SAVJET MUSLIMANU

Back | Index | Next

Ameli i ibadeti nisu dijelovi imana; Prijevodi iz knjiga Emali kasida i Hadika

2 - Na 48. i 348. stranici vehabijske knjige (Feth-ul-medžid) piše, “Djela, ibadeti su uključeni u iman (vjerovanje). Iman osobe koja ne ibadeti nestaje. Iman se može povećati i smanjiti. Šafi’ja, Ahmed, i drugi, su to jednoglasno rekli.

Vjerovati da je ibadet dužnost je dio imana. Vjerovati i obavljati su dva različita koncepta koji se ne bi smjeli međusobno zamjenjivati. Svako ko, iako vjeruje, ali zato što je lijen ne izvršava svoja vjerovanja, ne postaje kafir. Pošto autor ove knjige nije u stanju da ovo shvati on optužuje milione i milione muslimana nevjerstvom (kufrom). Iako svako ko kaže muslimanu “kafir” (nevjernik) postaje sam sobom (lično) kafir, oni koji su to rekli sa te’vilom ne postaju kafiri.

Četrdeset treći stih čuvene knjige Emali kasidesi (Kasidat al-amali) kaže, “Ibadeti koji su farz nisu uključeni u iman.” [Ali Uši, autor ovog hvalospjeva je preselio na ahiret 575./1180. godine.] [Nuhbet-ul-leali je dragocjeno objašnjenje ove knjige na arapskom jeziku. Izdavačka kuća Hakikat kitabevi iz Istanbula je 1975. godine izdala ovo objašnjenje.] Imam a’zam Ebu Hanifa rahmetullahi alejh je rekao da djela (ameli) nisu dio imana. “Iman” znači “vjerovanje”. U vjerovanju nema oskudnosti i obilnosti. Kada bi ibadet bio dio imana, iman bi se povećavao i smanjivao. Kada se ispred očiju podigne zavjesa, i kada se vidi mučenje [u momentu umiranja], tada se vjerovanje neće primiti. Oni koji u tom momentu odu s imanom, kada se ibadet ne može obavljati, vjeruju samo srcem. U ajeti kerimu se to naziva iman. U mnogim ajeti kerimima je naređeno onim koji vjeruju da obavljaju ibadet. Dakle, vjerovanje nije isto što i ibadet (vjerovanje je drukčije od ibadeta). Pored toga, u Kur’ani kerimu je rečeno, “Oni koji vjeruju i oni koji rade dobra djela (salih poslove).” Ovo jasno pokazuje da iman i ibadeti nisu jedno te isto. Ajeti kerim, “Oni koji, budući da su vjernici, rade dobra djela (salih amele)” jasno pokazuje da su djela (ameli) odvojena od vjerovanja. Jer, uslov (šart) mora biti drukčiji od onoga šta je uslovljeno (mešrut). Jednoglasno je rečeno da je svako ko umre čim dobije iman (postane vjernik) i ne nađe vremena da obavi ikakav ibadet vjernik (mu’min). Takođe je u hadis-i Džibrilu rečeno da je iman samo vjerovanje.

Imam Ahmed, imam Šafija (Šafi’i), i mnogi alimi hadisa, i eš’arije rahime-humullahu teala i mu’tezile, su rekli da je ibadet dio imana. Oni su rekli da se iman povećava i smanjuje. Oni su rekli da, kada bi iman i ibadet bili zasebni, imani Poslanika alejhi-mussalavatu vetteslimat i grešnika bi bili isti. Oni su rekli da ajet, “Njihov iman se povećava kad oni čuju Moje ajete”, i hadis, “Iman, kada se poveća, nosi njegovog posjednika u džennet. Kada se smanjuje on ga nosi u džehennem”, znače da se iman povećava i smanjuje. Imam a’zam Ebu Hanifa rahmetullahi alejh im je puno ranije odgovorio. On je rekao da “povećanje” imana znači njegova “trajnost”, njegova “dugovječnost”. Imam Malik rahime-humullahu teala je, takođe, isto tako rekao. “Obilnost imana” znači povećanje broja stvari koje se vjeruju. Na primjer, Ashabi kiram su u početku morali vjerovati nekoliko stvari. Kako su nova naređenja dolazila njihov iman se povećavao. Ovo povećanje imana znači pojačavanje nura (duhovnog svjetla) u srcu. Ovaj sjaj se povećava sa obavljanjem ibadeta. On se smanjuje sa činjenjem grijeha. Opširnije o ovom se može naći u knjigama Šerh-i mevakif [autor Mevakifa, kadija Adud, je preselio na ahiret 756./1354. godine] i Dževheret-ut-tevhid.

