ODGOVOR NEPRIJATELJU ISLAMA

Back | Index | Next

36 - Vjerski reformator kaže:

Svako pripada jednoj od dvije kategorije ljudi - ili alimima ili avamima (običnim ljudima). Prvi će pronaći dokaze (delile) i slijediti ih. Avami će slijediti mudžtehide i fakihe, ali, pod uslovom da ne slijede jedan izvjesni mezheb. Ovo je značenje izreke, ‘Njihov mezheb je mezheb njihovog muftije.’ Rani alimi su rekli da se ne trebamo pridržavati jednog izvjesnog muftije. Kada upitamo, koga god želimo, razumjećemo stvar. Običnim muslimanima je dozvoljeno da rade po hadisu. Imami su se po ovom pitanju složili. U knjizi Hidaje piše o postu, nekog, ko kupicama pušta krv (hadžamatom, medicinskim puštanjem krvi). Ako neko, nakon operacije puštanja krvi kupicama jede, zato što predpostavlja da mu je post pokvaren, on će morati da naposti i na kaza i kao keffaret (kaznu), jer se ova njegova predpostavka ne bazira ni na jednom vjerskom dokumentu. Ako mu muftija izda fetvu ona će za njega biti dokument. Ako on slijedi hadis slučaj će biti isti i on ne mora da napašta kao keffaret - kaznu (Kafi i Hamidi). Resulullahova riječ nije niža od muftijine riječi. Sve četiri imama su jednoglasno rekla, ‘Nemojte slijediti naše riječi, slijedite hadis.’ Ali, izvjesni ljudi kažu da oni koji hoće da rade po Kitabu i Sunnetu postaju zindici. Ebu Hanife je rekao, ‘Nikom, ko ne zna moje delile, nije dozvoljeno izdavati fetvu po mom idžtihadu.’ On je ovim htio da kaže da on nije izvodio idžtihad da bi ljudi napustili Kitab i Sunnet, i slijedili njegove riječi, već da su njegovi idžtihadi namijenjeni da poduče ljude kako se izvode pravila iz Kitaba i Sunneta. Reći da je zaključivanje propisa iz Kitaba i Sunneta haram, slijedeći riječi potomaka kao što je Ibni Abidin, znači ne slagati se sa Ebu Hanifom. Ove takliddžije su prenijele od drugih takliddžija izreku, ‘Amel se mora bazirati na fikhu a ne na hadisu.’ Iako je napisano u knjizi Zahirijje da je ova izreka namijenjena običnim ljudima (avamima), ona znači da, sve dok postoji fikh, nije dozvoljeno raditi po Kitabu i Sunnetu. Ova izjava je očigledno netačna. Oni koji ovako kažu su neuki i tvrdoglavi. Kejdani je rekao da je podizanje prsta u namazu jedna desetina harama. Alijj-ul-kari je rekao da je ovakva izjava grijeh, i, da je nije moguće objasniti (te’vil učiniti), smatrali bi ga [Kejdanija] kafirom, jer se sigurno zna da je Resulullah dizao prst.

