SAVJET MUSLIMANU

Back | Index | Next

On naziva keramete Evlija kufr i širk. Na ovo je odgovoreno sa citatima od hazreti imam-i-Rabbanija i odlomcima iz knjige Mevahib-i ledunnijje.

18 - Na 168. stranici vehabijske knjige Feth-ul-medžid piše sljedeće: “Tvrdi se da Evlije, mrtve ili žive, pomažu kome hoće na čudesan način. Kada su ljudi u nevoljama i brigama oni ih mole i od njih traže pomoć. Oni idu na njihove grobove i hoće da se oslobode od svojih briga. Oni misle da će mrtvi učiniti keramet. Oni daju mrtvima imena kao što su Ebdal, Nukaba, Evtad, Nudžeba, jetmišler (sedamdeseti), krklar (četrdeseti), jediler (sedmi), dortler (četvtri), Kutb i Gavs (prvak). Ibnul-Dževzi i Ibni Tejmijje su dokazali da je to pogrešno. Ovako ponašanje je suprotstavljanje Kuran’i kerimu. Kur’an pobija ideju da Evlije mogu išta učiniti, bez obzira bile one žive ili mrtve. Allah je stvaralac svega. Niko drugi ne može ništa stvoriti. Mnogi ajeti kerimi kažu da u mrtvom nema nikakvog osjećanja i aktivnosti. Mrtvi ne može ništa učiniti ni za sebe. On ne može nikad ništa učiniti za druge. Allah je rekao da su duše blizu Njega. Međutim, ovi zindici kažu da su duše slobodne da čine šta hoće. Njihova tvrdnja da oni čine keramet je takođe laž. Allah daje keramet onom Evliji kojem On hoće. To nije sa (to se ne dešava sa) Evlijiom željom. Još je ružnije tražiti od njih pomoć kada smo u brigama. Poslanici, meleci ili Evlije ne mogu nikom ništa učiniti, ni dobro ni zlo. Od živih ljudi je dozvoljeno tražiti stvari materijalne prirode. Međutim, nematerijalne, nevidljive, stvari se ne smiju tražiti, moliti ni od kog drugog osim od Allaha. Bolesnicima ili onim koji su u opasnosti da se utope, ili siromasima, je širk tražiti pomoć od Poslanika, od duša, od Evlija ili od nekih drugih stvorenja. Nazivanje ovih (tj. ovih stvari) keramet je (upotrebljavanje) imena koja su im dali idolatori. Allahove Evlije nisu take.

On ovako kaže na 299. stranici:

Ako neko kaže da je on Evlija (Velija) i da zna gajb (ono što je nepoznato) on je šejtanov Evlija. On nije Rahmanov Evlija. Keramet je nešto što Allah dželle-šanuhu proizvede u rukama Njegovih muttekija (pobožnih robova koji se čuvaju svakog grijeha). Oni to (keramet) mogu dobiti sa dovom ili sa ibadetom. Evlijina moć i želja na to ne utiče (nema efekta). Evlija ne kaže da je on Velija. Evlije se boje Allaha. Sahabe i Tabi’ini su bili najviše Evlije. Međutim, oni nisu govorili da znaju gajb. Oni su plakali od straha od Allaha. Temim-i Dari nije mogao spavati zato što se puno bojao od džehennema. Sura Ra’d objašnjava kakve su Evlije. (Samo) take tesavvufdžije (derviši, mutesavvifi) se mogu nazivati Evlijama.

Mi prvo moramo reći da je on u zadnjem (tj. u drugom) citatu napisao istinu. Mi bismo voljeli da on nije napisao da je traženje pomoći od Evlija i učenje dove na turbetima širk, i, kako bi bilo lijepo da on nije napisao da se kubbeta trebaju rušiti. Ali, on pršće otrov (šara, upliće otrovne niti) između njegovih tačnih pisanja. On unosi neslogu među muslimane.

Kako je značenje riječi “Veli” (“Evlija”) i “keramet”? Mi ćemo sada navesti njihovo ispravano značenje na taj način što ćemo citatirati odlomke iz raznih imam-i-Rabbanijevih pisama koja se nalaze u njegovoj knjizi Mektubat:

Keramet je istina (hak). On znači spas od širka, dobijanje ma’rifeta i smatranje sebe nepostojećim. Keramet i istidradž se ne bi smjeli pobrkati jedan sa drugim. Imati želju da se bude posjednik kerameta i kešfa znači voljeti nekog drugog osim Allaha dželle-šanuhu. Keramet je kurb (blizina) i ma’rifet (molimo vas da pogledate prethodni članak u kom je objažnjeno značenje riječi “ma’rifet”). Često dešavanje kerameta je zbog većeg uzdizanja i manjeg spuštanja na putu tesavvufa. Keramet je za ojačavanje jakina. Evliji, Veliji kojem je podaren jakin ne treba keramet. Kada se keramet uporedi sa stanjem kalbovog (srčanog) zikra (tj. stanjem kalba koji je navikao na zikr) on je bezvrijedan. U Evlijinom kešfu (otkrovenju, znanju koje je uliveno u srca Evlija) može biti grešaka. Kešf se dešava u kalbu (koji je smješten u mišićnom organu koji mi zovemo srce). Sahih (pravi, originalni) kešf nije hajal (fantazija, mašta). On se dešava u kalbu putem ilhama. Kešfovi koji su pomiješani sa fantazijom (hajalom) nisu pouzdani. Kešfovi Evlija koji su u skladu sa islamon su pouzdani. Ako oni nisu taki oni su nepovjerljivi. Drugi ljudi ne mogu uzeti kešfove i ilhame Evlija kao hudždžet, sened (tj. dokaz i evidenciju). Međutim, ono što mudžtehid kaže je dokument za sljedbenike njegovog mezheba. Posjedovanje kešfa i kerameta ne pokazuje deredžinu visinu (visinu duhovnog nivoa). Kešfovi i tedžellije (nešto što se dešava, dolazi kalbu) se dešavaju putnicima na putu tesavvufa. Oni koji su došli do kraja puta su zapanjeni i zauzeti sa ibadetima. Da bi se dobile velike koristi, pred Evliju se treba izaći skrušeno i pognute (oborene) glave. Ako neko na sebe stavi skrušeno i sa poštovanjem Evlijinu odjeću on se (na taj način) može puno okoristiti. Allah dželle-šanuhu štiti Njegove Evlije od činjenja velikih grijeha. Neke Evlije su viđene daleko od mjesta u kojima su živjele. To je bilo viđenje njihovih duša u njihovom tjelesnom izgledu. Evlije nisu zaštićene od malih grijeha. Fekat (međutim), oni se brzo bude iz gafleta (nesvjesnosti), i čine tevbe i dobra djela, i traže oprost. Evlije pozivaju narod i sa jasnim naređenjima islama i sa tajanstvenim, sakrivenim (nejasnim) znanjima. Neke Evlije se nisu vratile (spustile) nazad u svijet posrednika (sebeba). One nisu svjesne (nemaju habera) o uzvišenostima Poslanstva. One (take Evlije) nisu korisne ljudima. One ne mogu dati (odašiljati, zračiti) fejz. Većina Evlija je imala uzvišenosti vilajeta. Na primjer, kutubi, evtadi i ebdali su bili taki. Oni su bili u stanju da odgoje omladinu sa Alijinom radijallahu teala anh pomoći.

