SAVJET MUSLIMANU

Back | Index | Next

Za one koji ne vjeruju u tesavvuf (sufizam) i keramet (nadprirodno svojstvo ili pojavu)

34 - Abdulgani Nablusi ovako piše na stotinu devedesetoj (190.) stranici njegove knjige Hadika [Hadikat-un-nedijje, prvi tom, Istanbul, 1920. izdanje]:

U obavljanju ibadeta ne treba biti ni labav ni prekomjeran već umjeren. Značenje stotinu osamdeset petog ajeti kerima sure Bekara glasi, “Allah dželle-šanuhu želi da vam olakša a ne da vam oteža.” (2, 185) On je zato dozvolio bolesniku i putniku da ne poste. On nam nije naredio dužnosti koje su teške i koje nanose bol. Ako se mora izabrati između dvije stvari, ispravno je izabrati blažu i lakšu. Naš Pejgamber, sallallahu alejhi ve sellem, je čuo da je neko satima klanjao u džamiji. On je otišao u džamiju, uhvatio ga za ramena, i rekao, “Allah dželle-šanuhu želi da ovaj ummet radi lake stvari. On ne odobrava tegobu.” Allah dželle-šanuhu je ovom ummetu naredio lake stvari. Islamske propise je vrlo lako slijediti.

Značenje devedesetog ajeti kerima sure Maide glasi, “O mu’mini! Ne pravite tajjib, to jest, lijepe stvari koje vam je Allah dželle-šanuhu učinio halal, haramom! Ne nazivajte halale (dozvoljeno) haramima (nedozvoljenim)! Allah dželle-šanuhu ne voli one koje nazivaju halale haramima!” (5, 90) [Abdulvehhebov sin je čak i u ibadetu nazvao mnoge dozvoljene (halal) stvari zabranjenim (haram). Čak šta više, on je za neke rekao da su širk. Ovaj ajeti kerim pokazuje da ga Allah dželle-šanuhu ne voli. Ako jedan mu’min pogriješi Allah dželle-šanuhu mu je pokazao način kako da se spasi od kazne (azaba) i rekao da će onom ko pogriješi biti oprošteno ako se pokaje (učini tevbe) i dadne keffaret. Vehabijska knjiga (Feth-ul-medžid) napada na devr (izvođenje u krugu muslimana) i iskat i kaže da su to izmišljene stvari koje pomažu zlim ljudima da griješe. Hoće li on napasti i na Allahov oprost grijeha onim koji se pokaju (dođu na tevbe) i iskupe (sa keffaretom)? Hoće li se on usuditi da potvori i olakšice i merhamet koje Allah dželle-šanuhu pokazuje? Hoće li on reći da i to izaziva pokvarenjake da griješe?]

Hadisi šerif kaže, “Kako god Allah dželle-šanuhu voli da vi radite ono što vam je On naredio, On isto tako voli da vi radite ono što vam je On dozvolio.” On je dao (ruhsat) (dozvolu olakšicu), to jest, dozvoljeno je da u slučaju zarureta (primore ili hitne potrebe) učinimo haram i izostavimo farz. To znači da za to nećemo biti u azabu (kažnjeni). Izvršavanje naređenja vjere čak i u slučaju zarureta se zove azimet. Nekada je bolje uraditi azimet. Na primjer, kada prijeti smrt bolje je ne kriti iman. Ako nas ubiju mi postajemo šehid. A nekad je bolje uraditi ruhsat. Na primjer, kada putujemo bolje je ne postiti. Putnik koji se zbog posta razboli i umre je učinio grijeh.

Istraživanje olakšica (ruhsata) četiri mezheba i obavljanje naših poslova po njima i zaobilaženje propisa islama nije dozvoljeno. Takvo ponašanje se zove telfik. U slučaju potrebe (ihtijadža) osobi je dozvoljeno promijeniti mezheb i uraditi par stvari po drugom mezhebu. Varati, sa ciljem da izostavimo farz, je haram. To se zove hile-i batila. Međutim, dozvoljeno je nešto spriječiti da ne postane farz ili haram prije nego što to postane farz ili haram. To sprečavanje se zove hille-i šer’ijje.

