ODGOVOR NEPRIJATELJU ISLAMA

Back | Index | Next

40 - Vjerski reformator u srdžbi, koja ga dovodi do nestašice riječi, kaže:

Oni koji se ne plaše nikoga da kažu istinu su rekli da taklid postoji radi diskusija, želje za slavom, ličnim preimućstavom, i zato što smo na njega navikli.

Imam Sujuti je rekao da je idžtihad u svakom stoljeću farz-i kifaje. Farz je da u svakom stoljeću ima mudžtehid. Oni moraju biti apsolutni mudžtehidi (mutlak mudžtehidi). Nije ispravno reći, ‘Poslije četvrtog stoljeća [islama] se više nije pojavio nijedan apsolutni mudžtehid. Kasnije je došlo nekoliko apsolutnih mudžtehida, ali, pošto su se njihovi idžtihadi poklapali sa idžtihadima imama mezheba koji ih je obrazovao, oni su smatrani da su u njegovom mezhebu.’ Prema tome, ako neko slijedi neovisan idžtihad, i ne slijedi nijedan od četiri mezheba, njemu niko ne smije prigovarati. Jedan ovako obrazovani mutlak mudžtehid je hazreti imam Muhammed Ševkani koji je umro 1250/1834. g.n.e.]. Njegov mezheb je najjači od svih poznatih mezheba. Njegove riječi su najtačnije.

Vjerski reformator kaže da su se alimi ehli sunneta rahmetullahi teala alejhim edžma’in plašili da kažu istinu. On ih kleveće. Oni su uvijek i u svakom stoljeću govorili istinu. Kako svi znamo mnogi su od njih, radi toga, postali šehidi. U islamu nema partizanstva. Zašto ćemo mi onda istraživati njegove izvore? Danas postoje četiri mezheba. Nijedan od njih ne pripada nikom. Pošto su sva četiri mezheba istinita (hak), svaki musliman slijedi mezheb koji mu se sviđa. Sva četiri su ispravna. Sva četiri su ehli sunnet. Sva četiri su Muhammedi. Svi oni koji slijede četiri mezheba smatraju jedni druge braćom. Vjerovanje (iman i i’tikad) njih svih je isto. Isto tako je i većina njihovih ibadeta ista. Oni imaju samo nekoliko stvari u kojima se ne oni slažu. Međutim, to neslaganje je za muslimane Allahova dželle-šanuhu milost (rahmet) i blagodat (ni’met).

Ne postoji vjerski čovjek koji ne poznaje visoki vjerski nivo velikog alima Abdulvehhaba Ša’ranija rahmetullahi teala alejh, eksperta i u vidljivim (zahir) i u nevidljivim (batin) naučnim disciplinama. Njegov visoki status ne priznaju samo nemezheblije i vjerski reformatori. Ovaj uzvišeni alim je ovako napisao u predgovoru svoje knjige Mizan-ul-kubra: “Imami četiri mezheba i svi alimi koji su ih slijedili su rekli da je svaki musliman slobodan da slijedi koji god hoće od četiri mezheba, to jest, da mu je dozvoljeno da se prebaci iz jednoga mezheba u drugi, i da može - kada postoji haradž - slijediti drugi mezheb. Allah dželle-šanuhu je u vječnoj prošlosti (ezelu) želio i predodredio da se pravovjerni (mu’mini) podijele u četiri mezheba i da za njih ta podjela bude korisna. Da to Allah dželle-šanuhu to nije tako htio to se ne bi tako ni desilo. A Njegov dragi Poslanik (Habibi vasita) ne bi rekao da je ova podjela na mezhebe u amelu (djelima, ibadetu) Allahova dželle-šanuhu milost (rahmet-i ilahijje) sa kojom je Allah dželle-šanuhu zadovoljan. Allah dželle-šanuhu bi (da to nije tako) zabranio i ovu podjelu u amelu isto onako kao što je zabranio i podjelu u vjerovanju (i’tikadu). Svaki posao ima svoje teške aspekte (azimet) i svoje lake aspekte (ruhsat). U jednom mezhebu izvjesni posao ima svoj teški aspekt (azimet). U drugom mezhebu je za taj isti posao dozvoljen njegov lakši aspekt (ruhsat). Onom, ko može da radi teži aspekt (azimet) nije dozvoljeno da iskuplja iz četiri mezheba lakše aspekte, olakšice, ruhsate. Iskupljati olakšice znači izigravati se sa islamom. Olakšice su za one koji nisu u stanju da obavljaju teže aspekte (azimete). Štaviše, onom, ko može da ne raditi ni olakšice svog mezheba, je bolje. Trebamo što je moguće više raditi teže aspekte (azimete). Mukallidi moraju da izaberu jedan mezheb i da ga slijede u svemu što rade. Kada dođu na nivo da mogu pažljivim posmatranjem (nazarom) i istidlalom (rezonovanjem, ubjeđivanjem razumnim dokazima) zaključivati iz Nassa (tj. ajeti kerima i hadisi šerifa) oni moraju slijediti svoje idžtihade. To je značenje imamovih Ahmedovih bin Hanbelovih riječi, ‘Crpi svoje znanje sa izvora sa kog su i tvoji imami crpili. Ne nastavljaj sa taklidom.’ Abdulmelik bin Ebu Muhammed-ul-Džuvejni (preselio na ahiret 478/1085. g.n.e.) je ovako napisao u svojoj knjizi Muhit, ‘Jako je dobro za one koji mogu da rade po teškim aspektima (azimetima) četiri mezheba. To je vera’ i takva. Onim, koji to nisu u mogućnosti, je dozvoljeno raditi po lakšim aspektima (ruhsatima) četiri mezheba. Ali, (pod uslovom da) zahtjevi (šartovi) olakšice (ruhsata) dotičnog mezheba moraju biti ispunjeni.’

