ISPOVIJESTI JEDNOG ENGLESKOG ŠPIJUNA

Back | Index | Next

Prvo poglavlje

 
PETI DIO
 

Ja sam u jednom od onih dana, kada smo Muhammed od Nedžda i ja postali jako prisni prijatelji, dobio naređenje iz Londona da odem u Kerbelu i Nedžef, dva najpopularnija šijiska centra znanja (iluma) i duhovnosti (ruhanijjeta). I ja sam tako morao prekinuti moje druženje sa Muhammedom iz Nedžda i napustiti Basru. Pa ipak, ja sam bio zadovoljan zato što sam bio siguran da će ovaj neuki (džahil) i moralno pokvareni čovjek osnovati novu sektu, koja će iznutra srušiti islam i što sam ja bio bio kompozitor pokvarenih vjerovanja te sekte.

Alija, četvti sunnijski i prvi šijiski halifa, je bio sahranjen u Nedžefu. Grad Kufe (Kufa) je jedan fersah (jednu ligu, jednu morsku milju), tj. oko sat hoda, od Nedžefa koji je bio centar Alijinog hilafeta. Kada je Alija bio ubijen, njegovi sinovi Hasan i Husejn su ga ukopali izvan Kufe u mjestu koje je danas poznato kao Nedžef. Nedžef je sa vremenom postajao veći i veći dok se Kufa postepeno smanjivala. Šijiski vjerski ljudi su se počeli iskupljati u Nedžefu. Kuće, pijace i medrese su počele nicati.

Halifa u Istanbulu je bio ljubazan i darežljiv prema njima iz sljedećih razloga:

1 - Šijiska vlada u Iranu je pomagala (lokalne) šije. Halifine razmirice sa njima bi izazvale napetost između država što bi moglo dovesti do rata.

2 - Stanovnici Nedžefa su uključivali broj naoružanih plemena koja su podržavala šije. Iako ona nisu imala nekog velikog značaja u smislu oružanih snaga i organizacije halifi bi bilo nerazumno da se upušta u neprilike sa njima.

3 - Šije u Nedžefu su imale autoritet nad šijama iz cijeloga svijeta a posebno nad onima iz Afrike i Indije. Ako bi ih halifa uznemirio sve šije bi se digle protiv njega.

Husejn bin Ali, Pejgamberov unuk, tj. sin njegove kćerke Fatime, je postao šehid u (bici u) Kerbeli. Narod Iraka je poslao po Husejna u Medinu da dođe (kod njih) jer žele da im on bude halifa. Husejn i njegova familija su bili kod mjesta zvanog Kerbela kada su Iračani odustali od svoje prethodne namjere i, djelujući po naređenju Jezid-bin-Muavije i umejjidskog halife koji je živio u Damasku, krenuli sa namjerom da ga uhapse. Husejn i njegova familija su se očajnički borili protiv iračke armije. Borba se završila sa njihovom smrću. Iračka armija je pobijedila. Od toga dana su šije prihvatile Kerbelu kao njihov duhovni (ruhani) centar. Tu dolaze šije iz cijeloga svijeta i sastaju se u tako velikim razmjerama da mi hrišćani nemamo ništa slično u našoj vjeri.

Kerbela, šijiski grad, ima šijiske medrese. Nedžef i Kerbela se uzajamno potpomažu. Kada sam ja dobio naređenje da odem u ova dva grada ja sam napustio Basru i otišao u Bagdad a odatle u grad zvani “Hulla” koji je smješten uz obalu Eufrata.

Tigris i Eufrat dolaze iz Turske, prolaze kroz Irak i ulijevaju se u Perzijski zaliv. Iračka poljoprivreda i blagostanje ovise o ove dvije rijeke.

Kada sam bio u Londonu ja sam predložio Ministarstvu da sastavi jedan projekat, po kojem bi se tok ove dvije rijeke mogao promijeniti, sa ciljem da prisilimo Irak da prihvati naše prijedloge. Kada se tok vode presiječe, Irak bi morao zadovoljiti sve naše zahtijeve.

Od Hulle do Nedžefa sam putovao u kijafetu (haljinama) azerberdžanskog trgovca. Uspostavljajući blisko prijateljstvo sa šijiskim vjerskim ljudima ja sam ih počeo zavoditi. Ja sam se njihovom ders halkama (krugu vjerskih instrukcija). Vidio sam da nisu izučavali nauku kao sunnije i da nisu posjedovali, kao sunnije, lijep ahlak (fine moralne kvalitete). Na primjer:

1 Oni su, do krajnjih granica, gajili neprijateljstvo prema Osmanlijskoj vladi. Jer, oni su bili šije a Turci sunnije. Oni su govorili da su sunnije kafiri.

