ODGOVOR NEPRIJATELJU ISLAMA

Back | Index | Next

6 - “Otvori knjige istorije i pročitaj o bitkama koje su se odigrale između ehli sunneta, šija, i haridžija, pa čak i među pripadnicima ehli sunnet mezheba! Neprijateljstvo između pripadnika šafi’i i hanefi mezheba je izazvalo da mongoli napadnu na muslimane.

Nemezheblije i vjerski reformatori se služe lukavstvom da napadnu na četiri mezheba ehli sunneta. Oni, da bi ovo postigli, prvo pišu o napadima na ehli sunnet od strane pripadnika sedamdeset dvije otpadničke grupe - za koje hadisi šerif kaže da će otići u Džehennem - i o krvavim događajima koje su oni proizveli, a onda podlo lažu i kažu da su četiri mezheba između sebe ratovala. Međutim, činjenica je da se nije nikada desila nijedna bitka između pripadnika šafi’i i hanefi mezheba. Nemoguće je da oni međusobno zaratuju zato što i jedni i drugi pripadaju ehli sunnet mezhebu! Oba mezheba imaju isto vjerovanje. Oni su oduvijek živjeli u kao braća i međusobno su se voljeli. Da vidimo mogu li nam nemezheblije navesti koji primjer kada oni kažu da su se oni međusobno borili! Normalno je da ne mogu. Oni nam navode kao primjer džihade koje su četiri mezheba ehli sunneta vodila zajedno protiv nemezheblija. Oni pokušavaju da prevare muslimane ovakvim lažima. Pošto ime šafija, pripadnika ehli sunnet mezheba, zvuči slično kao riječ šija, oni govore o bitkama koje su se odigrale između hanefija i nemezheblija kao da su se one desile između hanefija i šafi’ija. Nemezheblije, da bi osramotile i ukaljale muslimane koji slijede mezheb, kleveću muslimane koji slijede mezheb i pogrešno interpretiraju izvjesne specifične izraze. Na primjer, oni citiraju rječnik Mundžid koji su napisali hrišćanski sveštenici i definišu riječ Te’assub kao, “mišljenje koje nije pod uticajem naučnih, vjerskih, i razumnih razloga” kako bi napravili utisak da su učenja mezheba te’assub i da je te’assub taj koji je izazvao konflikte među mezhebima. Međutim, alimi islama rahime-humullahu teala su definisali riječ te’assub kao “neprijateljstvo koje se ne može opravdati”. Prema tome, pripadati mezhebu, ili, braniti činjenicu da se taj mezheb bazira na sunnetu, i sunnetu halifa na pravom putu (hulefai-rašidina), ne mogu nikada biti te’assub. Govoriti loše o drugom mezhebu je te’assub. Sljedbenici četiri mezheba nisu nikada imali takav te’assub. Takav te’assub nije nikada, u cijeloj istoriji islama, postojao među mezhebima.

Ehli bid’at i nemezheblije su pripadnici jedne od sedamdeset i dvije krive i ekscentrične grupe. Ove grupe koje ne pripadaju nijednom mezhebu su uvijek nastojale da odstrane pripadnike ehli sunneta od Emevi i Abbasi halifa. Oni, koji su u tome bili uspješni, su izazivali krvoproliće. Optužiti alime islama te’assubom, zato što su oni savjetovali ove halife i pozvali ih da slijede jedan od četiri mezheba ehli sunneta, da bi spriječili štetu od strane nemezheblija, je podla kleveta protiv alima islama. Najnoviji metod za napad na četiri mezheba je, prvo napabirčiti malo arapskog jezika, zatim, uskogrudo i subjektivno, nasumice, prelistati nekoliko knjiga istorije, onda, ocijeniti izvjesne prošle događaje na koje se slučajno naišlo, te ih na kraju sve sastaviti kao dokaz za štetu koju je te’assub učinio i za to sve okriviti četiri mezheba ehli sunneta. Neki od onih koji su protiv mezheba, da bi se opravdali, kažu da oni nisu protiv mezheba već da su protiv netrpeljivosti (ta’assuba) među mezhebima. Međutim oni, nakon što su pogrešno interpretirali riječ te’assub i napali ulemu fikha koja brani svoje mezhebe, kažu da su ovi alimi fikha tokom istorije izazivali krvoprolića. Oni pokušavaju da ovakvim svojim tvrdnjama odvrate mladež od slijeđenja mezheba.

