NIJE MOGAO ODGOVORITI

Back | Index | Next

Jedanaesto poglavlje

_____________

SVEŠTENIČKI NAPADI NA OBREDE (IBADETE) ISLAMA I NJIHOVO OPOVRGAVANJE

Protestanti govore u drugom poglavlju knjige Gada-ul-mulahazat o oblicima obreda (ibadeta) u islamu i hrišćanstvu. Oni tamo nastoje da dokažu da je hrišćanstvo više i korisnije od islama. Po njima: “Oblici obreda (ibadeta) u islamu su sastavljeni od jednog broja izvjesnih radnji i ponašanja na izvjesnim mjestima i u izvjesno vrijeme. S druge strane, hrišćanstvo se temelji na principima koji nas uče kako da ibadetimo dušom i srcem, kako da vjerujemo u spas, koji je umjesto površnih i formalnih ibadeta, kako da se usavršimo i očistimo naše srce od poroka i uljepšamo naš ahlak (narav, moralno ponašanje). Kur’ani kerim u sebi nema nijednog jasnog podatka da se odnosi na oprost griješniku koji vjeruje i koji se pokajao. Međutim, u Jevanđelju po Mateju, u dvadesetom i narednim stihovima prvog poglavlja, se kaže da se Josipu (Jusufu) Drvosječi u snu pokazao anđeo Gospodnji i da ga je obradovao vijestima da će Marija (Merjem) dobiti sina, i naredio mu, ‘Nađeni mu ime Isus jer će on izbaviti svoj narod od grijeha njihovijeh.’ Kur’ani kerim ne samo da ne priznaje da je Isa alejhisselam spasilac grešnika već to i čak i prikriva, i ponižava ga na nivo poslanstva, i poistovjećuje ga s drugim poslanicima (resulima). Kad bi čovjekov grijeh bio samo neznanje i griješenje njemu bi bilo dovoljno Poslanikovo vođenje (ili iršad). Međutim, kasniji dolazak učitelja ili poslanika [za izbavljanje ljudskih bića] nije bio dovoljan, jer je čovjek, pored ljudskih mana kao što su neukost i sklonost griješenju, po svojoj prirodi podložan prestupu i on je pod ropstvom šejtana što još i pojačava njegovu urođenu izopaćenost [što je posljedica iskonskog grijeha kojeg je Adem alejhisselam napravio]. Oslobađanje vječne ljudske duše od ropstva i bremena grijeha svakako zahtijeva dolazak spasioca. Dok nam Indžil najavljuje da čovječanstvo može samo biti spašeno žrtvovanjem mubarek krvi jednog i jedinog spasioca Isaa Mesiha (ili Mesije) od prljavštine griješenja i šejtanova iskušenja, Kur’ani kerim zanemaruje ovaj Isaov alejhisselam spasilački atribut i povezuje spas od griješenja ovisnim o izgovaranju kelime-i tevhid i kelime-i šehadet, i izvjesnom disciplinskom kaznom, i izvršavanjem vjerskih zapovijedi. Indžil - koji pospješuje ljude da se iskreno pokaju od griješenja i da dobiju iman-i kamil, to jest, savršeno i besprijekorno vjerovanje, i da se zahvaljuju i veličaju Allaha dželle-šanuhu, koji može preokrenuti svako srce - je, iskorijenjivanjem svih formi obreda i običaja koje su jevreji upražnjavali u doba Isa alejhisselama predstavio razumne i prihvatljive oblike obreda i vjerskih običaja. Pored toga Kur’ani kerim je obnovio spoljašnje i fizičke obrede i običaje jevrejstva koji su lišeni duhovnosti i daleko od savršenosti. Fizički ibadeti, kao što su namaz, abdest, istikbal kible [pravac, smijer, okretanje prema kibli], hadž i post nemaju uticaja na srce. Muhammedova alejhisselam vjera nije pogodna za svako društvo na svijetu pošto je teško i mukotrpno izvršavati ove obrede (ibadete). Ukratko, pošto Kur’ani kerim ne potvrđuje činjenicu da Allah dželle-šanuhu nije imao drugog izbora da oprosti Svojim grešnim robovima i da ih spasi od dosadnog šejtana osim da prospe krv Svoga jedinog sina, dokazuje da Allah dželle-šanuhu nije poslao Kur’ani kerim. Propisi Kur’ani kerima se odnose samo na fizičke ibadete; (u njemu) nema zapovijedi koje se odnose na prečišćavanje srca od mana i za poboljšanje morala (ahlaka). Zapovijedi Kur’ani kerima koje se zovu farzovi i vadžibi su nepotrebne.

ODGOVOR: Iz ovog prigovora sveštenika, autora knjige Gada-ul-mulahazat, i iz njegovih laži i kleveta, se jasno vidi da on nije nikad ni pročitao ni Kur’ani kerim ni knjige alima islama, da on nema ni pojma o islamu i da namjerno kleveće i laže Ovaj sveštenik povezuje Kur’ani kerim, koji je objavljen našem Poslaniku sallallahu alejhi ve sellem preko meleka Džebraila alejhisselam (arhanđela Gavrila), s knjigama koje se pripisuju Mateju, ili Ivanu, koje su izmislili i sastavili mnogobrojni anonimni sveštenici. On pisanjem svojih sofizama, koji su potpuno suprotni činjenicama, bezobrazno i drsko napada na islam. Ovaj sveštenik [i svi drugi sveštenici i sav svijet] mora znati da je Kur’ani kerim Allahova dželle-šanuhu Riječ. U njemu nema ljudskih laži i interpolacija. Kada bi u Kur’ani kerimu bilo laži, kao što su razna hrišćanska vjerovanja, da je Isa alejhisselam haša [da nas Allah dželle-šanuhu zaštiti od takvih riječi] Allahov sin, da Allah dželle-šanuhu nije imao drugog izbora (i načina) da oprostiti ljudima koje je stvorio grijehe, da ga je poslao preko hazreti Merjeme (što je činjenica), da ga je ostavio bespomoćnog u rukama nekolicine židova koji su ga mučili i šamarali kako su htjeli i na kraju razapeli na krstu, i da ga je na kraju prokleo i izgarao u džehennemu, to ne bi bila Allahova Riječ. On bi isto kao i današnja jevanđelja izgubio svojstvo Allahove Riječi. Štaviše, da je ovaj sveštenik pročitao barem koju knjigu tefsira i hadisi šerifa, i da se makar površno upoznao sa stilovima i stručnostima tih knjiga, on se ne bi ni usudio da predloži u svom argumentu dvosmislene izjave - koje su izvađene iz Matejeve knjige, koja je puna umetaka i interpolacija - kao dokaz protiv muslimana da je Isa alejhisselam bio spasilac za sve narode. On bi se - da je razuman, i da, kako kaže u uvodu svoje knjige, ne želi da vrijeđa - zabrinuo kada je vidio da u Kur’ani kerimu nema nikakvih besmislenih izjava kao u današnjim jevanđeljima. On se ne bi usudio reći, “Kur’ani kerim prikriva podatak da je Isa alejhisselam spasilac cijeloga čovječanstva,” kao da je to tobože neka činjenica koju Kur’ani kerim sakriva. Što se tiče izraza u Jevanđelju po Mateju, koji smo ranije spomenuli, riječ “spasilac”, koja je tu upotrijebljena, nije upotrijebljena u svom pravom smislu.

[Kada se ova riječ upotrijebi u svom pravom smislu ona znači Allah dželle-šanuhu] Riječ “spasilac”, koja se upotrebljava u jevanđeljima za Isa alejhisselama, je hiperbola koja označava pretjeranim značenjem da je on Poslanik i da će on na onom svijetu posredovati (činiti šefa’at) za grešnike iz svog ummeta i pomoći im da se spase. U stvari Isa alejhisselam je često govorio svojim drugovima (ashabima) da on nije spasilac već ponizni rob, i da moć i vlast pripadaju samo Allahu dželle-šanuhu koji je vadžib-ul-vudžud, to jest, čije je postojanje neophodno potrebno i kome niko nije ni ravan ni sličan. Na primjer, u dvadeset trećem stihu dvadesetog poglavlja Jevanđelja po Mateju Isa alejhisselam je rekao Zebedovim sinovima, “...a i da sjedete s desne strane meni i s lijeve, ne mogu ja dati, nego kome je ugotovio Otac moj.” (Matej 20, 23) S druge strane u tridesetom stihu petog poglavlja Jevanđelja po Ivanu se citira da je Isa aleisselam rekao, “Ja ne mogu ništa učiniti sam od sebe; kako čujem onako sudim, i sud je moj pravedan; jer ne traži volje svoje nego volju Oca koji me je poslao.” (Ivan 5, 30) U dvadeset osmom stihu četrnaestog poglavlja Jevanđelja po Ivanu Isa alejhisselam kaže, “... jer je Otac moj veći od mene.” (Ivan 14, 28) Ima li veće neukosti i bogohuljenja govoriti da je Isa alejhisselam, čije smo mi riječi gore naveli, “Allahov jedini sin, i, da je isto što i sam Allah, i da je proljevanjem svoje krvi iskupio grijehe”? Ako predpostavimo da je Allahov cilj bio da, kako to hrišćani tvrde, oprosti Svojim grešnim robovima, kakav je onda bio razlog da On prvo kroz majku stvori Svoga jedinoga sina, i da kroz njega u toku njegovog cijelog Poslanstva ispoljava mnoga čuda, i da onda dadne da, osim pet do deset poniznih privrženika, svi Izraelćani budu njegovi neprijatelji, i da on tu i tamo bježi u strahu, i da na kraju podlegne židovskoj hajci, i da nakon mnogobrojnih i raznih uvreda bude ubijen na krstu jaučući u bolovima, i da ga onda, poslije svega toga, tri dana sagorijeva i na razne načine muči u paklu? Koga se On plašio? Ako su sva ljudska bića po prirodi zadojena grijehom i pobunom, i ako im je zaista potreban jedan takav “spasilac”, zašto je onda Allah dželle-šanuhu odugovlačio šest hiljada godina s njegovim slanjem? Zar nije bilo bolje da je On odmah poslao Ademu alejhisselam sina, Kabilovog mlađeg brata, i, pošto je bila sudbina da Kabil ubije nekog, on je mogao ubiti njegovog jedinstvenog sina i tako spasiti na milione i milione ljudi od pakla? Je li u skladu s milošću i pravdom najmilostivijeg od svih milostivih, Allahova dželle-šanuhu, da stavi hiljade i hiljade godina u pakao (džehennem), do dolaska Njegovog “jedinog sina” Isusa Hrista (Isaa Mesiha), i da muči tolike pobožne (salih) ljude među kojima je bilo i Poslanika koje je posjećivao sveti duh (ruh-ul-kuds), radi u njima urođenog (praiskonskog) grijeha [od dolaska Adema alejhisselam] iako oni nisu imali nikakvog udjela u tom grijehu? Ako se pod Ademovim alejhisselam “prvim” ili “praiskonskim grijehom” smatra zella jedenja zabranjenog voća, zar za to nije bila dovoljna kazna istjerivanja iz raja (dženneta)? [Zella nije grijeh. Poslanici nikada ne griješe! Riječ “zelle” znači ne uraditi nešto na najbolji mogući način. Zelle je nešto lijepo ali ne najljepše. Zelle su stvari koje je bolje ne uraditi, koje je bolje izostaviti. One nisu greška. Poslanici nikada ne prave greške!] Zar to nije bilo dovoljno? Kakav je udio njegovih potomaka u tom grijehu? Koji drugi krivični zakon ili sistem pravde kažnjava sina zbog grijeha njegovog oca? Na ovoj zemlji je živjelo toliko varvarskih vladara. Ima li istorijskog dokaza koji nam kaže da je ijedan od njih kaznio novu generaciju zbog prekršaja starije generacije? Da li je Allah dželle-šanuhu, koji je najmilosniji od svih milostivih, haša, okrutniji od ovih svih nasilnika i divljaka? Jevreji, koji su (po njihovom vjerovanju) ubili Isa alejhisselama, su prema ovoj (hrišćanskoj) logici srećnici koji su izazvali oprost svih ljudi. Kada ovi jevreji pokušaju da na Sudnjem danu uđu u džennet, oni mogu reći, “Ja Rabb! Pošto Ti ne bi Svojim robovima oprostio grijehe sve dok neko nije prosuo krv Tvoga jedinoga sina, kojeg si Ti sa tim ciljem poslao na zemlju, mi smo ga ubili i ispunili ovu Tvoju odluku. Da ga mi nismo ubili ovi svi stvoreni ljudi ne bi bili spašeni. Mi smo ga ubili sa ciljem da izvršimo Tvoju želju i da spasimo ljude od džehennema. Mi smo, izvršavajući ovaj zločin ubistva, izazvali opštu mržnju. Je li dostojno Tvoje pravde da nas, da i ne govorimo o nagradi, kazniš za ovo naše samopožrtvovanje?” Zar oni neće, ako oni ovako kažu, izazvati milost i simpatiju čak i kod ljudi koji su iskupljeni na mjestu skupa (na mahšeru)? Štaviše, Adem alejhisselam, s obzirom da je bio prvi čovjek, nije bio ni svjestan šejtanovog neprijateljstva i pokvarenosti, i nije mu ni na pamet palo da je šejtan, kojeg je Allah dželle-šanuhu izbacio iz Svog prisustva, ušao u džennet da ga zavede. Šejtan je prvo, kako piše u Tevratu, upotrebljavajući razne strategije, zaveo hazreti Havvu (Evu) [da pojede voćku sa zabranjenog drveta]. Hazreti Havva je onda nehotice prouzrokovala da Adem alejhisselam učini zellu. [Zella nije grijeh. Poslanici nikada ne griješe! Riječ “zelle” znači ne uraditi nešto na najbolji mogući način. Zelle je nešto lijepo ali ne najljepše. Zelle su stvari koje je bolje ne uraditi, koje je bolje izostaviti. One nisu greška. Poslanici nikada ne prave greške!] Ova zella se sada kod Allaha dželle-šanuhu proširila izvan Adema alejhisselam i okužila sve njegove potomke do Allahovog jedinog sina. Dakle, oni su svi morali otići u džehennem. Njima se nije moglo oprostiti sve dok se na svijetu nije pojavio Allahov jedini sin i dok se nije prolila njegova krv. [Allah dželle-šanuhu nije imao drugog načina (da oprosti) osim haša proljevanja krvi Svoga jedinog sina. Prema logici izvjesnih sveštenika s kojima smo mi razgovarali, “Allah dželle-šanuhu je u prošlim vjerama naredio klanje žrtve (kurbana) za svaki počinjeni grijeh i rekao da je proljevanje krvi naknada za griješenje i zapovijedio klanje izvjesnog broja životinja za svaki grijeh. Proljevanje krvi je ispaštanje za svaki grijeh. Ovaj podatak je napisan u Starom zavjetu. Međutim, životinjska krv nije bila dovoljna za iskonski grijeh; bila je potrebna ljudska krv.” U drugu ruku, prema jevanđelju, kako je prethodno spomenuto, “Pošto Allah dželle-šanuhu haša (da nas Allah dželle-šanuhu sačuva od ovakvih riječi) nije imao drugog izbora osim da žrtvuje Svog jedinog sina On je žrtvovao Svoga jedinog sina i tako prolio ljudsku krv i oprostio prvi grijeh koji je bio urođen od prvog oca.]