Abdullah Musuli [preselio na ahiret 683./1285. godine] ovako piše u njegovoj knjizi Ihtijar, koja je objašnjenje (šerh) knjige Muhtar, “Rijazet, to jest uzimanje vrlo male količine hrane, koji toliko oslabi osobu da ona nije u stanju da izvršava farzove nije dozvoljen (džaiz). Raditi i zaraditi dovoljno za naše životne potrebe i potrebe naše žene i djece je farz. Ako neko, ko sa ovakom namjerom (nijjetom) radi, umre, on [za to] neće biti kažnjen [na ahiretu]. Hadisi šerif glasi, “Svakom muškarcu je farz da radi i da zaradi za životne potrebe [nafaku].” Ne raditi više od ovog je dozvoljeno. Adem, alejhisselam, je uzgajao pšenicu i pekao hljeb. Nuh, alejhisselam, je bio stolar. Ibrahim, alejhisselam, je bio tekstilni trgovac. Davud alejhisselam je bio kovač. Sulejman, alejhisselam, je pleo korpe. Muhammed, alejhisselam, je prvo bio čobanin. Kasnije je postao trgovac. On je poslije toga postao vojnik i vodio džihad. Ebu Bekr-i Siddik, radijallahu anh, je bio tekstilni trgovac. Omer-ul-Faruk je popravljao cipele i bio je obućar. Osman-i Zinnurejn je uvozio hranu a Alija, radijallahu teala anhum edžma’in, je bio radnik. Mubah je raditi i zaraditi onoliko koliko je potrebno našoj familiji za život za godinu dana. Raditi i zaraditi više od toga, da pomognemo muslimanima i da imamo za džihad, je mustehab. Hadisi šerif glasi, ‘Najbolji od ljudi je onaj od koga ljudi imaju najviše koristi.’” Ovdje se završava prijevod citata iz knjige Ihtijar. Zarađivati za hvalisanje i šepurenje je mekruh tahrim. U knjizi Multeka piše da je to haram. Rad ne povećava rizk (opskrbu). Allah dželle-šanuhu daje rizk. Kada radimo mi se čvrsto držimo za sebebe (posrednike) što je sunnet.

Oni koji rade spadaju u jednu od pet grupa: U prvu grupu spadaju oni koji vjeruju da se rizk zarađuje kao razmjena za rad. Kafiri ovako vjeruju. Druga grupa ljudi vjeruje da Allah dželle-šanuhu daje rizk i da je rad samo čvrsto prijanjanje za sebebe. Oni, dok rade, nisu neposlušni Allahu dželle-šanuhu. Oni ne čine harame. Oni su iskreni i dobri vjernici (halis i salih mu’mini). Treća grupa ljudi nije pokorna Allahu dželle-šanuhu dok radi iako vjeruje da im Allah dželle-šanuhu daje rizk. U ovoj grupi su grešni mu’mini. Četvrta grupa ljudi vjeruje da rizk dolazi i od Allaha dželle-šanuhu i njihovih napora. Mušrici spadaju u ovu grupu. Peta grupa zna da rizk dolazi samo od Allaha dželle-šanuhu ali oni nisu sigurni hoće li ga On dati ili neće. Munafici spadaju u ovu grupu.

Alim bin Ala kaže njegovoj knjizi Zad-ul-musafir, i u njegovoj knjizi fetvi Tatarhanijje, da je zatvaranje u džamiju ili u kuću, i stalni ibadet i zanemarivanje jela, ženidbe i zadovoljstva, kao što su šetnja i halal zarada, mekruh tahrim.

Pitanje: Gore navedene izjave vjerskih alima se ne slažu sa riječima tesavvufdžija, rahmetullahi alejhim edžme’in, koje hvale rijazet (tj. mučenje, umrtvljavanje tijela, poduzimanje asketskog života) i isposnički život. Šta je bolje od ovo dvoje?

