ISPOVIJESTI JEDNOG ENGLESKOG ŠPIJUNA

Back | Index | Next

Prvo poglavlje

 
ČETVRTI DIO
 

Kada sam stigao u Basru smjestio sam se u džamiju. Imam džamije je bio sunnija, Arap, koji se zvao šejh Omer Tai. Kada sam ga upoznao počeo sam sa njim razgovarati. On je počeo u samom početku sumnjati u mene i obasuo me je sa kišom pitanja. Ja sam ovako uspio da preživim ovaj opasni razgovor: “Ja sam iz turkog grada Igdir. Bio sam učenik Ahmed efendije iz Istanbula. Radio sam za stolara koji se zvao Halid.” Dao sam mu još nekoliko informacija o Turskoj koje sam prikupio dok sam tamo boravio. Takođe sam rekao i par rečenica na turskom jeziku. Imam je naišaretio okom jednom od ljudi koji su tu bili i upitao ga je govorim li ispravno turski? Odgovor je bio pozitivan. Ja sam bio presretan što sam uspio uvjeriti imama. Pa ipak nisam bio u pravu. Jer, nekoliko dana kasnije sam se razočarao kada sam vidio da imam sumnja da sam turski špijun. Kasnije sam saznao da između njega i guvernera, kojeg je sultan postavio, postoji neslaganje i neprijateljstvo.

Silom prilika sam napustio šejh-Omer efendijinu džamiju. Nastanio sam se u jednom hanu (motelu) za putnike i strance gdje sam iznajmio sobu. Vlasnik hana je bio jedan idiot koji se zvao Muršid efendi. On me je svako jutro, čim je zaučio ezan za sabah namaz, uznemiravao i lupao na moja vrata da me probudi. Morao sam ga slušati (jer bi inače počeo sumnjati). Ja bih tako ustajao i klanjao sabah namaz. On je onda govorio da poslije sabah namaza moram učiti Kur’ani kerim. Kada sam mu ja jednom rekao da učenje Kur’ani kerima nije farz (obavezna dužnost) i kada sam ga pitao zašto on na tome toliko insistira, on mi bi odgovarao, “Spavanje u ovo doba dana će izazvati siromaštvo i nesreću hanu i onima koji borave u njemu.” Ja sam morao izvršavati ovo njegovo naređenje. On bi me inače izbacio iz hana. Prema tome, čim bi sabahski ezan zaučio, ja bih klanjao sabah namaz i onda bih učio jedan sat Kur’ani kerim.

Jedan dan mi je Muršid efendi došao i rekao, “Od kad si ti iznajmio ovu sobu mene je snašlo siromaštvo. Ja mislim da je to zato što si ti nesretan. Jer, ti si neoženjen. Samački život sluti nesreću. Ili se ženi ili se kupi odavde.” Ja sam mu rekao da ja nemam dovoljnih sredstava za ženidbu. Ja mu nisam mogao reći ono što sam rekao Ahmed efendiji. Jer, Muršid efendija je bio takav čovjek da bi me on skinuo i pregledao moje genitalije da vidi govorim li ja istinu.

Kada sam mu ja tako rekao on me je ukorio rekavši, “Kakav ti je slab iman! Zar nisi proučio u značenju ajeta tvog Allaha: ‘Ako su siromašni Allah će ih obogatiti sa Njegovim lutufom (ljubaznošću, dobročinstvom, uslugom).’ ” [Sure Nur, ajet: 32] Ja sam bio zaprepašten. Na kraju sam mu rekao, “Dobro, oženitću se. Jesi li ti spreman da mi obezbjediš potrebne troškove? Ili, možeš li mi ti naći djevojku koja me neće puno koštati?”

On je, nakon što se malo zamislio, rekao, “Mene se to ne tiče! Ili se oženi do početka Redžeba ili se gubi iz mog hana.” Do početka mjeseca Redžeba je ostalo samo dvadeset pet (25) dana.

Usput, da spomenem arapske mjesece; Muharrem, Safer, Rebi’ulevvel, Rebi’ulahir, Džemazijulevvel, Džemazijulahir, Redžeb, Ša’ban, Ramazan, Ševval, Zilka’de i Zilhidždže. Njihovi mjeseci imaju ili dvadeset devet (29) ili trideset (30) dana. Oni se temelje na lunarnim (mjesečevim) proračunima.

Ja sam napustio Muršid efendijin han. Zaposlio sam se kao stolarski pomoćnik. Nagodili smo se da mi plata bude manja sa tim da moj stan i hrana budu o njegovom trošku. Ja sam prenijeo moje stvari u stolarsku radnju prije prvog Redžeba. Stolar je bio prava ljudina. On me je pazio kao svog sina. On je bio šija iz Horasana. Njegovo ime je bilo Abdurriza. Ja sam iskoristio priliku i počeo sam u njegovom društvu učiti farisi jezik. Iranske šije su se svakoga poslijepodneva (ikindije) okupljale u njegovoj radionici i razgovarale o svemu i svačemu, od politike do ekonomije. Najčešće su kritikovali svoju vladu kao i halifu (padišaha, sultana) u Istanbulu. Kad god bi ušao u radnju neki stranac (jabandžija) oni su mijenjali predmet razgovora i započinjali priču o svojim privatnim stvarima.

