ISPOVIJESTI JEDNOG ENGLESKOG ŠPIJUNA

Back | Index | Next

Prvo poglavlje

 
DRUGI DIO
 

Ministar Državne zajednice me je 1710./1122. godine po Hidžri poslao u Egipat, Irak, Hidžaz, i Istanbul, da radim kao špijun i sakupljam informacije koje su neophodne i dovoljne da podijelimo muslimane. Ministarstvo je odredilo u isto vrijeme i za isti zadatak i još devet jako hrabrih i spretnih ljudi. Nama je pored novaca, informacija i mapa, koje su nam trebale, data i lista na kojoj su bila napisana imena državnika, alima, i vođa plemena. Nikad neću zaboraviti! Kada sam se opraštao sa ministrom on mi je rekao, “Budućnost naše države je ovisna o tvom uspjehu. Prema tome, u to uloži što možeš više energije.”

Ja sam se prvo uputio u Istanbul, centar islamskog hilafeta. Ja sam pored moje primarne dužnosti morao i da odlično naučim turski, maternji jezik muslimana koji su tu živjeli. Ja sam još u Londonu naučio podosta turskog, arapskog -- koji je jezik Kur’ana, i persijskog -- jezika Iranaca. Međutim, učenje jezika je jedno a razgovor sa onima čiji je to maternji jezik je nešto sasvim drugo. Dok se prva vještina može savladati za par godina ova druga zahtijeva daleko više vremena. Ja sam morao da naučim turski jezik sa njegovim svim finesama, da u mene ljudi nemaju nikakve sumnje.

Nisam se brinuo da će oni u mene sumnjati. Jer, muslimani su, kako su to naučili od svog Poslanika Muhammeda alejhisselam, tolerantni, iskreni, i dobronamjerni. Oni nisu sumnjičavi kao mi. Na kraju krajeva, u to vrijeme turska vlada nije imala organizaciju koja hapsi špijune.

Ja sam poslije vrlo napornog putovanja stigao u Istanbul. Rekao sam da mi je ime Muhammed i počeo sam odlaziti u muslimanski hram -- džamiju. Sviđao mi se način na koji su muslimani sprovodili disciplinu, čistoću, i poslušnost. Za trenutak sam pomislio: “Zašto se mi borimo protiv ovih nevinih ljudi? Je li to ono što nam naš Gospodin Mesija (Isus) nalaže?” Međutim, ja sam se odmah otrgnuo od ove vražije [!] misli i odlučio da nastavim sa mojom dužnošću na najbolji mogući način.

U Istanbulu sam sreo jednog starog alima koji se zvao Ahmed efendi. Nijedan od naših vjerskih ljudi se nije mogao uporediti sa njim, sa njegovim elegantnim ponašanjem, iskrenošću, produhovljenošću i dobronamjernošću. Ovaj čovjek je izgarao i noć i dan da postane kao Poslanik Muhammed alejhisselam. Muhammed alejhisselam je za njega bio najsavršeniji i najuzvišeniji čovjek. Njegove oči bi se orosile suzama kad god bi spomenuo Poslanikovo ime. Ja sam bio jako sretan da me on nije pitao ni ko sam ni odakle sam. On mi se obraćao riječima “Muhammed efendi”. On je odgovarao na moja pitanja nježno i s milošću. Jer, on me je smatrao gostom koji je došao u Istanbul da radi u Turskoj u sjenci Muhammedovog, alejhisselam, predstavnika (halife). U stvari, to je bio moj izgovor za boravak u Istanbulu.

Ja sam jednoga dana ovako rekao Ahmed efendiji: “Moji roditelji su umrli. Ja nemam ni braće ni sestara niti sam išta naslijedio. Ja sam došao u centar islama da radim za moje životne potrebe i naučim Kur’ani kerim i vjersko znanje, to jest da zaradim i moje ovosvjetske i ahiretske potrebe.” Njega su oduševile ove moje riječi. On mi je rekao, “Ti zaslužuješ poštovanje iz tri razloga.” Ja pišem od riječi do riječi šta mi je rekao:

“1 - Ti si musliman. Svi muslimani su braća.

