NIJE MOGAO ODGOVORITI

Back | Index | Next

Dvanaesto poglavlje

_____________

ODGOVOR NA SVEŠTENIKOVE KLEVETE

Protestantski sveštenik je izdao jednu knjižicu u kojoj on (iznosi svoja) razmišljanja o osnovama islama i hrišćanstva. Mi smatramo da je potrebno da mi navedemo citate iz te knjige i da na njih odgovorimo. Navodi citata su štampani kurzivnim slovima i pod navodnicima. Iza njih slijede odgovori.

Na primjer, u toj knjižici piše, “Hrišćanstvo je po učenjima Isusa Hrista (Isaa Mesiha) jedna voljna vjera koja odgovara i koja se može primjeniti u svakoj naciji i društvu, u njihovim oblicima vlade, politike, u propisima, u sistemima, u stanjima njihove društvene strukture i u zemljama u kojima oni žive. Ono se može uspostaviti u svakoj državi bez ikakve štete u odnosu na red i politiku te države.

ODGOVOR: U stvari, pošto u postojećim jevanđeljima skoro da i nema propisa koji se odnose na mu’amelat (mu’amelat su zakoni i propisi koji se odnose na kupo-prodaju; stvari koje se odnose na familiju; uslovi, oblici, prava zakupa, zaposlenja i plaćanja; političke zakone itd.) sigurno je da oni neće, kako sveštenik kaže, oštetiti i zakočiti državni red i politiku. [Jer oni nemaju propisa koja ih mogu zamijeniti. Oni u svom repertoaru nemaju ništa što bi mogli drugima ponuditi.] Međutim, svijet još nije vidio državu u koju su hrišćani ušli a da joj nisu razorili njene punovažne sisteme i stanja, domove, red, zemlje, i državne organizacije. Hrišćani su uništili bezbrojne političke zakonske knjige koje su postojale u bibliotekama Rimske Imperije i knjige koje su govorile o rimskim običajima i tradicijama. [Hrišćani nisu upotrijebili isto divljaštvo samo nad onim koji nisu hrišćani već takođe i nad svojim istovjernicima, hrišćanima. Molimo vas pogledajte šta hrišćanski istoričari pišu o okrutnostima i razaranjima u ime hrišćanske vjere koja su krstaši nanijeli Vizantijcima kada su ušli u Istanbul. Kada su hrišćani napali Španiju oni su porušili i popalili na stotine biblioteka, razorili na hiljade umjetničkih radova, poklali na stotine hiljada muslimana i jevreja. Sva ova izvođenja su opipljivi dokazi koji otkrivaju nevino lice hrišćanstva, za koje sveštenik kaže da je to “vjera koja se ne miješa u tuđe politike i običaje i koju danas svako prihvata.”] Hrišćanstvu se nije nikada bilo lako nastaniti u jednoj državi. Niti se to od njega moglo očekivati. [Čak ni danas kada se troše bilioni funti sterlinga na hristianiziranje siromaha, u zemljama čiji stanovnici umiru od gladi. Oni im pomažu na razne načine. Oni daju ovim siromasima svakoga mjeseca izvjesnu sumu novaca. Međutim, oni ih do sada nisu uspjeli preobratiti u hrišćanstvo. Je li sveštenik svjestan ove činjenice?]

On kaže u istoj knjižici, “Hrišćansko carstvo nije kao ovozemaljsko carstvo i suverenitet. Ono je duhovna i prava vlast. Zahvaljujući svojoj vjerskoj biti, koja je duhovna, stvarna, i jedinstvena samoj sebi, ono je prihvatljivo u svim situacijama i mjestima koja su prirodna ljudima. Ono se niti ponižava da hristianizira eminentne i vladajuće ljude države niti kategorično odbacuje njihove inklinacije i običaje.

ODGOVOR: Kada vjera postane prihvatljiva u svim situacijama i mjestima koja su prirodna ljudima neće više biti potrebno pozivati narod toj vjeri. Ta će vjera sama sebe spontano objaviti. Prema tome, pošto se javno zna koliko se protestanti trude da rašire hrišćanstvo ova njihova tvrdnja automatski propada. S druge strane, kad bi se mi i složili po pitanju njegove dobre osobine da se ono ne spušta na nivo da hristijanizira eminentne i vladajuće ljude države, šta se dobro može očekivati od njegovog neodbacivanja njihovih sklonosti i [loših] navika? Ili, jesu li po mišljenju ovoga sveštenika sve vrste loših navika urođene u prirodnu duhovnost hrišćanske vjere?

Sveštenik u istoj knjižici nudi, “Bitna misija hrišćanstva u svijetu nije da raširi perifernu moć hrišćanskih nacija već da u svakom pojedinom srcu uspostavi Allahovu dželle-šanuhu veličinu (izzet) i suverenitet (sultanat), i da ih tako raširi i učini prihvatljivim u svim društvima i u svim zemljama.

ODGOVOR: Nažalost, isti sveštenik, koji nam u svojoj argumentaciji od osamdeset sedme do stotinu sedme stranice iste knjižice navodi oronuli položaj islamskih zemalja naspram bogatstva i prosperiteta Evrope, kako bi dokazao da je hrišćanstvo superiornije i korisnije od islama, nam sada ovdje kaže da cilj hrišćanstva nije da raširi moć nacije. Je li moguće da je hrišćanstvo vjera koju je on hvalio na tim stranicama, i je li moguće da je vjera koju on ovdje reklamira i hvali neka druga vjera?

Isti sveštenik kaže, “Oni koji priznaju i cijene efektivnost i nadmoć hrišćanstva će na ovom svijetu steći pored mudrosti i politike jednu trajnu svetu vezu bratstva. Oni će na onom svijetu, zato što su zreli robovi, dobiti božanske blagodati (ilahi ni’mete) i slasti (zevkove).

ODGOVOR: U skladu sa ovim njegovim argumentom je sumnjivo jesu li stanovnici Engleske, Austrije, i Amerike hrišćani. Jer, ovi ljudi nisu nikada viđeni da su međusobno povezani bratskom vezom. Oni nastoje da jedni drugima iz političkih razloga nanesu što više štete. Neprijateljstva između Luteranaca i Kalvinista, ili između neke druge dvije protestantske sekte, nisu ništa manje oštra od neprijateljstava između katolika i protestanata. [Katolici i protestanti su tokom cijele istorije gledali jedni na druge kao neprijatelje i nevjernike (kafire) i međusobno su se nemilosrdno uništavali. Mi smo naveli prethodno u tekstu nekoliko primjera. Oni koji se bave istorijom to dobro znaju. Očigledno je da su ove sveštenikove izjave o dobrotama, kao što su bratstvo, prijateljstvo, darežljivost, i sl., usvojene iz islama i muslimanskih knjiga. On prisvaja specifične lijepe osobine muslimana o kojima je pročitao u islamskim knjigama pa ih onda pripisuje hrišćanstvu.]

Sveštenik nastavlja, “Kad bi bilo istina da je islam superiorniji i korisniji od hrišćanstva on bi trebao da bolje, više, i duhovnije, nego što je prethodno objašnjeno demonstrira Allahovu vlast. On bi bio prilagodljiviji stanjima naroda i zemljama na svijetu. On bi vodio ljude sreći, savršenstvu, i pravdi na ovom svijetu, i ulio im bolju nadu u čast i vječnu sreću nakon odlaska s ovoga svijeta.

ODGOVOR: U islamu je Allahova dželle-šanuhu vlast Muhammedov alejhisselam zakonik (šerijat). Oni koji rade po njegovim pravilima će dobiti beskrajne blagodati i na ovom i na onom svijetu. Oni koji mu se ne prilagode, koji ga ne slijede, će biti gorko razočarani i mučeni u džehennemu (paklu). Ovo je dokazano na najljepši način u Kur’ani kerimu i hadisi šerifu. Kada bi se blagodati i sreće koje su obećane pravovjernim (mu’minima) na onom svijetu (ahiretu) pokazale onakvim kakve su njih ljudski razum ne bi mogao shvatiti. Pošto ovaj sveštenik nije ni svjestan šta se sve dešavalo na svijetu, pored četiri jevanđelja i Petrovih i Pavlovih pisama, ova njegova čudna tvrdnja ne pokazuje ništa drugo do njegovo neznanje. Mi ga želimo podsjetiti da - da bi se shvatila jačina islama u vođenju ka sreći, duševnom miru (huzuru), i pravdi - zahtijeva precizno izučavanje islama i istorije islamskih država. Oni koji poznaju činjenice i događaje koji se odnose na ove dvije vjere su svjesni da je hrišćanstvo daleko od duhovnosti, i da je ono bezbroj puta prepravljano [na primjer, Pavle ga je prepravio, pa su ga onda prepravljali sabori ili koncili, pa onda drugi sveštenici.] Onaj ko čita literaturu s istorijskim činjenicama će vidjeti da je istina potpuno suprotna sveštenikovim tvrdnjama.

