NIJE MOGAO ODGOVORITI

Back | Index | Next

Deveto poglavlje

_____________

SVETO TROJSTVO I NJEGOVA LAŽNOST

Protestanti su izabrali pet mjerila za poređenje današnjih jevanđelja s Kur’ani kerimom. Oni kažu u svom prvom mjerilu -- trojstvu -- da je nedostatak Kur’ani kerima u tome što u njemu nema vjerovanja u tri hipostaze ili tri boga (tj. Oca, sina, i Svetog duha). Oni tvrde da je ova doktrina trojstva nagovještena u ranijim božjim knjigama. Nakon što su priznali u nekim svojim publikacijama da je u Tori ova svečana stvar zamagljena, oni ne mogu da navedu nijedan drugi dokument koji bi dokazao ovu njihovu tezu, osim Jevanđelja po Ivanu, Knjige Djela apostolskih i apostolskih poslanica. Međutim, knjige i poslanice koje oni navode kao dokaz su potpuno bezvrijedne. Jer, one se ne zasnivaju na pouzdanim činjenicama.

Potrebno je da, prije nego što objasnimo trojstvo, prvo osmotrimo i objasnimo pričešće. Kako smo ranije objasnili, pričešće, ili iša-i rabbani, je jedan od osnovnih principa hrišćanskog vjerovanja. Dakle, pošto hrišćani vjeruju da je Isa alejhisselam jedan od tri istinita boga, hrišćani se, eto da tako kažemo, jedući njegovo meso i krv ujedinjuju s njim. Oni vjeruju da će njihovi učinjeni grijesi biti oprošteni [haša] žrtvovanjem Allahovog sina. Oni vjeruju da, kada sveštenik izgovori i puhne molitvu nad vinom i komadom kiselog ili nekiselog hljeba, hljeb postaje postaje Isa alejhisselamovo meso a vino njegova krv.

Oni kažu da je ovaj podatak napisan u dvadeset šestom i narednim stihovima dvadeset šestog poglavlja Jevanđelja po Mateju, u dvadeset drugom i kasnijim stihovima četrnaestog poglavlja Jevanđelja po Marku, i u devetnaestom i kasnijim stihovima dvadeset drugog poglavlja Jevanđelja po Luci. U stvari, u ovim jevanđeljima se pripovijeda jedan događaj koji se sprovodio dok je Isa alejhisselam bio živ. Međutim, nijedno jevanđelje u sebi ne sadrži pismeni izvještaj naređenja, kao na primjer, “Poslije mene me uvijek ovako žrtvujte i uvijek radite isto ovako da vam budu vaši grijesi oprošteni.” U devetnaestom stihu dvadeset drugog poglavlja Jevanđelja po Luci piše: “Ovo činite za moj spomen.” Međutim, to ne znači, “Upražnjavajte ovaj događaj kao iskup za svoje grijehe i sprovodite ovo kao princip vjerovanja.” Hrišćani u crkvama dijele i jedu ovaj hljeb i vino. Oni vjeruju da je Isa alejhisselam žrtvovan, pojeden, i popijen. Među hrišćanskim crkvama [i raznim grupama] postoje različita tumačenja po pitanju pretvaranja hljeba i vina u meso i krv -- što predstavlja žrtvovanje Isa alejhisselama. Prema vjerovanju jednih, “Hljeb i vino se samo mijenjaju u Isaovo alejhisselam tijelo i krv, i na kraju, postaju i sam Isa.

Kada nekoliko hiljada sveštenika u svijetu istovremeno izgovori molitvu nad komadima hljeba i “posveti ih”, Isusi, koje su svi sveštenici tako napravili, se ili međusobno razlikuju ili su isti. (Ako se razlikuju) njihovo razlikovanje je suprotno hrišćanskom kultu. [To bi značilo da su (tim činom) nastale mnoge Mejsije, ili, haša bogovi.] S druge strane, (ako su isti) njihova istovjetnost je suprotna prirodi materije, zato što je materija svakog od njih drukčija. Jasno je da se jedna stvar ne može nalaziti u istom momentu na različitim mjestima. Zbog toga, komadi hljeba na koje je izgovorena molitva, i koji su postali “sveti”, ne mogu svi biti jedan te isti Mesija. A to hrišćanstvo odbacuje jer hrišćani vjeruju u postojanje samo jednog Isusa.