Tačno je da ljudi pripadaju jednoj od dvije kategorije. U prvoj kategoriji su alimi islama koji su došli na nivo idžtihada. U drugoj kategoriji su alimi, koji nisu došli na nivo idžtihada, i obični ljudi. Kada on kaže da obični ljudi trebaju da pitaju muftiju o onom što ne znaju, tu riječ muftija znači, “muftija njihovog mezheba”. Ibni Abidin je rođen 1198/1784. godine. On je preselio na ahiret 1253/1836. godine u Šamu. On ovako piše u predgovoru knjige Redd-ul-muhtar uzimajući knjigu Hazanetur-rivajet kao izvor, “Ehli diraje su bili alimi koji su mogli izvoditi značenja iz ajeta i hadisa. Oni su bili na nivou idžtihada. Oni mogu raditi po vijestima (haberima) koji nemaju pravo prvenstva (merdžuh) i slabijim tradicijama (za’if rivajetima), čiji prenosioci nisu pouzdani i koji potiču (odnosno, merdžuh haber ili za’if rivajet) od njihovog imama mezheba, čak i ako se takav dokument (odnosno, merdžuh haber ili za’if rivajet) ne slaže sa mezhebom kojem oni (alimi) pripadaju. Kada postoji poteškoća (haradž) da se nešto radi ovi alimi mogu takođe po njima izdati fetvu i običnim muslimanima.” Kako vidimo, mudžtehidu u mezhebu (to jest, onom ko je mudžtehid-i fil mezheb) je uvijek dozvoljeno slijediti idžtihad u njegovom mezhebu koji pokazuje olakšicu, što je običnom muslimanu dozvoljeno samo onda kada postoji poteškoća, odnosno, haradž [ili mešakkat]. Molimo čitaoca da pogleda poglavlje o gusulu u knjizi Seadet-i ebedijje! Ibni Abidin ovako piše u predgovoru, “Obični muslimani (avami) nemaju mezheb. Njihov mezheb je mezheb njihovog muftije. U Ibni Humamovoj knjizi Tahrir, u objašnjenju ove izjave, piše da je slijeđenje mezheba za onog ko zna i shvata šta je mezheb i onog ko čita knjige mezheba i razumije fetve imama mezheba. Ako neko tvrdi da slijedi mezheb, a nije ovakav, to nam onda kaže da on ne pripada nijednom od ova dva mezheba. Iz ovoga se razumije da je bezvrijedno kada neko, ko spada u avam, kaže da je promijenio mezheb. On će, kada postavi pitanje muftiji drugoga mezheba, promijeniti mezheb. Ibni Humam ovako piše u svojoj knjizi Feth-ul-kadir, “Muftija mora biti mudžtehid. Alim koji nije mudžtehid se ne zove muftija već nakil (prenosilac). I muftije koje nisu mudžtehidi su takođe mukallidi (imitatori, sljedbenici imama mudžtehida svog mezheba). I oni, kao i svi drugi obični muslimani, ne mogu izvesti ispravna značenja iz hadisa. Prema tome, i oni se moraju prilagoditi onom što su mudžtehidi razumjeli. I oni moraju slijediti mudžtehide. Po ovom pitanju su složni svi imami.”

Što se tiče puštanja krvi kupicama (hadžamata, medicinskog puštanja krvi) kada postimo, ovakvo puštanje krvi sigurno ne prekida hanefijin post. Ako on pojede nešto, misleći da se omrsio, obavezani su mu i kaza i keffaret. Onaj ko je toliki džahil da ne zna da se nije omrsio nakon puštanja krvi kupicama je avam (običan musliman). Ako hanbeli muftija kaže da mu takvo puštanje krvi prekida post, ili ako on čuje hadis koji kaže da mu prekida post, a on taj hadis ne može objasniti (te’vil učiniti), neprekinutost (nemršenje) njegovog posta postaje neizvjesno tako da, kada on kasnije jede, keffaret nije obavezan pošto je mezheb običnog muslimana (avama) mezheb muftije kojeg on upita. Ovaj primjer je idžtihad imama a’zama Ebu Hanife. On pokazuje da hanefija mora da bude pokoran idžtihadu imama a’zama. Vjerski reformator pokazuje, navodeći ovaj primjer, da on nije u pravu. Ibni Humam u knjizi Hidaje objašnjava riječi “ovisno o vjerskom dokazu” i kaže da one znače “povezujući sa jednom od stvari koje prekidaju post.” Isto tako i objašnjenje i riječi, da je muftina fetva delil, pokazuju da vjerski reformator nije u pravu. Reformator sam sobom pada u klopku koju je pripremio za muslimane. Riječi svakog imama mezheba “Nemojte slijediti moje riječi slijedite hadis” su namijenjene njihovim studentima koji su, kao i oni, bili mudžtehidi. Mudžtehid mora samo slijediti svoj idžtihad.