Oni su mi puno vjerovali. Međutim, ja sam kasnije otkrio da su oni mislili da sam ja Azerbejdžanac, zato što sam govorio turski.

U našu stolarsku radnju je s vremena na vrijeme navraćao jedan mladić. Njegove haljine (kijafet) su “govorile” da je on student iluma. On je razumio arapski, farisi (perzijski) i turski jezik. Njegovo ime je bilo Muhammed bin Abdulvehhab Nedždi. Ovaj mladić je bio izuzetno primitivan i vrlo nerovozan. Iako je on puno grdio osmanlijsku vladu on se nije nikad loše izražavao o iranskoj vladi. Zajednička nit koja je povezivala njega i Abdurrizaa, vlasnika stolarije, je bila mržnja prema halifi u Istanbulu. Ali, kako je moguće da ovaj mladić, koji je sunnija, zna perzijski jezik i bude prijatelj sa Abdurrizaom, koji je šija? U ovom gradu su se sunnije predstavljale kao prijatelji i braća šija. Većina stanovnika je znala oba jezika, i arapski i perzijski. I većina njih je takođe znala i turski jezik.

Muhammed iz Nedžda je naizgled (zahiren) bio sunnija. Iako je većina šija kritikovala šije -- u stvari oni kažu da su šije kafiri -- ovaj mladić nije nikad vrijeđao šije. Prema Muhammedu iz Nedžda nije bilo razloga da sunnije slijede jedan od četiri mezheba. On je govorio, “U Allahovoj knjizi nema nijedan dokaz koji se odnosi na ova četiri mezheba.” On je namjerno odbacivao i zanemarivao ajeti kerime i hadisi šerife po ovom pitanju.

Što se tiče četiri mezheba: U stoljeću poslije smrti njihovog Pejgambera Muhammeda alejhisselam su se među sunnijama pojavila četiri alima (učenjaka): Ebu Hanifa, Ahmed bin Hanbel, Malik bin Enes i Muhammed bin Idris Eš Šafi’i. Neke halife su tjerale sunnije da slijede (čine taklid) jednog od ova četiri alima. Oni su rekli da niko osim ova četiri alima nije mogao izvoditi (činiti) idžtihad iz Kur’ani kerima i sunneta. Ovaj pokret je muslimanima zatvorio vrata iluma i razumijevanja. Smatralo se da je ova zabrana idžtihada bila sebeb (uzrok, povod) za zastoj islama.

Šije su iskoristile ove pogrešne izjave da prošire svoju sektu. Broj šija je manji od jedne desetine (originalnog) broja sunnija. Ali sada, (govorimo o 17. vijeku), njihov broj se povećao i oni su po broju postali ravni sa sunnijama. Ovo je prirodni rezultat. Jer, idžtihad je kao oružje. On će usavršiti islamski fikh, tj. propise (ahkam) i obnoviti razumijevanje Kur’ani kerima i sunneta. Sa druge strane, zabrana idžtihada je kao trulo (i pokvareno) oružje. Ona će ograničiti ahkam (mezhebe) u jedan izvjesni okvir. A to znači zatvaranje vrata zaključivanju i ignorisanje vremenskih zahtiijeva. Ako ti je oružje trulo a neprijatelj savršen (mukemmel) ti si, ranije ili kasnije, osuđen na poraz od strane tvog neprijatelja. Ja mislim da će u budućnosti pametniji sljedbenici ehli sunneta ponovo otvoriti vrata idžtihada. Ako to oni ne urade oni će za nekoliko stoljeća postati manjina a šije većina. [Duboko učeni alimi koji razumiju ahkame (odluke, propise) koji nisu jasno preneseni u nassu, u ajeti kerimima i hadisi šerifima, tj. koji su nejasno preneseni u nassu, se nazivaju mudžtehidi. Uslovi (šartovi) koji su potrebni da se bude mudžtehid su detaljno opisani u našim knjigama Se’adet-i ebedijje i Faideli bilgiler. Poslije četiri stote (400.) godine po Hidžri nijedan alim se nije uzdigao (u tolike visine) da dokuči ove uslove. Neprijatelji islama, zindici, koji nastoje da iznutra unište islam govore, “mi činimo idžtihad”. Međutim, (pravi) mudžtehidi su već izveli ahkame (odluke, propise) iz nassa za sve moguće vrste događaja (koje bi se eventualno mogle desiti) do vremena Kijameta i {mudžtehidi su ih već (tj. propise)} napisali u knjigama ehli sunneta.]

[Imani, i’tikadi (tj. vjerovanja) četiri mezheba su isti. Među njima nema razlike (u vjerovanjima). Njihove razlike su samo u ibadetima. A to, (tj. te razlike u ibadetima), su olakšice za muslimane. Sa druge strane, šije su se u imanu (u vjerovanju) podijelile u dvanaest grupa (firki) i tako postale trulo oružje. O ovome je opširno napisano u knjizi Milel ve Nihal.]