Kada sveštenik prelomi hljeb na tri komada, i dadne po komad hljeba različitim osobama, ili je Mesija, koji je nastao pretvaranjem hljeba raskomadan, ili svaki dio hljeba cijeli Mesija. Prema prvom prijedlogu, bog (ilah) je raskomadan. To nije kompatibilno ni sa jednom vjerom.

Što se tiče druge pretpostavke; hljeb je već promijenjen u jednog Mejsiju. Odakle dolaze (nastaju) druge razne Mesije kada se hljeb raskomada? Prema hrišćanskom vjerovanju Isaov alejhisselam dolazak na zemlju, i njegovo žrtvovanje sebe, je sa ciljem da oslobodi ljude [od grijega]. Ako je žrtva pričešća (tj. iša-i Rabbani kurbani) koju sveštenici upražnjavaju danas u crkvama ista kao i ona koju su jevreji već učinili na krstu, onda bi prvo pričešće, koje je obavljeno dok je Isa alejhisselam bio živ, kada je naredio apostolima da jedu hljeb i piju vino bilo dovoljno za ispaštanje ljudskih grijeha. Prema tome, žrtveno raspeće Isa alejhisselama na drvenom krstu -- kako to hrišćani vjeruju -- je bilo nepotrebno. Isto tako su nepotrebne i svešteničke [pričesne, kurbanske] ceremonije koje oni sprovode po cijelom svijetu. Na kraju devetog poglavlja pisma Hebrejima piše da je hazreti Isaovo alejhisselam samopožrtvovanje, za iskup ljudskih grijeha, događaj koji se samo jednom desio. (Poslanica Hebrejima 9, 28)

[Ulfet Aziz Essamed, jedan od profesora Univerziteta u Pešvaru, ovako piše u njegovoj knjizi Komparativna studija Hrišćanstva i Islama [treće izdanje, koje je izdato 1399./1976. g.n.e. u Pakistanu] u dijelu pod naslovom Izvori hrišćanske doktrine:

“Na prethodnim stranicama je pokazano da su nasraniluk, koji je Isa alejhisselam podučavao (tj. činio teblig), i hrišćanstvo, koje je uspostavljeno nakon njegovog uzlaska na nebo i u koje razne crkve vjeruju, jako različiti.

Isa alejhisselam je bio Poslanik i čovjek koji je prenosio i propovijedao svojim sljedbenicima propovijedi i savjete (vaz i nasihat) koje mu je Allah dželle-šanuhu nadahnućem otkrio.

Isa alejhisselam je podsticao svoje sljedbenike (ummet) da se kaju (da čine tevbe) i da ostave pokvarene i zle običaje. Isa alejhisselam nije donijeo novu vjeru. On je oživio Musaov alejhisselam originalni zakon (šerijat).

Isaova vjera je vjera vaza i nasihata (odnosno, propovijedi i savjeta). Ona nije vjera krštenja i pričešća.

On nije došao da namjerno umre na krstu i da, kao žrtva, zastupa njihove grijehe. On je došao da pokaže ljudima put prema carstvu nebeskom, koje su oni mogli dobiti samo sa ljubavlju prema Allahu dželle-šanuhu i sa dobrim djelima.

Nakon Isaovog alejhisselam uzdignuća, podizanja na nebo, oni apostoli koji su ga vjerovali i koji su bili njegovi najbliži drugovi, su nazvali sebe izaslanicima (resulima).

