SAVJET MUSLIMANU

Back | Index | Next

Nastanak i širenje vehabizma
[Ovaj tekst je najvećim dijelom prijevod iz Ejub Sabri pašine knjige Mirat-ul-haremejn. Ova knjiga je na turskom jeziku i ima 5 tomova. Nju je izdala istanbulska Izdavačka kuća “Matba’a-i Bahrije” 1301.-1306. godine po Hidžri.]

36 - U vrijeme kada je Osmanlisko carstvo bilo dominantno, na Arapskom poluotoku je upravljao svakom državom službenik kojeg je izabrala država. Kasnije je svaka oblast, osim Hidžaza, pripala svakom ko ju je mogao oteti i vladati njom kao šejhovlukom.

Načela vehabizma, koja je Muhammed bin Abdulvehhab 1150./1737. godine počeo širiti su za kratko vrijeme zauzela politički format. Ona su se raširila po cijeloj Arabiji. Muhammed Ali paša, guverner Egipta, je kasnije, na zapovijed halife iz Istanbula, oslobodio Arabiju od njih sa egipatskom vojnom silom.

Abdul’aziz bin Muhammed bin Sa’ud, koji je vjerovao u vehabije, je 1205./1791. godine po prvi put najavio rat šerifu, Galib-efendiji, emiru Mekke. Oni su do tog vremena potajno širili vehabizam. Oni su ubijali i mučili mnoge muslimane, zarobljavali njihove žene i djecu, i silom prisvajili njihovu imovinu.

Muhammed bin Abdulvehhab je pripadao plemenu Beni Temim. On je rođen 1111./1699. godine u pustinji Nedžd, u selu Ujejne, kod jedne kasabice zvane Hurejmile. Umro je 1206./1792. godine. On je ranije išao u Basru, Bagdad, Iran, Indiju, i Damask, sa namjerom trgovanja, gdje je bio, zahvaljujući njegovom nasrtljivom držanju, nazvan imenom “šejh od Nedžda”. On je u ovim mjestima vidio i naučio svašta, i svezao svoj kalb za ideju da postane vođa. On se 1125./1713. godine susreo u Basri sa Hemferom (Hempher), jednim engleskim špijunom, koji je razumio da ovaj neiskusni mladić žudi da putem revolucije postane vođa. Hempher je sa njim uspostavio dugoročno prijateljstvo. On ga je inspirisao lažima i trikovima koje je naučio od engleskog Ministarstva za kolonije (Ministarstva komonvelta). Kada je on vidio da Muhammed uživa u ovim inspiracijama on mu je predložio da on (tj. Muhammed bin Abdulvehhab) osnuje novu vjeru. Na ovaj način su i špijun i Muhammed bin Abdulvehhab dobili ono što su tražili. On je mislio da bi bilo pogodno da on (tj. Muhammed bin Abdulvehhab) osnuje jedan novi tarikat (tj. put) i da tako dođe do svoga cilja. On (tj. Muhammed bin Abdulvehhab) je, u pripremama za ovaj svoj cilj, počeo pohađati predavanja hanbeli uleme u blagoslovljenom gradu Medini, a kasnije, i izvjesno vrijeme i u Damasku. Kada se vratio u Nedžd, on je napisao za seljake male vjerske knjižice. On je (u njima) napisao ono što je naučio od engleskog špijuna i (u to) je (još dodatno i) pomiješao pokvarena učenja mu’tezila i drugih inovatorskih (bid’at) grupa. Mnogi (neuki) seljaci su ovo počeli slijediti. Ministarstvo komonvelta, koje je osnovano u Engleskoj sa ciljem da iznutra razori i uništi islam, je obavijestilo šejha od Nedžda, Muhammed-bin-Sa’uda, o ovoj situaciji. Oni su mu dali ogromnu sumu novaca i obećali vojnu pomoć ako on počne sarađivati sa Muhammed-bin-Abdulvehhabom. Arapi su (u to vrijeme) pridavali veliku važnost ličnim i rodovskim odlikama. Pošto je Muhammed bin Abdulvehhab bio neuk (džahil) on je upotrijebio ime Muhammed-bin-Sa’uda kao polugu (alatku) da raširi svoj put koji je on nazvao vehabizam. On je predstavio sebe kao kadiju (Poglavara za vjerska pitanja) a Muhammed-bin-Sa’uda kao hakima (vladara). On je napisao u njihovoj konstituciji da ih mogu naslijediti samo njihova djeca.

Kada je 1306./1888. godine napisana knjiga Mir’at-ul Haremejn emir Nedžda je bio Muhammed-bin-Sa’udov potomak Abdullah bin Fajsal, a kadija, to jest vođa za vjerska pitanja, potomak Muhammed-bin-Abdulvehhaba.

