SAVJET MUSLIMANU

Back | Index | Next

Obećanje, zavjet, zaklati životinju mrtvom (Ešedd-ul-džihad i El minhat-ul-vehbijje)

30 - Autor ove vehabijske knjige ovako piše na 146. i 158. stranici, “Zaklati životinju i za kog drugog osim Allaha je haram. Kada oni zakolju životinju sa ovakvim nijjetom, isto kao što su to radili munafici sa ciljem da se približe zvijezdama, oni će postati murtedi čak i ako kažu Bismile dok je kolju. Ono što oni zakolju nije dozvoljeno (halal) jesti. Zemahšeri je rekao da je isti slučaj i sa klanjem životinja za sprečavanje štete od džina kada kupujemo ili gradimo novu kuću. Ibrahim Meruzi je rekao da je haram klati životinje kada dolaze sultan ili državne delegacije sa ciljem da im se dodvori, umili. Jer, te će životinje biti zaklane u ime nekog drugog osim Allaha. Ihlal znači klanje životinje sa glasnim izgovaranjem imena osobe osim Allaha. Nezr, adak (obećanje, zavjetovanje) klanja životinja u nečije ime osim Allaha je ove vrste. Izgovaranje imena te osobe, na primjer, kazavši, ‘Ova životinja je za tu i tu sejjidu ili za tog i tog sejjida’ prije klanja životinje ne pravi nikakvu razliku. Izgovaranje riječi ‘Bismillah’ ne koristi kada se kolje za nezire (obećanja, zavjetovanja). Obećavanje, zavjetovanje hrane i pića za osobe, osim Allaha, da bi im se približili je još jedan primjer ovoga. Odnošenje hrane i pića u turbe i davanje te hrane i pića tamošnjim siromasima za korist mrtvog ili za dobijanje berićeta (bereketa) od njih je isto što i adak (obećavanje, zavjetovanje) za nekog drugog osim Allaha, kao na primjer za idole, sunce, mjesec, mezar, ili zaklinjanje nečim drugim osim sa Allahom. Oboje je širk (mnogoboštvo). Zavjetovanje svijeća ili ulja za lampe, kako to izvjesni heretici čine, je prema saglasnosti muslimana grijeh. Zavjetovanje davanja izvjesne robe siromasima koji hizmete turbeta je isto kao i zavjetovanje slugama idola u crkvi. Ova djela su ibadeti. Ona su širk kada se čine u ime nekoga drugog osim Allaha. Šejh Kasim, alim hanefi mezheba, ovako piše u njegovoj knjizi Durer: ‘Izvjesni ignoramusi (džahili), čija rodbina ili prijatelji putuju po dalekim zemljama, ili su bolesni ili su izgubili nešto, posjećuju grobove dobrih robova i kažu, “O Moj efendija, ako me Allah dželle-šanuhu ponovo ujedini sa onima koji putuju ili dadne mojoj bolesnoj osobi ozdravljenje ili povrati moju imovinu, moj nezir je da dadnem toliko i toliko zlata ili hrane ili vode ili svijeća. Ovaki neziri su batil (pogrešni).” Adak je ibadet. On se ne čini ni za kog drugog osim Allaha. Mrtvac nema ništa. Njemu se ne može ništa dati. Allah sve daje i stvara. Mrtvac ne može ništa ni dati ni učiniti. Vjerovati da može je kufr.’ Ibni Nudžejm kaže u njegovoj knjizi Bahr, ‘Ovaka krivovjerja se često dešavaju u Ahmed-Bedevijevom turbetu. Hanefijski alim šejh Sun’ullah-i Halebi je rekao da Evlijama nije dozvoljeno klati životinje i činiti adak.’ Ahmed-Bedevijevo turbe se nalazi u gradu Tanta. On je bio špijun za Mulesseme državu koja je blizu Maroka. Ovaj špijun je sa svojim trikovima i lažima prevario muslimane. Njegovo turbe je sada kao crkva. Narod mu zavjetuje. Oni ga obožavaju. Svake godine 300.000 ljudi odlazi ovom idolu na hadž.” [Ebul-Kasim Mahmud Džarullah bin Omer el-Mu’tezili, umro u Džurdženijji 538./1144. godine; Ebu Ishak Ibrahim Meruzi šafi’i, preselio na ahiret 340./952. godine.]

(Nezr, nezir=adak=obećanje, obećati, zavjet, zavjetovati.)

Kada se pažljivo razmotre prethodni citati iz njegove knjige uviđa se kako on podvaljuje muslimanima. On prvo navodi ajeti kerime, hadisi šerife i cijenjene odlomke iz knjiga Alima ehli sunneta pa onda kaže da su harami, mekrusi, pa čak i mubasi, širk i kufr. On kaže da su Allahovi dželle-šanuhu dobri (salih) robovi idoli i da su njihova turbeta crkve. On -- pod izgovorom kritikovanja nekolicine ružnih i pokvarenih djela džahila i glupaka, pripadnika sedamdeset dvije heretične grupe -- kaže da su Evlije ehli sunneta rahime-humullahu teala i čisti i vjerni (halis) muslimani kafiri i mušrici. Da bi zaštitili muslimane od ovih trikova, da ih oni ne bi zaveli i prevarili i skrenuli sa pravoga puta, koji su nam prenijeli Alimi ehli sunneta, mi ćemo prevesti deset stranica iz sejjid-Davud-bin-Sulejman-Bagdadijeve rahmetullahi alejh knjige Eššed-ul-džihad fi Ibtal-i Da’vel-idžtihad. Ova knjiga je napisana na arapskom jeziku. Ovo će pomoći muslimanima da shvate da su vehabije (jedni obični) lažovi. [Knjižara Hakikat kitabevi iz Istanbula je preštampala knjige Eššed-ul-džihad i Minhat-ul-vehbijje i sastavila ih obje zajedno u jednu knjigu.]

