ODGOVOR NEPRIJATELJU ISLAMA

Back | Index | Next

26 - Rešid Riza ovako kaže kroz usta vjerskog reformatora, “Ja ne osporavam vrline (fazilete) i znanje koje su imali imami mudžtehidi. Njihove vrline i znanje su izvan pohvale i veličanja. Ali, prije mudžtehida je svaki musliman tražio dokaz (delil). Oni koji su kasnije došli su zanemarili dokaz (delil) i uzdigli imame mudžtehide na nivo Poslanika. Oni su čak više voljeli riječi mudžtehida od hadisa. Oni kažu da je hadis mogao biti mensuh (koji je Poslanik alejhisselam rekao ranije ali koji je kasnije promijenjen) ili da možda postoji drugi hadis koji njihov imam zna. Mudžtehidi nisu smatrali da je ispravno raditi po riječima ljudi koji mogu pogriješiti ili koji ne znaju stvar i koji nisu sigurni od griješenja i da se ostavi po strani Poslanikov hadis koji je siguran od greške. Ovi sljedbenici (takliddžije, mukallidi) su se takođe odvojili i od Kur’ana, koji je putokaz i savršen dokaz (delil). Oni kažu da nije dozvoljeno (džaiz) učiti vjeru iz Kur’ana, i da samo mudžtehidi mogu razumjeti značenje Kur’ana. Oni tvrde da nije dozvoljeno napustiti nešto što je mudžtehid rekao i raditi djela (amelat) u skladu sa Kur’anom. Oni kažu da nije dozvoljeno reći, “Allah kaže,” ili “Resulullah kaže” nego da moramo reći “alim fikha je tako razumio”. Ne postoji nijedna naučna grana da je izvan kapaciteta većine ljudi, i koju mogu shvatiti samo izvjesni ljudi u izvjesnom vremenu. Zahtjev ilahi zakona (Allahovog dželle-šanuhu zakona) je da kasniji alimi budu napredniji od ranih alima jer je početak kasnijih ondje gdje su njihovi prethodnici stali. Kur’an i hadis nam je lakše razumjeti od knjiga fikha. Ko dobro zna arapski jezik on će ih lakše razumjeti. Zar Allah dželle-šanuhu nije mogao objasniti Svoju vjeru bolje od fikhdžija? Resulullah je bolje od ikog razumio Allahov murad (želju). On je sve objasnio i komunicirao.

Da je većina ljudi nesposobna da izvede propise (hukm) iz Kitaba i Sunneta onda se ne bi svi ljudi obavezivali ovim propisima. Čovjek treba znati zajedno sa dokazima šta vjeruje. Allah dželle-šanuhu (Dženab-i Hak) ne odobrava taklid i mukallide. On kaže da im On neće oprostiti zato što su oni imitirali (taklid činili) svoje očeve i djedove. Iz dokaza (delila) je lakše razumjeti dio vjere koji se odnosi na fikh nego dio koji se odnosi na iman. Allah dželle-šanuhu nas drži obaveznim za teži. Je li moguće da nas On neće držati obaveznim i za lakši?

Poslanici ne griješe. Mudžtehidi su mogli napraviti greške. Mudžtehidi su proširili vjeru i napravili je nekoliko puta većom nego što je. Oni su muslimanima zadali muku. U ibadetu se ne može činiti kijas. Niti se ibadetu može išta dodati. [Međutim], u sudskim odlukama se može upotrijebiti kijas i istihsan (odobravanje olakšice). I mudžtehidi su takođe ljudima zabranili taklid.