Abdulvehhab, Muhammedov otac, koji je bio dobar i čist alim u Medini, i njegov brat Sulejman bin Abdulvehhab, i njegovi učitelji, su osjetili -- iz riječi i ponašanja i ideja, koje im je on često postavljao kao pitanja dok je on bio učenik u Medini -- da će on postati otpadnik, jeretik, koji će ubuduće iznutra oštetiti islam. Oni su mu savjetovali da ispravi svoje ideje a muslimanima da ga izbjegavaju. Međutim, oni su ubrzo naišli na ono čega su se najviše plašili. On je počeo otvoreno širiti svoje otpadničke ideje kao vehabizam. On se, da bi prevario vjerski neuke ljude (džahile) i idiote, pojavio sa reformama i inovacijama koje nisu bile u skladu sa knjigama alima islama. On je bio toliko nepromišljen da se usudio smatrati da su pravi muslimani ehli sunneta vel-džema’at kafiri. On je mislio da je traženje od Allaha dželle-šanuhu preko (vesilom) našeg Poslanika sallallahu alejhi ve sellem i drugih Poslanika i evlija ili posjećivanje njihovih grobova idolopoklonstvo (širk).

Prema onom, što je Abdulvehhabov sin Muhammed naučio od engleskog špijuna, onaj ko se obraća mrtvom -- dok čini dovu kod njegovog groba -- postaje višebožac (mušrik). On je rekao da su muslimani koji kažu da je neko učinio nešto ili nešto učinilo nešto -- pored Allaha dželle-šanuhu -- na primjer, da su oni, koji kažu “taj i taj lijek me je izliječio” ili “ja sam to dobio zato što sam tražio preko našeg efendije Resulullaha” ili “preko izvjesnog Evlije”, višebožci (mušrici). Iako su dokazi koje je Abdulvehhabov sin izmislio da bi podržao ove svoje izjave samo obične laži i klevete, neuka stvorenja koja nisu bila u stanju da rastave istinu od neistine -- nezaposleni, diverzanti, neznalice, oportunisti, i oni sa kamenim srcem -- su ubrzo prihvatili ove njegove ideje i pridružili su mu se. Oni su rekli da su čisti muslimani pravoga puta kafiri.

Kada se Abdulvehhabov sin obratio vladarima Der’ijje, sa (njegovim) viđenjem lakog širenja ovih njegovih krivovjerstava preko njih, oni su se voljno ujedinili sa njim u nadi da će proširiti svoje teritorije i povećati svoju moć. Oni su zapeli iz petnih žila da ove njegove ideje svugdje rašire. Oni su najavili rat svima onima koji su to odbili i koji su im se suprotstavili. Kada je rečeno da je dozvoljeno (halal) pljačkati i ubijati muslimane, ovi ljudi-zvijeri, i pustinjski pljačkaši (i razbojnici), su se počeli utrkivati jedni sa drugima u priključivanju Muhammed-bin-Sa’udovoj vojsci. Muhammed bin Sa’ud i Muhammed bin Abdulvehhab su 1143./1730. godine zajedno zaključili da su oni koji ne prihvataju vehabizam nevjernici i višebošci (tj. kafiri i mušrici) i da ih je dozvoljeno ubijati i harati njihovu imovinu. Oni su sedam godina kasnije javno oglasili ovu svoju deklaraciju. Abdulvehhabov sin je onda, kada mu je bilo trideset dvije godine, počeo izmišljati lažne idžtihade koje je on kasnije oglasio u četrdesetoj godini života.

Essejjid Ahmed bin Zejni Dahlan rahmetullahi alejh, muftija šafi’ijiskog mezheba u blagoslovljenom gradu Mekki mukerremi, je u temi pod naslovom Fitnet-ul-vehhabijje, opisao načela vehabizma, mučenja, i pokolje koje su vehabije nanijele muslimanima. [Ova tema se nalazi na 228. stranici drugog dijela knjige El-Futuhat-ul-islamijje. Ova knjiga je izdata 1387./1968. godine u Kairu. Ovaj dio je reprodukovan foto ofsetom 1395./1975. godine u Istanbulu.] On piše, “Oni su, da bi prevarili mekkansku i medinsku ulemu, poslali svoje ljude u ove gradove. Međutim, ovi ljudi nisu bili u stanju odgovoriti na pitanja koja su im postavili alimi islama. Postalo je jasno da su oni bili neuki jeretici. Presuda koja kaže da su oni kafiri je napisana i svugdje distribuirana. Emir grada Mekke, šerif Mes’ud bin Sa’id, je naredio da se vehabije pozatvaraju. Neke vehabije su pobjegle u Der’ijju i ispričale šta im se desilo.” [Zejni Dahlan je preselio na ahiret u gradu Medini 1304./1886. godine.]