Odgovor: Izvjesne tesavvufdžije (mutasavvifi, sufije) su rekle da onaj ko gladuje četrdeset dana počne shvatati božanske (ilahi) tajne. Sehl bin Abdullah je jeo jednom u petnaest dana. Imam Gazali je napisao, “Ebu Bekr-i Siddik, radijallahu anh, je jeo jednom u šest dana. Džunejd-i Bagdadi je klanjao svaki dan četiri stotine rek’ata namaza. Sehl bin Abdullah je postao hafiz kada mu je bilo sedam godina. On je dvanaest godina postio svaki dan i samo jeo ječmeni hljeb.” Abdulvehhab-i Ša’rani, rahmetullahi alejh, je dva puta proučio cijeli Kur’ani kerim (tj. učinio dvije hatme) između akšama i jacije. Mi ne smijemo oklijevati da vjerujemo ovake stvari. Evlije imaju duhovnu (ruhani) snagu i moć. Duša (ruh) može u trenu uraditi mnoge stvari. [Sehl bin Abdullah Tusteri je preselio na ahiret u Basri 283./896. godine; imam-i Gazali je preselio na ahiret u gradu Tus 505./1111. godine; Abdul-vehhab-i Ša’rani je preselio na ahiret 973./1565. godine.]

Alimi su rekli, “U ibadetu ne smijemo biti prekomjerni i u velikom bolu.” Ove riječi se odnose na ono što je farz, vadžib ili sunnet za cijeli ummet. Svaki musliman mora tako postupati. Isposništvo tesavvufdžija je dodatni ibadet [nafile ibadet]. On nije za svakoga muslimana. Značenje šesnaestog ajeti kerima sure Tegabun glasi, “Bojte se Allaha koliko god možete!” (64, 16) Značenje sedamdesetog ajeti kerima sure Furkan glasi, “Onima koji se pokaju i uzvjeruju i čine dobra djela Ja pretvaram njihove grijehe u sevabe. Allah dželle-šanuhu prašta grijehe i samilostan je.” (25, 70) Kada je Vahši čuo ovaj ajet on je rekao, “On govori o uslovima koji se moraju ispuniti za oprost. Ja se plašim da ih ja neću moći ispuniti. Ima li lakši način?” Onda je objavljen ajet, “Allah dželle-šanuhu oprašta Svojim robovima kojima želi sve osim širka.” Vahši se zabrinu i reče, “Šta ću ja onda ako mi Allah dželle-šanuhu ne želi oprostiti? Na to je objavljen ajeti kerim, “O Moji robovi koji sebe ugnjetavate! Ne budite bez nade u Allahovu dželle-šanuhu milost (rahmet)! Allah dželle-šanuhu oprašta sve grijehe. On je gafur, rahim!” “Meni su ove lijepe vijesti dovoljne,” reče Vahši i postade vjernik. Ovaj ajeti kerim je za svakoga na zemaljskoj kugli radosna vijest, do Kijameta. Onim koji ne mogu da nađu vode i koji trebaju da učine tejemmum Allah dželle-šanuhu je prvo rekao, “Potrljajte svoje ruke i lice čistom zemljom!” On je kasnije rekao, “Potrljajte svoje ruke i lice rukama uprašenim čistom zemljom.” On je olakšao naređenje i naredio da ne trljaju zemljom. Kada je Allah dželle-šanuhu rekao Pejgamberu, sallallahu alejhi ve sellem, da će, ako to hoće, pretvoriti brda oko Mekke u zlato on nije mislio o trošenju tolikog zlata radi Allaha u idenju u džihad protiv neprijatelja i to nije želio već je htio da iskusi teškoće. Ali, on je tražio od ashaba da pomognu prije bitke na Tebuku i rekao, “Onima, koji snabdiju potrebe ove vojske, dajem vesele vijesti da će oni otići u džennet.” U knjigama je zabilježeno da Resulullah danima nije prekidao post i da je vezao kamenje na njegov mubarek stomak [da ne osjeti glad.] Isto tako je sopšteno i to da je on u dubokoj noći toliko klanjao namaz da su mu noge otjecale. Takođe su i njegove mubarek hanume radijallahu teala anhunne puno ibadetile. Ali, pošto je on bio prepun merhameta prema njegovom ummetu, on nije htio da oni poduzimaju velike teškoće. On je ummetu naredio ruhsat (olakšicu); a on je ibadetio sa azimetom (na težak način). Vjera se ne sastoji samo od naređenja. Ona se sastoji i iz ruhsata (olakšica) i iz azimeta (tegoba). Značenje ajeti kerima u suri Tahrim kaže, “Ne pravite haramom lijepe stvari koje vam je Allah dželle-šanuhu učinio halalom!” To znači, ne poričite olakšice (ruhsate) koje su vam dozvoljene! Međutim, ako čovjek odustane od olakšica i ne smatra ih haramima to je onda zuhd (tj. to se zove zuhd). Raditi ih (tj. olakšice), ili ih upotrebljavati, nije grijeh. Značenje hadisi šerifa, koji kaže, “Ko ne ukabuli (tj. ne prihvati, ne usvoji) moj sunnet, on sa mnom nema (nikakve) veze,” znači, Ko ne dozvoli ono što sam ja dozvolio već poduzme teškoće ne pripada mom ummetu.

