SAVJET MUSLIMANU

Back | Index | Next

Vehabijska proganjanja muslimana po Mekki

39 - Iako su ovi nitkovi, nakon što su u Taifu prolili mnogo krvi, takođe napali i na Mekku oni se nisu usudili ući u grad zato što je bilo vrijeme hadža. Šerif Galib-efendi je bio u Džiddi gdje je sakupljao vojsku za pružanje otpora vehabijskim otpadnicima. Stanovnici Mekke su, uplašeni propašću koja se desila u Taifu, poslali delegaciju vehabijskom zapovijedniku sa molbom da ih ne teroriše i ne muči. Vehabije su u mjesecu Muharremu 1218./1803. godine ušle u Mekku i počele širiti svoja vjerovanja. Oni su oglasili da će ubiti svakoga ko posjećuje (zijareti) grobove (tj. ode na groblje) ili ode u Medinu da moli pred Resulullahovim turbetom. Oni su četrnaest dana kasnije napali na Džiddu da zarobe šerif-Galib-efendiju, koji je krenuo direktno iz utvrđenja Džidde u protunapad na vehabijske razbojnike (odmetnike, hajduke) i skoro ih sve pobio. Ostatak (bandita) je pobjegao u Mekku. Oni su, postavivši na molbu Mekanlija Galib-efendijinog brata šerif-Abdulmu’in-efendiju da bude Emir Mekke, otišli nazad u Der’ijju. Šerif Abdulmu’in-efendi je prihvatio da bude emir sa ciljem da zaštiti Mekkanlije od vehabijskih mučenja.

Šerif Galib-efendi se vratio iz Džidde u Mekku, trideset osam dana nakon što je porazio bandite u Džiddi, sa guvernerom Džidde, Šerif-pašom, i džiddanskom vojskom. Oni su istjerali bandite koji su preostali u Mekki i ponovo postao emir (Mekke). Banditi su, da bi se osvetili Mekkanlijama, napali na sela oko Taifa i pobili mnoge ljude. Oni su postavili bandita Osmana (Osman-ul-Mudajiki-ja) da bude guverner Taifa. Osman je 1220./1805. godine sazvao sve bandite oko Mekke i opsjeo Mekku sa velikom pljačkaškom družinom. Mekkanski muslimani su mjesecima bili u brizi. Oni su crkavali od gladi. U zadnjim danima opsade nije ostalo ni pseto da se pojede. Šerif Galib-efendi je shvatio da ne postoji drugi način već da se s banditima potpiše ugovor da se spase životi građana. On je predao grad pod uslovom da on i dalje bude emir grada i da životi i imovine muslimana budu bezbjedni.

Razbojnici su poslije Mekke zauzeli Medinu i opljačkali najdragocjenija istorijska blaga svijeta, koja su preko hiljadu godina bila sakupljana u Poslanikovu riznicu (Hazine-i Nebevijje). Oni su tako neučtivo i primitivno tretirali muslimane da se to ne može opisati. Oni su onda, nakon što su postavili nekoga ko se zvao Mubarek bin Magjan da bude guverner grada, otišli nazad u Der’ijju. Oni su bili sedam godina u Mekki i Medini. Oni nisu -- sedam godina -- dozvolili hadžijama ehli sunneta da uđu u Mekku. Oni su prekrili Kabu sa dva crna prekrivača zvana kajlan. Oni su zabranili pušenje nargile. Oni su puno tukli i batinali one koji su je pušili. Stanovnici Mekke i Medine ih nisu voljeli i bježali su od njih.

Ejjub Sabri paša rahime-hullahu teala je ovako opisao mučenja nad mekkanskim muslimanima u prvom dijelu njegove knjige Mir’at-ul-Haremejn koja je izdata 1301./1883. godine:

“Mučenja koja su sprovođena svake godine nad muslimanima u blagoslovljenom gradu Mekki (Mekke-i mukerreme) i hadžijama su bila toliko teška da ih je nemoguće detaljno opisati.