2 Šijiski alimi su bili potpuno zaokupljeni vjerskim učenjima i nisu bili puno zainteresovani za ovosvjetsku nauku kao što je to bio slučaj sa hrišćanskim sveštenicima u vrijeme našeg zastoja u istoriji.

3 Oni nisu imali pojma o biti (hakikatima) islama, i uzvišenostima (ulvijjetima) islama i o razvojima i događajima u nauci i tehnici.

Ja sam sam sebi rekao: Ove šije, kake su to propalice. Oni spavaju kad je sav svijet budan. Jednoga dana će ih sve poplava odnijeti. Ja sam ih nekoliko puta pokušao nagovoriti da se pobune protiv halife. Nažalost niko me od njih čak ni ne sluša. Neki od njih su mi se smijali kao da sam im rekao da unište zemaljsku kuglu. Jer, oni su smatrali da je halifa tvrđava koju je nemoguće zauzeti. Prema njima, oni će se otarasiti hilafeta kada dođe obećani Mehdi.

Prema njima Mehdi je bio njihov dvanaesti imam, koji je potomak islamovog Pejgambera, koji je nestao 255. godine. Oni vjeruju da je on još uvijek živ i da će se jednoga dana pojaviti da izbavi dunjaluk od zuluma i nepravde i da ga napuni pravdom (adaletom).

To je zaprepašćujuće! Kako ove šije vjeruju u ova sujevjerja. To je isto kao i hrišćanska sujevjerja u koja hrišćani vjeruju, “Isus će se vratiti i napuniti dunjaluk sa pravdom.”

Ja sam jednoga dan rekao jednom od njih, “Zar za vas nije farz da spriječite nepravdu kao što je to uradio Pejgamber islama?” On mi je odgovorio, “On je uspio spriječiti nepravdu zato što mu je Allah pomogao.” Kada sam mu ja rekao, “U Kur’anu piše ‘Ako vi pomognete Allahovu vjeru (din) i On će vama pomoći.’ Ako se pobunite protiv šahovog zuluma i nasilja Allah će vam pomoći.” [sure Muhammed, ajet: 7] [Pomoći Allahovu vjeru (din) znači, prispodobiti se i prilagoditi se islamu, znači slijediti islam (šerijat) i nastojati ga raširiti. Pobuniti se protiv vlade (ili šaha) znači srušiti i uništiti vjeru.] On mi je odgovorio, “Ti si trgovac. Ovo su naučne stvari. Ti ih ne možeš shvatiti.”

Emir-ul-mu’minin Alijino turbe je bogato okićeno. Ono ima raskošnu avliju, kubbe prekriveno zlatom i dva visoka minareta. Njegovo turbe svaki dan posjećuje veliki broj šija. Oni u njemu klanjaju namaz u džema’atu. Svaki posjetilac se prvo pokloni pred pragom vrata (turbeta) i poljubi ga. On onda kaburu nazove selam. Prvo zatraže dozvolu da uđu pa tek onda uđu. Turbe ima ogromnu avliju u kojoj su (se nalaze) mnogobrojne sobe za vjerske ljude i posjetioce.

U Kerbeli su bila dva turbeta koja su bila slična Alijinom turbetu. Jedno je pripadalo Husejnu a drugo njegovom bratu Abbasu koji je postao, zajedno sa njim, šehid na Kerbeli. U Kerbeli su šije ponovile iste prakse koje su činile u Nedžefu. Klima u Kerbeli je bolja nego u Nedžefu. Ona je opkoljena sa divnim baščama i potocima.

Za vrijeme moje misije Iraku ja sam se susreo sa prizorom koji mi je razgalio moj kalb. Izvjesni događaji su najavljivali kraj Osmanlijske sile. Jedno od toga je bilo to da je guverner, kojeg je istanbulska vlada postavila, bio neobrazovana i okrutna osoba. On se ponašao kako je htio. Narod ga nije volio, nije bio zadovoljan sa njim. Dok su sunnije su bile uznemirene zato što im je guverner ograničio njihovu slobodu i što ih nije cijenio, šije su bile ljute zato što -- iako je među njima bilo Pejgamberovih potomaka, sejjida i šerifa, koji bi bili puno bolji izbor da budu guverneri -- njima vlada guverner koji je Turčin. [Sejjid je potomak hazreti Husejna radijallahu anh a šerif je potomak hazreti Hasana radijallahu anh.]

