NIJE MOGAO ODGOVORITI

Back | Index | Next

Deseto poglavlje

_____________

ISAOVE alejhisselam RIJEČI SAME DOKAZUJU LAŽNOST TROJSTVA

Jevanđelja u sebi sadrže mnoge stihove koji pokazuju i dokazuju da nije ispravno vjerovati u trojstvo. [Prije nego što započnemo s citiranjem stihova biće korisno ako se osvrnemo na nastanak vjerovanja u Sveto trojstvo (to jest, postojanje tri boga). Ovo vjerovanje je naknadno ubačeno u hrišćanstvo. U svim božijim vjerama koje su objavljene od Adema alejhisselama Allah dželle-šanuhu je [jedini] Stvaralac i Gospodar. Njegovo ime je u svim ovim svim vjerama ALLAH. Ko god ima čist i zdrav razum zna da je pogrešno vjerovati u trojstvo, u tri boga. U Jevanđelju po Barnabasu (Barnabi), koji je jedan od apostola, takođe piše da je Allah dželle-šanuhu jedan. Jevanđelje po Barnabasu je 1987. godine izdato u Istanbulu na turskom jeziku. Dok se Jevanđelje (Indžil) prevodilo na grčki i latinski jezik, Rimljani, koji su do toga vremena imali na stotine bogova, nisu bili zadovoljni jednim bogom. Oni su htjeli su da taj broj umnože. Oni su ovu teoriju ubacili prvo u Jvanđelje po Ivanu. Originalna kopija jvanđelja je već bila izgubljena. Oni su je ovaj put zauvijek promjenili. Vaseljenski sabor, koji je car Konstantin Veliki sazvao 325. godine, je ovu doktrinu (fikr) silom ovjerio. Razlog za to je bio to što su Grci slijedili Platonovu filozofiju. Platonova filozofija se temelji na tri principa: Moralu (ahlak), razumu (akl) i prirodi (tabiat). I priroda je takođe podijeljena natroje: Na biljke, životinje, i ljudska bića. Po Platonu, svemoć (kudret) koja je stvorila svijet je jedna ali ona je mogla imati dva pomagača. Iz ove teorije se rodila doktrina trojstva. Iako je ova doktrina prvo nastala u Jvanđelju po Ivanu to isto jvanđelje u sebi sadrži i stihove koji pokazuju i dokazuju da je Allah (jedini Bog) jedan. Mi ćemo spomenuti neke od njih.]

Treći stih sedamnaestog poglavlja Jvanđelja po Ivanu kaže, “O Oče, vječni život [život na onom svijetu] je znati Tebe, jedinoga istinitoga Boga i Isusa Hrista (Isaa Mesiha) koga si poslao,” (Ivan 17, 3) nam jasno govori da je Allah dželle-šanuhu JEDAN, da je Gospodar istinitog vječnog života, i da je Isa alejhisselam poslanik (resul) kojeg je Allah dželle-šanuhu poslao.

Reći da Jevanđelje po Ivanu - koje nam u ovom stihu naređuje da vjerujemo u vječni život i u život na onom svijetu i da vjerujemo u Allaha dželle-šanuhu i da On postoji i da je jedan i da vjerujemo u Poslanike - naređuje doktrinu, tj. trojstvo, koja je suprotna ovom je jedna vječno nedopustiva laž. [Ovaj Ivanov stih kaže da je Isa alejhisselam samo glasnik i Poslanik. Kasnije misliti i vjerovati drukčije je očigledno nenormalnost i odstupanje koje uništava vječni život i vječnu sreću na onom svijetu. Na početku sedamnaestog poglavlja Jvanđelja po Ivanu se navodi da se Isa alejhisselam ovako molio (činio dovu) na krstu, “Vječni život je znati Tebe, jedinoga istinitoga Boga, i Isusa Hrista koga si poslao.” (Ivan 17, 3) Isa alejhisselam ovdje oglašava i najavljuje da je samo Allah dželle-šanuhu vrijedan obožavanja, jedini ma’bud, i da je on, Isa alejhisselam, samo Njegov rob i Poslanik. On nas obavještava da je vječni život, život u Raju (Džennetu) nemoguć sve dok ne prihvatimo i ne budemo vjerovali da je Allah dželle-šanuhu jedini Gospod (Rabb) i da je on, Isa alejhisselam, Poslanik. To je ono što su i Isa alejhisselam i svi drugi Poslanici, alejhimusselam, propovijedali. To znači da trebamo da vjerujemo da Allah dželle-šanuhu postoji, da je jedan, i da priznamo Njegove poslanike.] Islam je jedina vjera koja u potpunosti i ispravno razumije i vjeruje ovo vjerovanje vječnog života koji će doći. Jevreji ne vjeruju Isa alejhisselama [i odvratno kleveću ovog čistog Poslanika. Oni takođe ne vjeruju ni Muhammeda alejhisselam] zato što su hrišćani zapali u ovu provaliju trojstva. Idolopoklonici [koji ne vjeruju ni u jednu vjeru i ateisti] poriču sve Poslanike. Za njih neće biti pravog života sreće, to jest, života u Džennetu (Raju). [Oni će radi svog poricanja Allaha dželle-šanuhu i Njegovih Poslanika biti kažnjeni i vječno će ostati u Džehennemu. Oni će biti u teškoj džehennemskoj patnji (azabu).]

Dvadeset deveti i kasniji stihovi dvanaestog poglavlja Jvanđelja po Marku pišu da, kada su jevrejski učenjaci upitali Isa alejhisselama šta je najvažnije naređenje, Isa alejhisselam je odgovorio, “Čuj Izrailu: Naš Bog Gospod, je jedini Gospod. I ljubi Gospoda Boga svim srcem svojijem i svom dušom svojom i svijem umom svojijem i svom snagom svojom! Ovo je prva zapovijest. I druga je kao i ova: Ljubi bližnjega svojega kao samoga sebe! Druge zapovijesti veće od ovijeh nema. Jevreji mu rekoše, ‘Dobro učitelju! Pravo si kazao da je jedan Bog, i nema drugoga osim njega. I ljubiti Ga svijem srcem, i svijem razumom i svom dušom i svom snagom, i ljubiti bližnjega kao samoga sebe, veće je od sviju žrtava i priloga.’ Kada je Isus čuo ovaj njegov mudri odgovor reče mu: Nisi daleko od carstva Božijeg.” (Marko 12, 29-34)

Kada je Isa alejhisselam upitan u trideset sedmom, trideset osmom i trideset devetom stihu dvadeset drugog poglavlja Jvanđelja po Mateju, “Učitelju! Koja je zapovijest najveća u zakonu? A Isus reče mu: Ljubi Gospoda Boga svojega svijem srcem svojijem, i svom dušom svojom, i svom misli svojom. Ovo je prva i najveća zapovijest.” (Matej 22, 37-38) U četrdesetom stihu se kaže da su svi zakoni i Poslanici ovisni o ovoj zapovijesti. [Činjenica da je Allah jedan je jasno napisana u Jvanđeljima po Marku i Mateju. Značenje riječi “Otac” je “Gospod” (Rabb), “Posjednik” (sahib), “Vladar” (hakim). Riječ “Otac” ne znači “biološki otac”.]

[Šta više poslanice (pisma) koje su dodate Bibliji i koje su sastavni dijelovi Biblije u sebi sadrže izjave koje kažu da je Allah dželle-šanuhu jedan.

Dvadeseti stih trećeg poglavlja Pavlovog pisma Galaćanima kaže, “A BOG JE JEDAN.” (Poslanica Galaćanima 3, 20)

Četvrti, peti, i šesti stih, četvrtog poglavlja Pavlovog pisma Efežanima kaže, “Jedno tijelo, jedna duša, kao što ste pozvani u jednu nadu zvanja svojega. Jedan Gospod, jedna vjera ...”, “Jedan BOG i Otac sviju, koji je iznad svih, i kroza sve, i u svima nama.” (Poslanica Efežanima 4, 4-6)

Sedamnaesti stih prvog poglavlja Prvog pisma Timoteju kaže, “A caru vječnome, besmrtnome, nevidljivome, jedinome premudrome BOGU, čast i slava vječno zauvijek!” (Prva poslanica Timoteju 1, 17)

Treći, četvrti i peti stih drugog poglavlja Prvog pisma Timoteju kaže, “To je dobro i ugodno pred spasiteljem našijem Bogom, [činiti dovu, moliti se i zahvaljivati onim koji su na visokom položaju], koji hoće da se svi ljudi spase, i da dođu do potpune spoznaje istine. Jer je jedan BOG, i jedan posrednik [Poslanik, Resul] Boga i ljudi ...” (Prva poslanica Timoteju 2, 3-5) Dvadeset peti stih Judinog pisma kaže, “JEDINOME PREMUDROME BOGU našem spasitelju.” (Judina poslanica, 25)]

Tevhid je prva zapovijest i oporuka u Tevratu (Tori, Svetom pismu Starog zavjeta) [i u originalnom Jevanđelju] i u svim nebeskim knjigama [i u zakonima svih Poslanika]. Tevhid je vjerovanje da Allah dželle-šanuhu postoji i da je jedan. Da je trojstvo bilo prva i najvažnija zapovijed, Adem alejhisselam, i svi kasniji Pejgamberi alejhimusselam, bi ga otvoreno izjavili. Nijedan od ovih Poslanika nije ništa tako rekao. Ovo je još jedan dokaz koji nam svjedoči činjenicu da je doktrina trojstva kasnije umetnuta, i da nije postojala u originalu.

[Ovi stihovi iz Novog zavjeta definitivno (pobijaju i) ukidaju hrišćansku doktrinu trojstva (tj. vjerovanja u tri Allaha). Ovdje je Isa alejhisselam otvoreno naredio da vjerujemo u Allaha dželle-šanuhu i da ga volimo iznad svega drugog. I Pavle je u svim svojim pismima, i u svakoj prilici, napisao da je Allah jedan. Da je Isa alejhisselam bog, kako to hrišćani vjeruju, on bi rekao da je prva zapovijest da volimo njega i da postoje tri Allaha.

Tevrat (Tora, Stari zavjet) takođe oglašava, na mnogim mjestima, da je Allah dželle-šanuhu jedan.

Trideset deveti stih četvrtog poglavlja Ponovljenog zakona kaže, “Danas, dakle, spoznaj i zasadi u svoje srce: GOSPOD JE BOG gore na nebu i dole na zemlji i nema drugog.” (Ponovljeni zakon 4, 39)

Četvrti i peti stih šestog poglavlja Ponovljenog zakona kaže, “Čuj, Izrailu! Gospod je BOG NAŠ JEDINI GOSPOD! Zato ljubi Gospoda Boga svog iz svega srca svog, i iz sve duše svoje i iz sve snage svoje!” (Ponovljeni zakon 6, 4-5)

Trideset deveti stih trideset drugog poglavlja Ponovljenog zakona kaže, “Vidite sada da sam ja, ja sam, i da nema Boga osim Mene! Ja ubijam i oživljujem ...” (Ponovljeni zakon 32, 39)

Dvadeset peti stih četrdesetog poglavlja Izaije kaže, “Sveti [Allah] kaže: ‘S kime ćete mene povezat, ko mi je ravan?’ Podignite oči i pogledajte: ko je to stvorio?” (Izaija 40, 25)

Deseti i kasniji stihovi četrdeset trećeg poglavlja Izaije kažu, “GOSPOD reče: Vi ste mi svjedoci, i moje sluge koje sam izabrao, da biste znali i vjerovali i uvidjeli da sam to ja. Prije mene nijedan Bog nije postojao i neće poslije mene biti. Ja, ja sam Gospod, osim mene nema spasitelja ...” “... GOSPOD reče, JA SAM BOG.” (Izaija 43, 10-12)

Peti stih četrdeset petog poglavlja Izaije kaže, “Ja sam GOSPOD i nema drugoga; osim mene Boga nema.” (Izaija 45, 5)

Deseti stih drugog poglavlja Malahije kaže, “Nemamo li svi jednog oca? Nije li nas jedan Bog stvorio?” (Malahija 2, 10)

I opet, u Izaiji, osamnaesti stih četrdeset petog poglavlja kaže, “Jer, ovako veli GOSPOD, koji je stvorio nebo, Bog, koji je oblikovao zemlju i napravio je i utvrdio, i nije je stvorio uzalud, već ju je učinio pogodnom za život: ‘Ja sam GOSPOD, i nema drugoga.’” (Izaija 45, 18)

Dvadeset prvi i dvadeset drugi stih kaže, “Nisam li ja GOSPOD? Nema osim mene drugog Boga; Nema osim mene drugog Boga, pravednog i Spasitelja drugog osim mene nema. Pogledajte u mene, i spasićete se svi krajevi zemaljski; jer sam ja Bog, i nema drugog!” (ibid. 45, 21-22)

Deveti stih četrdeset šestog poglavlja kaže, “Ja sam Bog, i nema drugog Boga, i niko mi nije sličan!” (ibid. 46, 9)

Pošto je Stari zavjet dio Biblije, i pošto je uključen u hrišćansko vjerovanje, bilo bi interesantno znati šta hrišćani kažu o ovim stihovima. Jer, ovi stihovi odbacuju vjerovanje u bilo kog drugog boga osim ALLAHA DŽELLE-ŠANUHU bez obzira kako se on zvao, sin, ili Sveti duh, ili bilo šta drugo. Ovi stihovi definitivno kažu da je Allah dželle-šanuhu jedan, da On nema druga, i da mu niko nije sličan. Kada hrišćani vjeruju u trojstvo oni poriču ove stihove.]

Isa alejhisselam kaže u trideset drugom stihu trinaestog poglavlja Jevanđelja po Marku, “A o danu tome ili o času niko ne zna, ni anđeli koji su na nebesima, ni sin, do Otac.” (Marko 13, 32) Ovaj stih kaže da samo Otac zna.

U dvadesetom i narednim stihovima dvadesetog poglavlja Jevanđelja po Mateju piše sljedeće, “Isa alejhisselamu je došla jedna žena i rekla, ‘Zapovjedi da sjedu ova moja dva sina, jedan s desne strane tebi, a jedan s lijeve strane tebi.’ Isa alejhisselam je odgovorio, ‘ali da sjedite s desne strane meni i s lijeve, ne mogu ja dati, nego kome je odredio moj Otac.’” (Matej 20, 20-23)

[Kako je izraženo u Jevanđelju po Marku, Isa alejhisselam je izjavio da ne zna kada će biti smak svijeta (kijamet) i da njegovo vrijeme samo zna Allah dželle-šanuhu. On se nije ustručavao da to javno kaže. Zar to ne bi znao onaj za koga se vjeruje da je Allah, ili Allahov sin? Neki hrišćani su probali da na razne načine odgonetnu ovu kontradikciju ali njihova objašnjenja nisu ni njih same uvjerila.]