[Prije nego što počnemo prevoditi, biće prigodno da prvo ukratko napišemo biografiju Ahmed-bin-Ali-Bedevija rahmetullahi alejh, kojeg je ovaj autor nazvao idolom. Šemseddin Sami beg (preselio na ahiret 1322./1904. godine) ovako piše u njegovoj knjizi Kamus-ul’a’lam: “Hazreti Ahmed Bedevi je bio jedan od čuvenih Evlija i šerif, to jest, potomak Resulullahovog unuka hazreti Hasana. Njegov pradjed je 596./1200. godine pobjegao od Hadždžadževog zuluma (nepravde, tiranije, ugnjetavanja) u Maroko. Kada mu je bilo sedam godina on je došao sa ocem i braćom u Mekku. On je kada je usnio san otišao 633. godine u Irak i u Damask. On se kasnije nastanio u Egiptu, u gradu Tanti. Viđeni su mnogi njegovi kerameti. Shvaćeno je da je on jedan od velikih Evlija. Njegov glas i ugled se svugdje proširio i pročuo. On je imao na hiljade i hiljade posjetilaca i učenika. On je preselio na ahiret 675./1276. godine u Tanti.” Riječi da je hazreti Bedevi bio špijun Mulesseme države su još jedna ružna i prefrigana (alčak) vehabijska kleveta. Islamska država Mulesseme, ili Murabitin, je osnovana 440. godine na jugu Maroka. Njen glavni grad je bio Marrakeš. (Država) Mulesseme je pokorila Španiju. Stotinu godina kasnije, 540. godine, je na njenim zemljama osnovana Muvahhidin država. Kada je hazreti Ahmed Bedevi rođen država Mulesseme više nije ni postojala. Ona je nestala a njeno ime je postalo predmet istorije. Ovaj autor, vehabija, nema ni pojma sa istorijom i naučnim znanjem, isto kao što nema ni pojma o tefsirskom i hadiskom ilumu (znanju). S obzirom da je njegov maternji jezik arapski, on brzim i nehajnim perom prišiva ajeti kerimima i hadisi šerifima i odlomcima iz knjiga Alima islama pokvarena značenja. On čita ove njihove riječi, koje su prepune prefinjenog i uzvišenog znanja, kao kad’ čita novine i misli da one znače ono što je on razumio iz njih sa svojom šupljom glavom i plitkim mozgom. Sejjid Kutb, jedan od ovakvih nemezheblija, koji nije imao ni pojma o islamu, i koji je ubijen u fitni koju je on započeo u Egiptu 1386./1966., je napravio “tefsir” Kur’ani kerima. On je u tom “tefsiru” napisao svoja lična shvatanja. On je taj tefsir nazvao Fi-Zilal-il-Kur’an. On ga je napunio sa destruktivnim i razdornim i pokvarenim idejama vjerskog reformatora Muhammeda Abduha, koji je bio šef masonske lože u Kairu. Da Allah dželle-šanuhu zaštiti muslimansku omladinu i da im onemogući čitanje ove pokvarene i otrovne knjige i da ih spasi od zablude! Da nas On zaštiti da ne upadnemo u zamke ovih skorojevića i novonastalih “vjerskih ljudi”! Amin.]

Sejjid Davud bin Sulejman Bagdadi rahmetullahi alejh ovako piše:

Izvjesni ljudi kažu da je kufr i širk obećati (učiniti adak) i zaklati životinju u ime Allaha, i dati njeno meso siromasima, i poslati rezultirajuće sevabe (tj. sevape koji potiču od toga djela) kao poklon Pejgamberima alejhimussalavatu vetteslimat i Evlijama rahime-humullahu teala. Njima treba odmah odgovoriti. Oni koji tako kažu su nemezheblije. Oni ne slijede ni imame mezheba ni alime islama. Oni govore tako zato što su kratkovidi i što im je njihov razum pokvaren i oštećen. Mi ćemo ih ovdje prvo pobiti a zatim iznijeti šta su Alimi islama napisali.