Vehabijska knjiga (Feth-ul-medžid) ovako kaže na 91. stranici, “Jedan od ashaba kiram nije prestao s pijenjem vina. On je kažnjen kaznom bičevanja koje se zove ‘had’. Kada su ga neki ashabi počeli kleti Resulullah je rekao, Nemojte ga kleti! Jer, on voli Allaha dželle-šanuhu i Njegovog Resula.’”

I on, takođe, potvrđuje da musliman koji čini grijehe ne postaje kafir. Ovaj hadisi šerif pobija riječi vehabija koji kažu da muslimani koji čine velike grijehe ili ne rade farzove postaju kafiri. On takođe dokazuje da se hadisi šerif koji kaže, “Ko ima iman ne čini zinaluk (preljubu, blud). On ne krade.”, ne odnosi na sam iman već na njegovu (tj. imanovu) zrelost.

Abdulgani Nablusi [Abdulgani je preselio na ahiret 1143./1731. godine], dok objašnjava pisanja Allame Birgivija rahime-humullahu teala, ovako piše na 281. i narednim stranicama u njegovoj knjizi Hadika: “Iman je čovjekovo vjerovanje srcem i potvrđivanje jezikom da on vjeruje informaciju (znanje) koju je Muhammed alejhisselam dobio od Allaha dželle-šanuhu. Nije potrebno studirati i razumjeti svaki dio od ovoga znanja. Grupa mu’tezile je rekla da treba vjerovati nakon što se shvatilo. Ajni rahime-hullahu teala [Mahmud Ajni je preselio na ahiret 855./1451. godine] je rekao u komentaru na Buhariju da su Muhakikkini, to jest duboko učeni alimi, kao na primjer, Ebul-Hasan Eš’ari [Ebul-Hasan Ali Eš’ari je preselio na ahiret 330./941. godine], kadija Abdul-Džebbar Hemedani Mu’tezili, ustad Ebul-Ishak Ibrahim Isferaini i Husejn bin Fadl, i mnogi drugi rekli, ‘Iman je vjerovanje, koje srce prihvata, u činjenice koje su jasno rečene. Izgovoriti to jezikom, ili obaviti kao ibadet, nije iman.’ Takođe je i Sa’deddin Teftazani rahime-hullahu teala [Sa’duddin Mes’ud Teftazani je preselio na ahiret 792./1389. u Samerkandu.] napisao ovako u njegovoj knjizi Šerh-i akaid i saopštio da su alimi, kao što su Šems-ul-eimme i Fahr-ul-islam Ali Pezdevi rahime-humullahu teala, rekli da je to potrebno i jezikom potvrditi. Otkrivanje imana u srcu jezikom je potrebno iz razloga što će pomoći muslimanima da prepoznaju jedni druge. Musliman koji ne kaže da je mu’min je takođe mu’min. Većina alima, kao na primjer imam a’zam Ebu Hanifa rahime-hullahu teala, je rekla da djela (ameli) i ibadeti (molenje Allahu dželle-šanuhu, klanjanje i učenje, bogosluženje) nisu uključeni u vjerovanje (iman). Iako su imam Ali radijallahu anh i imam Šafi’i rahime-hullahu teala rekli da iman znači vjerovati i to potvrditi jezikom i obavljati ibadet, oni su u stvari ovim riječima mislili na savršenost imana, na zrelost imana. Jednoglasno je rečeno da je vjernik onaj ko kaže da ima iman u srcu (mu’min). Rukneddin Ebu Bekir Muhammed Kirmani je rekao u komentaru na Buhari šerif, ‘Kada bi se ibadet smatrao dijelom imana iman bi se povećavao i smanjivao. Međutim, iman srca se niti povećava niti smanjuje. Vjerovanje koje se povećava i smanjuje nije iman već sumnja, slutnja.’ Imam Muhjiddin Jahja Nevevi rahime-hullahu teala je rekao, ‘Iman se povećava izučavanjem i shvatanjem razloga činjenica koje se moraju vjerovati. Ebu-Bekr-Siddikov radijallahu teala anh iman nije isti kao iman svake druge osobe.’ Ove riječi ističu jačinu i slabost imana. One ne znače da se iman sam po sebi povećava i smanjuje. Ovo se može uporediti sa bolesnim i zdravim čovjekom. Oni nemaju istu snagu ali oba su ljudsko biće (insan). Njihova ljudskost (insanluk) se niti povećava niti smanjuje. Imam-i a’zam Ebu Hanifa rahime-hullahu teala je ovako objasnio ajeti kerime i hadisi šerife o atributima imana: ‘Ashabi kiram radijallahu teala anhum edžma’in su, kada su postajali muslimani (kada su dobijali iman), sve potpuno vjerovali. Kasnije su, tokom vremena, mnoge stvari postale farz. Oni su vjerovali ova naređenja jedno po jedno (onako kako su dolazila). Ovako se je njihov iman postepeno povećavao. Ovo stanje (ovaj hal) je tačno samo za Ashabe kiram. Ovo povećavanje imana se ne može odnositi na muslimane koji su došli poslije njih. Sa’deddin Teftazani rahime-hullahu teala je ovako napisao u njegovoj knjizi Šerh-i akaid, ‘Oni koji znaju ukratko trebaju vjerovati ukratko a oni koji znaju duboke detalje trebaju vjerovati u skladu sa tim. Iman ovih drugih je sigurno veći od imana od imana onih prvih. Ali i iman prvih je takođe potpun. Njihovi imani nisu manjkavi.’”