U knjizi Kamus-ul a’lam piše, “Amid-ul-mulk Muhammed Kunduri [pripadnik mu’tezile mezheba], vezir seldžučkog sultana Tugrula, je za vrijeme Alb Arslana izdao ferman koji je rekao da se treba sa minbera kleti ehli sunnet mezheb tako da se je većina horasanske uleme iselila u druga mjesta.” Oni koji ne slijede nijedan mezheb, kao na primjer Ibni Tejmijje, su ovako iskrivili ovaj događaj i rekli, “Hanefije i šafi’ije su međusobno ratovale dok se sa minbera proklinjalo eš’arije.” Oni su među omladinom raširili ove svoje laži, i netačne prijevode Sujutijevih knjiga, sa ciljem da zavedu omladinu, i unište četiri mezheba ehli sunneta i uvedu neslijeđenje mezheba umjesto slijeđenja mezheba. (Dželaleddin Abdurrahman bin Muhammed Sujuti rahmetullahi teala alejh je veliki alim šafi’i mezheba. On je 911/1505. godine preselio na ahiret).

Ovdje navedeni događaj iz islamske istorije se odnosi na te’assub, koji je krivo pripisan mezhebima, i za koji se tvrdi da je izazvao borbe između muslimana: Jakut Hamevi je 617. po Hidžri posjetio grad Rej, pa je, vidjevši da se nalazi u ruševinama, upitao ljude na koje je naišao šta se desilo? Oni su mu rekli da je između hanefija i šafi’ija izbio ta’assub i da su oni međusobno ratovali, da su šafi’ije pobijedile, i da je grad radi toga uništen. Ova priča se spominje i u Jakutovoj knjizi Mu’džem-ul-buldan. Međutim, Jakut nije bio istoričar. On je, pošto je bio Rimljanin, bio zarobljen i prodat bagdadskim trgovcima. On je po naređenju svoga šefa trgovao i tako obišao mnoge gradove. On se poslije šefove smrti počeo baviti prodajom knjiga. Mu’džem-ul-buldan je njegov putopis, geografski rječnik, u kom je on opisao šta je vidio i čuo u mjestima kroz koja je prolazio. On je od prodaje ove knjige zaradio puno para. Grad Rej se nalazi pet kilometara južno od Teherana. On je i dan danas u ruševinama. Urve bin Zejd Tai rahime-humullahu teala je pokorio ovaj grad po naređenju hazreti Omera. Grad je bio popravljen za vrijeme Ebu Dža’fera Mensura, i bio je sjedište velike uleme i centar civilizacije. Mongolski vladar Džengiz, kafir, je 616. godine po Hidžri porušio ovaj islamski grad, muškarce učinio šehidima, a žene i djecu zarobio. Ruševine koje je Jakut vidio su djelo mongolske vojske koja je na prije godinu dana porušila grad. Nemezheblije, koje je Jakut upitao, su pripisali razaranje grada ehli sunnetu a Jakut im je povjerovao. Ovo nam kaže da Jakut nije istoričar već neuki turist. Kad nemezheblije i vjerski reformatori ne mogu da nađu razumno objašnjenje i istorijsku potvrdu oni krive sljedbenike mezheba i časne alime fikha, i napadaju ih pisanjima i riječima koje su zasnovane na perzijskim bajkama. Ove bajke ne štete uzvišenosti i visini alima ehli sunneta. Nasuprot! One pokazuju da vjerski ljudi koji su nemezheblije nisu nikakvi autoriteti u islamu već neuki jeretici koji su neprijatelji vjere. Razumije se da oni nastoje da prevare muslimane i da tako, predstavljajući sebe kao ljude na vjerskom položaju, iznutra razore četiri mezheba. Razoriti četiri mezheba znači razoriti ehli sunnet. Jer, ehli sunnet se u odnosu na poslove i djela (amelat) sastoji iz četiri mezheba. Izvan granica ova četiri mezheba nema ehli sunneta. Razoriti ehli sunnet znači razoriti pravu vjeru, islam, koji je Muhammed alejhisselam donijeo od Allaha dželle-šanuhu. Jedini pravi muslimani, koji idu putem ashaba kiram su pripadnici ehli sunneta. A put ashaba kiram je put Muhammeda alejhisselam, koji nam u hadisi šerifu, “Moji Ashabi su kao zvijezde na nebu. Kojeg god od njih slijedite naći ćete pravi put”, naređuje da slijedimo ashabe kiram.