Značenje (meal) dvjesta sedamdesetog (270.) ajeti kerima sure Bekara kaže, ‘Allah dželle-šanuhu zna za sadake koje ste dali siromahu i za nezire koje ste učinili.’ Značenje dvadeset devetog (29.) ajeti kerima sure Hadždž kaže, ‘... neka svoje nezire ispune.’ On u sedmom ajeti kerimu sure Dehr hvali one koji zavjetuju nezr (zavjet) i kaže, ‘Oni su ispunjavali svoje nezire.’ Allah dželle-šanuhu kaže u ovim ajeti kerimima, Ja znam one koji čine nezr (nezir). On hvali one koji čine nezr. On kaže da je nezr nafaka za siromahe. Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem su upitali, ‘Ako jedan čovjek ili jedna žena učine nezr da zakolju devu negdje izvan grada Mekke, hoće li to biti isto kao i klanje deve pred idolima u vrijeme džahilijjeta?’ On je odgovorio, ‘Ne, to neće biti tako! On ili ona treba ispuniti taj svoj nezr! Allah dželle-šanuhu je svugdje hazir i nazir (tj. On je svugdje prisutan i sve vidi). On zna kako je svako namjerio (zanijjetio).’ Ovaj hadisi šerif je sam dovoljan da pobije heretičke riječi. Zaklati hajvana kod groba neke dobre (salih) osobe, koji je radi Allahovog zadovoljstva (rizaluka) obećan kao nezr, i dati njegovo meso kao sadaku siromasima koji se tu nalaze, i pokloniti sevabe (tog djela, tog čina) duši te dobre osobe je dozvoljeno. To nije grijeh. Hajvan koji je obećan da će se zaklati radi Allahovog zadovoljstva se bez sumnje treba zaklati. Klanje tog hajvana je ibadet. Davanje njegovog mesa kao sadaku siromasima je još jedan dodatni ibadet. Svaki od ova dva ibadeta će biti posebno nagrađen.

Povezivanje adaka za mrtve i klanje životinje radi (tj. u ime) Allaha dželle-šanuhu kod groba sa mnogoboštvom (idolatrijom), kako to autor ove vehabijske knjige radi, je velika kleveta protiv muslimana. On je ove svoje riječi trebao dokazati sa ajeti kerimima i hadisi šerifima. Međutim, on nam nije bio u stanju da navede dokaz protiv adaka. On se usuđuje pripisivati muslimanima ajeti kerime koje su došli za kafire i mušrike. On spominje ono što je napisano u knjigama alima fikha da je haram ili da je mekruh, pa čak i džaiz, i onda uzvikuje ‘ovo je kufr, ono je širk’. U stvari, on ne poštuje ni imame mezheba ni alime fikha. On, sa ciljem da prevari i obmane muslimane ehli sunneta, navodi citate koji odgovaraju njegovim interesima ili pomažu njegovim pogrešnim dokazima. Međutim, on slijedi ono što on sam sobom shvata i razumije iz ajeti kerima i hadisi šerifa. On iznosi 173. ajeti kerim sure Bekara, koji kaže, ‘Mušrici čine ihlal (tj. glasno prizivaju ime) nekog drugog osim Allaha.’ On uvijek iznosi ovaj ajeti kerim (kao svoj dokaz i dokument). On kaže da svako ko zakolje hajvana sa bilo kojim nijjetom, osim za (tj. u ime) Allaha, postaje kafir i mušrik. Onda, prema njegovim izjavama su svi muslimani postali kafiri. Jer, u islamskim zemljama se svakodnevno kolju milioni hajvana. Ti milioni hajvana se ne kolju radi Allahovog dželle-šanuhu zadovoljstva, ili zbog ibadeta, već u komercijalne ili prehrambene svrhe. On kaže da ko god zakolje hajvana, radi bilo čega drugog osim Allaha, postaje mušrik. Šta će on na ovo reći?

Nemezheblije kažu da je dozvoljeno zaklati hajvana na nekom drugom mjestu (tj. ne kod groba, daleko od groba) i poslati sevab duši mrtvog. Ali, po njima bi takođe i ovo trebalo biti širk i kufr. Oni kažu, ‘Mi ove (tj. životinje, hajvane) koljemo radi (tj. za) Allaha i njihovo meso poklanjamo siromasima i njihovu nagradu (tj. nagradu od tog mesa) poklanjamo našim mrtvima.’ Mi im kažemo da je, i kada mi kažemo, ‘radi (tj. za) Pejgambera ili radi Evlije’ takođe zaklano sa tom istom namjerom. Odakle to vi (tj. iz kog to vi dokaza) shvatate i razumijete da je klanje hajvana radi (tj. za) njih neispravno? Samo Allah dželle-šanuhu i onaj koga On obavijesti zna nečiji nijjet (tj. namjeru). Drugi niko ne zna. Riječ ihlal u gore navedenom ajeti kerimu, koju oni često upotrebljavaju, znači ‘glasno pozivanje’. Idolopoklonici su, u vrijeme džahilijjeta, kada su klali životinju, uzvikivali, ‘za (radi) Lata’ i ‘za (radi) Uzza’. Kada muslimani kolju oni kažu ‘Bismillah’ ili ‘Allahu ekber’. Mušrici ne izgovaraju Allahovo ime. Oni umjesto Allahovog imena izgovaraju imena idola. Ako jedan musliman, umjesto da spomene Allaha, namjerno kaže ‘radi (za) Abdulkadir-i Gejlanija’ rahmetullahi alejh ili ‘radi (za) Ahmeda Bedevija’ rahmetullahi alejh, ovo njegovo djelo je haram. Ako on to kaže zato što je džahil, alimi ga trebaju naučiti kako se ispravno nijjeti. Za njega se ne može reći odmah da je kafir. Mi ćemo ove riječi još detaljnije objasniti.