Superiornost statusa Evlija je proporcionalna stepenu Allahove dželle-šanuhu ljubavi prema njima. Vilajet je stanje postizanja zillova (sjenki, slika, pogledaj sljedeći paragraf). Njihove ljubavi (tj. ljubavi Evlija) i užici su samo prema zillovima. Evlijaluk (vilajet) je sjenka nubuvveta (Pejgamberluka, Poslanstva). Evlijaluk je kao abdest a nubuvvet je kao salat (namaz). Evlijaluk je čišćenje od loših ćudi i navika. Evlija ne mora znati da je on Evlija. Za Evliju nije mana ako mu je dat evlijaluk a da to on i ne zna. Da bi se bilo Evlija (iz kalba se) mora izbaciti ljubavi i prema ovom i prema onom svijetu. Dobro je da se razmišlja o ahiretu zato što je to jedna od uzvišenosti Poslanstva. U čovjeku postoji deset latifa, deset sposobnosti (talenata) iz duhovnog svijeta. Superiornosti Evlijaluka i Pejgamberluka (poslanstva) se dešavaju (zbivaju, događaju) na ovih deset latifa. Evlijaluk (vilajet) znači fena i beka. To jest, spašavanje kalba da bude opijen Allahom dželle-šanuhu, a ne dunjalukom. [Komad mesa koji mi nazivamo srce je gnijezdo (tj. ono sadrži, to jest ono je sjedište) jednoj snazi (jednom dževheru) koja se zove gonul (ili kalb) koji se ne može osjetiti ćulnim organima. Čistoća ovoga komada mesa znači čistoća gonula (ili kalba). Ovaj komad mesa se figurativno naziva kalb.] Evlijaluk se ne može shvatiti razumom i logikom. Evlijaluk znači “blizina, bliskost Allahu dželle-šanuhu”. On je podaren onima koji su iz svog kalba izbacili misli i razmišljanja o (Allahovim dželle-šanuhu) stvorenjima. Izbacivanje misli o stvorenjima iz kalba se zove fena. Sve uzvišenosti evlijaluka su dobijene samo slijeđenjem islama. A uzvišenosti Poslanstva su date onima koji takođe slijede i unutrašnje prefinjenosti islama koje nisu svakom poznate. Uzvišenosti Poslanstva nisu samo Poslanstvo. Kešfovi i ilhami (inspiracije) se dešavaju (samo) onima koji su, nakon što su prošli kroz sve deredže evlijaluka, došli do kraja vilajeta i koji su u potpunom skladu sa znanjem koje su alimi ehli sunneta izveli iz Nassova, tj. Kitaba i Sunneta. U evlijaluku je pola progresa “uzbrdo” a pola “nizbrdo”. Mnogi ljudi pretpostavljaju da je progres “uzbrdo” evlijakuk (vilajet) a progres “nizbrdo” Pejgamberluk (Poslanstvo). U stvari, i “silazak” je kao i “uzlazak” evlijaluk. Evlijaluk se sastoji iz džezbe (privlačenja) i suluka (mukotrpnog progresa) koji su dva osnovna stuba evlijaluka. Međutim, ova dva osnovna stuba nisu bitna za uzvišenosti Poslanstva. Zadnji stepen (deredža) evlijaluka je položaj (ili mekam) kulluka (robovanja Allahu dželle-šanuhu). Od ovog mekama kulluka nema višeg mekama. Evlije su okrenute Hakku (tj. Allahu dželle-šanuhu). Međutim, u uzvišenostima Poslanstva postoji smjer i prema Hakku i prema stvorenjima. Ova dva smjera ne štete jedan drugom. Iako su nefsovi Evlija postali mutmainne (mirni, spokojni) tjelesne materije su još uvijek neophodne i poželjne.

