ISPOVIJESTI JEDNOG ENGLESKOG ŠPIJUNA

Back | Index | Next

Prvo poglavlje

 
PRVI DIO
 

Hemfer kaže:

Naša Velika Britanija je ogromna. Sunce se diže iznad njenih mora i opet zalazi ispod njenih mora. Ali, naša država je relativno nejaka u odnosu na kolonije u Indiji, Kini, i Bliskom istoku. Ove države nisu potpuno pod našom kontrolom. Pa ipak, mi vodimo vrlo aktivnu i uspješnu politiku u ovim mjestima. Mi ćemo uskoro imati potpunu dominaciju u tim svim zemljama. Dvije stvari su važne:

1 - Uraditi sve neophodno da se zadrže mjesta koja su već pod našom kontrolom;

2 - Uraditi sve da se zauzmu mjesta koja nisu još pod našom kontrolom.

Ministarstvo državne zajednice (Ministarstvo komonvelta, Ministarstvo za kolonije) je odredilo komisiju za svaku koloniju koja će sprovoditi ova dva zadatka. Čim sam se pridružio Ministarstvu državne zajednice ministar je imao u mene povjerenje i postavio me je da budem administrator naše kompanije u istočnoj Indiji. Kompanija je izvana izgledala kao trgovačka kompanija. Međutim, njen glavni zadatak je bio da istražuje načine za potpunu kontrolu nad ogromnom zemljom Indijom.

Naša vlada se nije puno brinula o Indiji. Indija je bila zemlja u kojoj su ljudi raznih nacionalnosti govorili razne jezike. U njoj su živjeli zajedno ljudi s kontrastnim interesima. Nismo se plašili ni Kine. Jer, u Kini su bili dominantni budizam i konfjušijanizam i oni nisu predstavljali nikakvu opasnost. Obje ove vjere su bile mrtve i bez ikakvog interesa za život, i nisu bile ništa više od oblika obraćanja. Radi toga, narod koji je živio u ovim dvjema zemljama nije imao skoro nikakvo patriotsko osjećanje. Ove dvije države nisu zabrinjavale englesku vladu. Pa i pored toga, događaji koji bi se mogli desiti kasnije, nisu bili izvan naših razmatranja. Mi smo, dakle, u ovim zemljama napravili dugoročni plan za unošenje razdora, neukosti, bijede, pa čak i zaraznih bolesti. Mi smo imitirali običaje i tradicije ovih dviju zemalja tako da su naše namjere lako ostale prikrivene.

Ono što je najviše grizlo naše nerve su bile islamske zemlje. Mi smo već bili napravili neke aranžmane sa bolesnikom (Osmanlijskom državom), od kojih su svi bili u našu korist. Iskusni članovi Ministarstva državne zajednice su predvidjeli da će bolesnik umrijeti u roku od manje od stotinu godina. Povrh toga, mi smo sklopili neke tajne sporazume s iranskom vladom, i smjestili u ove dvije zemlje državnike koje smo mi napravili masonima. Korupcije, kao što su podmićivanje, nesposobna administracija, i nedovoljna vjerska obrazovanost, koje su dovele do zabavljanja sa lijepim ženama i shodno tome do zanemarivanja dužnosti su slomile kičmu ovim dvjema državama. Usprkos ovim svim mjerama nas je zabrinjavalo to što naše aktivnosti, iz razloga koje ću dole navesti, nisu urodile željenim plodom:

1 - Muslimani su jako privrženi islamu. Svaki pojedini musliman je odan islamu, kao kaluđer hrišćanstvu, ako ne i više. Kao što je poznato kaluđer bi prije umro nego ostavio hrišćanstvo. Šije (ši’ije) iz Irana su u tom pogledu najopasnije zato što oni smatraju da su svi oni koji nisu šije nevjernici i nečisti. Hrišćani su prema šijama poznata nečist. Naravno, čovjek bi uradio sve da se otarasi te prljavštine. Ja sam jednom upitao jednog ši’iju, “Zašto vi tako gledate na hrišćane?” On mi je ovako odgovorio, “Poslanik islama je bio jako mudar čovjek. On je stavio hrišćane pod duhovnu opresiju s namjerom da oni nađu Pravi put i da se pridruže Allahovoj vjeri, islamu. U stvari, taktika svake vlade je da drži one koji su opasni pod duhovnom opresijom sve dok se oni ne obavežu na pokornost. Prljavština o kojoj ja ovdje govorim nije materijalna nečistoća već duhovna. Duhovna opresija se ne primjenjuje samo na hrišćane već i na sunnije i sve ostale nevjernike. Prema šijama su čak i naši preci, magijanci, bili nečisti.”