Hrišćani koji slijede kopije (današnje) Tore i Jevanđelja vjeruju da će hrišćaninu, koji uradi jedno od zabranjenih djela, kao na primjer ubistvo i blud, biti oprošteno ako on dadne svešteniku izvjesnu sumu novca našto mu on onda kaže da mu je on oprostio, ili, ako se ujedini s bogom jedući njegovo meso i krv, ili ako stoji gologlav napolju i bulji u nebo. [Kada je tako lako dobiti oprost zar nije bilo bolje da je božiji jedini sin, umjesto da on bude žrtvovan, zamolio oca da on radi svog božanskog sina oprosti grijeh?]

Štaviše, žrtvovanje ličnog života za nešto je lični izbor te je prema tome ovisno o nečijem potpunom pristanku. Je li Isa alejhisselam dao svoju saglasnost za svoje ubijanje? Ima dovoljno dokaza da se dokaže suprotno. U jevanđelju piše da se Isa alejhisselam molio Ocu (tj. da Mu je činio dovu), “Oče moj! Ako je moguće da me mimoiđe čaša ova,” (Matej 26, 39) Plašeći se moguće opasnosti on je rekao (drugima), “Nemojte nikome govoriti gdje sam.” On je preklinjao na krstu, “Ili, Ili, Lima Savahtani. To jest, Allahu moj! Allahu moj! Zašto si me ostavio?” (Matej 27, 46) Svi ovi događaji pokazuju da se krv lila, tj. da je žrtvovan, bez obzira na njegovo pravo izbora. Na primjer, ako neko s požudom i ljubavlju, dobrovoljno, potroši izvjesnu sumu novaca za svoju vjeru ili naciju, on je primjer samopožrtvovanja. Međutim onaj ko dadne nešto nazor, ili ako je prisiljen da to učini, on nije samopožrtvovan. [Kako onda hrišćani, koji vjeruju da je Isa alejhisselam haša (da nas Allah dželle-šanuhu sačuva od ovakvih riječi) ubijen i da je izgovorio prethodno navedene riječi, istovremeno vjeruju i da je on sebe žrtvovao zbog griješnka? Ovo njihovo vjerovanje je u kontradikciji sa samim Isaovim alejhisselam izjavama koje se nalaze u jevanđeljima. “Dvije potpuno suprotne činjenice ne mogu istovremeno postojati.”]

U postojećim jevanđeljima piše da onom ko bogohuli svetog duha (ruh-ul-kudsa) neće nikada biti oprošteno. U jevanđeljima nema propisanih kazni za druge grijehe. Međutim, katolički sveštenici, za izvjesnu sumu novca, ovisno o težini grijeha, opraštaju ljudima.

Ajeti kerimi u Kur’ani kerimu kažu da u islamu postoje dvije vrste grijeha: A) Veliki grijesi. Sedam najvećih grijeha su: 1 - Širk, 2 - Ubistvo čovjeka, 3 - Sihr, odnosno vračanje, 4 - Prisvajanje siročetove imovine, 5 - Uzimanje i davanje kamate, 6 - Bjekstvo od neprijatelja u ratu, 7 - Vrijeđanje čestitih žena, to jest, nazivanje čestitih žena nečasnim. B) Mali grijesi. Često ponavljanje malog grijeha postaje veliki grijeh. Postoji mogućnost da čak i mali grijeh postane veliki grijeh. Zato, moramo se čuvati od svih grijeha.

Širk: Širk znači obožavati nešto drugo osim ili pored Allaha dželle-šanuhu. Širk je nevjerstvo, ateizam, kufr. Kufr se oprašta samo onda kada se dotična osoba pokaje i počne srcem vjerovati. Značenje stotinu šesnaestog ajeta sure Nisa kaže, “Allah dželle-šanuhu neće oprostiti onim koji Mu druga (ili drugove) pripisuju, to jest kufr.” (4, 116) [Kufr (ili nevjerovanje u Allaha dželle-šanuhu) je najgori od svih grijeha. Ko omalovaži Allahove dželle-šanuhu zapovijedi i zabrane postaje nevjernik, kafir. Kafiru na onom svijetu neće koristiti njegovo nijedno dobročinstvo i dobra djelo (hajrat i hasenat). Oni koji nemaju imana neće biti nagrađeni ni za jedno dobročinstvo (tj. dobro djelo). Ima raznih vrsta nevjerstva (kufra). Najgora i najteža vrsta nevjerstva je širk. Opšte pravilo je da, kada govorimo o svim vrstama ljudi u jednoj izvjesnoj kategoriji, prvo spomenemo one najgore. Iz ovog razloga, riječ širk, koja je upotrijebljena u ajeti kerimima i hadisi šerifima, obuhvata svaku vrstu nevjerstva (kufra). Dakle, iz ajeti kerima, kojeg smo gore naveli, se razumije da će kafiri biti vječno prženi u džehennemu. Musliman koji napusti islam, to jest postane kafir, se zove otpadnik ili murted. Murtedovi svi prethodni ibadeti i sevabi se poništavaju. Murted ne postaje musliman ponovnim izgovaranjem kelime-i šehadet i klanjanjem namaza. On mora da se pokaje (dođe na tevbe) i prestane s ponašanjem (riječima ili djelima) koje je izazvalo njegov kufr. Prema tome, mi moramo puno, puno, strahovati od kufra. Hadisi šerif kaže, “Uvijek govori samo što je dobro i korisno. Inače šuti.” Čovjek mora da bježi od riječi i ponašanja koja nisu u skladu s islamom. Hadisi šerif kaže, “Čuvajte se širka. Širk je nečujniji od šuma mravljih stopa.” Kazna za kufr je vjenčni džehennem (pakao). Jer, kafiri bi, kada bi vječno živjeli vječno ostali kafiri. Dakle, ne može se reći da je vječno mučenje kafira okrutnost.]

[Kršenje Allahovih dželle-šanuhu zabrana su veliki grijesi. Nekoliko primjera velikih grijeha su ubistvo, krađa, laž, arogancija ili uobraženost.] Oni koji ih čine, to jest pravovjernici (mu’mini) koji ih čine - ako ne učine tevbe (ako se ne pokaju) na ovom svijetu i ako ne dobiju šefa’at na ahiretu - će u džehennemu proporcionalno odgorjeti onoliko koliko su njihovi grijesi. Oni će kasnije posredstvom svjetla (nura) svog imana dobiti Allahov teala oprost (afv). [Tevbe je pokajanje za griješenje. Pokajanje u sebe uključuje odustajanje od grijeha koji radimo, ili grijeha koje smo uradili, preklinjanje Allaha dželle-šanuhu da nam oprosti, i odlučivanje da više nećemo raditi taj grijeh ili te grijehe.]

Ne raditi ono što je Allah dželle-šanuhu naredio kao farz i vadžib je veliki grijeh.

Postoje dvije vrste pokajanja (ili tevbe):

Prva vrsta: Je pokajanje za one grijehe koji u sebe uključuju kršenje Allahovih dželle-šanuhu prava. Primjeri ove vrste grijeha su nemarnost prema ibadetima (molitvama, obredima) koji su farz i vadžib, i činjenje onoga što je Allah dželle-šanuhu zabranio. Ovdje spadaju grijesi kao što su neobavljanje namaza i nedavanje zekata. Allah dželle-šanuhu će oprostiti muslimanima koji čine ovu vrstu grijeha kada oni učine tevbe-i nasuh (tj. kada se oni iskreno pokaju). Značenje osmog ajeta sure Tahrim glasi, “O vi koji imate iman! Iskreno se pokajte (učinite tevbe-i nasuh) Allahu dželle-šanuhu.” (66, 8) Tevbe-i nasuh je iskreno pokajanje za naše grijehe, preklinjanje Allaha dželle-šanuhu da nam oprosti, i odlučivanje da nećemo više, do smrti, griješiti. Značenje dvije stotine dvadeset drugog ajeta sure Bekara glasi, “Allah dželle-šanuhu zaista voli one koji se često kaju.” (2, 222) Kako se zaključuje iz ovih i drugih veselih vijesti koje se nalaze u Kur’ani kerimu, i iz hadisi šerifa, koji nam donosi radosne vijesti, i koji kaže, “Ko se kaje za svoje grijehe je isti kao i onaj ko ne griješi,” Allah dželle-šanuhu će oprostiti (mu’minima, pravovjernim) grešnicima koji se kaju.

Druga vrsta: Je pokajanje za grijehe koji u sebe takođe uključuju i prava Allahovih dželle-šanuhu robova. Primjeri ovih grijeha su bespravno prisvajanje i otimanje, tlačenje i ugnjetavanje (zulum), ogovaranje (gibet) itd. Allah dželle-šanuhu neće nikada oprostiti onim koji su počinili jedan od ovih grijeha [ako se oni nisu odužili okrivljenoj osobi ili nekako sa njom sredili stvar ili nekako od nje dobili halal] i oni će biti kažnjeni na Sudnjem danu, na kijametu, na božanskom sudu (mahkeme-i kubra), sve dok ne zadovolje hak sahibiju (tj. oštećenog, onog čije je pravo [ili hak] povrijeđeno). Ali, pošto su oni pravovjernici (mu’mini) oni će, nakon što budu kažnjeni onoliko koliko su zaslužili, na kraju ući u raj (džennet). Ili, Allah dželle-šanuhu, koji je najmilostiviji od svih milostivih, će zadovoljiti one čije je pravo povrijeđeno na taj način što će im ponuditi blagodati (ni’mete) s kojima će oni biti potpuno sretni i zadovoljni. Na ovaj način će i povrijeđeni biti zadovoljan i prestupniku oprošteno.

Kako se iz gore iznesene informacije razumije, suprotno svešteničkim pretpostavkama i klevetama, oprost grijeha muslimana nije moguć samim izgovaranjem kelime-i tevhid ili kelime-i šehadet. Islam je jasno izjavio da Allah dželle-šanuhu ne liči ni na šta, i da Mu niko nije ravan, i da On nema zastupnika (vekila). Dakle, posredstvo na ahiretu će biti samo s Allahovom dželle-šanuhu dozvolom i odlukom. Muslimani, s vjerovanjem između straha i nade (bejn-elhafi ver-redža), očekuju Allahove dželle-šanuhu vječne blagodati koje je On izjavio u ajetima Kur’ani kerima kao radosne vijesti. Hrišćani, s druge strane, očekuju da im samo sveštenik oprosti njihov grijeh - bez obzira kakav je - i da, kada im on kaže “Ja sam ti oprostio” dobiju Allahovo carstvo, tj. džennet. Da bi odlučili koje je od ova dva vjerovanja vrijedno božanske časti i u skladu s poniznošću kojom se rođeni robovi moraju opskrbiti porebno je imati samo poštenu logiku i rezonovanje.

Knjiga Gada-ul-mulahazat na svojoj stotinu četrdeset petoj stranici ovako kleveće Kur’ani kerim, “Kur’ani kerim srozava Mesiha na nivo Poslanika i ne obraća mu se kao spasiocu. On poriče činjenicu da je on spasilac, čovjek koji je ispunio želju Njegovog nebeskog Oca, i žrtvovao svoj život radi drugih, i tako spasio ljude od ropstva velikog grijeha. On umjesto toga kaže da je Muhammed alejhisselam istinski i zadnji spasilac koji je, kako pišu alimi Sijera, odobravao da se drugi žrtvuju da ga zašte i izvrše njegove naredbe.” [Sijer je grana nauke koja nas uči o činjenicama koje se odnose na našeg dragog Poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem.]

ODGOVOR: Dogma da su ljudi od vremena Adema alejhisselam rođeni s grijehom, i da su, prema tome, pod ropstvom izopačenosti je jedna hrišćanska izmišljotina i laž. Jevanđelja u sebi nemaju nikakvu ovaku izjavu. Beskorisno je džaba mučiti mozak i pokušavati riješiti ovu zagonetku.