Stihovi koje smo citirali iz postojećih Jevanđelja i Starog zavjeta nam urlanjem i vriskom govore da je trojstvo jedna izmišljena laž. Oni (stihovi) oduzimaju znanje i moć od Isa alejhisselama i pripisuju ga Allahu dželle-šanuhu.

Šesnaesti i sedamnaesti stih devetnaestog poglavlja Jevanđelja po Mateju kaže, “Neko je prišao Isau i rekao, ‘O dobri (kerim) učitelju! Kako dobro treba da učinim da dobijem vječni život? A on mu reče: Što mene zoveš kerim? Niko drugi nije dobar osim jednoga Boga.” Ovaj stih potpuno iskorjenjuje trojstvo. (Matej 19, 16-17)

[Ove izjave Isa, alejhisselama, su napisane onako kako su napisane u Bibliji koju je 1886/1303. g.n.e. izdala u Istanbulu kompanija koja se zove British American Corporation. [The Holy Bible, 1978, National Publishing Comp., U.S.A.] S druge strane, u Bibliji koju je 1982. godine izdala kompanija koja se zove United Bible Societies [Turkish Bible, UBS-EPF-1982-7 M-53, N.T., 21. str.], sedamnaesti stih ovako glasi, “Isa je rekao: Zašto me pitaš o dobročinstvu? Jedan je samo dobar.” Kako vidimo, stih, “Niko drugi nije dobar osim jednoga Boga,” je izbačen. Riječi koje govore da je Allah dželle-šanuhu jedan su zaobiđene. Ovako je, promjenama, koje su u Bibliji vršene tokom stoljeća, dodata još jedna nova unakaženost.]

U četrdeset šestom stihu dvadeset sedmog poglavlja Jevanđelja po Mateju Isa alejhisselam jauče na krstu i kaže, “Eli, Eli, lima sebakteni”, to jest, “Bože moj! Bože moj! Što si me ostavio?” (Matej 27, 46) S druge strane on u Jevanđelju po Luci, kako piše u četrdeset šestom stihu u dvadeset trećem poglavlju, ovako jauče, “Oče! u ruke tvoje predajem duh svoj.” (Luka 23, 46) Ovaj stih nas, bez ikakve sumnje, izvještava da Isa alejhisselam nije božanstvo (da on nema uluhijjet).

[Da je Isa alejhisselam isto što i Gospod (Rabb) on ne bi tražio ni od koga pomoć. On ne bi rekao, “Ja predajem moju dušu u ruke tvoje.” Da li bog (ilah) ikada umire? Da li bog ikad traži pomoć i od kog? Je li on tužan i žalostan? Allah mora da bude vječan (ebedi), stalan, živ, besmrtan. Njemu ne smije nikad, ništa, ni od kog, trebati. U Starom zavjetu jasno piše da je to tako.

U Izaiji, dvadeset osmom stihu četrdesetog poglavlja, piše, “O Izrailu! Ne znaš li? Nisi li čuo da Bog, vječni Gospod, koji je stvorio krajeve zemaljske [zemlju, nebo] ne sustaje niti slabi? Razumu njegovom nema mjere (tj. dubina Njegove beskranične mudrosti, hikmeta, se ne može dokučiti).” (Izaija 40, 28)

U šestom stihu četrdeset četvrtog poglavlja se kaže, “Ovako govori Gospod Car Izrailov i Izbavitelj njegov, Gospod nad vojskama: Ja sam prvi i ja sam poslednji, i osim mene nema Boga.” (Izaija 44, 6)

Deseti, jedanaesti i dvanaesti stih desetog poglavlja Jeremije kaže, “A Gospod je pravi Bog, živi i vječni Vladar [on ne umire]. Od njegova gnjeva zemlja se trese. Narodi ne mogu podnijeti srdžbe njegove.” “Bogovi koji nisu stvorili neba ni zemlje moraju nestati s lica zemlje i ispod neba. On stvori zemlju snagom svojom, mudrošću svojom uspostavi krug zemaljski i znanjem svojim razape nebesa.” (Jeremija 10, 10-12)

Kako se razumije iz ovih stihova Staroga zavjeta, Allah dželle-šanuhu je jedan i ima neograničenu moć. On je Allah, kom se Isa alejhisselam predao, i čiju je pomoć tražio, kada je, prema hrišćanskom vjerovanju bio [haša] razapet. [Riječ haša znači: Ne! Nipošto! Nikad! Ne dao Allah!] I dok hrišćani vjeruju da je Isa alejhisselam bog, oni istovremeno ne samo da vjeruju da je on umro, već i to da je on nakon svoje smrti otišao u pakao da ispašta za ljudske grijehe. Oni iznose kao dokaz za to - tj. da je Isa alejhisselam otišao u pakao - osamnaesti i devetnaesti stih trećeg poglavlja Prve Petrove poslanice.

Rahmetullah efendija, rahmetullahi alejh, u svojoj knjizi Izhar-ul-hak ovako objašnjava i odgovara na ovo hrišćansko vjerovanje i sveštenička pisanja po tom pitanju: Čuveni pop Martiros je rekao na jednom sastanku, “Isa je bez sumnje odabrao da bude čovjek kao i mi. On je radi toga trebao da iskusi sve muke i patnje koje snalaze, i koje će snaći, ljude. U stvari on ih je sve pretrpio. Prema tome, on je ušao u pakao i bio je tamo mučen. On je, kada je izlazio iz pakla, izveo sa sobom sve one koji su prije njega ušli u pakao.” Po ovom pitanju razne hrišćanske sekte različito vjeruju. Osoba u koju oni ovako vjeruju je, istovremeno, opet po njihovom vjerovanju, sveprisutni Allah, vladar i posjednik svega.]

U četrnaestom i kasnijim stihovima dvadesetog poglavlja Jevanđelja po Ivanu piše, “Isus se pokazao Mariji Magdaleni. On joj je rekao, ‘Ne dohvataj se do mene, jer se još ne uzdigoh k Ocu svojemu. Nego, idi k braći [apostolima] mojoj, i kaži im: Vraćam se k Ocu svojemu i Ocu vašemu, i Bogu svojemu i Bogu vašemu.’” (Parafrazirano iz Ivana 20, 14-17)

Iz ovih stihova se vidi da Isa alejhisselam ne upotrebljava riječi “otac” i “sin” samo kada je on u pitanju. Ove riječi su metafore koje se upotrebljavaju u specifičnim izrazima dijalekta, ili jezika, kojim je on govorio. Prema doslovnom značenju ovih riječi Isa alejhisselam je Allahov sin ali kada kaže u istom stihu, “Bogu svojemu i Bogu vašemu” on priznaje da je Allah dželle-šanuhu bog (ilah) i ma’bud (onaj koji se mora obožavati). Šta više, on smatra da su i apostoli na istom nivou. On ih uzima ih kao svoje partnere.

[Nakon što je rekao, “Ocu Svojemu i Ocu vašemu”, on dodaje riječi, “Bogu svojemu i Bogu vašemu”, sa ciljem da objasni prethodne riječi i istakne da su oni svi robovi jednoga Boga, Allaha. Na ovaj način, i Isaovi alejhisselam apostoli postaju partneri u svom statusu (Allahovog dželle-šanuhu) roba. Kada bi prihvatili Isa alejhisselama kao boga, na osnovu njegovih riječi “Ocu svojemu” - koje se odnose na Allaha džellešanuhu - onda bi trebali prihvatiti i svakog apostola, njegovog partnera, kao boga jer on kaže “Ocu vašemu”. Isaa alejhisselam, za vrijeme njegovog života, nije nikad nijedan apostol smatrao bogom. Oni ga nisu zvali božijim sinom. Ovaj epitet mu je kasnije dat, dugo vremena nakon njegovog uzlaska na nebesa, prema hrišćanskom vjerovanju, nakon njegove smrti. Ovo nam pokazuje da Isa alejhisselam nije Bog, Allah. On isto tako nije ni Ibnullah tj. Božiji sin. On je samo Abdullah što samo znači Allahov rob.]

U dvadeset osmom stihu četrnaestog poglavlja Jevanđelja po Ivanu piše da je Isa alejhisselam rekao, “... jer je Otac moj veći od mene.” (Ivan 14, 28) Isa alejhisselam kaže da je Allah dželle-šanuhu veći od njega. Hrišćansko nazivanje Isaa alejhisselam Allahom je poricanje jedne vrlo jasne i očigledne činjenice, [koju takođe čak priznaju i današnja jevanđelja, usprkos svim promjenama i interpolacijama, u koje spada i trojstvo, koje su ona pretrpila.]

[S obzirom da su prijevodi jevanđelja na grčki i latinski jezik urađeni bez razumijevanja oni su puni grešaka. Ovo se naročito vidi u trojstvu zato što na hebrejskom jeziku riječ “otac” ne znači samo “biološki otac”. Otac takođe znači i “velika i puno poštovana osoba”. Zato Kur’ani kerim kaže za Azera, Ibrahimovog alejhisselam amidžu (strica), “Njegov otac Azer”, zato što je Taruh koji je bio njegov otac već bio mrtav. Ibrahima alejhisselam je odgojio njegov amidža kog je on zvao “otac”. Jer, u to vrijeme je bio takav običaj. Isto tako i u Starom zavjetu, koji je dio Biblije, piše da se Ibrahimov alejhisselam otac zvao Taruh. Osnivač i dizajner nečega, i neko ko zaslužuje poštovanje, se i u bosanskom jeziku naziva “ocem”. Isto tako se u hebrejskom jeziku i riječ “sin” često upotrebljava u smislu mlađe ili potčinjene osobe koja je istovremeno privržena prevelikom ljubavlju. Kako smo već ranije rekli, u devetom stihu petog poglavlja Jevanđelja po Mateju piše, “Blago onima koji mir grade, jer će se sinovi Božiji nazivati.” (Matej 5, 9) Kako vidimo, riječ sin znači “Allahov dragi rob”. Nijedan hrišćanin nije nikada upotrijebio ni ovaj stih, niti koji drugi od mnogih drugih sličnih stihova kao dokaz za božanstvenost (uluhijjet) onih o kojim ovi stihovi govore. Dakle, kako vidimo, u originalnom jevanđelju je riječ “otac” upotrijebljena u značenju “jedan mubarek mevdžud, to jest, Allah dželle-šanuhu”, a riječ “sin” u značenju “Njegov dragi rob”. Velika većina hrišćana koja se u skorije vrijeme opametila kaže, “Mi smo svi Allahovi robovi i djeca. Allah je Rabb (Gospodin, Gospodar) i otac sviju nas. Riječi “otac” i “sin” koje se nalaze u jevanđeljima se trebaju ovako shvatiti (kako smo mi gore objasnili). Dokazano je da su mnogim riječima, kao i riječima otac i sin, kada su se originalne verzije jevanđelja prevodile sa hebrejskog jezika, data pogrešna značenja. Mi ćemo ubrzo navesti detalje koji se odnose na ove činjenice.]

U dvadeset četvrtom stihu četrnaestog poglavlja Jevanđelja po Ivanu Isa alejhisselam je rekao, “... a riječ koju čujete nije moja nego Oca koji me posla.” (Ivan 14, 24) On ovako kaže u desetom stihu, “Riječi koje vam ja govorim ne govorim od sebe.” (Ivan 14, 10)

[Dvadeset drugi stih drugog poglavlja Djela apostolskih kaže, “Ljudi Izrailci! Poslušajte riječi ove: Isusa Nazarećanina, čovjeka od Boga potvrđena.” (Djela 2, 22)

Dvadeset šesti stih trećeg poglavlja glasi, “Vama najprije Bog podiže sina svojega Isusa, i posla ga da vas blagosilja da se svaki od vas obrati od pakosti svojijeh.” (Djela 3, 26)

Trideseti stih četvrtog poglavlja glasi, “... i da znaci i čudesa bivaju imenom svetoga sina Isusa ...” (Djela 4, 30)] Ovi stihovi nam jasno govore da je Isa alejhisselam Poslanik i da on propovijeda Allahovo dželle-šanuhu otkrivenje (vahj).

U osmom, devetom i desetom stihu dvadeset i trećeg poglavlja Jevanđelja po Mateju piše da je Isa alejhisselam rekao, “A vi se ne zovite ravi; jer je u vas jedan ravi Hristos, a vi ste svi braća. I Ocem ne zovite nikog na zemlji; jer je u vas jedan Otac koji je na nebesima. Niti se zovite učitelji; jer je u vas jedan učitelj Hristos.” (Matej 23, 8-10) Ovi stihovi nam jasno pokazuju da je riječ “Otac” upotrijebljena u njenom figurativnom značenju i da Isa alejhisselam nije božanstvo već učitelj, prosvjetitelj, i korektor, odnosno Poslanik.

Trideset šesti i kasniji stihovi dvadeset šestog poglavlja Jevanđelja po Mateju kažu, “Tada dođe Isus s njima u selo koje se zove Getsimanija, i reče učenicima: ‘Sjedite tu dok ja odem tamo da se pomolim Bogu. I uzevši Petra i oba sina Zevedejeva zabrinu se i poče tužiti. Tada reče im Isus: ‘Žalosna je duša moja do smrti; Ostanite ovdje, i bdijte sa mnom! I ode malo dalje, pade na lice svoje moleći se i govoreći: ‘Oče moj! ako je moguće da me mimoiđe čaša ova; ali opet ne kako ja hoću nego kako ti hoćeš.’ I došavši k učenicima nađe ih gdje spavaju, i reče Petru: ‘Zar ne mogoste jedan čas probdjeti sa mnom?! Bdijte i molite se Bogu da ne padnete u napast; jer je duh srčan ali je tijelo slabo.’ Opet po drugi put ode i pomoli se govoreći: ‘Oče moj! Ako me ne može ova čaša mimoići, da je ne pijem, neka bude volja tvoja.’ I došavši nađe ih opet gdje spavaju; jer im bijahu oči otežale. I ostavivši ih ode opet treći put te se pomoli govoreći one iste riječi.” (Matej 26, 36-44)

Kada bi samo ovo bio jedini dokaz, koji pobija hrišćanske klevete, odnosno pripisivanje Isa alejhisselamu statusa božanstvenosti, ove Isa alejhisselamove riječi, koje smo citirali u prethodnom paragrafu bi bile dovoljne. Ove riječi pokazuju i dokazuju da je on samo jedan rob, a da je Otac - Allahu dželle-šanuhu - jedan. Da je Isa alejhisselam bio jedini Allahov sin, i da je došao kako to hrišćani pretpostavljaju da spasi čovječanstvo, bi li njega ražalostio i rastužio strah od smrti? Da li bi on pao ničice na lice (na sedždu), i molio (činio dovu Allahu dželle-šanuhu), da ga čaša mimoiđe? [U jevanđelju Isa alejhisselam sebe naziva ljudskim bićem. Hrišćani su, iako oni ovo sve znaju, zapali u jedno tako nelogično vjerovanje (ljudsko biće=Allah).]