Alimi sve četiri mezheba u Hidžazu, uključujući i Muhammed-bin-Abdulvehhabovog brata Sulejmana i njegove učitelje, su, da bi obratili svim muslimanima pažnju, “pročešljali” Muhammedove knjige i napisali odgovore na njegova pokvarena pisanja koja su pogubna za islam. Oni su napisali knjige koje su dobro dokumentovane sa jakim dokazima i koje pobijaju njegova otpadnička pisanja. [Molimo čitaoca da pročita peti članak na početku ove knjige. U njemu se nalazi prijevod odlomka iz knjige Sava’ik-ul ilahijje firredd-i alel-vehhabijje koju je napisao Sulejman bin Abdulvehhab, brat Muhammeda bin Abdulvehhaba. Ova knjiga je štampana prvi put 1395. godine po Hidžri. Drugo izdanje, koje je reprodukcija ofsetom, je izdato u Istanbulu 1395./1975. godine.]

Ove knjige nisu pomogle puno. One su izazvale mržnju prema muslimanima i pobudile Muhammeda bin Sa’uda da napadne na muslimane i poveća krvoproliće. On je pripadao plemenu Beni Hanife. On je potomak onih idiota koji su vjerovali da je Musejleme-tul Kezzab poslanik. Muhammed bin Sa’ud je umro 1178./1765. godine. Njega je naslijedio njegov sin Abdul’aziz bin Muhammed bin Sa’ud. Jedan šija je 1217./1803. godine u džamiji u Der’ijji izvršio atentat na Abdul’aziza i zabio mu nož u stomak. Tada je Sa’ud bin Abdul’aziz postao vođa vehabija. Ova tri su se puno borila, kao da su se takmičila, da proliju što više muslimanske krvi, zavaraju Arape, i rašire vehabizam.

Vehabije kažu da je Muhammed bin Abdulvehhab širio svoje ideje sa ciljem da postigne iskrenost u Allahov dželle-šanuhu tevhid (tj. da nema boga osim Allaha dželle-šanuhu) i spasi muslimane od višeboštva (širka). Oni kažu da su muslimani bili šest vijekova višebožci i da je on došao da obnovi i reformiše vjeru muslimana. On je, da bi ubijedio svakoga da povjeruje u ove njegove ideje, iznijeo kao dokaz 5. ajeti kerim sure Ahkaf, 106. ajeti kerim sure Junus, i 14. ajeti kerim sure Ra’d. Međutim, ovakvih ajeti kerima ima puno. Alimi tefsira su jednoglasno rekli da se ovi svi ajeti kerimi odnose na višebožce (mušrike), tj. kafire koji obožavaju idole, kipove, kumire (a ne na muslimane).

Po Abdulvehhabovom sinu musliman postaje višebožac (mušrik) ako on dobije od našeg Poslanika sallallahu alejhi ve sellem -- kod Poslanikovog groba ili daleko od njega -- ili od drugih Poslanika, Evlija, Saliha (dobrih), istigasu (istigase), tj. ako zatraži pomoć da se oslobodi od briga i belaja, ili, ako spominjući njihovo ime zatraži njihovo posredništvo (šefa’at), ili, ako želi da posjeti njihov grob. Allah dželle-šanuhu, u trećem ajeti kerimu sure Zumer, govori o kafirima koji obožavaju kipove. Vehabije upotrebljavaju ovaj ajeti kerim da dokažu da je opravdano zvati muslimane -- koji uzimaju Poslanika i Evliju kao vesilu (kao posrednika) kada čine dovu Allahu dželle-šanuhu -- mušricima. Oni kažu da su i višebošci (mušrici), takođe, vjerovali da je Allah dželle-šanuhu Stvaralac i da idoli ne stvaraju ništa. Štaviše, oni kažu da 61. ajeti kerim sure Ankebut, i 87. ajeti kerim sure Zuhruf, kažu, “Kada ih upitaš ko ih je stvorio oni [višebošci] će sigurno reći, ‘Naravno da ih je Allah stvorio.’” I oni takođe kažu da Allah dželle-šanuhu kaže tako. Oni kažu da kafiri nisu postali mjogobošci (mušrici) zato što su vjerovali tako već zato što su govorili onako kako to kaže časno značenje trećeg ajeti kerima sure Zumer: “A oni koji uzimaju za prijatelje one koji su pored Allaha kažu, ‘Oni nam, posredujući za nas (čineći nam nam šefa’at), pomažu da se približimo [Allahu dželle-šanuhu].’” Oni kažu da muslimani, koji traže na grobovima Poslanika i Evlija pomoć i šefa’at, postaju mušrici.