Ovaj vjerski reformator u svom sofizmu (tj. služenju lažnim zaključcima) sam sebe kontradiktira. Da bi se u bilo kojoj grani nauke upotrijebila logika mora se imati malo znanja iz te grane nauke. Spletkarenje golim rezonovanjem, onih, koji ne razumiju osnovno znanje islama, ne daje nikakav rezultat već im samo nanosi sramotu. Tačno je da su muslimani prije mudžtehida, tj. ashabi kiram, tražili delile. Oni nisu slijedili jedni druge. Ali, oni su svi bili mudžtehidi. Oni su bili ljudi prvog islamskog stoljeća. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je puno hvalio i uzdizao prvo stoljeće islama. Svi ashabi kiram i mnogi tabi’ini su bili mudžtehidi. Mudžtehid mora raditi onako kako je on razumio. Njemu nije dozvoljeno slijediti (činiti taklid) drugog mudžtehida. Neko ko tvrdi da je musliman neće reći, “Oni koji su kasnije došli su zanemarili dokaz (delil) i uzdigli imame mudžtehide na nivo Poslanika”, i neće tvrditi da su ih držali uzvišenijim. Jer ovaka izjava žigoše bilione muslimana, pripadnika četiri mezheba, kao kafire. Ko napiše ili kaže da je izvjesni specifični musliman kafir on sam sobom postaje kafir. Još je gora i veća kleveta optužiti mukallide da su se oni odvojili od Kur’ani kerima. Vjerski reformator treba dobro znati da “mezheb” znači “put Kitaba i Sunneta”. Ko slijedi imama mezheba on vjeruje da slijedi Kur’ani kerim i Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem. Nijedan musliman nije nikada rekao “... nije dozvoljeno napustiti nešto što je mudžtehid rekao i raditi djela (amelat) u skladu sa Kur’anom” niti će ikada ijedan musliman tako reći. Ovo je jedna ogavna kleveta koju su vjerski reformatori, masoni, i zindici, izmislili protiv čistih muslimana. Svaki musliman kaže, “Ja hoću da radim i da se vladam po Kur’ani kerimu i hadisi šerifu ali ja ne mogu iz njih izvesti zaključke (hukmove). Ja se ne mogu ni osloniti na zaključke niti mogu slijediti zaključke koje sam ja razumio. Ja se oslanjam na, i slijedim, ono što je imam mezheba razumio jer je on učeniji od mene. On zna bolje od mene osam osnovnih i dvanaest dopunskih naučnih grana. [Nauka koju muslimani moraju da uče se zove ulum-i islamijje. Ovo znanje, koje dini islam naređuje, je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem, rekavši, “El-ilmu ilman, ilmu ebdan ve ilmu edjan”, podijelio na dva dijela. On je rekao da je njegov jedan dio ulum-i aklijje, to jest naučno znanje, a drugi dio, ulum-i naklijje, to jest vjersko znanje. Vjersko znanje, to jest šeri’at, je nauka koja i na ovom i na onom svijetu donosi mir i sreću. Ono je podjeljeno na dva dijela: Ulum-i ’alijje, to jest visoko vjersko znanje, i, ulum-i ibtidaijje, to jest osnovno znanje. Visoko vjersko znanje se sastoji iz osam grana: 1) Ilm-i tefsir: Nauka koja se bavi tumačenjem Kur’ani kerima. Specijalista u ovoj grani nauke se zove mufessir. Mufessir je osoba koja ima ogromno znanje i koja je sposobna da razumije kelam-i ilahi, murad-i ilahi, to jest, šta Allahu dželle-šanuhu misli u Svojim riječima 2) Ilm-i usul-i hadis: Ova grana nauke se bavi klasifikacijom hadisi šerifa. Vrste hadisi šerifa su objašnjene u šestom poglavlju drugog dijela knjige Endless Bliss (Se’adet-i Ebedijje). Mi smo ovo poglavlje preveli na bosanski jezik. 