Imam Sujuti rahmetullahi teala alejh je ovako rekao: ‘Postoje dvije vrste mudžtehida: Apsolutni ili mutlak mudžtehidi i mudžtehidi u mezhebu ili mudžtehid-i fil mezheb. Alim koji je mudžtehid u mezhebu (mudžtehid-i fil mezheb) ne slijedi imama svog mezheba. On izdaje fetvu na osnovu svojih ličnih zaključka (re’ja). Ali, on mora istraživati dokaze (delile) prema principima (kava’idima) imama njegovog mezheba. On ne može izaći izvan okvira ovih principa. Poslije četiri imama, osnivača ova četiri mezheba, nikad više nije došao nijedan mutlak mudžtehid. To znači, nikad nijedan alim nije tvrdio da je on apsolutni (mutlak) mudžtehid. To je samo tvrdio Muhammed Džebir Taberi. Međutim, njegovu tvrdnju nije priznao nijedan alim.’

Kada je šejh Izzeddin bin Džema’a izdavao fetvu za nešto u skladu s drugim mezhebom, on je uvijek uključivao u fetvu i sve uslove (šartove) koji su u tom mezhebu neophodni za tu stvar, i rekao da se ti svi šartovi moraju ispuniti, a onda je još i dodavao, ‘Ako ih ne ispuniš ibadet ti neće biti sahih’, jer je izvršavanje nečega po olakšici (ruhsatu) dozvoljeno samo u slučaju kada postoji poteškoća (mešakkat ili haradž) u izvršavanju težeg aspekta (azimeta), i pod uslovom da ispunimo sve uslove (šartove).

Ako nečija ruka takne ženu [koju može oženiti, ili koju mu je nikahom dozvoljeno oženiti], on će po šafi’ijiskom mezhebu izgubiti abdest. Ali, on neće izgubiti abdest po hanefi mezhebu. Kada šafi’ija (sljedbenik šafi’ijiskog mezheba), koji je taknuo [takvu] ženu, ima mogućnost da ponovo uzme abdest, njegov namaz, koji je klanjao sa izgubljenim abdestom slijedeći hanefi imama, neće biti ispravan (sahih). Njegovo slijeđenje hanefi mezheba u tom pogledu zahtijeva postojanje prinudne tegobe (haradža ili mešakkata). To znači da on mora biti u nemogućnosti da ponovo uzme abdest. Povrh toga, on mora da u abdestu, i u namazu, uradi sve ono što je farz i vadžib u hanefi mezhebu. Ovdje se završava prijevod odlomka iz predgovora knjige Mizan.

