ISPOVIJESTI JEDNOG ENGLESKOG ŠPIJUNA

Back | Index

 
ZADNJA RIJEČ
 

Ukratko, din (vjera) znači sistem propisa koje je Allah dželle-šanuhu objavio Pejgamberima sa ciljem da poduče (vjerovanja) u stvarima sa kojima je Allah dželle-šanuhu razi (zadovoljan) i ibadete koji se moraju obavljati i načine dobijanja sreće (se’adeta) i na dunjaluku i na ahiretu. Iluzije i izmišljene bajke koje su proizveli nesavršeni ljudski umovi nisu vjera (din). Um, razum je koristan za učenje i pokoravanje vjerskim naređenjima i zabranama. Ali, on ne može razumjeti tajanstvenosti, hakikate i sebebe (koji su sadržani) u naređenjima i zabranama. Niti on može izraziti mišljenje o njima. Ovi hikmeti se mogu naučiti (samo) sa Allahovim dželle-šanuhu kazivanjem Pejgamberima ili sa Njegovim (dželle-šanuhu) ilhamima (tj. inspiracijama) i tedžellijama (tj. otkrovenjima) kalbovima Evlija. A to je ihsan (blagodat) koji samo Allah dželle-šanuhu može dati.

Da bi se u današnje vrijeme dobila sreća i na ovom i na onom svijetu i zaradilo Allahovo dželle-šanuhu zadovoljstvo (čovjek) mora biti musliman. Nemusliman se zove kafir (nevjernik). Da bi (čovjek) bio musliman, on mora da ima iman [tj. mora da vjeruje] i čini ibadet (tj. obožava Allaha dželle-šanuhu). Ibadet (ili obožavanje) je potpuno slijeđenje Muhammed alejhisselamove vjere (tj. din-i islama) i u riječima i u djelima. Ibadeti se moraju obavljati i izvršavati samo zato što su oni Allahova dželle-šanuhu naređenja i bez očekivanja ikakvih ovosvjetskih (dunjalučkih) blagodati (koristi) za njihovo izvršavanje. Ahkam-i islamijje (tj. propisi islama ili šerijat) znači ahkam (ili zakon) [tj. zapovijedi i zabrane] koji Kur’ani kerim podučava i koji hadisi šerifi objašnjavaju i koji se može naučiti iz knjiga koje se zovu fikh i ilmihal. Za svaku osobu je farz-i ajn, bila ona muško ili žensko, da nauči ahkam-i islamijje, to jest, vjerske propise koji su obavezni za svakog pojedinog muslimana (da ih ili čine ili ne čine). Ovi propisi su lijekovi za čovjeka da se on zaštiti od duhovnih ili tjelesnih bolesti. Izučavanje medicine, sanata (umjetnosti), trgovine ili prava (hukuk) zahtijeva da se godinama ide u školu i deset godina na fakultet. Isto tako i izučavanje ilmihala i arapskog jezika zahtijeva studiranje godinama. Oni koji ne nauče ove stvari će biti lako (zavedeni i) odvučeni u katastrofe (felakete) i azabe (kazne, mučenja) i na ovom i na onom svijetu. Njih će zavesti laži i klevete engleskih špijuna i munafika na vjerskim položajima -- lažnih vjerskih ljudi, i državnika -- zalima i izdajica, koje su oni zaveli (tj. koje su engleski špijuni zaveli).