Ja sam mu rekao, “Dobro! Sunnije i hrišćani takođe vjeruju u Allaha, Poslanike, Sudnji dan. Zašto su oni onda nečisti?” On mi je odgovorio, “Oni su nečisti iz dva razloga: Oni kažu da je hazreti Muhammed, haša (da nas Allah dželle-šanuhu sačuva od takvog djela), lažov. [Međutim, šije i hrišćani su ti koji govore da je naš Poslanik lažov. U knjigama Alima ehli sunneta kao što su Es Savaik-ul-muhrika, i Tuhfe-i isna ašerijje, i Te’jid-i ehl-i sunnet, i Nahije, i Ashab-i kiram, i Hudžežd-i kat’ijje, i Milel ve Nihal, su jedno po jedno navedena i pobijena šijiska pokvarena vjerovanja i riječi i prljava djela koja nisu u skladu sa Kur’ani kerimom i hadisi šerifima našeg Poslanika. Ahmed ibni Hadžer Mekki, autor knjige Savaik, je preselio na ahiret 974./1566. godine u Mekki; Abdul’Aziz, autor knjige Tuhfe, je preselio 1239./1824. godine u gradu Delhi u Indiji; Imam Rabbani Ahmed Faruki, autor knjige Te’jid, je preselio na ahiret 1034./1624. godine u gradu Serhend u Indiji; Abdul’Aziz Ferharevi, autor knjige Nihaje, je prerselio na ahiret 1239./1824. godine; Abdulhakim Arvasi, autor knjige Ashab-i kiram, je preselio na ahiret 1362./1943. godine; Abdullah Suvejdi, autor knjige Hudžedž, je preselio na ahiret 1174./1760. godine; Muhammed Šihristani, autor knjige Milel, je preselio na ahiret 548./1154. godine u Bagdadu.] I mi im zauzvrat odgovaramo, ‘Vi ste nečisti’ jer slijedimo propis poslovice koja kaže, ‘Ako te neko maltretira maltretiraj i ti njega.’ Drugo, hrišćani iznose ogavne laži i uvrede o Allahovim Poslanicima. Na primjer, oni kažu: Isus (Isa alejhisselam) je pio alkohol. On je bio razapet zato što je bio proklet.”

Ja sam mu, zaprepašten, rekao, “Hrišćani ne kažu tako.” On mi je odgovorio, “Naravno da kažu samo što ti to ne znaš. Tako piše u Bibliji.” Ja sam ušutio jer je čovjek djelomično bio u pravu. Nisam se htio dalje raspravljati. Inače bi mogli u mene posumnjati pošto sam bio u islamskoj nošnji. Ja sam, prema tome, izbjegavao ovakve razgovore.

2 - Islam je nekada bio vjera administracije i autoriteta. Muslimani su bili poštovani. Ovim valjanim ljudima bi bilo teško dokazati da su oni sada samo sluge (zapadnih sila). Isto tako bi bilo nemoguće poreći istoriju islama i reći muslimanima: Čast i ugled koji ste tada imali je bio rezultat izvjesnih povoljnih okolnosti. Ti dani su sada prošli i oni se više nikada neće vratiti.

3 - Mi smo bili jako zabrinuti da će Osmanlije i Iranci prozrijeti našu zavjeru i onemogućiti je. Usprkos činjenici da su ove dvije države već prilično oslabljene mi još nismo osjećali definitivnu pobjedu zato što su one imale centralnu vladu sa kapitalom, oružjem i autoritetom.

4 - Nas su najviše zabrinjavali alimi (učenjaci) islama. Jer, alimi Istanbula, El-Azhara, Iraka i Damaska, su bili nepremostive prepreke protiv naših ciljeva zato što su oni bili taki ljudi koji ne bi ni za bobu kompromitovali svoje principe zato što su se oni potpuno okrenuli od ovosvjetskih prolaznih zadovoljstava i ukrasa. Oni su potpuno fiksirali svoje oči na džennet koji Kur’ani kerim obećava. Narod ih je slijedio. Čak je i sam sultan strepio od alima. Sunnije nisu tako odane alimima kao šije. Šije ne čitaju knjige. Oni samo priznaju alime. Oni ne odaju sultanu dužno poštovanje. Međutim, sunnije čitaju knjige i poštuju alime i sultana.