Nijedan alim nije nikada rekao, “Ko slijedi Kitab i Sunnet postaje zindik.” To su riječi koje je reformator izmislio. Alimi ehli sunneta su rekli, “Ko radi po svom ličnom shvatanju Kitaba i Sunneta postaje zindik.” To je tačno. Jer, neko, ko nije došao na nivo idžtihada ne može izvesti ispravna značenja iz Kitaba i Sunneta. Naš Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je rekao da onaj ko izvede pogrešna značenja postaje kafir. Radi ove ogromne opasnosti su čak i imami mezheba naučili značenja Kitaba i Sunneta od Ashabi kiram. Oni su upotrijebili idžtihad u skladu sa ovim ispravnim značenjima. Ko ne voli ova ispravna značenja ne voli islam a to proizvodi da osoba postane zindik (vrsta kafira). Imamove a’zamove riječi, “Nikom ko ne zna moje delile nije dozvoljeno izdavati fetvu po mom idžtihadu.” pokazuju da je Ibni Abidin svoju izjavu usvojio od imama a’zama. Ona nam dokazuje da je Ibni Abidinova knjiga pouzdana i ispravna. Taklid (slijeđenje, imitiranje) imama mezheba ne znači odricanje od Kitaba i Sunneta. Slijediti imama mezheba znači prilagoditi se ispravnim zaključcima koje je imam mezheba izveo i ne pokušavati izvlačiti pogrešna značenja iz Kitaba i Sunneta. Mezheb imami su osnovali metode i principe koji pokazuju kako se izvode značenja iz Kitaba i Sunneta. Svaki imam je podučio ove principe mudžtehide u svom mezhebu. Mukallidi, a naročito avam mukallidi kao što je ovaj vjerski reformator, su daleko od poznavanja ovih metoda i principa, i izvođenja idžtihada. Ibni Abidin rahmetullahi alejh nije nikada rekao da je mudžtehidima haram izvoditi propise (hukm) iz Kitaba i Sunneta već je rekao da je haram da neuke neznalice, to jest džahili kao ovaj vjerski reformator, koje nisu došle na nivo idžtihada izvode propise. Naš Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je rekao, “Ko na osnovu svog mišljenja (re’ja) zaključuje iz Kur’ani kerima postaje kafir.” Takođe je i imam a’zam Ebu Hanife rekao da nije dozvoljeno da džahili (vjerske neuke neznalice), koji nisu došli na nivo idžtihada, izdaju fetve. Prethodno smo naveli da je ovo, takođe, napisao i vjerski reformator. Dakle, hazreti Ibni Abidin je potpuno u pravu. Hazreti Sejjid Abdulhakim ef. Arvasi, velijji kamil i mukemmil, duboko učeni alim i ekspert u sva četiri mezheba do najsitnijih detalja, je rekao, “U hanefi mezhebu je od knjiga fikha najkorisnija i najcjenjenija knjiga Redd-ul-muhtar [koju je napisao Ibni Abidin]. Njena svaka riječ je dokaz (delil), njena svaka odluka je dokument.” Šta bi drugo mogao biti neko, ko se loše izražava i omalovažava jednu ovakvu osnovnu knjigu islama, ako ne zindik? Ibni Abidin je bio veliki alim fikha u hanefi mezhebu. On je uzeo svoju svaku riječ i odluku od mudžtehida koji su ih uzeli od imama a’zama, a ovaj veliki imam ih je uzeo iz Kitaba i Sunneta. Kako vidimo, svaki musliman koji slijedi propise (hukmove) koje prenosi Ibni Abidin u stvari slijedi Kitab i Sunnet. Međutim, onaj ko ne slijedi Ibni Abidina ne slijedi Kitab i Sunnet već svoju maštu i želje svog nefsa. Kur’ani kerim i hadisi šerif kažu da će onaj ko ovako čini završiti u Džehennemu. Da opet napomenemo. Vjerski reformatori su izmislili i fabrikovali izjavu koja kaže “Nije dozvoljeno raditi po Kitabu i Sunnetu sve dok ima fikh.” Nijedan ni alim ni musliman nije nikada tako napisao. To samo piše u knjigama vjerskih reformatora.

Što se tiče podizanja prsta u namazu ono je detaljno objašnjeno u trećem tomu knjige Me’arif-ussunen. Ova knjiga, iznoseći primjere iz mnogih knjiga, daje prednost podizanju prsta. Međutim imam Rabbani u svojoj knjizi Mektubat, prvi tom, tri stotine dvanaesto pismo (I, 312), se poziva na svoje duboko prodiranje u metode i principe mezheba i uzvišenost mudžtehida, i nakon citiranja hadisa koji govore da se treba podići prst takođe nabraja i fetve po kojima je to haram i mekruh. On pokazuje jako snažnim dokazima da je obazrivije i smotrenije ne dizati prst. On se u ovom svom zaključku (hukmu) opet oslanja na hadisi šerif našeg efendije (sejjida) Resulullaha. Ovo pismo u Mektubatu potpuno objelodanjuje način kako su imami islama razmatrali stvari da bi se prilagodili hadisi šerifu. Ahmed Sa’id Faruki Dehlevi, jedan od alima iz Indije, i velikan tesavvufa, je u potpunosti objasnio komentare uleme fikha po pitanju dizanja prsta u namazu. On ovako piše u svom šezdeset trećem (63.) pismu, “Neki alimi su, videći da postoje mnogi haberi (naracije) o dizanju prsta, rekli da je to sunnet. Izvjesni drugi alimi su, videći da se ti haberi nepodudaraju (ihtilaf), rekli da se prst ne treba dizati. Kada po nekom pitanju postoje dvije fetve dozvoljeno nam je raditi po bilo kojoj fetvi. Oni koji rade na jedan način ne trebaju omalovažavati ni osuđivati one koji rade drukčije.” Kako vidimo, ulema fikha je naredila muslimanima da poštuju mezhebe jedni drugih. Nas ne čudi što se Alijj-ul-Kari izražava loše o knjizi fikha koju je napisao Kejdani. U knjizi Fevaid-ul-behijje piše da se on čak drsko i arogantno ponijeo čak i prema stubovima islama kao što su imam Šafi’i, imam Sujuti i imam Malik, i da mu je šejh Muhammed Miskin odgovorio onako kako je zaslužio. Jasno je da je pisanje knjižice (risale) u kojoj on kufrom optužuje Resulullahove mubarek roditelje (ebevejn-i nebevi), i ponos na taj rad u objašnjenju knjige Šifa, i njegova objašnjenja i interpretacije cijenjenih knjiga, ne dokazuju da je on autoritet u vjeri. Da bi neko bio autoritet u vjeri on mora da bude mudžtehid. Nepristojno je (nije edebli) da onaj, ko nije mudžtehid, sudi o velikanima islama

