SAVJET MUSLIMANU

Back | Index | Next

Slijeđenje imama mezheba ili taklid

21 - Nemezheblija piše na tri stotine osamdeset petoj (385.) stranici [vehabijske knjige Feth-ul-medžid]: “Imamima vjere je bilo dozvoljeno činiti idžtihad. Oni su zapisali dokumente (delile) propisa (hukm) koje su izveli. Ako neko slijedi imamove propise, umjesto dokumenata, odnosno ajeta i hadisa, on postaje sapik (jeretik, otpadnik, krivovjernik). Ovako su takođe rekli i imam-i Malik, Ahmed i Šafi’ija.

Ova tri velika imama ehli sunneta, kao takođe i imam a’zam Ebu Hanifa, rahmetullahi alejhim, su ovo rekli duboko učenim alimima koji su bili mudžtehidi (a ne običnim muslimanima). Mudžtehid mora da slijedi delile na koje je naišao, ajeti kerim i hadisi šerif. On čak ne može slijediti ni svoj idžtihad ni idžtihad drugog mudžtehida. To je tako, zato što, po pitanju stvari koje su jasno izražene u ajeti kerimu ili hadisi šerifu nije dozvoljeno činiti idžtihad.

U knjizi Berika na tri stotine sedamdeset šestoj (376.) stranici piše, “Mi nismo mudžtehidi. Mi smo mukallidi. Za nas mukallide su sened (dokument) i delil (dokaz, putokaz) riječi alima fikha, to jest mudžtehida. Ako nama izgleda da se neki ajeti kerim ili hadisi šerif, koji znamo ne podudara s njihovim riječima mi moramo slijediti njihove riječi a ne ono što mi iz njih (tj. iz ajeti kerima ili hadisi šerifa) razumijemo. Mi ne smijemo reći da ga (tj. taj dokument) oni nisu vidjeli, ili da su ga vidjeli ali ga nisu razumjeli.” [Hadimi Hadimi (preselio na ahiret 1176./1762. godine), Berika, stranica 376] Autor ove knjige (tj. knjige Feth-ul-medžid), nemezheblija, misli da su Ahmed ibni Tejmijja i njegov učenik ibni Kajjim Dževzijje mudžtehidi. On slijedi njihovo shvatanje ajeti kerima i hadisi šerifa. Ali, njemu se ne sviđaju idžtihadi imama naše vjere. Međutim, kako i on sam gore priznaje, naši vjerski imami su bili ti koji su zapisali ajeti kerime i hadisi šerife iz kojih su idžtihadom izveli propise. Ovaj autor povezuje pripadnike ehli sunneta koji slijede vjerske imame s kršćanima i ćifutima, koji, i ne osvrčući se na Allahovu dželle-šanuhu knjigu, slijede sveštenike i rabine. On je toliko bezobrazan da naziva muslimane mušricima. Kako bi bilo lijepo kada bi on shvatio da je on u zabludi (dalaletu) zbog toga što slijedi džahile koji nisu mudžtehidi i koji nisu bili u stanju da shvate veličinu Alima ehli sunneta. Ibni Abidin je napisao na početku poglavlja o taharetu (čišćenju), “Mukallidi ne moraju da istražuju i da vide (tj. da se uvjeravaju u) delile i senede mudžtehida.” Ovaj autor, vehabija, takođe ni to ne vjeruje. On navodi hadisi šerif koji je rečen Mu’azu. Međutim ovaj hadisi šerif pobija njegova krivovjerna vjerovanja. Pošto on dobro poznaje svoj maternji jezik, arapski jezik, on citira mnoge ajeti kerime i hadisi šerife kako bi nam dokazao da je njegova svaka riječ dokumentovana. Ali, s obzirom da je on “tanak” u razumjevanju, logici i rasuđivanju, on ne vidi da ajeti kerimi i hadisi šerifi, koje on navodi kao dokaz za svoje riječi, u stvari iznose na vidjelo da je njegov dokaz pokvaren i čuruk (neispravan, truho). On nam takođe kaže i to da je imam a’zam Ebu Hanifa, rahime-hullahu teala, rekao svojim učenicima, “Uzmite ajete i hadise! Odbacite moje riječi.” Imami a’zam je to rekao svojim učenicima koji su bili mudžtehidi, a ne, kako to ovaj autor pretpostavlja, mukallidima kao što smo mi, i Ibni Tejmijje, i Ibni Kajjim, i Muhammed Abduh i Sejjid Kutub i Mevdudi. Oni su trebali pročitati, i naučiti, knjige jednog od imama mezheba i pokušati da se usreće sa slijeđenjem tog imama. [Ibni Tejmije je umro 728./1328. u Damasku. Muhammed ibni Kajjim-i Dževzijje je umro 751./1350. godine. Abduh je umro 1323./1905. godine u Egiptu. Sejjid Kutb je umro 1386./1966. godine u Egiptu. Mevdudi je umro 1399./1979. godine u Americi.]

Ovaj autor citira na tri stotine devedeset trećoj (393.) stranici ajeti kerim, “Ako pozoveš munafike Allahu dželle-šanuhu i Resulu oni okreću svoja lica i ne dolaze,” i povezuje pripadnike ehli sunneta s munaficima. On kaže, “Sljedbenici ehli sunneta su postali mušrici zato što su se okrenuli od ajeta i hadisa i što insistiraju na slijeđenju imama mezheba.

On opet, i ovdje, kleveće muslimane ehli sunneta. On tvrdi da smo mi skrenuli s Pravoga puta zato što ne vjerujemo njihova pokvarena i izopačena tumačenja ajeti kerima i hadisi šerifa. Mi mu kažemo, “Mi se ne okrećemo od ajeti kerima. Mi nismo nepokorni njima već tvojim iskrivljenim tumačenjima. Ispravna značenja ajeti kerima i hadisi šerifa nisu onakva kako ih ti razumiješ. Njihova ispravna značenja je Resulullah, sallallahu teala alejhi ve sellem, rekao Ashabima kiram, radijallahu teala anhum. Alimi ehli sunneta, rahime-humullahu teala, su naučili ta njihova ispravna značenja od Ashaba kiram. Oni su ih zapisali u svoje knjige kako su ih shvatili. Oni su napisali jasno ono što je rečeno jasno. Oni su, po pitanju stvari, koje su bile nejasne i prikrivene, izveli idžtihad i zapisali ih onako kako su ih sa idžtihadom razumjeli. Mi slijedimo ono što su ovi veliki alimi razumjeli i zapisali. Mi ne slijedimo nemezheblije. Mi nećemo da nas njihova pogrešna tumačenja prevare i odvedu s Pravoga puta. Vi ste oni koji su se okrenuli od Kitaba i Sunneta a ne mi!