Saud, vođa bandita (razbojnika, otpadnika, hajduka), je često slao pisma šerif-Galib-efendiji, emiru Mekkanlija. Iako je Sa’ud nekoliko puta opsjedao Mekku on se nije mogao probiti u nju sve do 1218./1802. godine. Šerif Galib-efendi je sa guvernerom Džidde, 1217. godine, okupio vođe hadžijskih karavana iz Damaska i Egipta. On im je rekao, ‘Razbojnici su naumili da napadnu na blagoslovljeni grad Mekku. Ako mi pomognete mi možemo uhvatiti njihovog vođu Sa’uda.’ Međutim, njegov prijedlog nije prihvaćen. Šerif Galib-efendi je onda imenovao svog brata šerif-Abdulmu’ina da bude njegov zamjenik a on je onda otišao u Džiddu. Šerif Abdulmu’in je, kao emir Mekke, poslao Sa’ud-bin-Abdul’azizu 1218. godine pet alima ehli sunneta -- koji su se zvali Muhammed Tahir, sejjid Muhammed Ebu Bekir, Mir Gani, sejjid Muhammed Akkas i Abdulhafiz Adžemi -- kao delegaciju dobre volje i oprosta. Sa’ud je to prihvatio i otišao je sa njegovim vojnicima u Mekku. On je postavio Abdulmu’ina kao glavnog zastupnika (kajmakama) oblasti. On je naredio da se sva turbeta i mezarevi poruše. Po vehabijskom vjerovanju stanovnici Mekke i Medine nisu ibadetili (molili) Allaha dželle-šanuhu. Oni su (po njihovom vjerovanju) obožavali turbeta. Oni su rekli da će oni, ako su turbeta i grobovi porušeni, ispravno obožavati Allaha. Prema Muhammed-bin-Abdulvehhabu su svi muslimani -- koji su umrli od 500./1106. godine -- umrli kao kafiri i mušrici. Njemu je otkriven pravi islam. One, koji su postali vehabije, nije dozvoljeno zakopavati kod grobova prethodno umrlih mušrika (kako je on oslovljavao prave muslimane).

Sa’ud je napao na Džiddu da je zauzme i uhvati šerifa Galib-efendiju rahmetullahi alejh. Međutim, stanovnici Džidde su, zajedno sa osmanlijskim vojnicima, hrabro potukli neprijatelja i natjerali Sa’udove razbojnike u bijeg. Sa’ud je sakupio razbojnike bjegunce i vratio se u Mekku.

Iako je šerif Abdulmu’in-efendi rahime-hullahu teala nastojao da bude ljubazan prema vehabijama, sa ciljem da zaštiti mekkanske muslimane od pokolja i mučenja, surovosti i pljačkanja obijesnih vehabija su se svakodnevno povećali. Kada je šerif Abdulmu’in-efendi vidio da ljubaznost i lijepa riječ nisu način za dobre odnose, on je poslao poruku šerif-Galib-efendiji u kojoj je rekao da se Sa’ud ulogorio u Mekki sa njegovim vojnicima na mejdanu (prostoru zvanom) Mu’alla i da bi, ako bi ih on napao sa malim brojem vojnika, bilo moguće uhvatiti Sa’uda.

Kada je šerif Galib-efendija primio poruku on je uzeo sa sobom i sa guvernerom Džidde, Šerif pašom, izvjesne istaknute vojnike i po noći napao na vehabije u Mekki. On je opkolio njihove šatore, međutim, Sa’ud im je živ utekao. Njegovi vojnici su rekli da će predati svoje oružje ako će im biti oprošteno i ako će njihove želje biti uslišane. Tako je blagoslovljeni grad Mekka bio spašen od ovih zalima. Ovaj uspjeh je prepao vehabije u Taifu koje su se predale bez krvoprolića. Zalim Osman Mudajiki je pobjegao sa svojim ljudima u planine Jemena. Kada je šerif Galib-efendija vidio da su oni, koji su istjerani iz Mekke, počeli da pljačkaju seljake i članove plemena po pokrajinama šerif Galib-efendi rahmetullahi alejh je poslao glasnike plemenu Beni Sakif i naredio, ‘Idite u Taif i napadnite na vehabije! Sve što osvojite uzmite, vaše je!’ Pleme Beni Sakif je napalo na Taif i osvetilo se pljačkašima. Na ovaj način je je takođe i Taif bio spašen.