Evlijaluk je pet deredža (stupnjeva). Svaka deredža se podudara sa uzvišenošću jednog od pet latifa. Svaka se odnosi na put jednog od Pejgambera (Poslanika) koji se zovu Ulul’azm. Prva deredža je Ademov alejhisselam put. Evlijaluk Poslanika na prvoj deredži evlijaluka je vrijedniji od evlijaluka Evlije na petoj deredži. Da bi se postigla najviša deredža evlijaluka, koja se zove vilajet-i hassa, nefs treba da bude mrtav (fani). Naređenje, “umri prije smrti!” ukazuje na ovo umrtvljivanje (faniluk). Evlijaluk je ili hassa [hususi] (poseban) ili umumi (običan). Muhammedov alejhisselam evlijaluk (vilajet) je vilajet-i hassa. Evlije njegovog ummeta, koje ga pažljivo (precizno) i potpuno slijede, mogu dobiti ovaj vilajet. Ovaj vilajet je potpuna fena i zrela beka. Nefs je ubijen i on je zadovoljan sa Allahom dželle-šanuhu. I Allah dželle-šanuhu je zadovoljan sa njim. Visina i uzvišenost evlijaluka nije ovisna o deredži i sukcesiji pet latifa. Neko ko je dobio vilajet latifa (koji se zove) ahfa, koji je najviši, nije nužno viši od od Evlija evlijaluka (genitiv množine) drugih latifa. Evlijalukova visina i superiornost se mjeri sa bliskošću ili udaljenošću od Originala (’Asl-a). Evlija koji je dobio evlijaluk latifa “kalb”, jednog latifa koji je manjeg stepena, postaje viši, ako je bliži Originalu (Asl-u, tj. Allahu dželle-šanuhu), od Evlije (koji je na deredži, stupnju) latifa “ahfa” ali koji se nije toliko približio blizu Asl-u. (Deredže pet latifa evlijaluka su “kalb”, “ruh”, “sir”, “hafi”, “ahfa” (najviši). Evlija ili Veli(ja) koji dobije stepen Muhammedovog alejhisselam evlijaluka (vilajeta) je zaštićen od gubljenja deredže (odnosno, od vraćanja unazad). Druge Evlije nisu zaštićene, one su u opasnosti (da mogu da izgube taj stepen). (Postoje stepeni svakog Pejgambera. Čak i u ovom ummetu, u ummetu Muhammeda alejhisselam, neke Evlije mogu dobiti, recimo, evlijaluk Musa alejhisselama.) Evlijaluk ili vilajet se može dobiti umrtvljivanjem (fani) kalba (srca) i ruha (duše). Međutim, to zahtijeva umrtvljivanje i druga tri latifa. Evlijaluk Evlija se zove vilajet-i sugra (manji vilajet). Evlijaluk (Allahovih dželle-šanuhu) Poslanika (Pejgambera) se zove vilajet-i kubra (veći). Vilajet-i sugra se nastavlja sve do kraja progresa u anfusu i afaku. U vilajetu sugra je nemoguće sačuvati se od grešaka i fantazija (hajala). Vilajet-i kubra je oslobođena od vehma i hajala (greške, fantazije i mašte). Vilajet-i sugra počinje nakon što se prošlo kroz aslove (originale) pet bitnih latifa izvan Arša i završava se nakon što se je prošlo kroz zillove (sjenke) i vanjske izglede Allahovih dželle-šanuhu Atributa (Sifata) koji su aslovi gore spomenutih aslova. Vilajet-i sugra se dešava u afaku i anfusu, to jest, u stvorenjima izvan i unutar čovjeka. Drugim riječima on se odigrava u zillovima i u vanjskim izgledima. Oni koji dođu do kraja ovoga stupnja dobijaju tedželli-ji berki, to jest, tedžellije (izglede, priviđenja) koje sijevnu i iščeznu kao munja (na nebu). Vilajet-i kubra se odigrava u aslovima (originalima) ovih tedžellija (izgleda, slika, priviđenja). Vilajet-i kubra je progres koji je bliži Allahu dželle-šanuhu. Vilajet ili evlijaluk Allahovih dželle-šanuhu Poslanika je ovake vrste. Njegove tedžellije su stalne, konstantne. Vilajet-i sugra se sastoji od džezbe (privlačenja) i suluka (progresa nastojanjem). Savršenstva (kemalati) vilajeta, evlijaluka se mogu dobiti sa sulukom, kalbovim zikrenjem, murakabom (meditacijom) i rabitom. Međutim, progres u savršenstvima Pejgamberluka, Poslanstva se dobija učenjem Kur’ani kerima i obavljanjem namaza. Za dalji progres, napredak ne postoji posrednik (sebeb). On (dalji progres) je (moguć) samo sa Allahovim dželle-šanuhu dobročinstvom i uslugom (lutfom i ihsanom). Bez obzira (dokle je čovjek otišao i) koliko napredovao on ne može izaći iz islama. Ako se je labavo u islamu, sve deredže (stupnjevi) evlijaluka (vilajeta) do kojih se došlo, koje su se dokučile, će biti uništene. Izvan ove tačke se napreduje preko ljubavi (aška) i privrženosti (muhabbeta). Lutf i ihsan je baška (posebno). Ašk i muhabbet je baška. Čak je i evlijaluk (vilajet) Poslanika niži od njihovih Poslaničkih uzvišenosti i savršenosti. Vilajet-i Muhammedijje (Muhammedov alejhisselam evlijaluk) u sebi sadrži vilajete svih drugih Poslanika. Dobiti vilajet jednog od Poslanika je ravno dobijanju dijela (vilajeta koji se zove) vilajet-i hassa. Velijina (Evlijina) uzvišenost je onolika koliki je njegov “silazeći” progres. Njegov batin, to jest, njegov kalb, ruh (duša) i drugi latifi su odvojeni od njegovog zahira, to jest njegovih ćula i uma (akla). Zahirov gaflet ne zbunjuje (nema efekta na) njegov batin. Nijedan Evlija (Velija) ne može nikad doći na deredžu nijednog od Allahovih dželle-šanuhu Poslanika salavatullahi teala alejhim edžme’in. Jedan izvjesni Evlija može biti superiorniji od jednog izvjesnog Poslanika u jednom izvjesnom pogledu. Međutim, taj Poslanik je u cjelini daleko viši i uzvišeniji od tog Evlije. Postoji mogućnost da Evlija uradi neki manji grijeh. Ali, on se odmah pokaje (dođe na tevbe-i istigfar) i zamoli Allaha dželle-šanuhu da mu oprosti, i ne izlazi iz deredže evlijaluka (veliluka). Ono za čim se traga i čezne na putu tesavvufa je izvan fene i beke, izvan tedžellija i zuhura, izvan šuhuda i mušahede, izvan riječi i značenja, izvan znanja i neznanja, izvan imena i atributa i izvan fantazije i uma.

