenemo imena velikih alima [Silsile-i alijje], proučimo časnu Fatihu (Fatiha-i šerif), i puhnemo je na njihove duše, dova, koju donesemo, uzimajući ih kao posrednike (vesile) će biti kabul (uslišana, primljena). Ovo je često iskušeno.” Na četrdeset osmoj stranici knjige Ruh-ul-bejan piše, “Isto tako ćemo biti zaštićeni ako sa sobom nosimo komad papira na kom su napisana imena Ashaba Kehf, ili ga držimo u kući.” Domitanus ili Docianus - rimski imperator - je bio zao idolopoklonik i zalim (tiranin). On je sebe proglasio bogom. On je ubijen 95. godine. Dok je bio u Efesu (Tarsus) sedam mladića, koji se nisu htjeli odreći Isaove alejhisselam vjere, se sklonilo u pećinu koja se nalazila petnaest kilometara sjeverozapadno od grada. Oni su se za vrijeme Teodusa probudili i razgovarali sa Ariusovim učenicima. Oni su opet zaspali. Teodus je pobijedio idolopoklonstvo, raširio Nasranijjet (čistu Isaovu alejhiselam vjeru), otišao u pećinu i razgovarao sa Ashabima Kehf koji su mu učinili dovu. On je sagradio pred pećinom mesdžid (mjesto za molitvu) i 395. godine umro. Me’mun, sin Harun Rešida, i sedmi abbasidski halifa, su ukopani u Tarsusu. Imena Ashaba Kehf su: Jemliha, Mekselina, Mislina, Mernuš, Debernuš, Šazenuš, Kefeštatajjuš i njihov pas Katmir. U Kabanijevoj knjizi Esma-i Ehl-i Bedr piše da se takođe i imena Ehli Bedr (imena ashaba kiram koji su se borili u bici na Bedru) mogu upotrijebiti kao tevessul (posrednik) za izlječenje i bereket (berićet, napredak, sreću, blagostanje, izobilje). Ova knjiga je izdata u Bombaju, u Indiji.

Nazar je istina. To znači, istina je da se može razboljeti od nazara (uroka, urokljivih oči). Neke osobe, kada gledaju u nešto što vole zrače iz svojih očiju štetne zrake koje škode i živim i mrtvim stvarima. Ovdje bi mogli navesti bezbroj primjera. Možda će jednoga dana nauka biti u stanju da pronađe ove štetne zrake i njihove efekte. Kada neko vidi nešto što voli treba da prije svog divljenja kaže mašaallah, da njegov pogled ne bi nanijeo štetu. Izgovaranje riječi mašaallah sprečava nazar. U knjizi Fetava-ji Hindijje piše da je dozvoljeno, da bi izliječili dijete kojem su urokljive oči nanijele štetu, ili koje se prepalo, paliti slamke i dok one dime kružiti ih oko njega, i dimiti ga, ili iznad njegove glave sipati u hladnu vodu istopljen vosak (ili olovo). Na sedamdeset šestoj stranici u knjizi Teshil piše da je, “Proučiti Fatihu, Ajet-el kursi i E’uzu bi kelimatillahittammeti ...” naređeno hadisi šerifom. U knjigama Mevahib i Madaridž piše, “Prema imamu Maliku rahmetullahi teala alejh mekruh je praviti rukju sa solju, gvožđem, vezanjem dva komada konca i Sulejmanovim alejhisselamovim žigom (pečatom, muhurom).”