Islam ne ukazuje ljudima samo na njihovo vanjsko vladanje [djela i ibadete] već ih takođe uči i kako da očiste svoja srca i dušu. Značenje osamdeset osmog i osamdeset devetog ajeta sure Šu’ara glasi, “Na Sudnjem danu (kijametu) neće ni imanje ni potomstvo biti od koristi. Samo će onaj koji dođe Allahu dželle-šanuhu čista srca (kalb-i selim) [srca očišćenog od mana] biti izuzetak [to jest, on će samo biti spašen].” (26, 88-89) Ovaj ajeti kerim i stotine hadisi šerifa koji nam naređuju i preporučuju čišenje srca, činjenje dobra, i lijepu narav, pored Muhammedovih alejhisselam stanja i djela, i ljubaznosti koje je on činio čak i svojim neprijateljima, su na vidjelu. Kada znamo ove činjenice onda ćemo automatski vidjeti koliki je lažov ovaj sveštenik, autor ove knjige, i kako je neuk. Mi smo već objasnili, primjerima iz Indžila (Jevanđelja), da Isa alejhisselam nije žtrvovao svoj život da bi ispunio želju svog nebeskog oca. To znači da je u jevanđeljima napisano da je on, prije nego što je i bio razapet, sikirljivo pao na zemlju i rekao, “O Oče! Neka ova čaša prođe mimo mene.” [Ovaj događaj je detaljno obrađen u četrnaestom poglavlju Jevanđelja po Marku i u dvadeset drugom poglavlju Jevanđelja po Luci. U četrdeset četvrtom stihu dvadeset drugog poglavlja Jevanđelja po Luci piše, “I pošto je bio u borenju, moljaše se bolje; znoj pak njegov bijaše kao kaplje krvi koje kapahu na zemlju.” (Luka 22, 44) Ovo sve što je ovdje napisano je izvedeno iz hrišćanskog vjerovanja. Prema islamskom vjerovanju Isus (Isa alejhisselam) nije bio ni razapet ni ubijen. Njegov licemjerni izdajnik Juda Iskariot je bio razapet. Jevreji su ga zamijenili s Isa alejhisselamom i razapeli. Allah dželle-šanuhu je podigao Isa alejhisselama na treće nebo. On je puno činio dovu da bude u ummetu Muhammeda alejhisselam, jedinog utješitelja, o čijem su dolasku napisane radosne vijesti čak i u današnjim kopijama Biblije i kog hrišćani zovu utješitelj, posrednik, parakleta. Allah dželle-šanuhu će pred Sudnji dan ponovo poslati Isa alejhisselama na zemlju. Isa alejhisselam će slijediti Muhammedov alejhisselam zakonik. On će reći da je halal (dozvoljeno) sve ono za što je on (Muhammed alejhisselam) rekao da je halal, i da je haram (zabranjeno) sve ono za što je on rekao da je haram. Utješitelj znači Ahmed. A Ahmed je jedno od imena Muhammeda alejhisselam. Isa alejhisselam je jedan od onih Poslanika koji se nazivaju ulul’azm (najviši). On nije, haša (da nas Allah dželle-šanuhu zaštiti od takvih riječi), Allahov sin. On nije Allah od Allaha niti je on svjetlo od svjetla (nur od nura). Isa alejhisselam je bio ljudsko biće. On se ne može obožavati.]

Kada ovaj klevetnik, sveštenik, kaže, “Odobravao da se drugi žrtvuju da ga zaštite,” on nam aludira na naređenje našeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u kom je on naredio hazreti Aliji radijallahu anh da - u vrijeme Hidžre - legne u njegovu postelju. On pokušava da nam, objašnjavajući na sljedećoj stranici da je to događaj na koji je on u stvari i mislio, demonstrira da je Isa alejhisselam poslednji Poslanik i da je, prema tome, viši i korisniji od Muhammeda alejhisselam. Međutim, njegov argument nam u stvari pokazuje suprotno. Jer, on na dvadeset devetoj stranici iste knjige kaže, “Isus Hrist (Isa Mesih) se pojavio među Izraelćanima i našao ih spremne da ga prihvate.” A onda, malo kasnije, od stotinu dvanaeste do stotinu trinaeste stranice, pokušava da dokaže da Arapi, koji su bili pagani, nisu bili spremni da prime novu vjeru.

Prema pripovijedanju Isusu (Isa alejhisselamu) je vjerovalo oko dvadesetak ljudi i nekoliko žena koje su bile izliječene od padavice. Ako pretpostavimo da su ovi vjernici, kako to hrišćani pretpostavljaju, istovremeno i potvrdili da je on božanstvo zašto onda nijedan od tih vjernika nije slijedio njegovu propovijed i pokorio mu se kada je on rekao, “Da vi imalo vjerujete vi bi mogli podići planinu,” da bi u njih ulio zreo iman, i kada im je - nekoliko dana prije njegovog (navodnog) raspeća - dao radosne vijesti i rekao, “Ako jedan od vas žrtvuje svoj život radi mene živjeće vječno”? Naprotiv, jedan od apostola, na koje hrišćani gledaju kao na poslanike [i koje nazivaju resulima], po imenu Juda, ne samo da nije žrtvovao svoj život već je za trideset srebrenjaka mita pokazao židovima mjesto gdje će se Isa alejhisselam vratiti. Drugi učenici, koji su bili na nivou apostolstva su ga, kada je Isa alejhisselam bio uhvaćen, “ostavili i pobjegli.” (Matej 26, 56) Petar, koji je od njih svih bio najviši se zakleo Mesiji i rekao mu, “Da znam i da ću umrijeti s tobom neću te se odreći.” (Matej 26, 35) On je, u metežu, dok su odvodili Isa alejhisselama, išao za njim izdaleka. (Matej 26, 58) On se onda, kada je pijetao tri puta zapjevao (zakukurijekao), kleo i zaklinjao da ni ne poznaje Isa alejhisselama. (Matej 26, 74)

[S druge strane svi ashabi kiram - koji su bili arapi i za koje ovaj sveštenik tvrdi da nisu bili spremni da prihvate novu vjeru - su potvrdili Muhammedovo alejhisselam poslanstvo i nisu se nimalo ustručavali da dobrovoljno za Muhammeda alejhiselam žrtvuju svoje živote i imovinu. Evo, da navedemo nekoliko primjera:

Bitka na Uhudu je jedna od najznačajnijih i najvažnijih bitaka u istoriji islama. Ovaj sveti rat se skoro završio pobjedom ashaba kiram kada su mušrici (idolopoklonici, pagani) zaobišli dolinu i s leđa napali ashabe kiram, alejhimurridvan. Islamska vojska se raspala. Mnogi ashabi kiram su postali šehidi. Junaštvo i hrabrost ashaba kiram, koji su učestvovali i postali šehidi u ovoj bici, sačinjavaju najčasniju i najponosniju legendu junaštva u istoriji islama. Mi ćemo ovdje iznijeti stanja u kojima su neki ashabi kiram bili:

Talha bin Ubejdullah radijallahu anh toga dana, kada je vidio da je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem opkoljen mušricima, nije znao gdje da prije ode i kako da se okrene. On je istovremeno, dok se borio s mušricima, sad s desna sad s lijeva svojim tijelom štitio Resulullaha i drhtao od straha da Resulullah sallallahu alejhi ve sellem ne bude pozlijeđen. On je dok je ratovao, i dok se okretao čas desno čas lijevo, stajao uz Resulullaha. Među mušricima je bio jedan vješt strijelac koji je svaki cilj koji je nanišanio pogađao. Ovaj zlikovac, koji se zvao Malik bin Zubejr, je nanišanio i odapeo svoju strelicu na našeg Pejgambera sallallahu alejhi ve sellem. Bilo je skoro prekasno da se zaustavi strelica koja je zviždala prema Resulullahovoj mubarek glavi, kada je Talha radijallahu anh, videći da nema drugog načina da je zaustavi, brzo podmetnuo svoju ruku pred strelicu. Strelica se zabila u njegov dlan.

Umm-i Umare radijallahu anha je bila jedna od žena ashaba koja se zajedno sa svojim mužem i sinom borila uz Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem. Njen sin, njen muž, i ona, su sa drugim ashabima kiram svojim tijelima štitili Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem. Kada je njen sin bio ranjen ona je i njemu i drugim ashabima previjala rane, i pojila žedne ashabe. Ona je onda, kasnije, zgrabila sablju i počela ratovati. Jedan kafir po imenu Ibni Kamia se zakleo da će on ubiti Resulullaha. On je kada je ugledao Resulullaha napao. Umm-i Umara je stala pred njegovog konja i napala na njega. Pošto je mušrik bio u oklopu njeni napadi nisu imali efekta. Da je on bio bez oklopa i on bi se pridružio drugim ubijenim mušricima. Mušrik je krenuo u žestok protivnapad i na kraju joj zadao je smrtonosnu ranu na grlu. Resulullah je ovako rekao za nju, “Gdje god sam na dan Uhuda pogledao vidio sam Umm-i Umaru.

U bici na Uhudu je Mus’ab bin Umejr radijallahu anh nosio muhadžirsku zastavu (bajrak). On je na sebi imao dva oklopa. Kafir Ibni Kamia je napao na Mus’aba bin Umejra zato što je Mus’ab, radijallahu anh, svojim tijelom štitio Resulullaha. Ibni Kamia je jednim zamahom svoje sablje otsijekao Mus’abovu radijallahu anh desnu ruku. On je prihvatio bajrak svojom lijevom rukom. On je, u međuvremenu, sam za sebe izgovarao stotinu četrdeset četvrti ajeti kerim sure Al-i Imran, “Muhammed je samo Allahov poslanik.” (3, 144) Drugi zamah mu je otsjekao njegovu lijevu ruku. On je tada pritisnuo bajrak ostacima osakaćenih ruku uz prsa istovremeno ponavljajući isti ajeti kerim. On nije popustio zastavu islama. Na kraju je kada ga je pogodilo koplje u prsa postao šehid. Međutim, on je i dalje bio u posjedstvu islamske zastave.

Hubejba bin Adija i Zejda bin Desinnu, radijallahu anhuma, su zarobili Lihjanovi sinovi, mušrici, i prodali ih kafirima kurejševićima. Oni su rekli Hubejbu radijallahu anh, prije nego što je postao šehid, da će ga osloboditi ako se odrekne svog vjerovanja. On im je odgovorio, “Vallahi neću! Kada bi mi dali sav svijet ja ne bih napustio islam.” Mušrici su ga onda upitali, “Bi li ti radije stavio Muhammeda alejhisselam na svoje mjesto, da on bude ubijen a da ti odeš kući i živiš u miru i rahatluku?” Hubejb, radijallahu anh, im je odgovorio, “Ja bih čak rado žrtvovao svoj život da zaštitim Muhammedovo alejhisselam mubarek stopalo da ga ne ubode trn u Medini.” Kafiri su se čudili ovoj Hubejbovoj prevelikoj ljubavi. Oni su ga onda mučki pogubili (učinili šehidom).

Ovi događaji, kao i stotine drugih primjera koje bi mi ovdje mogli navesti, su svjedoci činjenici da su ashabi kiram i svi drugi muslimani koji su se došli u četrnaest vijekova, i bili, i jesu spremni da polože svoje živote za Resulullaha i da dobiju Allahovu teala ljubav. S druge strane apostoli, koje hrišćani prihvataju kao poslanike (resule), nisu samo u najtežem trenutku napustili Isa alejhisselama i pobjegli, već su se kasnije i kleli da ga čak i ne poznaju. Ovi slučajevi su napisani u današnjim jevanđeljima.]

Samo Allah dželle-šanuhu zna potpunu istinu svega. Poslanikovo sallallahu alejhi ve sellem naređenje Aliji radijallahu anh da se žrtvuje u noći hidžre je bilo s namjerom da odgovori na svako moguće buduće pitanje, kao, zašto posljednji Poslanik (Poslanik ahiri zamana) nije nikao iz naroda koji je bio spreman da primi novu vjeru, i da zauvijek ušutka hrišćane koji bi mogli postaviti ovakvo pitanje. [Jer, iako je on ponikao iz naroda koji nije bio spreman za novu vjeru, naređenje koje je dato osobi koja je u njega vjerovala je, iako postojala opasnost da se u procesu izvršavanja toga naređenja izgubi život, dobrovoljno izvršavano. Ovo stanje je jedan od najvećih dokaza koji demonstriraju superiornost i vrlinu našeg Pejgambera, sallallahu alejhi ve sellem. Ovaj sveštenik sam sebi kontrira.] U ovom leži i još jedna prefinjena mudrost (hikmet): Može se smatrati da je ovo Resulullahovo sallallahu alejhi ve sellem dodjeljivanje ove dužnosti jednom od njegovih ashaba kiram morala biti mudžiza, jer je ovaj događaj odlično mjerilo za upoređivanje apostola i ashaba kiram koje unaprijed daje ponižavajući odgovor prigovaračima i protivnicima koji tvrde da se “islam širio spoljašnjim prednostima i silom.” [Jer je Alija radijallahu anh, suprotno Petru i apostolima, koji su napustili Isaa alejhisselam i pobjegli, dobrovoljno, i bez oklijevanja legao u Resulullahovu postelju.]

Protestantski sveštenici napadaju na islam i kažu, “Biblija je oslobodila njene vjernike od obreda (ibadeta) jevreja, savremenika Isusa hrista (Isaa Mesije). Ona je pokazala i podučila svoje vjernike najrazumnijim i najprihvatljijim oblicima obreda (ibadeta). Međutim Kur’ani kerim, naređujući bezdušne fizičke i spoljašnje (zahiri) običaje i obrede jevreja, zalazi u nesavršenost.

ODGOVOR: Mi ih pitamo: Šta znače ove Isaove alejhisselam riječi, “Ne mislite da sam ja došao da pokvarim zakon ili proroke. Nijesam došao da pokvarim nego da ispunim. Jer, ja vam zaista kažem: Dokle nebo i zemlja stoji, neće nestati ni najmanjega slovca ili jedne title (znaka) iz zakona dok se sve ne izvrši,” u sedamnaestom i osamnaestom stihu petog poglavlja Jevanđelja po Mateju? Zašto je on obrezan (osunećen) po Mojsijevoj (Musaovoj alejhisselam) vjeri? Šta je bio razlog da on u toku svog cijelog života slavi sve praznike (svetkovine, bajrame) koji su bili specifični za Musaov alejhisselam zakonik (šerijat)? Zašto je on raspravljao s Izraelćanima o Musa alejhisselamovom zakoniku (šerijatu); zašto ih je on prekoravao zato što ga ne slijede? Ove sve činjenice pokazuju da tvrdnje ovog protestantskog sveštenika prilično odudaraju od učenja jevanđelja i Isaove alejhisselam prakse. Kur’ani kerimu nikada ne nedostaje savršenstvo i duhovnost (ruhanijjet) Osoba koja ne izvršava fizičke ibadete vjere se ne može okoristiti duhovnostima te vjere. Mi ćemo se o ovom malo kasnije detaljno pozabaviti.

Hrišćanski sveštenici prvo prigovaraju islamovoj čistoći. Dakle, cilj njihove prve, i glavne ofanzive, je po pitanju čistoće (tahareta).