Arogantni mladić, Muhammed iz Nedžda, je u razumijevanju Kur’ani kerima i sunneta slijedio svoj nefs (svoje strasti). On je potpuno ignorisao ne samo mišljenja alima njegovog vremena i imama četiri mezheba već i najvećih velikana kao što su Ebu Bekir i Omer. Kad god bi nailazio na neki ajet za koji je mislio da je u suprotnosti sa pogledima tih ljudi on bi govorio, “Pejgamber je rekao, ‘Ostavio sam vam Kur’an i sunnet.’ On nije rekao Ostavio sam vam Kur’an, sunnet i ashabe i alime mezheba.” [Muhammed iz Nedžda sa ovim njegovim riječima poriče hadisi šerife koji nam naređuju da slijedimo Ashabe kiram.] Prema tome, Kur’an i sunnet su jedini oni koji su farz (obavezni) bez obzira kako to suprotno izgledalo pogledima mezheba, riječima sahaba i alimima. [Danas, tj. ovih dana, u svim islamskim zemljama neki neznalice (džahil-i) i izdaice (hain-i) napadaju na Alime ehli sunneta. Oni hvale vehabizam, zauzvrat ogromnim sumama novaca koje dobijaju od Saudijske Arabije. Oni svi, u svakoj situaciji, upotrebljavaju kao oružje gore navedene riječi Muhammeda iz Nedžda. Međutim, činjenica je da nijedna jedina riječ Ashaba kiram i Alima ehli sunneta i četvorice imama nije u suprotnosti sa Kur’ani kerimom i hadisi šerifima. Oni nisu dodali ovim izvorima ništa. Oni su ih samo objasnili. Vehabije, kao i Englezi, izmišljaju laži i zavode muslimane.]

Jednom se za vrijeme večere u Abdurrizaovoj kući razvila diskusija između Muhammeda iz Nedžda i jednog gosta iz Kuma, jednog šijiskog alima šejh-Dževada:

Šejh Dževad: Pošto prihvataš da je Alija mudžtehid zašto ga ne slijediš kao šije?

Muhammed iz Nedžda: Alija nije ništa drukčiji od Omera i drugih sahaba. Njegove riječi nisu hudždžet (dokaz, dokument) kao Kur’an i sunnet. [Međutim, riječi svakog pojedinog Ashaba kiram su hudždžet. Naš Pejgamber nam je naredio da slijedimo bilo kog od njih.] [Musliman koji je vidio predivno mubarek lice Muhammeda alejhisselam se zove Sahabi. Nekoliko njih se nazivaju Sahabe (što je množina od riječi Sahabi) ili Ashab.]

Šejh Dževad: Pošto je naš Pejgamber rekao, “Ja sam grad znanja (ilmin šehri), a Alija je njegova kapija,” zar ne bi trebalo biti razlike između Alije i drugih sahaba?

Muhammed iz Nedžda: Da je Alijina riječ hudždžet zar ne bi Pejgamber rekao, “Ostavljam vam Kur’an, sunnet i Aliju”?

Šejh Dževad: Da mi možemo pretpostaviti da je on (Pejgamber) tako rekao. Jer, hadisi šerif, “Ostavljam (iza sebe) Allahov kitab i moj Ehli bejt.” (Ehli bejt=Poslanikov najbliži rod.) A Alija je najviši član Ehli bejta.

Muhammed iz Nedžda je porekao da je to Pejgamber rekao.

Šejh Dževad je pobio Muhammeda iz Nedžda uvjerljivim dokazima.

Međutim, Muhammed od Nedžda je tome prigovorio i rekao, “Ti tvrdiš da je Pejgamber rekao, ‘Ostavljam vam Allahov kitab i moj Ehli bejt.’ Šta se onda desilo sa Pejgamberovim sunnetom?”

Šejh Dževad: Resulullahov sunnet je Kur’anovo objašnjenje. Resulullah je rekao, “Ostavljam vam Allahov kitab i moj Ehli bejt.” Riječi “Allahov kitab” uključuje “sunnet” koji je njegovo objašnjenje.

Muhammed od Nedžda: Budući da su riječi Ehli bejta Kur’anovo objašnjenje, zašto je potrebno objašnjavati hadise?

Šejh Dževad: Kada je hazreti Pejgamber preselio na ahiret njegov ummet (muslimani) su smatrali da bi trebao postojati tefsir Kur’ana koji bi zadovoljio vremenske potrebe. Iz ovog razloga je hazreti Pejgamber naredio njegovom ummetu da slijedi Kur’an, koji je original, a njegov Ehli bejt je trebao da načini tefsir Kur’ana na način koji će zadovoljiti vremenske zahtjeve.

Meni se ova rasprava jako svidjela. Muhammed iz Nedžda je bio nepomičan pred šejh-Dževadom, kao vrabac u rukama lovca.

Muhammed iz Nedžda je bio vrsta čovjeka za kojim sam ja tragao. Njegovo omalovažavanje alima njegovog vremena, njegovo nipodaštavanje četvorice halifa, njegov neovisni pogled u razumijevanju Kur’ana i sunneta su bile njegove najosjetljivije tačke. On je zbog toga bio pogodan za moj lov i moju misiju. Koliko je ovaj uobraženi mladić bio drukčiji od Ahmed efendije koji me je podučavao u Istanbulu! Taj alim, kao i njegovi predhodnici (selefi), me je podsjećao na planinu. Njega niko nije mogao poljuljati. On bi, kad god bi spomenuo Ebu Hanifino ime, ustajao i odlazio i obnavljao svoj abdest. On je, opet, kad god je htio da uzme u ruke knjigu Buharijinih hadisa obnavljao abdest. Sunnije imaju veliko povjerenje u ovu knjigu.