Osman Mudajiki je sakupio po jemenskim planinama neuke divljake, seljake, i sa vehabijama, koje je usput sreo, je opsjeo Mekku. Stanovnici Mekke su tri mjeseca puno brinuli i patili. Iako je šerif Galib-efendija pokušao deset puta da se probije kroz opsadnike on je bio neuspješan u svojim pokušajima. Zalihe hrane su bile iscrpljene. Cijena hljeba se popela na pet rijala a putera na šest rijala po oki (1.2 kg.), međutim, kasnije nije niko ništa prodavao. Muslimani su morali jesti mačke i psetinje kojih se kasnije takođe nije moglo naći. Oni su morali jesti lišće i travu. Kada više nije ništa ostalo grad Mekka se predao Sa’udu pod uslovom da on ne muči i ne ubija stanovnike. Ovaj put to nije bila šerif-Galib-efendijina greška. Ali, da je on ranije zatražio pomoć od plemena koja su bila saveznici, on ne bi došao u ovakvu situaciju. U stvari, Mekkanlije su molile šerif-Galib-efendiju, ‘Ako dobiješ pomoć od savezničkih plemena koja nas vole, mi možemo do vremena hadža pružati otpor, a onda, kada dođu egipatske i damaske hadžije mi ih možemo savladati.’ Šerif Galib-efendi im je odgovorio, ‘Ja sam to mogao uraditi ranije ali sada je nemoguće’, i tako priznao svoju raniju grešku. Ni on se nije takođe nije htio predati ali su mu Mekkanlije rekle, ‘Gospodine, i tvoj je mubarek predak, Resulullah sallallahu alejhi ve sellem, takođe napravio sporazum sa njegovim neprijateljima. Molimo vas da se i vi takođe nagodite sa neprijaljem i da nas oslobodite od ovih briga. Jer, Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je poslao hazreti Osmana [iz Hudejbije] plemenu Kurejš u Mekki da napravi sporazum.’ Šerif Galib-efendi je odvratio narod od ove ideje predaje sve do zadnjeg časa i nije mogao ići u sporazum. Kada narod više nije mogao izdržati ovu poteškoću on je popustio, na prinudu jednog vjerskog čovjeka koji se zvao Abdurrahman. Sa šerif-Galib-efendijine rahmetullahi alejh strane je bilo jako razumno što je poslušao Abdurrahmana, i uzeo njega kao posrednika da spriječi Sa’uda da ne muči muslimane. On je takođe i osvojio ljubav Mekanlija i vojnika na taj način što je rekao, ‘Ja sam nerado popustio. Ja sam planirao da čekam do hadža.’

Poslije kapitulacije, Abdul’aziz, Sa’udov sin (Sa’ud bin Abdul’aziz), je ušao u Mekku. On je prekrio Veličanstvenu Kabu (Ka’be-i muazzam) jednom običnom krpom. On je otpustio šerif-Galib-efendiju rahmetullahi alejh. On je napadao tu i tamo, kao firaun, i mučio svijet na jedan nezamisliv način. Šerif Galib-efendi je, pošto od Osmanlija nije došla pomoć, bio uvrijeđen. On je širio glasine da je razlog za pad Mekke bila iscrpljenost Osmanlijske države. On je huškao Sa’uda da ne dozvoli egipatskim i damaskim hadžijama ulazak u Mekku sa ciljem da izazove Osmanlijsku državu da ona krene u akciju protiv vehabija.

Ove šerif-Galib-efendijine riječi (tj. njegovo jadikovanje što Osmanlije nisu poslale pomoć) je još više razjarilo Sa’uda. On je još i više povećao mučenja. On je mučio i ubio većinu alima ehli sunneta i istaknutih i bogatih ljudi u Mekki. On je prijetio onima koji nisu izjavili da su vehabije. Njegovi ljudi su vikali po čaršijama, pazarima, i sokacima, ‘Uđite u (tj. primite) Sa’udovu vjeru! Zaštitite se u njegovoj ogromnoj sjenci!’ On je tjerao muslimane da prihvate Muhammed-bin-Abdulvehhabovu vjeru. Broj jakih vjernika koji su mogli zaštititi hak din i pravi mezheb se, kao i u pustinji, jako smanjio.

Kada je šerif Galib-efendi vidio ovo bijedno i žalosno stanje -- i shvatio da bi takođe i sam islam mogao biti iskorijenjen i u Hidžazu i u mubarek gradovima, isto kao što je iskorijenjen u arabijskoj pustinji -- on je poslao Sa’udu poruku u kojoj mu je rekao, ‘Ti se ne možeš oduprijeti osmanlijskoj vojsci koja će biti poslana iz Istanbula ako poslije hadža ostaneš u Mekki. Ti ćeš biti uhvaćen i ubijen. Ne ostaj u Mekki poslije hadža. Bježi!’ Ova poruka nije pomogla. Ona je samo izazvala još i veći Sa’udov bijes i divljaštvo i mučenje muslimana.