Jako je nezdravo, glupo, i smiješno Muhammed-bin-Abdulvehhabovo povezivanje muslimana sa kafirima i višebošcima u svjetlu ovoga ajeti kerima. Kafiri obožavaju idole (sa ciljem) da im idoli posreduju (učine šefa’at); Oni ostavljaju Allaha dželle-šanuhu po strani i mole se idolima da im oni ispune njihove želje. Muslimani ne obožavaju Poslanike i Evlije. Oni sve očekuju samo od Allaha dželle-šanuhu. Mi želimo da nam Evlija bude posrednik (vasita), sredstvo (vesile). Kafiri vjeruju da idol posreduje za sve njihove želje i da on potiće, primorava, Allaha dželle-šanuhu da im On stvori ono što oni žele. Muslimani traže posredstvo i pomoć od Evlija -- koje znaju (ne kao bogove već) kao Allahove dželle-šanuhu drage robove -- zato što je Allah dželle-šanuhu u Kur’ani kerimu objavio da će On dozvoliti Njegovim dragim robovima da posreduju, i da će uslišati njihovo posredovanje i dove, i zato što muslimani vjeruju u ove radosne vijesti koje su izjavljene u Kur’ani kerimu. Između muslimanskog traženja pomoći i kafirskog obožavanja kipova i idola nema nikakve sličnosti. I muslimani i kafiri su po izgledu ljudi. Oni su kao ljudska bića međusobno slični. Međutim, muslimani su Allahovi dželle-šanuhu prijatelji i oni će ostati vječno u džennetu (raju). Kafiri su Allahovi dželle-šanuhu neprijatelji koji će ostati vječno u džehennemu (paklu). Njihov površni izgled ne dokazuje da će oni uvijek ostati isto (tj. biti u istom stanju). Oni koji mole idole, koji su Allahovi dželle-šanuhu neprijatelji, i oni koji mole Allahove dželle-šanuhu predrage robove, mogu biti slični po izgledu. Međutim, molenje idola vodi čovjeka u džehennem. Molenje Evlija izaziva Allahov dželle-šanuhu oprost i milost. Hadisi šerif “Allahova dželle-šanuhu milost se spušta (tamo) gdje se Allahovi dželle-šanuhu dragi robovi spominju” takođe ističe da će Allah dželle-šanuhu ukazati milost i oprost kada se Poslanici alejhimussalavatu vetteslimat i Evlije mole.

Muslimani ne vjeruju da su Poslanici i Evlije bog, oni ne vjeruju da su oni ma’bud (onaj koji se obožava), i ne vjeruju da su oni ravni (šerik) i drug Allahu dželle-šanuhu. Muslimani vjeruju da su oni Allahovi dželle-šanuhu bespomoćni robovi koji se ne obožavaju, koji se ne ibadete, i kojima se ne moli. Muslimani vjeruju da su oni Allahovi dželle-šanuhu dragi robovi čije On dove kabuli (prima, uslišava, odobrava). Značenje trideset petog ajeta sure Maide kaže, “Tražite način (vesile) da Mi se približite.” (5, 35) To znači da će Allah dželle-šanuhu uslišati i primiti dove Njegovih dobrih (salih) robova i dati im ono što oni traže i žele. Hadisi šerif koji se navodi u Buhariji, Muslimu, i u knjizi Kunuz-ud-dekaik kaže, “Zaista, postoje takvi Allahovi dželle-šanuhu robovi da On stvori ono čime se oni zakunu. On ih ne iznevjeri.” Muslimani upotrebljavaju Evlije rahmetullahi alejhim edžma’in kao način (vesile). Oni očekuju od njih dove i pomoć zato što oni vjeruju u gore navedene ajeti kerime i hadisi šerife.