Hrišćani su osnovali na osnovu riječi “otac” i “sin” u jevanđeljima doktrinu trojstva (postojanja tri boga) i tako izumili jedno potpuno pogrešno vjerovanje koje nema presedana. Isa alejhisselam nije sebe nikada nazvao Allahovim sinom. Nasuprot, on sebe na mnogim mjestima naziva ibn-ul-insan=čovjek. [Da je on stvarno bio ibnullah (Allahov sin) on ne bi sebe na mnogim mjestima nazivao ibn-ul-insan (čovjekov sin) zato što čovjek, kada ga neko upita kako se zove, kaže svoje ime a ne tuđe.]

Zabluda hrišćanskog trojstva je nastala kao rezultat izvjesnih nejasnih izraza u Jevanđelju po Ivanu. Kako je dobro poznato jevanđelje koje se pripisuje Ivanu je napisano u Grčkoj, dugo vremena poslije druga tri jevanđelja. U Jevanđelju po Ivanu ima puno neistinitih izjava. U stvari, Rahmetullah efendija kaže u uvodu svoje knjige Izhar-ul-hak, da je Jevanđelje po Ivanu puno metaforičnih izraza i da se samo nekoliko njegovih dijelova može razumjeti bez tumačenja. Pored toga, većina Isa alejhisselamovih izjava je napisana u obliku sažetih metafora, zagonetki, i davanja primjera. Ove izjave su takve da ih čak ni njegovi učenici nisu mogli lako shvatiti, bez tumačenja i objašnjenja. U stvari trideset deveti stih petnaestog poglavlja Jevanđelja po Marku kaže, “A kad viđe kapetan koji stajaše prema Isusu da s takom vikom izdahnu, reče: Zaista čovjek ovaj sin Božiji bješe.” (Marko 15, 39) Četrdeset sedmi stih dvadeset trećeg poglavlja Jevanđelja po Luki ovako kaže, “A kad viđe kapetan šta bi, stade hvaliti Boga govoreći: Zaista ovaj čovjek bješe dobar (salih).” (Luka 23, 47) Ova izjava u Jevanđelju po Luki nam pokazuje da riječi u Jevanđelju po Marku “Zaista čovjek ovaj sin Božiji bješe” znače “Ovo je zaista bio jedan dobar rob.”

U devetom stihu petog poglavlja Jevanđelja po Mateju piše da je Isa alejhisselam rekao, “Blago onima koji grade mir, jer će se sinovi Božiji nazivati.” (Matej 5, 9) Četrdeset četvrti i četrdeset peti stih kaže da je rekao, “I Molite se (tj. činite dovu) Bogu za one koji vas progone; da budete sinovi Oca svojega koji je na nebesima.” (Matej 5, 44-45) [Isa alejhisselam u ovim stihovima upotrebljava izraz “Allahovi sinovi” za one koji opraštaju i grade mir, i naziva Allaha dželle-šanuhu “Otac”. Očigledno je da su ovo, ovi izrazi, metafore. Biblija (i Stari i Novi zavjet) isto tako upotrebljava i izraze kao što su “đavolov sin” i “sotonin sin” za griješne i zle ljude.]

Trideset deveti i naredni stihovi osmog poglavlja Jevanđelja po Ivanu kažu, “Odgovoriše mu, ‘Naš otac je Avram.’ Isus im reče: ‘Kad biste vi bili djeca Abrahamova činili biste djela Avramova. A sada gledate da ubijete mene, čovjeka koji vam istinu kazah koju čuh od Boga. Tako Avram nije činio. Vi činite djela oca svojega.’ Tada mu rekoše: Mi nijesmo rođeni iz preljube: Jednog oca imamo Boga. A Isus im reče: Kad bi Bog bio vaš otac, ljubili biste mene jer ja od Boga iziđoh i dođoh. Jer ne dođoh sam od sebe nego me on poslao. Zašto ne razumijete šta vam kažem? Zašto ne razumijete govora mojega? Jer ne možete riječi mojijeh da slušate. Vaš je otac đavo; i želje oca svojega hoćete da činite ....” (Ivan 8, 39-44)

Kada jevreji kažu, “Mi nismo rođeni iz preljube: Mi imamo oca. On je Allah,” to ne znači, “Naš otac je Allah.” Njihov cilj je da prigovore činjenici da Isa alejhisselam nema oca i da kažu da su oni Ibrahimovi alejhisselam potomci. Pošto je prema hrišćanskom vjerovanju Jevanđelje po Ivanu dokument i mi ga uzimamo kao svjedočanstvo [za naš argument]. Jevreji u ovim Ivanovim stihovima tvrde da su oni Allahovi sinovi. Isa alejhisselam odbacuje ovu njihovu tvrdnju i naziva ih đavoljim (šejtanskim) sinovima. Očigledno je da su ovi svi izrazi metafore.

Deveti stih trećeg poglavlja Prve Ivanove epistole kaže, “Koji god je rođen od Boga, ne čini grijeha.” (Prva Ivanova poslanica 3, 9) Deseti stih kaže, “Po tom se poznaju djeca Božija i djeca đavolja ...” (Prva Ivanova poslanica 3, 10) Početak petog poglavlja kaže, “KOJI GOD vjeruje da je Isus Hristos (tj. da je Mesija) od Boga je rođen; i koji god ljubi onoga koji je rodio, ljubi i onoga koji je rođen od njega. Po tom znamo da ljubimo djecu Božiju kad Boga ljubimo i njegove zapovijesti držimo.” (Prva Ivanova poslanica 5, 1-2)

Četrnaesti stih osmog poglavlja Pavlove poslanice Rimljanima glasi, “Jer koji se vladaju po duhu Božijemu oni su sinovi Božiji” (Rimljanima 8, 14)

Četrnaesti i petnaesti stih drugog poglavlja Pavlove poslanice Filipljanima kaže, “Sve činite bez vike i premišljanja, da budete besprijekorni i čisti, djeca Božija bez mane usred roda nevaljaloga i pokvarenoga, u kojemu svijetlite kao vidjela na svijetu.” (Filipljanima 2, 14-15)

[Šesti i sedmi stih četrdeset trećeg poglavlja Izaije kaže, “Reći ću: dovedi sinove moje izdaleka i kćeri moje s krajeva zemaljskih, sve, koji se zovu mojim imenom i koje stvorih na slavu sebi, sazdah i načinih.” (Izaija 43, 6-7)

Ovi izrazi, koji se upotrebljavaju u Bibliji, kao što su, “sin Allaha”, “sinovi”, ili “Allahova djeca”, su metafore. Allah dželle-šanuhu se ne može, upotrebljavajući njihovo bukvalno značenje, zvati Ocem. I hrišćani, takođe, u ovim stihovima tumače riječ “sin” kao “dragi Allahov rob”. Oni ne pripisuju božanstvenost (uluhijjet) nijednom čovjeku koji je u njima spomenut. Do sada svi hrišćani prihvataju činjenicu da je Allah dželle-šanuhu jedini vladar. Međutim, kada je Isa alejhisselam u pitanju, oni skreću sa pravoga puta.]

Nesporazuma nije bilo samo sa riječi “otac” već je bilo i sa riječi “sin”. U stvari, Jevanđelje po Luci, u rodoslovu, u dvadeset i trećem i narednim stihovima trećeg poglavlja, spominje [haša] očeve Isa alejhisselama, i kaže da je on bio sin Josifa (Josipa) Mesije, i nabraja Josipove očeve, i na kraju kaže, “sina Adamova, sina Božijega.” Adem alejhisselam nije Allahov dželle-šanuhu sin u pravom smislu te riječi. Luka pripisuje Adema alejhisselam Allahu dželle-šanuhu zato što je on stvoren bez roditelja a Isaa alejhisselam Josipu drvodjelji (Jusufu Nedždžaru) zato čto je rođen bez oca. [Hrišćani vjeruju da je Isa alejhisselam bog (ilah), zato što je Allah u njega udahnuo Svoj ruh (dušu). Oni mu, pored svega ovog, pripisuju Josipa drvodjelju kao oca. Isa alejhisselam je rođen bez oca. S druge strane, Adem alejhisselam je rođen i bez oca i bez matere. Oni bi, prema tome, trebali vjerovati da je Adema alejhisselam viši bog od Isa alejhisselama. Nijedan hrišćanin nije nikada rekao da je Adem alejhisselam bog (ilah).]

Riječ sin se takođe nalazi i u dijelu Biblije koji se zove Stari zavjet. Na primjer, u Knjizi Izlaska, u dvadeset drugom stihu četvrtog poglavlja piše, “Ovako kaže Gospod: Izrael [Ja’kub, alejhisselam] je sin moj prvenac moj.” (Izlazak 4, 22)

U devetom stihu trideset prvog poglavlja Jeremije piše sljedeće, “Jer sam otac Izrailu, i Jefrem je prvenac moj.” (Jeremija 31, 9) [Kada bi riječ sin značila bog (ilah), obojica, i Izrael i Jefrem (Efrajim), bi bili davno prije Isa alejhisselama bogovi. Šta više, njima je čak pripisan i naziv prvenac (prvi sin) što znači da su oni trebali dobiti božanstvenost puno prije dolaska drugog sina.]

Četrnaesti stih sedmog poglavlja Druge knjige o Samuelu ovako kaže za Sulejmana, alejhisselam (Solomona), “Ja ću mu biti otac, i on će mi biti sin.” (Samuel II 7, 14) Prvi stih četrnaestog poglavlja Ponovljenog zakona kaže, “Vi ste sinovi Gospoda Boga svog.” (Ponovljeni zakon 14, 1) Devetnaesti stih trideset drugog poglavlja kaže, “Kad to viđe Gospod, razgnjevi se na sinove svoje i na kćeri svoje.” (Ponovljeni zakon 32, 19) Drugi stih prvoga poglavlja Izaije kaže, “Čujte, nebesa, i slušaj, zemljo; jer Gospod govori: Sinove odgojih i podigoh, a oni se okrenuše od mene.” (Izaija 1, 2) Prvi stih tridesetog poglavlja kaže, “Teško sinovima odmetnicima!” (Izajia 30, 1) Osmi stih šezdeset četvrtog poglavlja, “Ali sada, Gospode, Ti si naš Otac; mi smo kao a Ti si naš lončar, i svi smo djelo ruku Tvojih.” (Izaija 64:8) Deseti stih prvog poglavlja Hošeje (Juša’) kaže, “Vi ste sinovi Boga Živoga .” (Hošea 1, 10) (Prevodiočeva opaska: Ovoga stiha nema (kao takođe ni jedanaestog) u knjizi pod naslovom Biblija, Stari i Novi zavjet, koju je izdala Stvarnost iz Zagreba, 1968. godine.)

U ovim [i mnogim drugim stihovima, koje nismo spomenuli, svi Izraelćani, kao takođe i mnogi drugi narodi, su nazivani Allahovim sinovima. Kada bi izraz “sin Allahov” značio “Allahov sin”, odnosno, kada to ne bi bila metafora, Izraelćani i] izraelski Poslanici, kao što su Israil [Ja’kub], Efrajim, Sulejman (Solomon) i Adem alejhimusselam bi takođe trebali biti bogovi. Ali pošto jevreji znaju hebrejski jezik - njihov maternji jezik - oni ispravno i potpuno razumiju izraze kao što su, “sin Allaha”, “prvi sin”, “sinovi”, “kćerke”. Oni nisu zapali u grešku [i ne nazivaju ove Poslanike božanstvima]. Kopije jevanđelja i propovijedanja, vazova, i Isaovih alejhisselam savjeta, koje su se nakon apostola tu i tamo pojavile na komadima papira, je slučajno nabavljao ovaj i onaj, i prevodio ih na razne jezike. Ovi prevodioci koji su bili neuki i nesvjesni stilskih finoća i stilskih registara hebrejskog jezika su prevodili što god su vidjeli riječ po riječ bez poruke (razumijevanja). Oni koji su kasnije vidjeli ove prijevode se nisu usuđivali da upotrijebe riječi u prijevodima u drugim značenjima, osim u njihovom bukvalnom smislu. Ovo je sve dovelo do mnogih bezplodnih i praznih diskusija, pogrešnih i nelogičnih teorija, i potpuno nerazumljivih, nevjerovatnih i bizarnih doktrina.

Oko stotinu godina nakon Isa alejhisselama se u svakoj državi pojavilo drukčije vjerovanje, i drukčija sekta sa drukčijim Jevanđeljem. Fanatici ovih sekti su, da bi raširili svoju sektu, i opovrgli druge, kada su pravili rukopise Biblije, umetali izvjesne riječi koje su odgovarale njihovim ciljevima. Ovo je dovelo do nastanka toliko različitih kopija jevanđelja, i toliko rasprava među hrišćanima, da je samo nikejski sabor poništio i odbacio pedeset raznih kopija jevanđelja koja su hrišćani upotrebljavali. Dakle, nijedan od postojeća četiri jevanđelja nije dokument (nema dokaznu moć). Međutim, pošto se hrišćansko vjerovanje temelji na ova četiri jevanđelja, i mi ćemo takođe bazirati naše argumente, sa ciljem da ubijedimo hrišćane, na osnovama njihovih svjedočenja.

Tevrat (Tora) je dio Biblije koji se zove Stari zavjet. On u sebi ne sadrži nijedan dokaz za ovu hrišćansku doktrinu trojstva. [Ovo priznaju i izvjesni sveštenici sa kojima smo se sreli.] Najjači dokaz (trojstva) u Jevanđelju po Ivanu, koje je najsumnjivije i najkomplikovanije, se sastoji iz samo nekoliko dvosmislenih izjava u detaljima koji postoje i u drugim Jevanđeljima.

Na primjer:

Oni zaključuju njegovu božanstvenost iz dvadeset trećeg stiha osmog poglavlja Jevanđelja po Ivanu gdje Isa alejhisselam kaže, “Vi ste od ovoga svijeta, ja nijesam od ovoga svijeta.” (Ivan 8, 23) Oni ovo objašnjavaju, da bi Isau alejhisselam pripisali božanstvenost (uluhijjet), kao, “On je sišao s neba i uzeo ljudsko tijelo.” Značenje ovog stiha je, “Vi ste zauzeti ovosvjetskim vezama a ja nisam.” Ova izjava se ne može nikako protumačiti kao božanstvenost. Pored toga, ovo jevanđelje u sebi sadrži stihove koji su potpuno suprotni ovom stihu.