Ovaj sveštenik kaže, “Kada bi cilj abdesta u islamu bio čistoća ljudi i njihovih tijela od prljavštine protiv toga se ne bi moglo ništa reći. Međutim, ispravnost ibadeta, koji se čine radi Allaha dželle-šanuhu, je povezan s uzimanjem abdesta pa je abdest postao jedan od uslova (šartova) ibadeta. Tvrdnja da Allah dželle-šanuhu neće primiti namaz bez abdesta je nešto sa čim se trebamo pozabaviti. Uzimanje abdesta prije namaza nema efekta na čišćenje srca i unutarnju bit namaza jer u Tevratu piše, “Rab ne gleda kao čovjek. Čovjek gleda u izgled a Rab u srce.” Niti će on (abdest) imati ikakve koristi za ispravnost i primanje namaza. Dakle, Kur’ani kerim je učinio da iskrenost i prisutnost srca, koji su unutarnje biti ibadeta, budu ovisni o beskorisnim normama i običajima. Štaviše, pranje ruku i nogu je korisno i odgovara onim koji žive u vrućim krajevima i onim koji hodaju bosi. Što se tiče nježnih i civilizovanih ljudi koji žive u hladnim predjelima i koji moraju da zaštite noge čarapama i cipelama, za njih je abdest jedna nezdrava obaveza, naročito za one koji žive u arktičkim predjelima. Kako je teško i iznurujuće za njih, da oni moraju pet puta probijati led i uzimati abdest i kako je nepravedno njima narediti ovu zapovijed. Štaviše, okretanje prema kibli je imitiranje Izraelćana.

ODGOVOR: Treba znati da je islamska vjera najsavršenija vjera i da je ona najpotpuniji oblik svih drugih vjera i zakonika (šerijata). Drugim riječima, islamska vjera je vjera jedinstva (tevhida), koja je u sebi sastavila i spoljašnje (vidljive, zahiri) i unutrašnje (nevidljive, batini) savršenosti. To je jedna vjera koja u sebi nema nijednog propisa koji bi mogao ljudima nanijeti i najmanju štetu. Njen svaki propis je sastavljen iz mnogobrojnih materijalnih i duhovnih (manevi) koristi za ljude. Jedan drugi očiti dokaz koji svjedoči da je Allah dželle-šanuhu poslao islam, je to što on ima toliko mnogo vanjskih (zahiri) i fizički vidljivih propisa koji imaju tolike mnoge hakikate (istine, stvarnosti) i koristi (fajde) za čovječanstvo. Sve što više napredujemo u nauci i tehnici, njihove koristi postaju sve jasnije. Ljudi čije su oči prekrivene zavjesom neznanja ne osjećaju ove konačne istine (hakikate) pa sude samo na osnovu izgleda. Značenje sedamdeset drugog ajeta sure Isra glasi, “Onaj [čije je srce] na ovome svijetu [toliko] slijepo [da ne može prihvatiti istinu] će takođe biti slijep i na onome svijetu i daleko od svakoga dobra. [On ne vidi put spasa].” (17, 72) Oni, o kojima ovaj ajeti kerim govori, su sveštenici koji govore prethodno citirane riječi. Oni koji slijede islam će, proporcionalno prema svojoj iskrenosti i namjerama, na onom svijetu biti nagrađeni. Onima čije su oči otvorene svjetlom dugovnog znanja (nurom irfana), i kojima je bilo suđeno da dobiju od božijih blagodati (ilahi ni’meta) koje prekrivaju sav svemir, onoliko koliko je njihova moć zapažanja i shvatanja, su obećani visoki onosvjetski (ahiretski) stepeni. Ova obećanja i blagodati su oglašene u ajeti kerimama. Šta oni koji imaju razuma i irfana trebaju učiniti je to da se čvrsto uhvate za ibadete koje islam naređuje, i da istovremeno, kako je detaljno objašnjeno u knjigama tefsira i hadisi šerifa, očiste svoje srce od mana. To se radi onako kako su to hiljade i hiljade alima ehli sunneta protumačili i napisali u svojim knjigama. Pored toga, oni, koji hoće da nauče put duhovnosti (batina) se trebaju obratiti evlijama kiram koji su izvori i kormilari na putu prema Allahu dželle-šanuhu.

Alimi tumačenja Kur’ani kerima (nauke koja se zove tefsir) su rekli da su abdest i taharet, odnosno higijena, s jedne strane dobri za fizičko zdravlje kao što to takođe i ovaj odvratni sveštenik priznaje, a s druge strane, znak srčane čistoće i mira. Namaz je stajanje u Allahovm dželle-šanuhu prisustvu. Očigledno je da će se srce očistiti od mana kada se stojimo u Allahovom dželle-šanuhu prisustvu. Mi ne možemo ući u Allahovo dželle-šanuhu prisustvo sa srcem koje nije očišćeno od mana. U stvari ovo takođe važi i za ovosvjetske poslove.

Jasna je činjenica da je uzimanje abdesta fizičko čišćenje koje svaki dan čisti tijelo pet puta dnevno od mikroorganizama. To zna svako ko ima imalo razuma i obrazovanja. Čak i sveštenici znaju da abdest jača srce i čisti dušu. Na primjer, knjiga Rijad-un-nasihin, u dijelu koji govori o koristima abdesta, kaže da je imam Dža’fer Sadik rahmetullahi alejh posjetio jednog monaha sa ciljem da ga nasavjetuje. [Dža’fer-i Sadik je preselio na ahiret 148/765. g.n.e. u gradu Medini.] On je čekao podosta vremena dok su se kapijska vrata otvorila. Kada je on upitao zašto (je toliko čekao), monah je odgovorio, “Kada sam te ugledao kroz pukotinu na vratima ja sam se puno uplašio od tvoje prevelike dostojanstvenosti. Ja sam odmah otišao i uzeo abdest. U Tevratu piše da moramo uzeti abdest ako se nekoga ili nečega plašimo jer abdest štiti od zla.” Kada ga je imam nasavjetovao on je na licu mjesta postao musliman. Njegovo srce je očišćeno blagoslovom (berićetom, bereketom) abdesta.

Osoba s prljavom odjećom ne može izaći pred sultana. Ovo naznačava, suprotno sveštenikovoj pretpostavci, da abdest i taharet nisu beskorisni za duševni mir i iskrenost (ihlas). Oni koji žive u sjevernijim državama, kada trebaju da uzmu abdest, uzmu ga ujutro (na sabah) toplom vodom i onda obuku čarape i mestve (kožne čarape bez džona). Oni mogu čuvati svoj abdest za ostala četiri namaza, ili, ako ga ne mogu čuvati, oni ga mogu obnoviti na taj način što će potrti svoje mestve (učiniti mesh po mestvama). [Oni na ovaj način ne moraju prati noge i neće im biti zima po nogama i istovremeno će biti u stanju da klanjaju namaz. Oni koji ne mogu upotrijebiti hladnu vodu čine tejemmum u svojoj toploj sobi. Tvrdnjama protestantskih sveštenika, da treba pet puta razbijati led da bi se uzeo abdest, nema mjesta. Razboljevaju li se ovi ljudi zato što moraju prati ruke tri puta prije jela?] [U trećem poglavlju četvrtog fascikla knjige Endless Bliss je opširno napisano o potiranju ili meshu.] Ako je neko puno bolestan, i ne može da uzme abdest, to jest ako će mu pranje nogu pogoršati njegovo zdravlje, on može uzeti tejemmum. Jer, pravi cilj nije samo pranje ruku, lica, i nogu, već čišćenje srca [to jeste priprema da stanemo u Allahovo dželle-šanuhu prisustvo (huzur) i da se sjetimo Allaha dželle-šanuhu.] Islam nikada ne propisuje tegobu u slučaju jake potrebe (zarureta). U stvari, hadisi šerif kaže, “U vjeri nama tegobe.” Značenje dvije stotine osamdeset šestog ajeta sure Bekara u Kur’ani kerimu kaže, “Allah dželle-šanuhu ne tereti čovjeka onim što on nije u stanju da učini.” (2, 286) Drugim riječima, Allah dželle-šanuhu ne naređuje individui nešto što on nije u stanju da učini, i što je izvan domena njegovog kapaciteta. [Značenje dvadeset osmog ajeta sure Nisa glasi, “Allah dželle-šanuhu želi da vam olakša vaše ibadete. Čovjek je stvoren kao nejako biće.” (4, 28) U islamu imaju dva načina ibadeta. Jedan od njih se zove ruhsat a drugi azimet. Ruhsat utjelovljuje olakšice koje islam dozvoljava i priznaje. Kada čovjek izabere olakšicu on radi djelo po ruhsatu. Azimet je izabiranje onog što je teže. Raditi nešto po azimetu je puno cjenjenije od rada po ruhsatu. Ako nečiji nefs ne želi da koristi olakšice za njega će biti bolje da ostavi azimete i da radi po olakšicama (ruhsatima). Međutim, izvršavanje djela po ruhsatima (olakšicama, dozvolama) se ne smije pretvoriti u traganje za olakšicama.] Hadisi šerif, “Najkorisnije djelo je ono djelo koje je najteže nefsu”, jasno pokazuje najispravniji put koji treba slijediti kada radimo islamske amele (poslove, ibadete). Iz ovog razloga pravovjerni (mu’mini) sa savršenim vjerovanjem (kamil imanom), da bi zadobili Allahovu dželle-šanuhu ljubav i zadovoljstvo, više vole da rade ono što je teže njihovom nefsu. Oni žele da na taj način postignu više onosvjetske stepene.

Hrišćani, koji se gologlavi mole i zure u nebo, ni ne spominju tjelesnu čistoću i odlaze usmrđeli i prljave odjeće i obuće u crkve, i onda očekuju da se u jednoj ovako mračnoj atmosferi, u smradu, haša, ujedine s Allahom dželle-šanuhu, i da im se njihova srca očiste kada pojedu komadić hljeba i popiju gutljaj vina. Sigurno je da je onim, koji imaju jednu ovako glupu pretpostavku, teško shvatiti unutarnju bit islamskih propisa. Oni su se, kada su od muslimana naučili higijenu spasili od nečistoće, međutim, oni i dalje čuvaju pogrešna vjerovanja i prepravljene obrede.

Jedna druga zamjerka sveštenika je klanjanje namaza. Oni, na primjer, kažu, “Tekbir, kijam, ruku’, i sedžda, nisu prikladni ni za zahir (vanjsku vid, spoljašnjost) ni za batin (unutrašnji vid, duhovnost).

ODGOVOR: Oni ne mogu da vide šta je i sa fizičkog i sa duhovnog (spirituelnog, ma’nevi) gledišta cilj ibadeta (obožavanja) Allaha dželle-šanuhu. Ibadet je, bez obzira na oblik, odavanje i izražavanje našeg poštovanja (ta’zima) Allahu dželle-šanuhu, i zahvaljivanje Allahu dželle-šanuhu, i Njegovo veličanje zato što nam je On dao bezbrojne blagodati iz Svoje beskrajne riznice, i priznavanje naše nemoći, i prizivanje Allahove dželle-šanuhu milosti. Kada bi istraživali elemente poštivanja Allaha dželle-šanuhu, svi sastavni djelovi namaza (rukni) namaza, sve te radnje - kao na primjer, vezivanje ruku na kijamu, skrušeno stajanje u Allahovom dželle-šanuhu prisustvu, zahvaljivanje Njemu, Njegovo veličanje izgovaranjem časne Bismile (Besmele-i šerife) i učenjem Fatihe, ruku’ (pregibanje) i sedžda (padanje ničice na zemlju) na kojima činimo tesbih (tj. izgovaramo molitvu u kojoj veličamo Allaha dželle-šanuhu) Allaha dželle-šanuhu koji je vadžib-ul-vudžud (tj. čije je postojanje neophodno), potvrđivanje Njegove veličine izgovaranjem tekbira (Allahu ekber) u svakoj promjeni položaja - izražavaju poštivanje Allaha teala.

Kako su nas informisali Poslanicii Beni Israila (Israilove djece) kibla (smijer u kom se okrećemo kada se molimo) je u početku bila u pravcu Svete kuće (Bejt-i mukaddes) koja se nalazila u Jerusalimu. Ona je kasnije promjenjena u pravac prema Kabi (Ka’be-i muazzama). Resulullah sallallahu teala alejhi ve sellem je želio da ibadeti prema Ka’bi muazzami zato što je Ibrahim alejhisselam sagradio Ka’bu muazzam. Allah dželle-šanuhu, čijoj milosti nema kraja, je ispunio ono što je Njegov dragi Pejgamber želio i promijenio kiblu sa smijera mesdžida u Jerusalimu (Bejt-i mukaddes, Mesdžida aksa) u smijer prema Ka’bi (Mesdžid-i haramu, Ka’bi muazzam). Značenje stotinu četrdeset četvrtog ajeta sure Bekara glasi, “Sada okreni svoje lice prema Časnome hramu (Mesdžid-i haramu).” (2, 144)

Islam uključuje jedan broj propisa koji su postojali u Musaovom alejhisselam zakoniku, kao što su, klanje kurbana, sunnećenje (obrezivanje), zabranu svinjetine i lešine, zabranu kamate, zabranu bludi (zina), zabranu ubistva čovjeka, osvetu, i još mnoge druge. U današnjem hrišćanstvu su mnoga pravila, koja su postojala u Musaovom alejhisselam šerijatu, falsifikovana, usprkos Isaovom alejhisselam ukoru; pa ipak neki principi Musaovog alejhisselam šerijata su se do danas održali, kao na primjer, blud i ubistvo čovjeka i kibla. Hrišćani iako kažu, “Svi propisi Tevrata su punovažeći i potvrđeni”, ne slijede Toru. [Kada ih upitamo zašto oni - iako vjeruju da je on dio Biblije u koju oni vjeruju kao u jednu cjelinu, i kažu da je takođe i Tevrat sveta knjiga koju je Allah dželle-šanuhu objavio - ne slijede Stari zavjet oni odgovaraju da su njegovi propisi ukinuti. Kada ih upitamo za razlog oni nam kažu da je njegova punovažnost popravljena, promijenjena. Dok oni s jedne strane vjeruju da je Tevrat Allahov dželle-šanuhu kitab i, kad god im je potreban dokaz da dokažu istinitost hrišćanskog kulta iz njega navode stihove, oni, s druge strane, kada ih upitamo zašto ne slijede njegove propise, odgovaraju da su njegovi propisi poništeni.] Iako su se izvjesni hrišćani koji slijede sveštenika Lutera, koji se pojavio 923/1517. godine, prestali okretati u pravcu kible (u Jerusilemu) ili Bejta mukaddes, milioni katolika se i dalje okreću prema Bejtu mukaddes. Oni se ne obaziru na protestantski prestanak okretanja prema kibli. Jer, cilj ibadeta je poštivanje (ta’zim), zahvaljivanje, veličanje, molenje, i činjenje dove Allahu dželle-šanuhu. Šta bi okretanje u izvjesnom smijeru, smirenim srcem, koje je povezano sa izvjesnom duhovnom vrijednošću, štetilo spokoju i čašću ibadeta? Naprotiv, srce će se osjećati mirnije kada je pravac prema kom se okreće poznat.