Muhammed Hasan Džan Serhendi Mudžeddidi, rahmetullahi teala alejh, ovako piše na persijskom jeziku, u četvrtom poglavlju knjige Usul-ul-erbe’a fi-terdid-il-vehhabijje, “Nas, obične muslimane, upoznaju s propisima (ahkamima) islamske vjere duboko učeni alimi i savršeno pobožni muslimani (salihun). Oni su muhaddisi i mudžtehidi, rahime-humullahu teala. Alimi hadisa su izučavali hadisi šerife i odabrali one prave. Mudžtehidi su izveli propise iz ajeti kerima i hadisi šerifa. Mi (obični muslimani) izvršavamo sve naše ibadete i poslove u skladu sa ovim propisima, ahkamima. S obzirom da mi živimo u vrijeme koje je daleko iza Resulullahovog sallallahu alejhi ve sellem vremena, i pošto nismo u stanju da razlučimo nasih od mensuh i muhkem (jasnih) od muevvel (nejasnih) nassova, i pošto ne znamo kakvi su u stvari podudarni nassovi koji izgledaju kontradiktorni, mi moramo slijediti jednog (od) mudžtehida. Jer, ne postoji drugi način osim da slijedimo mudžtehida koji je živio blizu Resulullahovog sallallahu alejhi ve sellem vremena i bio duboki alim, pun takve, i sposoban u izvođenju propisa, i koji je ispravno shvatio i razumio značenja hadisa. Čak je i Ibni Kajjim Dževzijje -- kojeg nemezheblije smatraju velikim alimom -- rekao u njegovoj knjizi I’lam-ul-muki’in da oni, koji nemaju kvalifikacija, ne smiju zaključivati iz nassova, to jest iz Kitaba i sunneta. Knjiga Kifaje kaže, “Kada neki ami [to jest nemudžtehid] (riječ nemudžtehid se odnosi na današnje SVE hodže i alime) nauči jedan hadisi šerif on ne smije raditi prema onom kako ga je on razumio. Njemu (hadisu) možda treba dati drukčije značenje od onoga kako ga on razumije. Ili, on je možda mensuh. Međutim mudžtehidova fetve nema sumnje.” Isto piše i u knjizi Takrir -- koja je komentar na knjigu Tahrir -- koja, nakon što kaže, “može biti mensuh” još dodaje i, “On mora slijediti ono što su alimi fikha rekli.” Sejjid Semhudi, rahime-hullah, u njegovoj knjizi Ikd-i ferid kaže: “Ibn-ul-Humam (preselio na ahiret 861./1456. godine), veliki alim hanefi mezheba, kaže da je imam Ebu Bekr Razi rekao, “Visoko obrazovani (duboko učeni) alimi su jednoglasno rekli da obični muslimani (dakle, amije ili avam ili nemudžtehidi) ne smiju slijediti Ashabe kiram već riječi alima koji su kasnije došli i čije su riječi lako razumljive, i koji su razvrstali i objasnili propise islama.” Muhibbullah Bihari Hindi, rahimehullahu teala, koji je 1119./1707. g.n.e. preselio na ahiret, je napisao sljedeće u njegovoj knjizi Musellem-us-subut, i u njenom objašnjenju koje se zove Fevatih-ur-rahemut, “Duboko učeni alimi su jednoglasno rekli da obični muslimani (tj. avam ili ami) ne smiju slijediti Ashabe kiram već alime koji su objasnili islam i čije su riječi lako razumljive i koji su podijelili islam u naučne oblasti. Takijjuddin Osman ibnus-Salah Šehri Zuri [577.-643./1181.-1234. g.n.e.], rahime-hullahu teala, je iz ovoga zaključio da je dozvoljeno slijediti samo četiri imama i nikog drugog osim njih.” U knjizi Šerh-i minhadž-ul-usul piše, “Imam-ul-Haremejn [Abdulmelik Nišapuri Šafi’i preselio na ahiret 478./1085. g.n.e.] je napisao u njegovoj knjizi Burhan da muslimani nemudžtehidi ne smiju slijediti mezhebe Ashaba kiram. Oni moraju slijediti vjerske imame, odnosno, imame četiri mezheba.

Kako vidimo, oni, koji se ne pokoravaju gore pomenutoj idžmi alima su jeretici. Jer, Ashabi kiram, radijallahu teala anhum edžma’in, su bili zauzeti džihadom i širenjem islama. Oni nisu imali vremena da pišu knjige tefsira i hadisa. Resulullahov, sallallahu alejhi ve sellem, nur je toliko prodro u njihova mubarek srca da oni nisu trebali učiti iz knjiga. Svaki od njih je pronašao pravi put snagom tog nura. Nakon najboljeg od svih stoljeća [tj. prvog vijeka islama] su se pojavile nesuglasice u znanju i mišljenju. Pojavile su se i izvjesne oprečne naracije (haberi) koje su pripisivane Ashabima kiram i tabi’inima. Oni koji su tražili Pravi put su bili zbunjeni. Allah džellešanuhu je iz ovog ummet-i merhume odabrao četiri salih i mutteki alima, kao dobročinstvo (lutf). On ih je obasuo superiornom moći izvođenja propisa iz nassova (tj. Kitaba i Sunneta). On je odlučio da će spasiti (hidajet učiniti) sve muslimane koji ih budu slijedili. On je naredio muslimanima da ih slijede. Ova Allahova dželle-šanuhu naredba je u pedeset osmom ajetu sure Nisa, čije značenje glasi, “O vjernici! Pokoravajte se Allahu i Resulu i vašem ulul-emru!” (4-58) Ovdje, ulul-emr, znači alimi koji su došli na nivo idžtihada. Ovi alimi su četiri dobro poznata velika imama, odnosno, četiri čuvena mezheb imama. Osamdeset drugi ajeti kerim sure Nisa jasno kaže da su ovi uzvišeni ljudi, koji se u gore navedenom ajeti kerimu nazivaju ulul-emr, mudžtehidi. Ovaj ajeti kerim hoće da kaže, “Ulul-emr su alimi koji mogu izvoditi propise iz nassova.” Izvjesni ljudi kažu da su vladari i guverneri (hakimi, valije) ulul-emr. Ako oni misle da kažu “oni vladari koji mogu izvoditi propise iz [ili činiti idžtihad na osnovu] nassova” oni su u pravu. Oni mogu biti ulul-emr ako su alimi. Ali ne zato što su vladari! Četiri halife i Omer bin Abdul’Aziz, radijallahu teala anhum edžma’in, su bili i vladari i alimi. Vladari koji su džahili, fasici i kafiri nisu kao oni, zato što hadisi šerif kaže, “Niko se ne smije pokoriti ničijim riječima koje izazivaju griješenje!” [Ali, nikada nije dozvoljeno ustajati protiv zakona ili pobuniti se protiv države. Muslimani trebaju uvijek podržavati državu. Ako država oslabi nastaće fitna i revolucija što je gore od najgore administracije.] Značenje petnaestog ajeta sure Lokman glasi, “Ako te natjeraju da nešto drugo Meni ravnim smatraš, ono o čemu ti ništa ne znaš, ti ne slijedi ovo njihovo naređenje.” (31-15) Hadisi šerif jasno definiše šta znači ulul-emr. Hadisi šerif koji nam saopštava Abdullah Darimi kaže, “Ulul-emr su alimi fikha.” Imam Sujuti citira u njegovom tefsiru, koji se zove Itkan, da je ibni Abbas radijallahu teala anhuma rekao, “Ulul-emr su [četvorica vodećih] alima fikha i islama.” To isto, takođe, piše i na tri stotine sedamdeset petoj stranici trećeg toma knjige Tefsir-i kebir, i na stotinu dvadeset četvrtoj stranici drugog toma imam-i-Nevevijeve rahmetullahi alejh (Jahja Nevevi je preselio na ahiret 676./1277. godine) knjige Muslim šerhi, i u tefsirima Me’alim i Nišapuri. Ove jasne definicije koje su date u ajeti kerimima i knjigama hadisa i tefsira ne pokazuju samo da je potrebno da se pokoravamo mudžtehidima već one takođe dokazuju i to da su nemezheblijine riječi, “Pokoravati se ikom drugom osim Allaha i Pejgambera je širk i bid’at,” netačne i besmislene. Po ovom pitanju ima mnogo drugih hadisi šerifa i habera. Od ovih:

I - Resulullah, sallallahu teala alejhi ve sellem, je upitao Mu’aza bin Džebela, radijallahu teala anh, kada ga je htio poslati u Jemen kao sudiju, “Kako ćeš suditi?” On je odgovorio, “Prema Allahovom kitabu.” Na što mu Resulullah alejhisselam reče, “Šta ako ne pronađeš [rješenje] u Allahovom kitabu?” “Ja ću ga onda potražiti u sunnetu Allahovog Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem,” odgovori on. Kada ga je ponovo upitao, “A ako ga ne mogneš naći ni u Resulullahovom sunnetu?” Mu’az je odgovorio, “Ja ću to uraditi onako kako razumijem na osnovu mog idžtihada.” Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem je stavio svoju mubarek ruku na Mu’azova prsa i rekao, “Elhamdu lillah! Allah dželle-šanuhu je dao da se izaslanik Njegovog Resula složi s Resulullahovim odobrenjem.” Tirmizi, Ebu Davud i Darimi su zapisali ovaj hadisi šerif u svojim knjigama. Ovaj hadisi šerif otvoreno ističe činjenicu da riječ “ulul-emr” znači “mudžtehid,” i da je Resulullah zadovoljan sa onim koji su im pokorni.

II - Hadisi šerif koji saopštavaju Ebu Davud i Ibni Madže glasi, “Ilm je sastavljen iz tri dijela: Ajeti muhkeme, Sunnet-i kaime i Faridat-i adile!” [Sulejman Ebu Davud Sidžstani je preselio na ahiret 275./888. godine u Basri.] Veliki alim hadisa Abdulhakk Dehlevi, rahmetullahi teala alejh, je protumačio ovaj hadisi šerif u svojoj knjizi na persijskom jeziku (koja se zove) Eši’at-ul-leme’at. Ona je komentar na knjigu Miškat. On piše, “Faridat-i adile je znanje koje je u skladu s Kitabom i Sunnetom. Ono se odnosi na idžmu i kijas zato što su idžma i kijas izvedeni iz Kitaba i Sunneta. Dakle, idžma i kijas se računaju kao ekvivalentni, srodni s Kitabom i sunnetom, i nazivaju se faridat-i adile. Prema tome, nama je naređeno kao vadžib da radimo naša djela u skladu sa oba. Shodno tome, značenje hadisi šerifa je da postoje četiri izvora islama: Kitab, Sunnet, Idžma i Kijas.”

III - Kada je Omer-ibnul-Hattab, radijallahu anh, postavio Šurejha da bude kadija on mu je rekao, “Ono što je jasno objavljeno pogledaj u Allahovom kitabu. O tome ne pitaj nikog! Ako ne mogneš naći [odgovor na postavljeno pitanje u njemu] (onda ga) potraži ga u Muhammedovom, alejhisselam, sunnetu! Ako ga ne mogneš ni tamo naći, učini idžtihad, i odgovori onako kako razumiješ.”

IV - Kada su tužitelji dolazili hazreti Ebu Bekiru, radijallahu anh, on je prvo tražio odgovor u Allahovom kitabu i odlučivao na osnovu njega. Kada ga nije mogao naći u njemu, on je odgovarao na osnovu onoga što je čuo od Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem. Ako nije čuo [ništa što se odnosi na postavljeno pitanje] on je pitao Ashabe kiram, radijallahu teala alejhim edžma’in, i rješavao spor po njihovoj idžmi.

V - Kada je Abdullah ibni Abbas radijallahu anhuma sudio, on je [prvo] tražio odgovor [na postavljeno pitanje] u Kur’ani kerimu. Ako ga nije mogao naći u njemu on je citirao ono što je čuo od Resulullaha. Ako od njega nije ništa čuo [o postavljenom pitanju] on je (o tome) pitao Ebu Bekira ili Omera, radijallahu anhuma. Kada mu oni nisu mogli odgovoriti on je odlučivao po svom re’ju (rasuđivanju).

A sada ćemo objasniti da riječi “pitati alime mudžtehide” znače “pitati imame četiri mezheba”!

PRVI DOKUMENT koji dokazuje da moramo slijediti četiri imama: Svi muslimani su vijekovima, od vremena Ashaba kiram pa sve do danas, slijedili (činili taklid) ova četiri imama. Po pitanju slijeđenja njih je formirana idžma’ (tj. opšta jednoglasnost i saglasnost i odluka). Hadisi šerifi koji glase, “Moj ummet neće imati idžmu u nečemu što je dalalet (stranputica, pogrešan put),” i “Allahovo dželle-šanuhu zadovoljstvo je u [vašem] idžma’u. Onaj ko se udalji od džema’ata će otići u džehennem,” jasno kažu da je idžma sahih.

DRUGI DOKUMENT koji dokazuje da je vadžib slijediti četiri imama, rahime-humullahu teala, je sedamdeset prvi ajet sure Isra, čije značenje kaže, “Mi ćemo toga dana pozvati svaku grupu sa njihovim imamima!” (17-71) Kadi Bejdavi, rahime-hullahu teala, je napisao u tefsiru ovog ajeti kerima da to znači, “Mi ćemo pozvati svaki ummet s Pejgamberom kojeg su oni prihvatili kao svog vođu (reisa) i sa onima koje su slijedili u vjeri.” Isto je tako napisano i u knjizi Medarik. Imam Begavi [Husejn bin Mes’ud, Muhjissune, preselio na ahiret 516./1122. g.n.e. u gradu Horasanu (Bag)] kaže u njegovom tefsiru Me’alim-ut-tenzil da je Ibni Abbas rekao, “Oni će biti pozvani sa vladarima koji su ih vodili u hidajet (upućivali pravim putem) ili dalalet (vodili krivim putem). Sa’id bin Musejjib [preselio na ahiret 91./710. godine u Medini] je rekao, “Svi ljudi (kavm) će se okupiti oko svojih vođa koji su ih upućivali ili na hajr (dobro) ili na šerr (zlo). U tefsiru Husejni [i u tefsiru Ruh-ul-bejan] piše da će oni biti pozvani po [imenima] imama mezheba. Na primjer, zvaće ih, ‘O Šafi’ija’, ‘O Hanefija’.” Iz ovog se zaključuje da će imami, koji su kamil i mukemmil, biti šefa’atdžije onima koji su ih slijedili. Imam Ša’rani je napisao u svojoj knjizi Mizan-ul-kubra, da, kada je šejh-ul-islam Ibrahim-ul-Lakani preselio na ahiret izvjesni salih muslimani su ga usnili. Oni su ga upitali u snu kako ga je Allah dželle-šanuhu tretirao? [Ibrahim-ul-Lakani rahime-hullahu teala, jedan od maliki alima u nauci kelama je preselio na ahiret 1041./1632. godine.] [On im je odgovorio] “Kada su mi meleci koji ispituju rekli da sjednem imam Malik je došao i rekao im, ‘Treba li ovakvu osobu pitati vjeruje li u Allaha dželle-šanuhu i Njegovog Resula? Ostavite ga na miru.’ Oni su me ostavili.” Opet, u knjizi Mizan piše, “da će velikani tesavvufa i alimi fikha biti šefa’atdžije (posrednici) onim koji ih slijede. Oni će biti sa njima kada oni budu predavali Allahu dželle-šanuhu dušu, kada ih Munker i Nekir budu u grobu ispitivali, na Hašru (proživljenju), Nešru (skupu na Sudnjem danu), Hesabu (suđenju), i Sirat ćupriji. Oni ih neće zaboraviti. Kada će velikani tesavvufa pomagati svojim učenicima na svim strašnim mjestima, zar ih mudžtehid imami neće zaštititi? Ovi [mudžtehid imami] su imami mezheba. Oni su čuvari ummeta. O moj brate, kako si sretan! Slijedi kojeg god hočeš od četiri imama mezheba i usreći se!” Kako vidimo na kijametu će svako biti prozvan po imenu njegovog mezheb imama. Imam će biti šefa’atdžija onima koji ga slijede. Sve četiri imama su na tako visokom stepenu. Značenje petnaestog ajeta sure Lokman glasi, “Slijedi put onih koji Meni čine inabet (koji Mi se okreću u pokajanju)!” (31-15) Jednoglasno je rečeno da su sve četiri imama imala inabet, to jest, da su se okrenula Allahu dželle-šanuhu u pokajanju.