Vjerski reformator uzima izjavu alima da u svakom stoljeću može doći mudžtehid u mezhebu (mudžtehid-i fil-mezheb) i kaže da će doći mutlak mudžtehid koji neće slijediti četiri mezheba. On, rekavši da je “hazreti!?” Ševkani na ovaj način donijeo novi mezheb, veliča jednog vjerskog reformatora koji je kao i on.

Veliki alim, hazreti sejjid Abdulhakim ef. Arvasi, je ovako napisao u svom jednom pismu: “Ševkani kao i mnogi drugi, njemu slični, ne samo da nisu autoriteti u islamu već su čak i daleko od toga. Ševkanijeve riječi u vjerskim stvarima nisu dokument (sened). Ti pišeš da je Ševkani rekao, ‘Ibni Abbasov tefsir nije tefsir.’ Ne postoji nijedna knjiga koja se zove Ibni Abbasov tefsir. Abdullah ibni Abbas radijallahu anhuma nije napisao nijednu takvu knjigu. S obzirom da je on bio u cijenjenom društvu (sohbetu) našeg Pejgambera (Servar-i alemina) sallallahu alejhi ve sellem, i vidio Džebraila alejhisselama, i bio jedan od najučenijih ashaba kiram alejhimurridvan, on je objasnio izvjesne ajeti kerime i hadisi šerife. Alimi tefsira su usvojili ova uzvišena objašnjenja (bejane) i njima ukrasili svoje tefsire. Jedan od njih je Bejdavi tefsir. Alimi islama su jednoglasno rekli da su ovi tefsiri na visokom nivou. Šefkanijeve riječi se moraju ispraviti. Onaj ko će ih ispraviti mora da bude neko ko poznaje suptilne principe nauke koja se zove ilm-i usul-i hadis. Međutim, ne zna se je li Šefkani došao u nauci na jedan tako visoki stepen, jer, da je došao, on ne bi rekao ništa što nije u skladu sa principima velikih alima.” Kuvajtski muftija Muhammed bin Ahmed Halef piše na šezdeset devetoj stranici svoje knjige Dževab-us-sail da je Ševkani pripadao grupi otpadnika koji sebe nazivaju zejdi. Kada se Ševkanijeve knjige pažljivije pogledaju, kao na primjer Iršad-ul-fuhul, zaključiće se da se on prerušava u takijje. Dakle on se, iako je zejdi, predstavlja kao sunni musliman. Ovi heretici se moraju prerušavati u takijje kada žive među ehli sunnet muslimanima. On kroz svoju cijelu knjigu - između imena alima ehli sunneta - ubacuje imena, i navodi citate alima koji su pripadali starim otpadničkim grupama, čija su imena i knjige davno zaboravljene, i čija su spletkarenja i intrige (fitna) davno ugušene i predstavlja ih kao da vode debatu, i dokazuje da su reformatori i nemezheblije u pravu. On na primjer tvrdi da će se do kijameta izvoditi apsolutni idžtihad (mutlak idžtihad). On je napisao da su Ibni Abdusselam i njegov učenik Ibni Dakik-ul-ijdin (preselio 702/1302. g.n.e.), i njegov učenik Ibni Sejjid-nas i njegov učenik Zejn-uddin-i Iraki (preselio 806/1404. g.n.e.), i njegov učenik Ibni Hadžer-i Askalani, i mnogi drugi, rahmetullahi teala alejhim edžma’in, mutlak mudžtehidi. On ovako, tajno, pokušava da uništi ehli sunnet, i da sebe predstavi kao mudžeddida koji je superiorniji od njih svih, i posrednika među ulemom. Kada danas mladi vjerski ljudi vide da je on pročitao na stotine knjiga, na arapskom, na svom maternjem jeziku, njima se učini da je on odigrao među ulemom ulogu posrednika. Oni počinju, misleći da je on mudžtehid, slijediti ovog heretika. Oni se na ovaj način odvajaju od ehli sunneta.