Apostoli su bez sumnje slijedili Isaov alejhisselam put i vjerovali u jednoga i jedinoga boga -- Allaha, i da je Isa alejhisselam Njegov Poslanik.

Apostoli su sve radili onako kako im je Isa alejhisselam naredio -- po Musa alejhisselamovom šerijatu (zakonu).

U Palestini i u njenoj okolini su živjela velika jevrejska plemena. Međutim, kada uporedimo broj ćifuta koji su živjeli u Jerusalimu sa brojem ćifuta u svijetu, njih je bilo vrlo malo.

Grad Aleksandrija je bio jedan veliki kulturni centar. U njemu su se podučavale mnoge vjere i filozofske ideje.

Uticaj grčke filozofije, i postojeća paganska (idolopoklonička) društva, su doveli do podjele i pada jevreja. Svako od ovih paganskih društava je imalo svoga boga-spasioca.

Kada je Isa alejhisselam počeo obavljati dužnost Poslanstva izvjesni jevreji su ga prihvatili kao očekivanog mesiju. Nakon tri godine Isa alejhisselamovog poslanstva se broj jevreja koji je vjerovao u njega povećao. Međutim, oni su njega i njegove riječi tumačili [testirali] u svjetlu grčke filozofije i paganskih društava. Isaova alejhisselam istinita vjera se tako počela mijenjati. Prvi znak ove promjene je bio početak veličanja Isaove alejhisselam ličnosti a ne podučavanje njegovog puta.

Dr. Morton Scott Enslin, jedan od najvećih hrišćanskih učenjaka našega vremena, ovako piše u svojoj knjizi Christian Beginnings (Hrišćanski počeci), u njenom drugom dijelu, na stotinu sedamdeset drugoj stranici:

‘Zainteresovanost za Isa alejhisselama kao osobu, želja da se objasni ko je on bio, i da se sve protumači uzimajući njega u obzir, je postepeno zamaglilo činjenicu da on nije nikada za sebe tako nešto tvrdio, već je bio zadovoljan da narodu oglasi Allahov dželle-šanuhu cilj, i da ga pozove na pokajanje. Isa alejhiselam je tako sve više i više postajao neko koga treba razumjeti i objasniti, a ne neko čija učenja treba vjerovati i slijediti.’ [Morton Scott Enslin, Christian Beginnings, drugi dio, 172. stranica.]

Ova tendencija je na kraju -- dok je ovaj koncept tumačio aleksandrijski filozof, jevrej, Philo -- dovela do poistovjećivanja Isa alejhisselama sa grčkom riječi Logos (Logos=Sveta riječ) (Logos=Sveta riječ), i, shodno tome, do njegovog obogotvorenja. [Mi ćemo o Philu govoriti kasnije, u 10. poglavlju ove naše knjige koje nosi naslov “Isaove alejhisselam riječi dokazuju lažnost trojstva”.]

Pisanja crkvenih očeva ovoga vremena su puna raznih nepristojnosti i besmislica. Ova pisanja crkvenih očeva se vide kao nastojanje da se vjerovanje u jednoga boga, ALLAHA (doktrina monoteizna), što je Isa alejhisselam toliko naglašavao, pomiri s njegovim Allahlukom (s pripisivanjem božanstvenosti njemu, da je on haša Allah), koji mu je pripisan.

Među rasutim jevrejima i nejevrejima je nikla jedna nova vjera koja nema nikakvog odnosa s osnovnim vjerovanjima koja je Isa alejhisselam podučavao.