Sveštenik nastavlja, “Svaki hrišćanin prihvata Isusovo proživljenje i uzlazak na nebo, nakon njegovog ubistva, kao iskup za svoj spas. Hrišćaninov osjećaj sigurnosti od straha od smrti je postao vjerovanje da je ‘umiranje slično spavanju u džamiji.’ Hrišćani ne prihvataju smrt kao štetnu već korisnu. S druge strane, muslimani se plaše smrti. Prema njihovom vjerovanju njih na onom svijetu čekaju mnoge obećane nagrade. Oni prema tome, a naročito ludaci koji trče na bojno polje u žarkoj želji da u svetom ratu postanu šehidi, očekuju da će ih kada poginu dočekati hurije i zabavljati u džennetskim baščama. Sve ovo nije suprotno našem vjerovanju. Pa ipak, olakšanje i zadovoljstvo koje se vidi na muslimanima u času smrti se temelji na ćulnim željama i zadovoljstvima kao što su ukusna jela i hurije koje će im biti dodijeljene na onom svijetu. Međutim zadovoljstva hrišćana u tom momentu potiču iz njihovog potpunog vjerovanja da će oni doći u dženabi Hakkovo (Allahovo dželle-šanuhu) prisustvo u novim tijelima koja su čista od grijeha. Ovo sve dokazuje da islam nije tako nebeska i duhovna vjera kao što je to hrišćanstvo.

ODGOVOR: Po islamskom i’tikadu [vjerovanju] ljudi će se nakon smrti iskupiti na mjestu koje se zove Mahšer. Tu će svako položiti račun, biti suđen, i odveden, po zasluzi, ili u džennet, ili u džehennem. Tamo će biti, ovisno o zasluzi, raznih deredža (stepeni, nivoa), sevaba [nagrada], i azaba [kazni]. Za nas muslimane je najviši nivo (deredža) sastati se s Allahom dželle-šanuhu, a ne samo postići džennetska jela i hurije. [Zaista, šta god pravovjerni (mu’mini) urade na ovom svijetu oni to čine radi Allahovog dželle-šanuhu zadovoljstva. Najkorisnije djelo je djelo koje je urađeno s ihlasom [čistom namjerom radi Allahovog dželle-šanuhu zadovoljstva]. Pravovjerni (mu’mini) uvijek vole smrt. Oni kažu, “Mi dugujemo ovaj život Allahu dželle-šanuhu i spremni smo Mu ga na svakom mjestu vratiti.” Oni potpuno vjeruju u hadisi šerife koji kažu, “Ako neko ne želi da se sastane s Allahom ni Allah dželle-šanuhu neće željeti da se sastane s njim. Ako neko želi da se sastane s Allahom dželle-šanuhu i Allah dželle-šanuhu će željeti da se sastane s njim.” i “Smrt je most koji spaja prijatelja s prijateljem.” Najveća većina vjerskih velikana i evlija (onih koje Allah dželle-šanuhu voli) jedva čeka smrt, i čezne, i žudi da se sastane sa Allahom dželle-šanuhu, sa Resulullahom, sa svojim učiteljima - evlijama, i svim drugim evlijama. Dok su oni bili na smrtnoj postelji i dok su njihovi učenici bili puni tuge uz njih, oni su ih ovako savjetovali, “Ne budi tužan! Ne plaće se za onim koji ide da se sastane sa Resulullahom i sa Allahom dželle-šanuhu i za onim koji prelazi iz jedne sobe kuće u drugu.” Svi ovi vjerski velikani su napustili ovaj svijet sa jednim slatkim i prijatnim osmijehom na licu.] Pošto ovo ne odgovara sveštenikovim ciljevima on to i ne spominje. On samo govori o materijalnim blagodatima dženneta. Kao da će to pojačati njegovo protivljenje. Međutim, on je nekako, i pored svog svojeg neprijateljstva i netrpeljivosti, priznao da se muslimani i šehidi u vrijeme smrti osjećaju lakše i da su radosniji od hrišćana. Allahova dželle-šanuhu svemoć (kudret) je beskrajna.

Sveštenik nastavlja, “Isus Hrist (Isa Mesih) u Bibliji ne prepada nevjernika ili vladara i ne naređuje da se prema njemu ponaša na način koji će biti primjer drugima. On naređuje da se je poslušno vladaru čak i ako je on kafir.

ODGOVOR: Tačno je da je Isa alejhisselam naredio da se mora biti poslušno čak i paganskom vladaru jer je bilo nemoguće voditi džihad sa samo sedamdeset do osamdeset sljedbenika protiv ogromne Rimske Imperije i sve jevrejske rase. I islam, takođe, zabranjuje suprotstavljanje državnim zakonima.

Sveštenik nastavlja, “Jevanđelje nam naređuje da budemo pokorni svim vladarima. U stvari, da i ne govorimo o nehrišćanskim vladarima, ona propovijeda i savjetuje svakoga da bude pokoran ovosvjetskim zakonima i propisima koje su donijeli vladari koji su pakosni i neprijateljski naklonjeni prema hrišćanstvu.

ODGOVOR: Zaprepašćujuće je da je Luter, koji je osnovao protestantizam, nije znao za ove principe koje čak i obični sveštenici znaju! Ili, možda ih je on potpuno ignorirao zato što on nije nikoga slijedio. Jer on, u svojim pisanjima, u kojima kritikuje kralja Engleske Henrija VIII, upotrebljava jedan tako uvredljiv jezik. Na primjer, odlomak sa dvije stotine sedamdeset sedme stranice iz njegove knjige koja je izdata 1808. godine se može ovako parafrazirati: “Ja govorim rogonji za spas naroda. Zašto ja ne bih nakljukao te rogonjine riječi niz njegovo grlo dok on, kao kralj, zanemaruje prava svoje časti i položaja. O ti neuki mamlaze! Ti si, iako si posjednik države, lažljivi lažov, ucjenjivač, lopov, i idiot. Administracija Engleske je sada sa svim svojim superiornostima i obiljem pala u tvoje ruke. ...” Kako vidimo, Luter, osnivač protestantizma, da i ne govorimo o pokornosti i slijeđenju kralja Henrija, se čak nije ni ustezao da napiše kralju gore navedene prljave riječi, i šta on misli o njemu, samo zato što je kralj, iako on nije bio neprijatelj hrišćanstva, zanemario Luterove inovacije. [Nakon svega ovoga, gdje to piše u jevanđeljima, “Budi pokoran vladarima čak i ako su nevjernici”? Zašto je Luter, osnivač protestantizma, ignorirao tu biblijsku zapovijed? Zašto je on nije slijedio?]

U istoj knjižici piše, “Muhammed alejhisselam je osnovao ratom ne vjersku već političku državu. Islam je dozvolio džihad samo u Medini munevveri. Muhammed alejhisselam je bio zadužen džihadom kao i Musa alejhisselam. On je držao zajedno i vjeru i državu. On je preuzeo oba zadatka, i Poslanstvo i dužnost poglavara države.