TREĆI DOKUMENT koji dokazuje da je vadžib slijediti četiri imama je stotinu četrnaesti (114.) ajeti kerim sure Nisa. Značenje šta Allah dželle-šanuhu kaže u ovom ajeti kerimu je, “Mi ćemo onoga, ko se nakon što je naučio hidajet (Pravi put), suprotstavi Pejgamberu i skrene sa puta mu’mina (pravovjernih), odvući putem kojim je zalutao a onda ćemo ga baciti u užasni džehennem!” (4-114) Hazreti imama Šafi’iju su upitali koji ajeti kerim dokazuje [muslimanima] da je idžma’ delil. On je, da bi pronašao delil, proučio Kur’ani kerim tri stotine puta i pronašao da je ovaj ajeti kerim odgovor. Ovaj put je vadžib slijediti zato što nam ovaj ajeti kerim zabranjuje odstupanje od puta mu’mina. Nesefi Abdullah (preselio na ahiret 710./1310. godine) kaže u tefsiru Medarik, nakon tumačenja ovog ajeti kerima, “Ovaj ajeti kerim nam pokazuje da je idžma’ dokument (delil) i izvor islama i da se ne smije zanemariti isto kao što se Kitab i Sunnet ne smiju zanemariti.” U tumačenju ovog ajeti kerima u tefsiru Bejdavi (Bejdavi Abdullah je preselio na ahiret 685./1286. godine u Tebrizu) piše, “Ovaj ajet pokazuje da je zanemarivanje idžma’a haram. Taj put je vadžib slijediti jer je haram odstupiti od puta vjernika.” Salihi i alimi ovog ummeta su rekli da je ne slijeđenje mezheba veliki grijeh. Protivljenje ovoj saglasnosti alima je nepokornost ovom ajeti kerimu zato što Allahu dželle-šanuhu kaže u značenju stotinu desetog (110.) ajeti kerima sure Al-i Imran, “Vi ste hajirli (hairli, najbolji narod) za čovječanstvo! Vi naređujete dobre stvari. Vi zabranjujete loše stvari.” (3-110) Alimi ovog ummeta su rekli da je jako loše ne pripadati mezhebu i da muslimani moraju slijediti mezheb. Dakle, osoba koja misli da je dozvoljeno biti nemezheblija poriče ovaj ajeti kerim i nije pokorna ovom naređenju alima.

Pitanje: Zar Kadijanije i Nićerije i druge nemezheblije nisu muslimani? Zar slijeđenje njih nije slijeđenje puta mu’mina?

Odgovor: Alimi ovih nemezheblija kažu da oni slijede samo dva od četiri izvora islama (edille-i šer’ijje). Oni se, odbijajući da prihvate druga dva izvora, odvajaju od većine muslimana. Oni napuštaju put ehl-i-sunnet-vel-džema’ata. Slijeđenje njih neće nikog sačuvati od džehennema. Isto tako i grupe (firke) kao što su, ši’ije, haridžije, mu’tezile, džebrijje i kaderijje [i tablih-i džema’at] i vehabije kažu da slijede njihove alime. Mi opovrgavamo ove nemezheblije istim odgovorima koje su oni dali ovim grupama.

ČETVRTI DOKUMENT koji dokazuje da je vadžib slijediti četiri imama je četrdeset treći ajeti kerim sure Nahl i sedmi ajeti kerim sure Enbija. Značenje ovog ajeti kerima je, “Pitajte ehli zikr (učene) o onome što ne znate!” Ovaj ajeti kerim naređuje onima koji ne znaju kako da ibadete i kako da izvršavaju svoje poslove, da pitaju one koji to znaju i da to od njih nauče. Ovaj ajeti kerim nam naređuje da ne pitamo svakoga, i da ne učimo od svakoga, i da ne učimo od vjerskih džahila, već da pitamo alime, i da pitamo ono što ne znamo. Dakle, ako neko nije dovoljno kvalifikovan da lično pronađe rješenje za neki problem u Kur’ani kerimu i hadisi šerifu, on ga (tj. rješenje za neki problem) mora pitati, tražiti ili od mudžtehida mezheba kojem on pripada [ili u knjigama alima mezheba kojem pripada] i tako naučiti. Ako ga (tj. mudžtehida) on upita, i radi onako kako je naučio, on ga slijedi (čini taklid). Ako ga ne pita, ili ga ne posluša, ili poriče što je mudžtehid rekao, on je nemezheblija.