Iako izvjesni kafiri kažu da kipovi i kumiri nisu stvaraoci -- i da Allah dželle-šanuhu sve stvara -- oni kažu da su idoli vrijedni obožavanja i da su oni u stanju da učine i naprave da Allaha dželle-šanuhu da On uradi (stvori) štogod oni požele. Oni pripisuju Allahu dželle-šanuhu idole kao šerike (tj. kao partnere, kao one koji su Njemu ravni). Ako neko traži od nekog pomoć -- pored Allaha dželle-šanuhu -- i kaže da će mu on sigurno pomoći i dati štogod traži, i da će mu se u svakom slučaju desiti ono što on želi, takva osoba postaje kafir. Međutim, onaj ko kaže, “Moja želja sigurno neće biti odobrena sa njegovom voljom. On je samo povod, sredstvo (sebeb). Allah dželle-šanuhu voli one koji su se čvrsto priljubili i koji se drže za Njegova sredstva. Njegov običaj, adet (tj. adet-i ilahi) je da On stvara preko sredstava. Ja tražim od ove osobe pomoć sa ciljem da se čvrsto uhvatim za sredstvo, ali, ja očekujem samo od Allaha dželle-šanuhu, da mi Allah dželle-šanuhu odobri (tj. ispuni) moje želje. I naš je Pejgamber je, takođe, čvrsto se držao za sebebe, sredstva. Kada se ja dobro uhvatim za sredstvo, ja slijedim sunnet ovog uzvišenog Pejgambera”, on dobije sevab. Ako mu se njegova želja ispuni on se zahvaljuje Allahu dželle-šanuhu. Ako mu se ne ispuni on je zadovoljan sa Allahovom dželle-šanuhu sudbinom (kaza-om i kader-om). Muslimanovo traženje dove, šefa’ata i pomoći od Evlija, nije isto što i kafirsko obožavanje idola i kipova i ikona. Pametan i razuman čovjek neće poistovijetiti ovo dvoje. On će shvatiti da su ove dvije stvari, dvije potpuno drukčije stvari. Allah dželle-šanuhu je sam stvaralac i jednog i drugog; i korisnog i štetnog. Niko drugi osim Njega ne zaslužuje da se obožava (tj. nije vrijedan obožavanja). Nijedan Pejgamber, nijedan Evlija, i nijedno stvorenje, ne mogu ništa stvoriti, ne mogu ništa kreirati. Nema drugog stvaraoca osim Allaha. Samo Allah dželle-šanuhu ukazuje milost i stvara želje onima koji spominju imena Njegovih Pejgambera i Evlija i Saliha, i Njegovih drugih dragih robova, i onima koji ih smatraju načinima (tj. onima koji ih čine vesile). Samo im On odobrava (daje, ispunjava) njihovu želju. On i Njegov Pejgamber su ovo objavili. Muslimani vjeruju ove habere (vijesti) onako kako su oni objavljeni.

Međutim, mušrici i kafiri smatraju idole (kipove, kumire) kao bogove (tj. ilahe) i ma’bude (tj. one koje treba obožavati), i obožavaju ih, iako znaju da idoli ne stvaraju ništa. Oni obožavaju idole. Jedni od njih su postali mušrici u uluhijjetu (ilahluku) a drugi u ibadetu (obožavanju). Oni ne postaju mušrici zato što kažu da će se njihovi idoli zauzeti za njih (tj. zato što će im oni činiti šefa’at) i zato što će ih približiti Allahu. Oni postaju mušrici zato što ih smatraju bogovima (ma’budima) i što im se mole.

Naš Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je rekao, “Doći će vrijeme kada će se ajeti kerimi koji su objavljeni za kafire upotrebljavati kao dokazi za klevetanje muslimana,” i “Čega se ja najviše bojim je to da će doći neki ljudi i upotrijebiti ajeti kerime za ciljeve koje Allah dželle-šanuhu ne odobrava.” Ova dva hadisi šerifa nam prenosi Abdullah bin Omer radijallahu anhuma. Oni predskazuju da će se pojaviti ljudi koji ne slijede mezhebe. Te nemezheblije će pripisivati muslimanima ajeti kerime koji su objavljeni za kafire i klevetati Kur’ani kerim.

Mu’mini zijarete mezareve (grobove) onih za koje vjeruju da ih Allah dželle-šanuhu voli. Oni mole Allaha dželle-šanuhu sa posredništvom (vasita, vesile) Allahovih dželle-šanuhu dragih robova. I naš Pejgamber, i njegovi Ashabi kiram, su takođe isto tako molili. Naš Pejgamber sallallahu alejhi ve sellem je ovako rekao (učio) u njegovoj dovi, “O moj Gospodaru (Ja Rabbi)! Ja tražim od Tebe radi hakka (prava), hurmeta (poštovanja, uvažavanja), Tvojih robova kojima si Ti odobrio (ispunio) njihove želje.” On je naučio njegove Ashabe kiram ovu dovu i naredio im da je uče (tj. da tako traže). Prema tome, mu’mini tako čine dovu.

Kada je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem stavio tijelo hazreti Alijine majke (Fatime binti Esad radijallahu anhuma) u grob on je ovako rekao (učinio dovu), “O moj Gospodaru (Ja Rabbi)! Oprosti majci Fatimi binti Esad! Pokaži joj veliku milost radi hakka Tvog Pejgambera i Pejgambera koji su došli prije mene!” On je naredio slijepcu koji je želio da progleda da klanja dva rek’ata namaza i da onda ovako učini dovu, “Ja Rabbi! Radi hurmeta Tvog Pejgambera Muhammeda alejhisselam, kojeg si Ti poslao iz Tvog merhameta Svojim robovima, Ja tražim od Tebe uzimajući njega kao vesile. Ja Te preklinjem. O predragi Pejgamberu Muhammede alejhisselam! Ja preklinjem moga Rabba uzimajući tebe kao vesile (da mi) On ukabuli moju dovu i dadne moju želju. Ja Rabbi! Daj mi da mi ovaj uzvišeni Pejgamber bude šefa’atdžija da moja dova bude kabul!