Hrišćani u crkvenim službama gledaju jedni u druge zato što njihovi obredi (ibadeti) nemaju položaja kao što su kijam (stajanje), ruku’ (poklanjanje), i sedžda (padanje ničice na zemlju), koji simboliziraju robovanje Allahu dželle-šanuhu. Dječaci i djevojčice, pored (jasne) zabrane bluda očima, ne mogu da skinu oči jedni sa drugih. Oni onda - kada pojedu komadić hljeba (nafore) i popiju malo vina iz čaše (putira), za koje vjeruju da, kada sveštenik na njih izgovori molitvu, postaju Isaovo alejhisselam meso i krv - slave pričešće (evharistiju, euharistiju ili iša-i rabbani) i očekuju da se ujedine s svetim duhom (ruh-ul-kuds). [Protestanti slave pričešće kao komemoraciju.]

Cilj ibadeta (molitve, obreda) je potčinjavanje (pokornost) i poštivanje (ta’zim) Allaha dželle-šanuhu, stvaraoca svega. Jasno je kao dan koja od ove dvije vjere u sebi sadrži pokornost.

U islamu se svaki dan prije obavezne molitve (farza) prvo prouči ezan i ikamet. Muezzin ovako glasno prouči ezan.

ALLAHU EKBER: Allah dželle-šanuhu je veliki. Njemu ne treba ništa. Njemu ne treba obožavanje (ibadet) Njegovih robova. Njemu ibadet ne koristi. [Ove riječi se ponavljaju četiri puta da se dobro urežu u razum.]

EŠHEDU EN LA ILAHE ILLALLAH: Ja bez sumnje svjedočim i vjerujem da, iako je On preveliki (kibrija), i iako Mu nije potreban ničiji ibadet, niko drugi osim Njega nije vrijedan obožavanja (ibadeta). Niko i ništa nije kao On.

EŠHEDU ENNE MUHAMMEDEN RESULULLAH: Ja svjedočim i vjerujem da je Muhammed alejhisselam Njegov Poslanik i učitelj načina obožavanja (ibadeta) koji je On naredio.

HAJJE ALES-SALAH, HAJJE ALEL-FELAH: O pravovjerni (mu’mini) požurite na spas i sreću, požurite na dobrotu, na salah, odnosno, na molitvu (namaz).

ALLAHU EKBER: Njega ne može niko obožavati (ibadetiti) na Njemu dostojan način. On je tako velik da ničiji ibadet nije dostojan Njegove veličine.

LA ILAHE ILLALLAH: Samo On zaslužuje da Ga se istinski obožava (ibadeti), da se bude pred Njim ponizno. Niko Ga ne može obožavati na Njemu dostojan način. Niko drugi, osim Njega, nije vrijedan da se obožava (ibadeti). [Kada muezzin uči ove riječi on poziva pravovjerne (mu’mine) na namaz.]

[Allah dželle-šanuhu ovako kaže za Svog miljenika, kako nam prenosi značenje četvrtog ajeta sure Inširah, koje glasi, “Ja ću visoko uzdići tvoje ime [i na zapadu i na istoku i po cijelom svijetu].” (94, 4) Kada idemo prema zapadu vrijeme molitve (namaza) postaje za svaki dužinski stepen (tul) [111,1 kilometara] četiri minute kasnije. Svakih dvadeset osam kilometara ezan istoga namaza se uči jednu minutu kasnije od onog koji je proučen na mjestu dvadeset osam kilometara istočno. Prema tome ezan se uči po cijelom svijetu u svakom momentu i ime Muhammeda alejhisselam se čuje svugdje i u svakom trenutku. U dvadeset četiri sata nema trenutka kada se njegovo ime ne spomene.]

Hrišćani zvonima pozivaju u crkvu. [Kada se uporedi] poziv muslimana na molitvu s onim što hrišćani rade jasno je kao dan koji način izražava veće poštovanje i duhovnost prema Allaha dželle-šanuhu.

Muslimani se poslije ezana mole (klanjaju namaz). Prije nego što se započne s molitvom, da bi molitva (namaz) bila uslišana (kabul), postoje izvjesni uslovi (šartovi) koji se moraju ispuniti. Njih ima šest. Ako samo jedan od ovih uslova nije valjan molitva (namaz) nije ispravna (sahih):

1 - Biti čist od hades prljavštine: To znači da onaj ko nema abdesta treba da uzme abdest. [Ili, da se onaj ko je džunub (u stanju koje zahtijeva obredno kupanje) ogusuli (obredno okupa).]

2 - Biti čist od nedžaset prljavštine: To znači očistiti svoje tijelo, odjeću, i mjesto gdje će se klanjati od materijalne (vidljive) prljavštine. (Islam nam propisuje šta je ta prljavština, količinu prljavštine koja poništava namaz, i načini njenog čišćenja.)

3 - Istikbal-i kible: To znači da se moramo okrenuti prema Ka’bi muazzam.

4 - Setr-i avret: Znači da i muškarci i žene moraju pokriti avret dijelove tijela koje islam naređuje da moraju biti pokriveni kada klanjamo namaz. Ovi dijelovi tijela moraju uvijek biti pokriveni kada smo u društvu drugih; to je stroga Allahova dželle-šanuhu zapovijed (farz).

5 - Vakat: Kao što svaka vjera svake zajednice ima izvjesna vremena za obred tako je Allah dželle-šanuhu i muslimanima propisao vrijeme za molitvu (namaska vremena). Učiti ezan prije nastupanja namaskog vremena je veliki grijeh. Namaz koji je obavljen prije namaskog vremena nije ispravan (sahih).

6 - Nijjet: To znači namjeriti, znati ime i vrijeme molitve (namaza) kojeg hoćemo da klanjamo, ne radi ovosvjetskog ili nekog drugog razloga već samo zato što je to Allahovo dželle-šanuhu naređenje.

Hrišćani idu neoprani u crkvu. Oni dosađuju jedni drugim svojim smradom i prljavštinom. Pošto oni nemaju ibadet koji se obavlja smirena srca, i okrenut u jednom smijeru, oni gledaju jedni u druge.

Poređenje uslova koje muslimani moraju ispuniti, i onih koje hrišćani ispunjavaju, nam jasno otkriva koja je vjera duhovnija i više u skladu s pokornošću Allahu dželle-šanuhu.

Sada ćemo objasniti sastavne dijelove (ili rukunove) namaza:

1 - Iftitah tekbir: Kada musliman započinje molitvu (namaz) on prvo podigne obje šake do iza ušiju (žene do grudi), izbaci iz srca sve druge misli osim Allaha dželle-šanuhu, zamisli sebe u Allahovoj dželle-šanuhu prisutnosti, i kaže Allahu ekber. Ove riječi znače, “Allah dželle-šanuhu je daleko od ikakve sličnosti s ikakvim oblikom, likom, iluzijom, stvorenjem, i veći je od svega što se karakteriše savršenstvom.”

2 - Kijam: Stajanje u namazu u kom muškarci “svežu” ruke na ručnim zglobovima (a žene na grudima) u jednoj potpunoj skrušenosti (hušu’u) i edebu.

3 - Kira’et: Je učenje Allahovog dželle-šanuhu blagoslovljenog imena i časne Fatihe koja se, kako smo već prethodno rekli, sastoji od zahvaljivanja (hamd-u sena), veličanja, i izražavanja poštovanja (ta’zim) prema Allahu dželle-šanuhu, i činjenja molbe (dove) za uputu na pravi put (hidajet) i spas (selamet). [Na kijamu se uči odmah poslije učenja blagoslovljene Fatihe dodatno i još jedna sura ili ajeti.]

4 - Ruku’: Je, jednom, duboko poklanjanje u kojem su, dok ruke drže koljena, glava i leđa u jednoj ravnoj horizontali. Na ruku’u učimo (izgovaramo) sljedeće riječi “Subhane Rabijel azim” što znači, “Ja znam da je moj Rabb (Gospodar, Allah) veći od svega, da je daleko od svih atributa mana i nedostataka, i da je svet (mukaddes).” [Ovo se može izgovoriti tri, pet, sedam, devet, ili jedanaest puta.]

5 - Sedžda: Je stavljanje lica u poniznosti dva puta na tlo - sa realizacijom da smo nemoćni, pokorni, potrebni, da molimo - i izgovaranje riječi “Subhane Rabbijel a’la”. Njihovo značenje je, “Ja znam da je moj Rabb viši i iznad svega, daleko od svih atributa mana i nedostataka, i da je svet (mukaddes).”

U islamu se klanjanje (ruku’) i sedžda čine samo Allahu dželle-šanuhu, čije je postojanje apsolutno neophodno. Kada musliman klanja namaz on se okrene u pravcu Ka’be i učini Allahu dželle-šanuhu sedždu. Sedžda se ne čini Ka’bi već u pravcu Ka’be. Ko Ka’bi čini sedždu on postaje kafir. Sedždu nije dozvoljeno činiti nijednom ni čovjeku ni stvorenju. Čovjek je najčasnije Allahovo dželle-šanuhu stvorenje. Nijedan čovjek nije po svojoj čovječnosti časniji od drugog čovjeka. Materijalni položaji i nivoi ne mogu promijeniti čovjekovu prirodu. [Čak i oni koji su izjavili da su božanstva (ilah), kao fir’aun i nemrud, su morali jesti i piti, i imati i druge potrebe ljudskih bića, i na kraju doživjeti smrt. Isto tako su i Poslanici alejhimusselam, koji su ljudska stvorenja koja je Allah dželle-šanuhu odabrao između drugih ljudi, u pogledu čovječnosti isti kao i ostali ljudi. Ti znači da su i oni takođe jeli, pili, i kada je bilo hladno bilo im je zima. Međutim Allah dželle-šanuhu ih je obasuo posebnim blagodatima (ni’metima) i raznim natprirodnim pojavama (mu’džizama). Nijedno dobro i pobožno (salih) ljudsko biće ne može doći na Poslanikov stepen. Poslanici su ma’sumi (bezgrešni). Oni nikad ne griješe. Neki Poslanici su učinili zellu. Zella nije grijeh. Poslanici nikada ne griješe! Riječ “zelle” znači ne uraditi nešto na najbolji mogući način. Zelle je nešto lijepo ali nije najljepše. (Zelle su stvari koje je bolje ne uraditi, koje je bolje izostaviti. One nisu greška. Poslanicii nikada ne prave greške!)]

Stavljanje lica na zemlju to jest izražavanje poštovanja (ta’zim) sedždom je priznavanje naše poniznosti i inferiornosti i potvrda veličine i superioriteta onog kome izražavamo poštovanje. Ovako poštovanje je opravdano ukazati samo Allahu dželle-šanuhu, istinskom Davaocu blagodati i Stvaraocu svemira. U stvari, naš Pejgamber sallallahu alejhi ve sellem ne samo da nije dozvoljavao ashabima kiram alejhimurridvan da mu ukazuju poštovanje već im nije dozvoljavao ni da ustanu kada je on ulazio. Isto tako i kada je on sjedio s ashabima kiram on nije imao posebno mjesto ili prijesto ili sofu. Kad god se naš Pejgamber sallallahu alejhi ve sellem pridruživao ashabima kiram on je sjedao na pogodno prazno mjesto. Ljudi koji su im se pridruživali kasnije, ako ga nisu prije vidjeli, nisu znali ko je on i nekad su pitali, “Ko je Resulullah?” Ovo Resulullahovo sallallahu alejhi ve sellem ponašanje se može uzeti kao dobar primjer kako se mi nemoćna ljudska bića trebamo ponašati.

6 - Ka’da (sjedenje) koliko (je potrebno da se prouči) tešehhud: Znači, podizanje glave sa sedžde, klečanje (sjedenje na koljenima), i učenje tehijjata. Značenje tehijjata je: “Allahu dželle-šanuhu pripada svaki ta’zim (poštivanje), hurmet (poštovanje), i ibadet (obožavanje). O Nebij-ji zišan (Muhammede alejhisselam), neka je na tebe Allahov dželle-šanuhu mir, milost, i napredak (selamet, rahmet, i bereket). Neka je mir (selamet) na nas i na sve Allahove dželle-šanuhu dobre (salih) robove. Ja svjedočim da nema drugog boga osim Allaha dželle-šanuhu koji zaslužuje obožavanje (ibadet) i da je Muhammed alejhisselam Allahov dželle-šanuhu rob i resul.” Ovo je šest sastavnih dijelova (rukunova) obaveznog (farz) namaza. Muslimani ih moraju pet puta dnevno obavljati. Namaz je od vremena Adema alejhisselam propisan sljedbenicima (ummetima) svih Poslanika. Poslaniku zadnjeg vremena (ahir zemana) je naređen i poklonjen najsavršeniji oblik namaza.

Ima li u ovim radnjama, koje su rukunovi namaza, išta što smanjuje Allahov dželle-šanuhu uluhijjet (božanstvenost) ili poštivanje koje Mu treba ukazati? Jako je čudno da protestanti, koji tvrde da ibadet muslimana sa svim svojim izraženim rukunovima i šartovima nema spirituelnosti, nisu uspostavili nikakav drugi oblik ibadeta osim krštenja, pričešća, i čitanja indžila. Po njima su ovi hrišćanski ibadeti spirituelni a muslimanski nisu(!).

U knjizi Menakib-i ćihar-i jar-i guzin se u devedeset trećem govoru iznosi sljedeći događaj o imamu Aliji radijallahu anh: Kad god je imam Alija radijallahu anh klanjao namaz on nije bio svjestan šta se oko njega dešava. Za vrijeme jedne bitke mu se zabila strelica u kost njegovog mubarek stopala. Ljekar je rekao da on neće moći izdržati bez lijeka bol koji će vađenje strelice prouzrokovati. Alija, radijallahu anh, je rekao, “Ne treba mi lijek. Izvadi je dok klanjam namaz.” Ljekar mu je dok je klanjao namaz nožem rasjekao mubarek stopalo i iz njeg izvadio komad željeza iz kosti i previo ranu. Kada je završio s namazom on je upitao ljekara je li mu on izvadio strelicu. Kada mu je ljekar odgovorio da jeste on je odgovorio, “Ja radi Allaha nisam osjetio bol.” Ima puno hadisi šerifa koji kažu da je namaz dobrih (salih) muslimana identičan sa ovim.