Ko su Ehli zikr (učeni) koje ajeti kerim spominje? Jesu li oni imami mezheba ili džahili na vjerskom položaju? Odgovor nam daje hadisi šerif koji je zabilježio Ibni Merdevejh Ebu Bekir Ahmed [Isfahani koji je preselio na ahiret 410./1019. g.n.e.], kojeg prenosi Enes bin Malik, a koji kaže, “Neko može klanjati namaz, postiti, otići na hadž i u rat (gazu). Ali, on je munafik.” “Šta mu daje to licemjerstvo (taj nifak)?” oni upitaše (Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem). “On je munafik zato što prezire [ne begeniše, ne voli] njegovog imama. Njegov imam je Ehl-i zikr.” Iz ovoga se može zaključiti da riječ “Ehl-i zikr” u ajeti kerimu znači “Ulul-emr”. Ulul-emr smo prethodno definisali, u prvom dokumentu. Prema sahih izvještajima Ulul-emr su Ulema-i rasihin i četiri imama mezheba. Ajeti kerimi, “Samo posjednici razuma (akla) to mogu shvariti,” i “Zaista samo oni koji imaju razum to mogu razumjeti,” i “O posjednici razuma, zaibretite se! (tj. zar se necete sa divljenjem začuditi i pouku iz toga uzeti)” ističu veliki stepen i uzvišenost imama četiri mezheba. Džahili i jeretici -- koji nisu dobili fejz od posjednika zuhda i takve, i ljudi od Allaha, i koji su daleko od visokog nivoa imama mezheba -- koji su naučili par arapskih i persijskih riječi daju značenja nassovima, ajeti kerimima i hadisi šerifima, prema svom plitkom razumu. Hadisi šerifi koji govore o hereticima, “Oni koji sami po sebi tumače Kur’ani kerim, iako nemaju pojma o tefsiru, će sjediti na lomači džehennemske vatre,” i “Doći će vrijeme kada u islamu neće biti nijednog vjerskog alima. Džahili, koji će se predstavljati kao vjerski ljudi, će nesvjesno (neznano, bez znanja) izdavati fetve. Oni neće biti na Pravom putu i svakoga će skretati sa pravoga puta.” se odnose na ove nemezheblije. U knjizi Miškat piše da je Džabir, radijallahu anh, rekao da je na putovanju jedan od njegovih drugova ozlijedio glavu. On je pitao je li mu dozvoljeno da upotrijebi hamajliju [dovu (molitvu) ili ajet iz Kur’ani kerima u pisanoj formi]. Rečeno mu je da nije, i da treba da opere glavu. Njegovi prijatelji su mu oprali glavu. On je umro. Kada su došli u Medinu to je sve saopšteno Resulullahu, sallallahu alejhi ve sellem. On je rekao, “Oni su izazvali njegovu smrt. Neka ih Allah džellešanuhu ubije! Ako nisu znali što nisu pitali? Lijek za džehl (neznanje) je pitati i učiti.” Kada je Sahabama ljutito rečeno, koji su umjesto da pitaju učenije sami sobom izdali fetvu, “Neka ih Allah dželle-šanuhu ubije!” šta će biti rečeno savremenim ljudima koji sebe smatraju vjerskim autoritetima, koji -- iako nisu pročitali knjige alima islama -- pokušavaju da, na osnovu svoje šupljoglavosti i kratkovidosti, tumače Kur’ani kerim i hadisi šerif i unište vjere i imane muslimana? Ovakve ljude je ispravno nazvati kradljivcima dina i imana. Da nas Allah dželle-šanuhu zaštiti sve od štete ovih kradljivaca vjere! Amin. Ibni Sirin [Muhammed ibni Sirin je 110./729. g.n.e. u Basri preselio na ahiret] je rekao, “Dobro pazite od koga učite vašu vjeru!” Hazreti Ebu Musel Eš’ari, iako je bio jedan od velikana Ashaba kiram, se ustručavao izdati fetvu u prisustvu Abdullaha bin Mes’uda. On je govorio, “Ne pitajte me ništa u prisustvu ovog okeana znanja.” Jer, Abdullah ibni Mes’ud je i bio učeniji i znao više fikha od Ebu Musel Eš’arije radijallahu anhuma. Imam Šafi’ija je, iako je bio duboko učeni alim, na sabahu, kad god je klanjao namaz kod mezara imama a’zama Ebu Hanife, propuštao učenje Kunut dove i dizanje ruku poslije ruku’a. Kada su ga upitali za razlog on je odgovorio, “Moje duboko poštovanje prema ovom velikom imamu me sprečava da u njegovoj prisutnosti radim nedosljedno njegovom idžtihadu.” Imam a’zam je bio tako veliki alim islama. Da bi čovjek mogao shvatiti njegovu veličinu on mora biti veliki alim i na visokom nivou imama Šafi’ije, koji je, zato što je znao da je imam a’zam živ u njegovom mezaru, izbjegao da uradi nešto suprotno njegovom mezhebu. Tačno je da su ovi veliki imami, rahime-humullahu teala, bili specijalisti u fikhu. Oni su uživali vesele vijesti koje izražava ovaj hadisi šerif koji se nalazi u Buhariji, “Ako Allah džellešanuhu hoće da učini čovjeku dobročinstvo On mu dadne da bude alim fikha.” [Imam Muhammed Buhari je bio imam (predvodnik, vođa) alima hadisa. On je preselio na ahiret 256./870. g.n.e. u Samerkandu.]

Da rekapituliramo. Propisi islama (tj. ahkami) se moraju naučiti ili od alima fikha ili od mudžtehida onog mezheba kojem pripadamo. Oni se ne smiju učiti iz hadisi šerifa i tefsira. Dokaz za naše riječi je hadisi šerif koji kaže, “Svako je stvoren za neki posao.” Alimi hadisa su stvoreni da izučavaju hadisi šerife i da odabiru one koji su sahih. Alimi tefsira (su stvoreni) da ispravno razumiju i saopšte značenja Kur'ani kerima. Oni su se svi polomili od mukotrpnog rada, izvršavajući svoje dužnosti i postižući ciljeve. Alimi fikha su stvoreni da izvedu propise iz nassova, tj. Kur'ani kerima i hadisi šerifa. Ovi veliki alimi, rahime-humullahu teala, su takođe postigli i vrhunac znanja i olakšali posao nama neznalicama. Uz pomoć njihovog dubokog znanja i takve, koje im je Allah dželle-šanuhu dao, oni su usaglasili nasove koji su naizgled suprotni. Oni su razdvojili one koji su muhkem od onih koji su muevvel, ranije od kasnijih i (one koji su) nasih od onih koji su mensuh. Dakle, ovaj sav ummet-i merhume je u cijelome svijetu bio ujedinjen u slijeđenju ovih velikih imama, i vjerovao je da je slijeđenje njihovih stopa ključ propisa islama (ahkama islama). Svi alimi, fadili (oni koji su istaknuti vrlinama u svom vremenu), sulehe, muttekije, velije, kutubi, evtadi, i svi oni koji su bili na Allahovom putu, i voljeli Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem, su se pokorili ovim imamima propisa islama. Islamska vjera (din-i islam) se sastoji iz zbirki pisanja alima hadisa, i stručnjaka (mutehassisa) tefsira, i imama mudžtehida u nauci fikha. Mi džahili i nesposobnjakovići moramo (tj. vadžib nam je) slijediti ove velike alime islama. Jedini način da se spasimo je da slijedimo put koji nam ovi imami pokazuju. Samo oni koji slijede ovaj put će se spasiti. Oni koji slijede one koji slijede svoj nefs, i daju značenja Kur’ani kerimu i hadisi šerifima po svojoj logici, će otići u propast. Značenje devedesetog (90.) ajeta sure En’am kaže, “Njih je Allah uputio [na Pravi put]. Slijedi njihov put!” (6-90) Dakle, oni kojima je dat hidajet nisu nemezheblije već veliki imami, osnivači mezheba, rahime-humullahu teala.

Pitanje: Ja sada vjerujem da su četiri mudžtehid imama, koje nam je naređeno da slijedimo, Ulul-emr, i da su oni takođe i Ehl-i zikr, i da nam ih je vadžib slijediti. Kako mi znamo da mi trebamo slijediti jednog od njih, ili, hoćemo li ih sve slijediti? Zar nije dovoljno da izvjesno djelo zadovoljava bilo kojeg od njih četvorice?