Kada je Adem alejhisselam spušten na Cejlon, nakon što je pojeo voćku sa drveta koju mu je Allah dželle-šanuhu zabranio, on je ovako učinio dovu, “Ja Rabbi! Oprosti mi radi hurmeta (poštovanja, uvažavanja) moga sina Muhammeda alejhisselam!” Allah dželle-šanuhu mu je rekao, “O Adem! Da si ti zatražio šefa’at za sve što se nalazi na zemaljskoj kugli i na nebesima, upotrebljavajući Muhammeda alejhisselam kao vesile (tj. kao način), Ja bih ukabulio tvoj šefa’at (tj. uslišao tvoju dovu).”

Hazreti Omer je uzeo hazreti Abbasa radijallahu anhuma da zajedno sa njim uči dovu -- da padne kiša -- sa namjerom da ga (tj. hazreti Abbasa) učini kao posrednika (vesile). Njihova dova je bila uslišana.

Riječi, “O ... Muhammede! ... tebe”, u gore navedenoj dovi slijepca, dokazuju da je dozvoljeno spomenuti ime Evlija kada ih uzimamo i upotrebljavamo, kao posrednike (vesile).

Biografije Ashaba kiram i Tabi’ina radijallahu anhum su pune dokumenata (dokaza) koji pokazuju da je zakonski dozvoljeno i ispravno posjećivati grobove, i tražiti zauzimanje (šefa’at) izgovaranjem imena mrtvog, i uzimati mrtve kao posrednike (vesike=množina od vesika).

Muhammed bin Sulejman šafi’i rahmetullahi alejh [Muhammed Kurdi je preselio na ahiret 1194./1780. u Medini] je čuven po svojim bilješkama na Ibni-Hadžer-Hijtemijevu rahime-hullahu teala knjigu Tuhfe, koja je objašnjenje knjige Tuhfe, koja je objašnjenje knjige Minhadž. On je dokazao sa dokumentima da je Muhammed bin Abdulvehhab bio na pokvarenom i otpadničkom putu i da je pripisivao pogrešna značenja ajeti kerimima i hadisi šerifima. On piše, “O Muhammed-bin-Abdulvehhabu! Ne kleveći muslimane! Ja te savjetujem radi Allahovog zadovoljstva. Ako iko kaže da pored Allaha postoji neki drugi stvaralac reci mu istinu! Vodi ga pravom putu i dokazuj mu sa dokumentima! Muslimani se ne mogu nazivati kafirma! I ti si, takođe, musliman. Ispravnije je nazvati jednu osobu kafirom nego milione muslimana kafirima. Nema sumnje da je onaj ko napusti zajednicu u opasnosti. Značenje stotinu četrnaestog ajeta sure Nisa kaže, ‘Mi ćemo ostaviti u nevjerstvu i otpadništvu (kufru i irtidadu) onoga ko se nakon što je naučio pravi put suprotstavi Poslaniku alejhisselam i skrene sa puta pravovjernih (mu’mina) u vjerovanju (imanu) i djelu (amelu) a onda ćemo ga baciti u džehennem, koji je tako užasno mjesto.’ Ovaj ajeti kerim pokazuje u kakvm će sitanju biti oni koji su se udaljili od ehli sunneta vel-džema’at.”

Ima puno hadisi šerifa koji kažu da je dozvoljeno i korisno posjećivati (zijaretiti) grob. Ashabi kiram i Tabi’in-i izam radijallahu anhum su često posjećivali mubarek turbe našeg Poslanika sallallahu alejhi ve sellem. Napisane su mnoge knjige koje govore o načinu i o koristima ovih posjeta.

