SAVJET MUSLIMANU

Back | Index

Vehabije u Medini

40 - Sedamdeset peti islamski halifa i deseti osmanlijski sultan Sulejman han Prvi, rahmetullahi alejh, je obnovio zidove oko blagoslovljenog grada Medine (Medine-i munevvere). U roku od 274 godine banditi nisu nikada napali na grad radi njegovih jakih zidova. Muslimani su živjeli u gradu u miru i udobnosti. Međutim, oni su u početku 1222./1807 godine pali u Sa’udove ruke.

Kada je Sa’ud zauzeo Mekku mukarremu i sela oko nje on je poslao pljačkaše koje je iskupio po selima u Medinu. On je imenovao dva brata, Bedaja i Nadija, da budu zapovjednici pljačkaša. Oni su putem opljačkali muslimanska sela i prolili mnogo muslimanske krvi. Većina sela oko Medine su bila zapaljena i porušena. Muslimani koji su slijedili pravi put, koji su pokazali alimi ehli sunneta, su opljačkani i ubijeni. Toliko sela je popaljeno, i toliko muslimana je ubijeno, da (njihov broj) nije niko bio u stanju da približno procjeni. Stanovnici sela oko Medine su prihvatili vehabijska vjerovanja iz straha da ne budu opljačkani, mučeni i ubijeni. Oni su postali Sa’udove sluge i robovi. Sa’ud je poslao pismo po Salihu bin Salihu u kom je oslovio medinske muslimane.

Sljedeće je prijevod Sa’udovog pisma koje je on napisao muslimanima Medine:

“Ja počinjem sa imenom Onog koji je Posjednik (Malik) Sudnjega dana. Neka znaju alimi, činovnici, i trgovci Medine, da su mir (huzur) i udobnost (rahatluk) samo za one koji prihvate uputu (hidajet). O stanovnici Medine! Ja vas pozivam u pravu vjeru. Značenje devetnaestog ajeta sure Al-i Imran kaže, ‘Kod Allaha je prava vjera jedino islam. Vjere onih, koji prihvate bilo koju drugu vjeru osim islama, neće biti primljene. Oni će na Sudnjem danu biti na gubitku!’ Ja hoću da vi znate o mojim osjećanjima prema vama. Ja volim i vjerujem stanovnicima Medine. Ja želim da dođem u Resulullahov grad i živim sa vama. Ako me vi poslušate, i ako se pokorite mojim zapovijedima, ja vas neću mučiti i zabrinjavati. Stanovnici grada Mekke uživaju, od dana kada sam ja ušao u Mekku, moju ljubaznost i dobročinstvo. Ja hoću da vi ponovo postanete muslimani. Ako se pokorite mojim zapovijedima vi ćete biti osigurani od pljačke, smrti, i mučenja. Allah će vas zaštititi a ja ću biti vaš zaštitnik. Ja šaljem ovo moje pismo po mom pouzdanom čovjeku Salihu bin Salihu. Pažljivo ga pročitajte. Odlučite sa njim! Njegova riječ je moja riječ.”

Ovo pismo, koje je došlo sa Salihom bin Salihom, je jako prepalo Medinjane. Oni su čuli za masakre i mučenja koji su se prije nekoliko dana desili taifljanskim ženama i djeci rahmetullahi teala alejhim edžma’in. Oni su se ježili od straha. Oni nisu mogli reći ni “ne” ni “da” na Sa’udovo pismo. Oni nisu mogli predati niti svoje živote niti vjeru.

Kada je vođa razbojnika (hajduka, otpadnika), izdajnik Bedaj, vidio da ne dolazi odgovor na pismo on je napao na Jenbu’, luku grada Medine. Kada je zauzeo Jenbu’ on je opsjeo Medinu i oštro napao napad na bedemsku kapiju Anberijje. Upravo na taj dan su pristigle damaske hadžije sa njihovim vođom Abdullah pašom. Kada su oni vidjeli da je grad pod opsadom, hadžije i popratni vojnici su počeli da ratuju protiv razbojnika. Za dva sata krvave borbe je ubijeno oko 200 razbojnika. Ostatak bandita se razbježao.