Devetnaesti stih petnaestog poglavlja Jevanđelja po Ivanu kaže, “a kako nijeste od svijeta, nego vas ja od svijeta izbrah.” (Ivan 15, 19) Šesnaesti i osamnaesti stih sedamnaestog poglavlja kaže, “Od svijeta nijesu, kao ni ja što nijesam od svijeta.” (Ivan 17, 16) “Kao što si ti mene poslao u svijet, i ja njih poslah u svijet.” (Ivan 17, 18) Ovaj stih direktno kontrira dvadeset trećem stihu koji kaže, “Ja nijesam od ovoga svijeta.” (Ivan 8, 23)

Isa alejhisselam u ovim stihovima smatra da je on ravan njegovim apostolima. Riječi, “Vi ste od ovog svijeta” znače, “Vi žudite za ovim svijetom.” Ovakav figurativni govor i idiomi se upotrebljavaju u svakom jeziku. (I naš, bosanski jezik, ih je pun.) S druge strane, u arapskom jeziku imaju izrazi kao što su, ibn-ul-vakt (sin vremena), ebul vakt (otac vremena), ebna-i zaman (sinovi vremena) i ebna-i-sebil (sinovi načina). [Vrijeme i način nemaju sina. Ovo su sve samo simbolični izrazi.]

Još jedan dokaz koji hrišćani iznose, u svojim nastojanjima da potvrde trojstvo, jeste trideseti stih desetog poglavlja Jevanđelja po Ivanu. Ovaj stih navodi da je Isa alejhisselam rekao, “Ja i Otac smo jedno.” (Ivan 10, 30) Takođe se ni ove riječi ne mogu protumačiti ni kao božanstvo ni kao identitet. Jer, ako pretpostavimo da je to Isa alejhisselam zaista rekao, on je to rekao dok je bio ljudsko biće i posjednik nefsa. U tom slućaju ujedinjavanje s Allahom je nemoguće. [Hrišćani koji iznose ovaj stih kao dokaz da dokažu Isaovu alejhisselam božanstvenost trebaju da nastave s čitanjem i da vide šta slijedi iza toga stiha. U tridesetom i narednim stihovima Jevanđelja po Ivanu piše: “Ja i otac jedno smo. A Čivuti opet uzeše kamenje da ga ubiju. Isus im reče: Mnoga vam dobra djela javih od oca svojega; za koje od onijeh djela bacate kamenje na me? Židovi mu odgovoriše, ‘Za dobro djelo ne bacamo kamenja na te, nego za hulu na Boga, što ti, čovjek budući, gradiš se Bog’ Isus im odgovori: ‘Ne stoji li napisano u zakonu vašemu: ja rekoh bogovi ste? Ako one nazva bogovima kojima riječ Božija bi, i pismo se ne može pokvariti; Kako vi govorite onome kojega otac posveti i posla na svijet: hulu na Boga govoriš, što rekoh: ja sam sin Božij? Ako ne tvorim djela oca svojega ne vjerujte mi. Ako li tvorim, ako meni i ne vjerujete, djelima mojima vjerujte, da poznate i vjerujete da je otac u meni i ja u njemu!’ Tada opet gledahu da ga uhvate; ali im se izmače iz ruku.” (Ivan 10, 30-39) Oni koji su lično vidjeli Isa alejhisselama nisu govorili da je on bog. Naprotiv, oni su htjeli da ga ubiju zbog njegovih figurativnih riječi. Isa alejhisselam, za kog hrišćani kažu da je bog, koji stvara, i koji je uvijek prisutan, i koji će uvijek i vječno postojati, bježi od jevreja. Kakav je to (bog i) stvaralac koji bježi od svojih stvorenja?

Kada Isa alejhisselam kaže u trideset četvrtom stihu “Vi ste bogovi”, da dokaže svoju izjavu “Ja i Otac smo jedno”, tu ima još jedna stvar. U fusnoti kopije jevanđelja kojeg mi posjedujemo piše da je ovo takođe i šesti stih osamdeset drugog Psalma (poglavlja Zebura) u Starom zavjetu. U psalmima nakon ovog stiha slijedi sljedeće, “Vi ste sinovi Najuzvišenijeg.” Prema bukvalnom značenju ovog stiha i Isaove alejhisselam izjave, ljudi, kojima se on obratio riječima “Vi ste bogovi”, su postali pored Isa alejhisselama bogovi. Pitamo se: Da li ih je ikada ijedan hrišćanin prihvatio kao bogove? Hrišćani, koji iznose Isaovu alejhisselam izjavu, “Ja i Otac smo jedno”, da dokažu njegovu božanstvenost, odbacuju bogove koji su izjavljeni u produžetku razgovora, i tako postaju griješnici i odmetnici koji se ne slažu sa Isa alejhisselamom za kog oni vjeruju da je bog. Laže li bog? Ako upitamo hrišćane zašto oni ne prihvataju i ovaj dio, oni će nam reći, “To je figurativni govor. Njegove riječi, ‘Vi ste bogovi’ se ne smiju bukvalno shvatiti.” Ako ih upitamo, “Zar nisu i riječi ‘Ja i Otac smo jedno’ figurativni govor?” oni će nam odgovoriti, “Isa je božanstvo. To je osnovna doktrina hrišćanstva.”] Jedan drugi zaključak koji hrišćani izvode iz ovih riječi Jevanđelja po Ivanu je, “Isus Hrist (Mesija) nije samo savršeno ljudsko biće već i savršen bog.” Međutim, pošto se ljudske karakteristike ne mogu odvojiti od čovjeka, ne može biti ni govora o stvarnom jedinstvu čovjeka i boga. Šta više, Isa alejhisselam ovaj izraz ne upotrebljava samo za sebe već čak i za svoje apostole.

U dvadeset prvom stihu sedamnaestog poglavlja Jevanđelja po Ivanu piše, “Oče što si u meni i ja u tebi; da i oni nama jedno budu.” (Ivan 17, 21) “I slavu koju si mi dao ja dadoh njima, da budu jedno kao mi što smo jedno ... I da pozna svijet da si me ti poslao i da si imao ljubav k njima kao i k meni što si ljubav imao.” (Ivan 17, 22-23) Riječi “da budu jedno” u ovim stihovima znače “da se oni striktno pokoravju vjerskim zapovijedima i da čine pobožna djela.” Kada to znamo neće nam ni na pamet pasti nikakva božanstvenost.

Još jedan dokument koji hrišćani uzimaju kao svoj dokaz za trojstvo je sljedeća epizoda koja se nalazi u osmom i devetom stihu četrnaestog poglavlja Jevanđelja po Ivanu: Reče mu Filip: “Gospode! Pokaži nam Oca, i biće nam dosta.” Isus mu reče, “Toliko sam vrijeme s vama i nijesi me poznao, Filipe? Koji viđe mene, viđe Oca. Pa kako ti veliš, ‘Pokaži nam Oca?’” (Ivan 14, 8-9)

Ovaj njihov argument je pogrešan iz dva razloga.

Prvo: Allah dželle-šanuhu se ne može vidjeti na ovom svijetu. To je činjenica koju i hrišćani priznaju. U stvari, ovo viđenja (ili ma’rifet) je protumačeno kao “znanje” u uvodu knjige Izhar-ul-hak.

Drugo: Znati Mesiju ne znači “Znati ga fizički.” Hrišćani stoga zaključuju da “znati Mesiju” znači “znati ga u njegovoj božanstvenosti i otjelovjenju”. Ovaj zaključak je obavezan po hrišćanima koji vjeruju u trojstvo. Međutim, ni ovaj zaključak takođe nije ispravan. Jer, zaključak ne smije biti u kontradikciji sa logičkim dokazima i autentičnim pripovijedanjima. Ovaj zaključak je suprotan logičnom dokazu. Jer, kako smo ranije spomenuli Isa alejhisselam je držao apostole sebi ravnim.

Kako nas istoričari uče doktrina o tri hipostaze ili tri bića ili trojstvo nije ništa novo. To je jedno vjerovanje koje je usvojeno iz mnogobožačkih kultova. Kako se broj bogova povećavao, da privuče pažnju neukog stanovništva i pobudi osjećanja budnosti u njima, ugledne ličnosti mnogobožačkih zajednica su poredale bogove po njihovoj superiornosti, postavljajući jedne od njih kao poglavare a druge kao njihove potčinjene. Oni su međusobno potajno odlučili da održavaju ovaj poredak. Zerdušt (Zoroaster ili Zaratustra), [osnivač medžusija (vatropoklonika, obožavalaca vatre), temeljnog vjerskog sistema u drevnoj Perziji] je odabrao dva njihova idola, Ormuzda i Ahrimana, kao dva bića, i osnovao novi sistem vjerovanja koji se bazira na čudnom konfliktu između Ormuzda - boga svjetla i dobrote, i Ahrimana - boga duša, mračnjaštva, i zla. [Fariseji i dan danas slijede ovu pokvarenu vjeru. Oni čitaju Zoroasterovu knjigu Zend-Avesta.]

Veliki alim Indije, Mazhar Džan-i Džanan, ovako piše u svom četrnaestom pismu, “Brahmanizam (hinduizam) je prvobitno bio nebeska vjera. On je kasnije pokvaren.” Brahmani su prvi upotrijebili ovaj izraz, tri hipostaze (hipostaza=biće, osnova, suština, bit), trojstvo.

[Ovu ideju je ispravnije nazvati filozofijom ili doktrinom nego vjerom. Ova ideja (trojstva) je osnovana sedam stotina godina prije Isa alejhisselama unakazivanjem i sakaćenjem nebeske vjere. Brahma je bio uzrok ovog osakaćivanja. Na sankritskom jeziku Brahma znači sveta riječ. Ovaj izraz se upotrebljava i u hrišćanstvu za Isa alejhisselama. Kada upitamo hrišćane o Isa alejhisselamovoj božanstvenosti njihov prvi odgovor su neki stihovi iz prvog poglavlja Jevanđelja po Ivanu. Evo tih stihova: “U početku bješe riječ, i riječ bješe u Boga, i Bog bješe riječ,” (Ivan 1, 1) i, “I riječ postade tijelo i useli se u nas puno blagodati i istine; i vidjesmo slavu njegovu, slavu, kao jedinorodnoga od oca.” (Ivan 1, 14) Potpuno isto kao i u brahmanizmu (hinduizmu).] Isto tako, i članovi brahmanske kaste vjeruju u boga (ilah) koji se ostvario u imenu Brahma. Prema njihovoj doktrini je najviši i vječno ćuteći bog istinska i prava bit svega. Ali ovaj bog obavlja svoj posao kroz druga dva boga (koji se zovu) Višnu i Siva. Oni kažu da su oni jedan bog koji se manifestuje u trojstvu.

Brahma je po brahmanima stvaralac i ovog svijeta i svega drugog. On sve stvara. Njegov simbol je Sunce. Višnu je razum. On je bog koji sve štiti. On vlada sadašnjim vremenom. Njegov simbol je voda. Siva je bog života i smrti. On kontroliše naše i buduće vrijeme. Njegove odgovornosti su pravednost i osveta. Njegov simbol je vatra. [Brahmani vjeruju da njihov bog Višnu živi na nebu. Drugi bogovi izvještavaju Višnu da su se na zemlji pojavili izvjesni šejtani, i da su uznemirili red i tišinu, i da se on stoga mora roditi otjelovljen na zemlji i kazniti te šejtane i demone. Višnu je prihvatio ovu sugestiju. Da bi očistio zemlju od šejtana i demona on se otjelovio kao krišna, ratnik, kojeg je rodila djevica iz ratničke famelije. Djevica je unaprijed usnila o ovom. Krišna je naučio svoje znanje za šezdeset i četiri dana. On je radio kao čobanin. On je putovao nadaleko i naširoko. On je manifestovao čuda gdje god se pojavio. Kada su to brahmani vidjeli oni su ga prihvatili kao božanstvo, koje je sišlo u ljudskom obliku na zemlju. Brahmanski kaluđeri pripovijedaju mnoge mitove o Krišni.

Isto tako i budisti vjeruju da je Buda bog. Buda je, po budistima, živio na nebu prije silaska na zemlju. On je tražio mjesto gdje će se pojaviti na zemlji i na kraju je odlučio da se rodi kao član Sudhodana familije. Mit se ovako nastavlja: Njegova majka je dok je postila, zaspala na krovu palaće i usnila san. U snu joj se prikazao bijeli slon koji silazi s neba i oko sebe emituje svijetle krugove. On je, na njeno veliko iznenađenje, ušao u njenu matericu s njene desne slabine. Pred Budino rođenje su viđeni mnogi znaci. Njegova majka izlazi iz grada i rađa pod drvetom svoga sina. Budizam je prepun stvari koje razum i logika nikada ne mogu prihvatiti. Trojstvo, koje je kredo u brahmanizmu, budizmu, i hrišćanstvu, je isto. Ovdje ćemo nabrojati neke od njihovih sličnosti kao što su, ulazak boga u djevicu, njen porod, i vjerovanje ljudi da su oni božanstva:

1 - Isa alejhisselam je po hrišćanima umro i onda, tri dana nakon smrti, proživio (uskrsnuo ili vaskrsnuo). Isto tako je i krišna proživio nakon svoje smrti i popeo se na nebo.

2 - Isa alejhisselam je proživio iz groba a Buda iz mrtvačkog kovčega (sa tabuta).

3 - Isa alejhisselam je ranije rekao da će biti ubijen, spasio je duše u tamnici, odnosno paklu, i sjeo je nakon proživljenja iz groba na Allahovu desnu stranu. Buda je rekao da će se povući sa svijeta i otići u Nirvanu. (Prevodiočeva opaska: Nirvana u budističkoj filozofiji: “ugasnuće”, stanje vječitog i blaženog mira koje se nalazi s one strane svijeta svijesti i individualnog življenja. Do ovog stanja se dolazi potpunim ugasnućem svoga “ja” i volje za životom, tj. potpunim oslobađanjem duha od materije; u docnijem budizmu: blaženi život u nekom Budinom svijetu punom sjaja i velelepnosti.)

4 - Isa alejhisselam je, kada je uzašao na nebo, preuzeo dužnost i počeo s kontrolom nad svim stvarima u univerzumu. Isto tako je i Buda uspostavio na nebu sultanat i gospodarenje nad univerzumom.