Knjiga Redd-ul-muhtar -- izvodeći iz Kasim-bin-Katlubuginog komentara na knjigu Durer-ul-bihar i Ibni-Nudžejm-Zejnul’abidin-i-Misrijeve knjige Bahr-ur-raik [Ibni Nudžejm Zejnul’abidin-i Misri je preselio na ahiret 970./1562. godine] i Kardeši-Omer-ibni-Nudžejmove knjige Nehr-ul-faik [Kardeši Omer ibni Nudžejm je preselio na ahiret 1005./1597. godine] -- ovako piše (tj. objašnjava nezr) u poglavlju jemin (tj. zakletva), ‘Ako su neziri -- (tj. adaci ili obećanja, zavjeti) koje džahili čine, i ulje za kandilje, i svijeće, i pare koje se bacaju (daju) u turbeta da bi se približili Evlijama -- samo za mrtve, ta djela su batil (nevaljasta) i haram. Oni nisu kufr (nevjerstvo) i širk (višeboštvo). Ona su dozvoljena ako su učinjena sa razlogom da se dadnu siromasima i da se njihovi sevabi pošalju (tj. poklone) dušama Evlija. Kasim bin Katlubuga kaže, ‘Učiniti nezr je ibadet. Učiniti ibadet mahluku (tj. stvorenju) nije dozvoljeno.’ [Kasim bin Katlubuga Misri Hanefi je preselio na ahiret 879./1474. godine.] Ove riječi se ne slažu sa hadisi šerifom, (koji kaže), ‘Od zavjeta nema koristi. On je sebeb za trošenje cicijinog imetka.’ Ovaj hadisi šerif pokazuje da je nezr mekruh, a mekruh ne može biti ibadet. Muslimani zavjetuju (obećaju, poklanjaju) životinje i druge stvari sve sa namjerom da ih daju (podijele) kao sadaku siromasima koji žive tu kod Evlijinog turbeta ili negdje drugdje. Niko na ovom svijetu ni ne pomišlja da se te stvari (tj. ta roba) i meso daju mrtvom, da ih mrtvi upotrebljava. U hanefi mezhebu nije potrebno odrediti izvjesno mjesto da se nezr obavi. Niti ga je potrebno obaviti na prethodno određenom mjestu. Na primjer, dozvoljeno je reći ‘Ja činim nezr tom i tom Evliji.’ To znači, ‘Sevap ovog nezra kojeg ću učiniti za Allaha će biti za tog i tog Evliju.’ Nije potrebno da se hajvan zakolje kod (u blizini) Evlijinog mezara. Dozvoljeno ga je zaklati negdje drugdje i to meso dati siromasima (fakirima) koji žive na nekom drugom mjestu. Sevap će otići duši Evlije kojem je sevap namijenjen bez obzira gdje je hajvan zaklan. U stvari, usprkos ovome svemu, rekavši ovo sve što sam rekao, gore napisanu rečenicu (tj. da je nezr ibadet i da je činjenje ibadeta za mahluk, stvoreno, neće biti dozvoljeno, džaiz), je rekao Kasim. On je bio učenik Kemaleddin-Muhammed-ibni-Humama [rođen 790./1388., preselio na ahiret 861./1456.] Niko drugi od pređašnje uleme nije tako rekao. Samo je Ibni Tejmijje tako rekao. Ibni Tejmijje je otišao predaleko u kuđenju muslimana po pitanju adaka a posebno po pitanju klanja hajvana i posjećivanja groba (zijareta kabura). Većina alima ehli sunneta -- i onih koji su živjeli u njegovo vrijeme i onih koji su kasnije došli -- mu je odgovorila i opovrgla njegove heretičke ideje i dokazala da su one neosnovane. Čak i kad bi se reklo da su Kasimove riječi istinite, alimi islama su rekli da one ne omalovažavaju muslimane. Jer, i Kasim je takođe rekao da je to dozvoljeno ako se životinja zakolje sa namjerom (nijjetom) da se meso podijeli (dadne) siromasima (fakirima) kao sadaka. Mi smo prethodno napisali da svi muslimani čine adake sa ovakvom namjerom. Nemezheblijsko navođenje izjava Alima ehli sunneta kao dokaz, koje su slične Kasimovim riječima, je samo sa ciljem zavođenja i obmanjivanja muslimana. Jer, (kako je poznato,) oni ne prihvataju (i ne usvajaju) ništa drugo osim Kur’ani kerima i hadisi šerifa. Prema tome mi im kažemo: Pokažite nam ajeti kerim i hadisi šerif koji pokazuje da je adak za Pejgambere i Evlije širk. Oni nam samo iznose ihlal ajeti kerim koji smo mi gore naveli. Njihovo oslanjanje na ovaj ajeti kerim se temelji na sumnji i mogućnosti. Rasuđivanje i donošenje zaključka se ne može temeljiti na sumnjama i na mogućnostima.

[U knjizi fikha koja se zove Durr-ul-muhtar piše da ovaj ajeti kerim (govori) o klanju hajvana i njegovom zakopavanju a ne o njegovom davanju fakirima (siromasima). Za vrijeme hadža se vidi da oni na Mini zakopavaju na stotine hiljada (zaklanih) hajvana. Njihovo nedijelenje (ovih zaklanih hajvana) onima koji su gladni i muhtać (u nevolji) postaje ihlal Oni koji tako rade bi trebali biti kafiri i mušrici.] Klanje životinje za hranu, kao na primjer za gošćenje gostiju, nije ihlal. Zato što je to sunnet Ibrahima alejhisselam. Kad bi klanje životinje za hranu bilo ihlal, Ibrahim alejhisselam sigurno ne bi uradio ihlal mušrika.