Dr. Morton Scott Enslin ovako piše na 187. stranici u drugom dijelu svoje knjige, ‘Tako, čak i u svojim najranijim danima, dok su (Isaovi alejhisselam) sljedbenici bili još uvijek na jevrejskoj zemlji (Palestini gdje su jevreji živjeli), i dok nisu ni mislili da će krenuti putem pagana, (u Isaovoj alejhisselam vjeri) su se već desile dalekosežne promjene. Međutim, ovo širenje (njegove vjere) je izazvalo još i korjenitije promjene. Ne samo da je pokret postajao zasebna vjera, potpuno drukčija od judaizma, već je i njena poruka, kako je prevođena na nerazumljive i prikladne termine paganske publike, postepeno, sve više i više ličila na druge kultove sa kojima se našla u sukobu. Ona je -- do polovine drugog stoljeća -- a vjerovatno još i puno ranije, postala jedan od grčko-orijentalnih kultova, i, kao i drugi kultovi, nudila svojim preobraćenicima spas kroz njenog božanskog Gospoda (Rabba).’

U Rimskoj imperiji je bilo nekoliko idolopokloničkih kultova. Ovi kultovi su se u svojim vjerovanjima među sobom razlikovali. Međutim, u njima svima su sljedeće četiri karakteristike bile zajedničke.

(1) Svaki od njih (idolopokloničkih kultova) vjeruje u boga, spasioca, čija je smrt iskup za ljudske grijehe i spas za one koji vjeruju u njega.

(2) Svaki od njih ima uvodni prečišćavački obred, kroz koji moraju proći oni koji ulaze u njega (kult). Vjeruje se da će oni koji ulaze u tu vjeru tim obredom biti očišćeni od zla.

(3) Oni su svi u suštini tajanstveno ujedinjavanje sa božanstvom. Ovo ujedinjavanje se izvodi na taj način što njegove pristaše putem obreda simbolički jedu njegovo meso i piju njegovu krv.

(4) Svaki od njih u sebi ima vjerovanje o raju (džennetu) i oni ga svi žele da dobiju. Oni vjeruju da će biti u njemu u udobnosti.

[Enciklopedija Americana daje sljedeće podatke za riječ žrtva:

“Stari Grci su prinosili nebeskom bogu Olimpusu žrtve ‘thusiai’ i ‘sphagia’. ‘Thusiai’ je molitva žrtvovanjem koja se uvijek radila po danu, ujutro. Izvjesni dijelovi žrtvovane životinje su se spaljivali na kamenu koji se zove Bomos. Ostale dijelove su jeli oni koji su se iskupljali kod većeg kamena. Ovaj običaj se završavao muzikom i igrom.

‘Sphagia’ je obred žrtvovovanja koji se radio po noći. Kamen koji se upotrebljavao za sagorijevanje mesa se zvao ešara (eschara).

Imena ovih grčkih obreda se izražavaju na latinskom jeziku samo jednim riječi -- žrtva. Riječ oltar se upotrebljava i za Bomos, kamen na kom se žrtva spaljivala, i za ešaru, kamen oko kog se učesnici iskupljaju da jedu žrtvu.”

Sa druge strane, kamen na koji se stavlja hljeb i vino, i oko kojeg se iskupljaju učesnici obreda žrtvovanja koji se naziva pričešće, i koje se radi u hrišćanskoj vjeri, se takođe zove oltar. I ovaj sakrament je popraćen muzikom. (Hrišćani vjeruju) da je lomljenje posvećenog hljeba žrtvovanje, i da je njegovo umakanje u vino, i njegovo jedenje, da tako kažemo, duhovno ujedinjavanje s bogom. Sličnost između grčkih obreda thusiaije i sphagije i sakramenta pričešća je jasna kao dan.] [Mi ćemo sada nastaviti s našim predmetom.]

Nema sumnje da je ovo u hrišćanstvu nastalo kao rezultat uticaja gore spomenutih grčkih tajanstvenih kultova i da je od Isa alejhisselama napravljen kao bog, spasilac, i da se njegova tobožnja smrt na krstu smatra umilostivljavajućom žrtvom.

Dva najvažnija hrišćanska obreda, ili sakramenta, su krštenje i pričešće. Krštenje je uvodni obred kroz kog se čovjek čisti od iskonskog grijeha i preobražava iz djeteta srdžbe u dijete milosti i uvodi u hrišćanstvo. Učesnici pričešća navodno jedu Isaovo alejhisselam meso i piju njegovu krv.