Šije su bile u jednoj potpuno žalosnoj situaciji. Šije su živjele u prljavoj i oronuloj sredini. Njihovi putevi nisu bili sigurni. Drumski razbojnici su uvijek čekali karavane i napadali ih kad god su viđali da su bez vojne pratnje. Iz ovog razloga karavani se nisu upuštali putovati sve dok im vlada ne dadne odred vojske da ih prati.

Šijiska plemena su uglavnom ratovala između sebe. Ona su se svaki dan međusobno ubijala i pljačkala. Džehalet i nepismenost su bili strašno rasprostranjeni. Ovo šijisko stanje me je podsjećalo na vrijeme kada je Evropa bila (u mračnom srednjem vijeku) pod invazijom crkve. Ako izuzmemo vjerske ljude koji žive u Nedžefu i Kerbeli i mali broj njihovih sljedbenika, ni jedan od hiljadu šija ne zna čitati i pisati.

Ekonomija je bila u potpunom kolapsu a narod u totalnom siromaštvu i bijedi. Država je bila u neredu. Šije su izdavale vladu.

Država (tj. državne vlasti) i narod su sumnjičavo gledali jedni na druge. Kao rezultat (svega toga) među njima nije bilo uzajamnog potpomaganja. Šijiski vjerski ljudi, koji su se potpuno skoncentrisali na klevetanje sunnija, su već ostavili nauku, ovosvjetska znanja.

Ja sam ostao četiri mjeseca u Kerbeli i Nedžefu. U Nedžefu sam se bio jako razbolio. Ja sam se tako loše osjećao da sam bio izgubio svaku nadu u moj oporavak. Moja bolest je trajala tri nedjelje. Otišao sam doktoru. On mi je dao lijek. Sa lijekom sam se počeo oporavljati. Ja sam cijelo vrijeme mog bolovanja bio u jednoj podzemnoj sobici. Pošto sam bio bolestan moj gazda mi je za neznatnu sumu novaca spremao moj lijek i hranu. On je očekivao veliki sevap zato što me je služio. Jer, ja sam bio “gost” Alije, vođe pravovjernih (emir-ul-mu’minina). Doktor mi je savjetovao da prvih nekoliko dana pijem samo pileću vodu (tj. samu pileću supu bez mesa i tjestenine). Kasnije mi je dozvolio da jedem i pileće meso. Treće nedjelje mi je dozvolio čorbu od riže. Kada sam ozdravio ja sam se vratio u Bagdad gdje sam pripremio raport od stotinu stranica u kojem sam iznijeo moja zapažanja u Nedžefu, Hulli i Bagdadu i sa mog puta. Ja sam ga podnijeo predstavništvu Ministarstva Državne zajednice u Bagdadu. Tu sam čekao naređenje (šta da radim; da li) da ostanem u Iraku ili da se vratim nazad u London.

Priželjkivao sam da se vratim u London. Jer, ja sam već dugo bio u inostranstvu. Nedostajala mi je moja domovina i moja familija. Naročito sam bio željan da vidim moga sina Rasputina koji je rođen poslije mog odlaska. Iz tog sam razloga, na kraju mog raporta, zakačio zahtjev za dozvolu da se makar nakratko vratim u London. Želio sam da usmeno podnesem moje utiske o trogodišnjoj misiji u Iraku i da se u međuvremenu malo odmorim.

Irački predstavnik Ministarstva mi je savjetovao da ga ne posjećujem često da ne bi izazvao sumnju. On me je takođe nasavjetovao da iznajmim sobu u jednom od hanova uzduž rijeke Tigris i rekao, “Ja ću te kada dobijem poštu iz Londona informisati o odluci Ministarstva.” Ja sam za vrijeme mog boravka u Bagdadu ocjenjivao duhovnu (ma’nevi) različitost između Istanbula, glavnog grada Hilafeta, i Bagdada.

Kada sam krenuo iz Basre u Kerbelu i Nedžef ja sam bio zabrinut da Muhammeda iz Nedžda nije skrenuo sa puta kojim sam ga vodio. Jer, on je bio izuzetno nestabilna i nerovozna osoba. Plašio sam se da bi se (moji) ciljevi, koje sam ja gradio u njemu, mogli pokvariti.

Kada sam ja kretao (na moje putovanje) on se je bio bavio mišlju da ode u Istanbul. Ja sam učinio što sam mogao da ga odvratim od toga. Ja sam mu rekao, “Ja se bojim da ti tamo ne kažeš nešto na osnovu čega će te proglasiti kafirom i ubiti.”