5 - Jevanđelja jednoglasno nabrajaju Isaove alejhisselama očeve do Davida (Davuda alejhisselam), kojeg nazivaju Prvi melik (kralj, vladar). Isto tako i Budin rodoslov počinje s Mekavamatom, prvim vladarom. Trojstvo i tenasuh (metempsihoza) nisu postojali samo u Indijskim vjerama već takođe i u drevnim egipatskim vjerama. (Prevodiočeva opaska: Metempsihoza - seljenje duše iz jednog tijela u drugo poslije smrti. Vjera u metempsihozu bila je raširena kod Hindusa i Egipćana i ona sačinjava sastavni dio budističke, orfističke, Pitagorejske, Platonove, Plotinove, Empedoklove i drugih filozofija.) Amonra je glavno božanstvo starih Egipćana. Njegov simbol je sunce. Vjerovalo se da je on svojom voljom i govorom stvorio ovaj svijet. Oziris je njihov drugi bog i njegov pomagač. Oziris je došao na zemlju. On je podlegao raznim nevoljama i bio je ubijen. On je proživio i popeo se na nebo uz pomoć njihovog trećeg boga Izisa. Oziris je tako postao bog mrtvih. U drevnom Egiptu se vjerovalo da su kraljevi ili faraoni Amonraovi (sunčevi) sinovi. Stari Egipćani su vjerovali da oni, koji umru, idu Ozirisu na polaganje računa (hesab)]

Osnivač ove doktrine na zapadu, koja se bazira na tri hipostaze, je filozof Time (Timeios). On je živio u gradu Lokres, nekih pet stotina godina prije Isa alejhisselama. On je bio Pitagorin učenik. On je od njega naučio ovu doktrinu o tri hipostaze (bića, osnove). [Pitagora je rođen 580. godine stare ere na otoku Samos. Priča se da je umro u Metaponti 500. godine stare ere. O datumima njegovog rođenja i smrti postoje drukčija pripovijedanja. On je u mladosti došao u Italiju, u grad Kroton. Odatle je putovao u razna mjesta, zadržavajući se u Egiptu i na Bliskom istoku. On je za vrijeme svog boravka u Egiptu stekao obimno znanje o starim egipatskim vjerama i kultovima. On je od Egipćana naučio i prihvatio metempsihozu i vjerovanje u tri boga. On je u Egiptu takođe naučio i geometriju. Teorema koja je danas poznata pod imenom “Pitagorina teorema” je u to vrijeme već bila bila dobro poznata i upotrebljavana u Egiptu. Ona (dijelovi znanja kao što je ova teorema) je došla u Egipat iz Vavilonije, koja je u to vrijeme bila jako napredna u astronomiji (ilm-i nudžum), matematici i astrologiji. Vavilonci su ove nauke naučili od Poslanika Idrisa, alejhisselam. [Ime ovog velikog Pejgambera se spominje u Kur’ani kerimu. Hrišćanski učenjaci uglavnom poistovjećuju njegovo ime s Enokom.] Pitagora je otišao u Vaviloniju gdje ih je dobro naučio. On je, kada se vratio u grad Kroton, otvorio školu i osnovao novi način, ili novu školu, koja se zvala po njemu. Njegovi kaluđeri su o njemu izmislili mnoge mitove i tvrdili su da je on poslanik. Neki od njih su čak rekli i to da je on bog.

Pitagora je rekao da su brojevi bit postojanja. On je vjerovao da su brojevi od jedan do deset sveti. On je vjerovao da su brojevi jedan, dva, i tri, tri suštine i srž. Pitagorovci tvrde da je broj jedan neosporiv, i vječni izvor svemira, i, prema tome, prva hipoteza. Po njima je broj dva žena i kroz koju je postao sav svijet. Ona je druga hipoteza. Broj tri je treća hipostaza koja predstavlja vječno trojstvo univerzuma. Oni tvrde da su ove tri hipostaze suština svijeta i kosmosa. Na primjer, oni kažu da su tijelo, život, i duša, bit svemira. Oni kažu da se vasiona sastoji iz tri svijeta, odnosno, svijeta prirode, čovjeka, i boga. Po pitagorovcima, pošto je sve napravljeno u trojkama, stvaranje započinje iz trojstva koje je sastavljeno iz stvaralačke želje, toka zvijezda, i stalno poboljšavajućeg svemira. Knjiga La Pensee Grecque, koju je napisao Gomprez, opširno govori o Pitagorinim brojevima i drugim filozofskim pogledima. Po Pitagori, prva hipostaza, odnosno bog - koji je svemoguć - se ne može razumom shvatiti. Pitagorovci ne jedu meso zato što vjeruju da su duše vječne [besmrtne] i da se duše mrtvih sele u životinje. Time, istaknuti Pitagorin učenik, je slijedio put svoga učitelja.]

Time ovako kaže u svojoj knjizi Ruh-ul-alem: “Prvo, stvorenja imaju vječni idealni uzor (fikr-i misal-i daimi) koji je prva riječ, prva hipostaza, koji je duhovni a ne materijalni, i koja se prema tome ne može shvatiti razumom. Drugi stepen je madde-i gajr-i muntazime, koji je druga izgovorena riječ, druga hipostaza. Iza ovoga dolazi treći stepen, sin to jest značenje svijeta, koji je treća hipostaza. Sav kosmos se sastoji iz ove tri klase. Sin je htio da napravi divnog boga pa je napravio boga koji je stvorenje.” Ove izjave, iako su komplikovane i nerazumljive, su doprle do Platona. [Postoji i predaja koje kaže da je Time bio jedan od Platonovih učitelja zato što je Platon rekao da je njegov veliki učitelj, Sokrat, bio zajedno sa Timeom na jednom skupu. Time je imao tri rada. Oni su Matematika, Pitagorin život i Bit kosmosa (Ruh-ul-alem). Dva su izgubljena. Njegova knjiga Bit kosmosa, koja nije izgubljena, je zadala filozofima veliki posao zato što između ideje koja je izvedena iz prvih šest poglavlja ove knjige i Platonovog govora o Timeu (Timaeusu, Timeiosu) nema velike razlike.]

Platon je modifikovao Timeovu ideju. Platon je predložio postojanje trojice bogova. On je rekao:

Prvi bog je Otac. On je najviši i stvaralac i otac druga dva boga. On je prva hipostaza.

Drugi bog je osnovni, vidljivi bog, Očev predstavnik (vezir). On je nazvan Logos što znači riječ, shvatanje.

Treći bog je kosmos.

Po Platonu su značenja [ideje] bit postojanja. [Platonova ideja se odnosi na, i znači, postojanje, koncepcija, prototip. Ona u platonizmu znači nepromjenjiv vječno postojeći uzorak od kojeg su sve klase bića samo nesavršene kopije. Platon dijeli kosmos na dva svijeta. Prvi svijet je svijet koji se može osjetiti i opaziti, svijet ćula. Drugi je stvarni svijet, svijet ideja. Dok je stvarni svijet, ili svijet ideja, vječan, svijet ćula se stalno mijenja.] Postojanje ideja ne ovisi o našem razumu i zamišljanju. One postoje u nematerijalnom životu koji je specifičan za njih. Platon upućuje svaku stvarnost, tj. ideju, višim stvarnostima. Ovako se sve stvarnosti i ideje upućuju JEDNOJ apsolutnoj stvarnosti. Ova JEDNA apsolutna stvarnost - dobro - je bog. Druge velike ideje ili stvarnosti su pod njegovom komandom. Niže ideje su - zlo - i one su đavo. I druge niže ideje su pod njegovom komandom.

[Platon je rekao da je Otac bog, otac kosmosa, onaj kog on prihvata (vjeruje) kao JEDNOG i koji u sebe uključuje ideje, i kog on naziva “dobro”, i za koga vjeruje da je identičan sa bogom koji se kreće i živi. Ovo je prva hipostaza (biće ili uknum). Otac bog, to jest jedinstvo ideja, je stvorio duh koji je dao materiji njen sistematski red i koji je sasvim drukčiji od materije. To je očev sin. Ovaj duh je biće koje je posrednik između stvaraoca i stvorenja. On je druga hipostaza.

Platon kao i drugi stari grčki filozofi, kao što su Pitagora i Time, su naučili ove svoje poglede i opservacije o duhu - kojeg su nazvali “druga hipostaza” - iz knjiga poslanika Adema i Šita (Šisa) alejhimesselam i od vjerskih učenjaka koji su čitali i znali te knjige. Oni su onda iskrivili ove poglede pokušavajući da ih objasne svojim nedovoljnim znanjem i kratkom pameću. Plato kaže u svom “Menon govoru” da je duša vječna, da je došla na zemlju više puta, i da je vidjela sve na ovom dunjaluku (opipljivom svijetu) i na ahiretu (budućem, onom, neopipljivom svijetu). On u svom “Phaidros govoru” dijeli dušu na tri dijela: Prvi dio je razum koji je naklonjen idejama. Drugi i treći dio su dijelovi koji se odnose na težnje i osjećaje. Jedan od njih slijedi razum i vodi dobru, to jest bogu, dok drugi teži zlim tjelesnim željama.] Leš ili tijelo je tamnica u koju je duša bačena nakon njenog preliminarnog boravka u bestjelesnom svijetu ideja. [Ovako je nastalo čovječanstvo koje je napravljeno od duše i tijela.] Cilj morala je oslobađanje duše iz okova koji je drže svezanu u tamnici tijela. Seframk kaže da je sticanje vrlina i savršenstva put sticanja sreće. Platon kaže, “U vrlini je potpuno savršenstvo sreće. Vrlina i savršenstvo su zdravlje, spas, i ravnoteža duše. Da bi postigli sreću dovoljno nam je samo da nastojimo da steknemo vrlinu, i da ne razmišljamo o ovosvjetskim prednostima i žudnjama za onosvjetskim nagradama.

Prema filozofiji stoičke škole (revakijjun), “Samo je dobročinstvo vrlina i samo je zlo grijeh. Zdravlje, bolest, bogatstvo, siromaštvo, pa čak i život i smrt, nisu ni dobri ni zli. Do čovjeka je da ih napravi dobrim ili lošim. Čovjek mora vjerovati u Allahovo dželle-šanuhu predodređenje, odnosno u sudbinu, i predati svoju volju Allahovoj dželle-šanuhu volji. Čovječanstvo je kao stado. Njegov pastir je zdrav razum (akl-i umumi), to jest logos, koji je stvaralačka snaga prirode. Svi ljudi su braća. Njihov zajednički otac je zoz ili bog. Zoz je duša svog kosmosa. On je jedan i vječan (kadim). Drugi bogovi su njegovi dijelovi. [Revakijjun (ili stoicizam) je filozofija koju je osnovao filozof Zenon. Ovu filozofiju slijede neki grčki filozofi.]

Sljedbenici išrakijjun filozofske misli uključuju mir i milost do te mjere da kažu da se onaj, ko učini nekom dobro, bolje osjeća od onog kome je učinio to dobro. [Ovaj pravac u filozofiji se zove ilumizam. Ilumizam je produžetak pitagorizma i platonizma. Ploin je osnivač neoplatonizma. On je usvojio Platonovu teoriju o idejama.]

Riječi, “Okus davanja je veći od okusa uzimanja,” koje se nalazi u današnjim jevanđeljima i koje se pripisuje Isau alejhisselam su identične s osnovnim principom išrakijjunske filozofije. [To znači da stoici i iluministi predstavljaju i prikazuju činjenice koje su preuzeli iz vjerskih knjiga i od vjerskih učenjaka kao svoje poglede i pronalaske. Veliki učenjak islama imam-i Muhammed Gazali rahmetullahi alejh u svojim knjigama El-munkizu mineddalal i Tehafut-ul-felasife ovo detaljno objašnjava i izlaže. [Imam Gazali rahmetullahi alejh je preselio na ahiret 504./1111. g.n.e.]

Filozofska škola koju je Platon osnovao je živjela zajedno sa svojim principima sedam ili osam stoljeća. Pogledi ove filozofije su se raširili dalje od Italije. Oni su imali u trećem stoljeću najdramatičniji uticaj na aleksandrijsku školu.] Kada se Isa alejhisselam pojavio Platonova doktrina o tri hipostaze, kao i njegovi drugi filozofski pogledi, su se već bili uvukli u aleksandrijsku školu u kojoj su bili podučavani. U stvari, čak je i Philo, čuveni židovski učenjak toga vremena, želio da uvede ovu doktrinu trojstva i u principe Musaove alejhisselam vjere. Želeći to, on je rekao, “Tevrat kaže da je svijet stvoren za šest dana. To je tačno jer je tri pola od šest. Broj dva je jedna trećina od šest. Ovaj broj je i muškog i ženskog roda. Bog je oženio razum i razumom dobio sina. Taj sin je svijet.” Philo je nazvao ovaj svijet i anđele (meleke) kelima-i ilahijja. To je bio efekat Platonove filozofije. [Platonizam, koji je kasnije nazvan neoplatonizam, je zadao najjači udarac nazaretskoj ili Isaovoj vjeri. Drugim riječima, treće stoljeće nove ere (hrišćanske ere), dok je neoplatonizam bio na vrhuncu svoje moći, je bilo istovremeno i period u kom je hrišćanstvo bilo vjera Rimske Imperije. Pristaše te filozofije su pokvarile ovu vjeru jedinstva (tevhida) koja se bazira na Allahovom dželle-šanuhu postojanju i jedinstvu i Isaovom alejhisselam poslanstvu. U ovu vjeru je takođe kasnije ubačena i idolatrija. Sv. Augustin, koji je živio u četvrtom stoljeću naše ere (354-430), je pokušao da preobrati Platona u hrišćanstvo - da ga hristijanizira. Augustinovi pogledi o Bogu, duši, i kosmosu - koje on predlaže u svojoj knjizi De Trinite - koju je napisao sa ciljem da dokaže trojstvo, su identični sa Platonovom filozofijom. On je upotrijebio Platonovu izjavu “Razum, želja i osjećanje sačinjavaju ljudsko biće” kao svjedoka za dokaz trojstva i rekao, “Iako tri osobe u trojstvu izgledaju različito one sačinjavaju jednog Boga.” On potvrđuje da su Platon i njegovi učenici shvatili pravoga Boga. On upotrebljava Platonove filozofske ideje kao oslonac i dokazuje da je “Riječ” stvaralac i da je Isa alejhisselam “Riječ”. Augustin kojeg hrišćani poštuju i prihvataju kao sveca potvrđuje da hrišćanski temelji, kao što su trojstvo, dobro, i zlo, postoje u svim egzaktnim identitetima u Platonovoj filozofiji. On, povrh toga, citira Platonove poglede kao dokument za dokaz trojstva. Pogledi osobe koja je umrla tri stotine i pedeset (350) godina prije nove ere su istovjetni sa osnovnim temeljima hrišćanstva. Teško pitanje za hrišćane da odgovore. Ovo podudaranje pokazuje da je Platon bio suvremenik Isaa alejhisselam. I to je istina. Ova istina je objašnjena u dvije stotine šezdeset i šestom (266) pismu knjige Mektubat koju je napisao veliki učenjaka islama, imam-i Rabbbani Ahmed Faruki rahmetullahi alejh. [Imam-i Rabbbani rahmetullahi alejh je 1034./1624. g.n.e. preselio na ahiret u gradu Serhend u Indiji.]