Muršid, to jest rehber (učitelj, majstor), je sredstvo (ili vasita) koje vodi čovjeka Allahu dželle-šanuhu. Sve što više učenik (talib, pl. talebe) voli njegovog rehbera (muršida) on iz njegovog kalba (koji je smješten u srcu) dobija sve više fejza. Muršid je posrednik (vesile), sredstvo za distribuciju fejzova koji potiču (izviru, otpočinju) iz Resulullahovog mubarek kalba i dolaze preko kalbova njegovih muršida. Cilj je Allah dželle-šanuhu. Muršid-i kamil je kao snažna usisna pumpa. Pošto je on spušten do mekama kalba on njegovim studentima (muridima) prenosi fejzove i ma’rifete koje on dobija od svog muršida. Ko god uvrijedi ili ne vjeruje rehbera ne može dobiti hidajet (pravi put). [Ovo je razlog što vehabije ostaju lišene Allahovog dželle-šanuhu fejza i ma’rifeta.] Rečeno je, “pas je bolji od onog čije se srce ne slomi kad mu neko uvrijedi njegovog rehbera”. Progres je nemoguć ako postoji ikakvo kolebanje u vjerovanje, i pouzdanje u rehbera. Za tako kolebanje nema lijeka. Da bi se od rehbera dobio fejz bez rehberovog tevedždžuha dovoljno je samo da ga volimo. Iman onih koji su u prisustvu rehbera postaje jači. Njihova želja za slijeđenjem islama se povećava. Rehberove riječi, halovi, radnje i ibadeti se potpuno podudaraju sa islamom. Onaj ko njega slijedi i sluša će biti poslušan Resulullahu. Onaj ko nije ovakav ne može biti rehber.

[Oni koji nisu na pravom putu i koji se predstavljaju kao rehberi, iako nisu pravi rehberi, će zavesti i naškoditi njihovim učenicima.]

Tesavvuf znači slijediti Resulullahove sallallahu alejhi ve sellem stope. Razni putevi su se pojavili kao rezultat [razlika u] ljudskim prirodama. Cilj tesavvufa je povećavanje ihlasa. Rehber je neophodan na putu tesavvufa. Dvanaest imama i Abdulkadir-i Gejlani i oni koji su kao oni, rahime-humullahu teala, su bili rehberi.

Postoje dva puta koji vode Allahu dželle-šanuhu: Put Nubuvveta i put Vilajeta. Rehber nije potreban na putu nubuvveta. Ovaj put vodi (dostiže, dopire) do asla (do stvarnosti, originala, biti, Allaha dželle-šanuhu). Na putu vilajeta je potreban rehber (muršid, učitelj, majstor). Na putu nubuvveta ne postoje stvari kao što su fena, beka, džezbe i suluk. Da bi se moglo napredovati na putu vilajeta (evlijaluka) mora se sve zaboraviti [i ovaj i onaj svijet]. Sa njima se ne smije srce povezati. Na putu nubuvveta se ahiret ne smije zaboraviti. Tesavvuf je način ojačavanja imana i lakog življenja po islamu. Tarikat i hakikat su sluge islama. Tarikat znači smatrati (znati) stvorenja kao nepostojeća. Hakikat znači znati da samo Allah dželle-šanuhu postoji. Tarikat nas ne uči da ostavimo ljude i da se zatvorimo u neki čošak već da obavljamo emr-i ma’ruf i nehj-i munker i džihad i da živimo po sunnetu. Ovdje se završava prijevod iz Mektubata.

Nijedan alim islama, rahime-humullahu teala, nije nikad rekao, “Ja imam keramete. Ja ti mogu dati šta god hoćeš (ja ti mogu ispuniti sve tvoje želje).” Alimi islama su sakrivali svoje keramete. Oni su se borili da rašire islam i znanje Kur’ani kerima i hadisi šerifa. Ovaj pisac, koji citira pokvarene i heretičke riječi munafika i zindika i nenamjerna pogrešna djela džahil muslimana, napada na alime islama i velikane tesavvufa i kleveće muslimane pravoga puta. On pokušava da upotrijebi ajeti kerime i hadisi šerife kao instrumente za svoje laži. Ovo je najniži i najogavniji i najgrozniji primjer krivovjerja, jeresi (sapikluka). Isto tako, nijedan alim islama nije nikad rekao da on zna levhil-mahfuz. Allah dželle-šanuhu daje tajanstveno znanje (gajb) onim Svojim predragim robovima kojima hoće i koje On odabere. On im poklanja keramet. Međutim, ovi predragi robovi ne govore nikom o (njihovom) kerametu. Keramet se dešava bez njihove volje.

Hadisi šerif kaže da munafici i fadžiri (licemjeri i lažovi) mogu reći istinu. Ovaj hadisi šerif najavljuje (predskazuje) da će nemezheblije zavoditi i varati muslimane sa citiranjem ajeti kerima i hadisi šerifa. Allah dželle-šanuhu je obećao da će On ukabuliti dove onih koje voli. Prema tome, muslimani, oslanjajući se na ovo Allahovo dželle-šanuhu obećanje, vjeruju da će dove alima islama, koji slijede islam i koji (precizno i) u stopu slijede Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem, biti primljene (kabul). Oni mole ove mubarek ljude da im oni učine dovu i šefa’at.