Odgovor: S obzirom da se idžtihadi četiri imama međusobno ne slažu, nije moguće istovremeno slijediti dva, tri ili četiri. Nešto, što jedan smatra vadžibom, drugi smatra haramom. Na primjer, krvarenje kože po imam-i-a’zamu kvari abdest dok krvarenje po imam-i-Šafi’iji ne kvari abdest. Imam Šafija je rekao da ako muškarac dotakne kožu žene (koja mu nije mahrem (kao recimo majka, sestra i sl., tj. koju mu je dozvoljeno oženiti), i čovjekov i ženin abdest je pokvaren. Imam a’zam je rekao da ni muškarčev ni ženin abdest nije pokvaren. Slični slučajevi neslaganja takođe postoje i između imam-i-Malika i imam-i-Ahmed-bin-Hanbela. Ako neko, recimo, slijedi u jednoj ovakoj kontroverznoj stvari imam-i-a’zama, on neće slijediti druge. Ako je neko u skladu sa drugim imamima on po tom pitanju neće slijediti imam-i-a’zama, rahmetullahi alejhim edžme’in. U ovakoj jednoj situaciji je nemoguće biti u skladu sa sva četiri imama. Ima bezbroj slučajeva koji sprečavaju čovjeka da postupa istovremeno u skladu sa tri, pa čak i u skladu sa dva imama. Ovake [kontroverzne ili ihtilafli] situacije se mogu obaviti slijedeći samo jednog imama. [Ostatak odgovora je dat u odgovoru na sljedeće pitanje.]

Pitanje: Ako mi radimo neke poslove po jednom imamu, druge poslove po drugom imamu, treće po trećem imamu i ostatak poslova po četvrtom imamu mi ćemo biti u skladu sa sve četiri imama. Je li to tačno?

Odgovor: Ovako ponašanje je ismijavanje s islamom. Ono izaziva iščezavanje halala i harama. To je zabranjeno. To je haram. Hadisi šerif, koji se nalazi u Muslimovoj zbirci hadisa, kaže, “Munafik (dvoličnik, licemjer) je kao ovca između dva ovna. Ona ide čas jednom čas drugom.” Jedan drugi hadisi šerif, koji se nalazi u Buharijinoj zbirci, kaže, “Munafici su zli ljudi. Oni pokazuju jednima jedno lice a drugima drugo lice.” Trideset osmi (38.) ajeti kerim sure Tevbe, koji se odnosi na ove ljude, kaže, “Nasi (tj. premještanje svetih mjeseci) izaziva pretjerani kufr, čime se nevjernici dovode u zabludu; Oni jedne godine proglašavaju jedan mjesec običnim (halal) a druge godine ga proglašavaju svetim (haram).” (9-38)

U knjigama, Tahrir-ul-usul koju je napisao Ibnul Humam, Muhtasar-ul-usul koju je napisao Osman ibni Hadžib Maliki [preselio na ahiret 646./1248. g.n.e. u Alexandriji], i Durr-ul-muhtar, piše, “Jednoglasno je rečeno da ‘kada smo započeli (izvjesno) djelo (ili posao) prema jednom mezhebu i dok radimo to djelo, i djela koja se odnose na to djelo, nije dozvoljeno prestati imitirati (tj. slijediti) taj mezheb’.” A knjiga Bahr-ur-raik kaže, “Onom ko slijedi imam-i-a’zama je uvijek vadžib slijediti hanefi mezheb. Njemu nije dozvoljeno da bez zarureta (opravdavajuće okolnosti ili primore) radi nešto po drugom mezhebu. Kako kaže veliki alim Kasim [bin Katlubuga Misri hanefi, preselio na ahiret 879./1474. g.n.e.] ‘Svi su jednoglasno složni da ne smijemo prestati slijediti mezheb koji smo slijedili.’” U knjizi Musellem-us-subut koju je napisao Muhibbullah Bihari Hindi hanefi [preselio na ahiret 1119./1707. g.n.e.] piše, “Svako ko nije mutlak mudžtehid [tj. imam mezheba] mora slijediti [mutlak] mudžtehida.

Imam Abdulvehhab Ša’rani je ovako napisao na dvadeset četvrtoj (24.) stranici u njegovoj knjizi Mizan, “Alimu koji nije dokučio nivo (koji se zove) Ajn-ul-ula je vadžib da slijedi jedan od četiri mezheba. Ako ih ne slijedi on će skrenuti sa pravoga puta. On će prouzrokovati da i drugi (skrenu sa Pravog puta i) zalutaju.”

Ibni Abidin, rahmetullahi alejh, piše na dvije stotine osamdeset trećoj stranici knjige Redd-ul-muhtar, “Onom ko je ami nije dozvoljeno da mijenja mezheb. On mora da slijedi koji god hoće mezheb [od postojeća četiri].” Ami je musliman koji nije mudžtehid. (U njih se ubrajaju današnje sve hodže i današnji svi alimi. Molimo vas pročitajte našu knjigu Iman i islam, četvrto poglavlje, koje govori kako se treba vjerovati u Allahove dželle-šanuhu Poslanike alejhimussalatu vesselam.)

Šah Velijullah Dehlevi, rahimehullahu teala, piše u knjizi Ikd-ul-džejjid, “Osobi koja je na vjerskom položaju i koja nije dokučila stepen idžtihada nije dozvoljeno raditi onako kako ona razumije hadisi šerife. Jer, ona nije u stanju da razgraniči koji su hadisi šerifi mensuh, koji muevvel, a koji muhkem.” Ovo isto piše i u Ibni Hadžibovoj knjizi Muhtasar. Opet, Šah Velijjullah Dehlevi, rahmetullahi alejh, piše u njegovoj knjizi Fujud-ul-Haremejn, “Hanefi mezheb je najcjenjeniji mezheb. On najbolje odgovara Poslanikovom sunnetu (sunnet-i Nebevijje) koji je sakupljen u knjizi (koja se zove Sahih) Buhari (Džami-i sahih, Buhari-i šerif).

Data Gendž Bahš-i Lahori, rahime-hullahu teala, u njegovoj knjizi Kešf-ul-mahdžub kaže da je Mu’az Razi [preselio na ahiret 258./827. g.n.e.], rahmetullahi teala, usnio Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellim, i upitao ga, “O Resulullah! Gdje ću te naći? Na što mu je Resulullah odgovorio, “U Ebu Hanifinom mezhebu.” [Ali bin Osman Data Gendžbahš je preselio na ahiret 465./1072. godine.]

Ibni Humam, rahmetullahi alejh, je napisao u njegovoj knjizi Tahrir, “Postoji jednoglasna saglasnost o tome da nije dozvoljeno napustiti mezheb koji slijedimo ili po kom smo započeli našu radnju (djelo).”

Mevlana Abdusselam je napisao u njegovom komentaru na knjigu Dževhere, Ko u svom ibadetu i poslovima koji su učinjeni s idžtihadom slijedi jedan od četiri mezheba, on ih sigurno izvršava u skladu s Allahovim dželle-šanuhu naređenjem. [Abdusselam ibn Ibrahim Lakani Maliki, rahmetullahi alejh, je preselio na ahiret u Egiptu 1078./1668. godine. On je napisao knjigu Ittihaf-ul-murid kao komentar na knjigu njegovog oca, Dževheret-ut-tevhid, koja je napisana u pjesničkom stilu.] [Abdul’aziz Dehlevi je preselio na ahiret u Delhiju 1239./1823. godine.]

