ODGOVOR NEPRIJATELJU ISLAMA

Back | Index | Next

43 - Četiri imama mezheba su osnovni stubovi islamske vjere. Alimi islama su napisali veliki broj knjiga u kojima su objelodanili njihove biografije i superioritete. Kao primjere za to mi navodimo poglavlje pod naslovom Eššedd-ul džihad fi-ibtal-i da’vel-idžtihad koje se nalazi u knjizi koja je na arapskom jeziku pod naslovom El-minhat-ul-vehbijje fi redd-il-vehhabijje [autor ove knjige je Davud bin Sulejman rahmetullahi teala alejh. On je bio učenik hazreti Halida Bagdadija. On je rođen 1222./1807. godine u Bagdadu gdje je 1299./1881. godine i preselio na ahiret], i knjige, Hidajet-ul-muvaffikin i Sebil-un-nedžad, koje su štampane u Istanbulu. A ovdje ćemo, za uspomenu omladini, navesti prijevod jednog odlomka iz knjige Ešedd-ul-džihad:

1) Prvi od četiri imama mezheba ehli sunneta je bio imam a’zam Ebu Hanife Nu’man bin Sabit, rahmetullahi alejh koji je rođen 80/699. g.n.e. On je preselio na ahiret 150/767. g.n.e. u Bagdadu. On je osnivač mezheba ehli sunneta. Osmanlije, muslimani u Indiji, Sibiru i Turkistanu, ibadete po hanefi mezhebu. Jedan hadisi šerif kaže, “Ebu Hanifa je svjetlo mog ummeta.” Nepotrebno je ponavljati o njegovom vera’u, zuhdu, darežljivosti, dalekovidosti, i mudrosti, koje su nam svima dobro poznate. Njemu pripadaju tri četvrtine nauke fikha. On dijeli preostalu četvrtinu fikha sa druga tri mezheb imama. Imam Šafi’i je jednom rekao, “Ebu Hanifa i njegovi studenti su izvor fikha muslimana. Ko hoće da nauči fikh treba da pribjegne znanju Ebu Hanife i njegovih učenika. Kada sam upitao imama Malika je li on vidio Ebu Hanifu on mi je rekao, ‘Jesam, vidio sam Ebu Hanifu. On je bio takav da je mogao, ako je tvrdio da je ovaj stub od zlata, to i dokazati. Niko mu nije mogao parirati.’” Ljudi su u pogledu fikha spavali. Ebu Hanife ih je probudio. Dok je Isa bin Musa, jedan od abida (koji puno ibadete) i zahida (asket) toga vremena, bio u društvu Ebu Dža’fera Mensura, koji bijaše vođa pravovjernih (emir-ul-mu’minin), Ebu Hanife je ušao u sobu. Isa je rekao Mensuru da je posjetilac alim koji je čuven u cijelom svijetu. Mensur je upitao imama od koga je on naučio svoje znanje? Imam mu je odgovorio da ga je naučio od hazreti Omerovog učenika. Ebu Mensur je rekao, “Ti zaista imaš jak oslonac.”