Dr Morton Scott Enslin iskreno priznaje na 190. stranici, u drugom dijelu iste knjige, da je hrišćanstvo postalo jedan od misterioznih kultova iz rimskog vremena, i kaže, “Hrišćanstvo je do drugog vijeka postalo jedna od pokvarenih vjera.”

Lord Reglan u njegovoj knjizi The Origins of Religion govori o vjerskim obredima u vrijeme Rimske Imperije i smatra da su ti obredi (preteče i) počeci današnjih hrišćanskih obreda. Lord reglan kaže, “U prastara vremena je u nekoliko zajednica bio običaj da se izabere jedan mladić kao suđena božanska žrtva i da mu se godinu dana ukazuju božanske počasti. Njemu se ukazivala najveća počast. On je bio najprivilegovaniji gost cijeloga društva. Sve njegove želje su se ispunjavale. Njega se na kraju godine zaklalo u obredu. Njegovo tijelo i krv su odabranici društva jeli kako bi donijeli novi život svima onim u čije ime je ovaj ritual obavljen. Dijelovi žrtvovanog mladića su takođe i razbacivani po polju, da mu daju plodnost, i da ožive svijet. Tokom vremena je izabranik (izabrana žrtva) kovao zavjeru sa sveštenicima da se umjesto njega nađe neka druga žrtva. On bi se izvjesno vrijeme odricao svih počasti kako bi umjesto njega bio zamjenik primoran da bude žrtvovan. On bi onda (poslije žrtvovanja) ponovo preuzimao ugled i čast i sebe pravio stalnim privilegovanim gostom ili vladarom. Lord Reglan trasira ideju kraljevstva i božanstvenosti unazad do ove žrtve. Namjenjena žrtva bogu, koja je uspjela da postane stalni privilegovani gost društva, dok su njegovi zamjenici svake godine klani, je bio prvi kralj i prvi živi bog. Kada se kasnije njegova božanstvenost počela smatrati odvojenom od njega, iako prebiva u njemu, njega se počelo obožavati kao utjelovljenje nevidljivog boga ili njegov (božiji) sin.

[Tradicionalno pripovijedanje koje se odnosi na stare idolopokloničke kulture i nacije, i bajke o njihovim bogovima, polubogovima, i herojima, se nazivaju mitologija.] Lord Reglan vjeruje da je mit, priča, koja je povezana s vjerskim obredima. Na taj način, slijedeći ovaj običaj obnove, je izmišljeno nekoliko mitova o bogovima-spasiocima. Smrću i proživljavanjem ovih bogova-spasilaca se unosi novi život i spas u one koji u njih vjeruju.

Najvažnija ceremonija koja se povezuje s vjerovanjem u boga-spasioca je simbolično jedenje njegovog mesa i pijenje njegove krvi što treba da dovede učesnika u ujedinjavanje s bogom. To slavi uspomenu na vremena kada je žrtva, prototip boga-spasioca, u stvari klana i njeno meso jedeno i njena krv pijena. Vremenom se mit boga-spasioca spojio s mitom boga-sunca. Tako je za svakog (boga-spasioca) vjerovano da je rođen u vrijeme zimske kratkodnevnice koja je po julijanskom kalendaru 25. decembra (hrišćanski božić). Svaki bog sunca, spasilac, je -- nakon strašne smrti -- proživio u vrijeme proljećne ravnodnevnice (hrišćanski uskrs).