Nama je u suri Fatiha naređeno da kažemo, “Mi samo od Allaha pomoć tražimo.” Ovaj ajeti kerim pokazuje da nijedno stvorenje ne može nikad ništa stvoriti i da samo Allah dželle-šanuhu može (sve dati i stvoriti). Ko god traži od nekog drugog da mu nešto dadne--osim od Allaha dželle-šanuhu -- on postaje mušrik. Ovaj pisac svrstava ljude u dvije grupe -- mrtve i žive. I dok on piše da svako, ko traži pomoć od onih koji su daleko ili mrtvi, postaje mušrik, on dozvoljava traženje materijalne pomoći od onih koji su živi i blizu. On na taj način poriče sure Fatiha. On izvrće Kur’ani kerim. Jer, ovaj ajeti kerim, koji je gore naveden, kaže da ni živi koji su blizu ne mogu ništa uraditi i da niko drugi -- osim Allaha dželle-šanuhu -- ne može ništa stvoriti. Dakle, on mora, prema njegovom ličnom poimanju i shvatanju ajeti kerima, biti mušrik.

U stvari, samo Allah dželle-šanuhu daje sve i stvara sve. Ali On sve stvara preko izvjesnih posrednika (sebeba, sevepa). Ajeti kerimi, hadisi šerifi i svakodnevni događaji su jasni dokazi za ovu činjenicu. Ovo znaju i učeni i neuki (džahili). Ovo je razlog zašto se ovaj dunjalučki život zove alem-i esbab (svijet posrednika). Da bi se dobilo nešto mora se raditi ono što je posrednik (sebeb) za stvaranje toga djela. Prionuti za posrednike (sebebe), preko kojih se dobija nešto, nije u kontradikciji sa suretom Fatiha. Hadisi šerifi, “Za sve ima put da se dobije. Put za džennet je znanje.” i “Ljubav prema muslimanu je posrednik (sebeb) da se dobije magfiret (oprost od grijeha).” i “Jedan od posrednika (sebeba) da se dobije magfiret je da se nahrani gladan musliman.” i “Mi ne tražimo pomoć od mušrika.” i “Podučavanje znanja je posrednik (sebeb) za oprost (afv) velikih grijeha.” i “Za svaku bolest ima lijek.” i “Ko hoće da ojača memoriju treba jesti med.” i “Pijenje vina je posrednik (sebeb) za zlo.”, pokazuju da Allah dželle-šanuhu sve stvara preko izvjesnih posrednika. Allah dželle-šanuhu kaže u suri Kehf, “Ja sam podučio Zulkarnejna sebeb (povod, razlog) za sve.

Kako smo spomenuli na početku ove knjige sve -- živo i neživo i blizu i daleko -- je sebeb (posrednik, razlog, povod) za odvijanje reakcije. Da bi nežive stvari i životinje bili korisni sebebi čovjeku on ih treba razumno upotrebljavati. Da bi čovjek bio posrednik (sebeb) za nešto on prvo treba da prihvati da bude posrednik. On onda mora uraditi izvjesni rad (posao) ili učiniti dovu. Njegovo prihvatanje posredništva je ili sa njegovim ličnim shvatanjem (da postoji) taka potreba ili sa nečijim traženjem od njega da (mu on) bude posrednik. Ovaj pisac vjeruje, kao i muslimani ehli sunneta, da nežive stvari i životinje mogu biti sebebi za Allahovo dželle-šanuhu stvaranje i ne kaže da je prijanjanje za (te) sebebe širk. On vjeruje da će Allah dželle-šanuhu stvoriti ono što čovjek očekuje od (tih) sebeba i da će živo ljudsko biće, koje je blizu, pomoći sa dovom ako čuje poziv za pomoć. Ali on ne vjeruje da će oni ljudi koji su daleko i oni koji su mrtvi čuti i pomoći sa dovom.

Kako se vidi, ovaj pisac vjeruje kao i ehli sunnet da sebebi (posrednici) ne stvaraju. On sebe na taj način spašava od širka. Međutim, pošto on ne vjeruje da mrtvi ljudi, kao i oni koji su daleko, mogu čuti, i učiniti dovu, i da će njihova dova biti kabul (primljena), on se razilazi sa ehli sunnetom. Pošto sljedbenici ehli sunneta tako vjeruju (to jest, da mrtvi ljudi i ljudi koji su daleko mogu čuti i učiniti dovu i da će njihova dova biti primljena) on kaže da su oni mušrici. Mi ćemo u 24. članku dokazati da ljudi, koji su daleko, i mrtvi, mogu čuti, i da su dove dobrih (salih) (Allahovih dželle-šanuhu robova) primljene (kabul). Hadisi šerifi kažu, “Dova koja je učinjena za brata u vjeri u njegovom otsustvu neće biti odbijena.” i “Mazlumova dova (dova potlačenog, dova onog kojem je učinjen zulum) će biti primljena (kabul).” i “Dove omladine mog ummeta, koja ne radi grijehe, će biti kabul.” i “Očeva dova za njegovog sina je kao dova Poslanika za njegov ummet.” i “Dove sprečavaju belaj.” Ovi svi gore navedeni hadisi šerifi su uzeti iz (Munavijeve) knjige Kunuz-ud-dekaik. [Abdurreuf-i Munavi (ili Menavi) rahmetullahi teala alejh je alim šafijiskog mezheba. Rođen je 924./1518. godine. On je preselio na ahiret 1031./1621. godine u Kairu.]

Hadisi šerifi koji se nalaze u (Ebullejsovoj) knjizi Tenbih-ul-gafilin kažu, “Kad musliman učini dovu ona je sigurno kabul.” i “Dova onog ko pojede jedan haram zalogaj neće četrdeset dana biti kabul.” [Ebullejs-i Samarkandi rahmetullahi teala alejh je preselio na ahiret 373./983. godine.] Hadisi šerif koji se nalazi u knjizi Bostan kaže, “Ko na sabah prouči 3 puta dovu, ‘Bismillahillezi la jedurru me’asmihi šej’un fil erdi ve la fissemai ve huves-semi’ul alim’ on će biti do akšama slobodan od belaja, a ako je prouči u akšam, on će biti slobodan [od belaja] do sabaha.” Ovi hadisi šerif pokazuju da će dove Saliha (dobrih, pobožnih ljudi) i Evlija biti kabul (primljene, uslišane). Pisac ove knjige stalno napada na ovu činjenicu. On kaže da je mnogoboštvo (širk) moliti Allahove dželle-šanuhu drage robove. Kako neko može povezati molenje Allahovih dželle-šanuhu predragih robova, i traženje od njih da budu sebeb (posrednik), sa molenjem idola koji su Allahovi dželle-šanuhu neprijatelji i sa traženjem od idola da im stvore njihove želje? Kako se može pobrkati hak (ispravno) i batil (neispravno)? Da Allah dželle-šanuhu dadne vehabijama i svim drugim nemezheblijama akl i insaf (razum i svijest) i da ih uputi na pravi put! Da Allah dželle-šanuhu oslobodi muslimane od ove katastrofe (felaketa)! Amin!