Rukja je učenje dova i njihovo puhanje po nečem ili njihovo nošenje uza se. Rukja ajeta i dova koje nam potječu od Resulullaha se zove ta’viz. Ta’viz je dozvoljen i koristan onom ko u njega vjeruje i ko se u njega uzda. U knjigama Halebi i Durr-ul-muhtar, na kraju poglavlja o taharetu (čišćenju) [str. 119], piše da je dozvoljeno onom ko je džunub nositi hamajliju (musku) na vratu, na kojoj je napisan ta’viz, ili, ići sa njom u ćenifu, ako je ta’viz zamotan u nešto što ne propušta vodu, kao što je mušema ili najlon. Izgovarati rukju čije značenje ne znamo, ili nešto što izaziva kufr, se zove efsun (bajanje ili izgovaranje čarobnih riječi). Nositi rukju uza se, ili nešto drugo što je poznato kao nazarluk (protiv uroka), se zove temime. Rukja koja je napravljena sa ciljem da izazove naklonjenost i ljubav se zove tivele. Hadisi šerif koji se nalazi na dvije stotine trideset drugoj stranici i dvije stotine sedamdeset petoj stranici petog toma knjige Ibni Abidin i koji se takođe nalazi i u knjigama Mevahib i Medaridž glasi, “Temime i tivele su širk.” Ibni Abidin nas na istom mjestu informiše da je dozvoljeno - da bi spriječili uroke, staviti na njivu kosti i lubanje životinja. Ko god pogleda prema njivi, prvo će vidjeti ove stvari pa onda njivu. Iz ovoga možemo shvatiti da nije tamima ako sa ovakvim nijjetom (namjerom) nosimo plave bobke (bondžuk) i slične stvari. Prema tome, dozvoljeno je. U knjizi na perzijskom jeziku Madaridž-un-nubuvve i na stotinu sedamdeset devetoj stranici drugog toma knjige Mevahib-i ledunnijje piše da je, za izliječenje nekog od uroka, dobro proučiti Ajet-el-kursi, Fatihu, Mu’avvizetejn i kraj sure Nun. Takođe je korisno i učiti dove koje su napisane u ovim knjigama i na dvije stotoj stranici knjige Tashil-ul-menafi’. Sure Fatiha je najcjenjenija i najkorisnija dova. Na zadnjoj stranici Tefsir-i Mazheri piše, “Hadisi šerif koji koji nam dolazi preko hazreti Alije i koji je napisan u knjizi Ibni Madže glasi, ‘Kur’an je najbolji lijek.’ Ako ga učimo i puhnemo po bolesniku on će se bolje osjećati.” Ako mu nije došao edžel (smrtni čas) on će ozdraviti. Ako mu je došao edžel on će lakše ispustiti dušu. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je učio sljedeću dovu da bi se riješio tuge, brige, i sekiracije, “La ilahe illallahul’ azim-u-halim la ilahe illallahu Rabbul-Arš-il’ azim la ilahe illallahu Rabbus-semavati ve Rabbul-Erdi Rabbul’Arš-il-kerim.” Enes bin Malik je rekao da je sljedeća dova dobra za neuralgiju i sve druge bolesti, “Bismillahirrahmanirrahim ve la-havle ve la-kuvvete illa billahil’ alijjil’azim.” Dova onih koji rade haram i čija su srca gafil (nemarna, indolentna) neće biti uslišane (kabul). Ove dove nisu korisne onim koji nemaju ehli sunnet vjerovanje (i’tikad). U suri Maide nam je naređeno da slijedimo vesile (sredstvo, posrednika, uzrok, način) odnosno sebeb (sredstvo, posrednika, uzrok, način) za Allahovo dželle-šanuhu stvaranje. Slijediti posrednika (sebeb), čije je dejstvo (efekat, te’sir) sigurno, je farz. Na primjer, da bi Allah dželle-šanuhu sa nama bio razi (odnosno volio nas i sa nama bio zadovoljan) naređeno nam je da slijedimo šeri’at i da činimo dovu. Drugi posrednici (sebebi) i njihovo slijeđenje su postali sunnet pošto njihov efekat (te’sir, dejstvo) nije objavljen. Sunnet je očekivati izlječenje (šifa) od duša Pejgambera i Evlija i lijekova, i upotrebljavati ih, kao vesile, da se otarasimo briga (dert) i nesreće (belaja). Vehhabije kažu da je ovaj sunnet širk i kufr i ne vjeruju u ovaj ajeti kerim. Na dvije stotine dvadeset osmoj i kasnijim stranicama imamove Gazalijeve knjige Kijamet i Ahiret je jasno i glasno napisano da je to sunnet. Nema koristi od dove onoga ko nema ehli sunnet i’tikad (vjerovanje). Allah dželle-šanuhu sve stvara kroz sebeb. Ko hoće da nešto dobije treba da čini dovu da dobije sebeb (posrednika, sredstvo) za