Imam a’zam Ebu Hanife rahmetullahi alejh je svake noći klanjao namaz. Jednom ga je, dok je spavao u Ka’bi, probudio glas koji mu je rekao, “O Ebu Hanife! Ti si Me vjerno služio. Dobro Me znaš. Ja, radi ovog tvog ihlasa i ma’rifeta, opraštam i tebi i onim koji te do kijameta budu slijedili.” Kako su divne ove vijesti za Ebu Hanifu i za sljedbenike njegovog mezheba! Njegov predivni ahlak i fini kvaliteti su samo mogli biti u nekom ko je arif, imam, i mudžtehid. Od imama mudžtehida i rasih (puno učenih, zrelih) alima koje je on obrazovao, Abdullah ibni Mubarek, imam Malik, imam Mis’ar, Ebu Jusuf, Muhammed Šejbani i imam Zufer očituju njegov visoki ugled. Iako je on htio da se skloni od naroda i da se radi stida i skromnosti povuče, on je počeo, kada mu je to Resulullah sallallahu alejhi ve sellem u snu naredio, izdavati fetve i širiti svoj mezheb. Njegov mezheb se nadaleko i naširoko rasprostranio. Broj njegovih sljedbenika se povećao. Pojavili su se i oni koji su mu zavidjeli ali su oni bili poraženi i osramoćeni. Mnogi alimi su naučili usul i furu’ njegovog mezheba i napisali mnoge knjige. Oni koji su mogli razumjeti njegove nakli (koji se odnose na tradiciju, pričanje) i akli (koji se odnose na razum, pamet) dokaze (delile) su napisali o njegovoj uzvišenosti. Iako Ebulferdž ibni Dževzi u svojoj knjizi citira izvjesne priče koje omalovažavaju imama a’zama, on ih nije napisao radi omalovažavanja nego da pokaže da je bilo i onih koji su na njega bili ljubomorni. On u istoj knjizi hvali i veliča imama a’zama više od drugih. Imamov a’zamov otac, Sabit, je posjetio hazreti Aliju. Hazreti Imam je učinio na njega i njegovu djecu hajr i bereket dovu. Dova se ispoljila na imamu a’zamu. Nakon što je bio u sohbetu izvjesnih ashaba kiram, a naročito hazreti Enesa bin Malika, on je bio počašćen da bude jedan od tabi’ina.

[U knjizi Ulema-ul-muslimin ve vehhabijjun, koja je 1973. godine izdata na arapskom jeziku u Istanbulu, na šezdeset drugoj stranici se citira dio predgovora knjige Mizan-ul-kubra koju je napisao Abdulvehhab Ša’rani. Ovaj citat glasi: “Dok sam pisao knjigu Edillet-il-mezahib detaljno sam proučavao idžtihade imama a’zama Ebu Hanife i njegovih studenata. Ja sam vidio da se svaki idžtihad bazira na ajeti kerimu, hadisi šerifu, ili, na vijestima koje nam dolaze od ashaba kiram. Veliki mudžtehidi kao što su imam Malik, imam Ahmed i imam Šafi’i, su puno hvalili imama a’zama. Govor drugih o njemu, povoljan ili nepovoljan, nije bitan, zato što pripadnici maliki, hanbeli, i šafi’i mezheba moraju voljeti i hvaliti one koje je imam njihovog mezheba veličao. Ako ga ne vole, oni ne slijede njihov mezheb. Svakom ko slijedi mezheb je vadžib slijediti njegovog imama i veličati imama a’zama. Jednog dana mi je došao jedan čovjek, dok sam pisao imamovu a’zamovu biografiju, i pokazao komad papira. Na tom papiru je bilo napisano nešto loše o imamu a’zamu. Ja sam mu rekao da je to napisao onaj ko ne razumije imamov a’zamov idžtihad. Taj čovjek mi je tada rekao da je on to prepisao iz Fahruddinove Razijeve knjige. Ja sam mu rekao da je Fahruddin Razi (preselio na ahiret 606./1209.) u poređenju sa imamom a’zamom kao student. Ili, on je kao seljak u poređenju sultanom, ili, kao zvijezda koja se ne vidi na sunčanom danu. Seljaku je haram optuživati sultana bez dokaza. Isto tako je haram i nama mukallidima ne slagati se sa idžtihadom imama mezheba ili reći nešto neosnovano protiv njega, osim u slučaju da postoji jasan nass (ajeti kerim i hadisi šerif) koji se ne može objasniti. Mukallidu koji nije u stanju da razumije odluku (ahkam) koju je imam a’zam donijeo putem svog idžtihada je vadžib raditi u skladu sa njima sve dok ne postoji suprotan dokaz.