Abdulgani Nablusi rahime-hullahu teala to ovako sumira: “Ukratko, iman sam po sebi se niti povećava niti smanjuje. Imanova jačina se povećava (tj. njegova čvrstina, odlučnost, nepokolebljivost). Sa povećavanjem ili sa smanjivanjem ibadeta se mijenja ili savršenstvo (kemal) ili vrijednost imana. Ajeti kerimi i hadisi šerifi koji govore da se iman povećava ili smanjuje su tako protumačeni. Pošto je ovo predmet po kom se može upotrijebiti idžtihad date su razne interpretacije. Nijedan tumač nije osuđivao drugog.” Međutim, vehabijska knjiga kaže da su oni koji vjeruju u ibadet (tj. koji vjeruju da je on farz i da se mora obavljati) ali ga iz lijenosti ne obavljaju “kafiri” i “višebošci” (mušrici).

Muhammed Hadimi rahime-hullahu [preselio na ahiret 1176./1762. godine u Konji] ovako piše u njegovoj knjizi Berika, “Ibadeti nisu dio imana. Dželaleddin Devani rahime-hullahu teala je rekao, ‘Mu’tezile smatraju da su ibadeti dio imana. Oni kažu da oni koji ne obavljaju ibadet nemaju imana. Ibadeti čine iman zrelijim i ljepšim. Oni su kao grane drveta.’ Imam-i a’zam Ebu Hanifa i imam-i Malik i imam-i Ebu Bekir Ahmed Razi i mnogi drugi duboko učeni alimi su isto tako rekli (tj. da se iman niti povećava ibadetom i niti smanjuje griješenjem). Jer, iman znači potpuno vjerovanje. Prema tome, on se niti povećava niti smanjuje. Povećavanje imana u srcu znači smanjivanje nevjerstva (kufra). Ovo je nemoguće. Imam Šafi’ija i Ebul-Hasan Eš’ari rahime-humullahu teala su rekli da se iman povećava ili smanjuje. Međutim, u knjizi Mevakif je rečeno da su oni mislili, kada su to rekli, ne na povećavanje i smanjivanje imana već na jačinu imana. Jer, Poslanikov iman i iman njegovih sljedbenika (njegovog ummeta) nije isti. Iman osobe koja je sa razumom i znanjem izučavala pa onda vjerovala ono što je čula je drukčiji od od imana onog ko samo vjeruje ono što čuje. [Iman Evlije koji je dobio mukašefu i mušehadu nije isti kao iman vehabije koji nema pojma o tesavvufu.] U Kur’ani kerimu piše da je Poslanik Ibrahim alejhisselam htio da njegovo srce dobije itminan (mir, spokoj) i jakin (sigurnost i ubjeđenje koji se temelje na objavi). Imam a’zam Ebu Hanifa rahime-hullahu teala je ovako napisao u njegovoj knjizi Fikh-i ekber, ‘Imani onih na nebu (meleka) i onih na zemlji (ljudi i džina) se ne smanjuju i ne povećavaju u odnosu na činjenice koje se moraju vjerovati. Iman