tu stvar. Kada dobiju sebeb oni se moraju čvrsto za njega uhvatiti. Allah dželle-šanuhu je dao činjenje dove, davanje sadake i uzimanje lijeka kao sebeb (posrednika, način) da ljudima dadne ozdravljenje. Ajeti kerima ili dova se napiše u nekoj posudi. Ili je napišemo na komadu papira koji onda stavimo u neku posudu. Tu posudu onda napunimo vodom. Kada se materijal kojim smo napisali dove ili ajete otopi, i pomiješa sa vodom u sudu, mi, svaki dan, pomalo pijemo te vode. Drugi način je pravljenje od papira hamajlije koju onda sa sobom nosimo. Jedan drugi način je da ih proučimo, i onda, puhnemo u ruke koje onda nježno potaremo po našem tijelu. Na zadnjoj stranici tefsira Tibjan piše, “Aiša radijallahu anha je rekla da je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem, kada bi ga zabolio bilo koji dio njegovog mubarek tijela, proučio dvije Kul e’uzu sure, puhnuo u njegove mubarek ruke i potrao dio tijela koji ga je bolio. Dove i lijekovi nam neće produžiti život. One neće sačuvati nekog čiji je edžel došao. Pošto ne znamo dužinu života i edžel (smrtni čas) mi trebamo da činimo dovu i koristimo lijek. Onaj čiji edžel nije došao će ozdraviti i ojačati. Mi ne smijemo očekivati ozdravljenje od lijeka već od Allaha dželle-šanuhu. Muhammed Ma’sum - rahmetullahi alejh - piše u svom Mektubatu, “(Alimi) su rekli, da bi nam se ispunila želja (murad), trebamo dobiti dozvolu (izun) i učiti ajeti kerime i (propisane) dove.” Onaj, ko nam je dao dozvolu, nas je povekilio (odnosno opunomoćio nas). Ako u knjizi čuvenog alima ili Velije (Evlije) pročitamo da je napisao “trebaš proučiti” to znači, da nam on daje izun (dozvolu). Ako (mi), dok učimo (ajeti kerim ili dovu), zamislimo vlasnika dozvole to će nam biti korisno i efektivno isto kao da to ta uzvišena osoba uči. Učiti Kur’ani kerim ili dovu za novac, odnosno, unaprijed naplatiti tu uslugu je ogroman grijeh. Zabranjeno je tražiti platu, i ovako zarađeni novac je haram. Osoba u pitanju neće imati koristi od takvog učenja. Isplata koja nije tražena unaprijed, nego je ponuđena kasnije, je poklon. Poklon je dozvoljen i može se uzeti. Na trideset sedmoj stranici knjige Fetava-i fikhijje piše, “U pismu kafirima je dozvoljeno (džaiz je) napisati jedan ili dva ajeta Kur’ani kerima. Više nije dozvoljeno napisati. (Dozvola) za jedan ili dva ajeta je namijenjena za njihovo upozorenje i da nam (posluži) kao dokumenat (da smo ih upozorili). Čak i ako kafir vjeruje u upotrebu hamajlije nije mu dozvoljeno dati hamajliju koja u sebi sadrži ajeti kerime ili mubarek imena. To je haram. Nije dozvoljeno čak iako su slova odvojeno napisana. Bez obzira ko je napisao hamajliju, musliman ili kafir, ako hoćemo da je upotrijebimo moramo znati da u njoj nije napisano ništa što je kufur ili haram.” U knjizi Mevahib-i ledunnijje piše, “Da bi rukja bila džaiz (dozvoljena) ona mora zadovoljavati tri uslova (šarta). Ona mora da u sebi sadrži ajeti kerim ili Allahova dželle-šanuhu imena. Ona mora biti napisana na arapskom jeziku ili na nekom razumljivom jeziku. Mi moramo vjerovati da je rukja kao lijek. To znači, mi moramo vjerovati da će rukja biti efektivna samo ako to Allah dželle-šanuhu hoće i da samo Allah dželle-šanuhu daje njen efekat (te’sir). Sljedeći ta’viz, kojem nas je podučio naš efendija (sejjid) Pejgamber, se treba izgovoriti na nekoga ko pati od uroka: E’uzu bi kelimatillahittammati min šerri kulli šejtanin ve hammatin ve min šerri kulli ajnin lammetin. Ako ovaj ta’viz izgovorimo svaki dan tri puta - na sabahu i tri puta - na akšamu, i puhnemo po sebi i našim kućnim ćeljadima, bićemo zaštićeni od uroka, šejtana i životinja.” Kada ovaj ta’viz izgovaramo na nekog drugog (ko je sa nama) umjesto e’uzu kažemo u’izuke. Kada ga izgovaramo na dvije osobe kažemo u’izu-kuma. Kada sa nama ima više od dvije osobe onda, umjesto e’uzu, kažemo u’izu-kum.]