Muslimani u Medini su uživali mir do momenta kada je Abdullah paša završio svoje dužnosti hadža. Međutim, čim su damaske hadžije otišle izdajnik Bedaj je opet opsjeo grad. On je zauzeo Kubu, Avali i Kurban. On je u tom dijelu napravio dva utvrđena bedema. On je presjekao putove koji vode u grad i porušio vodovod koji se zvao Ajn-i zerka. Muslimani su na taj način ostali bez hrane i vode.

MUDŽIZA: Kada je vodovod Ajn-i zerka bio porušen, i kada su zalihe vode iscrpljene, nivo vode u bunaru (koji se zove) Bagće-tur-Resul u Resulullahovoj alejhisselam džamiji (Mesdžid-i Nebi) se povećao a njegova tvrdoća i slankavost su iščezli. Nijedan musliman nije bio žedan. Ovaj bunar je ranije bio poznat po svojoj slankastoj vodi.

Opsada se nastavila mjesecima. Muslimani su pretrpjeli velike brige u nadi da će damaske hadžije opet doći i opet ih izbaviti. Damaske hadžije su na kraju došle ali im je vođa karavana, Ibrahim paša, rekao, “Predajte im grad”, pošto on nije imao dovoljno naoružanih boraca da se bori protiv njih. Muslimani su mislili da je Ibrahim paša pregovarao sa Bedajem, i da se sa njim dogovorio, i dobio od njega obećanje da muslimani neće biti mučeni i povrijeđeni. Oni su poslali Sa’udu pismo po jednom savjetu koji se sastojao od četiri predstavnika, čija su imena bila, Muhammed Tajjar, Hasan Ćavuš, Abdulkadir Iljas i Ali.

Prijevod pisma: “Mi ti šaljemo naše poštovanje i selame. Da ti Allah dželle-šanuhu dadne uspjeh u tvojim poslovima koji su u skladu sa Njegovim zadovoljstvom! O šejhu Sa’udu! Ibrahim paša, emir damaskih hadžija, je došao. On je vidio da je Beday opkolio grad, blokirao puteve i ukinuo vodu. On je upitao za razlog i naučio da si to ti naredio. Mi se nadamo da ti ne gajiš zle namjere prema stanovnicima Medine, da nemaš podatke o ovim nedoličnim i zlim događajima. Mi, istaknuti stanovnici Medine, smo se sastali i odlučili smo da te informišemo o događajima šta nam se dešavaju. Mi smo jednoglasno izabrali četiri najbolje i najčišće osobe koje šaljemo tebi kao glasnike. Mi činimo Allahu dželle-šanuhu dovu da će nam se oni vratiti sa dobrim i veselim vijestima.”

Kada je Sa’ud pročitao pismo, on se krvnički ponijeo prema glasnicima, i nije se stidio da kaže da je jako ljut, i da je neprijateljski raspoložen prema stanovnicima Medine. Glasnici su ga puno molili da im oprosti. Oni su se, preklinjući ga, bacili pred njegova pogane noge. Ali, on im je rekao, “Ja iz vašeg pisma razumijem da vi ne želite da budete pokorni mojim naređenjima, da nećete da prihvatite moju pravu vjeru, i da me pokušavate prevariti vašim sladunjavim riječima zato što su vas pritisli žeđ, glad i brige, i da me molite samo da se otarasite tih briga. Ne postoji drugi put osim da radite ono što ja hoću. Ako se vi budete pretvarali da prihvatate moja naređenja, a govorili loše ili radili kako ne treba, ja ću vas toliko napatiti, kao što sam napatio stanovnicike Taifa, da ćete ječati i nestati.” On je nasilu natjerao muslimane da odustanu od njihovih mezheba.

Pokvareni i otpadnički uslovi, koje je Sa’ud izdiktirao medinskim glasnicima, su detaljno zapisani u knjizi koja se zove Tarih-i vehhabijjan.

Kada su medinski glasnici silom prihvatili Sa’udova naređenja oni su se vratili u Medinu. Medinjani su, skamenjeni ovim događajima, prihvatili protiv volje (uslove), kao kad se neko uhvati za zmiju kada padne u vodu. Oni su predali tvrđavu Medine sedamdesetorici Bedajevih ljudi onako kako je to zahtijevao uslov broj sedam u sporazumu. Jedan od uslova sporazuma je bio da se u Medini sruše sva turbeta. Oni su nerado ispunili taj uslov, da ne budu mučeni. Iako su oni to nerado učinili ova njihova djela su proizvela jako loše posljedice.