[Zemahšeri (Zamahšeri) Ebulkasim Mahmud Džarullah Mu’tezili je umro 538./1144. godine u Džurdženijji; Ebu Ishak Ibrahim Meruzi Šafi’i je 340./952. godine preselio na ahiret; Sun’ullah Halebi Mekki hanefi rahmetullahi teala alejh je preselio na ahiret 1117./1705. godine. Njegova knjiga Sejfullah ala men kezzebeala Evlijullah govori opširno o kerametima Evlija rahime-humullahu teala; Šerif Ahmed Bedevi je preselio 675./1276. godine na ahiret u Egiptu; Šemsuddin Sami beg je preselio na ahiret 1322./1904. godine u Erenkoju, Istanbul, rahmetullahi alejhim edžme’in. Sejjid Kutb je umro 1386./1966. godine u fitni koju je on sam započeo. Kasim bin Katlubuga Misri hanefi je preselio na ahiret 879./1474. godine; Ibni Abidin, dok objašnjava Durer-ul-bihar, objašnjava znanje koje Šemsuddin Muhammed Konevi daje u predmetu (koji se zove) nezr, adak (zavjetovanje, obećanje).]

Da rezimiramo. Kada se kolje hajvan za Evlije, tj. za Allahove dželle-šanuhu drage robove, na umu se trebaju imati tri nijjeta: Da se hajvan kolje u ime Allaha dželle-šanuhu. Da se hajvanovo meso i ostali dijelovi dijele (kao sadaka) siromasima. Da se sevap poklanja Evlijinoj duši. Svaki musliman ovako zavjetuje svog hajvana. Ovako zavjetovati hajvana je bolje nego zaklati hajvana gostima. Jer, gosti bi mogli biti bogati pa im sadaka ne bi bila džaiz (dozvoljena). Ovako zavjetovati hajvana je bolje nego zaklati hajvana gostima. Jer, gosti bi mogli biti bogati pa im sadaka ne bi bila džaiz (dozvoljena). Da, (tačno je da) prigodno klanje životinje očekivanom državniku, sultanu ili gostu, i ostavljanje tog mesa da trune, i uskraćivanje (nedavanje) tog mesa siromasima, izgleda kao kafirsko klanje životinje njihovim idolima. U stvari, u šafijiskom mezhebu je to haram.

Ljudi su upitali Allame-ibni-Hadžer-i-Mekkija, rahmetullahi alejh: Je li dozvoljeno učiniti nezr živom Evliji rahime-hullahu teala? Trebaju li se stvari koje su učinjene nezr, tj. obećane kao zavjet, dati tom Evliji ili nekom siromahu? Je li dozvoljeno učiniti nezr mrtvom Evliji? Treba li dati nezr Evlijinoj djeci i rodbini ili ga treba dati onima koji su sa njim, njegovim učenicima i hizmećarima? Je li sahih učiniti nezr da se (oronuli mezari Evlija poprave i da se) na mezaru napravi kabr, ili zid (oko njega), ili gvozdena ograda ili da se omalteriše?

ODGOVOR: Živom Evliji je sahih učiniti adak. (Drugim riječima, zavjetovati ili obećati živom Evliji je ispravno.) Vadžib je njemu dati obećani mal (robu). (Obećani mal) nije dozvoljeno dati nikom drugom. Što se tiče nezra mrtvom Evliji, batil je (tj. beskorisno je, ne valja) i nije sahih ako se zavjetovane stvari namjere (nanijjete) mrtvom. Adak će biti sahih ako on (tj. onaj koji je zavjetovao, obećao) uradi neki drugi hajr (tj. neko drugo dobro), na primjer, ako nahrani njegovu (tj. Evlijinu) djecu, njegove studente, siromahe (koji se nalaze) u okolini turbeta ili na nekom drugom mjestu. Ono što se nanijjetilo dati postaje vadžib da se dadne. Ako onaj koji je zavjetovao (tj. adak sahibija) nije odlučio (nije nanijjetio) kako će izvršiti (dati) svoj zavjet on će ga uraditi prema običajima muslimana toga vremena. Skoro svaki musliman, kada čini nezr i kaže ‘ja činim zavjet za mrtvog’, misli da dadne zavjet jednoj od gore navedenih kategorija. Pošto onaj ko čini adak zna ove duboko ukorjenjene običaje, njegov nezr će biti u skladu sa tim običajima. Njegov nezr je sahih kao što je to slučaj sa vakufom. Ako onaj ko nešto zavjetuje vakufu ne postavi nikakve uslove njegov zavjet će biti učinjen pod konvencionalnim uslovima. Nezri koji su učinjeni za pravljenje i malterisanje mezara su batil (nisu ispravni). Međutim imam-i Izra’i i Zerkeši i drugi su rekli da je dozvoljeno praviti zidove i ograde oko grobova Pejgambera i Evlija i alima i drugih grobova ako postoji strah da će ih divlje životinje ili lopovi ili neprijatelji iskopati. Ovakve korisne stvari je dozvoljeno i sahih i dobro praviti. Takođe je dobro ako se ovo ostavi i u testament (vasijjet). Ibni-Hadžer-i-Mekkijeva fetva je duža. Za našu knjigu je dovoljno ovoliko. I Hajreddin-i Remli je takođe izdao fetvu po ovom pitanju. Originali ovih fetvi su napisani za adak koji je učinjen za grob imama Rafi’ija rahime-hullahu teala koji se nalazi u Džurdžanu. Ibni Hadžer-i Mekki ih je citirao u njegovoj knjizi Tuhfe i u njegovim fetvama. Ove riječi (tj. adaci ili zavjetovanja koje smo gore objasnili) su jednoglasno dozvoljene i u šafijiskom mezhebu. [Ahmed Izra’i šafi’i je preselio na ahiret 783./1381. u Damasku; Muhammed Zerkeši Šafi’i je preselio na ahiret 794./1392. godine u Egiptu; Abdulkerim Rafi’i Šafi’i je preselio na ahiret 623./1227. godine u Kazvinu, rahmetullahi teala alejhim edžme’in.]