ODGOVOR: Dok je prva polovina citata potpuno pogrešna druga je tačna. U islamu je samo Allah dželle-šanuhu posjednik i vladar (hakim i malik). Po Muhammedovom alejhisselam zakonu (šerijatu) su svi pravovjerni (mu’mini) slobodni. Jer, principi mu’amelata (koji se odnose na kupo-prodaju i slične stvari) su u njegovom zakoniku tako čisti da se bolji ne mogu nikada ni zamisliti. Ovi principi se temelje na jednoj tako čvrstoj i izvrsnoj osnovi da oni - hiljadu stoljeća od danas - zadržavaju svoju punovažnost i primjenjivost u hiljadama novih boja koje bi civilizacija mogla preuzeti, i svaka moguća nova stvar bi se mogla asimilirati u jedan ili više islamskih principa, bez obzira na zahtjeve stoljeća, njegovog napretka, i njegovih potreba. Islam, potpuno suprotno pretpostavci ovoga sveštenika, ne dozvoljava nadmoćan, neodoljiv suverenitet. Nijedna izjava ne može pokazati toliko neupućenosti (i neznanja) kao ona koja kaže, “Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je preuzeo na sebe oboje i Poslanstvo i suverenitet.” Jer, naš Poslanik je bio za vrijeme svog cijelog života poglavar države. [On nije gomilao blago kao vrhovni vladari. On je uvijek dijelio ono što je imao drugim, i bogatim i siromašnim. Njega nije niko tokom njegovog cijelog života čuo da je odbio nekog, ko mu je nešto zatražio, ili da je rekao nekom “ne”. On je davao ako je imao ono što su od njega tražili. Ako nije imao on je šutio. On je živio u siromaštvu. Ali, njegovo, sallallahu alejhi ve sellem, siromaštvo je bilo njegov izbor. Kada je on dolazio u podsjedstvo velike sume novca on je nije nikad, čak ni preko noći, zadržao. On bi je uvijek odmah podijelio. Njegovi ashabi (vjerni drugovi) su slijedili njegov primjer i isto tako radili.] On je toliko bio zadovoljan u životu da je, kada je prelazio na ahiret, otkrio, da je založio svoj oklop kao kauciju za dug. On je slijedio značenje ajeti kerima koji kaže, “Konsultuj se u svojim poslovima!”, i nije, prije nego što je odlučivao o važnim stvarima kao što je džihad, ako nije bilo objave (vahj-i ilahi), radio po svom mišljenju već je tražio mišljenja svojih ashaba, i onda je odlučivao po najboljem mišljenju. U Evropi je sve do vremena Lutera i Kalvina papa bio jedini dominantni autoritet. Oni su u tribunalima, koji su se zvali inkvizicija, ekskomuniciravali čak i kraljeve, dovodili na prijesto koga su htjeli, i skidali sa prijesola i obarali kraljeve koje nisu voljeli. Zbog svešteničkih interferencija i hirova državna administracija je zakržljala. Oni su tako doveli Evropu u jedno jadno i ćemerno stanje da su svi političari i državnici počeli da se bune i prigovaraju da država neće biti sigurna sve dok ne postane sekularna (svjetovna), to jest, sve dok se država i hrišćanstvo ne rastave. Kasnije su protestanti smatrali da je potrebno rastaviti državne i vjerske poslove. Oni su to i uradili usprkos papinoj vladi. Oni su na taj način, rastavljajući državne i vjerske poslove, učinili čovječanstvu uslugu. Da su te države ostale pod papinim autoritetom one bi do sada nestale.

S druge strane, istorija je prepuna primjera koji pokazuju da su države, zato što su slijedile islam, postajale jače, moćnije, i veličanstvenije. Ostaci tih slavnih civilizacija, na primjer ostaci ilustracija andaluzijskih umejjida u Španiji [što je preživjelo paljenje, razaranje i uništavanje i iskorjenjivanje od strane divljih Španjolaca], i Osmanlijskih remekdjela arhitekture, zakona, i literature, još uvijek postoje na kontinentima Evrope, Azije, i Afrike. [Osmanlijska država je osnovana 699/1299. godine. Ona je abolirana 1340/1922. godine.]

Knjižica piše, “Islam naređuje muslimanima da budu jaki i moćni. Dakle, umjesto da se širi među pravednim ljudima koji žele da se približe Allahu dželle-šanuhu, on je privukao i zanijeo one koji vole moć i bogatstvo. Kao rezultat, islamove pristalice ne impresioniraju sljedbenici duhovne vjere. Islam je od početka očuvao svoje komplikovano stanje. S druge strane, hrišćanstvo je zbog svoje bestjelesne svetosti, upozorio svoje vjernike da se ne odaju raskoši i privremenoj veličanstvenosti. Hrišćani su od početka hrišćanstva nailazili na razne teškoće i patnje dok su potčinjavali neprijateljske agresije. Ovo je prepalo one koji su žudili za ovosvjetskim prednostima i interesima i odbilo ih od hrišćanstva.

ODGOVOR: Istina je potpuno suprotna ovom što je sveštenik ovdje napisao. Nijedan od ashaba kiram, koji su u Mekki mukerremi postali muslimani prije seobe (hidžre), nije bio zaljubljenik u raskoš, sjaj, i bogatstvo. Većina njih su bili siromašni i nejaki. S druge strane kurejševićki plemići koji su bili neprijatelji islama su bili jako bogati, moćni, i zaljubljenici u ovaj svijet. Po hrišćanskom vjerovanju, kako piše u Jevanđelju po Mateju, Isa alejhisselam je za vrijeme pashe, poslije svoje poslednje večere sa apostolima, u noći prije njegove smrti rekao da će biti ubijen i da će ga jedan od njih izdati jevrejima. Kada su to apostoli čuli oni su se prestravili i počeli su sumnjati ko bi od njih mogao učiniti jednu taku veleizdaju. Kada su jevreji uhapsili Isa alejhisselama njegovi apostoli, koji su bili tu sa njim, su ga napustili. Te noći je Petar, koji je bio Isaov alejhisselam najbliži prijatelj, tri puta porekao da ga poznaje i horoz je tri puta zakukurijekao.

Za vrijeme Pejgamberovog sallallahu alejhi ve sellem života je među njegovim vjernim drugovima (ashabima kiram) bilo poglavara, uglednih trgovaca, i bogataša. Ovi ljudi se nisu ponašali na način koji bi doveo u pitanje njihovo islamsko ponašanje i vjerovanje zato što oni nisu postali muslimani radi kratkotrajne i prolazne ovosvjetske imovine. Svi njegovi vjerni drugovi (ashabi kiram) su za islam dobrovoljno žrtvovali i svoju imovinu i živote. Jasno je kao dan koja vjera - islam ili hrišćanstvo - uključuje u sebe čestitost i duhovnost. Iz ovih primjera koje smo naveli se jasno razumije koja je vjera privukla one koji žude za svjetskom nadmoćnošću i interesima.

Sveštenik nastavlja, “Islamovo nerastavljanje vjere i države pokazuje nekoliko njegovih mana. Svaka od ovih mana je, u upoređenju s hrišćanstvom, u poređenju na njegove vjerske potrebe držala narod u lancu kontradikcija. Ovo znači da islam nije jedna uzvišena religija. Mi ćemo sada početi s objašnjenjem opasnosti koje bi se mogle pojaviti ako miješamo vjeru s politikom.

ODGOVOR: Ovaj sveštenik je, kako smo već prije naveli, u konstantnoj grešci zato što miješa islam i hrišćanstvo, koje je kolekcija jevanđelja koja se pripisuju Mateju i Jovanu, i serije poslanica koje se pripisuju Petru i Pavlu. Prema tome, opasnosti koje će on objasniti potiču iz istoga izvora.

Sveštenik nastavlja, “Hrišćanstvo ne samo da se više raširilo od islama, već ono, niti je započelo ratove protiv onih koji ga nisu htjeli primiti, niti ih je tretiralo na način da im povrijedi njihove vrijednosti, čednosti, i časti. Hrišćanstvo je uvijek vodilo svoje vjernike ka dobru i blagodati.