se povećava i smanjuje u odnosu na itminan i jakin. Drugim riječima, jačina imana se povećava ili smanjuje. Međutim, ako nema jakina i jačine neće biti ni imana.’” Ovdje se završava prijevod Hadimijevog citata. [Knjiga El-kavl-ul-fasl je dragocjeno objašnjenje knjige Fikh-i ekber. Ona je na arapskom jeziku. Ova knjiga je izdata 1975. godine u Istanbulu.]

Imam Rabbani Ahmed Faruki Serhendi rahime-hullahu teala je ovako napisao u 266. pismu njegove knjige Mektubat: Pošto je iman srčana potvrda i vjerovanje on se niti povećava niti smanjuje. Vjerovanje koje se povećava i smanjuje se ne zove iman. Ono je pretpostavka (zan). Kada čovjek obavlja ibadet i ono što Allah dželle-šanuhu voli njegov iman postaje uglačaniji, ispoliraniji, svjetliji (više nurli), i sjajniji. Kada čovjek radi ono što je zabranjeno (haram) njegov iman postaje mutniji, manje uglačan, manje sjajan. Dakle, povećavanje i smanjivanje su promjene, koje se dešavaju na račun djela, u blistavosti i sjaju imana. U imanu, samom po sebi, nema ni povećavanja ni smanjivanja. Izvjesni [alimi koji su rekli da se iman ili povećava ili smanjuje] su rekli da je sjajni, blistavi iman (iman koji je jako uglačan, sjajan), veći od onog koji je mutan, koji nije uglačan, nije sjajan. Oni nisu smatrali imanom iman koji je mutan (neuglačan, neispoliran, koji nije sjajan). Oni su čak smatrali sjajni iman nekih ljudi kao iman, ali su rekli da je manji od imana drugih, kao da su [dvije vrste] imana kao dva ogledala sa drukčijim stupnjevima sjaja i uglačanosti, i kao da je ogledalo koje zbog svog prevelikog sjaja jasnije odražava lik više od onog koje je manje sjajno. Neki drugi su rekli da su ova dva ogledala ista ali da su njihov sjaj i predmeti koje oni odražavaju, to jest njihove karakteristike, različite. Od ove dvije grupe ljudi prva je gledala samo na vanjsku glazuru i nije mogla vidjeti pravo stanje stvari. Hadisi šerif kaže, “Ebu Bekirov iman je teži od kolektivnog zbira svih imana svih pripadnika moga ummeta.” Ove se odnosi na blistavost i sjaj (nur) imana.

Vehabijska knjiga citira hadisi šerif koji kaže, “Nečiji iman nije potpun sve dok on ne voli mene više od svoje djece, svojih roditelja i svakog drugog”, i kaže, “Ljubav (muhabbet) je u kalbu. Ona je rad (posao, funkcija) kalba. Prema tome, ovaj hadisi šerif pokazuje da su djela i ibadeti dio imana i da su neophodni (šart) za iman.