Moj cilj je bilo potpuno suprotan. Ja sam se plašio da bi on mogao, kada ode tamo, naići na jednog duboko učenog alima koji je sposoban da ispravi njegove zablude i da ga obrne u ehli sunnet i’tikad (vjerovanje) i tako pokvari sve moje snove. Jer u Istanbulu je znanje i islamov lijepi ahlak.

Kada sam pronašao da Muhammed iz Nedžda nije htio da ostane u Basri, ja sam mu preporučio da ode u Isfahan i Širaz. Jer, ta dva grada su bila lijepa. Njihovi stanovnici su bili šije. A šije ne bi ni u kom slučaju mogle imati efekta na Muhammeda iz Nedžda. Jer, šije nisu imale dovoljno ni znanja ni ahlaka. Na taj način sam bio siguran da on neće skrenuti sa puta kojim sam ga ja uputio.

Ja sam ga, dok smo se rastajali, upitao, “Vjeruješ li ti u tekijju?” On mi je odgovorio, “Da, vjerujem. Mušrici su zarobili jednog od sahaba i mučili ga i ubili njegove roditelje. On je na temelju toga činio tekijje, tj. on je otvoreno govorio da je on idolopoklonik. (Kada se vratio nazad i kada je rekao šta se desilo) Pejgamber ga nije ukorio zbog toga.” Ja mu rekoh, “(Kad živiš) među šijama čini tekijje. Ne govori im da si sunnija da ti ne zagorčaju život. Iskoristi njihovu državu i ulemu! Nauči njihove običaje (adete) i mezhebe. Jer, oni su džahili i inadžije.”

Ja sam mu na rastanku dao nešto novaca kao zekat. Zekat je islamska taksa koja se sakuplja da se udijeli onima koji su muhtać (tj. koji su ovisni o pomoći drugoga). Pored toga, dao sam mu kao poklon i jednog osedlanog hajvana (životinju). I mi smo se tako rastali.

Ja sam poslije mog odlaska izgubio kontakt sa njim. To me je puno mučilo. Kada smo se rastajali mi smo odlučili da se obojica opet vratimo u Basru i da onaj, koji se prvi vrati, napiše pismo i ostavi ga kod Abdurrizaa.

____________________

 

ENGLESKO DIVLJAŠTVO

1- U zidnom kalendaru Turkije je pod datumom 2. jula 1995. godine bilo napisano sljedeće: Otkriveno je da je engleska kompanija bila umiješana u krađu (kidnapovanje) beba u raznim državama sa ciljem preprodaje njihovih organa. Vijesti koje su poticale iz Brazila su rekle da internacionalna organizacija za prijenos organa u Kembridžu (Cambridge) vrši uviđaj u ovaj slučaj o krađi beba. Pronađeno je da su izvjesne engleske bolnice bile zainteresovane za organe bebe i da su za njih platile ogromne sume novaca.

2- Četvrtog jula 1995. godine je u novinama Turkije bilo napisano da je više od 60 mladih muslimana otišlo u Englesku da doktoriraju u hemiji. Oni su bili smješteni u grad koji se zove Nju kasl (New Castle) gdje siromasi (garibi i fakiri) žive. Jednog od studenata su, čije je ime Mustafa Arslanolu, dok se vraćao kući po noći dva Engleza koja izašla iz crkve napala sa kamenjem i palicama. Oni su ga posuli benzinom da ga zapale. Zahvaljujući Allahu, njihov upaljač nije radio. Jedna djevojka koja je to sve vidjela sa balkona je pozvala miliciju. Mladići, mrzitelji islama, su pobjegli u crkvu i sakrili se.

3 - Iste novine su napisale da u Bosni svaki dan umire na stotine muslimana od gladi i od rana. Roditelji izlaze na ulicu da ne slušaju plač njihove djece koja plaču i padaju u nesvijest od gladi. Srbi konfiskuju hranu koja dolazi iz muslimanskih zemalja. Engleski vojnici koji rade za Ujedinjene nacije špijuniraju za Srbe. Ovi vojnici i turisti, hrišćani, neprijatelji muslimana koji dolaze iz Evrope, nazdravljaju (njihova piča) dok krv lije iz tijela muslimana. Englezi su isplanirali ovo grozno (ponašanje) u Bosni. Ono je započelo 1988. godine na Kosovu. Milošević je upotrijebljen kao instrument (za njihove planove). Englezi su rekli Srbima, “Ne brinite! Ne plašite se mi smo ovdje, iza vas (podržavamo vas).”

ISPOVIJESTI JEDNOG ENGLESKOG ŠPIJUNA

Back | Index | Next