Sa druge strane, Muhammed od Nedžda je prezirao i omalovažavao Ebu Hanifu. On je uobičajavao reći, “Ja znam bolje od Ebu Hanife.” [Tako i dan danas takođe govore neke neznalice (džahili), nemezheblije.] Pored toga, po njemu je pola Buharijine zbirke hadisa pogrešno. [Ova tvrdnja ovog čovjeka pokazuje da Muhammed iz Nedžda nije imao pojma o hadiskom ilumu (nauci hadisa).]

[Ja se sam, dok sam prevodio ove Hemferove ispovijesti na turski jezik, sjetio sljedećeg događaja: [Hemferove ispovijesti su prevedene na turski jezik one su, zajedno sa autorovim objašnjenjima, sačinjavale knjigu. Ovaj prijevod je bosanska verzija te turske knjige.] Ja sam bio muallim (profesor) u gimnaziji. Za vrijeme predavanja jedan od mojih učenika me je upitao, “Ako je musliman ubijen u ratu hoće li on postati šehid?” “Hoće” odgovorio sam mu. “Je li tako Pejgamber rekao?” “Jeste. I on će u tom slučaju dobiti više sevapa” odgovorio sam. On je onda upitao, “Hoće li on postati šehid ako padne iz aviona?” “Hoće” odgovorio sam. On je upitao, “Je li i to takođe rekao Pejgamber?” “Jeste” rekao sam. Na to se on trijumfalno nasmijao i rekao, “Je li u to vrijeme bilo aviona?” Ja sam mu ovako odgovorio: Moje dijete! Naš Pejgamber ima devedeset devet (99) imena. Svako pojedino ime opisuje jedan njegov lijepi atribut (sifat). Jedno njegovo ime je Džami’ul-kelim. On bi sa jednom riječju izrazio mnoge stvari. Na primjer, on je rekao, “Ko padne sa visine postaće šehid.” Ovo dijete je priznalo ovaj moj odgovor sa divljenjem i zahvalnošću. Isto tako, Kur’ani kerim i hadisi šerifi sadrže puno riječi i hukmova (propisa), tj. naređenja i zabrana, od kojih svaki izražava i razna druga značenja. Pronalaženje ovih značenja (tj. onih pravih) i odabiranje potrebnih (tj. za specifičan slučaj) između njih se zove činjenje idžtihada. Da bi se mogao učiniti idžtihad mora se biti duboko učeni alim. Iz ovog razloga su sunnije zabranile neznalicama (džahilima) da čine idžtihad. To nije zabranjivanje idžtihada. Pošto poslije četvrtog stoljeća po Hidžri nije obrazovan nijedan mutlak mudžtehid [duboko učeni alim (koji je mogao činiti idžtihad)] vrata idžtihada su se sama zatvorila. Pred kraj svijeta (pred Kijamet) će se Mehdi (očekivani heroj islama) pojaviti i Isa alejhisselam će sići s nebesa. Oni će činiti idžtihad.

Naš Pejgamber sallallahu alejhi ve sellem je rekao, “Poslije mene muslimani će se podijeliti u sedamdeset tri firke (grupe). Od ovih grupa će samo jedna ući u džennet.” Kada su ga upitali ko je u toj grupi on je odgovorio, “Oni koji sebe prilagode meni i mojim Ashabima.” (To znači, oni koji slijede njega i njegove Ashabe.) On je rekao u jednom drugom hadisi šerifu, “Moji Ashabi su kao zvijezde na nebu. Ako slijedite bilo kog od njih vi ćete dobiti hidajet!” Drugim riječima, on je rekao, “Vi ćete dobiti put koji vodi u džennet.” Jedan ćifut iz Jemena čije je ime bilo Abdullah bin Sebe’ je, da bi iznutra uništio islam, među muslimane ubacio neprijateljstvo protiv Ashaba. Džahili koji su povjerovali ovom ćifutu i koji mrze Ashabe kiram su nazvani šije (ši’i). Oni koji su poslušali hadisi šerife, voljeli i slijedili Ashabe kiram, su nazvani sunije (sunni).]

Ja sam uspostavio sa Muhammedom iz Nedžda vrlo blisko prijateljstvo. Ja sam lansirao kampanju njegovog hvalenja i veličanja na sve strane. Ja sam mu jednoga dana rekao: “Ti si viši od Omera i Alije. Da je Pejgamber danas živ on bi, umjesto njih, tebe postavio kao svog halifu. Ja očekujem obnovu i poboljšanje islama u tvojim rukama. Ti si jedini alim koji će raširiti islam po cijelome svijetu.”