Ukratko, mi se moramo što više truditi da izvršavamo - što je moguće bolje, sve što je Muhbiri sadik (onaj koji samo govori istinu, Pejgamber) rekao i što su Alimi ehli sunneta napisali u svojim šeri’atskim knjigama. Mi moramo znati da je sve drugo gorki otrov koji izaziva vječnu smrt. To znači, izazvaće vječita i svakakva mučenja (azab).

Žene koje su bile u Resulullahovoj sallallahu alejhi ve prisutnosti su ovo sve prihvatile i samo su se riječima zaklele. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem im je učinio hajr dovu i za njih zatražio Allahov dželle-šanuhu oprost (afv). Moramo bez imalo sumnje vjerovati da je ova dova primljena (kabul) i da će im svima biti oprošteno. Ebu Sufijanova žena i hazreti Mu’avijina - radijallahu anhuma - majka, Hazreti Hind - radijallahu anha, je tu bila prisutna i bila je zvanični tumač stavova. Ona je bila govornik za žene. Na račun njene zakletve i njenog sticanja istigfar dove, jako se nadamo da je ona osvojila svoj ahiret.

Svaka žena, koja usvoji ove uslove (šartove), i slijedi ih, će biti uključena u ovo svečano obećanje i dobiće dio ovih dova. Allah dželle-šanuhu kaže u stotinu četrdeset sedmom ajetu sure Nisa, “Zašto bi vas Allah mučio ako imate iman i ako se zahvaljujete za Allahove ni’mete?” To znači, “On vas neće mučiti.” Zahvaljivati se Allahu dželle-šanuhu znači prihvatiti, i izvršavati, Njegov šeri’at. Jedini način da se spasimo od džehennemskog azaba je da smo u i’tikadu i amelu (odnosno principima vjerovanja djelima) pokorni vlasniku šeri’ata sallallahu alejhi ve sellem. Cilj traženja učitelja (ustada, muršida) je - da od njega, gledajući, ispravno naučimo vjerovanje (i’tikad) i šeri’at. Ne smijemo očekivati da ćemo izbjeći azab ako samo držimo za ruku muršida a radimo kako nam se sviđa i jedemo šta hoćemo. Ovakva pretpostavka se bazira samo na iluziji. Na kijametu neće niko ni za kog biti šefa’atdžija dok ne dobije dozvolu. Oni, koji dobiju dozvolu, će posredovati (biti šefa’atdžije) samo za one sa kojima su razi (sa kojima su zadovoljni, koje vole). Da bi dobili njihovo zadovoljstvo mi se prvo moramo pokoriti šeri’atu. Nakon ovog će, kroz šefa’at, biti oprošteno samo onim čije su greške urađene iz ljudske slabosti.

Pitanje: Da li je moguće biti razi (voljeti, biti zadovoljan) sa griješnikom?

Odgovor: Ako mu Allah dželle-šanuhu hoće da oprosti, i da mu dadne uzrok (sebeb) oprosta (afv), on će sigurno biti među onim sa kojima se je On zadovoljan iako on može spolja izgledati kao neko ko ima puno grijeha. Da nas Allah dželle-šanuhu uključi među one Svoje robove koje On voli! Amin.

MEKTUBAT

Back | Index | Next