Slijeđenje ili prilagođavanje (taklid) se može činiti na dva načina. Prvi je slijeđenje u vjerovanju (i’tikadu ili imanu). Drugi je slijeđenje u djelima (amelatu). Slijediti ashabe kiram znači slijediti ih u činjenicama koje se moraju vjerovati. Drugim riječima, mi moramo vjerovati onako kako su oni vjerovali. Muslimani koji vjeruju onako kako su ashabi kiram vjerovali se zovu ehli sunnet muslimani. U pogledu djela, to jest, u odnosu na sve što činimo, i čega se trebamo čuvati, mi ne moramo slijediti ashabe kiram jer to nije moguće. Mi ne znamo kako su ashabi kiram radili svaku stvar. Povrh toga, u njihovo vrijeme mnoge stvari nisu ni postojale već su se kasnije pojavile. Vođa (reis) ehli sunneta je imam a’zam Ebu Hanifa rahmetullahi alejh. Sva četiri mezheba vjeruju onako kako je on naučio i objasnio od ashaba kiram. Imam a’zam je bio savremenik nekolicine ashaba kiram. On je od njih puno naučio. On je još više naučio od svojih drugih učitelja. Par drukčijih komentara imama Šafi’ije i imama Malika, po pitanju vjerovanja, ne znače da se oni nisu slagali sa imamom a’zamom. Oni su izrazili ono što su shvatili iz imamovih a’zamovih riječi. Suština njihovih riječi je potpuno ista. Samo je njihovo objašnjenje drukčije. Mi volimo sve četiri mezheb imama.

Reformatori su često prisiljeni na upotrebu podlih trikova. Oni prvo ispravno pišu o zlu neslaganja u imanu. Oni onda pokušavaju da ovo zlo (neslaganja u imanu) pripišu razlikama između četiri mezheba i da njime ukaljaju četiri mezheba. Dijeliti se na grupe u vjerovanju ili imanu je jako loše. Onaj ko nema vjerovanje ehli sunneta može samo biti ili kafir ili otpadnik (heretik, bid’at sahibija). U Pejgamberovom sallallahu teala alejhi ve sellem hadisi šerifu se kaže da će oba, i otpadnik i kafir, otići u džehennem. Kafir će ostati vječno u džehennemu. Otpadnik će kasnije biti stavljen u džennet.

Neki od onih koji su se udaljili od ehli sunneta, i postali kafiri, se predstavljaju kao muslimani. Njih ima dvije vrste. U prvoj grupi su oni, koji, kada objašnjavaju ajeti kerime i hadisi šerife, upotrebljavaju svoje rezonovanje i gledište, te su ih tako, te njihove greške, odvele u kufr. Oni misle da su oni pravi muslimani i vjeruju da slijede pravi put. Oni nisu svjesni činjenice da je njihov iman izašao iz njih. Oni se zovu mulhidi. U drugoj grupi su neprijatelji vjere. Oni ne vjeruju islam. Oni se, da bi iznutra razorili i uništili vjeru i zavarali muslimane, pretvaraju da su oni tobože muslimanima. Oni daju ajeti kerimima, hadisi šerifima, i prirodnim naukama, lažna i iskrivljena značenja sa ciljem da pomješaju sa vjerom svoje laži i klevete. Ovakvi podli kafiri se nazivaju zindici. Masoni, koji zauzimaju vjerske položaje u Egiptu, i takozvani socijalistički muslimani, koji su se odskora pojavili su zindici. Oni se takođe nazivaju i vjerski reformatori ili naučni fanatici.

Kur’ani kerim i hadisi šerif nam govore da se u vjerovanju (imanu) ne smije dijeliti na grupe. Kur’ani kerim i hadisi šerif striktno zabranjuju ovakvu podjelu. Oni naređuju da svi muslimani moraju isto vjerovati. Nesloga koju Kur’ani kerim i hadisi šerif zabranjuju je neloga i podjela u pogledu imana. Činjenica je da su svi Pejgamberi alejhimussalatu vesselam podučavali isto vjerovanje (iman). Od Adema alejhisselam, prvog Poslanika, pa do zadnjeg čovjeka, iman svih pravovjernih (mu’mina) je isti. Zindici i mulhidi kažu da se ajeti kerimi i hadisi šerifi, koji zabranjuju i osuđuju podjelu u pogledu imana, odnose na četiri mezheba ehli sunneta. Međutim, Kur’ani kerim nam naređuje razlike koje postoje između četiri mezheba. Hadisi šerif nam kaže, da je ova razlika među pravovjernim (mu’minima), Allahova dželle-šanuhu milost (rahmet).