Muhammed sin Abdulvehhabov i ja smo odlučili da napravimo novi tefsir Kur’ana. Ovaj novi tefsir je trebao da odražava samo naše poglede i mišljenja. On je trebao da bude u potpunoj suprotnosti sa tefsirima sahaba, imama mezheba i mufessira (duboko učenih alima koji su posebne specijaliste za objašnjavanje Kur’ana). Mi smo čitali Kur’an i razgovarali o nekim ajetima. Moja svrha rasprave je bila da zavedem Muhammeda. Na kraju krajeva, on je pokušao da sebe predstavi kao revolucionara te je prema tome sa zadovoljstvom prihvatao moje poglede i ideje tako da bih mu ja što više vjerovao.

Ja sam mu jedne prilike rekao, “Džihad (rat, borba za islam) nije farz.”

On je rekao, “Kako nije farz kad je Allah naredio ‘Ratuj protiv nevjernika’?” [sure Tevbe, ajet: 73]

Ja sam rekao, “Zašto onda Pejgamber nije išao u džihad protiv munafika kad je Allah naredio, ‘Čini džihad (bori se) protiv kafira i munafika.’?” [sure Tevbe, ajet: 73] [Sa druge strane u knjizi Mevahibu ledunnijje piše da je protiv kafira vođeno dvadeset sedam (27) džihada. Njihove sablje su izložene u istanbulskim muzejima. Munafici su se pretvarali da su muslimani. Oni su po danu klanjali namaz sa Resulullahom u Mesdžid-i-nebeviju. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem ih je znao. Ali on nije rekao nijednom od njih “ti si munafik”. Da je on krenuo u rat protiv njih i pobio ih ljudi bi rekli “Muhammed alejhisselam je pobio ljude koji vjerovali u njega.” Prema tome, on je protiv njih vodio džihad riječima. Jer, džihad koji je farz se obavlja sa tijelom, sa imetkom i sa riječima. Gore navedeni ajeti kerim naređuje džihad protiv kafira i munafika. On ne definira, ne određuje kako se ovaj džihad treba činiti. Naš Pejgamber sallallahu alejhi ve sellem je vodio džihad ratom sa protiv kafira i džihad sa vazom (propovijedanjem) i nasihatom (savjetovanjem) protiv munaficika. Ovaj ajeti kerim ne govori o vrsti džihada.]

On je rekao, “Pejgamber je protiv njih vodio džihad sa riječima.”

Ja sam odgovorio, “Je li džihad koji je farz onaj koji se vrši riječima?”

On je rekao, “Resulullah je vodio rat protiv nevjernika.”

Ja sam mu rekao, “Pejgamber je vodio rat protiv kafira u samoodbrani. Jer, kafiri su htjeli da ga ubiju.”

On je odobravajući klimnuo glavom.

Jednom drugom prilikom sam mu rekao, “Mut’a nikah je dozvoljen.” [Nikah znači bračni ugovor onako kako ga islam propisuje. Mut’a brak znači ugovor koji je napravljen između muškarca i žene da žive zajedno jedno izvjesno vrijeme. Islam zabranjuje ovu vrstu braka.]

On se usprotivi i reče, “Ne, nije.”

Ja rekoh, “Allah kaže, ‘Zauzvrat što ste ih koristili, podajte im mehr po dogovoru.’” [sure Nisa, ajet: 24] [Mut’a brak je sličan današnjoj praksi upražnjavanja ljubavnica. To je po šijama dozvoljeno.]

On reče, “Omer je zabranio dvije vrste mut’a braka koje su postojale u Pejgamberovo vrijeme i rekao da će kazniti bilo koga ko ih bude upražnjavao.”

Ja rekoh, “Ti i kažeš i da si viši od Omera i slijediš ga. iako je Omer znao da je to Pejgamber učinio halal (dozvolio) on je rekao, ‘Ja to zabranjujem’.” [Omer radijallahu anh nije tako rekao. Engleski špijun je -- pošto je on, kao i svi drugi hrišćani hazreti Omerov neprijatelj -- takođe i u ovoj rečenici napao na njega (tj. hazreti Omera). U knjizi Hudždžedž-i kat’ijje piše, “Omer, radijallahu anh je rekao da je Resulullah zabranio mut’a brak i da on neće dozvoliti ono što je Resulullah alejhisselam zabranio. Svi Ashabi kiram su podržali ove halifine (tj. hazreti Omerove) riječi. To je takođe podržao i hazreti Alija.”] Zašto ti ostavljaš Kur’an i Pejgamberovu riječ i slijediš Omera?

On nije odgovorio. Ja sam znao da sam ga ubijedio.

Ja sam osjećao da je Muhammed iz Nedžda u tom momentu žudio za ženom. On je bio bećar (samac). Ja sam mu rekao, “Hajmo obojica uzeti po ženu sa mut’a nikahom. Lijepo ćemo se sa njima pozabaviti.” On je odobrio klimanjem glave. Za mene je ovo bila velika prilika. Ja sam obećao da ću mu naći ženu da se sa njom zabavlja. Moj cilj je bio da razbijem njegov strah od ljudi. Ali on mi je postavio uslov da ova cijela stvar bude njihova tajna i da se ženi čak ne kaže ni njegovo pravo ime. Ja sam brzo otišao hrišćankama koje je Ministarstvo poslalo sa zadatkom da zavode i kvare muslimansku omladinu. Ja sam jednoj od njih objasnio cijelu stvar. Ona je pristala da pomogne. Ja sam joj dao nadimak Safija. Odveo sam Muhammeda iz Nedžda njenoj kući. Safija je bila sama kod kuće. Napravili smo jednonedjeljni ugovor o braku sa Muhammedom iz Nedžda koji joj je dao nešto zlata kao kao mehr. Mi smo tako počeli zavoditi Muhammeda iz Nedžda, Safija iznutra a ja svana.