Nadalje, Toma Akvinski, jedan od crkvenih ličnosti dvanaestog stoljeća nove ere, je pokušao da dokaže hrišćanske principe, a posebno trojstvo, Aristotelovom filozofijom. A Aristotel je bio Platonov učenik. Pošto obim ove naše knjiga ne dozvoljava mi u njoj ne možemo spomenuti sve crkvene svece koji su bili odani branioci Platonove i Aristotelove filozofije. Ali, mi ćemo se ipak dotaći jedne osvjetljavajuće činjenice koja će dati našim čitaocima jedno realnije stanje stvari po ovom pitanju. Suprotstavljanje Platonovoj i Aristotelovoj filozofiji ili njeno ne prihvatanje ili čak i najmanje kontriranje toj filozofiji su crkveni tribunali (sudovi) tokom cijelog srednjeg vijeka, pa čak i nakon ostvarivanja renesanse u Evropi, uzvraćali smrtnom kaznom koja se zvala inkvizicija. [Inkvizicija je, kao naročita papina ustanova, vladala u svim zemljama zapadne Evrope. Naročito je po zlu poznata inkvizicija u Španiji, gdje je auto da fe progutao hiljade nevinih žrtava.] Pitamo se kako ovo objašnjavaju današnji hrišćani, trinitarci? Sigurno je da su filozofije Platona (platonizam), revakijjuna (stoicizam), išrakijjuna (gnosticizam), kao i filozofije drugih grčkih škola imale odlučujuće uloge u formiranju principa hrišćanstva. Ovo je detaljno i sa dokazima objašnjeno u knjizi koja se zove The Influence of Greek Ideas on Christianity koju je napisao Dr. Edwin Hatch.]

Kako se razumije iz prethodnih izjava, koncepti, kao što su, čišćenje srca od zlih osobina, sticanje sreće usvajanjem lijepih moralnih navika, pomirenje sa sudbinom, posjedovanje uzdanje u Allaha dželle-šanuhu (tevekkula), prihvatanje ljudskih bića sinovima i djecom Allaha dželle-šanuhu, kao i prihvatanje Allaha dželle-šanuhu kao zajedničkog oca sviju, ne pripadaju isključivo jevanđeljima. O njima se, stotinama godina prije jevanđelja, raspravljalo među grčkim filozofima [pa su ih, pošto su ih podučavali Pejgamberi božanskih vjera, razni filozofi pokušali objasniti na razne načine.] Sigurno je da izjave, koje se odnose na trojstvo, nisu postojale u ranijim božanskim vjerama niti u originalnim kopijama jevanđelja nego su ih izmislili grčki filozofi, i kasnije, nakon širenja hrišćanstva u Grčkoj i Aleksandriji, ubacili u jevanđelja koja su napisana.

Isa alejhisselam je rođen u mjestu u kom su stanovnici živjeli po principima Musaove alejhisselam vjere. On je sve do svog uzlaska [do vremena kada ga je Allah dželle-šanuhu živog uzdigao na nebo] radio sve po Musaovom alejhisselam zakonu (šerijatu). On se sa Izraelćanima pridržavao zapovijedi koje su im bile dodijeljene. On je u sinagogama propovijedao i podučavao temelje Tore (Tevrata, Mojsijevog zakonika). Onima, koji su se udaljili od Musaove alejhisselam vjere, je pripovijedao Musaovu alejhisselam vjeru i učio ih načinima pridržavanja onako kako ta vjera propisuje. On je pazio one Izraelćane koji su se strogo pridržavali te vjere. Jahja alejhisselam (Ivan krstitelj) je krstio u rijeci Jordanu i njega i druge jevreje. [Rijeka Jordan se nalazi u Palestini. Ona je duga 250 kilometara.] On je kada je bio rođen osunnećen (obrezan). On nije nikog krstio, postio je, i nije jeo svinjetinu. On nije rekao, “Allah je ušao u mene. Ja sam Allahov ezeli (iz vječnosti u prošlosti) i ebedi (vječno u budućnosti) sin. Ja imam dvije prirode, tj. ja sam savršeno ljudsko biće i Allahov sin, tj. božanstvo.” On nije rekao, “Sveti duh (Ruh-ul kuds) radi po očevim i mojim zapovijedima. Vjerujte u tri božanstva, tj. Oca, Sina, i Svetog duha.” On jeste rekao, “Ja sam došao da ispunim Musaov (Mojsijev), alejhisselam, zakonik a ne da ga pokvarim.” Sve knjige istorija su saglasne da među Nazarećanima nije bilo trojstva, ni za vrijeme Isa alejhisselama, ni za vrijeme njegovih apostola. Izraz “tri bića” (tri hipostaze, tri uknuma) se među hrišćanima pojavio tek pred kraj drugog vijeka nove ere. Oni koji su vjerovali u ovu doktrinu o tri bića su izvjesno vrijeme prikrivali ovo svoje vjerovanje od Isaovih alejhisselam sljedbenika (Nazarećana), jer je ova njihova doktrina bila u potpunoj suprotnosti sa vjerom koju je Isa alejhisselam propovijedao. Oni su potajno nastojali da ovo svoje vjerovanje rašire. U međuvremenu su pristalice trojstva [tri boga] izdale Jevanđelje po Ivanu i takozvane apostolske poslanice (tj. pisma), na primjer, Pavlove poslanice, koje su napisane kasnije, nakon apostola. To je izazvalo mnoge svađe, polemike, i razdor među Nazarećanima - sljedbenicima Isa alejhisselama. I Nazarećani, koji su vjerovali da je Allahu dželle-šanuhu jedan (unitarci), i oni koji su vjerovali u trojstvo (trinitarci), su se marljivo potrudili i pokušali da popularišu svoje vjerovanje i savladaju protivnika. Pisari i jedne i druge strane su svakodnevno pisali nova jevanđelja i bezbrojne pamflete i poslanice koje su se pripisivali apostolima. Na kraju su se svađe do te mjere pojačale da su izazvale da se hrišćanski svijet, početkom četvrtog stoljeća nove ere, podijeli na dvije velike skupine. U prvoj grupi su bili hrišćani koji su propovijedali da je Isa alejhisselam isto što i Allah, i da među njima nema razlike. Njihov vođa je bio istanbulski biskup (episkop) Atanasije. S druge strane, pripadnici druge grupe su svečano izjavili da je Isa alejhisselam najviši od svih stvorenja i da je Allahov dželle-šanuhu rob i Poslanik. Njihov vođa je monah (kaluđer) Arius (ili Arije) i Eusebius, biskup Nikomedije (Izmita). [Prije njih je antiohijski biskup, Junus Semmas, rekao da je Allah dželle-šanuhu jedan. Mnogi su se povratili na pravi put. Međutim, kasnije su popovi, pristalice trojstva, počeli da obožavaju tri boga i šire ovu doktrinu. Na ovaj način se broj sljedbenika trojstva povećao.] Sukobi između onih koji su vjerovali u trojstvo i onih koji su vjerovali da je Isa alejhisselam bio rob i Poslanik su izazvali duhovni nemir u narodu. S druge strane, državne afere se nisu mogle ispravno obavljati. Na osnovu svega ovoga, car Konstantin Veliki je odlučio da ovim neredima stane na kraj pa je 325. g.n.e. sazvao u Nikeji ekumenski sabor. [Nikejski sabor - (koncil ili opšti vaseljenski crkveni sabor) svesvjetski crkveni sabor koji je 325. godine sazvao Konstantin Veliki u vitinijskom gradu Nikeji radi rješavanja arijanskih raspri, svađa. Na njemu je arijanizam proglašen za jeres i donesen tzv. nikejski simbol vjere.] Ovom saboru je prisustvovalo eminentno sveštenstvo. Sljedbenici Atanasija su nakon dugih debata postali dominantni. Tri stotine sveštenika se složilo da je Isa alejhisselam jedinstveni Allahov sin, Allahov potomak, Allah od Allaha, svjetlo od svjetla, pravi Allah od istinskog Allaha. Sljedeće izjave su uzete, i parafrazirane, iz dvadeset trećeg poglavlja osme knjige istorije koja se zove Nisfur, i petog toma istorije Barunijus. Ove knjige podnose izvještaj Nikejskog sabora: “Dva člana skupa, dva biskupa, Karizamet i Mizunijus, su umrla za vrijeme debata između Arijevaca i Atanasijevaca. Kada se sabor završio oni su proživjeli u svojim grobovima, i potpisali napisanu odluku sabora, i opet ponovo umrli.” U ta vremena, kada je bilo lako perom oživjeti mrtve, čak su i crkveni istoričari - od kojih se očekivalo da budu povjerljivi - podlijezali žarkom pripovijedanju ovakvih laži. Oni su se, ubacivanjem u nazaretsku (Isaovu) vjeru mnoštva drugih sličnih čudnosti, vrtili oko ovih ismijavanja, da bi, da tako kažemo, popularisali jednu ovaku vjeru kao istinu.

[Arijus je na kraju Nikejskog sabora, uz pomoć Atanasija i Aleksandra, aleksandrijskog biskupa, je bio proklet i proglašen nevjernikom (kafirom). Arius je rođen 270. g.n.e. u Aleksandriji. [Postoji i predaja koja kaže da je on rođen u Bengaziju]. On je živio još nekoliko godina nakon njegove osude (proklinjanja). U međuvremenu mu je posredstvom Eusebiusa, nikomedijskog biskupa, i prinudom cara Konstantina, bilo oprošteno. Njega je, čije je sada ime bilo Arijan, car Konstantin Veliki pozvao u Carigrad (Istanbul). On je, usprkos velikih prepreka od strane biskupa Aleksandra skoro savladao trinitarce, kada je, 336. g.n.e. iznenada umro od velikih bolova. Poslije njegove smrti se njegova sekta puno raširila. Ovu sektu je zvanično prihvatio i zaštitio nasljednik cara Konstantina, njegov sin Konstancije i njegovi nasljednici.

Atanasije je rođen 296. g.n.e. u Aleksandriji. On je bio čuven po svojim pogledima trojstva koje je on predložio 325. g.n.e na Nikejskom saboru. On je 326. godine postao aleksandrijski biskup. On se strastveno borio protiv Arijeve sekte, i činjenice da je Isa alejhisselam ljudsko biće i Poslanik. Njega su Arijevi sljedbenici osudili 335. g.n.e na saboru koji je održan u gradu Suru. On je četiri godine kasnije, na rimskom saboru, ponovo postao biskup. On je umro u Aleksandriji 373. g.n.e. On je napisao knjigu protiv Arianizma. Dan sv. Atanasija se proslavlja 2. maja.]

Prema zapisniku Nikejskog sabora u tom stoljeću je svugdje bilo mnogo kopija jevanđelja. Bilo je nemoguće reći koja su ispravne a koje nisu. Sabor je diskutovao o pedeset četiri kopije jevanđelja. Sveštenici koji su tu bili prisutni su, kada su pročitali ove kopije jevanđelja, uvidjeli da pedeset jevanđelja nema osnove. Oni su odbacili ovih pedeset jevanđelja. Odlučeno je da su četiri kopije originali i da su ostala jevanđelja pokvarena. Od tada [325. g.n.e.] se ne priznaje nijedna druga kopija jevanđelja osim ove četiri [Matej, Marko, Luka, Ivan (Jovan)]. Sve druge kopije koje su postojale su bile uništene. Saboru je prisustvovalo preko dvije hiljade sveštenika. Većina prisutnih se saglasila sa Arijem i vjerovala je da je Allah dželle-šanuhu jedan i da je Isa alejhisselam samo Njegov rob i Poslanik (Resul). Ali, pošto je Atanasije bio carigradski biskup, većina biskupa se [iz straha da ne izgubi položaj] pridružila Atanasiju. Iako vjerske stvari zahtijevaju najveću pažnju i najdublju analizu i objašnjavanja ispravnih odgovora, sveštenici su, iz straha da ne izgube položaj, ostavili Arija i njegove sljedbenike da izgube. Arije je nakon ovog bio ekskomuniciran. Atanasije je kasnije bio svrgnut s položaja biskupstva a Arije je bio pozvan u Carigrad. [Međutim, on je kako smo prije naveli umro prije dolaska u Carigrad (Istanbul). Car Konstantin Veliki je već ranije primio Arijevu sektu.] Poslije smrti cara Konstantina su između Atanasijevaca i Arijevaca 337. g.n.e. izbili ozbiljni konflikti. Arijevci su nakon ove sve gungule ispali kao pobjednici. Arinizam je dugo vremena bio puno nadmoćniji. Atanasijevci su kasnije postali dominantniji. Oni su podvrgli Arijevce raznim mučenjima i proganjanjima.

[Prema knjizi Kamus-ul-a’lam, “Car Teodosije (takođe poznat i kao Flavius Theodosius) je bio potpuno zabranio Arianizam. On je naredio da se Arijevci poubijaju.”]

Doktrina trojstva je osnovana, i usvojena, na Nikejskom (vaseljenom ili svesvjetskom) saboru. Ruh-ul-kuds (Sveti duh) je još uvijek bio neizvjesno pitanje. Trebalo je isto tako uvesti i Sveti duh. Tako je, takođe, i to pitanje bilo riješeno na saboru koji je održan 381. g.n.e. u Carigradu. Odlukama koje su usvojene na Nikejskom saboru je dodato sljedeće načelo, “Sveti duh je takođe Allah koga moramo voljeti. [On ima istu bit kao i otac i sin.] On izvršava sinovu naredbu. On se mora zajedno sa sinom obožavati.” Kasnije je rimska crkva unaprijedila ovaj koncept i rekla da Sveti duh izvršava očeve naredbe pa je s toga osnovno načelo, “Sveti duh izvršava naredbe i Oca i sina.” Ovu odluku je 440. g.n.e. prvo potvrdilo špansko sveštenstvo a onda i sabor koji je održan 674/1274. g.n.e u Lionu.

Nakon što su ovako odlučili o Svetom duhu došao je red na hazreti Merjemu (Mariju). Sabor koji se 431. g.n.e. sastao u Efezu je odlučio da je ona zaista Allahova majka, i da, prema tome, Isa alejhisselam otjelovljuje u jednoj osobi dvije prirode - ljudsku i božiju. Carigradski patrijarh Nestorijus koji je bio prisutan na saboru je predložio da se hazreti Merjema nazove “Majka Isusa Hrista” (Majka Mesije Isaa), što mu je donijelo čuveni nadimak Juda Iskariot.