[U knjizi Durer ve Gurer, jednoj od najdragocjenijih knjiga fikha u hanefi mezhebu, Mulla Husrev rahmetullahi alejh ovako piše u predmetu o zakletvi: Ako je neko obećao učiniti nešto slično jednom od ibadeta, koji su farz ili vadžib ili nešto što je samo po sebi ibadet, kao namaz, post, sadaka ili itikaf, taj nezr se treba ispuniti (uraditi). Djela koja nisu farz ili vadžib -- kao što su, posjeta bolesniku, nošenje dženaze, odlazak u džamiju, pravljenje puta, česme, bolnice, škole ili džamije -- se ne mogu učiniti nezr. Ta djela, ako su učinjena nezr, se ne moraju uraditi. Vadžib je izvršiti ibadete koji su učinjeni nezr u mutlak nezru, koji je na primjer učinjen sa riječima, ‘ja ću radi Allahovog dželle-šanuhu zadovoljstva postiti mjesec Redžeb’ ili u mu’allak nezru, kada je ispunjen uslov koji je na primjer učinjen sa riječima, ‘ako se moji putnici vrate ja činim nezr da ću radi Allaha dželle-šanuhu dati sadaku’. (Mutlak nezr=apsolutni nezr; mu’allak nezr=uslovni nezr.). Hadisi šerif kaže, ‘Zavjet (nezr) se mora izvršiti.’ Nije nezr, i ovca se ne mora zaklati ako se kaže, ‘ako ozdravim neka mi je nezr da zakoljem ovcu.’ Treba se ovako reći, ‘Ako ozdravim neka mi je nezr da zakoljem ovcu radi Allahovog dželle-šanuhu zadovoljastva.’ To postaje nezr samo ako se kaže, ‘radi Allahovog dželle-šanuhu zadovoljastva’ i tada postaje neophodno da osoba (koja je to rekla) zakolje ovcu. Ako neko učini nezr da dadne 1000 turskih lira kao sadaku, a ima samo stotinu, on ih mora dati. Ako on ima neki imetak on ga proda i od tog novca dadne 1000 lira kao sadaku. Ako je on učinio nezr da dadne izvjesnom specifičnom fakiru (siromahu) izvjesnog specifičnog dana izvjesnu specifičnu novčanicu od 1000 lira kao sadaku, njemu je dozvoljeno dati druge novčanice od 1000 lira nekim drugim fakirima nekog drugog dana na nekom drugom mjestu. [Mulla Muhammed Husrev je preselio na ahiret 885./1480. godine u Bursi.].

Ibni Abidin, dok objašnjava namaze koji su nafile, navodi hadisi šerif koji kaže, ‘Nezr neće zaustaviti dešavanje ičega,’ (i kaže da se iz ovog hadisi šerifa) razumije da je, prije njegovog obavljanja, zabranjeno činiti nafile namaz nezr (kao zavjet) koji je povezan sa uslovom (drugim riječima povezati nezr nafile namaz sa uslovom prije njegovog klanjanja). Jer, to izgleda da je namaz, koji je učinjen kao nezr, razmjena za nešto što želimo. Iako su oni koji su protumačili Buharijinu knjigu rekli da je razlog za ovu zabranu zbog onih koji vjeruju da će namaz koji je učinjen nezr, (tj. obećan), imati efekat (te’sir) na ispunjenje želje (tj. uslova), hadisi šerif takođe zabranjuje i nafile koje se čine kao mutlak nezr. Iz ovog se razumije da nezr (tj. obećanje, zavjet) koji je povezan za uslov, nije činjenje ibadeta sa ciljem razmjenjivanja za uslovljenu stvar (želju, ono što tražimo). On je učinjen kao šukr Allahu dželle-šanuhu. On je kao šukr sedžda. On je traženje, iskanje Allahovog dželle-šanuhu merhameta preko ibadeta i dove salih osobe kojoj se sevab ibadeta poklanjen kao poklon.]