Izgovaranje i vjerovanje kelime-i šehadet se zove iman. Onaj ko je izgovori i vjeruje se zove mu’min (vjernik ili mumin). “Ešhedu en la ilahe illallah ve ešhedu enne Muhammeden abduhu ve resuluh” je kelime-i šehadet. To znači “Nema drugog boga [ma’bud-a] (tj. bića koje je vrijedno obožavanja) osim Allaha a Muhammed alejhisselam je njegov rob i resul kojeg je On poslao za sva ljudska bića.” Poslije njega neće više doći nijedan Pejgamber (Poslanik). U knjizi Merakil-felah, u Tahtavijevom komentaru na kraju predmeta koji obrađuje o tome kako se naknadno (na kaza) obavljaju dnevni namazi koji su propušteni ili izostavljeni, piše, “Islam nije samo vjerovanje da Allah dželle-šanuhu postoji. I kafiri koji pripisuju (Allahu dželle-šanuhu) šerika (druga) takođe vjeruju da On postoji. Da bi se bilo mu’min (tj. vjernik) mora se i vjerovati da On postoji -- i ima atribute (sifate) kao što su [On je jedan i sam, On je živ, On je svemoguć (kadir), On sve zna (alim), On ima želju, volju (irade),] On sve vidi i On sve čuje -- i da nema drugog stvaraoca osim Njega.” Vjerovati da je Muhammed alejhisselam Resul=Pejgamber znači vjerovati da mu je Allah dželle-šanuhu rekao svaku njegovu riječ. Allah dželle-šanuhu je objavio islamijjet (islam), tj. znanje imana i amela (tj. izvršavanja vjerskih dužnosti) sa vasitom (preko) Kur’ani kerima. Zapovijedi (naređenja) koje se moraju izvršavati se zovu farz (ili fard). Zabrane od kojih se mora čuvati, (od kojih se mora odustajati i kojih se mora kloniti) se zovu haram. Ovo dvoje se naziva jednim imenom ahkam-i islamijje (propisi islama). Čim neko postane musliman za njega odmah postaje farz da pet puta dnevno klanja namaz i da nauči znanje koje je opštepoznato među ljudima (muslimanima). Ako on to zanemari (omalovaži), na primjer ako kaže da ga (tj. opštepoznato znanje) ne treba učiti, on gubi njegov iman i postaje kafir. U ajeti kerimima i hadisi šerifima je jasno rečeno da onima, koji umru kao kafiri, neće nikada biti oprošteno i da će oni vječno, bez prestanka gorjeti u džehennemu. Ovo je opširno napisano u 266. pismu naše knjige Mudždedži Mektublar (Mektubat). Onaj ko izgubi iman se zove murted (otpadnik). Oni koji ispravno vjeruju ono čemu nas Kur’ani kerim i hadisi šerifi uče se zovu Ehli sunnet (ili sunni) (muslimani). Pošto je Allah dželle-šanuhu jako merhametli (milostiv) On nije rekao sve otvoreno (jasno). On je rekao nešto sa prikrivenim, tajnim (jezikom). Oni koji vjeruju u Kur’ani kerim i hadisi šerife ali se ne slažu sa Alimima ehli sunneta u tumačenjima nekih njihovih dijelova se zovu nemezheblije ili nemesheblije. Od ovih nemezheblija, oni koji pogrešno tumače učenja o imanu, koja su samo prikriveno ili nejasno izražena, se zovu inovatori (bid’at ehli) ili heretici (sapik ili stranputičari). Oni koji pogrešno tumače učenja koja su jasno objavljena se zovu mulhidi. Mulhid je kafir iako on za sebe misli da je musliman. Neko ko je inovator (bid’at sahibija) nije kafir. Ali i on će, sigurno, biti podvrgnut užasnom džehennemskom azabu. Među knjigama koje saopštavaju da su Alimi ehli sunneta na pravom (hak) putu, i da su najuzvišeniji (od svih drugih), se posebno ističe jedna vrlo cijenjena i dragocjena knjiga koja se zove Mahzen-ul-fikh-il-kubra a koju je napisao vrli (faziletli) Sudanac Muhammed Sulejman. Sa druge strane kafiri, koji se predstavljaju kao muslimani iako oni nisu muslimani -- koji tumače jasna učenja (Kur’ani kerima) u skladu sa svojim ličnim umovima, razumima (shvatanjima) i (savremenim) naučnim znanjima, i koji (tako) zavode muslimane -- se zovu zindici (zindik).

Drukčiji Alimi ehli sunneta su izveli drukčije zaključke i značenja iz nejasno izraženih dijelova propisa islama (ahkam-i islamijje). Iz ovog razloga su se po pitanju amela (tj. po pitanju izvršavanja vjerskih dužnosti) pojavila četiri drukčija mezheba. Oni se zovu hanefi, maliki, šafi’i i hanbeli mezhebi. Ova četiri mezheba su u imanima ista (drugim riječima, vjerovanja sve četiri mezheba su ista). Oni se samo malo razlikuju u ibadetu (tj. u načinu obožavanja). Oni se međusobno smatraju braćom u vjeri. Svaki musliman je slobodan da izabere koji god hoće od četiri mezheba i da ga čini taklid (tj. imitira, slijedi). On obavlja sva svoja djela u skladu sa tim mezhebom koji je izabrao. Muslimansko dijelenje na četiri mezheba je Allahova dželle-šanuhu velika milost (rahmet) za muslimane. Ako jedan musliman ima jedan problem (jedan zahmet, jedan mešakkat) da ibadeti u skladu sa njegovim mezhebom on može imitirati drugi mezheb i tako lako obaviti svoj ibadet. Uslovi za slijeđenje drugog mezheba (u nevolji) su napisani u knjizi na turskom jeziku koja se zove Se’adet-i ebedijje (Vječna sreća).