Velikani tesavvufa su više voljeli azimete. Ali oni nisu rekli da se amel ne može uraditi sa ruhsatom (olakšicom). I oni su, isto kao i Resulullah sallallahu alejhi ve sellem, svakom naređivali da obavlja svoje poslove (amele) sa ruhsatom. Tesavvuf znači slijediti Kitab i sunnet, čuvati se od bid’ata, poštovati velikane tesavvufa i biti milostiv prema svakom i suzdržavati se od olakšica. Alimi ehli sunneta su radili svaki posao sa azimetom i sa veraom (tj. vera’-om) i odustajali od sedamdeset halala da ne bi učinili jedan haram. Ebu Bekr Siddik, radijallahu anh, je rekao, “Mi odustajemo od sedamdeset halala da ne uradimo jedan haram.”

Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, je naredio Abu Hurejri, radijallahu anh, “Radi sve sa vera’-om pa češ biti najbolji abid (rob, pobožnjak) od svih drugih ljudi!” Iz ovog hadisi šerifa razumijemo da islam nije sistem olakšica (ruhsata) ili umjerenosti u svakom poslu. Azimet, zuhd i vera’ su takođe dijelovi vjere, dijelovi islama. Poduzimanje gladi i rijazeta je mekruh-tahrim za one koji to ne mogu izdržati i čije se tijelo i razum mogu oštetiti. Jer, izlaganje opasnosti je haram. Onima, čije duševne (ruhani) snage sprečavaju ovu opasnost, je poduzimanje rijazeta dozvoljeno i korisno.

Potreba za rehberom se može takođe cijeniti i sa ove tačke gledišta. Savršen Rehber zna stanje zdravlja, karaktera i duhovne moći učenika. On ga štiti od opasnosti i naređuje mu rijazet koji je u skladu sa njegovim kapacitetom. Savršen Rehber (muršid, učitelj) je specijalista (mutehassis) i u nauci tijela i u nauci vjere i duše. On je zastupnik (vekil) našeg efendije Resulullaha. Niko od onih, koje su trenirali savršeni (kamil) Rehberi, nije nikad imao nikakvu štetu ni opasnost. Oni su svi uznapredovali i došli na nivo savršenstva. Nijedan od njih nije dok je napredovao na putu tesavvufa bio labav u izvršavanju islamskih propisa. Haram je raditi nešto što izaziva izostavljanje farza. Rehber nas štiti od ovakvih stvari. Ovo je razlog zašto mi moramo obavljati sa njegovom dozvolom dodatni (nafile) ibadet.

Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, je bio pun merhameta prema njegovom ummetu. On je u noći Mi’radža tražio da se namaz smanji sa pedeset puta dnevno na pet puta dnevno. On nije dozvoljavao svojim Ashabima da poduzimaju žestoke rijazete da se ne bi u njegovom ummetu prenijela teška naređenja. Ne možemo misliti da on nije saopštio svom ummetu o ibadetu koji je vrlo koristan, ili da je on zabranjivao onima koji su ga obavljali. On je podučavao, obavljao i tjerao i druge da obavljaju najbolje i najkorisnije od svega. Pošto je upražnjavanje ruhsata u amelu korisno njegovom ummetu, to jest da budemo rob bez pretjerivanja ili labavosti, on ga je otvoreno obavljao i naredio njegovo obavljanje. Ali, on je takođe podučavao superiornije Ashabe kiram i tajno znanje i ibadet. Značenje dvije stotine osamdeset drugog ajeti kerima sure Bekara kaže, “Bojte se Allaha! On će vas tako naučiti mnoge stvari.” (2, 282) Ove “mnoge stvari” su ilahi ma’rifeti (tj. Allahovi marifeti) i tajna znanja. Hadisi šerif kaže, “Znanje ima svoje suptilne i tajne sastojke. Samo ih ljudi od Allaha (tj. ljudi koji su Allahovi dželle-šanuhu prijatelji i štićenici) znaju. Ako oni otkriju ono što znaju džahili im neće povjerovati.”

Hadis o mi’radžu u imami Kastalanijevoj knjizi Mevahib glasi, “Moj Rabb mi je otkrio tri drukčija ilma (znanja). On mi je rekao da prvi ne govorim nikom pošto ga niko osim mene ne može razumjeti. On mi je rekao, ‘Drugi ilm reci onima kojima hoćeš. Trećim ilmom poduči cijeli ummet!’” Vidimo da Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, nije rekao, “Ilm koji mi je Allah dželle-šanuhu otkrio je jedini ilm koji mi je naređen da podučim moj ummet.” On je rekao da takođe postoje još i dva druga hak ilma (stvarna, istinita znanja). Drugi ilm koji je dozvoljen Resulullahu da ga podučava kome god on hoće je vilajet to jest evlijaluk ili tesavvuf. Ovaj ilm se bavi batinom i hakikatom islama i može se dobiti samo putem takve. Kada sura Kehf govori o hazreti Hizir (Hzr, Hidr), alejhisselamu, ona kaže, “Mi smo mu dali ilm.” Ovaj ajeti kerim govori o ilumu vilajeta (o znanju vilajeta). Kao što je znanje fikha kolekcija Resulullahovih mubarek riječi i djela -- koje mu je naređeno da ga svakom otkrije -- tako i ma’rifeti vilajeta teku iz njegovog mubarek kalba u kalb drugih ljudi. Iz ovog je razloga Ebu Hurejre, radijallahu anh, rekao, “Ja sam od Resulullaha naučio dva ilma (dva znanja, dvije nauke). Ja sam vam prenijeo prvi. Vi drugi ne možete razumjeti. Vi bi me ubili kada bih vam otkrio drugi.” Prvi ilm je ilm-i zahir. Drugi ilm je ilm-i batin. Samo Evlije i Siddici znaju ovaj drugi ilm.