3) Ilm-i hadis: Ova grana nauke izučava detaljno hadisi šerife i sunnet, to jest, ponašanje, manire, i halove (stanja) našeg Pejgambera sallallahu alejhi ve sellem. 4) Ilm-i usul-i kelam: Ova grana nauke izučava metode kojima je ilm-i kelam izveden iz Kur’ani kerima i hadisi šerifa. 5) Ilm-i kelam: Ova grana nauke izučava kelime-i tevhid, kelime-i šehadet, i šest imanskih farzova (šartova). Ova učenja se moraju srcem vjerovati. Alimi kelama su obično pisali znanja ilm-i kelama i usul-i kelama zajedno. Laici misli da su ove dvije naučne grane jedna naučna grana. 6) Ilm-i usul-i fikh: Ova grana nauke proučava izvođenje metoda fikha iz Kur’ani kerima i hadisi šerifa. 7) Ilm-i fikh: Ova grana nauke izučava ef’al-i mukellefin, to jest ona nam govori kako oni, koji su pametni i koji dolaze u doba puberiteta, trebaju da upotrebljavaju svoje tijelo. Ovo je znanje koje je neophodno potrebno za tijelo. Ef’al-i mukellefin ima osam dijelova. Oni su: farz, vadžib, sunnet, mustehab, mubah, haram, mekruh, i mufsid. Njih možemo ukratko klasificirati u tri grupe: Naređenja, zabrane, i dozvoljene stvari (mubah). 8) Ilm-i tesavvuf ili Ilm-i ahlak: Ovo je grana nauke koja se bavi etikom ili moralom. Ona ne samo da nam objašnjava šta treba i ne treba srcem raditi već nam takođe i pomaže da naš iman postane svijestan (vidždani), da ga osjetimo, da muslimani izvršavaju svoje dužnosti kojima ih ilm-i fikh podučava, i pomaže im da dobiju duhovno znanje (ma’rifet) Od ovih osam naučnih grana je farz-i ajn svakom pojedinom muslimanu, muškarcu ili ženi, da onoliko koliko im je potrebno nauče kelam, fikh, i tesavvuf, tj. šerijat. Ne naučiti ih je sram i grijeh. Uzeto iz knjige Hadika, tri stotine dvadeset i treća stranica, i iz predgovora knjige Ibni Abidin.] [Dvanaest elementarnih grana nauke su: 1) Sarf 2) Ištikak 3) Nahv 4) Kitabet 5) Ištikak-i kebir 6) Lugat 7) Metn-i lugat 8) Bejan 9) Me’ani 10) Bedi’ 11) Belagat 12) Inša. Uzeto sa tri stotine dvadeset osme stranice iz knjige Hadika i sa tri stotine dvadeset devete stranice iz knjige Berika.] On se boji više od mene Allaha dželle-šanuhu (veći je muttekija). On nije izvodio propise (hukm) iz Kur’ani kerima na osnovu svog razumijevanja. On ih je, i propise i njihova značenja, naučio od ashaba kiram a oni su ih naučili direktno od Resulullaha sallallahu teala alejhi ve sellem. Ja se bojim hadisi šerifa koji kaže, ‘Ko po svom razumijevanju izvodi značenja postaje kafir.’ U stvari, u propisima koje su veliki alimi izveli iz Kur’ani kerima i hadisi šerifa ima razlika. Njihova znanja i takve, kako je to u mnogim hadisi šerifima naglašeno, su bili puno veći od onih koje su imali njihovi nasljednici. Da je bilo lako izvoditi propise (hukmove) svi bi ih isto izveli.” Kako bi ikada jedna neznalica mogla reći “Allah dželle-šanuhu je tako rekao” ili “Resulullah je tako rekao”? Allah dželle-šanuhu nam je zabranio da tako govorimo. Te riječi se nisu usudili izgovoriti čak ni alimi tefsira i mezheb imami. Oni su uvijek, kada su objasnili ono što su razumjeli, rekli, “Ovo je ono što ja razumijem. Samo Allah dželle-šanuhu zna istinu svega.” Čak su i ashabi kiram, zato što su imali poteškoća u razumijevanju značenja Kur’ani kerima, pitali Resulullaha alejhisselam. Dakle jasan nam je neuki i glupi san koji vjerski reformator snije.