ODGOVOR: Hrišćani su, kada su pokorili grad Granadu, tribunalima koji su se zvali inkvizicija na silu pokrstili muslimane i jevreje. Štaviše, čak su i oni koji su htjeli promijeniti vjeru bacani u vatru i živi spaljivani. [I dok su ti nesrećnici pucketali u razjarenoj vatri, i do neba cičali i plakali, svi španski divljaci su, i žene i djeca, uzvikivali i veselo plesali.] Da je ovaj sveštenik malo pročitao o divljaštvima i okrutnostima koje se nabrajaju u istorijskim hronologijama o andaluscima i inkviziciji koje su napisali crkveni istoričari on se ne bi usudio izmisliti jednu ovakvu laž, “Hrišćani ih nisu tretirali na način koji bi im povrijedio njihove vrijednosti, čednosti, i časti.” [U stvari ove sveštenikove riječi su na jedan način i tačne. Hrišćani nisu ostavili nijednog nehrišćanina pod njihovom upravom. Oni su ih ubijali nakon što su ih izlagali nezamislivim metodama divljaštva i torture. U stvari, ove iste metode su protestanti primjenjivali i nad katolicima i katolici nad protestantima. Tako da u zemljama pod hrišćanskom kontrolom nije ostajao niko živ ko je bio druge vjere. Hrišćanska tvrdnja da oni “nisu tretirali one koji nisu htjeli da prime hrišćanstvo na način koji bi im povrijedio njihove vrijednosti, čednosti, i časti” u državama u kojima je neko pripadao drugoj vjeri je čista laž. Jer, niko nije ostao živ da im se povrijede njihove vrijednosti. Oni koji su čitali istorijske činjenice o krstašima, koje su napisali fanatični hrišćanski istoričari, će jasno vidjeti koliki su ovi sveštenici lažovi. Mi smo upitali jednog sveštenika kojeg smo znali da nam kaže šta misli o ovom našem pisanju. Mi smo htjeli da saznamo kako su hrišćani - koji tvrde da pripadaju vjeri čiji je glavni princip da se radi dobro drugima, i, “kada te neko ošamari po jednom obrazu okreni mu i drugi” - mogli uraditi ovakva divljaštva. On nam nije mogao odgovoriti.]

Sveštenik nastavlja, “Islam naređuje da se uvijek bori protiv protivnika i nemuslimana. On svojim pokorenim neprijateljima nameće taksu na bogatstvo (džizju) koja je uvreda za njih. Koja je od ove dvije vjere korisnija? Koja od njih bolje odgovara ljudskoj prirodi u odnosu na milost i sažaljenje? Pametna i razumna osoba će odmah uvidjeti koja je od njih superiornija.

ODGOVOR: Istorija je jasna. [Sveštenikove riječi su potpuno suprotne činjenicama. One su laži i klevete. Muslimani su se borili protiv neprijatelja koji je napao na islam, tirana, i diktatora koji su tlačili narod. Islamski džihad je vođen ili kao odbranbena operacija protiv kafira i tirana koji su zlostavljali muslimane i muslimanske zemlje, ili, kao spasilačka operacija, da spasi nemilosrdno ugnjetavani narod od tiranije i divljaštva okrutnih diktatora, ili, kao mislija da nesrećni narod čuje za pravdu i duševni mir (huzur) islama i njegove principe koji vode sreći i na ovom i na onom svijetu. Drugim riječima, on je vođen sa ciljem da Allahove dželle-šanuhu robove poduči Allahovu dželle-šanuhu vjeru i da ih uputi ka sreći i duševnom miru i blagostanju. U islamu rat nije način da se napadne na druge države, da se one opljačkaju, i da se nagomila imovina. Muslimani ne mogu kao hrišćani vršiti na mjestima koja su pokorena ratom pokolje i okrutnosti. U Kur’ani kerimu i u raznim hadisi šerifima našeg Poslanika je na mnogim mjestima rečeno da Allah dželle-šanuhu zabranjuje ovakva djela. Ljudi se (u tako pokorenim državama) ne smiju tjerati da promijene svoju vjeru. Prisiljavati ih znači biti nepokoran Kur’ani kerimu. Značenje dvije stotine pedeset šestog ajeta sure Bekara koji glasi, “U vjeri nema prisiljavanja” (2, 256), je jasan dokaz za to. U mjestima u kojima je islam bio dominantna vjera, kao i državama koje su bile šest stotina trideset godina pod Osmanlijskom upravom, je bilo puno hrišćana. Većina hrišćana koji danas žive u Turskoj su njihovi unuci. Da su Osmanlije primjenile i najmanju prinudu danas u Turskoj ne bi postojao nijedan hrišćanin. (Opaska prevodioca: Isti je slučaj i sa svim stanovnicima, i njihovim vjerama, koji su živjeli pod Osmanlijiskom upravom na teritorijama bivše Jugoslavije.) Kada su divljački hrišćani, Španjolci, pobijedili andaluzijsku umejjidsku državu i osvojili Španiju, oni su nad muslimanima i jevrejima koji su pali u njihove ruke prvo izvršili genocid a onda su to slavili kao dan slave, pošto, po njima, “U Španiji nije ostao nijedan nevjernik.” Eto, to su zločini koje su činili hrišćani, koji tvrde da su pripadnici vjere samilosti (merhameta) i sažaljenja, i koji kažu da se ono širilo mirnim putem. Kada je sultan Fatih Muhammed han (sultan Mehmed Fatih) pokorio Istanbul 857/1453. godine on nije oteo imanja Vizantinaca. On im nije naredio da oni ne smiju slijediti svoju vjeru. Narod kojemu je dozlogrdila hrišćanska tiranija Vizantijske imperije je, sa ciljem da bi uživao otomansku pravdu, pomagao Osmanlijama a ne vizantijskim snagama. Sultan Muhammed Fatih han nije nakon pokoravanja Istanbula rušio crkve već je potpomogao Fenerov (Phanar) patrijarhat. Što se tiče Ajasofije, koja je tada bila porušena, on ju je zbog potrebe obnovio, proširio, i promijenio u džamiju. Muslimani su nametali nemuslimanima, u mjestima koja su pokoravali, taksu koje se zove džizja (taksa na bogatstvo; glavarina, uzimana od vojno sposobnih nemuslimana kao nadoknada za oslobođenje od vojne obaveze). Ova taksa, koja je uzimana zauzvrat za njihove ogromne troškove koje su muslimani morali snositi da bi zaštitili njihovu imovinu, živote, čast, vjeru, je bila jedna neznatna količina novca i imala je svoje specijalne slučajeve. Vjerska je zapovijed da se novac koji se uzme u ime džizje mora potrošiti u dobrotvorne svrhe. To nije onako kako to sveštenik tvrdi. U stvari, i naša vlada ubire razne vrste taksi od svojih građana.] Ove sveštenikove kritike nisu namjenjene da se otkrije istina. Samo idiot ne vidi da ove izjave potiču iz njegove netrpeljivosti i zlobe i da ih izaziva glad za parama. Ali pošto su ova divljaštva, koja su ispoljena u Andaluziji i u vrijeme krstaških ratova, takođe napisana i u njihovim ličnim knjigama, niko ko ima imalo razuma, pameti, i logike neće povjerovati u ove sveštenikove laži i klevete.

Sveštenik nastavlja, “U vrijeme Osmanlija, koji su bili glavna islamska zemlja, su se nemuslimanima (gajri muslimanima) davali uvredljivi izrazi. To se nastavljalo doskora, kada su nemuslimani dobili ista prava kao i muslimani. Ovo dokazuje da su moje prethodne izjave tačne.

ODGOVOR: Prava koja su nemuslimani (gajri muslimani) ravnopravno dijelili sa muslimanima su bila na snazi od vremena sultana Muhammeda Fatiha hana. Šta on misli koji je autoritet natjerao sultana Muhammeda Fatiha hana da on dadne sve ustupke vizantijskoj crkvi? Svaki otomanski sultan se pridržavao ove pravde, i autonomije, koja je ustupljena crkvi, sa ciljem da se pokori Muhammedovom alejhisselam naređenju koje smo mi naveli na početku naše knjige. Kakva bi bila državna potreba za zapošljavanje Vizantinaca, koji su se zvali Feneri (Fanarioti, Phanari), kao interpretatora divana u otomanskim ministarstvima spoljnih poslova, ili u vlaškoj i moldavijskoj kneževini? Zakon ravnopravnosti koji je proglašen kasnije nije bio proglas nečega novog već potvrda onoga što je već postojalo. Što se tiče izraza, za koje kaže da su uvredljivi; oni su upotrebljavani od ranijih vremena prema pravilima etiketa (prema strogim pravilima kao način društvenog saobraćaja) koja označavaju položaje i ličnosti. Kako smo već ranije rekli oni nisu namijenjeni kao uvreda i nipodaštavanje. Osmanlijska država je kao i svaka druga država imala svoju nomenklaturu protokola i svaki sultan je u svojim firmanima imao svoju ličnu upotrebu terminologije. Niko nije nikada ni pomislio da ih protumači kao uvredljive.

Sveštenik nastavlja, “Napredak islamske države u pravednosti i pravosuđu u ovom pogledu nije zapovijed Kur’ani kerima niti je on prirodni rezultat zato što su oni muslimani. Opipljiva je činjenica da su zadnji osmanlijski sultani, koji su bili dovoljno pametni i mudri da shvate da njihova država i narod treba napredak i reformu, izvršili popravke slijedeći evropske hrišćanske vladare.