Činiti dovu, upotrebljavajući nekog Evlijullaha rahmetullahi alejh kao vesile, tj. tražiti njegovu pomoć izgovarajući njegovo ime, nije ni u kom slučaju štetno. Vjerovati da osoba, čije se ime spomene, ima ikakav uticaj (te’sir), i sigurno daje ono što se od nje traži, i zna nepoznato (gajb), je nevjerstvo (kufr). Muslimani se ne smiju optužiti da tako vjeruju jer oni ne vjeruju tako. Muslimani traže da im Allahov dželle-šanuhu dragi rob (kojeg On voli) bude posrednik (vesile), da se zauzme za njih (tj. da im bude šefa’atdžija), i da im učini dovu. Allah dželle-šanuhu je sam i jedini koji stvara sve što se traži. Od Njegovih dragih robova se traži dova zato što značenje dvadeset sedmog ajeta sure Maide kaže, “Ja kabulim dovu samo od Mojih mutteki robova.” (5, 27) (To znači od onih Mojih robova koji se čuvaju svakog grijeha.) Od mrtvih se ne traži da oni odobre i ispune želju već da budu posrednik (vesila) za Allahovo dželle-šanuhu odobrenje (ispunjenje i dopuštenje) želje. Od mrtvog nije dozvoljeno tražiti da on išta ispuni (tj. dopusti, odobri, podari). Muslimani to ne rade. Od njih je dozvoljeno tražiti da oni budu posrednici (vasite) da neka želja bude ispunjena (tj. odobrena, dopuštena). Riječi “istigase” i “istišfa’” i “tevessul” znače “tražiti od nekog” da bude vasita, vesile.”

Samo Allah dželle-šanuhu, sam i jedini, sve stvara. Njegov običaj je takav da On želi da Njegova stvorenja budu način (vasita) i sredstvo, posrednik (sebeb) u Njegovom stvaranju nečega drugog. [On stvara i sebebe, vesile, vasite (tj. razloge, posrednike, načine, sredstva) i njihove efekte.] Onaj ko hoće da mu Allah dželle-šanuhu nešto stvori on se mora čvrsto uhvatiti i držati za posrednika (vesile) i sredstvo (sebeb) koji izazivaju stvaranje toga. Svi Poslanici alejhimussalatu vesselam su se čvrsto držali za sredstva (sebebe).

Allah dželle-šanuhu je naredio da se uhvatimo za sredstva (tj. sebebe, vesile, vasite). Poslanici alejhimussalavatu vesselam su to naredili. Svakodnevni događaji takođe pokazuju da je to neophodno. Ako čovjek hoće da dobije ono što želi on se treba čvrsto uhvatiti i držati za sredstva. Mora se vjerovati da samo Allah dželle-šanuhu daje da ta sredstva budu sredstva za izvjesne druge stvari, da On daje da se čovjek uhvati za ta sredstva, i da ih On stvara nakon što se čovjek uhvatio za njih. Onaj ko tako vjeruje može reći, “Ja sam to dobio držeći se za to i to sredstvo (sebeb).” Ove riječi ne znače da je sredstvo stvaralac toga (tj. te stvari). One znače da ih je (tj. to, te stvari) Allah dželle-šanuhu stvorio preko tog sredstva (sebeba). Na primjer, riječi, “Lijek mi je ublažio bol”; “Moj rođak je ozdravio kada sam učinio zavjet (nezr, adak) hazreti sejjideti Nefisi”; “Ova čorba me je zasitila” i “Voda mi je ugasila žeđ”, ukazuju da su ova sredstva samo posrednici, načini, sredstva (tj. sebebi, vesile, vasite). Mi trebamo misliti da i muslimani, koji izgovore slične riječi, isto tako misle. Onaj ko tako vjeruje se ne može zvati nevjernikom. I vehabije takođe kažu da je dozvoljeno tražiti nešto od onih koji su blizu i živi. Oni traže mnoge stvari jedni od drugih i od vladinih službenika. Oni ih čak i mole da bi dobili svoje želje. Za njih je traženje nečega od onih koji su mrtvi, ili daleko, višeboštvo (širk). Za njih, traženje od živih nije širk. Međutim, za alime ehli sunneta ni jedno ni drugo nije širk. Između ovoga dvoga nema razlike. Svaki musliman vjeruje osnovne temelje (šartove) imana i islama i da su farzovi farz, i da su harami haram. Takođe je sasvim jasno i to da svaki musliman vjeruje da je samo sam Allah jedini onaj koji sve stvara i daje i da niko drugi pored Njega ne može ništa stvoriti. Ako musliman kaže “neću klanjati namaz” to se treba shvatiti da on misli da on neće klanjati u tom momentu, ili na tom mjestu, ili zato što ga je već klanjao. Niko ga ne smije klevetati i tvrditi da on misli da on više neće da klanja namaz. Jer, njegovo muslimanstvo treba da spriječi druge da ga ne nazivaju kafir i višebožac (mušrik). Niko nema pravo da nazove muslimana, koji posjećuje grob, i traži pomoć od mrtvaca (mejjita), i kaže “založi se za mene da mi se taj i taj posao ispuni”, kafir i mušrik. Pošto je onaj ko izgovori ove riječi, ili posjeti grob i kaže -- “O Resulullah sallallahu alejhi ve sellem! Založi se za mene” -- musliman, njegov rad i njegovo djelo je iz njegovog dozvoljenog i legitimnog imana i misli.