Edward Carpenter je istakao sličnosti među mitovima raznih bogova-spasilaca -- grčkog Dionisa; rimskog Herkulesa; persijskog Mitrasa; egipatskog Ozirisa, Isisa, i Horusa; sjeverno-semitskog Bala; babilonskog i asirskog Tamuza i tako dalje -- i priče o Isusu. O svima, ili skoro svima, se vjeruje:

(1) Da su rođeni ili na, ili oko božića,

(2) Da su ih rodile majke djevice,

(3) U pečini ili (u) podzemnoj sobi,

(4) Da su patili za čovječanstvo,

(5) Da su nazvani imenima kao što su donosilac svjetla, iscjelitelj, posrednik i izbavitelj,

(6) Da su ih pobijedile mračne sile,

(7) Da su otišli u pakao (džehennem) ili podzemlje,

(8) Da su proživjeli i postali pioniri čovječanstva na nebeskom putu,

(9) Da su osnovali zajednicu svetaca i crkava u koju se sljedbenici primaju putem krštenja,

(10) Oni se svi komemorišu pričesnim jelom. Ovdje se završava Lord Reglanov citat.

Valas K. Ferguson (Wallace K. Ferguson), profesor istorije na Nju Jork Univerzitetu (New York University) kaže, “Datumi hrišćanskih svetkovina se podudaraju sa paganskim svetkovinama. Na primjer, božić se podudara s rođendanom Mitrasa, rimskog i iranskog boga sunca. Pored toga, ovaj datum je u svijetu pagana od davnina jedna važna svetkovina.”

Lord Reglan koji je u njegovoj knjizi The Hero sabrao studije o mitskim herojima, klasificirao događaje u pripovijedanjima u dvadeset dva poglavlja, i odredio koja se životna priča odnosi na kog mitskog heroja. On je takođe rekao da se petnaest od tih poglavlja, koja govore o Isa alejhisselamu, još uvijek nalaze u današnjem hrišćanstvu.

Ovo nam sve pokazuje da je paganizam izvor hrišćanstva. [Mi ćemo kasnije, u 10. poglavlju ove knjige pod nazivom “Isaove alejhisselam riječi dokazuju lažnost trojstva”, navesti još više primjera].

Vinvud Rid (Winwood Reade), čuveni filozof i istoričar kaže, “Hrišćanstvo je pokorilo paganizam a paganizam je pokvario hrišćanstvo. Legende koje se pripisuju Ozirisu i Apolu se primjenjuju životu Isusa. Jedno božanstvo jevreja je zamjenjeno trojstvom [koje takođe postoji i u brahmanizmu], koje su Egipćani izmislili, i koje je Platon uljepšao filozofijom. Čovjek koji je rekao “Zašto mene zovete dobrim? Niko osim Allaha nije dobar” je sada napravljen Allahom, ili trećinom Allaha.” [Winwond Reade, The Martyrdom of Man, pp. 183.-184.] Ovdje se završava prijevod citata iz poglavlja pod naslovom Izvori hrišćanske doktrine. Ovo poglavlje se nalazi u knjizi koja nosi naslov Komparativna studija Hrišćanstva i Islama. Tu knjigu je napisao Ulfet Aziz Essamed, profesor Univerziteta u Pešvaru.]

[Kako nam ovo sve pokazuje hrišćanstvo nije nazarenska vjera koju je Isa alejhisselam podučavao i koja je nastavak Musaovog alejhisselam zakona (šerijata). Ono je jedna nerazumna i nelogična vjera. Ono je smješa idolatrije koja se sakriva iza Isaovog alejhisselam imena. Mnogi hrišćanski vjerski ljudi, profesori, i učenjaci, pišu iskreno. Oni kažu da hrišćanske ceremonije, kao što su krštenje i pričešće, nisu (prvobitno) postojale u Isaovoj vjeri nego su kasnije usvojene iz idolopoklonstva, i ubačene (u njegovu vjeru), i da je Isa alejhisselam, koji je bio samo ljudsko biće i Poslanik, kasnije proglašen božanstvom. Sveštenici su, umjesto da odgovore na ova pisanja i pitanja koja su im islamski učenjaci postavili, izabrali da zaplijene i unište ove knjige (koje u sebi sadrže ova pisanja i pitanja) i izdaju pamflete u kojima su na stare tekstove dodali mnoge nove redove grešaka i besmislica. Ovo nam pokazuje da je hrišćanstvo do 19. i 20. stoljeća potpuno bankrotiralo. Postaje potpuno jasno je da je ono prazno.]