Izjava da su kasniji alimi napredniji od ranih je tačna samo u slučaju kada se govori o eksperimentalnim naukama. Što se tiče islamske nauke Resulullahov sallallahu alejhi ve sellem hadisi šerif je još uvijek na snazi: “Svako (novo) stoljeće će biti gore od prethodnog. Ovako će biti do kijameta.” Ovaj hadisi šerif važi i onda kada je u pitanju naučnikova ličnost i njihovi načini upotrebe nauke i njenih proizvoda. Ovaj princip svakako vrijedi za većinu iako su u svakom stoljeću postojali izuzeci. Vjerski reformator ne samo da miješa eksperimentalno i vjersko znanje već i predpostavlja da su nauka i naučnici jedno te isto. Nauka je sigurno uznapredovala. Ali to ne znači da su takođe i naučnici uznapredovali. Među savremenim naučnicima nema ništa manje, nego prije, retrogresivnijih, pokvarenijih, i podlijih naučnika.

Arapski jezik je potreban za razumijevanje Kur’ani kerima i hadisi šerifa. Međutim, sam arapski jezik nije dovoljan. Kada bi samo jezik bio dovoljan onda bi, shodno tome, bejrutski hrišćani, arapi, bili alimi islama zato što je među njima bilo onih koji su bolje poznavali arapski jezik od egipatskih vjerskih reformatora. Među njima je bilo i onih koji su bili eksperti u arapskom jeziku kao takođe i onih koji su napravili rječnike kao što je El-Mundžid. Nijedan od njih ne samo da nije bio u stanju da razumije Kur’ani kerim nego čak nije ni dobio čast da postane musliman. Kur’ani kerim poziva ljude sreći, imanu, i islamu. Ako oni shvate ovaj poziv oni će ga prihvatiti. Njihovo nevjerstvo ne pokazuje da Allahov dželle-šanuhu poziv (da’vet) nije jasan i elokventan. Kur’ani kerim oslovljava ashabe kiram. On oslovljava njihova svijetla (nurli) srca, i čiste razume. On poziva na kurejš jeziku. On ne govori na arapskom jeziku koji se upotrebljava na Džami’ul-Ezheru i Bejrutu. Ashabi kiram su sazreli u Resulullahovom prisustvu (sohbetu, suhbi) i dobili savršenstvo koje drugi u ovom ummetu nisu u stanju (ne mogu nikad) dokučiti. Međutim, njihova razumjevanja (izvjesnih dijelova) Kur’ani kerima su se međusobno razlikovala. Takođe je bilo i tačaka koje oni nisu mogli da shvate. Kada ih ovi divovi nisu bili u stanju da shvate kakav je slučaj sa nama koji razumijemo šatrovački arapski jezik? Naši imami mezheba se nisu usuđivali da izvode značenja iz Kur’ani kerima, već su, smatrajući seba nesposobnim za to, nastojali da nauče od ashaba kiram kako je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem objasnio Kur’ani kerim. Isto tako, oni su više voljeli ono što su ashabi kiram razumjeli od onog što su oni sami sobom razumjeli. Imam a’zam Ebu Hanife rahmetullahi alejh (preselio na ahiret 150/767. godine) je više volio riječ svakog Sahabe od svog ličnog razumijevanja. On je, kada nije našao nijedno obavještenje (haber) koje potiče od Resulullaha i ashaba kiram, morao da upotrijebi svoj idžtihad. Alimi islama svakog stoljeća su drhtali pred veličinom, uzvišenošću, vera’om, i takvom svojih predhodnika. Oni su se čvrsto držali njihovih riječi koje su za njih bile dokazi i dokumenti (sened i delil). Islam je vjera edeba (poštovanja, uljudnosti, vaspitanosti). Islam je vjera poniznosti (tevadu’). Džahil se ponaša smjelo i misli da je alim. Međutim, alim je ponizan. Allah dželle-šanuhu će onog ko je ponizan uzvisiti i povećati. Sve osnivači, vođe sedamdeset i dvije inovatorske sekte (bid’at firke), za koje je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem rekao da će otići u džehennem, su takođe bili duboki alimi, ali, oni su se previše oslonili na svoje znanje i pokušali da sami sobom izvedu značenja iz Kitaba i Sunneta. To je prouzrokovalo da oni ne dobiju čast slijeđenja ashaba kiram i da skrenu sa pravoga puta. Oni su prouzrokovali da i milioni muslimana odu u džehennem. Alimi četiri mezheba nisu, kada su izvodili propise (ahkam) iz Kur’ani kerima, upotrebljavali svoje duboko znanje. Oni se nisu