Tesavvufdžije se izlažu rijazetima i mudžahedama da dobiju batin ilm. Kako god u zahir ilmu ima lažova i lažnih alima, tako isto ima i lažova i pokvarenjaka, koji se predstavljaju kao tesavvufdžije (sufije) i koji koriste ovaj mubarek put kao instrument za svoje dunjalučke interese. Ovakve lažove moramo prepoznati i znati sa ciljem da ne upadnemo u njihove zamke. Mi iz ovog razloga moramo dobro naučiti islam. Islam je jedino mjerilo, jedini kriterij, koji razlikuje istinu od neistine. Jako je dobro i korisno ako neko, ko radi po islamu (fikhu), takođe pokuša i da napreduje i u tesavvufu. Međutim, da bi se napredovalo na ovom putu mora se biti pod nadzorom, pod kontrolom savršenog Rehbera. Savršeni Rehber je specijalista za dušu i za kalb. On postavlja dijagnozu bolesti učenikovog kalba, odabire za njega odgovarajući rijazet i zikr i naređuje mu da ga čini. Značenje desetog ajeti kerima sure Bekara glasi, “Njihovi kalbovi su bolesni.” (2, 10) Resulullahov sohbet je izliječio tu bolest. Ashabima kiram nije bilo potrebe za ni za kakvim dodatnim rijazetom pošto su oni sa bereketom sohbeta dobili fejz iz njegovog mubarek kalba i došli na najviše vršike tesavvufa i bili viši i uzvišeniji od svih drugih Evlija koji su došli nakon njih. Nasljednici Ashaba kiram, koji nisu imali šanse da budu u Resulullahovom sohbetu, su nastojali da se sa poduzimanjem rijazeta spase od bolesti kalba. Ilmi batin se ne dešava posebno od ilmi zahira. Oni koji imaju ova oba ilma se nazivaju ulema-i rasihin. Samo je ovakva ulema nasljednik Resulullaha. Oni koji liječe svoja srca rijazetom i mukama prestaju sa rijazetom kada dobiju ilmi batin. Oni rade samo farzove i sunnete. Oni takođe ibadete i sa svojim batinom, sa svojim kalbom, kao što su to činili Ashabi kiram, radijallahu teala anhum. Ibadetu njihovog batina ne šteti čak ni trgovina (kupo-prodaja). Oni čak ne zaboravljaju Allaha teala ni za momenat. Njih Kur’ani kerim hvali. Značenje trideset sedmog ajeti kerima sure Nur glasi, “Oni ne zaboravljaju Allaha teala kada kupuju i prodaju.” Ashabi kiram su vrlo brzo i lako i bez rijazeta došli na ovaj visoki stepen. Hazreti Omer, radijallahu anh, je došao na ovaj stepen u prvom sohbetu. Da je Ashabima kiram bio dozvoljen rijazet, ulema islama, imami četiri mezheba, bi zabilježila ovaj njihov rijazet u svojim knjigama, pa bi ga svi muslimani morali činiti onako kao što su ga oni činili.

Hadisi šerif u knjizi Mustedrek koju je napisao alim hadisa Muhammed ibn Abdullah Hakim Nišapuri, rahimehullahu teala, [preselio na ahiret u Nišapuru 405/1014.g.n.e.] kaže, “U vrijeme Dedždžala hrana mu’mina će biti, isto onako kao što je to hrana meleka, tesbih i takdis [Allaha dželle-šanuhu]. Allah dželle-šanuhu će u to vrijeme utoliti glad onih koji Ga čine tesbih i takdis.” Ovo nam pokazuje da Allah dželle-šanuhu može staviti Svoje robove, koje hoće, u jedno takvo stanje u kom im nije potrebno ni da jedu ni da piju, i da će On u vrijeme Dedždžala dati svim mu’minima ovo stanje. Jedna od Dedždžalovih fitni će biti to što će on, gdje god bude išao govoriti, “Mene ibadetite, mene slušajte!” Ako ga ljudi poslušaju on će narediti nebu da padne kiša, i zemlji da naraste usjeve. Ako ga ljudi ne poslušaju oni će gladovati zato što će on narediti da ne pada kiše i da ne rastu usjevi. Prethodno navedeni hadisi šerif nam kaže da ova fitna neće naškoditi mu’minima. Mu’mini će se spasiti od gladi sa tesbihom i takdisom Allaha dželle-šanuhu.

Mi ne smijemo pomisliti da poduzimanje isposništava, kao što su zuhd, sabr, rijazet i glad nije u skladu s islamom zato što islam zabranjuje stvari koje su teške i štetne za tijelo. Ovi rijazeti nisu štetni tesavvufdžijama (mutesavvifima). I oni, kao i svaki drugi propis islama koji je naslijeđen od Resulullaha sallallahu teala alejhi ve sellem, su dio islamske vjere. Poricanje ovih stvari i Evlija, koje ih rade, je poricanje dijela islama.