2 - Ti si gost. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je rekao, ‘Počastite (učinite ikram) vaše goste!

3 - Ti hoćeš da radiš. Jedan hadisi šerif kaže, ‘Onaj ko radi (radiša) je drag Allahu.’ ”

Ove riječi su me puno obradovale. Rekao sam, sam u sebi, “Kamo sreće da i u hrišćanstvu ima ovakvih divnih istina. Prava je sramota što nema.” Šta me je iznenadilo, je činjenica da je islam, koji je tako plemenita vjera, bio degenerisan u rukama ovih uobraženih ljudi koji su bili potpuno nesvjesni šta se oko njih u životu dešava.

Ja sam rekao Ahmed efendiji, “Ja želim da naučim Kur’ani kerim.” On mi je odgovorio, “Meni će biti zadovoljstvo da te naučim.” On me je počeo učiti prvo poglavlje (suru) (koje se zove) Fatiha. On mi je, dok smo čitali, objasnio značenje. Bilo mi je jako teško izgovarati pojedine riječi. Ja sam za dvije godine pročitao cijeli Kur’ani kerim. On je prije svake lekcije uzimao abdest i naređivao i meni da uzmem abdest. On je sjedao okrenut prema kibli (Ka’bi) i onda započinjao s lekcijom.

Ono što muslimani nazivaju “abdest” se sastoji od nekoliko pranja koja ću ovdje navesti: 1) Pranje lica, 2) Pranje desne ruke od (vrhova) prstiju do iznad lakta, 3) Pranje lijeve ruke od (vrhova) prstiju do iznad lakta, 4) Potiranja (mesha) glave, ušiju, i pozadine vrata, 5) Pranja oba stopala.

Upotreba misvaka mi je jako smetala. “Misvak” je korijen drveta sa kojom oni čiste zube i usta. Ja sam mislio da je taj komadić drveta štetan za zube i usta. On bi nekada povrijedio moja usta i izazvao krvarenje. Međutim, ja sam ga morao upotrebljavati zato što je po njima upotreba misvaka Poslanikov alejhisselam potvrđeni sunnet (sunnet-i muekked). Oni kažu da je upotreba misvaka jako korisna. I zaista, moje krvarenje je vremenom prestalo. I moj smrad iz usta, koji su skoro svi Englezi imali, je potpuno nestao.

Ja sam za vrijeme mog boravka u Istanbulu provodio noći u sobi koju sam iznajmio od čovjeka koji je bio zadužen za brigu o džamiji (hizmećara). Njegovo ime je bilo Mervan efendi. Mervan je ime jednog Muhammedovog alejhisselam časnog i vjernog druga (sahabe). Taj Mervan je bio jako nerovozan čovjek. On bi se često hvalio svojim imenom i govorio da, ako budem imao sina, da mu dadem ime Mervan zato što je on bio jedan od najvećih islamskih boraca (mudžahida).

Mervan efendi mi je svake noći pripremao večeru. Petkom nisam išao na posao jer je to bio muslimanski praznik. Drugim danima sam radio kod jednog stolara koji se zvao Halid, koji me je plaćao sedmično. Pošto sam radio skraćeno radno vrijeme, to jest od jutra do podneva, on mi je plaćao manje od ostalih radnika. Ovaj stolar je provodio većinu svog slobodnog vremena pripovijedajući o vrlinama Halid-bin-Velida. Halid bin Velid, jedan od Muhammedovih alejhisselam časnih i vjernih drugova (sahaba), je veliki borac islama (mudžahid). On je izvojevao razne islamske pobjede. Međutim, njegovo otpuštanje, za vrijeme Omer-bin-Hattabovog hilafeta, je razdiralo stolarevo srce. [Ubejde bin Džerrah, koji je postavljen na Halid-bin-Velidovo mjesto, je nastavio s pobjedama. Razumjelo se je da je Allahova dželle-šanuhu pomoć razlog za te pobjede, a ne Halid.]