Onaj ko je napravio ovu propast (felaket) je nanijeo islamu jednu ogromnu štetu. Sada (tj. danas) džahili pršću otrov po muslimanskim državama. Muslimani moraju -- da bi se zaštitili od nemezheblijskih zavođenja -- naučiti ispravno islam iz knjiga koje su napisali alimi ehli sunneta rahime-hullahu teala. Vehabijska kitnjasta pisanja i laži neće zavesti one koji su ispravno naučili islam. Oni će vidjeti da su oni jeretici, separatisti, koji nastoje da razjedine muslimane. Muhammed bin Abdulvehhab, osnivač vehabizma, je u Basri, dok je bio mlad, upao u zamku jednog engleskog špijuna koji se zvao Hemfer (Hempher). On se rastavio sa pravim imanom i čistim islamskim ahlakom. On je postao instrument u engleskim naporima za “gušenje i iskorjenjivanje islama”. On je objavio pokvarene stvari, koje je špijun izmislio, pod imenom “vehabizam”. U našoj knjizi Ispovijesti engleskog špijuna je detaljno opisan nastanak vehabizma. U hadisi šerifu je jasno rečeno da će Mehdi, rahime-hullahu teala, kada ubije Dedždžala, otići u Mekku i Medinu i tamo sabljom pogubiti na hiljade vjerskih ljudi. Imam-i Rabbani rahime-hullahu teala je u njegovoj knjizi Mektubat detaljno objasnio ovaj hadisi šerif. Da su oni napali na kafire i krivovjerničke grupe -- umjesto što su napali na ehli sunnet, na muslimane Pravoga puta -- oni bi služili islamu. Srećom, služenje islamu nije nasib (dosuđeno) onima koji ruše i razaraju islam.

Veliki alim islama imam-i Kastalani, rahime-hullahu teala, ovako piše na 511. stranici njegove knjige Mevahib-i ledunnijje: “Jedan od kerameta kojima je Allah dželle-šanuhu počastio (ikram učinio) ovaj ummet je to što u njemu (među pripadnicima ummeta) imaju Kutbi, Evtadi, Nudžebe i Ebdali, rahime-humullahu teala. Anas bin Malik radijallahu anh je rekao da se Ebdal sastoji od četrdeset osoba. Hadisi šerif koji se navodi u imam-i-Taberanijevoj knjizi Evsat kaže, ‘Na zemaljskoj kugli će uvijek biti četrdeset osoba od kojih će svaka biti berićetli (bereketli) kao Ibrahim alejhisselam. Kiša pada radi njihovog berićeta (bereketa). Kad jedan od njih umre Allah dželle-šanuhu imenuje (postavi, odredi) drugog.’ Ibni Adi rahime-hullahu teala je rekao, ‘Ebdal se sastoji od četrdeset osoba.’ Hadisi šerif koji prenosi imam-i Ahmed rahime-hullahu teala kaže, ‘U ovom ummetu ima uvijek trideset osoba. Svaki je od njih berićetli kao Ibrahim alejhisselam.’ Hadisi šerif koji prenosi Ebu Nu’ajm rahime-hullahu teala u knjizi Hilje kaže, ‘U mom ummetu u svakom stoljeću imaju izvjesni dobri. Njih ima pet stotina. Četrdeset od njih su ebdal. Oni postoje u svakoj zemlji.’ Po ovom pitanju ima još puno drugih hadisi šerifa. Jedan drugi hadisi šerif, koji se u Ebu Nu’ajmovoj knjizi Hilje prenosi kao merfu’ (hadis-i mevsul), kaže, ‘U mom ummetu ima uvijek četrdeset osoba. Njihovi kalbovi (srca) su kao Ibrahimov alejhisselam kalb. Allah dželle-šanuhu sa njihovim sebebom oslobađa Svoje robove od belaja. Oni se nazivaju ebdal. Oni ne dobijaju tu deredžu sa namazom, postom ili sa dvanjem zekata.’ [Molimo čitaoca da pogleda definiciju merfu’ hadisa (tj. hadis-i-mevsul-a) koja se nalazi u knjizi Put ehli sunneta, u poglavlju Vrste hadis-i šerifa pod brojem 5.] Ibni Mes’ud radijallahu teala anh je upitao, ‘Ja Resulallah! Kako oni dobijaju tu deredžu?’ On mu je odgovorio, ‘Oni je dobijaju sa džometlukom (darežljivošću) i sa nasihatom (savjetovanjem muslimana).’ U jednom drugom hadisi šerifu se kaže, ‘Ebdal u mom ummetu ne kune nikog.’ Hatib-i Bagdadi rahime-hullahu teala je napisao u njegovoj knjizi Tarih-i Bagdad, ‘Nukaba se sastoji od stotinu ljudi. Nudžeba se sastoji od sedamdeset ljudi. Budela (ebdal) se sastoji od četrdeset ljudi. Ahjar se sastoji od sedam ljudi. Amed sastoji od četiri osobe. Gavs je jedan. Kada ljudi trebaju nešto prvo Nukabe čine dovu. Ako nije kabul (primljena) Nudžebe čine dovu. Ako opet nije kabul Ebdali čine dovu, zatim Ahjari, zatim Amedi čini dovu. Ako nije kabul onda Gavs učini dovu. Njegova dova je sigurno kabul (uslišana, primljena).’” Ovdje se završava prijevod citata iz knjige Mevahib-i ledunnijje. [Ahmed Hatib Bagdadi je preselio na ahiret 463./1071. godine.]