Muhammed iz Nedžda je sada bio potpuno u Safijinim rukama. Pored toga, on je okusio slast nepokornosti islamskim (šerijatskim) naređenjima pod izgovorom slobode (drukčijeg) idžtihada i mišljenja.

Trećeg dana (poslije sklapanja) mut’a braka sam sa njim imao vrlo žustru raspravu o tome da alkoholna piča nisu zabranjena (u islamu). Iako je on navodio mnoge ajete i hadise koji su pokazivali da su alkoholna pića haram ja sam ih sve anulirao i na kraju sam mu rekao, “Činjenica je da su i Jezid i Umejjidi i abasidske halife pili alkoholna pića. Zar su oni svi bili u zabludi (dalaletu); samo si ti na pravom putu? Oni su svi, bez sumnje, znali bolje od tebe Kur’an i sunnet. Oni su zaključili iz Kur’ana i sunneta da je alkohol nije haram već mekruh. Isto tako, u jevrejskim i u hrišćanskim knjigama piše da je alkohol dozvoljen (mubah). Sve vjere su Allahova naređenja. U stvari Omer je prema rivajetu pio alkohol sve do objave ajeta ‘Vi ste ga se svi prošli, zar niste?[sure Maide, ajet: 91] Da je to bilo haram Pejgamber bi ga kaznio. Pošto ga Pejgamber nije kaznio alkohol je halal (dozvoljen).” [Međutim Omer radijallahu anh je pio alkoholna pića prije nego što su ona postala haram. On ih nije nikad pio poslije objavljivanja zabrane. A ako su neke umejjidske i abasidske halife i ićkijale (pile alkohol), to ne pokazuje da je ićkijanje mekruh. To pokazuje da su oni bili fasici (grešnici) i da su činili haram. Jer, ajeti kerim koji je špijun naveo, kao i drugi ajeti kerimi i hadisi šerifi, pokazuju da je pijenje alkohola haram. U knjizi Rijadun-nasihin piše, “Pijenje vina je u početku bilo dozvoljeno. Hazreti Omer, Sa’d ibni Vakkas i neki drugi ashabi su uobičajavali piti vino. Kasnije je objavljen dvjesta devetnaesti (219.) ajet sure Bekara da kaže da je to veliki grijeh. Još kasnije je došao četrdeset drugi (42.) ajet sure Nisa koji je rekao, ‘Ne približujte se namazu dok ste pijani!’ (Drugim riječima, pijani nikako ne klanjajte.) Na kraju je došao devedeset treći (93.) ajet sure Maide i vino je postalo haram. Hadisi šerif kaže, ‘Sve što opija u velikoj količini je haram i u maloj količini.’ i ‘Vino je od svih grijeha najveći grijeh.’ i ‘Ne prijateljite se sa onim ko pije vino! Ne idite mu na dženazu! Ne uzimajte njegovu kćerku (za ženu i) ne dajite mu vašu (kćerku za ženu)!’ i ‘Pijenje vina je kao i obožavanje idola.’ i ‘Neka Allah dželle-šanuhu prokune onog ko pije vino, ko ga prodaje, ko ga pravi i ko ga daje.’”]

Muhammed iz Nedžda reče, “Prema nekim rivajetima (predajama, pripovijedanjima, izvještajima) Omer je pio alkoholna pića nakon što ih je pomiješao sa vodom i rekao je da nije haram ako nemaju opijajući efekat. Omerovo mišljenje je ispravno jer je u Kur’anu rečeno, ‘Šejtan želi da pomoću vina i kocke unese među vas neprijateljstvo i mržnju i da vas od sjećanja na Allaha i od obavljanja molitve odvrati. Pa hoćete li se okaniti?[sure Maide, ajet: 91] Alkoholna pića neće izazvati grijehe koji se navode u ajetu kad ne opijaju. Prema tome, alkoholna pića nisu haram kad nemaju opijajući efekat.” [Međutim, naš Pejgamber je rekao, “Ako nešto opija (čovjeka) u velikoj količini, onda je haram od toga popiti (čak i) malu količinu koja neće opiti.]

Ja sam rekao Safiji o našoj raspravi o alkoholnim pićima i rekao joj da ga napoji nekim jakim alkoholnim pićem. Ona mi je kasnije rekla, “Ja sam uradila onako kako si mi rekao i dala sam mu da pije. On je cijele noći igrao i plesao i sa mnom nekoliko puta spolno općio.” Od tada smo Safija i ja imali potpunu kontrolu nad Muhammedom iz Nedžda. Kada sam se opraštao sa ministrom (Ministarstva) on mi je rekao, “Mi smo ukrali Španiju od nevjernika sa alkoholom i bludom [on sa ovim riječima misli na muslimane]. Hajde da povratimo sve naše zemlje sa ove dvije velike snage.” Sada mi je jasno koliko su istinite bile njegove riječi.