Prema maliki mezhebu, kako je jedan od alima maliki mezheba napisao u njegovom objašnjenju pod nazivom, Muhtasar-i Halil piše, ‘Ako neko odvede hajvana, kao na primjer devu ili ovcu, bilo gdje izvan Mekke, na primjer na Resulullahov sallallahu alejhi ve sellem grob (kabr) ili grob nekog Evlije, sa verbalnim ili neverbalnim nijjetom (tj. sa nijjetom u kalbu) da ga zakolje, on će ga zaklati i njegovo meso podijeliti siromasima. Ako neko želi da pošalje ovim grobovima stvari kao što su odjeća, pare ili hrana, sa nijjetom da ih podijeli među tamošnjim hizmećarima (služiteljima, slugama, održavaocima), on će im ih poslati čak i ako su oni imućni. Ako on nanijjeti da im pošalje sevape on ih podijeli siromasima u njegovoj zemlji. Ako on nije učinio nikakav nijjet (tj. namjeru) ili ako on umre prije nego što je oglasio svoj nijjet on će se izvršiti u skladu sa običajima njegove zemlje.’ [Šejh Halil je preselio na ahiret 767./1365. godine] Ibni Arefe i Burzuli su isto tako napisali. [Ibni Arefe Ahmed Endulusi je preselio na ahiret 536./1142. godine u Maroku. Ebulkasim Muhammed Burzuli maliki je preselio na ahiret 844./1438. godine u Tunisu.]

Što se tiče hanbeli mezheba Mensur Behuti kaže u njegovom objašnjenju knjige Ikna kao i Ibni Muflih u njegovoj knjizi Furu’ da je Ibni Tejmijje rekao, Učiniti zavjet da neki Evlija oslobodi onog ko zavjetuje od neke brige ili da se sastane sa osobom koja mu nedostaje je zavjet radi nekog drugog osim Allaha. To je isto kao zaklinjanje sa nekim drugim osim Allaha. Ovaka vrsta zavjeta je sahih (ispravna) ali je grijeh prema drugima.’ [Mensur bin Junus je preselio na ahiret 1051./1642. godine u Egiptu. Šemsuddin Muhammed bin Muflih je preselio na ahiret 763./1361. godine u Damasku.] Iz ovog citata se razumije da je činjenje zavjeta Evlijama i traženje njihove pomoći prema Ibni Tejmijji tenzih mekruh. On sa njegovim riječima ‘grijeh prema drugima’, to jest ‘prema drugim alimima hanbeli mezheba’, misli da kaže da to nije grijeh prema njegovom mišljenju. U objašnjenju na knjigu Ikna je takođe napisano i to da je Ibni Tejmijje rekao da onaj ko je zavjetovao kandilje i svijeće za Pejgambera sallallahu alejhi ve sellem treba da dadne kandilje i svijeće siromasima Medine.

Učiniti zavjet da se zakolje hajvan (životinja) za Pejgambere alejhimussalavatu vetteslimat i Evlije rahime-humullahu teala znači zaklati hajvana radi Allahovog dželle-šanuhu zadovoljstva a sevape predati njima. Hadisi šerif kaže, ‘Neka Allah dželle-šanuhu prokune onog ko zakolje hajvana radi ikog drugog osim Allaha!’ Ibni Kajjim-i Dževzijje, u njegovoj knjizi Kitab-ul-kebair, i imam-i Zehebi u njegovoj knjizi Kebair, i Ibni Hadžer-i Mekki u njegovoj knjizi Zevadžir, su objasnili ovaj hadisi šerif. Oni kažu, ‘Onaj ko kolje za nekog drugog, osim Allaha, je onaj ko, kada kolje, izgovori (kaže)za mog gospodara (sejjida) tog i tog Evliju” ’. I kafiri takođe kolju izgovarajući ime idola. Izgovarajući druga imena osim Allaha dželle-šanuhu je ista vrsta klanja. Imam-i Nevevi rahmetullahi alejh ovako piše u njegovoj knjizi Revda, ‘Dozvoljeno je zaklati rekavši “za Ka’bu” jer to je Bejtullah (Allahova kuća) i “za Pejgambera” jer on je Resulullah (Allahov Poslanik). Slanje poklona u Mekku i u Ka’bu je slično ovom.’

Mi smo gore rekli da je haram zaklati životinju kada dođe sultan, ili kada dođu državnici kako bi im se dodvorili, umilili. Dozvoljeno je zaklati kada se obradujemo njihovom dolasku ili rođenju djeteta ili da bi se umirila nečija ljutnja. Umirivanje nekog je drukčije od umilivanja (dodvoravanja, ulizivanja, laskanja) njemu. Klanje idolima je potpuno drukčije djelo. Što se tiče klanja da bi se zaštitili od džina, dozvoljeno je zaklati radi Allaha i očekivati da će nas Allah sačuvati od njih. Bez ovog očekivanja je haram klati.

Kako vidimo alimi islama su odgovorili na sve i nisu ostavili nikom ništa da doda. U njihovim knjigama je svako pronašao odgovore za svoje probleme. Ako se neki glup i neuk čovjek pojavi, i počne širiti svoje pokvarene ideje sa namjerom da razjedini i podijeli muslimane i među njih unese nemir i okleveće alime islama i baci blato one koji su na pravom putu, shvatićemo da je on heretik ili zindik. On neće prevariti one koji su pametni i oni mu neće povjerovati. Ovakvom glupanu će povjerovati samo oni koji su nalik na Dedždžalove vojnike. Oni će reći da je ono što je tačno pogrešno i da je ono što je lijepo ružno.