Najvažniji ibadet je namaz. Ako neko klanja namaz razumije se da je musliman. Ako neko ne klanja namaz sumnjivo je je li on musliman. Ako neko smatra da je namaz važan, ali ga zapostavlja zato što je lijen, bez uzura (isprike), maliki, šafi’i i hanbeli sud će ga kazniti smrću (ako on slijedi jedan od tih mezheba). Ako je on hanefija on će biti u hapsu sve dok ne počne redovno klanjati namaz i biće mu naređeno da naknadno, na kaza, naklanja sve propuštene i izostavljene namaze (koje nije klanjao u njihovo određeno vrijeme). U knjigama Durr-ul-munteka i Ibni Abidin i Kitab-us-salat, koje je izdala turska knjižara Hakikat Kitabevi, piše, “Izostavljanje pet dnevnih namaza i neklanjanje istih bez uzura (bez opravdanog razloga) u njihovom propisanom vremenu su dva različita velika grijeha. Čovjek mora i da naknadno nadoknadi (tj. klanja na kaza) propuštene namaze, i da, za neklanjanje namaza u njihovim propisanim vremenima, ili učini hadž, ili da se pokaje (učini tevbe).” A tevbe koje je učinjeno za to neće biti kabul sve dok čovjek ne naklanja, tj. sve dok naknadno ne naklanja, na kaza, namaze koje je propustio. (Čovjek se mora osloboditi od ovog stanja harama na taj način) što će obavljati izostavljene farz-namaze umjesto dnevnih sunneta koji se zovu revatib sunneti. U cijenjenim i pouzdanim vjerskim knjigama je napisano da -- ako čovjek ima duga izostavljenih i neklanjanih farz-namaza -- nijedan njegov ni sunnet ni nafila namaz neće biti primljeni (kabul) iako su sahih. To znači, on za njih neće dobiti sevabe (sevape) i fajde (koristi) koje je Allah dželle-šanuhu obećao (za njihovo klanjanje). Njihova pisanja (tj. pisanja iz cijenjenih i pouzdanih knjiga) su citirana u našoj knjizi Se’adet-i ebedijje koja je na turskom jeziku. Nije grijeh izostaviti namaz iz dobrog razloga (koji je propisan islamom). Ali, sve četiri mezheba su složna da čovjek mora što prije naklanjati namaz koji je izostavio ili propustio, bez obzira bilo to sa dobrim razlogom ili bez dobrog razloga. Samo ih je u hanefi mezhebu dozvoljeno odgoditi onoliko vremena koliko je potrebno da se zaradi nafaka i da se obave namaski sunneti zvani revatib i nafile namazi koji su saopšteni u hadisi šerifima. To jest, biće dobro odgoditi kaza namaze sa ovim sebebima (razlozima). Međutim, prema ostala tri mezheba -- čovjeku, koji ima duga propuštenog farz-namaza sa dobrim razlogom -- nije dozvoljeno klanjati revatib sunnete i nafile. To je haram.

Podatak, da namazi koji su propušteni radi uzura (iz dobrog razloga) nisu isto što i namazi koji su propušteni bez uzura (bez dobrog razloga), je jasno napisan u sljedećim knjigama: Durr-ul-muhtar, Ibni Abidin, Durr-ul-munteka, i u Tahtavijevim objašnjenjima na knjige Merakil-felah i knjige Dževhere. [Da bi mogli klanjati namaz u selima i u prirodi čovjek mora znati u kom je smijeru kibla. Da bi to učinili (tj. da bi odredili smijer kible) mi zabodemo (uspravno) u zemlju koja je obasijana suncem jednu motku ili pritku. Ili, uzmemo jedan komad kanafe ili konca na čiji jedan dio svežemo nešto kao što je ključ ili mali kamen i objesimo ga vertikalno iz ruke da visi u zraku (držeći drugi kraj kanafe ili konca u ruci). U vrijeme koje se zove “kible saat”, koje je napisano u takvimu, sjenka pritke ili kanafe pokazuje smijer kible. Strana sjenke koja ide prema suncu je smijer kible.]