Kako se vidi, vehabijski pisac se ne obazire na, i zanemaruje, učenja tesavvufa koja se zasnivaju na hadisi šerifima. On onda laže i zavodi (vara) muslimane i kaže da vehabije slijede ajete i hadise.

Poricanje kerameta jasno pokazuje čovjekovo nepoznavanje islama i njegovu veliku neukost. Tvrdnja da Ashabi kiram radijallahu teala anhum edžme’in nisu ispoljavali keramete je još jedna odvratna i ružna laž. U cijenjenim knjigama je zapisano na stotine i stotine kerameta svakog Ashaba kiram. U Jusuf-i-Nebhanijevoj rahmetullahi alejh knjizi Džami’-ul-keramat, koja je na arapskom jeziku, su zapisani kerameti pedeset četvorice Sahaba zajedno sa njihovim dokazima (vesikama). Ovdje ćemo navesti neke od njih:

Na 93. stranici knjige Džami’ul-keramat i na 589. stranici knjige Kisas-i enbija piše da je komandant Sarije 23. godine po Hidžri ratovao na jednoj ravnici kod Nehavenda. Iranci su skoro opkolili muslimane. Allah dželle-šanuhu je u tom momentu pokazao stanje muslimanske vojske hazreti Omeru radijallahu anh koji je u džamiji, u Medine-i munevveri, držao na minberu hutbu. On je za vrijeme hutbe uzviknuo, “Ej Sarije! Prema brdu, prema brdu!” Sarije je čuo halifin glas. Oni su se povukli na brdo. Oni su napali prema ravnici i pobijedili neprijatelja. Ovaj keramet je detaljno opisan u knjizi Ševahid-un-nubuvve. On se takođe nalazi i u knjizi Iršad-ut-talibin. U njoj piše da ovaj keramet prenosi i Bejheki od Ibni Omera rahmetullahi alejhima.

Muhammed Ma’sum Faruki rahmetullahi alejh ovako piše, “Enes bin Malik radijallahu teala anh je posjetio tadašnjeg halifu Osmana radijallahu anh. On je na putu prema halifi vidio jednu ženu. Hazreti Osman ga je pogledao i rekao, ‘Ja vidim zinet u tvojim očima.’ (Ovdje riječ zinet znači preljuba očima). [Mektubat, Treći tom, 19. pismo; detalji u knjizi Džami’-ul-keramat.]”

Molla Džami kaže u knjizi Ševahid-un-nubuvve: Ljudi su upitali imama Ahmeda bin Hanbela rahime-hullahu teala, “Ashabi kiram radijallahu teala anhum edžma’in nisu ispoljavali puno kerameta. Njihovi potomci su imali puno kerameta. Kakav je bio razlog za to?” On je rekao, “Pošto su imani Ashaba kiram bili strahovito jaki nije bilo potrebe da im se daju kerameti koji će im ojačati njihove imane. Međutim, pošto imani potomstva nisu bili toliko jaki njima su davani kerameti (da im ojačaju njihove imane).”

U knjizi Ševahid-un-nubuvve piše, “Kada je došlo vrijeme da Ebu Bekr radijallahu anh preseli na ahiret on je htio da mu hazreti Aiša radijallahu anha pripazi na djecu. On je rekao ‘ja ti ostavljam na amanet mog sina i dvije kćerke.’ Međutim, on je pored hazreti Aiše imao samo jednu kćerku čije je ime bilo Esma. Hazreti Aiša je rekla, ‘Ja imam samo jednu sestru. Ko je ta moja druga sestra?’ On je rekao, ‘Moja žena je noseća. Ja mislim da će ona roditi žensko dijete.’ Nakon njegovog prelaska na ahiret (njegova žena je) rodila žensko dijete.”

U knjizi Ševahid-un-nubuvve piše, Alija je pred vefat (smrt) naredio Husejnu radijallahu teala anhuma, ‘Odnesi moj tabut u Arnejn. Tamo ćeš vidjeti jednu bijelu hridinu (stijenu). Ona svijetli u svakom smijeru. Tu mi iskopaj grob i zakopaj me.’ Oni su uradili onako kako im je rečeno.”

U knjizi Ševahid-un-nubuvve piše, “Hazreti Hasan je na putovanju sa Abdullah-bin-Zubejrom radijallahu teala anhuma zastao i odsjeo kod jednog hurmaluka (voćnjaka sa hurmama). Drveće je bilo suho, mrtvo. Abdullah bin Zubejr je rekao ‘što bi bilo dobro kada bi na ovom drveću bilo hurmi.’ Hazreti Hasan je učinio dovu. Palma je odmah ozelenjela i okitila se sa hurmama. Ljudi koji su tu bili su rekli, ‘Ovo je čarolija (sihir).’ Hasan je rekao ‘To nije čarolija. Allah dželle-šanuhu (dženabi Hakk) je to stvorio sa dovom (zbog dove, povodom dove) Resulullahovog unuka.’”

U knjizi Ševahid-un-nubuvve piše, “Ali Zejnel’abidin bin Husejn radijallahu teala anhuma je jedan dan jeo sa porodicom u selu. Jedna gazela im se približila i stala pored njih. On je rekao, ‘O gazela! ja sam Zejnel’abidin Ali bin Husejn bin Ali, moja majka je Fatima bint-i Resul. Hodi i ti i jedi sa nama.’ Gazela je jela i otišla. Djeca su ga zamolila da opet zovne gazelu. On je rekao, ‘hoću ako je nećete uznemiravati’. Djeca su rekla da neće. On je opet pozvao gazelu. Gazela je došla i jela. Ona je pobjegla kada ju je jedno dijete pomilovalo rukom po leđima.”