U vrijeme ovog perioda tiranije (zuluma) i mučenja Sa’ud bin Abdul’aziz je upitao jednog alima ehli sunneta, ‘Je li hazreti Muhammed alejhisselam živ u svom mezaru? Ili, je li on, kako je podesno sa našim vjerovanjem, mrtav kao i svaka druga mrtva osoba?’ Alim mu je odgovorio, ‘Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je živ na način koji mi ne možemo razumjeti.’ Sa’ud mu je postavio ovo pitanje zato što je očekivao odgovor na osnovu kog bi ga mogao lakše mučiti do smrti. ‘Onda nam dokaži da je on živ u svom grobu da ti mi možemo vjerovati. Ako nam ti odgovoriš neprimjerno, mi ćemo shvatiti da ti tvrdoglavo odbijaš moju vjeru i ja ću te ubiti,’ rače mu Sa’ud. Alim ehli sunneta mu je ovako odgovorio, ‘Ja se neću truditi da te uvjerim iznoseći ti nešto što nije u vezi sa tim pitanjem. Hajmo zajedno u Medinu (Medine-i munevveru)! Mi ćemo Stati pred prozor Muvadžehe-i se’adet. Ja ću mu nazvati selam. Ako mi on odgovori na moj selam ti ćeš vidjeti da je naš efendija Resulullah živ u njegovom grobu sreće (kabr-i seadetu), i da on čuje, i odgovara onima koji mu nazivaju selam. Ako nam on ne odgovori na moj selam shvatiće se da sam ja lažov. Ti me onda možeš kazniti kako hoćeš.’ Kada je Sa’ud čuo ove riječi on je pustio alima ehli sunneta. Jer, da je on uradio onako kako je alim ehli sunneta predložio, on bi prema svom sopstvenom vjerovanju postao kafir ili mušrik. On je bio zapanjen. Jer, on nije bio dovoljno učen da odgovori na taj odgovor. On je oslobodio alima da on ne bi dobio loš ugled. Međutim, on je naredio jednom vojniku da ga ubije i kada ga ubije da mu odmah dojavi da je ubijen. Ali, po Allahovom dželle-šanuhu takdiru (predodređenju, sudbini), ovaj vehabijski vojnik nije uspio naći pogodnu priliku da ubije ovu odličnu osobu (zata). Ove strašne vijesti su doprle do ušiju te odlične osobe-mudžahida, koji se onda iselio iz Mekke, misleći da za njega više nije bi dobro da živi u Mekki.

Kada su do Sa’uda doprle riječi o iselenju ovog odličnog čovjeka-mudžahida, on je za njim poslao plaćenog ubojicu (katila, atentatora). Plaćeni ubojica je putovao i dan i noć misleći da će on, ako ubije jednog pripadnika ehli sunneta, zaraditi veliki sevab. On je sustigao ovog zata-mudžahida, ali je vidio da je on preselio na ahiret prirodnom smrću malo prije nego što je on došao. On je privezao zatovu devu za drvo i otišao do bunara da izvadi vode. Kada se vratio nazad vidio je da je tijelo nestalo i da je samo deva ostala. On je otišao Sa’udu i ispričao mu šta se desilo. Sa’ud mu je rekao, ‘O da! Ja sam usnio tog čovjeka kako on uzlazi na nebo uz učenje zikira i tesbihata. Neki sa nurli (svijetlim) licima su rekli da se on diže na nebo zbog njegovog ispravnog vjerovanja u Poslanika pretkijametskog doba (ahir-i-zemana) sallallahu alejhi ve sellem.’ Vehabija je potom odmah rekao, ‘Ti si mene poslao da ubijem jednog takog mubarek odličnjaka (zata)! I ti, sada, ne ispravljaš svoje vjerovanje, iako si vidio da ga je Allah dželle-šanuhu obasuo Svojim dobročinstvom (ihsanom),’ i onda ga je ispsovao. On je došao na tevbe. Sa’ud nije poslušao tog čovjeka. On je postavio Osmana Mudajikija da bude guverner Mekke i otišao je u Der’ijju.

Sa’ud bin Abdul’aziz je živio u Der’ijji. On je takođe zauzeo i blagoslovljenu Medinu (Medine-i munevvere). On je kasnije krenuo u Mekku sa onima koji su htjeli da idu na hadž i koji su mogli dobro hodati. Vjerski ljudi koji su hvalili i širili vehabizam su ranije otišli. Oni su u petak 7. Muharrema 1221./1806. godine, u Mekki, u Mesdžid-i haramu, počeli čitati i objašnjavati knjigu koju je napisao Muhammed bin Abdulvehhab. Ulema ehli sunneta ih je opovrgla. [Za detalje pogledajte knjigu Sejf-ul-Džebbar, kolekciju pobijanja i opovrgavanja vehabizma od strane mekkanske uleme, koja je kasnije izdata u Pakistanu. Ona je ponovo preštampana u Istanbulu 1395./1975. godine.] Sa’ud bin Abdul’aziz je došao deset dana kasnije. On se smjestio u šerifovu Galib-efendijinu palaću koja se nalazila (na mjestu koje se zove) Mualla. On je stavio jedan dio pokrivača koji je imao na sebi na Galib-efendiju u znak prijateljstva. I šerif Galib-efendi je iskazao svoje prijateljstvo prema njemu. Oni su otišli u Mesdžid-i Haram i zajedno obavili tavaf oko Ka’be (Ka’be-i muazzama).