ODGOVOR: Ovo razno izjednačavanje, kako ga vidi osuđujući sveštenik, se ne podudara ni sa Kur’ani kerimom niti se slaže sa zdravim razumom. Osmanlijska država je osnovala i uspostavila pravednost koju propisuje islamski zakon (šerijat) ne zato što je slijedila evropske vladare već zato što je izvršavala zapovijedi islama. Ona je izjavila principe pravednosti [i napisala već postojeća naređenja, jedno po jedno]. Sve do danas, ne postoji nijedna evropska država koja je svojim građanima dala i stavila u praksu iste, ekstremno ogromne povlastice, koje je Osmanlijska država dala nemuslimanima.

[Zločini, divljaštva, i dijabolična proganjanja, koja su hrišćanske države izvršile u muslimanskim zemljama koje su u novije vrijeme napale, su zapanjujuće jezivi. U Prvom svjetskom ratu su Englezi skupili svo roblje, koje su zarobili na istočnom frontu, u ogromne logore u Egiptu. Oni su ovo muslimansko roblje natjerali da se kupa u velikim bazenima koje su oni prethodno bili zagadili bakarnim sulfatom. Ovi robovi su čim su se vratili svojim kućama oslijepili.

Jedan drugi metod koji su hrišćani upotrebljavali za uništavanje muslimana i islama je njihova politika da muslimani ubijaju muslimane. U ratu Ćanakkale, afrički i indijski muslimani su bili natjerivani da na frontovima Egipta, Jemena, i Sirije, nose engleske uniforme i ratuju protiv Osmanlija koji su bili muslimani kao i oni. Ovi muslimani su bili provocirani prevarom, da oni idu da pomognu islam, i da ratuju protiv neprijatelja islamskog halife. Jedan drugi metod koji su upotrebljavali je nesnošljivo teško ispričati. Jer, čak ni ljudožderi ne bi ubili sina, otsjekli mu glavu i skuhali je, i dali je njegovim roditeljima da je pojedu. Molimo čitaoca da ponovo pročita drugi odgovor u sedmom poglavlju (pod nazivom Njihova druga tvrdnja)! On nam ilustruje kakvi su zaista Evropljani, koji tvrde da su civilizovani članovi vjere koja naređuje blago i uljudno ponašanje. Zaista je zapanjujuće da oni imaju obraza da kažu da su Osmanlije, slijedeći Evropljane, dale jednaka prava nemuslimanima (u svojoj državi).]

Sveštenik nastavlja, “Osmanlijske reforme koje su opšte poznate kao rezultat vrle osmanlijske dobrote i mudrosti su, suprotno preovlađavajućoj pretpostavci, zbog časti hrišćanstva a ne islama.

ODGOVOR: Ovaj citat je jako fino napisan. Osmanlijske promjene koje je Rešid paša, koji je bio mason, izvršio u ime reformi, su ubacili hrišćani i masoni. [Jer, hrišćani su - radije protestanti - nagovorili Mustafu Rešida pašu - osmanlijskog ambasadora u Londonu, uz pomoć briljantnih prednosti i novaca, da postane framazon (član međunarodne slobodnozidarske organizacije, religiozno-filozofskog udruženja nastalog u Engleskoj u 18. st.) Oni su ga istrenirali u masonskim filijalama i poslali u Osmanlijsku državu kao neprijatelja islama i Osmanlija. Oni su u velikim gradovima osnovali masonska društva. Oni su uz pomoć gnusnih planova, koje su pripremili podmukli ljudi, učinili da turski muslimani koji su bili (i sada su) stvarni vlasnici svoje države postanu građani druge klase a nemuslimani povlašteni građani. Dok su se od muslimana tražile ogromne sume novaca za oslobađanje od vojnoga roka, koje većina od njih nije mogla platiti, suma, koja se tražila od vršnjaka nemuslimana je bila površna. I dok je čista omladina ove države postajala šehid za svoju vjeru, domovinu, i čast, nemuslimani i framazoni, neprijatelji islama, su monopolisali sve industrije i trgovine države zbog izdajničkih lukavstava koja je izmislio Mustafa Rešid paša i framazoni koje je on obučio u saradnji sa engleskim i škotskim masonskim filijalama. Mustafa Rešid paša je namećući velike takse na izvoz, i reklamišući uvoz, sabotirao osmanlijsku industriju i umjetnost. On je ukinuo u medresama izučavanje naučnih disciplina. Evropljani, koji su bili arhitekti ovih svih pogoršanja, nisu još bili zadovoljni sa njima; oni su snabdjeli osmanlijske građane s novcem i oružjem, nahuškali ih da se pobune, i tako posijali zrno razdora, neprijateljstva, i mržnje, među narod koji je pola stoljeća živio zajedno u miru. Ovo podstrekivanje je urodilo groznim i zapanjujućim okrutnostima, divljaštvima, i krvoprolićima. Da su Osmanlije počinile na hiljade zločina - koje su Bugari, Rusi, Jermeni, i Grci, izvršili nad njima - njih danas više ne bi bilo na zemaljskoj kugli. Takozvane reforme, koje su ostvarene s ciljem da se iskorijene muslimani Turci, su ostvarene zahvaljujući desrtuktivnim planovima hrišćana.]

Ovdje sveštenik opet tvrdi, “U islamu nema razlike između političkih zakona i vjerskih propisa; oba sistema crpe svoje zapovijedi iz istog izvora. Dakle, islamska vlada mora da drži vjerske obaveze isto efektivne kao i prava pojedinaca na taj način što će ih zaštititi jakim zakonima. A to, samo po sebi, izaziva da se vjerske naravi muslimana dovedu u opasnu i štetnu situaciju. Jer izvršavanje vjerskih farzova će biti prihvatljivo samo kada je ono namjereno da se stekne Allahovo zadovoljstvo, da Mu se približi, da Mu se pokori. Inače, ako se vjerske dužnosti obavljaju pod prinudom one neće biti prava pokornost i pobožnost; one će biti površna pretvaranja koja se mogu, na neki način, protumačiti kao licemjerstvo i hvalisanje (rija).

ODGOVOR: U Tevratu i u jevanđeljima piše da će se dobiti velike materijalne i duhovne nagrade ako se izvršavaju Allahove dželle-šanuhu zapovijedi, tj. farzovi, i ako se odustane od Njegovih negativnih zapovijedi, tj. zabrana, koje se zovu nehj. U dvadeset trećem poglavlju Jevanđelja po Mateju Isa alejhisselam prijeti pisarima i Farizejima božanskom kaznom (azabom) i džehennemom i podsjeća ih, jednim ljutitim tonom, na njihove grijehe. On na jednom drugom mjestu obećava da će oni koji ga budu vjerovali biti spašeni na onom svijetu i biti obasuti blagodatima (ni’metima). Pošto se ibadeti hrišćana temelje na prijetnji džehennemom i džennetskim blagodatima, mora da su čista vjerovanja hrišćana i njihove nepromjenjene misli u opasnosti. Jer, ovakve neslagajuće namjere se ne mogu pomiriti sa izvršavanjem ibadeta samo radi Allahovog dželle-šanuhu zadovoljstva, ili da Mu se približimo. Kakav god nam odgovor sveštenik dadne na ovaj naš izazov, on ga može zadržati kao naš odgovor njemu.

Sveštenik nastavlja, “Islam propisuje smrt murtedima. Islam, kažnjavajući one koji krše mjesec Ramazan, i u njemu ne poste, prisiljava narod da slijedi vjeru, i prema tome licemjerstvo.