Ljubav nije rad kalba (koji se nalazi u srcu) već atribut kalba. Čak i kad bi ptihvatili tvrdnju da je ona rad kalba ne može se reći da je rad tijela i organa rad srca. Ko radi velike grijehe biće kažnjen. Ko ih ima u kalbu ili ima namjeru da ih uradi neće biti kažnjen. Vjerovanje je dobro djelo kalba. Nevjerovanje ili nevjerstvo (imansuzluk) je loše djelo kalba. Nevjerstvo (imansuzluk) nije djelo tijela. Na primjer, laž je haram. Ko laže radi loše djelo. Ali on nije nevjernik (kafir). Ko odobrava laganje ili ne vjeruje da je laganje haram postaje kafir.

Vehabija kaže, “Iman postaje originalan vjerovanjem i praksom kalba i potvrdom jezika i obavljanjem ibadeta. Ovako je takođe rekao i ehli sunnet vel-džema’at.” On onda ovako kaže na 339. stranici, “Ako neko voli Allaha on mora da voli i one koji su Mu pokorni, Njegove Poslanike, Njegove dobre (salih) robove i one koje Allah voli.

Prema tome, ljubav prema Evlijama rahime-humullahu teala je znak ljubavi prema Allahu dželle-šanuhu. Ništa se ne može reći protiv onih koji izražavaju svoju ljubav prema njima. Kako je i vehabijska knjiga primorana da napiše, zabranjeno je, i kufr je, voljeti one koje Allah dželle-šanuhu ne voli, i potrebno je, i znak je imana, voljeti one koje On voli. To je ibadet koji se zove hubb-i fillah ve bugd-i fillah za koji je rečeno da je najviši od svih drugih ibadeta. Nevjernici i višebošci (kafiri i mušrici) vole drugo štošta osim Allaha dželle-šanuhu. Pošto muslimani vole Allaha dželle-šanuhu oni vole Njegovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem i Evlije rahime-humullahu teala koje i Allah dželle-šanuhu voli. Vehabijska knjiga brče ove dvije ljubavi jednu sa drugom. On pokušava da pripiše ajeti kerime koje kažu da je Međutim, muslimani vole Njegovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem i Evlije rahime-humullahu teala zato što vole Allaha dželle-šanuhu i zato što ih i On voli. Vehabijska knjiga miješa ove dvije ljubavi jednu sa drugom. Ona uzima ajeti kerime, koji osuđuju kafirske ljubavi, kao da oni obuhvataju (kao da se oni odnose na) ljubavi muslimana.

Neke haridžije, jedna od 72 bid’at sekte, i vehabije nisu protiv Kur’ani kerima i hadisi šerifa. Ali oni, pogrešno razumjevši i krivo tumačeći nassove (ajeti kerime i hadisi šerife) čija značenja nisu jasna i definitivna već nejasna i sumnjiva, kažu da su obavljanje farzova i odustajanje od harama dio imana. Oni kažu, “Da bi neko bio mu’min on treba vjerovati u šest temelja (šartova) vjerovanja i da živi po islamu. Ko ne izvršava farzove ili radi harame postaje kafir.” Oni na osnovu pogrešnog razumjevanja žigošu muslimane kao kafire. Međutim, iman je vjerovanje da su farzovi farz i da su harami haram. “Nevjerovanje” i “vjerovanje bez obavljanja” su dva potpuno rzličita pojma. Pošto oni miješaju (brču) ova dva koncepta jedan sa drugim oni se odvajaju od ehli sunneta. Ali, oni zbog ovog svog (nakaradnog) vjerovanja ne postaju kafiri. Oni postaju inovatori u ibadetu (bid’at ehli), otpadnici, jeretici. Međutim oni, koji bez te’vila nassova smatraju muslimane koji ne ibadete, ili rade harame, kafirima, postaju sami sobom kafiri. Hadisi šerif kaže, “Allah dželle-šanuhu puni srce imanom onog ko ne voli inovatora [u ibadetu]. Allah dželle-šanuhu će spasiti od straha Sudnjega dana onog ko osudi inovatora [u ibadetu].

SAVJET MUSLIMANU

Back | Index | Next