Potpuno razumijevanje i osuda u prethodnim objašnjenjima će srušiti i do korijena pobiti Muhammed-bin-Abdulvehhabova vjerovanja i pisanja. Pored toga, (alimi) su napisali mnoge knjige u kojima su dokazali (sa jakim) dokumentima da je on bio na krivom putu, da je klevetao muslimane, i da je pokušao da iznutra sruši islam. Sejjid Abdurrahman rahime-hullahu teala, zabidski muftija (Zabid u Jemenu), je napisao da je samo dovoljno, da bi se pokazalo da je on na krivom putu, da se navede sljedeći hadisi šerif, “U istočnoj Arabiji će se pojaviti izvjesni ljudi. Oni će učiti Kur’ani kerim. Međutim, Kur’ani kerim neće ići niz njihova grla. Oni će napuštati islam (izlaziti iz islama) kao što strelica napušta luk. Oni briju svoja lica (obraze).” Jasno je kao dan da se vijesti u ovom hadisi šerifu odnose na vehabije zato što oni briju svoja lica. Kada vidimo ovaj hadisi šerif, mi nemamo potrebe da dalje čitamo druge knjige. U Ibn Abdulvehhabovim knjigama je naređeno njegovim sljedbenicima da briju glave (skalpove) i obraze. Druge sedamdeset dvije otpadničke sekte nemaju ovakvo naređenje.

JEDNA ŽENA JE ODGOVORILA MUHAMMED-BIN-ABDULVEHHABU

Abdulvehhabov sin Muhammed je takođe naredio i ženama da i one briju glave. Jedna žena mu je ovako odgovorila, “Kosa je za ženu dragocjen ornament isto kao što je to brada za muškarca. Je li prikladno oduzeti od ljudskih bića ornamente koje im je Allah dželle-šanuhu podario i ostaviti ih bez njih?” Abdulvehhabov sin Muhammed joj nije mogao odgovoriti.

Iako Ibn Abdulvehhabov put u sebi sadrži mnoga pokvarena i jeretična vjerovanja, tri od njih se naročito ističu:

1 - On kaže da su djela i radnje (ameli) sastavni dijelovi vjerovanja (imana). On kaže da onaj ko propusti farz postaje kafir (na primjer, da onaj ko jednom iz lijenosti ne klanja namaz, ili, jedne godine iz škrtosti ne dadne zekat -- iako vjeruje da je i namaz i zekat farz). On se mora ubiti. Njegova imovina se mora podijeliti među vehabijama.

2 - Oni vjeruju da je upotreba duša Pejgambera (Pejgambera=genitiv od riječi Pejgamberi) alejhimussalavatu vetteslimat i Evlija rahime-humullahu teala kao posrednika i traženje od njih da za nekog učine dovu -- kome na taj način može biti ispunjena njegova želja ili može biti siguran od nečega čega se plaši -- višeboštvo (širk). Oni kažu da je zabranjeno čitati (učiti) knjigu dova koja se zove Delail-i hajrat.

3 - Oni vjeruju da je gradnja turbeta na grobu, i palenje uljanih lampi za one koji tu ibadete i za one održavaju turbe, i zavjetovanje kurbana dušama mrtvih -- višeboštvo (širk). Za njih je ovo svako djelo vid obožavanja nekoga drugog osim Allaha dželle-šanuhu.

Kada je Sa’ud bin Abdul’aziz napao Mekku i Medinu turbeta svih Ashaba kiram, Evlija, i šehida, radijallahu teala anhum edžma’in, osim Resulullahovog sallallahu alejhisselam turbeta, su porušena. Grobovi su postali neobilježeni. Iako su oni takođe pokušali da obore i mubarek turbe našeg efendije, Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem, oni, koji su se latili pijuka i krampi, su ili poludili ili ostali paralizovani i nisu mogli učiniti taj zločin. Kada su vehabije zauzele Medinu Sa’ud je sazvao sve muslimane i klevetnički im rekao, “Vehabizam je sada kompletirao vašu vjeru. Allah je postao zadovoljan sa vama. Vaši očevi i djedovi su bili nevjernici i višebožci (kafiri i mušrici). Nemojte slijediti njihovu vjeru! Recite svakome da su oni bili kafiri! Zabranjeno je stati ispred Resulullahovog turbeta i moliti. Kada prolazite pored turbeta možete samo reći ‘Esselamu ala Muhammed’. Od njega se ne smije tražiti šefa’at (zauzimanje).

SAVJET MUSLIMANU

Back | Index | Next