ODGOVOR: Kako smo već prije rekli islam nije kao hrišćanstvo, koje su osnovali Pavle i Petar. On je najsavršenija vjera i uzor raznih zahir (vidljivih, spoljašnjih) i batin (nevidljivih, unutrašnjih, duhovnih) koristi i superipriteta. Prema tome, granice, koje je Allah dželle-šanuhu odredio, štite islamov uzvišeni i predivni moral od kvarenja i povrede. Propisi otpadništva (irtidada, murtedluka) se nikada ne primjenjuju na muslimana sve dok on ne prizna da je u stanju kufra (nevjerstva). Ako musliman javno ne posti i prekrši mjesec Ramazan njega će (islamska) vlada kazniti, to jest, on će biti kažnjen zato što javno objavljuje svoj grijeh. Ali, ako on ne objavljuje svoj grijeh javno, to jest, ako on sakrije da on ne posti, njega vlada neće kazniti. Kur’ani kerim propisuje izvjesnu kaznu i iskup za ovu vrstu grijeha. [Postoje takođe i slučajevi koji zahtijevaju keffaret (kaznu).] Kazna koju (islamska) vlada propisuje je kazna za muslimanovo javno objavljivanje njegovog grijeha i davanje lošeg primjera drugima. Ove kazne su propisane za muslimane. Islamska vlada se ne miješa u obrede hrišćana. Za njih nema nikakvih kazni u odnosu na njihove obrede. Niti ih islamska vlada i na koji način tlači. Ove kazne su propisane da zaštite moral i jedinstvo muslimana od kvarenja. Značenje dvije stotine pedeset šestog ajeta sure Bekara, koji glasi, “U vjeri nema prisiljavanja” (2, 256), nas informiše da se onaj ko pripada drugoj vjeri ne može natjerati da postane musliman. A značenje osamdeset devetog ajeta sure Nisa, koje glasi, “Ako se oni okrenu od tevhida i hidžreta onda ih hvatajte i ubijajte gdje god ih nađete” (4, 89), nas informiše da se trebaju ubiti oni koji su, nakon što su primili islam, zašli u irtidad (tj. izašli iz islama i postali otpadnici ili murtedi). Riječi, “islam prisiljava narod da slijedi vjeru, i prema tome licemjerstvo” su sveštenikova lična izmišljotina. Ove njegove riječi pokazuju da on tumači Kur’ani kerim kako se njemu sviđa. [On možda misli da je Kur’ani kerim kao jevanđelja koja čita. On je u zabludi. Ko tumači (tefsiri) Kur’ani kerim po svom mišljenju on postaje kafir. Kur’ani kerim nije knjiga koja se čita dok se je pijano, i iz koje se onda izvode besmisleni zaključci. Da bi čovjek mogao tumačiti (tefsiriti) Kur’ani kerim on prvo mora biti musliman, pa onda mora biti ekspert u velikom broju naučnih disciplina, pa onda mora biti nadaren specijalnom vrstom nura, koja je Allahov dželle-šanuhu blagoslov.]

Sveštenik nastavlja, “Sljedeći događaj pokazuje da se Biblija suprotstavlja kažnjavanju murteda (otpadnika) i onih koji zapostavljaju post. Jednoga dana je grupa Isaovih alejhisselam sljedbenika rekla da hoće da se rastane s njim zato što ih je nešto uvrijedilo. Isus Hrist (Isa Mesih) se okrenuo i drugima, i rekao im, ‘Hoćete li i vi da idete?’ On im je tako dao slobodu izbora. Jedan od njih, koji je bio govornik za sve je rekao, ‘Kome ćemo ići? Ti imaš Riječ za vječni život.’

ODGOVOR: Svim odlučnim i stalnim (Ulul-azm) Poslanicima je lično povjerena dužnost osnivanja i izvršavanja propisa zakona (šerijata) kojeg su oni donijeli od Allaha dželle-šanuhu. Zadatak koji je bio povjeren Isau alejhisselam je bio da, pored izvjesnih zahiri (vidljivih, spoljašnjih) ibadeta i lijepog ponašanja (ahlaka), usavrši i ojača Musaov alejhisselam šerijat. Isa alejhisselam je pozivao (Beni Israil) narod koji je bio zaveden da slijedi propise Tore i Jevanđelja. Izjave kao što su, “Kada su jevreji uhvatili Isaa apostoli su ga ostavili i pobjegli”, i, “Petar, koji mu je bio najodaniji ga se tri puta odrekao u jednoj noći,” nam jasno govore o jačini vjere (imana) Isaovih alejhisselam sljedbenika. Bilo bi nerazumno kažnjavati otpadnike iz naroda čija su vjerovanja (imani) već bila tako slaba.

Sveštenik nastavlja, “Islam se sastoji od političkih zakona i vjerskih naređenja. Prema tome, mnogi ljudi su uzeli pobjede i uspjehe prvih islamskih država kao jak dokaz za ispravnost islamske vjere. Zar savremeni muslimani ne bi trebali reći, ‘Kako mi možemo povjerovati u ispravnost naše vjere usprkos činjenici da je, kao rezultat naše politike, koja je osnovno načelo naše vjere, većina država i gradova, koji su nekada bili pod našom kontrolom, sada u rukama hrišćana, a nekih četrdeset miliona muslimana je pod njihovom dominacijom?’

ODGOVOR: Nemoguće je da muslimani tako kažu. Jer, mi smo već ranije objasnili da su islamske države imale svoju moć i veličinu sve dok su se muslimani strogo pridržavali svoje vjere, i na najljepši mogući način slijedili njene zapovijedi i zabrane. Kasnije, kada su se oni udaljili od islamskog morala (ahlaka), njihovi moralni kvaliteti su se počeli postepeno pogoršavati, naređenja su se počela zanemarivati, a administracija i pogubljenja su se počela bazirati na ličnim nahođenjima. [Ovo sve su opet izmislili hrišćani i njihova masonska društva. Oni su - upotrebljavajući razna zavođenja, u koja su uključena i obećanja i svakakva zadovoljivanja prohtijeva - nagovorili mladež koja nije znala islam i istrenirali ih da budu izdajnici i neprijatelji svoje vjere i države i poslali ih u islamske države. Ovi ljudi, koji su samo po imenu muslimani a u biti hrišćani, nisu upravljali islamskim državama kako islam zahtijeva već onako kako su voljeli i kako im se svidjelo. Islamske države su na ovaj način rasparčane a muslimani su stavljeni pod hrišćansku dominaciju. Hrišćani su, da bi postigli svoje ciljeve, otvoreno podržavali sve neprijatelje islama uključujući i pagane. Mongolski vladar, paganin, Džingiz han, čuveni okrutnik (zalim) i kafir, razarač islamskog svijeta, je zadovoljio papu koji mu je poslao skupocjene poklone i zlato. Papini konvoji, koji su se kretali napred i nazad između pape i Džingiz hana, su mu služili kao mentori. Jer, Džingiz han je nemilosrdno klao muslimane i pokušao da iskorijeni islam. Kada je Džengiz hanov unuk Hulagu zauzeo Bagdad on je poklao više od osam stotina hiljada muslimana i zapalio Bagdad, koji je bio najljepši grad na svijetu i centar znanja. Sva islamska umjetnost i vjerske knjige su bili uništeni. Rijeka Tigris je puno dana tekla obojena krvlju i tintom. Šta je bio cilj pape, duhovnog vođe hrišćana, koji tvrdi da je milostiv, i zašto je on nagradio jednog takvog neprijatelja vjere? Pomagati i podsticati kafira je kufr. S druge strane, pomaganje i podtsticanje nemilosrdnog tiranina je nasilje (zulum). Oni već 1300 godina nastoje da unište islamsku civilizaciju. A sada oni pokušavaju da, iznošenjem bijedne situacije u kojoj se nalaze islamske zemlje, dokažu da je hrišćanstvo više i korisnije od islama. Na ovo bi se i budala nasmijala. Dakle, kvarenje osnovnih principa islama je izazvalo udaljavanje muslimana od islama i kolabiranje i nestanak islamskih država.] Hrišćanske države su, suprotno ovome, sve što su se više pridržavale hrišćanstva, bile sve zbunjenije. Kada su ove države napustile hrišćanstvo, i krenule ka ateizmu, one su počele u svojoj politici imitirati islam i postajati jače i moćnije. Istorije, koje su otvoreni svjedok ovog stanja, će nastavljati pokazivati ovu činjenicu cijelome svijetu do kraja ovoga svijeta. Bez obzira kako neprijatelji islama bili vješti u svojim lažima, pogrešnom predstavljanju i klevetanju, ovi pravedni svjedoci će po cijelom svijetu opovrći i objaviti njihove laži.

Sveštenik nastavlja, “Pojava Isusa Hrista (Isaa Mesiha) je jedna vrlo važana tačka u Allahovom dominionu (melekutu). Ovaj dominion je poništio izvjesne obrede koji su bili specifični za prethodne vjere, kao na primjer, sunnećenje (obrezivanje). On je zanemarivanjem sunnećenja više cijenio osvještenje (buđenje) srca i uljepšavanje morala, to jest, iskorjenjivanje zlih kvaliteta. S druge strane muslimani se još uvijek sunnete i tako nastoje da idu ukorak s običajem koji je dženabi Hakk (Allah dželle-šanuhu) Jevanđeljem ukinuo.