[Nestorijus je bio sirijski sveštenik. Njega je imenovao carigradski patrijarh Teodosije II. On je bio izuzetno okrutan prema Arijevcima. On je palio kuće u kojima su se Arijevci sastajali zajedno sa njihovim ukućanima. On se protivio izrazu “božija majka=Theotokos” koji je značio hazreti Merjem. On je znao jednog monaha kojem je mogao vjerovati. Taj monah se zvao Anastazius. On je živio u Antiohiji. On je pozvao ovog monaha u Carigrad i rekao mu da svugdje propovijeda. Anastasius je govorio, “Neka niko ne naziva Merjemu (Mariju) Allahovom majkom zato što je ona bila ljudsko biće. Ljudsko biće ne može roditi Allaha.” Njegovi govori su razdražili njegove protivnike, sveštenika Kirila (Kyrillos, Cyril) i njegove pristalice. Kiril je obavijestio o ovom papu Celestina I. Papa, koji je već bio ljubomoran na Nestorijusev veliki uticaj, i ogorčen zato što nije pitan za njegovo mišljenje o hazreti Merjem, je sazvao 430. g.n.e. sabor na kom je izdao odluku da je hazreti Merjem “Allahova majka,” i zaprijetio Nestorijusu ekskomunikacijom. Ovaj događaj je još više pojačao uznemirenost. Shodno tome, 431. g.n.e. se održao Efeški sabor na kom je prisustvovalo nekoliko čuvenih sveštenika. Sveštenik Kiril i njegove kolege su tražili od Nestorijusa da protumači i objasni misli crkve zvane Theotokos. Kasnije je crkva jednoglasnom odlukom 159 biskupa ekskomunicirala i proklela i Nestorijusa i njegovo vjerovanje Nestorijus je protjerivan u razna mjesta. On je na kraju, 451. g.n.e., umro u pustinji gornjeg Egipta koja se zove Velika oaza.

Nestorijus je imao tri tvrdnje:

1 - Isa alejhisselam otjelovljuje dvije jasno različite osobe: Riječ, odnosno boga, i ljudsko biće.

2 - Ove dvije karakteristike se ne ujedinjuju fizički. Njihovo ujedinjenje je bestjelesno.

3 - Hazreti Merjema je majka Isusa, ljudskog bića, a ne boga (Riječi).

Hrišćanska sekta koju je Nestorijus osnovao se zove nestorijanizam. Danas većina nestorijanaca živi u Siriji.

Dakle, načela i najvažnije vjerske principe, za koje protestanti i drugi hrišćani tvrde da su “min indillah” [poslani od Allaha], je osnovala jedna grupa koja se sastojala od par stotina sveštenika. Ovi sveštenici su mogli slobodno izabrati ili odbaciti teoriju koja je predložena kao vjersko načelo. Oni su tu teoriju mogli promijeniti ili prekrojiti onako kako su mislili da bi ona trebala biti u njihovoj vjeri. Na ovaj način, hrišćanstvo je postalo vjera koju niko ko ima zdrav razum ne može prihvatiti. Ovo je razlog zašto se mnogi visokoobrazovani Evropljani i naučnici odriču hrišćanstva. Velika većina njih je počašćena islamom.] [Molimo vas da pogledate našu knjigu Why Did They Become Muslims koja je dostupna od Izdavačke kuće Hakikat Kitabevi, Fatih, Istanbul, Turska.]

Nakon ovih grčenja se pojavilo i pitanje je li dozvoljeno obožavati slike, idole, kipove, i kumire, zato što Musaova alejhisselam vjera zabranjuje obožavanje slika i kipova. Dakle, u ranim danima Isaove vjere su svi apostoli i njihovi učenici izbjegavali obožavanje kipova i slika. [Hrišćanstvo se raširilo po evropskim zemljama kao što su Italija i Engleska.] Pošto su stanovnici ovih država prvobitno bili neznabošci oni su bili naklonjeni obožavanju idola. [Oni su imali kipa i kumira za svakog boga u kog su vjerovali. Među njima je bila najsavršenija umjetnost izrada kipova, skulptura.] Kako se hrišćanstvo širilo po ovim zemljama izvjesni sveštenici su dali dozvolu da se [lažne] slike, koje su napravljene i koje se pripisuju hazreti Merjem, mogu duboko poštovati i obožavati. Nastale su svađe i prepirke zato što su se ovom suprotstavljala druga hrišćanska društva, koja su rekla da je to nesravnjivo sa suštinom vjere. Meteži su trajali do 787. g.n.e. U 171/787. godini je na Nikejskom saboru odlučeno da se ove slike i ikone [koje lažno predstavljaju Isa alejhisselama i hazreti Merjemu] trebaju obožavati. S druge strane, oni, koji nisu odobravali poštovanje i obožavanje ovih slika i kipova [ikona], se nisu prećutno složili sa ovom odlukom. Neslaganja i sukobi su se nastavili sve do 842. godine, kada su car Mihajlo (Mikhael) i njegova majka sazvali sabor u Carigradu. Na ovom saboru je zaključeno da je poštivanje i obožavanje idola, ikona [kipova, statua], i slika, je jedan od osnovnih činova vjerovanja i molitve (ibadeta). Proglašeno je da je svako - ko se protivi ovoj praksi obožavanja slika, idola, i kumira - jeretik.

[Rimska crkva se sve od momenta kada je Rimska Imperija usvojila hrišćanstvo ponosila činjenicom da su Petar i Pavle bili ubijeni u Rimu, i hvalila da je ona jezgro cijelog hrišćanstva.] Istočno-pravoslavna crkva (ortodoksna crkva) se 446/1054. godine oslobodila od jarma rimske crkve i postala pionir u osnivanju nove sekte koja se potpuno razlikovala od rimokatoličke crkve. Ortodoksna i rimska crkva se ne slažu u mnogim osnovnim principima. Na primjer, pravoslavci ne priznaju papinu duhovnu poziciju. Oni odbacuju ideju da je on Isaov alejhisselam i Petrov predstavnik. Oni ne vjeruju da Sveti duh izvršava naređenja i Oca i sina. Oni ne priznaju stepen i’rada na ovom svijetu. Oni se pričeščuju hljebom koji je napravljen od kiselog tijesta. Njihovi sveštenici se žene. Mržnja pravoslavaca prema papstvu i njegovom dosljednom razjedinjavanju je bio dovoljno jak alarm koji je probudio pape iz njihove ravnodušnosti (gafleta). Ali, oni su bili previše uobraženi (gurur) i arogantni (kibir) da nauče lekciju. Štaviše, papina arogancija, uobraženost, apatija, i indiferentnost kardinala su se čak i povećavali. Tako je 923/1517. g.n.e. ponikao protestantizam, drugo odvajanje od rimokatoličke crkve. Papa Liyman X (Julius II) je 1510. g.n.e., slijedeći stari obićaj, dao dužnosti ispovijedanja njemačkog naroda dominikanskim sveštenicima. Ova naklonost je opržila augustijske sveštenike. Oni su izabrali katoličkog sveštenika Lutera za svog vođu. [Martin Luter je bio Nijemac. On je rođen 1483. g.n.e. u Eislebenu gdje je 953/1546. godine i umro. Luter je odbio papino ispovijedanje i saslušavanje i predložio 95 principa koji su oblikovali protestantska načela. Većina njemačkih vladara je slijedila Lutera. Protestantizam, kakvog ga je Luter osnovao, priznaje samo jevanđelja. On ne priznaje ni papu. On odbacuje stvari kao što su, potpuno odustajanje od svijeta, zabranu ženidbe sveštenika, i ispovijedanje.

Izvjesno vrijeme nakon Lutera je došao Kalvin. On je uveo izvjesne reforme u protestantizam. On je osnovao jednu potpuno novu sektu. [Jean Calvin je Francuz. On je rođen 1509. g.n.e. Umro je 1564. godine u Ženevi.] Sekta koju je on osnovao se naziva kalvinizam. U ovoj sekti nema mjesta za očito (zahir) obožavanje (ibadet). U njoj nema papstva, biskupstva, i sveštenstva. Kalvinisti ne vjeruju da je kiseli hljeb koji jedu na pričešću isto što i Isaovo alejhisselam tijelo. Oni su odobrili obožavanje prošlih hrišćanskih svetaca [naročito apostola]. Oni potpuno oslobađaju čovjeka od njegove djelomične volje (irade-i džuz’ijje) i vjeruju da je već određeno hoćemo li ići u raj ili u pakao.

Sekte koje su osnovali Luter i Kalvin su se kasnije podijelile na razne podgrupe. Danas u Njemačkoj i Engleskoj ima najmanje pet stotina raznih hrišćanskih sekti koje nose ime protestantizma.

Kako nam ovi istorijski detalji pokazuju, današnja hrišćanska načela kao što su trojstvo i tri hipostaze, obožavanje koje se odnosi samo na srce i dušu (batin ibadet), i, shodno tome, neobožavanje onako kako nam pokazuju jasne (zahir) zapovijedi jevanđelja, nisu istinite i pouzdane biblijske zapovijedi. Ova načela su nešto što su sveštenici i crkveni skupovi, iz raznih sumnji i razloga, kasnije napravili i osnovali. Između katolika i protestanata su nastale velike kontradikcije u osnovnim vjerovanjima hrišćanstva, kao što su, pričešće (iša-i Rabbbani), papino predstavljanje (hilafet) Isa alejhisselama i Petra, svetost prethodnih svetaca, to jest apostola, razne dijete i gozbe, izmišljene slike hazreti Merjeme s Isaom alejhisselam u naručju, obožavanje portreta i ikona, svešteničko opraštanje grijeha, i prodaja mjesta u raju [za izvjesnu sumu novaca]. Njihovo razilaženje je došlo do te mjere da, prema svakoj grupi, svaka druga grupa zaslužuje pakao. S druge strane, prema izvjesnim drugim sveštenicima, što vjeruju i protestanti i katolici, obje grupe su u pravu u svojim izjavama jer je tvrdnja zasluge pakla - koju svaka grupa pripisuje drugoj grupi - inspiracija Svetog duha. [Drugim riječima obje grupe zaslužuju pakao - i katolici i protestanti.]

Nesuglasicama o tri hipostaze, koje su započele dvije stotine pedeset godina poslije početka hrišćanstva, i koje se među raznim crkvama nastavljaju do današnjih dana, nema broja. Uprkos svemu tome sve hrišćanske sekte se slažu po pitanju doktrine da je bog suština koja je sastavljena iz tri hipostaze (Oca, sina, i Svetog duha). Svaka sekta ima drukčije vjerovanje o prirodi ove tri suštine, o prirodi njihovog jedinstva, i njihovom međusobnom odnosu. Jedni misle da se pod pojmom tri bića (tri hipostaze ili tri osnove) misli na tri atributa jedne bitne osobe a ne na tri različite osobe. Drugi misle da se hipostaza logos (ilm, znanje) ujedinila s Hristovim (Mesijinim) tijelom i da je to bilo kao savršeno ujedinjavanje vina i vode. Pripadnici melekaijje (melchite ili melkite) sekte - hrišćanska crkva u Siriji - vjeruju da je ono bilo kao sunčevo obasijavanje kristala. Nestorijanci vjeruju da je bog postao krv i meso i postao Mesija. Ja’kubijje sekta (monophysites) vjeruje da se bog pojavio u ljudskom biću. Ovo pojavljivanje je kao pojavljivanje meleka (anđela) u ljudskom obliku. Prema drugim sektama, bog se ujedinio s ljudskim bićem na način kao što se duša ujedinila s tijelom. Na ovaj način su, u Isaovu alejhisselam [nazaretsku] vjeru, ubačene stvari koje razum i logika ne mogu nikad prihvatiti. Alimi nauke o kelamu, i oni koji imaju razum, su dokazali da su ova sva vjerovanja netačna. Oni koji hoće da znaju više o ovom se mogu obratiti knjigama ovih učenjaka. Pošto protestanti nisu bili u stanju da dadnu odgovore na odgovore i zamjerke koje su im upućene u nauci kelama oni nisu imali drugog načina nego da kažu, “Ovo je jedna od božijih tajni koje ljudski razum ne može shvatiti.” Ne treba se ni pomenuti kolika je vrijednost jednog ovakvog odgovora u očima razboritih ljudi.

Izvjesni istaknuti protestanti kažu, usprkos ovim svim činjenicama, da Kur’ani kerim [haša] nije istinita nebeska knjiga zato što on u sebi nema doktrine trojstva. Ovo je slično slučaju narkomana koji je došao u zlataru da kupi hašiša. Kada mu prodavac kaže da oni ne prodaju hašiš već nakit i drago kamenje narkoman mu kaže, “Ti onda nisi pravi trgovac.” Ova protestantska izjava nema vrijednosti isto kao što ni njihove druge riječi nemaju vrijednosti.

Zapažamo da hrišćanski misionari počinju da, sistematski, među muslimanima, šire ovu svoju doktrinu trojstva. Mi, nažalost, vidimo da su oni prevarili neke neuke muslimane. Oni, na primjer, naročito kada hoće da disciplinuju i zastraše djecu, pokazuju prstom prema nebu i kažu, otac Allah i djed Allah, kao da je Allahu dželle-šanuhu na nebu. U Kur’ani kerimu, u suri Ihlas, je jasno rečeno da se Allah dželle-šanuhu ne smije nikada nazivati otac i djed. Allah dželle-šanuhu nije rođen i nije postao. On nije otac, sin, djed, i nije na jednom izvjesnom mjestu. Allah dželle-šanuhu nije na nebu. Allah dželle-šanuhu je sveprisutan i svemoćan. On je posjednik i vladar svega. Vjerovanje da je Isa alejhisselam otišao na nebo, i sjeo na njegovu desnu stranu, i da je Allahu dželle-šanuhu na nebu je doktrina koja je kasnije ubačena u hrišćanstvo. Mi muslimani moramo biti jako oprezni u ovim stvarima. Mi se moramo suzdržati od riječi i djela koja mogu oštetiti, pa čak i uništiti naše vjerovanje (iman). Mi moramo naučiti našu djecu i rodbinu šta je iman (ispravno vjerovanje) a šta kufr (nevjerstvo), koje riječi i djela izazivaju kufr, i pomoći im da se sačuvaju od tih djela i riječi. Mi im ne smijemo dozvoliti da gledaju televizijske programe i filmove koji propagiraju hrišćanstvo, niti im smijemo dozvoliti da čitaju knjige iste prirode. Mi se moramo ježiti i drhtati od straha da nam se iman - naše najdragocjenije imanje - ne ošteti. Mi moramo podučavati našu djecu našu svetu (aziz) vjeru u njenoj originalnoj čistoći, upravo onako kako su nam je naši preci dali na amanet, koji su, da bi je sačuvali, za nju žrtvovali svoju krv i živote. Mi moramo istrenirati i obrazovati omladinu koja vjeruje i koja će zaštititi ovu vjeru i, koja će kada treba, za nju položiti svoje živote. Mi moramo samo ovakvoj omladini koja vjeruje predati našu vjeru na emanet.