Istanbulske dnevne novine “Turkije” su napisale 13. septembra 1996. godine:

Neprijatelji islama sa zapada su vijekovima iskorištavali islamske države i islamske nacije (millete) koje su oni ili na silu ili prevarom ščepali i podjarmili. Oni su pokrali i izvezli njihova sva i nadzemna i podzemna bogatstva. pored toga, oni su ih duhovno usmjerili da oni izgube i njihove vjere, jezike, tradicije i običaje. Engleska je bila na čelu ovih izrabljujućih država neprijatelja islama. Indija je najvažnija od svih engleskih kolonija. Njena beskrajna prirodna bogatstva su napravila engleze svjetskim suverenitetom. Engleska je samo u Prvom svjetskom ratu dobila jedan i po (1.5) milion vojnika i milijardu (bilijun) rupija u gotovini. Oni su upotrijebili većinu ovoga da razbiju Osmanlijsku državu na komade. Sa druge strane, Indija je pomogla velikoj engleskoj industriji da preživi i engleskoj ekonomiji i financijama da se ujedine.

Postoje dva razloga zašto je Indija puno važnija od drugih kolonija: Prvi je širenje islama u Indiji i dominancija muslimana; koje oni smatraju najvećom preprekom za njihovo eksploatisanje svijeta. Drugi je prirodno bogatstvo Indije. (Engleska je) sa ciljem da održi Indiju u svom posjedstvu napala na sve islamske zemlje (koje su bile) na putu za Indiju i izazvala krvoproliće među braćom sijući sjeme fitne i fesada i, dominirajući ovim državama, izvezla sva prirodna i nacionalna bogatstva ovih država i u svoju državu.

Suština engleske politike je bila u preciznom slijeđenju svih pokreta u Osmanlijskoj imperiji i u sprovođenju plana da Osmanlije započnu rat sa Rusima sa ciljem da ih dovedu u takvu situaciju da oni (Osmanlije) nisu u stanju da pomognu Indiji i u njenoj (tj. imperijinoj) podjeli, uništavanju i napadanju (na nju) (tj. u razbijanju Osmanlijske imperije na komade, u njenom uništavanju i u napadanju na nju). Englezi su za vrijeme osmanlijsko-ruskog rata proglasili da je Indija država koja je povezana sa engleskim kraljevstvom. Uvlačenje Osmanlijske države u rat je bila najveća šteta koju je Midhat-paša, jedan od čuvenih masona, učinio protiv islama. I Sultan-Abdul’aziz-Hanovo postajanje šehidom je takođe bila engleska igra (drugim riječima, Englezi su i to skrojili; i to je bilo njihovo “maslo”).

Englezi su postavili ljude, koje su oni odgojili i obrazovali, na važne položaje u Osmanlijskoj državi. Imena ovih državnika su bila osmanlijska ali njihovo mišljenje i briga su bili engleski. Najčuveniji od ovih (ljudi) je Mustafa Rešid paša koji je 28. oktobra 1857. godine, koji je, dok je bio samo šest dana na položaju velikog vezira (na položaju sadra’zamluka), čestitao Englezima veliki Delhi pokolj koji su Englezi izveli na indijskim muslimanima. Oni su prije toga, takođe, zatražili od Osmanlija i dodatno ovlaštenje da prođu kroz Egipat da uguše ustanak muslimana koji su se pobunili protiv engleskog zuluma u Indiji. Njima je to ovlaštenje dato uz posredništvo (sa vasitom) masona. Englezi su zatvorili sve medrese i mektebe koji su osnove islamske vjere i najočiglednije kvalifikacije za to. Oni su sve alime i vjerske ljude koji su mogli biti lideri učinili šehidima (pogubili).

Englezi su iskorijenili -- kao što su to učinili i u svim islamskim državama (koje su podjarmili i) u kojima su vladali -- sve alime islama, sve islamske knjige i sve islamske mektebe. Oni su odgojili omladinu da budu potpuni vjerski džahili (tj. da ne znaju ništa o vjeri). Imena administratora koji rukovode tim (podjarmljenim) mjestima koja oni iskorištavaju su muslimanska, kao na primjer Ahmed, Mehmed, Mustafa i Alija. Ali oni od islama nemaju ništa drugo osim njihovih imena. Oni imaju narodnu skupštinu, (narodno pretstavništvo, parlament) ali oni nisu nikad neovisni već uvijek rade u skladu sa engleskim naređenjima.