U knjizi El-Mustened-ul-mu’temed piše da je Alijj-ul-Kari u svojoj knjizi Minah-ur-ravd porekao da su Resulullahovi sallallahu alejhi ve sellem mubarek roditelji umrli kao pravi vjernici (mu’mini), i rekao, ‘Ja sam, da to opovrgnem, napisao jednu posebnu knjižicu. U toj knjižici sam dokazima iz Kitaba i Sunneta, kijasa, i idžma’a ummet opovrgnuo ono što je imam Sujuti napisao u njegove tri knjižice.’ Imam Sujuti rahmetullahi alejh je napisao šest knjižica u kojima je dokazao da su Resulullahovi mubarek roditelji (Ebevejn-i kerim) preselili na ahiret kao mu’mini. Ovo nije učenje fikha, odnosno, ono se ne može uključiti u ef’al-i mukellefin i definisati kao halal, haram, sahih, ili fasid. Prema tome, o njemu nema nikakvog ni kijasa ni idžma’a. Nesporazum (ihtilaf) između alima po ovom pitanju je očigledan. Veliki alim islama imam Sujuti je potpuno u pravu. Isto je tako i začuđujuće kada Alijj-ul-Kari kaže da je naveo dokaze iz Kitaba. Kur’ani kerim ovo ne spominje ni otvoreno ni figurativno. Šta više, ukazivanje na ikakvu sličnost među ovakvim stvarima, kao i stvarima koje su uzroci objave izvjesnih ajeti kerima, se treba hadisima dokumentovati. Imam Sujuti je bio duboko učeni alim islama sa kojim se Alijj-ul-Kari, i njemu slični tipovi, nikada ne mogu uporediti. On je bio puno nadareniji od Alijj-ul-Karija i njemu sličnih ljudi u međusobnom razlikovanju hadisa, i poznavanju njihovog ileta, ridžala, i ahvala, čiji je izbor ili da šute ili da se predaju njegovim pisanjima. Ovaj veliki imam je dokumentovao svoje pisanje neodoljivim i ušutkavajućim dokazima. Kada bi planine mogle razumjeti čvrstoću njegovih dokaza one bi se istopile.” Ovdje se završava prijevod odlomka iz knjige . Knjigu El-Mustened-ul-mu’temed je napisao Ahmed Riza han Berilevi rahmetullahi teala alejh koji je preselio na ahiret 1340/1921. godine. On je alim hanefi mezheba koji je pokazao da Alijj-ul-Kari (umro 1014/1606. godine godine u Mekki), koji je takođe hanefija, nije u pravu i nije autoritet u islamu. On veliča imama Sujutija rahmetullahi teala alejh koji je pripadnik šafi’i mezheba. Alimi islama su uvijek ovako radili. Oni su uvijek branili istinu (hak) i nisu obraćali pažnju na razlike među mezhebima. Međutim, novopečeni reformator napada na ehli sunnet i pripisuje pripadnicima ehli sunneta neosnovane bajke i klevete koje su kopirane iz knjiga njihovih prijatelja nemezheblija i neprijatelja ehli sunneta. Da bi ukaljao alime fikha i najcjenjenije knjige mezheba Rešid Riza se oslanja na Alijj-ul-Karija kao svjedoka, koji je rekao kafir za mubarek roditelje našeg efendije (sejjida) Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem. Alijj-ul-Kari je rođen u Hiratu. On jeumro u Mekki Mukerremi 1014/1606. g.n.e.

ODGOVOR NEPRIJATELJU ISLAMA

Back | Index | Next