Ebu Muti’ je rekao da, dok je on jednom sjedio u gradu Kufi u džami’iji s imamom a’zamom, u džami’iju su ušli Sufjan Sevri, imam Mukatil, Hammad bin Seleme, imam Dža’fer Sadik i još neki alimi rahmetullahi teala alejhim edžma’in. Oni su rekli, ‘Mi smo čuli da se ti baviš kijasom u vjerskim poslovima. To će ti puno naškoditi zato što je iblis (šejtan) bio prvi koji se tim bavio.’ Imam Ebu Hanife im je odgovarao od sabaha petka pa sve do džum’e namaza. On im je objasnio svoj mezheb. On im je rekao, ‘Ja prvo potražim odgovor u Kur’ani kerimu. Ako ga ne mognem naći u njemu ja ga onda potražim u hadisi šerifu. Ako ga ni tamo ne mognem naći ja ga onda potražim u idžmi ashaba kiram. Ako ga ni tamo ne mognem naći ja onda izaberem (terdžih) jedno [od njihovih mišljenja] koje mi se najviše sviđa, od onih stvari u kojima se oni nisu mogli složiti (ihtilaf). Ako ga takođe ni tamo ne mognem naći ja onda upotrijebim kijas’. On je onda potkrijepio svoje izlaganje izvjesnim primjerima. Oni su svi ustali, poljubili imamovu ruku, i rekli mu, ‘Ti si gospodar (efendija) alima. Molimo te da nam oprostiš! Mi smo te nehotice uznemirili.’ On im je rekao, ‘Da Allah dželle-šanuhu oprosti i meni i vama.’

O moj brate! Suzdrži se i ne izražavaj se loše o imamu a’zamu Ebu Hanifi i alimima fikha rahmetullahi teala alejhim edžma’in koji slijede njegov mezheb! Nemoj vjerovati u ono što džahili govore i pišu! Ako budeš slijedio vjerske reformatore koji nemaju pojma o ahvalu, zuhdu, vera’u, obazrivosti, i strogosti u pogledu ibadeta ovoga uzvišenog imama, i kažu, da su njegovi dokazi (delili) slabi (za’if), ti češ na kijametu zajedno sa njima doživjeti propast (felaket). Ako ti proučiš dokaze hanefi mezheba, kao što sam ih ja proučio, shvatičeš da su sve četiri mezheba ispravna (sahih)! Ako hoćeš da jasno vidiš da su četiri mezheba ispravna, kao sunce u podne, čvrsto se uhvati za put ehlullaha (onih koji su na Allahovom dželle-šanuhu putu)! Napreduj putem tesavvufa, i zagarantuj da tvoje znanje (ilm) i ibadet (amel) bude samo radi Allaha dželle-šanuhu. Tada češ vidjeti izvor islamskih učenja. Shvatičeš da je znanje fikha sve četiri mezheba poniklo, i da se je rasprostranilo, iz jednog te istog izvora, i da nijedan od njih nema u sebi ništa što je izvan granica islama. O, kako su sretni oni koji se propisno i s poštovanjem ponašaju prema imamima mezheba i alimima koji ih slijede! Allah dželle-šanuhu ih je učinio imamima (vodićima) da pokaže Svojim robovima put sreće (se’adeta). Oni su za ljude Allahova dželle-šanuhu najveća blagodat (ihsan). Oni su pioniri puta koji vodi u Džennet.”

UPOZORENJE: Abdulvehhab Ša’rani rahmetullahi teala alejh je slijedio šafi’i mezheb. Fahruddin Razi je takođe bio šafi’ija. Pogledajte kako je on osudio Razija samo zato što se on loše izrazio o imamu a’zamu. Mi predlažemo vjerskim reformatorima - koji nastoje da prevare muslimane govoreći da su se hanefije i šafi’ije međusobno borile i da su unazadile islam - da pažljivo pročitaju gore napisane redove i da se trgnu iz svoje nesvjesnosti (gafleta).]

Ebu Sa’d Muhammed Harezmi rahmetullahi teala alejh, preselio na ahiret 494/1101. g.n.e., je naredio da se na grobu imama a’zama Ebu Hanife napravi turbe i do njega sagradi medresa (vjerska škola). On je bio jedan od vezira seldžučkog sultana Melikšaha. On je u gradu Merv sagradio veliku medresu.