Prema tome, mi smo pripremili seriju konferencija. Međutim, mi smo, kad god smo pokušali, s razočarenjem vidjeli da je naš put bio zatvoren. Izvještaji koje smo dobijali od naših špijuna su bili potpuno jalovi a konferencije su se svodile na nulu. Pa ipak mi nismo gubili nadu. Jer, mi smo ljudi koji su usvojili običaj da samo duboko uzdahnu i budu strpljivi.

Jednoj našoj konferenciji je prisustvovao i sam ministar, najviši sveštenik, sa još nekolicinom stručnjaka. Bilo nas je dvadeset. Konferencija je trajala tri sata. Poslednja rasprava se završila bez ikakvog plodonosnog zaključka. Sveštenik je rekao, “Ne brinite! Hrišćanstvo je prvo trpilo tri stotine godina tlačenja (zulume) pa se tek onda raširilo. Nadat’ se je da će nas Mesija (Isa alejhisselam) pogledati iz nepoznatog svijeta (alemi gajba) i dati nam da nam’ bude suđeno (nasib) da istjeramo kafire [on ovdje misli na muslimane] iz njihovih sjedišta pa makar i poslije tri stotine godina. Mi se moramo naoružati jakim ubjeđenjem i dugoročnom strpljivošću! Da bi dobili autoritet mi moramo zagospodariti svim vrstama medija i ispitati sve moguće puteve. Mi moramo raširiti hrišćanstvo među Muhammedance. Za nas je jako bitno da ostvarimo naš cilj pa makar ga ostvarili i kroz nekoliko stoljeća. Jer, očevi rade za svoju djecu.”

Konferencija je održana i na njoj su prisustvovale diplomate i vjerski ljudi iz Rusije, Francuske, i Engleske. Ja sam bio sretan. I ja sam, takođe, prisustvovao zato što sam imao sa ministrom jako dobre odnose. Na konferenciji su iznešeni planovi o cijepanju muslimana na grupe i njihovom pokrštavanju, kao u Španiji. Pa ipak zaključci koji su doneseni nisu bili onakvi kakvim smo ih očekivali. Ja sam napisao o ovoj našoj konferenciji u mojoj knjizi Ila melekut-il-Mesih.

Jako je teško odjednom, iznenada, iščupati drvo koje je pustilo svoje korijenje duboko u zemlju. Međutim, mi moramo olakšati poteškoće i prevazići ih. Hrišćanstvo je došlo da se širi. To nam je naš Gospod Mesija (Spasitelj, Isa alejhisselam) obećao. Loša stanja u kojima su bili istok i zapad su pomogla Muhammedu. Ta stanja su nestala. Ona su odnijela sa sobom dosadu (islam) koja ih je pratila. Mi sa zadovoljstvom zapažamo da se situacija potpuno izmijenila. Kao rezultat velikih poduhvata i napora našeg Ministarstva, i drugih hrišćanskih vlada, muslimani su sada u padu. Hrišćani su, s druge strane, u usponu. Sada je vrijeme da se preuzmu pozicije koje smo kroz vijekove izgubili. Moćna vlada Velike Britanije prokrčava put za ovaj blagoslovljeni poduhvat uništenja islama.

____________________________


Hazreti imam Rabbani kaže u 275. pismu Prvog toma njegove knjige Mektubat:

Razlog zašto si ti dobio ovu blagodat (ni’met) je to što ti podučavaš islamsko znanje i širiš propise fikha. Neznanje (džehalet) je uzelo maha, bid’ati (novotarije u vjeri) su se rasprostranili. Allah dželle-šanuhu ti je podario ljubav prema onima koji su Njemu dragi. On te je učinio posrednikom (vesilom) širenja islama. Dakle, podučavaj što više možeš vjersko znanje i širi propise fikha. Ovo dvoje je glava svake sreće i sredstvo za odabranost i spas. Radi marljivo! Budi čovjek od vjere! Vodi narod na Pravi put i čini emr-i ma’ruf i nehj-i munker! Značenje devetnaestog ajeta sure Muzzemmil kaže, “To je zaista savjet (pouka) onom ko hoće da stekne zadovoljstvo svoga Gospodara (Rabba).

Ja se nikad nikom ne žalim, već plačem nad mojom situacijom,
Gledajući u moju budućnost drhtim kao lopov.

ISPOVIJESTI JEDNOG ENGLESKOG ŠPIJUNA

Back | Index | Next