Mi ne smijemo misliti da su tesavvufdždije (sufije) zbog poduzimanja njihovog rijazeta više od Pejgambera alejhimussalevatu vetteslimat ili Ashaba kiram ridvanaullahi alejhim edžma’in. Mi ne smijemo kuditi nijednog Evliju. Mi trebamo shvatiti da smo mi puni mana i da nismo u stanju shvatiti veličinu Evlija. Hadisi šerif kaže, “Vesele vijesti onom ko nema vremena da istražuje mane drugih zato što puno misli o svojim manama i nedostacima.” Sehl bin Abdullah Tusteri je rekao, “Najgori grijeh je sumnjati u muslimana. Većina svijeta to i ne smatra grijehom i za to ne dolazi na tevbe.” Ako se neko loše izražava o jednom Evliji, bez ikakvog ispravnog islamskog razloga, on nema nikakve koristi od njegovog poštivanja i hvaljenja (tj. husni zanova) svih drugih Evlija. Onaj ko ne prihvata i ne odobrava sve Evlije ne može biti Velijullah. Ko sa sumnjičenjem uvrijedi jednog Allahovog dželle-šanuhu Velijullaha, on je zagadio jedan dio islama. Muhammed Ebul Mevahib-i Šazili, rahimehullahu teala, je rekao, “Ko ne poštuje Evlije njegovog vremena je odmah izbačen iz deftera (kruga, bilježnice, registrara) Evlija.” Muhjiddin-i Arabi rahmetullahi alejh je rekao, “Većina naših velikana je rekla da je neprijateljstvo prema Evlijama i prema ulemi -- koji rade u skladu sa svojim znanjem -- kufr. Abdulvehhab-i-Ša’ranijev učitelj, Alij-jul-Havas, je rekao, “Ne smijemo se družiti sa onima koji se neprijateljski odnosi prema Evliji ili alimu. Protiviti se Evliji ili alimu je jeres koja nas vodi u propast.

Allahove dželle-šanuhu Evlije su alimi koji su amil-i svog znanja (znači, koje rade po svom znanju). Poricati kalbom ili jezikom bilo kog mrtvog ili živog Evliju je očito nevjerstvo (kufr). Svi muslimani su jednoglasno rekli da svaki onaj, ko poriče Evliju, postaje kafir. On u sve četiri mezheba postaje kafir. Jer, to poricanje, je poricanje islamske vjere (din-i islama). Džahil i ahmak (idiot) mogu biti nesvjesni svog poricanja. Oni mogu misliti da oni poriču izvjesno sujevjerje (batil) i bid’at, ili, nešto ružno po njegovom vjerovanju. Ali, on -- govoreći, “fasik” (grešnik), “kafir”, ili zindik, za Velijullaha -- i pogrešno procjenjujući njihova djela i rijeći, upropaštava sebe. Allahov dželle-šanuhu Velijullah je u stvarnosti daleko od njegovih kleveta. Njegove (tj. Velijullahove) riječi, i ta’at, i kurbet su u skladu s islamom. Džahil nastavlja sa svojom tvrdoglavošću i ne razumije znanje Evlija i ma’rifet siddika. Njegov kalb je mrtav i on ne vidi istinu. On je potonuo u ambis kufra, dalaleta ilhada i zindikluka. On misli da je on pristaša ehl-i tevhida i ta’ata i da on podučava i prosvjećuje (tj. daje ilm i fejz) ljudima. On će na ahiretu biti kažnjen zbog njegovog kufra, i biti mučen azabom zbog njegovog zuluma (nepravde) i iftire (potvore, klevete). On ne kaže za sebe i za one koji vjeruju kao on -- “kafir” -- zato što su oni svi učesnici u ovom poricanju i zato što oni misle da su oni muslimani. Naprotiv, oni su za muslimane kafiri. Muslimani vjeruju Allahove dželle-šanuhu Evlije rahime-humullahu teala. Oni vjeruju njihove stvarne, istinite halove. Neznanje ili pogrešno razumijevanje neće moći biti izgovor onima koji poriču. Jer, ne znati vjeru nije izgovor. Njihovo pogrešno shvatanje Evlija je isto kao i ćifutsko i hrišćansko i medžusijsko i idolopokloničko poricanje Muhammedove alejhisselam hak vjere. Njima njihova neukost, neupućenost o Evlijama neće njima moći biti izgovor isto kao što ni nemuslimanima neće moći biti izgovor njihova neupućenost, neukost o islamu.