Iz istanbula nije došao odgovor na pisma u kojima je tražena pomoć. Stanovnici Medine su živjeli tri godine u mukama i teroru. Kada su izgubili svu nadu u pomoć od Istanbula oni su napisali pismo Sa’udu, u kom su od njega tražili oprost i milost, koje su poslali u Der’ijju po Husejnu Šakiru i Muhammedu Segajiu. Ali, Sa’ud nije primio glasnike jer je čuo da su stanovnici Medine ranije tražili pomoć od Istanbula. On je krenuo za Medinu sa velikom grupom razbojnika (hajduka, otpadnika) sa ciljem da još više poveća njegovu surovost i tlačenje (torturu) nad stanovnicima Medine koji su već tri godine živjeli u nevolji i mukama.

Svi divljaci i seljaci arabijske pustinje su priznali Sa’uda kao vladara Nedžda. Ovaj glupan (ahmak) i nitkov je ovako potpisivao pisma koja je tu i tamo slao, “Imam-ud-Der’ijje-til-medždijje vel-ahkam-id-da’vetin Nedždijje”.

Sa’ud je, čim je ušao u Medinu, naredio turbedarima (čuvarima turbeta koji se brinu o njegovom održavanju i čistoći) da oni sami sobom sruše turbe. Iako su muslimani već porušili mnoga cijenjena turbeta, kako je to zahtijevao treći uslov u sporazumu koji su oni prihvatili prije tri godine, oni se nisu usuđivali da taknu nekolicinu turbeta za koje su znali da su velika i blagoslovljena (mubarek). Turbedari (hizmečije) ovih turbeta su počeli da ih plačući i jadikujući ruše. Turbedar hazreti Hamzinog radijallahu anh turbeta je rekao da je on jako star i da on ne može ništa učiniti. Sa’ud je naredio jednom svom robu izdajniku da poruši turbe. Taj se popeo na kubbe i počeo da ga ruši, ali je pao i umro a pogani Sa’ud je odustao od rušenja hazreti Hamzinog turbeta. Ali, on je skinuo njegova vrata. On je poslije nadgledanja ovog njegovog pokvarenog i bestidnog djela održao govor na jednom otvorenom prostoru (mejdanu) koji se zove Menaha. On je rekao da mu se stanovnici Medine neće da pokoravaju, i da su iz straha postali munafici, i da hoće da nastave da i dalje budu mušrici kao što su i prije bili. On je dodao, jednim ružnim i drskim glasom, da oni, koji hoće da se sklone u tvrđavu moraju da pokažu poniznost i da će oni, koji ne dođu, osjetiti “vehabijsku pravdu” koja se desila u Taifu.