A sada, da ukratko pregledamo obrede (ibadete) hrišćana:

1 - Krštenje: [Ovo je prvi hrišćanski ibadet, to jest sakrament, ili sveta tajna. Hrišćani vjeruju da je Isa alejhisselam naredio krštenje.] Isa alejhisselam nije u svom cijelom životu nikad nikog krstio. Niti je on naredio krštenje. [Hrišćani vjeruju da je krštenje obavezno (šart) kada osoba postane hrišćanin ili promijeni crkvu i sprovode ga u ime Oca, sina i svetoga duha (ruh-ul-kuds). Po hrišćanima krštenje je ujedinjavanje Isaovog alejhisselam duhovnog tijela, to jest, njegove božanstvenosti (ilahluka) sa njegovim fizičkim tijelom. Ono znači ponovno rođenje sa Svetim duhom. Oni vjeruju da će čovjekov Prvi grijeh, za koji oni vjeruju da potiče od Adema alejhisselam, biti oprošten krštenjem. Ovo krštenje se sprovodi u crkvi. Svaka crkva ima drukčiji način krštenja. Jedni krste potapanjem u vodu za koju vjeruju da je sveta, dok je drugi pršću ili poljevaju na osobu. Svaka crkva ima drukčiji standard u odnosu na starost osobe koju krsti. Hrišćani vjeruju da onaj ko umre nekršten ostaje grešan.] U ovom nema nikakve duhovnosti.

2 - Pričešće (euharistija, iša-i rabbani): Mi smo već detaljno obradili ovaj sakrament, svetu tajnu. [Prema Bibliji Isa alejhisselam je u svojoj posljednjoj večeri iskomadao hljeb i dao svakom apostolu po komad i rekao, “Uzmi, jedi, ovo je moje meso.” (Matej 26, 26) Onda im je dao čašu s vinom i rekao da ga popiju i da je ono njegova krv. Pavle je to protumačio. Crkve su to uspostavile kao sakrament. U početku se to slavilo jednom godišnje. Kasnije se počelo raditi svake nedjelje. Mi pitamo sveštenike. Može li jedenje hljeba i pijenje vina biti molitva (ibadet)? Šta je u tom obredu duhovno?]

3 - Čitanje Jevanđelja (Indžila): Pop čita izvode iz Biblije a drugi ga slušaju i ne razumiju šta oni znače. Ni ovo nema nikakvog duhovnog smisla zato što današnja jevanđelja nisu originalna nebeska sveta knjiga koja je objavljena Isa alejhisselamu; ona su sastavljena iz ljudskih pripovijedanja.

Hrišćani se takođe protive i hadžu koji je Allahovo dželle-šanuhu strogo naređenje (farz) muslimanima. Oni kažu, “Ovo je sjećanje na jevrejski običaj posjete Bejt-i mukaddesu (Svetoj kući, El-Aksau), tri puta godišnje, koji se nalazi u Kudus-i šerifu (Jerusalimu). Jer, Allah dželle-šanuhu je obećao da će se manifestovati na tom svetom mjestu. Međutim, jevreji su kasnije kažnjeni zbog masakra koji su počinili. Njihova vlada je uništena, njihovi neprijatelji su napali na njihovu teritoriju i razorili Bejt-i mukaddes. Allah dželle-šanuhu je kao zamjenu za Bejt-i mukaddes odredio da tijelo Isusa hrista (Mesije Isaa) bude Njegov Bejtullah [Allahova kuća]. On je iz ovoga razloga Svojim robovima poslao Isusa Hrista (Mesiju Isaa). On je ojačao svetim duhom one koji su ga vjerovali i svakog od njih blagoslovio nivoom živog bejtullaha. Na ovaj način više nema potreba za specijalnim bejtullahom kojeg je čovjek napravio u kom će se On manifestovati (tedželli). Dodjeljivanje jedne druge takve kuće je suprotno hikmetu (krajnjem cilju božije mudrosti) Allaha dželle-šanuhu. Riječi Isusa Hrista (Mesije Isaa) u Indžilu, “Doći će tako vrijeme kada vi nećete u Jerusalimu Ocu činiti ovaj ibadet i sedždu. Ali oni koji čine pravu sedždu, neka svugdje iskrenu učine sedždu svojom dušom. Jer Otac želi da oni tako učine sedždu,” će ostati na snazi do kraja svijeta. Pošto je to tako, to bi značilo smanjivati visoki duhovni status hrišćanstva na nizak stepen, i izmisliti novu kuću koju će svijet posjećivati, i povezati sticanje beskrajnih Allahovih dželle-šanuhu blagodati (bereketa) ovisnim samo o tom mjestu, i tjerati svijet da posjećuje to mjesto. A ovo je sve vraćanje zastarjelim bezsadržajnim jevrejskim, fizičkim, i vidljivim (zahiri) običajima.

ODGOVOR: I ove njihove zamjerke su neosnovane, kao i sve druge, iz sljedećih razloga:

1 - Hrišćani će prvo morati specifično navesti ime Jevanđelja i broj stiha iz kog su uzeli ovaj svoj dokaz da tijelo Mesije Isaa zamjenjuje Svetu kuću, Bejt-i mukaddes. Jasno je kao dan da riječi činovnika, kog je zaposlila crkva za pet, deset, zlatnika ne mogu biti temelj za hrišćanska načela.

2 - Kako piše u jevanđeljima Isa alejhisselam je lično posjećivao Bejt-i mukaddes i čak izbacivao torbare i nastojao da ga očisti. Kako vidimo, da je Bejt-i mukaddes poništen, on ga ne bi stalno posjećivao niti bi ga čistio od onih koji su tamo dolazili da zarade svoje ovosvjetske potrebe. On bi govorio svojim apostolima “Nemojte više obraćati pažnju na ovu Svetu kuću (Bejt-i mukaddes). Ja sam njeno značenje. Svaki od vas je Allahova kuća.

3 - Zašto bi, nakon rušenja Svete kuće (Bejti mukaddesa), izabiranje drugog bejta (kuće) bilo suprotno Allahovoj dželle-šanuhu mudrosti (hikmetu ilahijje). Prema islamskom vjerovanju Allah dželle-šanuhu nema druga (šerika) i ništa Mu nije slično. On radi šta hoće sa Svojim vlasništvom. On je odredio da Bejt-i mukaddes izvjesno vrijeme bude kibla a onda je odredio da Ka’ba muazzama bude kibla. U Njegove stvari se niko ne može miješati.

U vrijeme kada su jevanđelja pisana svi Nazarećani su postupali po Musaovom alejhisselam šerijatu. Apostoli i njihovi učenici su posjećivali Bejt-i mukaddes. Dakle, jevanđelja ne naređuju posjećivanje izvjesnog specifičnog mjesta.

4 - Isto tako ni izjava, “Povezati sticanje beskrajnih Allahovih dželle-šanuhu blagodati (bereketa) ovisnim samo o tom mjestu [Ka’bi muazzami]”, nije tačna. To je vrdanje koje je sveštenik izmislio sa ciljem da podrži svoj argument. Ako u Kur’ani kerimu ili hadisi šerifu ima igdje ijedno saopštenje koje kaže da je “Dobivanje božijih blagodati ovisno samo o posjeti Ka’be muazzame” on ga mora jasno navesti.

5 - Posjećivanje Ka’be muazzama nije generalno naređenje za sve muslimane. Onaj ko ide na hadž mora da ispuni uslove (šartove) hadža. Na primjer, on mora biti bogat, zdrav, put mora biti siguran, itd. Sveštenikov antagonizam i predrasuda se takođe i ovdje osjeća.

6 - Jedna vjera neće spasti sa visokog nivoa na manji nivo duhovne stvarnosti samo zato što se izvjesno mjesto odredilo kao kibla, i da se posjećuje. U jevanđeljima nema nigdje nijedan stih koji kaže da je Isa alejhisselam Bejtullah [Allahova kuća]. Razlog za ovo uzdizanje i smanjivanje duhovnosti je sveštenikovo lično zamišljanje i iluzija.

7 - Naređenje posjete Ka’be muazzame nije povratak poništenom formalnom običaju. Isa alejhisselamova vjera nije ukinula posjetu Bejtu mukaddes. Obje vjere, i Isa alejhisselamova vjera, i islam, su održale mnoge propise koji su specifični za šerijate prošlih Poslanika. Njihovo održavanje nije povratak Musaovom alejhisselamovom šerijatu. Štaviše, sveštenikove riječi da je hadž “fizički ibadet” bez poznavanja uslova hadždža samo pokazuju njegovu neukost. Ja ću sada ukratko objasniti hadždž, jednu od zapovijedi islama:

Prije svega, pravovjernik (mu’min) koji namjeri da ide na hadždž mora da učini iskreno pokajanje (tevbe). Ako on ikome išta duguje on mora da vrati te svoje dugove. On mora da osigura životne potrebe koje će održati njegovu familiju dok je on na hadždžu. On mora da ponese sa sobom dovoljno stvari i novca, onoliko koliko će mu biti potrebno za njegovo putovanje da ode i da se vrati sa Ka’be, da taj novac bude halal, da nađe dobre saputnike, da on i njegovi saputnici postave nekog ko među njima ima najbolje ponašanje [najviše znanja i iskustva] za svog emira (vođu), i da se pokoravaju njegovim riječima i izvršavaju sve njegove predostrožnosti [pored toga put mora biti bezbjedan i bez straha da će se izgubi život i imovina. Nije farz ići na hadždž ako putovanje nije bezbjedno.] Hadždž ima tri obaveze (farza):

1 - Nošenje ihrama: Kada hadžije (hodočasnici) dođu do mjesta koje se zove mikat, koje je nedaleko od Mekke mukerreme, oni skidaju svoje haljine i oblače (odjeću koja se zove) ihram. Oni na sebi ne nose ništa drugo. To jest, oni se oslobađaju od svjetskih ornamenata i odjeće, kao kada idu na mahšer (mjesto suđenja), i svi idu jednako obućeni, i begovi i seljaci, gologlavi i bosonogi.

[Hadždž se mora obaviti u ihramu. Hadždž učinjen drugačije nije ispravan (sahih). Ihram se sastoji iz dva komada bijelog platna, kao dva velika peškira. Jedan se omota oko tijela, ispod pasa, a drugi oko ramena. Ihram se ne može vezati konopcem (šiti) i kopčati dugmadima. Osobi u ihramu su zabranjene izvjesne stvari. Detalji o ovom su napisani u knjigama fikha i ilmihalima (koje nas podučavaju o propisima islama).]

2 - Tavaf: Tavaf je sedam puta obilaženje oko Ka’be da se izvrši Ibrahimov i Ismailov alejhimesselam časni sunet. [Tavaf se čini u mesdžidi haramu. Mi moramo (tj. farz je) namjeriti da hoćemo da činimo tavaf. Tavaf koji je obavezan (farz) se zove tavaf-i zijaret. Sunnet je započeti tavaf od Crnog kamena (Hadžer-ul-esveda).] Za vrijeme tavafa trebaju učiti dove koje su nas naučili Allah dželle-šanuhu i Njegov poslanik. Časno značenje ovih dova izražava, na najljepši način, poštovanje prema Allahu dželle-šanuhu i naše molenje Njegove milosti (rahmeta).

3 - Zastajanje na Arefatu (Vakf na Arefatu): Svi muslimani, i mladi i stari, i bogati i siromašni, će se okupiti na brdu Arefata, slično kao na mašheru - od vremena podne namaza dana Arefata, koji je na deveti dan mjeseca Zilhidždže, do svitanja (fedžr vremena) sljedećeg dana - obučeni samo u ihram, i moliti milostivog Allaha dželle-šanuhu za oprost (afv i magfiret). [Ako neko učini ovo zastajanje (vakf) na brdu Arefata jedan dan ranije ili kasnije od ovog dana njegov hadž nije ispravan (sahih).] Ovdje stotine i stotine hiljada muslimana uče jednoglasno telbiju na arapskom jeziku. Značenje telbije je, “Naredi o moj Allahu čije je postojanje apsolutno neophodno. Ja sam spreman za Tvoju naredbu i slijediću Tvoju božansku želju (irade-i ilahijje). Ti nemaš druga i niko Ti nije ravan.”

Što se tiče duhovnih vidova hadždža poznavaoci ovog predmeta su naveli bezbroj značenja koja se odnose na propisna ponašanja (adabe) i zapovijedi (farzove) hadždža. Ljudi su u prethodnim vjerama, da bi se približili Allahu dželle-šanuhu, napuštali društva i živjeli usamljeno na planinama. Allah dželle-šanuhu je naredio Muhammedovom ummetu hadždž umjesto monaškog života. Kada neko ode na hadždž njegov mozak ostavi dunjalučke interese kao što je trgovina, i samo misli na Allaha dželle-šanuhu. Kada se muslimani udalje od hvalisanja i licemjerstva, i napuste svoje familije i kuće, i odu u dolinu i pustinju, oni izlaze iz ovoga svijeta i razmišljaju o onom svijetu, o proživljenju i Sudnjem danu (o mahšeru i kijametu). Kada oni skinu svoje haljine i obuku bijeli ihram oni zamišljaju kako oni, u kefinima, izlaze pred Allaha dželle-šanuhu. Kada uče Lebbejk, to jest, “Ja sam Ti pokoran o moj Allahu i spreman sam za Tvoje naređenje”, između nade da će im dova biti uslišana i straha da može biti odbijena, oni mole Allaha dželle-šanuhu da im se smiluje i da ih obaspe oprostom (rahmetom i magfiretom). Kada dođu do Harem-i šerifa [odnosno Mesdžidi harama] oni znaju da nisu uzaludni napori onih koji su došli da posjete Bejtullah. Oni su bezbjedni od Njegove kazne (azaba) jer su došli da, radi Njega, posjete Bejtullah. Kada oni dođu kod Hadžer-ul-esveda, i kada ga poljube, i pomiluju svojim licem i rukama, oni obećavaju da će se uvijek pokoravati zakletvi na vjernost (biatu) koji su dali Allahu dželle-šanuhu. Kada se oni drže za prekrivač Ka’bei muazzame oni zamišljaju sebe kao krivca koji se oslanja na svog dobrotvora, ili, zaljubljenika koji se predaje svom zaljubljenom. Ovo su sve edebi hadždža.