Halid, stolar sa kojim sam radio, je bio jedna nemoralna i jako živčana osoba. Pa ipak on je imao u mene veliko povjerenje. Ja ne znam zašto. Možda zato što sam ga uvijek slušao. On je u svojim tajnim vladanjima zanemarivao islam. Međutim, kada je bio sa svojim prijateljima on se pretvarao da slijedi naređenja islamske vjere. On je išao na džumu, međutim, nisam siguran da je obavljao druge (dnevne) namaze.

Ja sam doručkovao u radnji. Poslije posla sam odlazio u džamiju na podne namaz gdje sam ostajao do ikindijskog namaza. Poslije ikindije sam odlazio Ahmed efendijinoj kući gdje me je on dva sata podučavao Kur’ani kerim, arapski i turski jezik. Pošto me je on zaista prelijepo podučavao ja sam mu davao moju sedmičnu zaradu. Zaista, on me je naučio da odlično čitam Kur’ani kerim, zahtjeve islamske vjere, i finese arapskog i turskog jezika.

Kada je Ahmed efendija saznao da nisam oženjen on me je htio oženiti sa jednom od njegovih kćeri. Ja sam odbio tu njegovu ponudu. On je insistirao i rekao mi je da je brak Poslanikov sunnet i da je Poslanik rekao, “Onaj ko odbije moj sunnet ne pripada meni.” Sluteći da bi ovaj događaj mogao donijeti kraj našim ličnim poslovima ja sam morao da mu slažem i da mu kažem da sam impotentan. Ja sam na ovaj način osigurao nastavak našeg odnosa i prijateljstva.

Kada su moje dvije godine boravka u Istanbulu istekle ja sam rekao Ahmed efendiji da ja želim da idem kući. On mi je rekao, “Nemoj ići. Zašto ideš? U Istanbulu možeš naći sve što tražiš. Allah dželle-šanuhu je stavio u ovaj grad istovremeno i ovaj svijet i vjeru. Sam si rekao da su ti roditelji umrli i da nemaš nikoga od rodbine. Zašto se ne smiriš u Istanbulu?” Ahmed efendi je postao ovisan o mom društvu. On je zbog toga želio da se ja skrasim u Istanbulu. Međutim moja patriotska dužnost me je primoravala da se vratim nazad u London i da predam opširan izvještaj o centru hilafeta i da dobijem nova naređenja.

Ja sam za vrijeme mog cijelog boravka u Istanbulu slao Ministarstvu Državne zajednice mjesečne izvještaje mojih opažanja. Sjećam se da sam u jednom od mojih izvještaja pitao šta da radim ako bi me čovjek, za kog sam radio, upitao da imam sa njim homoseksualni odnos. Odgovor je bio, “Uradi to ako će ti to pomoći da ostvariš svoj cilj.” Ja sam bio jako ljut na ovaj odgovor. Ja sam se osjećao kao da mi se nebo svalilo na glavu. Ja sam već znao da je ovo izopačeno ponašanje bilo jako rasprostranjeno po Engleskoj. Ali, ja nisam ni sanjao da bi mi to moja vlada naredila da uradim. Šta sam mogao da uradim? Ja nisam imao drugog izbora već da uradim onako kako mi je naređeno. I tako, ja sam prećutao i nastavio sa mojom radom.

Dok sam se opraštao sa Ahmed efendijom njegove oči su bile suzne. On mi je rekao, “Moj sinak! Neka te Allah dželle-šanuhu čuva! Ako se ikada vratiš u Istanbul, i vidiš da sam umro, prouči Fatihu za moju dušu! Mi ćemo se sresti na Sudnjem danu (mahšeru) pred Resulullahom.” Uistinu, i ja sam takođe bio vrlo tužan; toliko da sam zaplakao. Međutim, prirodno, moja dužnost (prema domovini) je bila jača.

Vjernost odgovara čovjeku čak i ako je ne voli,
Pomagač iskrenim je hazreti Allah!

ISPOVIJESTI JEDNOG ENGLESKOG ŠPIJUNA

Back | Index | Next