2) Imam Malik bin Enes bin Malik bin Ebi Amir Esbahi rahmetullahi alejh je rođen 90/715. godine u gradu Medini. Tamo je i preselio na ahiret 179/795. godine. On je rekao da je počeo izdavati fetvu kada ga je za to uporno molilo sedamdeset imama. On je rekao, “Ima samo nekoliko hodža od kojih sam učio koji od mene nisu uzimali fetvu.” Imam Jafi’i je rekao da cilj ovakve imamove izjave nije da se on hvali. Njen cilj je bio da otkrije Allahovu dželle-šanuhu blagodat (ni’met). Zerkani je ovako napisao u svom komentaru na knjigu Muvatta: “Imam Malik je bio čuveni imam mezheba. On je bio najveći od velikih. On je bio čovjek sa savršenim (kamil) razumom i očiglednom vrlinom. On je bio nasljednik Resulullahovih hadisi šerifa. On je raširio Allahovu dželle-šanuhu vjeru među Njegovim stvorenjima. On je bio u sohbetu (društvu) devet stotina alima i od njih svih je puno dobio. On je sakupio i zabilježio stotinu hiljada hadisa. On je počeo podučavati druge kada mu je bilo sedamnaest godina. Njegovim predavanjima je prisustvovalo više ljudi nego što je prisustvovalo predavanjima njegovog učitelja (hodže). Ljudi su se sakupljali pred njegovim vratima da nauče hadis i fikh. On je morao da zaposli vratara (kapidžiju). Prvo su njegovi studenti puštani da uđu a onda je bilo dozvoljeno i svima drugima da uđu. On je išao u zahod (wc, halu, ćenifu, nužnik, klozet) jednom u tri dana. On je rekao ‘Mene je stid da dugo ostanem u klozetu.’ Kada je napisao svoju knjigu čiji je naslov Muvatta on je počeo da sumnja u svoju čistoću nijjeta (ihlas). On je stavio svoju knjigu u vodu i rekao, ‘Ako se pokvasi ne treba mi.’ Nijedan dio knjige se nije pokvasio u vodi.” Abdurrahman bin Enes je rekao, “Na svijetu ne postoji niko ko je povjerljiviji od Malika u nauci hadisa. Ja nisam vidio nikog mudrijeg od njega. Sufjan Sevri je imam u nauci hadisa. Ali on nije imam u sunnetu. Evza’i je imam u sunnetu ali nije imam u hadisu. Imam Malik je imam i u hadisu i u sunnetu. Jahja bin Sa’id je rekao, “Imam Malik rahime-humallahu teala je Allahovim dželle-šanuhu stvorenjima Njegov očiti dokaz (hudždžet) na zemlji.” Imam Šafi’i je rekao, “Gdje god se izučava hadis Malik je kao nebeska zvijezda. Niko ne može biti kao Malik u učenju napamet, razumijevanju, i čuvanju znanja. U znanju o Allahu dželle-šanuhu za mene nije niko povjerljiv (emin) kao Malik. Imam Malik je hudždžet između mene i Allaha dželle-šanuhu. Da nije bilo Malika i Sufjana bin Ujejne iz Hidžaza dosad bi nestalo znanja (iluma).” Kada je Abdullah upitao svoga oca Ahmeda bin Hanbela, “Ko je najučeniji od zahir alima?” Njegov otac mu je odgovorio, “Malik je najučeniji u svakoj grani nauke”. Ibni Veheb je rekao, “Da nije bilo Malika i Lejsa vi bi svi postali otpadnici.” Kad god je Evza’i čuo imamovo Malikovo ime on bi rekao, “On je alim alima, najveći alim Medine i muftija Haremejna.” Sufjan bin Ujejne je, kada je čuo da je imam Malik preselio na ahiret, rekao, “Na ovom svijetu sada više ne postoji niko kao on. On je bio imam svijeta. On je bio Alim Hidžaza. On je bio hudždžet svoga vremena. On je bio sunce Muhammedovog ummeta. Budimo na njegovom putu.” Ahmed ibni Hanbel je rekao da je imam Malik bio uzvišeniji od Sufjana Sevrija, Lejsa, Hammadda i Evza’ia. Sufjan bin Ujejne je rekao da hadisi šerif “Kada ljudi hitno trebaju [nekoga] oni neće naći nikog ko je iznad Alima Medine” označava imama Malika. Imam Malik je rekao da je on svaku noć sanjao Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem. Mus’ab je rekao da je čuo svog oca Abdullaha bin Zubejra da je rekao, “Malik i ja smo bili u Resulullahovom alejhisselam mesdžidu u Medini (Mesdžid-i Nebevi). Neko nam je prišao i upitao nas ko je Ebu Abdullah Malik. Mi smo mu pokazali na njega. Taj čovjek se približio imamu Maliku, zagrlio ga, i poljubio ga u čelo. On je rekao, “Sinoć sam sanjao Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem kako ovdje sjedi. On mi je rekao da mu zovnem Malika. Ti si mu se drščući približio. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je naredio ‘Razrahati se (smiri se) o Eba Abdullah! Sjedi i otvori svoje grudi’. Tvoje grudi su se otvorile. Iz njih je potekao miris koji se svukud raširio.” Imam Malik je zaplakao i rekao da se taj san treba protumačiti kao znanje.