Muhammed bin Hanefijje je rekao Ali bin Husejnu radijallahu teala anhum edžma’in, “Ja sam tvoj amidža i stariji sam od tebe. Prepusti mi hilafet”. On mu je rekao “Hajde da upitamo hadžer-ul-esveda”. Muhammed ga je upitao. Iz kamena nije bilo odgovora (tj. nije dolazio glas). Ali bin Husejn je podigao ruke i učinio dovu. On je onda rekao, “O kamenu! Reci radi Allahovog hakka čiji je hakk hilafet? ” Kamen (zvani) hadžer-ul-esved se zadrmao (zatitro) i (iz njega) je rekao glas “Hilafet je Ali-bin-Husejnov hakk.”

Jedan dan dok je imam-i Ali Riza rahmetullahi alejh sjedio kod zida jedna ptica je doletjela i stala pred njega i počela pjevati. [Imam-i Ali Riza rahmetullahi alejh je bio osmi od dvanaest imama. On je 203./818. godine preselio na ahiret u Tusu, tj. Mešhedu.] “Znaš li šta kaže?”, hazreti imam upita osobu koja je sjedila kod njega. “Ne znam” odgovori osoba. “Allah i Resul i Resulov unuk znaju.” Hazreti imam je rekao, “Ona se žali da joj se zmija popela blizu njenog gnijezda i da će joj pojesti njenu ptičad. Ona hoće da ih mi izbavimo od njenog neprijatelja. Ti idi za pticom i ubi zmiju.” Osoba je slijedila pticu i našla zmiju onako kako joj je rečeno.

Abdullah ibni Omer radijallahu anhuma je sreo na svom putovanju grupu putnika koji su zastali na putu. On ih je upitao šta je sebeb (razlog) da oni tu stoje. Oni su mu odgovorili, “Čuli smo da na putu ima lav i niko ne smije da ide dalje.” Abdullah ibni Omer je otišao do lava, pomilovao ga po leđima i uklonio (odveo) s puta.

Sefine, radijallahu anh, jedan od bivših robova kojeg je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem oslobodio, je rekao: “Kada sam putovao brodom počela je puhati velika bura. Ona je razbila lađu. Ja sam se uhvatio za jednu dasku. Valovi su me izbacili na obalu. Morao sam proći kroz jednu šumu. Pred mene je izašao lav. Ja sam mu rekao da sam ja Resulullahov Ashab. On je oborio glavu i izveo me iz šume. Kada sam ga napuštao on je nešto promrmljao. Ja sam shvatio da mi je on učinio veda’ (tj. da se oprostio sa mnom).”

Jednom je Ejjub-i Sahtijani rahime-hullahu teala [preselio na ahiret 131./748. u Basri] imao u pustinji veliki problem. Njegov prijatelj je bio toliko žedan da mu je jezik visio iz usta. On je upitao, “Imaš li derta?” Njegov prijatelj je odgovorio, “Umirem od žeđi”. On mu je rekao, “Ja ti mogu naći vode ako to nećeš nikome reći”. Njegov se prijatelj zakleo da neće. On je onda udario nogom u zemlju i voda je potekla. Oni su se napili koliko su mogli. Njegov prijatelj nije rekao nikom o ovom sve do poslije Ejjubove smrti.

Kako se vidi Allah dželle-šanuhu poklanja keramete Svojim dragim robovima. Evlije te svoje keramete sakrivaju. Njihova je želja da niko ne čuje i ne zna za njih.

Hamid-i Tavil je rekao, “Kada smo poklapali Sabit-Benanijev rahime-humullahu teala grob jedna cigla je pala u njegov grob. Mi smo vidjeli Sabita Benanija kako u grobu klanja namaz. Mi smo (poslije toga otišli njegovoj kući) i upitali njegovu kćerku (o ovom). Ona je rekla “moj otac je pedeset godina obavljao namaz svake noći (tj. u vrijeme zadnje šestine noći) a u vrijeme sehura je činio dovu i govorio, ‘Ja Rabbi! Ako ikada ikome drugom osim Pejgambera učiniš nasib da klanja u grobu učini ga meni.’”

Habib-i Adžemi rahime-hullahu teala je na dan Tervije [osmi dan mjeseca Zilhidždže] često viđen u Basri, a sljedeći dan, [deveti dan mjeseca Zilhidždže], na Arefatu. [Habib-i Adžemi je bio Hasan-i-Basrijev učenik. On je preselio 120./737. godine na ahiret.]

Fudajl bin Ijad rahime-hullahu teala [preselio na ahiret 187./803. godine u Mekki] je rekao da je bio očevidac da je hazreti Abdullahu bin Mubareku rahime-hullahu teala došao jedan slijepac i zamolio ga da mu učini dovu da progleda. Abdullah je dugo činio dovu. Slijepac je uskoro progledao. Mnogi ljudi su bili svjedoci da je on mogao vidjeti. [Abdullah ibni Mubarek je bio imamov a’zamov rahmetullahi alejhima učenik. On je preselio na ahiret 181./797. godine.]

Kerameti Ashaba kiram i Tabi’ina radijallahu teala alejhim edžma’in -- koji su prevedeni iz knjige Ševahid-un-nubuvve i navedeni u prethodnim paragrafima -- jasno i očigledno dokazuju da nemezheblije lažu i zavode (varaju) muslimane kada kažu da Ashabi i Tabi’ini nisu nikad činili keramete. [Knjigu Ševahid-un-nubuvve je napisao Nuruddin Džami rahmetullahi alejh. On je preselio na ahiret 898./1492. u Hiratu. Ona je 1417./1996. godine ofsetom preštampana u Istanbulu.]

Ehi-zade Abdulhalim je preselio na ahiret 1013./1604. On je u njegovoj knjizi Rijadussadat fi-isbat-il-keramat dokazao da se kerameti Evlija nastavljaju i poslije njihove smrti.

SAVJET MUSLIMANU

Back | Index | Next