Jedan dan sam započeo sa Muhammedom iz Nedžda diskusiju o postu: U Kur’anu se kaže, “Vaš post je bolji za vas.[sure Bekara, ajet: 184] Nije rečeno da je post farz (stroga vjerska dužnost). Prema tome, u islamu post nije farz već sunnet. On se pobunio i rekao, “Je li ti to pokušavaš da me izvedeš iz moje vjere?” Ja sam mu odgovorio, “Čovjekov din (vjera) se sastoji iz čistoće njegovog kalba i selameta (spasa) njegovog ruha i ne kršenja tuđih hakkova (prava). Zar Pejgamber nije rekao, ‘Din je ljubav’? Zar Allah nije rekao u Kur’ani kerimu, ‘Ibadeti svoga Rabba (Gospodara) sve dok ne dobiješ jakin (stvarno vjerovanje)’? [sure Hidžr, ajet: 99] [Sve islamske knjige se slažu da riječ “jakin” u ovom kontekstu znači “smrt”. Prema tome, ovaj ajeti kerim kaže “Ibadeti svoga Rabba do smrti!] Prema tome, kada čovjek dobije jakin o Allahu i kijametskom danu, i dobar kalb, i čista djela, on postaje najbolji (najfaziletniji) od svih ljudi.” On nije povjerovao ono što sam mu ja rekao. On je, umjesto da mi odgovori, zavrtio glavom što je značilo “ne to nije tako”.

Jednom sam mu rekao, “Namaz nije farz.” On je rekao, “Kako nije farz?” Ja sam mu odgovorio, “Allah je rekao u Kur’anu ‘Meni klanjaj da bih ti uvijek na umu bio.[sure Taha, ajet: 14] Prema tome, cilj namaza je da se sjeća (da se misli na) Allaha. Dakle, ti se možeš, umjesto da klanjaš namaz, sjećati (misliti na) Allaha (i bez klanjanja namaza).”

On reče, “Jeste, ja sam čuo da neki ljudi, umjesto da klanjaju namaz, zikire Allaha kad nastupi vakat za namaz.” [Naš Pejgamber je rekao (naredio), “Namaz je direk dina (glavni stub vjere). Ko klanja namaz on gradi svoj din. Onaj ko ne (klanja namaz) je srušio svoj din.” i “Klanjajte onako kako ja klanjam!” Ne klanjati namaz tako je veliki grijeh. Znak čistog kalba je klanjanje namaza.] Ja sam bio jako zadovoljan sa ovom njegovom izjavom. Ja sam se, što sam više mogao, trudio da (kod njega) razvijem ovo mišljenje i zarobim njegov kalb. Kasnije sam primijetio da on ne pridaje velike važnosti namazu i da samo ponekad klanja. Bio je dosta nemaran, posebno u obavljanju sabah (jutarnjeg) namaza. Ja sam sa njim razgovarao do ponoći i zadržavao ga da ne ide na spavanje. On je bio preiscrpljen da bi ustao na jutarnji namaz.

Ja sam tako, polako, malo po malo, počeo skidati ogrtač imana sa Muhammeda iz Nedžda. Jedan dan sam takođe htio da sa njim raspravljam i o Pejgamberu. On mi je rekao, “Od sada, ako ti progovoriš sa mnom o ovim predmetima naš odnos će se pokvariti i ja ću prestati da se družim sa tobom.” Ja sam na ovu njegovu izjavu odustao od razgovora o Pejgamberu iz straha da ću zauvijek upropastiti sve moje dotadašnje napore.

Ja sam ga savjetovao da krene jednim (novim) pravcem koji je drukčiji od sunnijskog i šijiskog. Njemu se svidjela ova moja ideja. Jer, on je bio uobražen. Zahvaljujući Safiji ja sam na njega stavio ular.

Jedne prilike sam mu rekao, “Čuo sam da je Pejgamber uspostavljao bratstvo među ashabima. Je li to tačno?” Kada mi je on to potvrdio ja sam ga upitao je li to pravilo islama privremeno ili stalano. On mi je objasnio da je stalan. On mi je odgovorio, “Ono je stalno. Jer, halal i haram Pejgambera Muhammeda su halal i haram do kijametskoga dana.” Ja sam mu onda ponudio da se mi pobratimo. I mi smo tako postali braća.

Od toga dana ga nisam nikad ostavljao sama. Mi smo bili zajedno čak i kada je on putovao. On mi je bio jako važan. Jer, drvo koje sam posadio i uzgajao, posvetivši mu najdragocjenije dane moje mladosti, je tek sad počelo da daje njegov plod.

Svakog mjeseca sam slao izvještaj Ministarstvu u Londou. Odgovori koje sam dobijao su bili ohrabrujući i osiguravajući. Muhammed iz Nedžda je išao putem koju sam mu ja zacrtao.

Moja dužnost je bila da ga zarazim sa osjećanjima neovisnosti, slobode i nepovjerenja. Ja sam ga uvijek puno hvalio i govorio da ga čeka presvijetla budućnost.