3) Ime imama Šafi’ije rahmetullahi alejh je Muhammed bin Idris bin Abbas bin Osman bin Šafi’i. Njegovi preci idu unazad do Hašima bin Mutaliba bin Abd-i Menafa, koji je njegov osmi djed, čiji je amidža (očev brat), Hašim, jedan od Resulullahovih djedova. Njegov peti djed Saib je bio, u Bitci na Bedru, na strani neprijateljske vojske. On i njegov sin Šafi’i su kasnije postali Sahabe. On se zato zove Šafi’i. Njegova majka je bila šerifa, to jest, ona je potomak hazreti Hasana. On je rođen 150/767. g.n.e. u Gazi. On je preselio 204/820. godine u Egiptu na ahiret. Kada mu je bilo dvije godine odnijeli su ga u Mekku mukerremu gdje je u ranom djetinjstvu, u desetoj godini života, naučio Kur’ani kerim napamet i imamovu Malikovu zbirku hadisa koja se zove Muvatta. On je u petnaestoj godini počeo izdavati fetve. On je iste godine otišao u Medinu munevveru. Tamo je dobio od imama Malika znanje i fejz. On je došao 185. godine po Hidžri u Bagdad. Dvije godine kasnije je otišao u Mekku na hadždž. On se 198. godine vratio u Bagdad a 199. smjestio u Egipat. Poslije njegove smrti je dugo vremena bilo pobornika koji su htjeli da prenesu njegovo tijelo u Bagdad. Kada su počeli otkopavati grob iz njega se počeo širiti miris mošusa koji je sve prisutne opio. Oni su odustali od daljeg otkopavanja. On je u odnosu na znanje (ilm), amel (ibadet), zuhd (ne dozvoljavanje da dunjaluk zavlada srcem), ma’rifet (znanje o Allahu dželle-šanuhu), zeka (inteligenciju) memoriju (hafiza) i neseb (genealogiju, rodoslov) bio najsuperiorniji od svih imama svoga vremena i onih koji su došli prije njega. Njegov mezheb se nadaleko i naširoko rasprostranio. Svi stanovnici Haremejna i Erd-i Mukaddesa [to jeste, Palestine] su bili šafi’ije. Hadisi šerif, “Kurejš alim će napuniti svijet znanjem,” se ispoljio na imamu Šafi’iji. Kada je Abdullah upitao svoga oca Ahmeda bin Hanbela zašto on toliko uči dovu na imama Šafi’iju njegov otac mu je odgovorio, “E moj sine! Imam Šafi’ija je među ljudima kao sunce na nebu. On je lijek dušama.” U ono vrijeme je knjiga Muvatta imala u sebi devet hiljada i pet stotina hadisa. Ona je kasnije skraćena na današnji obim i sadrži oko hiljadu i sedam stotina hadisa. On je dobio nadimak nasir-us-sunne [pomagač vjere]. Zapanjujuće je da je on za samo četiri godine osnovao mezheb. Napisano je preko četrdeset knjiga u kojima se otkriva njegova biografija i superiornost.