Muhammed Ševkani je rođen 1173/1760. godine. On je 1250/1834. godine umro. On ovako piše u svojoj knjizi Iršad-ul-fuhul: “Taklid znači primiti nečije mišljenje (re’j), ili idžtihad, bez poznavanja njegovih dokaza (delila). Prihvatiti nečiji rivajet, haber, znači prihvatiti riječi onoga koga on citira. Prema većini alima slijeđenje (ili taklid) nije nikada dozvoljeno u šerijatskim mesalama (mesail-i šer’ijje), odnosno, u djelima (amelu). Ibni Hazm je rekao da po ovom pitanju postoji idžma’. Kurafi je rekao da je tako i u maliki mezhebu. Šafi’i i Ebu Hanife su rekli da ih ne slijedimo. Postoji idžma’ da nije dozvoljeno slijediti mrtve. Začuđujuće je da ovo alimi usula nisu prenijeli. Mnogi mukallidi četiri mezheba su rekli da je slijeđenje (taklid) vadžib za običnog muslimana (amija). Pošto su oni koji su ovako rekli mukallidi njihove riječi nisu dokaz, dokument (hudždžet). U vrijeme ashaba i tabi’ina nije bilo taklida. Oni su naučili Kitab i Sunnet pitajući jedni druge. U stvari ajet, ‘Pitajte one koji znaju!’, znači, ‘Pitajte šta je Allahov dželle-šanuhu propis (hukm-i ilahi).’ Ovaj ajet ne znači da tražimo mišljenje onih koji znaju.’ Ajet, ‘Uputite Allahu i Resulu stvari koje su ihtilaf (tj. u kojima se ne slažete)!’, zabranjuje taklid. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je uvijek, kada je slao ashaba u neko drugo mjesto, govorio, ‘Kada ne možeš naći u Sunnetu hukm [rješenje] za nešto sudi o tom upotrebljavajući svoj re’j!’ Onaj ko slijedi mudžtehida pravi ga posjednikom islama. To samo pripada Resulullahu.

Ševkanijeva izjava da, prema većini alima, slijeđenje alima (taklid) u amelu nije nikada dozvoljeno je samo njegovo mišljenje. Ono krivo predstavlja činjenicu da mudžtehid ne smije slijediti drugog mudžtehida. On nam navodi otpadnika Ibni Hazma (umro 456/1064. g.n.e.) kao dokaz, svjedoka. Četiri imama osnivača mezheba nisu nikada rekla da obični muslimani (avami) ne trebaju slijediti i imitirati (taklid) druge. Mi smo o ovome već napisali. Što se tiče ideje, da nije dozvoljeno slijediti mrtve, ona je jedno od vjerovanja šija (ši’ija) kojima je Ševkani pripadao. Njegova iznenađenost da alimi ehli sunneta nemaju istu ideju nam pokazuje da je on bio otpadnik koji se čvrsto držao ovog šijiskog vjerovanja. Što se tiče njegovih riječi da su alimi fikha, to jest pripadnici četiri mezheba, mukallidi, i da njihove riječi nisu dokumenti, one nam pokazuju da je on zbunjen svojim otpadništvom i pretjeranom netrpeljivošću. Međutim on u svoje prve dvije rečenice priznaje da alim fikha koji je mukallid slijedi imama mezheba, da on ne govori ništa po svom mišljenju, i da su njegove riječi, kako on kaže u desetoj rečenici, u stvari riječi imama mezheba - koje su dokazi, dokumenti (hudždžet). Naravno, potpuno je tačno da u vrijeme ashaba kiram slijeđenje nije bilo potrebno zato što su svi ashabi kiram bili mudžtehidi. Ima na hiljade primjera, koji su nabrojani u mnogim knjigama, koji pokazuju da su mukallidi iz vremena tabi’ina bili iznad mudžtehida. Kada Ševkani kaže da je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem naredio ashabima - koje je slao u druga mjesta da kao sudije sude - da upotrijebe re’j on pobija svoju sopstvenu tvrdnju. Allah dželle-šanuhu je upotrijebio takođe i njega da dokaže da je ehli sunnet istinit (hak). Kako vidimo nemezheblije i vjerski reformatori govore Ševkanijevim jezikom. Ovaj reformator, da bi prevario pripadnike ehli sunneta, predstavlja otpadnika, neprijatelja ehli sunneta, kao mutlak mudžtehida. U knjizi Usul-ul-Erbe’a jasno piše da Ševkani nije pripadao nijednom mezhebu, da je rekao mušrik i kafir za one koji slijede mezheb, i da ga nemezheblije smatraju mudžtehidom.

ODGOVOR NEPRIJATELJU ISLAMA

Back | Index | Next