ni usudili da to urade. Oni su to svoje duboko znanje upotrijebili da shvate šta su Resulullah i ashabi kiram rekli. Allah dželle-šanuhu nije naredio ljudima da oni izvode hukm (propis) iz Kur’ani kerima. On im je naredio da slijede i prihvate (kabule) propise koje su Resulullah i ashabi kiram donijeli. Pošto otpadnici i inovatori (bid’at sahibije), odnosno nemezheblije, nisu mogli da shvate ovu suptilnost oni su se strovalili u propast (felaket). Allah dželle-šanuhu je naredio, “Slijedite Moga Resula!” i “Prilagodite se Mome Resulu!” Ovi ajeti kerimi i Resulullahovo naređenje, “Čvrsto se držite puta mojih ashaba!” su dokazi za naš argument. Kada bi slijeđenje imama mezheba značilo napuštanje Allaha dželle-šanuhu i Njegovog Resula i postajanje robom drugog roba onda bi to isto značilo i slijeđenje Ashaba kiram. Pošto to nije tako Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je to naredio. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je naredio ljudima da ukratko vjeruju i da ibadete onoliko koliko vide da on ibadeti. On nije ni sugerisao da oni trebaju znati dokaze (delile). Hazreti imam Gazali je ovo detaljno objasnio u svojoj knjizi Kimja-i se’adet. Allah dželle-šanuhu (Dženab-i Hak) ne odobrava kada nevjernici (kafiri) imitiraju svoje roditelje i naređuje im da napuste nevjerstvo (kufr) i da počnu vjerovati (dobiju iman). On odobrava i naređuje da slijedimo (taklid činimo) Njegovog Pejgambera. A Resulullah nam je naredio da slijedimo njegove ashabe kiram. Nevalja slijediti one koji nisu dobri. Ali, to nas ne treba spriječiti da slijedimo one koji su dobri. Kako je već prethodno objašnjeno, da je bilo lako razumjeti dio koji se odnosi na iman, arapi, kršćani iz Bejruta, bi neminovno lako dobili iman (tj. postali muslimani). Ali, pošto nije lako razumjeti izvore (delile) koji se odnose na principe vjerovanja (imana) nama je naređeno da vjerujemo (da imamo iman) bez potrebe da razumijemo izvore. Oni, koji tako vjeruju se zovu mu’mini. Da je Allah dželle-šanuhu takođe dao muslimanima i odgovornost da nauče i razumiju izvore (delile) koji se odnose na propise islama (ahkam-i šer’ijje) to bi i Njegov Resul predložio. Zaista, kako vidimo iz gore napisanog on to nije nikada učinio. Kada on kaže da Poslanici nisu nikada griješili, a da su mudžtehidi mogli napraviti greške, on predpostavlja da su propisi (ahkami) koje su mudžtehidi otkrili drukčiji od onih koje su otkrili Pejgamberi. Naprotiv, mudžtehid, ili imam mezheba, je veliki alim koji je proveo svoj sav život u danonoćnom izučavanju, istraživanju i iznalaženju propisa (ahkama) koje su Pejgamber i Ashabi kiram saopštili i njihovom prenošenju muslimanima. Nijedan mudžtehid nije nikada ništa dodao nijednom ibadetu. Oni su svi jednoglasno rekli da je to inovacija (bid’at) i veliki grijeh. Nema nijedne druge toliko ružne i gnusne klevete kao što je optuživanje mudžtehida za nešto što su oni svi lično zabranili. Reći da su mudžtehidi proširili vjeru je krajnje neznanje i glupost. Na to se može odgovoriti samo podrugljivim osmijehom. Vjera se ne širi nego se broj slučajeva povećava. Primijeniti islam u novim situacijama koje su se pojavile, i koje su tokom vremena iskrsle, je velika usluga islamu i cijenjen ibadet. A to je pripalo i još uvijek pripada imama mudžeddidima.

Mudžeddid ne mora da bude apsolutni mudžtehid (mutlak mudžtehid). Tačno je da su četiri mezheb imama zabranila taklid. Ali, oni su zabranili slijeđenje (taklid) alimima, svojim studentima, koji su došli na nivo idžtihada. Mudžtehidu nije nikada dozvoljeno slijediti drugog mudžtehida. Ovo pravilo važi i biće na snazi do kijameta. Ali, ono se ne odnosi na neznalice i vjerske reformatore koji misle da su mudžtehidi. Ako miš, misleći da je lav, sretne mačku on će shvatiti da je pogriješio. Ali, ta njegova greška će ga koštati života.

ODGOVOR NEPRIJATELJU ISLAMA

Back | Index | Next