Hrišćani s druge strane protestuju i kažu, “Izvjesne države iz kojih hadžije dolaze su blizu [Mekke] dok druge žive u dalekim mjestima. Dakle, naređenje hadždža je suprotno Allahovoj dželle-šanuhu pravdi.” Ovakve riječi ne mogu nikada biti tačne. Jer, u Matejevom jevanđelju piše da je Isa alejhisselam rekao da su “Vrata vječnog života vrlo uska, a vrata pakla široka.” To znači, “Djelo koje vodi u raj je vrlo teško za naš ego (nefs). Djelo koje vodi u pakao je vrlo slatko nefsu.” Naš Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je rekao, “Od svih djela je najkorisnije ono koje je najteže nefsu.” Sve što je veća muka nagrada je sve veća. Prema tome, hadždžije koje dolaze iz udaljenih dijelova svijeta će biti puno, puno, nagrađene. A to nije nepravda već prava pravda. Islam u sebi nema nijednog naređenja koje čovjek nije u stanju da izvrši. Oni, kojima hadždž nije farz, nisu grešni ako ne odu na hadždž. Oni koji žele da odu na hadždž, ali koji za to nemaju mogućnosti, će, kako to hadisi šerifi kažu - “Djela su ovisna o nijetu,” i “Mu’minov nijet je bolji (hajirniji) od njegovog djela,” - dobiti nagrade prema svojoj želji.

Sveštenici se takođe protive i postu u mjesecu Ramazanu, i tvrde da je on usvojen od Beni Israilovih ibadeta, i kažu, “Indžil ne naređuje post. On je dao ljudima u ovom pogledu slobodan izbor.

Protestantski sveštenici kažu, “Među katoličkim, vizantijskim, jermenskim, i drugim hrišćanskim zajednicama, ima jedna vrsta posta; ali to nije imitiranje židova. U jevanđelju (indžilu) nema takvog naređenja. Protestanti izbjegavaju nametanje jednog tako teškog tereta na čovječanstvo. Oni samo savjetuju ljude da se čuvaju od zlih namjera i praznovjerja. Tako je vjera, koja ljudima daje izbor u odnosu na ovakva vidljiva (zahiri) i beznačajna djela (ibadete), u svakom slučaju korisnija od vjere koja oštro naređuje i nagoni ljude na bezsadržajna i vidljiva djela. Jer, obožavanje (ibadet) po svojoj ličnoj želji je kao navika djeteta koje je dobrovoljno poslušno. Zakonsko naređenje je atribut roba koji mora da sluša svoga gospodara. Jako je nezdravo, naročito ljeti, prebaciti naviku mjesec dana i jesti i piti po noći. Doktori kažu da to može izazvati mnoge bolesti. Štaviše, pošto je dužina dana i noći drukčija u drukčijim državama, izvršavanje ovog farza u nekim zemljama svijeta uzima više vremena nego u drugim. To nije u skladu sa Allahovom dželle-šanuhu pravednošću. Zemlje koje se nalaze na šezdeset sedmom stepenu geografske širine imaju dan samo mjesec dana. One koje se nalaze na šezdeset devetom stepenu imaju dan samo dva mjeseca. One koje se nalaze na sedamdeset trećem stepenu imaju dan samo tri mjeseca. Iz ovog razloga je muslimanima koji žive u zemljama na tim geografskim širinama nemoguće postiti. Jasno je da Allahovoj dželle-šanuhu konačnoj visokoj mudrosti (hikmetu) i savršenoj božijoj pravdi (adalet-i ilahijje) ne odgovara da On naredi vjeru koja je nepodesna u svim slučajevima i za sve ljude na cijelome svijetu. S druge strane, u takvim zemljama živi na hiljade hrišćana. Oni bez ikakve poteškoće slijede hrišćanstvo i obavljaju njegova načela. Ovo je jedan opipljiv dokaz koji pokazuje da islam ne može biti korisniji od hrišćanstva.”

ODGOVOR: Svi ovi prigovori [i klevete] su pobijeni bezbrojnim dokazima. Na primjer:

1 - Post je postojao i u Musaovoj alejhisselam vjeri. On je održavao svoj prvobitni oblik takođe i u Isaovoj alejhisselam vjeri. Mi ćemo ovo malo kasnije objasniti. Postojanje posta u islamu se ne može osuđivati.

2 - Riječi, “Indžil u sebi ne sadrži nijedno naređenje koje se odnosi na post; on to ostavlja svakome da to lično izabere,” su gola laž. Jer, u Jevanđelju nema jasnoga stiha koji daje ljudima izbor da poste ili ne poste, i koji kaže, “Svako je slobodan da posti ili ne posti.” Ako takav stih ima, onda, neka nam ga sveštenik navede.

3 - Dijeta, koja postoji u vjerovanjima hrišćana koji pripadaju katoličkoj, vizantijskoj, i jermenskoj crkvi je prvobitno bila post. Međutim, kasnije, uporedo sa umetanjima i izbacivanjima koja se odnose na obrede, koja je Pavle izvršio [sa ciljem da potpuno otsiječe nazarećansku vjeru od jevrejstva i pretvori u idolatriju], ona je dovedena u sadašnje stanje. Reći da Jevanđelje u sebi ne sadrži nijedno naređenje koje se odnosi na post je otvorena kleveta protiv Jevanđelja. U jevanđeljima piše da je on (Isus), “Ogladnio kada je postio četrdeset dana i četrdeset noći,” (Matej 4, 2), i da je naredio, “A kad postite, ne budite žalosni kao licemjeri; jer oni načine blijeda lica svoja,” (Matej 6, 16), i da je rekao zapanjenim gledaocima kada je istjerao sotonu napolje iz paralizovane osobe, “Post će isto tako istjerati sotonu napolje” [i kada je izgonio đavla iz bolesnog čovjeka, “A ovaj se rod izgoni samo molitvom i postom.” (Matej 17, 21)] Dakle, jasno se vidida je Isa alejhisselam i lično postio i zapovijedao iskren post radi Allahovog zadovoljstva. Pavle je (kasnije) - dok je mučio, proganjao, i ubijao iskrene vjernike - izmislio jednu nepostojeću laž, koju smo prethodno detaljno opisali i osnovao takozvano hrišćanstvo, i iskrivio i poništio propise Isaovog alejhisselam zakona (šerijata) kao što su post i obrezivanje (sunnećenje), ali sada pod drukčijim izgovorom, da je to slijeđenje jevrejstva, i povezao ih s neobjašnjivim apstrakcijama. Petar ga je pokušao spriječiti. Međutim, pošto su Pavlovi ljudi bili jako agresivni prema Petru oni su ga spriječili. U jevanđeljima i drugim knjigama koje su napisali hrišćanski vjerski ljudi i velikodostojnici jasno piše da je Petar, iako je bio čedan i jako cijenjen, bio dovoljno slabosrčan i da se plašio jevreja i da je rekao da ne poznaje Isa alejhisselama.

4 - Protestanti nemaju pravo da kažu, “Mi, umjesto da nametnemo ljudima ovako težak teret posta, im svima samo savjetujemo da se čuvaju od pokvarenih i loših namjera i sujevjerja,” zato što ljudi ne mogu promijeniti propise istinite vjere koju je Allah dželle-šanuhu poslao. Ovo je bio razlog što su mnogi sveštenici protestovali svim odlukama crkvenih sabora i duhovnih vijeća. Protestanti takođe i poriču i opovrgavaju većinu odluka ovih koncila. Prema tome, ovi savjeti koje daju sveštenici, osnivači protestantizma, i sveštenici, autori knjige Gada-ul-mulahazat, koje su protestantske organizacije unajmile, nemaju nikakve vrijednosti. Post nije samo suzdržavanje i apstinencija od jela i pića. Post u sebi sadrži i mnoge duhovne vrline i koristi. Niko nema pravo, ni sveštenik niti iko drugi, da promjeni i interpolira farz koji se temelji na Božijim (ilahi) principima.

5 - Post nije vidljiv (zahiri) i beznačajan ibadet. Kako mudraci (irfan sahibije) znaju tijelo je mjesto gdje duša i želje nefsa slobodno cirkulišu. Sve što su fizičke želje nefsa pobjedonosnije sve je manje duhovnih manifestacija. [U stvari u takvim slučajevima nema duhovnih manifestacija.] Ovo pravilo važi za sve vjere i sekte. U njima svima je ubijanje želja nefsa, to jest strogi asketizam (rijazet), približavanje čovjeka Allahu dželle-šanuhu. Asketizam, samokontrola, će umrtviti strasti nefsa. Radi ovoga, sve vjere i sekte jako puno cijene isposništvo.

U islamu postoje tri nivoa posta.

1 - Post onih koji su avam (to jest, post običnih ljudi): Ovaj post je post onih koji se suzdržavaju od jela, pića, i seksualnih prohtijeva u okviru vremena koje islam diktira [u mjesecu Ramazanu].

2 - Post onih koji su havas: Je post onih koji uporedo sa slijeđenjem obaveznih stvari (šartova) takođe izvršavaju i sva druga Allahova dželle-šanuhu naređenja, koja se odnose na oči, jezik, ruke, noge, i sve ostale dijelove tijela, i koji se čuvaju od svega za što je rečeno da je haram i mekruh.

3 - Post onih koji su hass-ul-havas (to jest, post evlija): Uporedo sa onim što smo gore spomenuli u postu običnih ljudi i alima (tj. onih koji su avam i havas) je i post onih, čija su se srca potpuno okrenula od svih ovosvjetskih poslova, i koji štite svoja srca od svega drugog što sprečava približavanje Allahu dželle-šanuhu, pa čak i od misli i ma-sive, to jest, oni ne misle ni na šta drugo osim na Allaha dželle-šanuhu. U hadisi šerifu koji prenosi imami Buhari , rahmetullahi alejh, naš Pejgamber, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao, “Ako se postač ne suzdrži od laganja Allahu dželle-šanuhu ne treba njegovo nejedenje i nepijenje.” [Muhammed Buhari je preselio na onaj svijet 256./870. godine u gradu Samerkand.] Hakikat ehli (to jest, oni koji znaju pravu suštinu i bit ibadeta) su shvatili i izvijestili da defektan post, u kom se ne pazi na ove uslove, postaje vidljivo i prosto djelo. [Oni koji griješe dok poste ne bi trebali odustati od posta pod sumnjom da je njihov post bezvrijedan. Oni, umjesto toga, trebaju nastaviti s postom i tražiti Allahov dželle-šanuhu oprost i prestati s griješenjem. U stvari, nastavljanje s postom će nas zaštititi od griješenja.]

6 - Takođe i poređenje, “Samoincijativan rizaluk i ibadet su kao navika djeteta koje je dobrovoljno poslušno ocu. S druge strane, prinudna poslušnost zakonskim naređenjima je atribut roba koji mora da sluša svoga gospodara,” je pogrešno iz više razloga:

A - Čovjek ima dva velika neprijatelja, (svoj) nefs i šejtana. Prema tome, da nije bilo rečeno da će oni koji se ogluše na vjerske zapovijedi i zabrane biti mučeni, odnosno, da su one bile prepuštene slobodnom izboru, bez sumnje je da mnogi ljudi ne bi slijedili ova naređenja.

B - Kada protestantski sveštenici prepuštaju svim ljudima slobodu izbora u postu, zašto oni ne dozvole istu slobodu i u propisima krštenja i pričešća? Zašto oni nagone svijet da slijedi njihove instrukcije?

U islamu su ibadeti (molitve i obredi) klasifikovani u skladu sa njihovim stepenom:

Prvi stepen: Izbjegavanje strogih zabrana (harama) je najcjenjeniji i najkorisniji ibadet. Kada osoba okrene lice od nečega što mu je zabranjeno gledati, Allah dželle-šanuhu mu napuni srce imanom. Ako neko namjeri da uradi haram, pa ga ne uradi, neće mu biti zapisano da je uradio grijeh. Pošto je činjenje harama revolt protiv Allaha dželle-šanuhu nerađenje harama postaje najkorisniji ibadet. Prema islamskom vjerovanju niko se ne rađa grešan i kao nevjernik (kafir). Povrh toga, ovakva teorija je potpuno nerazumna.

Drugi stepen: Izvršavanje farzova (zapovijedi, naređenja). Propuštanje ovih zapovijedi je težak grijeh. Ono što nam je Allah dželle-šanuhu naredio se zove farz. Izvršavati farzove je jako cijenjeno. U vrijeme kada su oni zaboravljeni i kada se harami šire nadaleko i naširoko izvršavanje ovih zapovijedi postaje još cjenjenije. Oni koji izvršavaju farzove će biti puno, puno, nagrađeni.

Treći stepen: Čuvanje od zabrana koje su odmah do harama i koje se zovu tahrim mekruh. Čuvanje od tahrim mekruha je cjenjenije od izvršavanja vadžiba.

Četvrti stepen: Izvršavanje vadžiba. Izvršavanje vadžiba donosi puno sevaba (onosvjetskih nagrada) ali manje od izvršavanja farzova. Vadžibi su oni ibadeti za koje se ne zna sigurno jesu li farz ili nisu.

Peti stepen: Čuvanje od zabrana koje se zovu tenzihi mekruh. Tenzihi mekruh je mekruh (to jest, djelo, riječi, ponašanje, itd., koje naš Poslanik, alejhisselam, nije odobrio) koji je bliže dozvoljenom (halalu).

Šesti stepen: Je izvršavanje muekked sunneta (odnosno djela, riječi i ponašanja koja je naš Poslanik, alejhisselam, volio i naredio). Ne raditi sunnete nije grijeh. Ali, izostavljati ih bez uzura (isprike, šerijatski opravdavajuće okolnosti) je mali grijeh. Ne voljeti sunnet je kufr (nevjerstvo).

Sedmi stepen: Izvršavanje nafila (dodatnog i prekomjernog) i mustehaba (pohvalnog i preporučljivog). Muslimanima je dat slobodan izbor da čine ili ne čine nafile. Oni koji ih urade sa lijepom namjerom će biti puno nagrađeni na onom svijetu.