Imam Rabbani mudžeddid-i elf-i sani, rahmetullahi alejh, je napisao u njegovoj knjizi Mebde’ ve Me’ad, “Allahu teala je otkrio ovom fakiru da je, džema’atovo neučenje za imamom, u hanefijiskom mezhebu, hak (istina).”

Šah Abdul’aziz Dehlevi, rahime-hullahu teala, [preselio na ahiret u Delhiju 1239./1823. g.n.e.] je u tumačenju ajeti kerime, “Ne pripisujte Allahu dželle-šanuhu šerika (druga)!” napisao, “Ima šest vrsta ljudi kojima moramo biti pokorni; mudžtehidi u vjerskom znanju, turuk-i alijje, mešajihi, ...”

Imam Gazali, rahmetullahi alejh, je napisao u predmetu o emr-i marufu u njegovoj knjizi Kimja-ji se’adet, “Nijedan alim nije nikom, nikad, dozvolio da učini nešto što nije u skladu sa mezhebom kojeg slijedi.”

Abdulhak Dehlevi, rahmetullahi alejh, je napisao u njegovoj knjizi Sifr-us-se’adet, “Zgrada vjere islama stoji na četiri stuba [mezheba]. Onom ko krene jednim od ova četiri puta i otvori jedna od ovih četvero vrata je odlazak na drugi put i očekivanje da otvori neka druga vrata besmislena igra. On će uznemiriti povezanost svojih poslova i skrenuti sa Pravoga puta.” On opet piše, u istoj knjizi, “Opšta saglasnost alima i najbolji put za muslimane današnjeg vremena [koje se zove ahir-i zeman] je da slijede jedan od četiri mezheba. Na ovaj način se održava i vjerski i dunjalučki red. Svako slijedi onaj mezheb koji mu se najviše sviđa. Mijenjanje mezheba nakon izvjesnog vremena slijeđenja pokazuje čovjekovo nepovjerenje u prethodni mezheb te se djela i riječi kvare i dovode u nered. Ulema koja je kasnije došla je jednoglasno saglasna po ovom pitanju. Ovo je tačno. U ovom je hajr.

Imam Muhammed Kuhistani Hanefi [preselio na ahiret u Buhari 962./1508. godine], rahime-hullahu teala, je u komentaru na knjigu Muhtasar-i Vikaje napisao, ispred “Kitab-ul-ešribe”, “Oni koji su vjerovali kao mu’tezile da se hak (istina, stvarnost) mijenja, [to jest, da bi razni kontradiktorni idžtihadi bili u redu sa Allahom dželle-šanuhu], su rekli da je amijama [džahilima] dozvoljeno da miješaju mezhebe onako kako im se sviđa. Alimi ehli sunneta su rekli da hak nije promjenljiv, i da, prema tome, ami mora slijediti samo jednog imama. U knjizi Kešf se o ovom detaljno govori. Istraživati olakšice svih mezheba, i raditi po njima, se naziva telfik. Ko tako radi on je grešnik. To je eksplicitno objašnjeno u Sa’id-bin-Mes’udovoj knjizi Tahtavi šerhi.

Pitanje: Može li musliman, koji vjeruje da je telfik (ujedinjavanje) mezheba izigravanje s islamom i koji priznaje da se mezheb ne smije mijenjati, reći da je mezheb kojeg on slijedi hak (istina)?

Odgovor: Postoje dokazi da se tako može reći za svaki mezheb. Mi ćemo ovdje navesti dokaze koji kažu da je bolje slijediti naš -- hanefi mezheb. Imam a’zam Ebu Hanifa Nu’man bin Sabit, rahmetullahi alejh, [preselio na ahiret 150./767. godine u Bagdadu] je od sve četiri imama živio najbliže Ashabima kiram, koji su bili najučevniji, najobrazovaniji u fikhu, i imali najviše vera’a. Imam Abdulvehhab Ša’rani, rahmetullahi alejh, [preselio na ahiret 973./1565. godine u Egiptu] je napisao pravedno o imam-i-a’zamu iako je slijedio šafi’ijiski mezheb. On kaže, “O njemu se niko ne smije loše izražavati zato što je on [imam-i a’zam] bio najviši od četiri imama, i prvi osnivač mezheba, i neko čiji su senedi najbliži Resulullahovim sallallahu alejhi ve sellem, i neko ko je najbolje vidio kako su Ashabi kiram i tabi’ini živjeli. Njegova svaka riječ se temelji na Kitabu i Sunnetu. On nije u svom re’ju nikada izrazio svoje mišljenje.” I dok veliki alim, imam Ša’rani, naziva imam-i-a’zama “Rabbani alim” i kaže da on nije nikada ništa rekao po svom mišljenju, neki alimi hadisa vrlo nepravedno i neistinito okrivljuju ovog velikog imama i njegove učenike i nazivaju ih “ashab-i re’j”. Da Allah dželle-šanuhu oprosti onima koji tako kažu.

Veliki alim šafi’ijiskog mezheba ibni Hadžer-i Mekki je napisao čitavu knjigu o imam-i-a’zamu, rahime-humallahu teala koja nosi naslov Hajrat-ul-hisan fi-menakib-in-Nu’man. [Knjiga Ukud-ul-Merdžan fi-menakibi Ebi Hanifet-in-Nu’man koju je napisao Ahmed Tahavi Hanefi je čuvena. Tahavi je preselio na ahiret 321./933. godine.]

Ibni Abidin, rahimehullahu teala, jedan od hanefi alima, je ovako napisao u predgovoru njegove knjige Redd-ul-muhtar, “Najočitiji dokaz za imam-i-a’zamovu veličinu je to što se njegov mezheb najbrže raširio. Svi drugi mezhebi su uzimali sve njegove riječi kao sened (dokument). Alimi njegovog mezheba su svugdje, čak i nakon njega, izdavali fetve koje se temelje na njegovim riječima. Većina Evlija je postigla savršenstvo radeći u skladu s njegovim mezhebom. Muslimani Anatolije, Balkana, Indije, Pakistana i Turkestana znaju samo njegov mezheb. Iako je Abbasidska država slijedila mezheb svojih djedova [Ashaba kiram, hazreti Abbasa, radijallahu anhum] većina kadija, hakima i alima njihovog vremena su bili hanefije. Oni su radili pet stotina godina po ovom mezhebu. Nakon njih su svi, Seldžuci, kasnije Harezmi vladari i velika Osmanlijska država, slijedili hanefi mezheb.”

Veliki alim Muhammed Tahir Siddiki Hanefi [preselio 981./1573. godine] je ovako napisao u njegovoj knjizi Medžma’ul-bihar fi-garaib-it-tenzil ve leta’if-il-ahbar, “Dokaz koji nam pokazuje da je Allah dželle-šanuhu zadovoljan sa imam-i-a’zamom je to što je On olakšao da se njegov mezheb sgugdje raširi. Da u ovom širenju nije bilo božanskog dejstva (sirr-i ilahi) ne bi većina muslimana slijedila njegov mezheb.”