Dva jezuitska sveštenika su po prvi put došla u grad Kanton, da pokrštavaju Kineze. [Jezuiti su članovi misionarskog društva koje je 918./1512. godine osnovao Ignacijo Lojola.] Ovi sveštenici su zatražili od upravitelja Kantona dozvolu da propovijedaju hrišćanstvo. Upravitelj im nije puno obraćao pažnje. Ali kada su mu oni dosadili, dolazeći svaki dan (da traže dozvolu), on im je na kraju rekao, “Ja moram da za tu dozvolu upitam našeg cara Fagfura. Ja ću mu reći šta vi tražite.” On je iznijeo cijelu situaciju pred kineskog cara. Car mu je rekao, “Pošalji ih meni. Ja moram od njih saznati šta oni hoće.” Upravitelj je poslao jezuite u Peking, kinesku prijestolnicu. Ove vijesti su među sveštenicima -- budistima -- izazvale veliku uzbunu. [Oni su molili Fagfura da on otjera jezuite iz države rekavši “Oni hoće da zadoje naš narod novom vjerom koja se zove hrišćanstvo. Oni ne priznaju svetog Budu. Oni će prevariti naš narod.”] Fagfur je rekao, “Mi ih prvo moramo saslušati. Ja ću onda odlučiti.” On je sakupio sve najeminentnije državnike i sveštenike. Kada je pozvao jezuite on im je rekao da oni objasne prisutnom vijeću principe vjere koju hoće da šire. Jezuiti su na to ovako započeli: “Allah, koji je stvaralac nebesa i zemlje, je jedan. Ali On je istovremeno i tri. Allahov jedini sin i Sveti duh (Ruhul-kuds) su takođe Allah. Ovaj Allah je stvorio Adema i Evu (Havvu) i stavio ih je u raj (džennet). On im je dao razne blagodati. On im je samo naredio da ne jedu sa jednog drveta. Sotona (šejtan) je nekako prevario Evu. A ona je onda prevarila Adema pa su oni prekršili Allahovu zapovijed i pojeli plod tog drveta. Dženabi Hak (Allahu teala) ih je izbacio iz raja i poslao na svijet. Oni su ovdje imali djecu i unuke. Oni su svi uprljani grijehom koji je njihov djed učinio. Ovo stanje je trajalo šest hiljada godina. Na kraju se Dženabi Hak (Allah dželle-šanuhu) sažalio na ljudska bića. Ali On nije imao drugog načina osim da pošalje svog sina da on ispati za njihove grijehe i da ga -- tog svog jedinog sina -- žrtvuje u ime pokajanja za grijeh. Poslanik u kog mi vjerujemo je Isa, Allahov sin. U dijelu svijeta koji se zove Palestina, koji je zapadno od Arabije, ima jedan grad koji se zove Jerusalim. Kod Jerusalimu ima jedna zemlja koja se zove Galileja, u kojoj se nalazi selo Nazaret. U ovom selu je prije hiljadu godina živjela djevojka po imenu Marija (Merjem). Ova djevojka je bila zaručena za svog prvog rođaka, s očeve strane. Ona je bila djevica. Jednog dana joj je, dok je bila sama, došao Sveti duh i stavio u nju božijeg sina. To jest, ona je, iako je bila djevica, zatrudnjela. [Ona se onda, dok je bila sa svojim zaručnikom na putu za Jerusalim,] porodila u jednoj štali u Betlehemu (Bejti lahmu) i rodila sina. Oni su stavili božijeg sina u jasle. Kada su monasi sa Istoka vidjeli da se na nebu pojavila nova zvijezda oni su znali da je on rođen. Oni su krenuli prema njemu s poklonima u rukama i najzad su ga našli u ovoj štali. Oni su pred njim ničice pali na tlo (sedždu). Isa, Allahov sin, je propovijedao Allahovim stvorenjima do svoje 33. godine. On je rekao, ‘Ja sam Allahov sin. Vjerujte u mene. Ja sam došao da vas spasim.’ On je ispoljio mnoga natprirodna čuda: Mrtav je proživio, slijep progledao, šepav normalno prohodao, gubavac se izliječio, morske oluje zaustavljao, hranio deset hiljada ljudi sa dvije ribe, mijenjao vodu u vino, znakom (ruke) osušio smokvino drvo zato što nije rodilo u zimu, i tako dalje. Ali njemu je mali broj ljudi vjerovao. Na kraju, podmukli jevreji su ga izdali Rimljanima i tako izazvali da ga razapnu na krstu. Međutim, Isa je, tri dana poslije smrti na krstu, proživio i pokazao se onim koji su u njega vjerovali. On se onda popeo na nebo i sjeo s očeve desne strane. Njegov otac se povukao. On je njemu prepustio upravljanje ovim svijetom. To je osnova vjere koju ćemo propovijedati. Oni koji to vjeruju će na onom svijetu otići u raj a oni koji ne vjeruju će otići u pakao.”