4) Imam Ahmed bin Hanbel Šejbani Meruzi rahmetullahi alejh je rođen u Bagdadu, 164/780. godine gdje je 241/855. i preselio na ahiret. On je bio imam hadisa i fikha. [Na stotinu trideset šestoj stranici prvog poglavlja knjige Mahzen-ul’ulum piše da onaj ko zna napamet više od tri stotine hiljada (300.000) hadisi šerifa zajedno sa njihovim svim ravijama (prenosiocima) i senedima (dokazima) se zove imam hadisa ili mudžtehid hadisa. Danas na svijetu ne postoji ovakav alim islama. Danas je znanje hadisa u rukama nesazrelih osoba i nevažnih ljudi.] On je takođe bio i ekspert u suptilnostima i hakikatu sunneta. On je bio čuven po svom zuhdu (ne dozvoljavanju da dunjaluk zavlada srcem) i vera’u (ne rađenju sumnjivih stvari). On je proputovao, sa namjerom sakupljanja hadisa, Kufu, Basru, Mekku mukerremu, Medinu munevveru, Jemen, Damask i Mesopotamiju. On je naučio od imama Šafi’ije fikh. Imam Šafi’i je od njega naučio hadis. Ibrahim Harbi je rekao, “Ja sam vidio Ahmeda ibni Hanbela. Allah dželle-šanuhu mu je dao svako znanje”. Kutejbe bin Sa’id je rekao, “Da je imam Ahmed živio u vrijeme kada su živjeli Sevri, Evza’i, Malik, i Lejs bin Sa’d, on bi ih sve prevazišao. On je znao napamet milion hadisa. Imam Šafi’i mu je poslao pismo iz Egipta. On je plakao dok ga je čitao. Kada su ga upitali zašto plače, on je rekao, “On je sanjao Resulullaha koji mu je ovako naredio: “Napiši pismo Ebu Abdullahu Ahmedu bin Hanbelu i poselami ga od mene. Njega će pitati je li Kur’ani kerim stvorenje (mahluk). Reci mu da ne odgovori na to pitanje.’” Na njegovoj dženazi je bilo osam stotina hiljada ljudi i šezdeset hiljada žena. Na dan njegovog preselenja na ahiret je je prešlo na islam dvadeset hiljada jevreja, kršćana, i obožavalaca vatre (medžusija).

Kako se hvali (medh) u hadisi šerifu, ova četiri imama ehli sunneta su u drugom stoljeću islama najbolja. Svaki od njih je među onim za koje koje ajeti kerim kaže, “Allah dželle-šanuhu voli one koji ih [to jest, ashabe kiram] slijede u dobročinstvu.” Oni koji u najgorem od svih vremena ne slijede njih, već izvjesne neznalice i nevaljalce, pokazuju nedostatak razuma. Allah dželle-šanuhu je rekao, “Pokoravajte se Ulul-emru!” Ulul-emr su alimi ili vlade koje rade po fetvama alima. Slijeđenje imama mezheba je vadžib prema objema interpretacijama. Fahruddin Razi je iz ovoga dokumenta (delila) zaključio da je kijas dokument i da je mukallidu vadžib slijediti (taklid činiti) alime. Prema jednoglasnoj saglasnosti alima usula, mukallidi su takođe i oni alimi koji nisu mutlak mudžtehidi. Kako se razumije iz stotinu četrnaestog ajeta sure Nisa, odvajanje od jedinstva mudžtehida je haram. Ovdje se završava prijevod odlomka iz knjige Ešedd-ul-džihad.

U Husamijevoj knjizi El-muntehab fi-usul-il-mezheb je opširno napisano o idžma’u i kijasu. Ova knjiga je po drugi put priređena za štampanje u Pakistanu zajedno sa svojim komentarom-indeksom pod naslovom Hami. Usul alim Muhammed bin Muhammed Husamuddin je preselio na ahiret 644/1246. godine u mjestu Fergane. Molimo vas da takođe pročitate i trideset treći članak.

ODGOVOR NEPRIJATELJU ISLAMA

Back | Index | Next