Kada su se kapije tvrđave zatvorile, i kada je oglašeno na svakoj ulici da se narod mora da iskupi na Menaha mejdanu, svi su bili prestrašeni. Oni su pretpostavljali da će i oni, kao i Taifljani, biti mučeni do smrti. Oni su poljubili djecu u oči, i oprostili sa ženama, i međusobno halalili, i onda otišli na Menaha mejdan. Muškarci i žene, sakupljeni u dvije odvojene grupe, i glava sagnutih prema svijetloj (nurli) kupoli (kubbetu) Resulullahovog sallallahu alejhi ve sellem blagoslovljenog (mubarek) turbeta. Blagoslovljeni grad Medina (Medine-i munevvere) nije nikad prije preživjela jedan tako tužan dan. Sa’ud je bio razjaren i bijesan. On je bio zaslijepljen mržnjom prema muslimanima. Ali, Allah dželle-šanuhu je sa Resulullahovim sallallahu alejhi ve sellem bereketom zaštitio grad Medinu, da ne bude obojen krvlju. Nakon svih nepristojnih vrijeđanja muslimana, i prostačkih riječi koje su oprečne sa pristojnim ponašanjem (edebom) i stidom, Sa’ud je naredio njegovim razbojnicima da se smjeste u tvrđavu Medine. On je imenovao Hasana Ćavuša, jednog od nitkova u koje je imao najviše povjerenja, da bude guverner Medine, a on se onda vratio u Der’ijju. On je u vrijeme hadža opet došao u Medinu, poslije obavljanja hadža u Mekki. Kada se damaski karavan udaljio dva-tri dana od Medine Sa’ud je izašao u sudnicu (zgradu suda) iz svoje jazbine. On je, bez da mu imalo zatitra njegovo crno i kameno srce, dozvolio njegovim banditima da opljačkaju i pokradu skupocjene poklone - umjetnička djela od neprocjenjive istorijske vrijednosti; neprocjenjiva umjetnička remekdjela ukrašena zlatom, dijamanatima i dragim kamenjem; i odabrane kopije Kur’ani kerima i izvanrednih (rijetkih) knjiga, koje su držane u Resulullahovom sallallahu alejhi ve sellem blagoslovljenom (mubarek) turbetu i riznici Poslanikove alejhisselam džamije (Mesdžid-i Nebevi) - koje su, u preko hiljadu godina, iz cijeloga islamskoga svijeta, dobrovoljno i dragovoljno poslali muslimanski sultani, komandanti islama, umjetnici (zanačije) islama i alimi islama. Vatra mržnje protiv muslimana se u njemu nije ugasila čak ni poslije ove njegove nepristojnosti (edepsuzluka) i nitkovluka (alčakluka). On je nastavio sa rušenjem preostalih turbeta Ashaba kiram i šehida. Iako je on pokušao da poruši kubbe Resulullahove sallallahu alejhi ve sellem mubarek turbeta (Hudžre) plačevi i preklinjanja muslimana su ga naveli da on odustane. Međutim, on je porušio Šebke-i se’adet ali, srećom, nije taknuo zid. On je naredio da se oko Medine poprave zidovi. On je iskupio u Resulullahovoj sallallahu alejhi ve sellem džamiji (Mesdžid-i Nebi) stanovnike Medine. On je zatvorio kapije džamije i sa ćursa (kursije, govornice sa koje se drži propovijed (vaz) u džamiji) održao sljedeći govor. On je ovako rekao:

“O džematu! Ja sam vas sazvao ovdje da vas nasavjetujem i upozorim da se pokoravate mojim naređenjima. O stanovnici Medine! Vaša vjera je sada upotpunjena. Vi ste postali muslimani. Vi ste zadovoljili Allaha. Nemojte više nikad da se divite krivoj (pokvarenoj) vjeri vaših očeva i djedova! Nemojte Allahu činiti dovu da im se smiluje (da im podari rahmet)! Oni su bili mušrici. Ja sam objasnio u knjigama, koje sam dao vašim vjerskim ljudima, kako vi morate ibadetiti Allaha i kako Mu morate upućivati dovu. Vi morate znati da su, ako ne poslušate moje vjerske ljude, vaše imovine, djeca, žene i krv mubah mojim vojnicima! Oni će vas sve okovati u lance i mučiti do vaše smrti. U vehabizmu je zabranjeno stajati skrušeno pred Poslanikovim sallallahu alejhi ve sellem turbetom i izgovarati salat i selam, onako kako su to vaši djedovi uobičajavali činiti. Vi ne smijete stajati pred turbetom već samo u prolazu, dok se udaljavate, reći ‘Esselamu ala Muhammed’. Prema idžtihadu našega imama Muhammeda bin Abdulvehhaba, za Poslanika je dovoljno toliko poštovanja.”

Sa’ud je - nakon što uradio mnoge nepristojne i proste klevete, koje se mi ovdje ne bi usudili ni navesti - dozvolio da se otvore kapije Džamije sreće (Mesdžid-i se’ade). On je imenovao svog sina Abdullaha da on bude guverner Medine i onda je otišao u Der’ijju. Poslije toga, za Abdullaha bin Sa’uda nije bilo granice za proganjanje medinskih muslimana. Saud je sproveo engleske planove, koji su bili pripremljeni u Londonu, sa engleskim oružjem, zlatom, i njihovim naređenjima.

SAVJET MUSLIMANU

 

Back | Index