Kada je kineski car saslušao ove njihove riječi on je ovako rekao sveštenicima, “Ja ću vam sada postaviti nekoliko pitanja. Odgovorite mi na njih.” On je onda rekao, “Moje prvo pitanje je ovo: Vi kažete da je Allah i jedan i tri. To je nelogično kao kada bi rekli da je dva i dva i pet. Objasnite mi ovu vašu teoriju.” Sveštenici nisu mogli odgovoriti. Oni su rekli, “To je jedna tajna koja isključivo pripada Allahu. Nju ljudski razum ne može shvatiti.” Fagfur je rekao, “Moje drugo pitanje je ovo: Je li moguće da Allah, koji je svemogući stvaralac zemlje, nebesa, i svog svemira, pripiše ovu krivicu cijelom njegovom potomstvu -- koje nema veze s ovim (griješnim) djelom (koje je učinio njihov pradjed) -- radi grijeha koji je učinila jedna osoba? Zar On nije mogao, umjesto da žrtvuje svog ličnog sina, da nađe neki drugi način za njihovo pokajanje? Je li to dostojno Njegove veličine? Kako ćete mi na to odgovoriti?” Sveštenici opet nisu mogli odgovoriti. Oni su rekli, “I to je, takođe, jedna tajna koju je svojstvena samo Allahu.” Fagfur im reče, “Moje treće pitanje: Isa je tražio od smokvinog stabla da rodi prije vremena, i osušio ga je samo zato što nije rodilo. Nemoguće je da drvo prije sezone urodi plodom. Kada to znamo, zar nije okrutno s Isaove strane što se on naljutio na drvo i osušio ga? Može li Poslanik biti okrutan?” Sveštenici opet ni na to nisu mogli odgovoriti. Oni su, umjesto toga, rekli, “To su duhovne stvari. One su Allahova tajna. Njih ljudski razum nije u stanju shvatiti.” Na što je kineski car rekao, “Ja vam dajem dozvolu (koju tražite). Idite i propovijedajte gdje god hoćete po Kini.” Kada su oni otišli car se okrenuo prisutnim i rekao, “Ja ne vjerujem da je u Kini iko toliko glup da povjeruje u ove besmislice. Ja ne vidim nikakvog razloga da ih spriječim, i da im ne dozvolim da propovijedaju ova sujevjerja. Ja sam siguran da će naši zemljaci postati još naklonjeniji svojoj vjeri čim čuju i vide kakvih sve idiotskih plemena ima na svijetu.” Mi smo, da bi se podsjetili na ove sveštenike koji nisu mogli odgovoriti ni na jedno postavljeno pitanje, dali našoj knjizi naslov Nije mogao odgovoriti.

NIJE MOGAO ODGOVORITI

Back | Index | Next