Jednoga dana sam mu ispričao jedan moj san koji sam izmislio: “Sinoć sam sanjao našeg Pejgambera. Ja sam ga oslovio sa atributima koje sam naučio od hodža. On je sjedio na ćursu (uzdignutom sjedištu). Oko njega su bili alimi koje ja nisam poznavao. Ti si ušao. Tvoje lice je sijalo nurom. Ti si išao prema Pejgamberu i kada si mu se dovoljno približio Pejgamber je ustao i poljubio te između očiju. On je rekao, ‘Ti si moj adeš (imenjak) i moj varis u ilmu (nasljednik u znanju) i moj vekil i u dinu i na dunjaluku (predstavnik i u vjerskim i u ovosvjetskim) poslovima.’ Ti si rekao, ‘Ja Resulullah! Mene ja plašim objašnjavati moje znanje ljudima.’ Pejgamber je odgovorio, ‘Ti si najveći, ne plaši se.’”

Muhammed iz Nedžda je poludio od radosti kada je čuo moj (lažni) san. On je nekoliko puta pitao je li to što sam mu ispričao tačno. Ja sam mu odgovarao potvrdno svaki put kada me je pitao. On je na kraju bio uvjeren da sam mu rekao istinu. Ja mislim da je on od tada postao potpuno nepokolebljiv (emin) u objavljivanju ideja sa kojim sam ga zarazio i u osnivanju jednog novog mezheba.

[Knjigu El-fedžr-us-sadik je napisao Džemil Sidki Zehavi efendi iz Bagdada. On je bio muderris (profesor) islamskog akaida (Akaid-i islamijje) na Univerzitetu Dar-ul-funun u Istanbulu. On je preselio na ahiret 1354./1936. godine. Ova knjiga je 1323./1905. godine izdata u Egiptu. Ovu knjigu je knjižara Hakikat Kitabevi iz Istanbula ponovo izdala sa offset-tiskom. U knjizi El-fedžr-us-sadik piše, “Muhammed bin Abdulvehhab je 1150./1737. godine je objavio u Nedždu pokvarene ideje vehabijske firke (sekte). On je rođen 1111./1699. godine. Umro je 1207./1792. godine. Muhammed bin Saud (Su’ud), emir Der’ijje, je raširio ovu sektu sa proljevanjem prilične količine muslimanske krvi. Vehabije su nazvale svakog muslimana koji se sa njima ne slaže mušrikom. Oni su rekli da oni svi (tj. muslimani koji nisu vehabije) moraju ponovo obaviti hadž i da su takođe i njihovi svi preci bili 600 godina kafiri. Oni su ubili svakog ko nije htio prihvatiti vehabijsku vjeru. Oni su zaplijenili njihovu svu imovinu (mal) i odnijeli je kao plijen (ganimet). Oni su pripisali Muhammedu alejhisselam ružne stvari. Oni su zapalili knjige fikha, tefsira i hadisa. Oni su pogrešno protumačili Kur’ani kerim u skladu sa njihovim ličnim idejama. Oni su, sa ciljem da zavedu muslimane, rekli da oni slijede hanbeli mezheb. Međutim, većina alima hanbeli mezheba ih je u svojim knjigama opovrgla i rekla da su oni heretici. Oni su kafiri zato što kažu da su harami halal (tj. zato što kažu da su nedozvoljene stvari dozvoljene) i zato što omalovažavaju Pejgambere i Evlije. Vehabijska vjera se temelji na deset osnovnih principa: 1) Allah je materijalno biće. On ima ruke, lice i smijer. [Ovo njihovo vjerovanje je slično hrišćanskom vjerovanju (Otac, sin i ruh-ul kuds (sveti duh).] 2) Oni daju značenja Kur’ani kerimu po svom ličnom razumijevanju. 3) Oni odbacuju ono što su Ashabi kiram rekli. 4) Oni su odbacili riječi alima. 5) Oni kažu da je onaj ko slijedi (ko čini taklid) jedan od četiri mezheba kafir. Oni kažu da su oni koji nisu vehabije kafiri. 7) Oni kažu da onaj ko čini dovu upotrebljavajući Evliju kao vesile postaje kafir. 8) Oni kažu da je haram posjećivati grobove Pejgambera i Evlija. 9) Oni kažu da onaj, ko se zakune i sa kim drugim osim sa Allahom, postaje mušrik. 10) Oni kažu da oni, koji zavjetuju (nezr) ikom drugom osim Allahu ili zakolju životinju kod Evlijinog groba, postaju mušrici. U ovoj mojoj knjizi će biti dokazano sa vesikama (jakim dokaznim referencama) da je ovih deset vjerovanja pogrešno.” Obratite pažnju, ovih deset principa vehabijske vjere su vjersko znanje koje je Hemfer (Hempher) sugerisao Muhammedu iz Nedžda.]

Englezi su objavili Hemferove ispovijesti radi propagiranja hrišćanstva. Oni, sa ciljem da zavedu djecu muslimana pišu laži i izmišljotine kao islamska učenja. Prema tome, mi smo objavili ovu knjigu -- koja je korekcija njihovih laži i kleveta -- sa ciljem da spasimo našu omladinu da ne upadnu u englesku zamku.

ISPOVIJESTI JEDNOG ENGLESKOG ŠPIJUNA

Back | Index | Next