ODGOVOR: Peto poglavlje Jevanđelja po Mateju citira Isa alejhisselama gdje kaže, “Ne mislite da sam ja došao da pokvarim zakon ili proroke: Nijesam došao da pokvarim, nego da ispunim. Jer vam zaista kažem: Dokle nebo i zemlja stoji, neće nestati ni najmanjega slovca ili jedne title (tačke) iz zakona dok se sve ne izvrši (sve dok nebo i zemlja ne nestanu).” (Matej 5, 17-18) S druge strane u Tori (Tevratu) piše da je jedna od najvažnijih zapovijedi Musaovog alejhisselam zakona sunnećenje djece. U stvari Tevrat citira Allaha dželle-šanuhu gdje zapovijeda Ibrahimu (Avramu) alejhisselam, “Obrezujte se. Jer bez obrezivanja nije moguće ući u raj.” Svi Poslanici koji su došli između Ibrahima alejhisselam i Isaa alejhisselam su slijedili ovu zapovijed. U stvari, Isa alejhisselam je lično bio osunnećen. Jevanđelja u sebi ne sadrže ni jednu jedinu riječ koja se odnosi na ukidanje obrezivanja (sunnećenja). Kada smo mi upitali ovog neodobravajućeg sveštenika koji je to stih u jevanđelju poništio zakon [koji zapovijeda obrezivanje] usprkos jevanđeljskom stihu “Dokle nebo i zemlja stoji neće nestati ni najmanjeg slovca ili jedne tačke iz zakona sve dok nebo i zemlja ne nestanu”, koji smo gore citirali, njegov odgovor nije bio ništa do par citata stihova iz Pavlove poslanice Galaćanima koja nije ni postojala u Isaovo alejhisselam vrijeme. Ovaj ozloglašeni čovjek, Pavle, je šesnaest godina na razne načine proganjao i mučio Isaove alejhisselam vjernike. On je ogulio živa jednog od njegovih blagoslovljenih apostola. On je kasnije tvrdio da, na osnovu sna kog je izmislio, vjeruje u Isa alejhisselama. Mi sada pitamo ovog osuđujućeg sveštenika. Na osnovu čega se više voli riječ ovog ozloglašenog židova od sigurne i otvorene Isaove alejhisselam zapovijedi, i zašto je obrezivanje zabranjeno? Mi muslimani vršimo sunnet obrezivanja zato što nam ga je naredio naš Poslanik, i da sačuvamo Ibrahimov alejhisselam sunnet, i da izvršimo ovu Allahovu dželle-šanuhu zapovijed u Tevratu. Ovo muslimansko izvršavanje se sastoji u pokornosti božanskoj želji Allaha dželle-šanuhu. Hrišćansko napuštanje obrezivanja je, s druge strane, namjerno napuštanje Isaovih alejhisselam zapovijedi koje su naređene u Tevratu i pokoravanje Pavlu, jednom surovom licemjeru.

[Pavle kaže u sedmom i osmom stihu drugog poglavlja u svojoj Poslanici Galaćanima, “Nego nasuprot doznavši da je meni povjereno jevanđelje u neobrezanima, kao Petru u obrezanima - jer onaj koji pomaže Petru u apostolstvu među obrezanima onaj pomaže i meni među neznabošcima.” (Galaćanima 2, 7-8) Petar, koji je bio Isaov najbliži apostol i koji je bio uvijek sa Isaom alejhisselam naređuje obrezivanje i lično ga vrši. Onda se pojavljuje jedan židov, koji nikad u svom životu nije ni vidio Isa alejhisselama, i koji je šesnaest godina žestoko tlačio i proganjao Nazarećane koji su vjerovali Isa alejhisselama. Ovaj jevrej je izmislio jednu laž i rekao, “Meni je dato Jevanđelje za neobrezane. Oni koji nisu jevreji neka se ne obrezuju.” I ova njegova laž se izvršava kao zapovijed u hrišćanskoj vjeri. Ako jedan običan čovjek dođe i kaže da mu je nešto otkriveno, ili da je inspirisan da se to i to ne treba tako i tako raditi, i ako ta, takozvana vjera, usvoji njegove riječi kao osnovni dokaz niko ko ima razuma ne bi povjerovao da je to jedna božanska vjera (ilahi din).]

Jedna druga kritika kojom hrišćani podbadaju islam je to što su Kur’ani kerim i hadisi šerifi na arapskom jeziku. Sveštenik kaže, “Pošto su Kur’ani kerim i hadisi šerifi na na arapskom jeziku nema nikakvih radova koji ih prevode na druge jezike. Muslimani koji ne razumiju arapski jezik ne znaju značenje Kur’ani kerima. Sve dove su na arapskom jeziku. Muslimani uče ove dove a ne znaju ni šta govore. Kada pripadnici drugih nacionalnosti prime islam i pokušaju da prodru u unutarnje stvarnosti (hakikate) Kur’ani kerima oni su opterećeni teretom učenja arapskog jezika Štaviše, pošto je svakom muslimanu obavezno makar jednom u životu posjetiti Mekku i Medinu zemlja hidžaza je postala dominantnija od drugih država. Obaveza hadždža je postala teret i napor za one koji žive u dalekim zemljama.

ODGOVOR: Kao odgovor na njegovu prvu zamjerku će biti dovoljno da samo pogledamo Stari i Novi zavjet. Stari i Novi zavjet su, svaki put kad su bili prevođeni na novi jezik, bili predmet mnogih interpolacija. Allah dželle-šanuhu je objavio Kur’ani kerim na arapskom jeziku da ga zaštiti od ovih interpolacija. Ovo će biti dovoljno kao odgovor svešteniku na njegovu kritiku.

Što se tiče njihove druge zamjerke, to jest njihove kritike o hadždžu, na nju je već odgovoreno ranije u tekstu. Nije potrebno opet ponavljati. Alimi islama su u svojim radovima protumačili hikmete (unutarnje, tajne razloge, konačne božanske razloge) objave Kur’ani kerima na arapskom jeziku, i hadždža. Pa ipak, mi ćemo ovdje radi bereketa (blagoslova i napretka), s obzirom da su oni povezani sa našim predmetom, navesti jedno od njihovih objašnjenja koja govore o razlozima suzdržavanja od neprevođenja Kur’ani kerima, i obavezi posjete Mekki mukarremi i Medini munevveri.

Kako to znaju razumni i mudri, narodi koji žive u raznim klimatskim predjelima na ovoj zemaljskoj kugli, su nastali od istoga oca i matere. Oni su kao drukčije generacije velikog carstva čiji se broj stanovnika tokom vremena povećao i podijelio na mnoga plemena i zaboravio na svoje originalno srodstvo. Neslaganja i kontroverzije među ovim raznim plemenima potiču iz njihovih ideoloških i vjerskih razlika koje su nastale kao rezultat prirodnog toka razlika u jezicima i običajima. Pošto je ljubav prema domovini urođena osobina prirodno je da svako voli svoju domovinu. A rezultat toga je da različita plemena i narodi vole različite zemlje, i prema tome imaju i različite interese i koristi. Kada je cilj da se ove razlike otklone ili izjednače, koje su na kraju krajeva štetne za sva plemena i sve narode, ne preostaje ništa drugo nego da se smanji izvor ove njihove razlike i da se one međusobno izjednače. To znači:

1 - Da bi otklonili štetu jezičkih razlika, koje su izvor neslaganja, među njima treba osnovati jedan zajednički jezik.

2 - Da bi uklonili štetu koju izazivaju sistematske (usulske) razlike, i razlike u običajima, koje su glavni izvori nesporazuma, oni se, da bi ih ujedinili, moraju povezati istim običajima i sistemima (usulima).