Poricanje Allahovih dželle-šanuhu Evlija rahmetullahi alejhim edžma’in je kufr isto kao i poricanje vjerskih pravila, propisa (hukuma). Kazna, kojom se kažnjava murted koji ne vjeruje islam, mora biti ista za kafira koji poriče Evlije. Ali njemu je prvo data mogućnost da odustane od poricanja i da se pokaje (tj. učini tevbe).

Evlije i Pejgamberi bez obzira na koliko visokom nivou bili su samo Allahovi dželle-šanuhu robovi. Robovi nemaju nikakav te’sir (efekat, uticaj) -- u stvaranju harike i kerameta (tj. čuda ili natprirodne pojave, tj. Allahovog dželle-šanuhu stvaranja izvan svih prirodnih zakona) -- isto kao što oni nemaju nikakvih efekata, uticaja (tj. te’sir-a) u stvaranju normalnih, običnih stvari (i pojava) koje Allah dželle-šanuhu stvara po Svom adetu (običaju). Samo Allah dželle-šanuhu sam sve stvara. Evlije i Pejgamberi nemaju nikakvih efekata, uticaja (tj. te’sir-a) u stvaranju ičega. Međutim, Allah dželle-šanuhu je uzdigao Njegove Evlije i Pejgambere iznad Njegovih ostalih robova. On ih je obasuo ni’metima (uslugama) i ihsanom koje nije dao Njegovim drugim robovima. Ako Allah dželle-šanuhu hoće, On stvori svaki dobrovoljni rad (djelo) Njegovog roba nakon što ga je Njegov rob poželio učiniti. (Drugim riječima, ako Allahov dželle-šanuhu rob hoće da nešto uradi, onda, Allah dželle-šanuhu stvori to nešto što Njegov rob hoće da uradi, ako to takođe i Allah dželle-šanuhu hoće.) Ako to Allah dželle-šanuhu neće, On neće stvoriti ono što rob hoće. Na primjer, kada rob hoće da pomakne svoju ruku ili trepne očnim kapkom to i Allah dželle-šanuhu takođe odmah hoće i Allah dželle-šanuhu podigne robovu ruku. Vrlo je rijetko da to i Allah dželle-šanuhu neće. (Sa druge strane) Allah dželle-šanuhu rijetko hoće i rijetko stvara neke stvari koje rob hoće i (prema tome) Allah dželle-šanuhu ih u većini slučajeva neće i ne stvara. Većina naših želja na dunjaluku je ove vrste. Ali, kako se to može vidjeti svaki dan, i u ovome ima razlika između Njegovih robova (tj. od roba do roba) (Drugim riječima, mi svakodnevno vidimo da se želje jednih Njegovih robova ispunjavaju više od želja Njegovih drugih robova.) Dakle (da rezimiramo) Allah dželle-šanuhu hoće i odmah stvara većinu želja Njegovih Evlija i Pejgambera, kao što je dizanje ruke i treptaj očnog kapka. Ovo je Allahova dželle-šanuhu usluga (ihsan) njima. (Kako se vidi) među Evlijama postije razlike i nijedan Velijullah ne može doći na nivo (deredžu) nijednog Pejgambera. Nijedan od Evlija ne traži ništa dunjalučko (od Allah dželle-šanuhu) zato što oni ne mare za dunjalukom. Štogod Evlije (prividno) traže od dunjaluka je takođe za ahiret i za Allaha. Ovdje se završava prijevod odlomka iz knjige Hadika se ovdje završava.

Allahove dželle-šanuhu Evlije rahimehumullahu teala su, kao keramet, na stotine godina ranije, predvidjele da će se pojaviti nemezheblije koje će nijekati i poricati Evlije i tako postati jeretici pa čak i murtedi. One su napisale sve što je potrebno da zaštite muslimane da ih ove nemezheblije ne prevare. Zar nam ovaj očiti keramet nije dovoljan da vjerujemo u Evlije?

SAVJET MUSLIMANU

Back | Index | Next