Bismillahirrahmanirrahim

Ima puno knjiga koje govore o islamu. Od ovih svih knjiga je najcjenjeniji imam-i Rabbanijev Mektubat koji se sastoji iz tri dijela. Onda dolazi Muhammed-Ma’sumov Mektubat koji se sastoji iz tri dijela. Hazreti Muhammed Ma’sum ovako piše u šesnaestom (16.) pismu trećeg dijela, “Iman je vjerovanje u oba dijela kelime-i tevhid, i u la ilahe illallah i u Muhammedun Resulullah.” To znači, da bi čovjek postao musliman on mora takođe vjerovati i to da je Muhammed alejhisselam Pejgamber. To znači, Muhammed alejhisselam je Allahov Pejgamber. Allah dželle-šanuhu mu je poslao Kur’ani kerim preko meleka čije je ime Džebrail. Ovaj Kur’ani kerim je Allahova Riječ (tj. Allahov kelam). Kur’ani kerim nisu Muhammedove alejhisselam lične misli (i ideje i mišljenja) niti su to riječi filozofa i istoričara. Muhammed alejhisselam je učinio tefsir Kur’ani kerima. To jest on ga je protumačio (prokomentarisao, objasnio, razjasnio, otkrio). Ovaj njegov tefsir (tj. ovo njegovo tumačenje Kur’ani kerima) se zove Hadisi šerif. Kur’ani kerim sa Hadisi šerifima je islamijjet (ili islam). Milioni knjiga islama su objašnjenja Kur’ani kerima i Hadisi šerifa. Nijedna riječ, koja ne dolazi od njega (koja ne potiče od njega), nije knjiga islama. Iman i islam znači vjerovati u Kur’ani kerim i Hadisi šerife. Oni koji ne vjeruju ono što je On otkrio (objavio) ne vjeruju Allahovu Riječ (Allahov kelam). Muhammed alejhisselam je saopštio njegovim Ashabima ono što mu je Allah dželle-šanuhu otkrio (objavio). A oni su to saopštili njihovim učenicima, sljedbenicima (talibima). A ovi (tj. talibi Ashaba kiram ili Tabi’ini) su to zapisali u svoje knjige. Alimi koji su napisali ove knjige se zovu Alimi ehl-i sunneta. Oni koji vjeruju u knjige ehli sunneta vjeruju u Allahovu Riječ (Allahov kelam). Oni su muslimani. Elhamdulillah, mi učimo našu vjeru iz knjiga Alima ehli sunneta. Mi je ne učimo iz ujdurmisanih (izmišljenih) knjiga vjerskih reformatora i masona.

Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je rekao, “Kada se u mom ummetu fitna i fesad rašire, onima koji prionu za moj sunnet (koji se čvrsto drže mog sunneta) je dat sevab stotine šehida.” (To znači da će oni dobiti ekvivalentan broj sevapa koji će Allah dželle-šanuhu dati stotini šehida!) Da bi čovjek mogao prionuti za sunnet, on mora naučiti (svoje islamsko znanje) iz knjiga Alima ehli sunneta. Alimi ehli sunneta su alimi bilo kog od četiri mezheba muslimana. Reis (vođa) alima ehli sunneta je Imam-i a’zam Ebu Hanifa Nu’man bin Sabit. Englezi su stoljećima bezuspješno nastojali da preobrate makar jednog muslimana u hrišćanstvo. Oni su sa ovim ciljem istraživali nove načine. Oni su osnovali masonstvo. Masoni ne vjeruju ni u Muhammedove alejhisselam riječi, niti i u ijednu drugu vjeru, ni u život poslije smrti, ni u postojanje dženneta i džehennema.

Naš Pejgamber sallallahu alejhi ve sellem je rekao (naredio), “Onaj koga Allah dželle-šanuhu puno voli je onaj ko nauči svoju vjeru i podučava je drugima. Učite vašu vjeru iz usta alima islama!

Ko god nije u stanju da nađe pravoga (hakiki) alima, mora da nauči (islam) iz knjiga Alima ehli sunneta i da radi na tome da širi te knjige. Musliman koji posjeduje ilm (znanje), amel (radi prema znanju) i ihlas se zove alim islama. Ako nekom, ko se predstavlja kao alim, nedostaje jedno od ovo troje, on se zove nadri alim ili zao vjerski čovjek. Alim islama je čuvar vjere. On usmjerava čovjeka prema sebebima koji otvaraju vrata sreće. Nadri alim usmjerava čovjeka prema sebebima koji vode u propast (felaket). On je šejtanov pomoćnik. [Ilm (znanje) koji nije naučen sa ciljem činjenja amela sa ihlasom (tj. znanje koje nije naučeno sa ciljem da se radi prema njemu sa čistom iskrenošću i samo radi Allaha dželle-šanuhu) ne koristi (tj. od takvog znanja nema nikakve koristi). Pogledaj knjigu Hadika, prvi dio, 366. i 367. stranica i Mektubat prvi dio, 36., 40., 59. i 157. pismo.] Učenje istigfar-dove usmjerava prema sebebima koji sprečavaju derte (jade, muke, brige, boli) i uznemirenja.

ISPOVIJESTI JEDNOG ENGLESKOG ŠPIJUNA

Back | Index