U međuvremenu je došla vijest da se karavan sa damaskim hadžijama približavao Mekki. Sa’ud je poslao Mes’ud-bin-Mudajikija da ih susretne i da im kaže da im neće biti dozvoljeno da uđu u Mekku. Mes’ud je susreo karavan i rekao, ‘Vi niste poštovali prethodni sporazum. Sa’ud bin Abdul’aziz vam je naredio po Salih-bin-Salihu da ne dolazite sa vojnicima. Zašto ste došli sa vojnicima? Vi ne možete ući u Mekku zato što niste poslušali naređenje.’ Emir karavana, Abdullah Paša, je poslao Sa’udu Jusuf-pašu da od njega zatraži oprost i dozvolu. Sa’ud je rekao, ‘Paša! Da se ja ne bojim Allaha ja bih vas sve pobio. Donesi mi torbe sa zlatom koje ste namjerili da podijelite stanovnicima Haremejna i arapskim seljanima i odmah se vratite nazad! Ja vam ove godine zabranjujem hadž!’ Jusuf paša mu je predao torbe sa zlatom i vratio se nazad.

Šokantne vijesti o damaskom karavanu, o njegovom sprečavanju da obavi hadž, su se raširile po muslimanskom svijetu. Mekkanski muslimani su plakali i jadikovali jer su mislili da će takođe i njima biti zabranjeno da odu na mejdan (tj. veliki prazni prostor koji se zove) Arefat. Sljedeći dan im je bila data dozvola da odu na Arefat ali im je bilo zabranjeno da idu na mahfe i that-i revane. Svako je, pa čak i alimi i sudije (hakimi), išao na Arefat na magarcu ili na devi. Na Arefatu je jedan od vehabija održao hutbu umjesto mekkanskog kadije. Oni su se poslije hadža vratili u Mekku.

Sa’ud je dao otkaz kadiji Mekke, Hatib-zade Muhammed-efendiji, i umjesto njega je postavio kao kadiju jednog vehabiju koji se zvao Abdurrahman. Abdurrahman je pozvao Muhammed-efendiju i mullu Medine Su’ada bega, i Ataji-efendiju nakiba (predstavnika šerifa u Mekki) i postavio ih da sjednu na pod, na jednu krpu. On im je onda rekao da izraze bej’at (ili bi’at) Sa’udu (tj. da mu se zakunu na poslušnost i na vjernost). Ovi alimi su učinili musafehu (tj. rukovali) izgovorivši ‘la ilahe illallah vahdehu la šerike leh’, u skladu sa vehabijskim vjerovanjem, i opet sjeli na pod. Sa’ud se nasmijao i rekao, ‘Ja vam zapovijedam da vi, i damaski karavan, budete pod zaštitom Salih-bin-Saliha. Salih je jedan od mojih dobrih ljudi. Ja mu vjerujem. Ja vam dozvoljavam da odete u Damask pod uslovom da platite 300 kuruša za svaku mahfe devu i zaprežnu devu i 150 kuruša za svakog magarca. Za vas je velika blagodat da možete otići u Damask po tako niskoj cijeni. Vi možete putovati srećno i udobno pod mojom zaštitom. Sve hadžije će putovati pod ovim uslovima. A to je moja pravda. Ja sam napisao pismo osmanlijskom sultanu, hazret-i-Selim-hanu Trećem [rahmetullahi alejh]. Ja sam od njega zatražio da zabrani gradnju turbeta na grobovima, klanje kurbana za mrtve, i činjenje dove preko njih.’

Sa’ud je ostao četiri godine u Mekki. Muhammed Ali paša, guverner Egipta, je po zapovijedi osmanlijskog sultana Mahmud-Adlija, rahmetullahi teala alejhima, došao u Džiddu. Egipatske snage, koje je on poslao iz Džidde i Medine, su, poslije krvave bitke, zajednički istjerale Sa’uda iz Mekke.”

SAVJET MUSLIMANU

 

Back | Index | Next