Kada muslimani čuju da mujezin efendija, kada uči ezan, izgovori Resulullahovo sallallahu alejhi ve sellem ime, oni sa noktima na svojim palcima dotaknu svoje zatvorene očne kapke i kažu, ‘Ti si nur mojih očiju ja Resulallah!’ Ovo su napisali izvjesni alimi, kao na primjer Dejrebi u njegovoj knjizi Mudžerrebat. Mi o ovom ranije nismo vidjeli nijedan hadisi šerif. Međutim, hadisi šerif koji kaže, ‘(Allahov dželle-šanuhu) rahmet se spušta tamo gdje se spominju salih osobe,” naznačava da je dozvoljeno tako uraditi. Imam Ahmed ibni Hanbel, Ibni Dževzi i Ibni Hadžer su potvrdili autentičnost ovog hadisi šerifa koji se takođe citira i u imam-i Sujutijevoj knjizi Džemi-us-sagir. Naš Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je sigurno najviši (najodabraniji) od svih drugih Poslanika i saliha (dobrih). Kada se njegovo ime spomene, Allah dželle-šanuhu obasipa Svojim rahmetom (milošću) i merhametom (milošću, naklonošću). Dove koje se učine kada Allah džellešanuhu pokazuje Svoj rahmet će biti uslišane (kabul). Kada kažemo, kad čujemo ezan, ‘Moje oči dobiju nur (svjetlo) a moje srce se razveseli sa tobom ja Resulullah!’ mi činimo dovu za našu sreću i na ovom i na onom svijetu. Ovakva dova je u skladu sa islamom. Tahtavi, jedan od alima hanefi mezheba, uzima Kuhistanija kao svoj dokaz, i ovako piše u njegovom objašnjenju knjige Merakil-felah, “Kada mujezin u ezanu po drugi put prouči Resulullahovo sallallahu alejhi ve sellem ime, mustehab je staviti palce na oči i reći, ‘Kurret ajnejje bike ja Resulallah, Allahumme metti’ni bissem’i vel-basari.’ Resulullah sallallahu alejhi ve sellem će uvesti u džennet onoga ko tako uradi. Šejhzade Muhammed hanefi prenosi od Ebil Vefa-a, u svom objašnjenju tefsira Bejdavi, da je on vidio neke fetve koje kažu da je Ebu Bekr Siddik, kada je čuo Resulullahovo sallallahu alejhi ve sellem ime u ezanu, ljubio nokte svojih palaca i onda njima doticao oči i da je on, kada ga je Poslanik alejhisselam upitao zašto je on to tako uradio, odgovorio, ‘Da se oberićetim tvojim mubarek imenom ja Resulallah.’ Poslanik alejhisselam je rekao, ‘Dobro si učinio. Ko tako radi neće nikada patiti od očne bolesti.’ Kada nokti (palaca) dotaknu očne kapke treba reći, ‘Allahummahfaz ajnejje ve nevvirhuma.’ Dejlemi u knjizi Firdevs citira hadisi šerif koji nam prenosi Ebu Bekr Siddik radijallahu anh koji kaže, ‘Ako neko, kad čuje da mujezin kaže, ‘Muhammeden resulullah’, poljubi svoja dva palca pa ih onda potare po svojim očima i kaže, ‘Ešhedu enne Muhammeden abduhu ve Resuluh, Radijtu billahi rabben ve bil-islami dinen ve bi-Muhammedin sallallahu alejhi ve selleme nebijen’ moj šefa’at mu postaje halal.’” Ovdje se završava prijevod citata iz Tahtavija.

Hadisi šerif kaže, ‘Ja ću na kijametskom danu tražiti, i naći, i uvesti u džennet one koji su kada su čuli moje ime u ezanu stavljali svoja dva palca na svoje oči.’ Kuhistani prenosi iz knjige Kenz-ul-ibad da je mustehab reći ‘Sallallahu ve selleme alejke ja Resulallah!’ kada prvi put čujemo ime Muhammed u ezanu i reći ‘Kurret ajnejje bike ja Resulallah’ kada ga čujemo po drugi put i onda staviti naše palčeve na naše oči, i prije nego što ih odvojimo od očnih kapaka reći, ‘Allahumme metti’ni bissem’i vel-basari.’ Naš efendija Resulullah sallallahu alejhi ve sellem će uvesti ovu osobu u džennet (tj. osobu koja tako radi). (Ovdje se završava prijevod iz sejjid-Davud-bin-Sulejman-Bagdadijeve rahmetullahi alejh knjige Eššed-ul-džihad fi Ibtal-i Da’vel-idžtihad.)

[Ahmed Tahtavi je preselio na ahiret 1231./1815. godine; Šejhzade Muhammed hanefi je preselio na ahiret 951./1544. u Istanbulu; Ebulvefa je preselio na ahiret 896./1490. godine u Istanbulu; Kuhistani Muhammed hanefi je preselio na ahiret 962./1508. godine u Buhari; Muhammed bin Sulejman Medeni šafii je preselio na ahiret 1194./1780. u Medini; Muhammed bin Abdul’azim Mekki je preselio na ahiret 1052./1643. godine; Ibni Hazm Ali Zahiri je preselio na ahiret 456./1064. godine; Davud-i zahiri Isfehani je preselio na ahiret 270./883. u Bagdadu; Ahmed ibni Hilligan je preselio na ahiret 681./1281. u Damasku; Hadždžadž-i zalim (okrutni) Sekafi, koji je bio guverner Medine i Iraka za vrijeme Abdulmelika i Abdulmelikovog sina Velida je preselio na ahiret 95./714. godine.]

SAVJET MUSLIMANU

Back | Index | Next