Mi ćemo, prije nego što završimo naše predavanje o trojstvu, iznijeti podatke o Pavlu koji je u hrišćanstvu prihvaćen kao jedan od najvećih svetaca. Pavle je imao najistaknutiju ulogu u rastavljanju hrišćanstva i judaizma, i pretvaranju hrišćanstva u vjeru koja je pomiješana sa grčkim elementima i idolatrijom. H.G. Wells piše na stotinu dvadeset i devetoj i stotinu i tridesetoj stranici svoje knjige A Short History of the World da je Pavle najistaknutija figura u osnivanju hrišćanstva. Njegov opis Pavla se može parafrazirati na sljedeći način, “Ovaj čovjek nije nikada vidio Isa alejhisselama niti je ikada čuo njegove propovijedi. [Pošto je on bio jevrej iz Tarsusa] njegovo prvobitno ime je bilo Savle. On je prešao na hrišćanstvo i promijenio svoje ime u Pavle. On je bio jako zainteresovan za vjerske trendove njegovog vremena. On je savršeno znao judaizam, mitraizam, i sve ostale vjerske i filozofske škole Aleksandrije. On je ubacio u hrišćansko vjerovanje mnoge filozofske i vjerske izraze i principe koji su za njih specifični. On se pretvarao da se bori da raširi put, Isaovu alejhisselam vjeru, koja se zvala anđeoski put nebesa (melekut nebesa) koji Allahu dželle-šanuhu voli zato što vodi u raj. On nije priznao da je Isa alejhisselam kao mesiju koji je obećan židovima. On ga je, umjesto toga, smatrao žrtvom čija je smrt iskup za spas čovječanstva. Ovo vjerovanje je niklo iz idolopokloničkih, paganskih, kultova u kojim je spas čovječanstva ovisan o ljudskoj žrtvi.”

Pošto je Pavle bio ogorčeni neprijatelj Nazarećana on je oko sebe okupio horde skitnica sa kojim je u Izraelu napadao na kuće Nazarećana, izvlačio sve one koje unutra zatekao napolje, i zatvarao ih sve u tamnice, i ljude i žene. On je zatražio od jevrejskih Rabbina da mu napišu ovlašćenje u kom mu se dozvoljava da zatvara Nazarećane koji su živjeli u Damasku i susjednim gradovima, i da ih odvodi u Jerusalim. Rabbini su mu dali to ovlašćenje.

Raznovrsna proganjanja, mučenja, pokolji i svi drugi napori jevreja, da spriječe širenje nazaretske vjere, su bili uzaludni. Luka kaže u devetom poglavlju Djela apostolskih, “A Savle još dišući prijetnjom i smrću na učenike Gospodnje pristupi k poglavaru svešteničkome, i izmoli u njega poslanice za sinagoge u Damasku, ako koga nađe od ovoga puta, i ljudi i žene, svezane da dovede u Jerusalim. A kad bijaše na putu i dođe blizu Damaska u jedan put obasja ga svjetlost s neba, i padnuvši na zemlju ču glas gdje mu govori: Savle! Savle! Zašto me progoniš? A on reče: ‘Ko si ti Gospode?’ A Gospod reče: ‘Ja sam Isus kojega ti progoniš.’” (Djela 9, 1-5) Nakon ovih stihova Luka pripovijeda kako je glas rekao izvjesnom apostolu (Ananiju) da će Pavle pridonijeti velike usluge nazaretskoj vjeri. Onda je Pavle izjavio svoj prelazak na nazaretsku vjeru. On je promijenio svoje ime sa Savle na Pavle. On se pretvarao da je on tobože vatreni pobornik Isaove alejhisselam vjere te je tako započeo da iznutra mijenja i oskrnavljuje nazaretsku vjeru, koju nije mogao da uništi uz pomoć raznih proganjanja i ugnjetavanja. On je gdje god je dolazio govorio da mu je Isa alejhisselam dao dužnost da uputi nazaretskoj vjeri one koji nisu jevreji. On je započeo s kvarenjem vjerovanja i molitvi (ibadeta) Nazarećana. Apostoli i drugi Nazarećani su do toga vremena slijedili Musaov alejhisselam šerijat (Mojsijev zakonik) i molili se (ibadetili) onako kako to taj zakonik zapovijeda. Pavle je rekao da je ubijanje Isaa alejhisselam na krstu [kako to hrišćani vjeruju] poništilo Mojsijev zakonik, to jest, on više nije bio na snazi. Pavle je rekao da je od tog momenta spas svoga naroda ovisan o vjerovanju u Isusa sina Božijeg. On zove Isa alejhisselama i Božiji sin i Poslanik. On je izdržao Petra, Isaovog alejhisselam najistaknutijeg apostola. Petar, koji je stalno bio s Isaom alejhisselam, je govorio da nazaretska vjera nije poništila judaizam već da ga je usavršila. Petar je kao dokaz za to iznijeo Isaovu alejhisselam izjavu, “Ne mislite da sam ja došao da ukinem Zakon ili Proroke! Nijesam došao da ukinem već da ispunim.” (Matej 5, 17) Pavle je dozvolio Nazarećanima da jedu i piju svakakva jela i pića i odustanu od mnogih obreda (ibadeta) kao što je sunet (obrezivanje). Ova činjenica je jasno napisana u Novom zavjetu. Pavle ovako kaže u sedmom stihu drugog poglavlja njegovog pisma Galaćanima, “Nego nasuprot doznavši da je meni povjereno pripovijedanje jevanđelja u neobrezanima, kao Petru u obrezanima, ...” (Galaćanima 2, 7) To znači: Isa alejhisselam je, dok je bio na ovom svijetu, nagovijestio svom drugu Petru naređenje obrezivanja (sunneta) i rekao mu da je to zapovijed Biblije. Petar je slijedio ovu zapovijed. On ju je podučavao svakome ko je primio nazaretsku vjeru. To i Pavle takođe potvrđuje, da je to Petar tako radio. Ali, kada je Isa alejhisselam napustio ovaj svijet, Pavle je to promijenio.

Neko, ko se zove Pavle, ko nije nikad ni vidio Isa alejhisselama, dolazi i odbacuje Isaove alejhisselam zapovijedi, koje prenosi neko drugi, ko ga je vidio, i ko je stalno bio sa Isa alejhisselamom. On kaže u svom pismu da je Petar, prvi nasljednik Isa alejhisselama, bio sa još dvojicom apostola, Jakovom i Ivanom, koji su takođe čuli da je Isa alejhisselam naredio obrezivanje (sunnet). Pavle kaže da mu se Isa alejhisselam nakon njegovog uzlaska na nebo pokazao i zabranio obrezivanje. Kasnije, svi hrišćani usvajaju ove Pavlove riječi kao vjersku zapovijed. S druge strane, izričita zapovijed - koju su svi apostoli, koji su lično uživo vidjeli Isa alejhisselama i bili njegovi drugovi, jednoglasno prenijeli - se odbacuje. Dakle, jedan čovjek (koji čak nije ni vidio Isa alejhisselama) kaže i tvrdi da je u snu ili na javi nadahnut i ta njegova tvrdnja se prihvata i izvršava kao vjersko načelo. Kako je razumna baza za hrišćanstvo: Ona je ovisna o izvještaju koji je (navodno) nadahnut od Isa alejhisselama!

Dr. Morton Scott Enslin kaže da je Pavlovo vjerovanje potpuno drukčije od Isaovog alejhisselam vjerovanja. Njegovo nabrajanje stvari na stotinu osamdeset i drugoj stranici u drugom dijelu njegove knjige Christian Beginnings se može ovako parafrazirati:

“Znamo bez sumnje da se hrišćanstvo, koje je Pavle osnovao, puno razlikuje od nazaretske vjere koju je Isa alejhisselam propovijedao. Pavle i njegove kolege su, zato što su pogrešno protumačili jevanđelje, kasnije bili oštro osuđeni. Unutrašnje značenje pokreta “Vratite se Isusu” znači “bježite od Pavla”. Mnogi stari Nazarećani i jevreji su se pridružili ovom pokretu i ukorili Pavla. Ali ovaj pokret nije puno urodio plodom. Da je Isa alejhisselam vidio šta se sve radilo pedeset četiri godine nakon njegovog odlaska s ovog svijeta po crkvama grada Korinta on bi rekao, ‘Je li ovo rezultat mojih napora i mojih pozivanja po Galileji?’ Da Pavle nije učinio sve promjene koje je učinio u nazaretskoj vjeri hrišćanstva ne bi ni bilo.” [Korint je ime grada u Grčkoj]. Pavle ne samo da je napravio raskorak između jevreja i hrišćana i hrišćanstvo jednom neiskrenom vjerom, i Isa alejhisselama bogom spasiocem, već je takođe izazvao i prokletstvo Musaovog alejhisselam šerijata (Mojsijevog zakonika). Ovo je u potpunoj suprotnosti s propisom - kako to piše u jevanđeljima [na primjer, Matej 5, 19] - da se u zakonu ne smije ni jedno slovo promijeniti.

Hrišćanstvo koje je Pavle osnovao se raširilo po raznim zemljama. Ono je bilo prihvaćeno i od strane jevrejskih zajednica i od strane nejevrejskih, idolopokloničkih, nacija. To se desilo zato što je Pavle doveo hrišćanstvo vrlo blizu paganizma. Razaranje mesdžida Aksa u Jerusalemu i evakuacija pravih Nazarećana koji su tu živjeli, u sedmoj godini nove ere, je zadalo nazaretskoj vjeri takav udarac da se ona od njega nije više nikad ni oporavila.

Ima tu još jedna činjenica koja je vrijedna pažnje. Pavle se nije slagao sa većinom apostola. On se često svađao sa njima. Pavle se suprotstavljao Petru kojeg svi hrišćani nazivaju najvećim svecom hrišćanstva. On je to izjavio u jedanaestom stihu drugog poglavlja njegovog pisma Galaćanima. On u trinaestom stihu optužuje Barnabasa da je nasjeo na licemjerstvo. Pa ipak, on je više volio Barnabasa od svih apostola. Prema zadnjem dijelu petnaestog poglavlja Djela apostolskih Barnabas je predložio da oni (Pavle i Barnabas) odu da posjete Nazarećane u drugim gradovima, i da sa njima povedu Ivana, ali je to Pavle odbio. To je izazvalo strahovitu svađu između Barnabasa i Pavla koja se završila u Pavlovom napuštanju Barnabasa.

Pobliže ispitivanje Pavlovog života nam jasno otkriva njegove česte napore da napsuje, omalovaži, i protivuriječi apostolima. Mnogi hrišćanski sveštenici gledaju na Pavla kao na osnivača hrišćanstva zato što su, prema tim sveštenicima, Isa alejhisselam i njegovi apostoli u odnosu na vjerovanje i molitvu pristalice judaizma, odnosno Musaovog alejhisselam zakona. Pavle je to oštro osudio i kritikovao. On je razdvojio judaizam i hrišćanstvo i odbacio sve jevrejske obrede (ibadete). Tako je nastala jedna vjera koja je potpuno drukčija od apostolskih učenja. Ova vjera je bila sasvim strana nazaretskoj vjeri koju je apostol Petar nastojao propovijedati. I dok nas sveštenici optužuju radi našeg iznošenja ovih podataka, i da su naše optužbe lažne, oni priznaju Pavla kao hrišćanskog sveca. U stvari, Pavlova pisma, koja se nalaze u posljednjem dijelu Novog zavjeta, su sastavni dio Biblije. Lukina Knjiga Djela apostolskih je Pavlova biografija. Kada sastavimo ovu Pavlovu biografiju i Pavlova pisma i uporedimo ih sa četiri jevanđelja vidićemo da taj dio Svete knjige veći. Hrišćanstvo je u suštini ono što je Pavle napisao u svojim pismima. Primjeri ovih vjerovanja su: “Posljedice Ademovog alejhisselam jedenja zabranjenog voća su grijeh i smrt za tijelo i dušu. Svi ljudi, potomci Adema alejhisselam, su došli na ovaj svijet uprljani ovim originalnim grijehom. Bog je poslao narodu dio svoje biti, svog jedinog sina, i tako ga spasio od njihovog grijeha koji datira od vremena Adema alejhisselam.” Mi smo razgovarali o ovom sa jednim sveštenikomi, i upitali ga, “Da je Bog poslao ranije Svog jedinog sina milioni ljudi bi bili očišćeni od prljavštine ovog urođenog prvog grijeha, i došli bi čisti na svijet. Zar to nije bilo bolje?” Sveštenik je rekao, “Onda se ne bi ispunila Isusova Hristova božanstvenost i ne bi se cijenila njegova vrijednost.” Ovaj sveštenikov odgovor nas je podsjetio na kontradikciju. Hrišćani s jedne strane kažu kako oni puno cijene Isusovu vrijednost a s druge strane vjeruju “da je on otišao u pakao”. Mi smo ga upitali o tome. On je to porekao. Mi smo mu onda pokazali nekoliko paragrafa iz Novog zavjeta koje nam je jedan drugi sveštenik pokazao i rekao da su oni dokaz za to. On ih je pročitao. Ali on na njih nije mogao odgovoriti. On je dugo razmišljao. Na kraju je rekao da je on samo biskupov zamjenik i da ne razumije dobro turski jezik. Onda je rekao, “Taj stih je alegorija (medžaz).” Mi smo tada shvatili da on, ako razumije jednu tako tehničku riječ kao što je medžaz, dobro zna turski jezik.

Pavle se osvetio Nazarećanima na taj način što je okrenuo nazaretsko hrišćanstvo, jednu istinitu vjeru, u jednu pokvarenu vjeru. Pa ipak, hrišćani ga još uvijek zovu apostol Pavle. Oni ga prihvataju kao jednog od najistaknutijih hrišćanskih svetaca. Hrišćani su izgradili svoja vjerska načela u vjerovanjima i obredima (ibadetima) na riječima jednog čovjeka koji nije nikada ni vidio Isa alejhisselama i koji nije nikada ni bio u njegovom prisustvu. I oni onda kažu da je to zadnja i najsavršenija vjera koju je Allah dželle-šanuhu poslao. Muslimani, s druge strane, koji su potpuno svjesni Pavlovih činova veleizdaje protiv nazaretske vjere, nazivaju one koji su tajanstveni i podmukli dvoličnjaci, “Pavle, zmija otrovnica.”

“Zašto bi mi krivili sunce samo zato što slijepac ne vidi?”

NIJE MOGAO ODGOVORITI

Back | Index | Next