Post ne može nikada biti prepušten slobodnoj volji zato što je Kur’ani kerimom definitivno naređen. Islam se temelji na Allahovim dželle-šanuhu naređenjima i zabranama. Niko nema pravo da promijeni oblik i vrijeme posta. Međutim, hrišćanstvo je više puta mijenjano i kvareno. Ove sve promjene i izmjene su urodile drugim proizvoljnim promjenama.

C - Mi nismo (haša) Allahova dželle-šanuhu djeca. Mi smo Njegovi impotentni robovi. On je naš Stvaralac. On nam je dao naš rizk (hranu, obskrbu, nafaku). Mi se nikada ne smijemo stiditi zato što izvršavamo Njegovu zapovijed. Oni koji ne priznaju da su Allahovi dželle-šanuhu robovi su protivnici, oholi (kiburli), i gordi (gururli) ljudi.

Riječi, “Nije zdravo, naročito ljeti, pomjeriti navike i jesti i piti po noći umjesto po danu i tako nastaviti čitav mjesec dana. Ljekari kažu da to može izazvati mnoge bolesti”, su takođe neopravdane. [To su klevete koje su potpuno suprotne činjenicama.] Jer, jedan od edeba (pravilnih ponašanja za vrijeme) posta je da u vrijeme iftara (prekidanja posta) ne punimo previše stomak i prestanemo s jelom prije nego što smo se najeli. Svi ljekari jednoglasno priznaju da će se oni koji slijede ovo uputstvo izliječiti a ne razboljeti. Definitivno se zna da je ovakav post koristan za zdravlje. Kada bi ove protestantske zablude bile tačne svi muslimani u islamskim zemljama bi se razboljeli i većina njih bi umrla u Ramazanu. Međutim, medicinske statistike ne pokazuju nikakve nevolje u Ramazanu. Štaviše, mnogi ljudi jedu, iz rezonskih razloga, samo dva puta dnevno - uveče i ujutro. Šta se može promijeniti u tijelu zato što jedno od dva jela pomaknemo par sati? Prvih par dana se može čovjek osjećati malo nelagodno. Ali to neće izazvati nikakvo pogoršanje zdravlja.

[Post ne izaziva nelagodnost. Naprotiv! On je vrlo koristan za zdravlje stomaka. Ovo je nesumnjiva činjenica koju dokazuje današnja moderna medicina. U medicinskim knjigama koje su na raznim jezicima napisali ljekari specijaliste piše da dijeta liječi ili u najmanju ruku pomaže u izliječenju mnogih bolesti. Neko ko ima stomačnu bolest, trudna žena, majka dojilja, neko ko se plaši da će mu se (ako posti) bolest pogoršati, vojnik u ratu, putnik koji je musafir to jest, ko je na putovanju koje traje tri dana hoda [putovanje koje je dalje od 104 kilometra u hanefi mezhebu i preko 80 kilometara u ostala tri mezheba] ne mora postiti. Očigledno je da su ovi sveštenici nemaju pojma o islamu. Oni ili ne znaju ništa o islamu, i imaju svoju neku sliku o islamu, ili, govore neistinu iako znaju islam.

Evo nekoliko dokaza koji pokazuju da post ne samo da nije štetan već da je i koristan.

Hadisi šerif kaže, “Posti, budi zdrav.

Post odmara i stomak i čitav probavni sistem i pomaže čovječijem tijelu da se očisti. To izaziva debljanje, bolest srca i krvnih sudova, šećernu bolest, i dizanje krvnog pritiska. Post ne samo da nas štiti od svake bolesti već je i vid medicinskog lijećenja. Kako smo već prethodno spomenuli dijeta je neophodna da bi se ozdravilo od mnogih bolesti.

Nema sumnje da će onaj ko posti steći svojim postom snagu volje. Radi toga su se mnogi postom oporavili od štetnih navika kao što su alkohol i heroin.

Post izaziva aktiviranje karbohidrata (ugljenih hidrata, jednostavnih i složenih šećera), bjelančevina, a naročito masti koje su uskladištene u tijelu. Post daje bubrezima slobodan dan, dan odmora i remonta, i rasterećuje ih dužnosti izlučivanja otpadnih materija.

Ove sve činjenice pobijaju do korijena laži izvjesnih sveštenika. Zar oni ne bi upotrijebili nauku kao lažnog svjedoka za svoje laži?]

Što se tiče država s različitim dužinama dana i noći; to nikada ne može biti inkompatibilno sa božijom pravdom (adalet-i ilahijje) zato što će oni, koji poste duže par sati, dobiti, proporcionalno njihovim djelima, veće božanske (ilahi) nagrade.

U polarnim predjelima svaka noć traje nekoliko mjeseci i svaki dan traje nekoliko mjeseci. Za one koji poste u tim zemljama nema tegobe. Allah dželle-šanuhu je jasno rekao u Kur’ani kerimu da u islamu nema tegobe i da osobi nije naređeno ono što je izvan njegove moći i mogućnosti. Na primjer, kada uzimamo abdest mi peremo četiri dijela tijela (glavu, lice, ruke i noge). Ako neko nema noge on pere tri dijela. Ko ne može klanjati stojeći može klanjati sjedeći. Ako ni to ne može, on može klanjati znakom, u mislima. Muslimanu je zapovijeđeno (farz) da poste u mjesecu Ramazanu. Ali, ako se on razboli, ili ode na put koji je duži od tri dana hoda, njegova obaveza posta se privremeno odgađa. On kasnije, kada mu je zgodno, naposti na kaza dane koje je propustio.

I oni, koji žive u polarnim predjelima, gdje noć i dan traju nekoliko mjeseci, će takođe postiti. U tim državama, kao i u svakoj državi gdje dan traje više od dvadeset četiri sata, početak i kraj posta je određen u satima. Kriterij koji se za to uzima (to jest, za dužinu perioda posta) je dužina dana koju muslimani slijede u najbližem gradu gdje dan nije toliko dug (to jest, kraći od dvadeset četiri sata). [Musliman koji, na primjer, ode na mjesec slijedi isto pravilo, ako nije nanijetio da bude putnik, ili ako namjeri da živi tamo. Ovi sveštenici nemaju pojma o islamu.]

Kako je poznato Allahove dželle-šanuhu manifestacije (tedželli), davanja (ihsan) i darovi (teklif) nisu dati podjednako Njegovom svakom robu. Na primjer, On je nekim pravovjernim (mu’minima) dao bogatstvo i naredio im da obave hadždž. On je nekim Svojim robovima dao siromaštvo nije im naredio hadždž. On nekom daje snagu i moć i naređuje mu da posti. S druge strane, On daje dozvolu onim koji nisu dovoljno jaki i zdravi da poste (Ramazan), da mogu postiti kasnije. On je dao nekim Njegovim robovima imovine u količini nisaba (granice) i naredio im je da od nje daju zekat i da njom pomognu svoju siromašnu rodbinu. On je nekim drugim Svojim robovima dao siromaštvo i dao im pravo da uzmu zekat. [Ovo je sve u potpunom skladu sa Allahovom dželle-šanuhu božanskom pravdom (adalet-i ilahijje). On neke Svoje robove obasipa velikim ihsanom (blagodatima). Oni Mu se zahvaljuju za ove ni’mete i stiču visoke stepene zahvalnosti. On daje nekim Svojim robovima manje ihsana. Oni svojom strpljivošću (na tome) stiču visoke stepene strpljivih. Allah dželle-šanuhu ne poništava nijedno dobro djelo nijednog roba.]

Protestantove riječi, “U polarnim državama na hiljade ljudi slijedi hrišćanstvo i obavlja svoje vjerske dužnosti bez ikakve poteškoće,” nisu tačne. Jer, pod pojmom “državama” se misli na zemlje u blizini sjevernog polarnog kruga, naime, najsjevernije dijelove Amerike i sjeverne dijelove Sibira. U ovim predjelima žive Eskimi, Samoidi, i još neka primitivna plemena. Oni žive od lova i ribolova. Pošto oni ne mogu obrađivati zemlju i uzgajati pšenicu i grožđe oni ne znaju za hljeb i vino. Nas jako interesuje kako sveštenici u tim dijelovima izvode svetu žrtvu, pričešće? Jer, pošto hljeb i vino predstavljaju Isaovo alejhisselam tijelo i krv, kako će hrišćani koji žive u tim predjelima pojesti svoga boga? [Shodno tome, pošto se oni ne mogu ujediniti sa svojim bogom, njihovi grijesi neće biti oprošteni i oni neće biti očišćeni od prvog grijeha. Jadni hrišćani! Nas čudi da li sveštenici, koji kažu da će post i abdest naškoditi zdravlju, i koji tolerišu prljavu i poganu vodu koja se upotrebljava pri krštenju, zaista vjeruju ove svoje riječi? Ili, da li oni upućuju ove odvratne, neuke, i nerazumne, klevete samo zbog para koje dobivaju od protestantskih društava?]

Pravedno poređenje ove dvije vjere jasno otkriva koja je od njih izvodljivija. Islam je vjera koja se može u svakom društvu i u svakom dijelu svijeta bez ikakve poteškoće i lako izvršavati [i jedina vjera koja je sreća i na ovom i na onom svijetu]. On je vjera tevhida (koja nas uči da je Allah dželle-šanuhu jedan). Činjenica koja je jasna kao sunce je da je on bolji i korisniji od hrišćanstva koje se temelji na trojstvu.

[Namjerno sam ti rekao malo, da ti ne bi srce razbio; imao bih ti ja mnogo toga reći, ali znam, da bi se ti uznemirio.]

Jedna od kritika koju protestantski sveštenici upućuju islamu se odnosi na učenje Kur’ani kerima (kiraet) u namazu. Oni kažu, “Kiraet, odnosno učenje dijela Kur’ani kerima, što je jedan od farzova namaza, na nekim mjestima izgleda spiritualan (ruhani) ali, kada malo bolje razmislimo otkrivamo da on nije nimalo spiritualan, kao ni drugi farzovi namaza. U pet dnevnih namaza se uči tekbir (Allahu ekber), Fatiha (prvo poglavlje, sura, u Kur’ani kerimu), ettehijjatu (molitva koja se izgovara dok se sjedi u namazu), tesbihi ruku’a (sagibanje u namazu do polovine tijela, odupirući se rukama o koljena), čine sedžde (tj. padanje na lice (ničice) u namazu i dodiranje tla ćelom i nosem), i još i drugi tesbihi i dove. Oni ih svaki dan, u izvjesno određeno vrijeme, ponavljaju cijelog života. Čovjek bi se od toga umorio.

Iz sljedeća dva stiha Jevanđelja se vidi da od izvršavanja ovih svih formalnih stvari, i traćenja vremena na prolazna i beskorisna djela, nema koristi. Isa alejhisselam kaže: ‘A kada se molite (činite dovu), ne ne govorite mnogo, kao neznabošci; jer oni misle da će za mnoge riječi svoje biti uslišeni. Vi dakle, ne budite kao oni; jer zna otac vaš šta vam treba prije molitve vaše.’” (Matej 6, 7-8)

ODGOVOR: Kako mudraci priznaju, isto kao što tijelo ima način na koji se hrani i živi, tako isto i duša ima svoj specifičan sistem ishrane i način života. Duša se hrani kada se zaboravi ma-siva, odnosno sve drugo osim Allaha dželle-šanuhu, i kada se čini zikr Allaha dželle-šanuhu. Podizanje zavjese između stvaraoca (halika) i stvorenja (mahluka) je moguće samo onda kada se rijazetom oslabe želje nefsa, i kada se zikrom (izgovaranjem) Allahovog dželle-šanuhu imena ojača duša. Čovjekova ljubav i privrženost prema nekom se vidi iz njegovog sjećanja voljenog i njegovog čestog spominjanja. Jer, prirodno je da se često sjećamo i spomenemo našeg dragog prijatelja ili roda. Zaljubljenici koji su tako jako i žarko zaljubljeni su toliko duboko zadubljeni u svoju ljubav da su oni u svakom momentu i u svakoj prilici izgubljeni u onom koga vole, i potpuno zaboravljaju na sebe, i uvijek i samo misle i spominju svog miljenika.

Konačni cilj u islamu je muhabbetullah, to jest, ljubav prema Allahu dželle-šanuhu. Da bi se to postiglo srce se svaki dan pet puta pojačava mnogobrojnim zikrom Allahovog dželle-šanuhu imena. Jačanje srca i duše, s druge strane, izaziva da se otklone zavjese koje se nalaze između voljenih i da se postigne kraj (cilj), odnosno približavanje miljeniku. Pošto je cilj svih tesbiha i tekbira koji se uče u pet dnevnih namaza isti, oni ne samo da ne umaraju i ne zamaraju pravovjernika (mu’mina) već mu definitivno hrane i pojačavaju dušu i srce. Alimi ehli sunneta su napravili mnoga batin [prikrivena] tumačenja časne Fatihe koja se uči na svakom rek’atu (namaza). (Ona su tako mnogobrojna) da bi čak samo njihova imena bilo teško napisati i sakupiti, ili pak načiniti njihovu listu. Sadreddin-i Konevi [Sadreddin-i Muhammed Konevi je preselio 672./1272. na onaj svijet u Konji (grad u centralnoj Turskoj).], rahmetullahi alejh, je napisao predivnu knjigu pod naslovom I’džaz-ul-bejan u kojoj su protumačena sakrivena značenja časne Fatihe (Fatihe-i šerif). On priznaje u svojoj knjizi da je on bio u stanju da izrazi samo nekoliko stvarnosti (hakikata) i natprirodnih prefinjenosti časne Fatihe. [Ajeti (stihovi Kur’ani kerima), tesbihi, i dove, koji su naređeni da se uče u namazu izražavaju Allahovu dželle-šanuhu veličinu i treniraju nas kako da Mu se molimo. Allah dželle-šanuhu kaže da On “voli one koji uče ove molitve (dove) i da će im dati velike sevabe [onosvjetske nagrade].” Sve što se uči ili čini sa ciljem da se dobije ljubav prema Allahu dželle-šanuhu i sevab je onim, koji imaju iman, lako, drago, i uživanje, bez obzira kako to teško bilo. Ko je okusio slast šećera ili meda zna njegov okus. Onaj ko ga nije okusio, i ko o njemu iz daljine sudi, zanemaruje njegov prijatni okus i priča samo o njegovom obliku i boji.]

NIJE MOGAO ODGOVORITI

Back | Index | Next