Izvitoperiti mongolski napad na islamske zemlje, njihovo razaranje i bagdadsko krvoproliće, u “hanefijsko-šafi’ijske konflikte”, koji niti su se ikada desili u prošlosti niti će se ikada u desiti budućnosti, je krajnje prljava i vrlo podla laž i kleveta. Ova dva mezheba imaju isto vjerovanje. Njihovi pripadnici se vole međusobno. Oni vjeruju da su oni braća i znaju da su male razlike između njih, koje se odnose na djela (amelat) ili ibadet, Allahova dželle-šanuhu milost. Oni vjeruju da je ova njihova mala međusobna razlika olakšica. Ako musliman jednog mezheba, radeći nešto po svom mezhebu, dođe u nepriliku, on to djelo može obaviti u skladu sa jednim od druga tri mezheba, i tako se izvući iz neprilike. Knjige četiri mezheba jednoglasno preporučuju ovu olakšicu i navode izvjesne slučajeve. Alimi četiri mezheba su objasnili i zapisali dokaze i dokumente (delile) svog mezheba ne s ciljem da napadnu ili haša (ne, nikad) okleveću drugi mezheb već s ciljem da odbrane ehli sunnet i sačuvaju samouvjerenost i pouzdanost svojih sljedbenika. Oni su ovako napisali i rekli da, kada smo u neprilici, možemo slijediti drugi mezheb. Oni koji ne pripadaju nijednom mezhebu, mulhidi i zindici, pošto nisu našli ništa drugo kao osnovu za napad na ehli sunnet, su se počeli petljati i pogrešno predstavljati ova pisanja koja su ispravna i korektna.

Razlog napada Tatara i Mongola na islamske zemlje je jasno zapisan u knjigama istorije. Na primjer, u knjizi Kisas-i enbija, autor Ahmed Dževdet paša piše:

Musta’sim, posljednji abbasidski halifa, je bio vrlo pobožan i ehli sunnet musliman. Njegov vezir, Ibni Alkami, mu nije bio odan i nije slijedio nijedan mezheb. Državna administracija je bila u njegovim rukama. Njegov jedini cilj je bio da sruši Abbasidsku državu i da osnuje novu državu. On je želio da Hulago, mongolski vladar, zauzme Bagdad i da njega postavi za vezira. On ga je izazvao da dođe u Irak. On je odgovorio oštro na Hulagovo pismo i naljutio ga. Nasir-ud-din-i Tusi, jedan drugi heretik i nemezheblija, je bio Hulagov savjetnik. I on je nagovarao Hulaga da pokori Bagdad. Kako se vidi, intriga je kovana između dva heretika, otpadnika. Hulago je napao na Bagdad. Halifina armija od oko dvadeset hiljada vojnika nije bila u stanju da zaustavi strijelice dvije stotine hiljada tatara. Hulago je napao vatrom od nafte i kamenjem iz katapultova. Nakon pedesetodnevne opsade Ibni Alkami je, pod izgovorom da napravi primirje, otišao Hulagu i sa njim napravio sporazum. On je, kada se vratio nazad, rekao halifi da će ako se preda biti slobodan. Halifa mu je povjerovao i predao se Hulagu dvadesetog Muharrema 656/1258. godine. Oni su ga ubili zajedno sa svima onima koji su bili sa njim. Preko četiri hiljade muslimana je pobijeno. Milioni islamskih knjiga su bačeni u rijeku Tigris. Divni grad je pretvoren u ruševine. Hirka-i se’adet (Resulullahova alejhisselam odora, mantija) i Asa-ji nebevi (štap koji je Pejgamber alejhisselam obično imao sa sobom) su spaljeni i pepeo je bačen u rijeku Tigris. [Pejgamber alejhisselam je dao neke od svojih odora (džubbeta) izvjesnim muslimanima od kojih su ih halife otkupile ogromnim sumama zlata. U Istanbulu još uvijek postoje dva džubbeta.] Pet stotina i dvadeset četiri godine stara Abbasidska država je ovako bila uništena. Ibni Alkami nije dobio nikakav položaj. On je iste godine sramno umro. Te godine je u Sogudu rođen Osman gazi rahmetullahi teala alejh, osnivač Otomanske države.” [Kisas-i Enbija (Istorija Poslanika) stranica 890.] Kako vidimo mongolsko rušenje islamske države su izazvali, prevarom i podmuklošću protiv ehli sunneta, oni koji ne slijede nijedan mezheb.

Između hanefija i šafi’ija nije nikada bilo prepirki. Muslimani, pripadnici četiri mezheba, se međusobno vole kao braća. Ovu podlu laž, koju je Rašid Riza izmislio protiv pripadnika ehli sunneta, je kasnije takođe ponovio i reformator, nitkov, Sejjid Kutb. Mi smo njemu odgovorili u našoj knjizi Vjerski reformatori u islamu sa savršenim dokumentima.

ODGOVOR NEPRIJATELJU ISLAMA

Back | Index | Next