Imam Rabbani mudžeddid elf-i sani Ahmed Faruki kaddesallahu sirrehul’aziz je napisao u njegovoj knjizi Mektubat, koja je na perzijskom jeziku, u pedeset petom pismu drugog toma, “Imam a’zam Ebu Hanifa je sličan Isa, alejhisselamu. Pošto su mu dati ni’meti vera’a i takve, i zato što je živio po sunnetu senijje, on je u izvođenju propisa iz nassova i u idžtihadu došao na strahovito visok stepen. Neki alimi nisu mogli shvatiti ovaj njegov stepen. Pošto su propisi koje je on pronašao idžtihadom tako delikatni oni su mislili da on nije slijedio Kitab i Sunnet. Oni su ovog uzvišenog imama prozvali re’j sahibija (posjednikom mišljenja). Oni su pogriješili. Jer, oni nisu mogli dokučiti stvarnost (hakikat) njegovog znanja i shvatiti ono što je on shvatio. Međutim, imam-i-Šafi’i alejhirrahme, koji je shvatio nešto od znanja koje je on razumio, je rekao, ‘Svi alimi fikha su u fikhu Ebu Hanifini učenici.’ Muhammed Parisa, rahimehullah, [veliki alim i Evlija u gradu Buhari, koji je preselio na ahiret u Medini 822./1419. godine,] je napisao u njegovoj knjizi Fusul-i sitte, ‘Kada se Isa, alejhisselam, [u Damasku] spusti sa neba njegov idžtihad i ameli će biti u skladu s mezhebom imam-i-a’zama Ebu Hanife.’ Ova izjava, možda, ističe sličnost između najvećeg imama i Isa, alejhisselama.” Ovdje se završava prijevod iz pedeset petog pisma.

Većina Alima i Saliha [i Evlija] ovog ummeta su bili hanefije. Nemezheblije u mnogim svojim knjigama, kao na primjer u knjizi El-džerh-u a’la Ebi Hanife, kleveću jednog ovakog alima koji je živio po svom znanju i nazivaju njegove sljedbenike (mukallide) kafirima pa čak i pišu drsko i bezobrazno (i kažu), “Ko čita knjige fikha postaje kafir.” Ja se čudim šta bi mogao biti razlog da ovi nesrećnici ovako napadaju ovog velikog i mubarek imama? Oni su potpuno nesvjesni da je neprijateljstvo prema njemu neprijateljstvo prema ovom ummetu? Većina materijala, koji smo uzeli iz početka četvrtog dijela knjige Usul-ul-erbe’a fi-terdid-il-vehhabijje, je izvedena iz knjige koja se zove Kitab-ul-medžid fi-vudžub-it-taklid koju je napisao mevlana mahbub Ahmed Mudžediddi Emretseri.

Knjiga Musned-i kebir-i imam-i Ebu Hanife koju je sastavio Ebul-Muejjed Muhammed bin Mahmud Harezmi koji je preselio na ahiret 665./1266. godine ima deset dijelova. Prvi dio citira habere i esere koji veličaju imam-i-a’zama. [Haber je Hadisi šerif. Eser je riječ Sahabe.] On u prvom dijelu navodi hadisi šerif koji se odnosi na njega a koji je on naučio od sadr-ul-kebir Šerf-ud-din-Ahmed-bin-Muejjida iz grada Harezma. Ovaj hadisi šerif, koji nam prenosi Ebu Hurejra radijallahu anh, kaže, “U mom će se ummetu pojaviti čovjek kojega će zvati Ebu Hanifa. On će biti na Kijametu svjetlo mog ummeta” Jedan drugi hadisi šerif koji ima isti lanac kaže, “U mom ummetu će se pojaviti jedan čovjek. Ime mu je Nu’man bin Sabit. Nadimak mu je Ebu Hanifa. On je svjetlo mog ummeta.” Anas bin Malik nam saopštava hadisi šerif, opet preko istog lanca, koji kaže, “Poslije mene će doći neko. Ime mu je Nu’man bin Sabit. Nadimak mu je Ebu Hanifa. Allah dželle-šanuhu će ojačati kroz njegove ruke Svoju vjeru i moj sunnet.” Haber sa istim lancom prenosilaca glasi, “Da vam kažem o čovjeku koji će živjeti u gradu Kufi. Njegov nadimak je Ebu Hanifa. Njegovo srce će biti puno znanja i hikmeta (mudrosti). Pred kijamet (u vrijeme ahiri zemana) će propasti ljudi koji se zovu “benanijje” zato što ga nisu cijenili.” Nemezheblije poriču ove hadisi šerife i kažu da među njihovim prenosiocima ima onih koji nisu dobro poznati. Mi im odgovaramo. Neznanje i neukost potomstva (kasnijih generacija) ne dokazuje nesavršenost ranijih generacija. Oni mogu reći da ovi hadisi šerifi ne postoje u [šest čuvenik zbirki koje se nazivaju] Kutub-i sitte. Međutim, broj hadisi šerifa nije ograničen na one u Kutub-i sittama. Jednoglasno je rečeno da takođe ima puno sahih hadisa i u drugim knjigama hadisa. Hadisi šerif koji se nalazi u Tirmiziju a kog nam prenosi Ebu Hurejra, kaže, “Kad bi iman otišao na planetu Veneru čovjek iz Farisa (Perzije) bi ga vratio nazad.” Ovo se sigurno odnosi na imam-i-a’zama. Ovdje se završava prijevod iz knjige Usul-ul-erbe’a fi-terdid-il-vehhabijje. [Ovu knjigu je napisao na persijskom jeziku Muhammed Hasan Džan Serhendi Mudžeddidi, rahmetullahi teala alejh. Ona je izata 1346./1928. godine u Indiji. On je 1349./1931. godine preselio na ahiret u Pakistanu u gradu Hajderbadu.]

Hadisi šerif, koji prenosi Hakim na osnovu Abdullaha ibni Mes’uda, i koji imam Abdurrahman Sujuti citira u njegovoj knjizi Durr-ul-mensur, kaže, “Svaka od prethodnih Knjiga se sastoji od jednog slova (harfa), odnosno iz jedne riječi (kelime), i svaka saopštava samo jednu stvar. Kur’ani kerim je objavljen na sedam harfova i saopštava sedam stvari: Zedžr (zabranu), emr (zapovijedi), halal, haram, muhkem (jasnost izražavanja), mutešabih (skrivena značenja) i misal (primjer, istorijski izvještaj). Od ovih, znaj halal kao halal! Znaj haram kao haram! Radi što je naređeno! Čuvaj se zabranjenog! Pouči se (iz primjera) misala i hikaja! Pokoravaj se onom što je muhkem! Vjeruj u mutešabih! Reci, mi ih sve vjerujemo. Naš Rabb ih je sve objavio!” [Ovaj hadisi šerif je takođe naveden i na četiri stotine šestoj (406.) stranici vehabijske knjige.] Allame Muhammed Hamid, hatib i muderris u Sultan džamiji u Hamu, u Siriji, u njegovoj knjizi Luzum-u ittiba’i mezahib-il eimme detaljno piše o hanefi mezhebu i dokazuje da je vadžib slijediti jedan od četiri mezheba. Ova knjiga je izdata 1388./1968. godine i ponovo preštampana 1984. godine u Istanbulu. [Imam Sujuti, rahmetullahi teala alejh, je 911./1505. godine preselio na ahiret u Egiptu.]

SAVJET MUSLIMANU

Back | Index | Next