3 - Ljubav prema domovini, koja je duhovna uspavanost, se mora usmjeriti prema koncentrisanosti, tj. narod se mora privoljeti da voli jednu zajedničku domovinu. Unutarnja bit i cilj principa islama je da ukloni neslaganja među ljudima i da ih poveže jednim zajedničkim ciljem sreće i koristi. Kur’ani kerim je objavljen arapskom jeziku, na najljepšem od svih drugih ljudskih jezika. [Riječi “arab” znači lijep. Prema tome, “lisan-ul-arab” znači najljepši jezik.] Sva plemena i narodi su putem farzova i drugih ibadeta postali ravnopravni. A Mekka-i mukerrema i Medina-i muneverra su putem obaveze hadždža postali za sve muslimane i islamske narode sveta mjesta (umm-ul-evtan). Svaki musliman će lako naučiti arapski jezik ako u ranom djetinjstvu vježba učenje Kur’ani kerima i uči arapske lekcije. On će na taj način biti u stanju da izmjenjuje mišljenja s muslimanima iz cijeloga svijeta. [Jer, sada će među njima biti zajednički jezik.] S druge strane, islam, sa svojim zajedničkim sistemima (usulima) vladanja, kao što su ezan, namaz (molitva), post, zekat, hadždž, naročito u rukunovima (obaveznim dijelovima) namaza, namaz klanjan na džumu (u petak u podne), namaz u džema’atu (zajedno) slijedeći imama (osobu koja vodi zajednički namaz), zbližava plemena s različitim običajima i vodi ih jednom zajedničkom sistemu vjerovanja i ibadeta. A Mekka-i mukerrema, islamski centar gdje se muslimani sastaju, je njihovo zajedničko sveto mjesto. Voljeti je, čuvati je, štititi je, je vjerska dužnost i dug. Jer, u Mekk-i mukerremi se sastaje na stotine i stotine hiljada ljudi - i sa istoka, i sa zapada, i sa juga, i sa sjevera - koji se nisu nikada prije vidjeli niti bi inače bilo moguće da jedni druge vide, da obavi farz hadždža, da izmjeni znanje i ideje, da trguje i ujedini svoje vjersko vjerovanje [akidu] i ljubav. Dakle, pravi cilj islama je da pobrati sve narode i plemena i da ih ujedini u isti predivni sistem imana, ibadeta, i prelijepog morala (ahlaka). Oni koji slijede islam će, sve dok ga slijede [gdjegod i ] u kom god stoljeću živjeli, steći čast, sreću, i uspjeh. Prema tome, nema sumnje da će šest stotina miliona muslimana na zemlji (a sada i preko milijarde), za kratko vrijeme ponovo steći svoj stoljećima star moćni i časni status, i da će, puni međusobne bratske ljubavi, napuniti cijeli svijet sa mirom i srećom.

JEDNA DRUGA OD GLUPIH SVEŠTENIČKIH KLEVETA JE NJIHOVO NAPADANJE NA DŽIHAD, JEDNU OD ZAPOVIJEDI ISLAMA. ODGOVORI NA OVE NJIHOVE KLEVETE SE NALAZE U RAZNIM KNJIGAMA.

Usred svih kleveta koje hrišćani upućuju muslimanima sveštenik kaže, “U islamu je sveti rat u Allahovo dželle-šanuhu ime (džihad-i fi-sebilillah) farz. S druge strane, u hrišćanstvu nema naređenja za džihad. To dokazuje vrlinu (fazilet) hrišćanstva.

ODGOVOR: Zapovijed džihada je jasno izražena u svim knjigama Starog zavjeta (Ahdi atika). Mi smo već naveli Isaove alejhisselam riječi, “Ja nisam došao da porušim zakonik. Ja sam došao da usavršim zakonik, a ne da ga porušim.” Ove riječi znače da će on takođe usavršiti i džihad koji se nalazi u Musaovom alejhisselam zakonu. Hrišćani odbacuju ovu Isaovu alejhisselam zapovijed. U Starom zavjetu ima mnogo stihova koji nam prenose naređenje džihada. Biće korisno da ih mi ovdje spomenemo.

Deseti i naredni stihovi dvadesetog poglavlja Ponovljenog zakona kažu, “Kada dođeš pod koji grad da ga biješ, prvo ga ponudi mirom. Ako ti odgovori mirom i otvori ti vrata, sav narod koji se nađe u njemu neka ti plača danak i bude ti pokoran. Ako li ne učini mira s tobom nego se stane biti s tobom tada ga bij. I kad ga Gospod Bog tvoj preda u ruke tvoje, pobij sve muškinje u u njemu mačem. A žene i djecu i stoku i šta god bude u gradu, sav plijen u njemu, otmi, i jedi plijen od neprijatelja svojih, koji ti da Gospod Bog tvoj. Tako čini i sa gradovima, koji su daleko od tebe i nisu od gradova ovih naroda. A u gradovima ovih naroda, koje ti Gospod Bog tvoj daje u nasljedstvo, ne ostavi u životu nijednu dušu živu.” (Ponovljeni zakon 20, 10-16)

Izvještaj u trideset prvom poglavlju Knjige brojeva se može ovako rezimirati, “Allah dželle-šanuhu je naredio Musa alejhisselamu da formira vojsku od dvanaest hiljada vojnika da se bori protiv Madijana. Oni su kada su porazili Madijane pobili sve muškarce i zarobili njihove žene i djecu s njihovom svom sitnom i krupnom stokom, i svim blagom, i spalili njihove sve gradove i naselja.” (Parafrazirano iz Knjige brojeva 31, 7-10) Kome treba opširnije objašnjenje ovih podataka on ih može naći u Starom zavjetu u Knjizi brojeva. U Starom zavjetu piše da je Musa alejhisselam prije svoje smrti postavio Juša’a (Ješu) alejhisselama kao svog nasljednika. A Juša’ je, slijedeći zapovijedi iz Tevrata, pobio na milione ljudi. Oni, koje interesuju ove stvari, mogu ih naći u Knjizi brojeva, od prvog do trideset prvog poglavlja.

Osmi i naredni stihovi dvadeset sedmog poglavlja u Prvoj knjizi o Samuelu kažu, “I izlažaše se David sa svojim ljudima, i udaraše na Gesureje i Gerzeje i na Amalike ...” “i pustošaše David onu zemlju ne ostavljajući u životu ni čovjeka ni žene, i otimaše ovce i volove i magarce i kamile i ruho, i haljine i vraćajući se dolazaše Ahišu.” (Prva knjiga o Samuelu 27, 8-9)

U osmom poglavlju Druge knjige o Samuelu piše da je Davud alejhisselam pobio dvadeset dvije hiljade (22.000) Siraca iz Damaska (damašćanskih Aramejaca). (Druga knjiga o Samuelu 8, 5) A u desetom poglavlju da je pobio sedam stotina Siraca i četrdeset hiljada aramejskih konjanika. (Druga knjiga o Samuelu 10, 18)

U osamnaestom poglavlju Prve knjige o kraljevima piše da je Ilija (Ilja) alejhisselam pobio četiri stotine pedeset ljudi zato što su tvrdili da su Baalovi (Valovi) poslanici. (Prva knjiga o kraljevima 18, 1-40)

U četrnaestom poglavlju Knjige Postanka piše da je Ibrahim (Avram) alejhisselam, kada je dobio vijesti da su kraljevi koji su napali Sodomu i Gomoru zarobili Luta (Lota) alejhisselam i pokupili svo njegovo blago, sakupio svoju vojsku sa ciljem da spasi svoga brata, i druge, i pošao u potjeru do Dana, napao ih po noći, pobio sve pljačkaše, oslobodio svoga brata Luta alejhisselam i povratio svo pokradeno blago, žene, i ostali svijet. (Knjiga Postanka 14, 11-16)

Pavle kaže u svojoj Poslanici Jevrejima da su Davud (David), Samuel (Samuilo) i drugi Poslanici, koji su bili nejaki i jedva izbjegli oštricu mača, ojačali od nemoći i sakupili hrabrost i rastjerali neprijateljske vojske i pokorili zemlje. (Poslanica Jevrejima 11, 32-33)

Kako se iz ovoga svega vidi i razumije džihad i sveti rat (gaza) protiv kafira su takođe bili naređeni i prethodnim Poslanicima alejhimusselam. Međutim, islamov Sveti rat (džihad-i fi-sebilillah) nije kao ratovi kraljeva, da se zadovolje dunjalučke namjere i želje nefsa, ili da se postigne čast, i da se proslavi, i bude čuveno. On se čini sa ciljem da se uzvisi Allahovo dželle-šanuhu blagoslovljeno (mubarek) ime, da svi ljudi dobiju pravi i istiniti put i da se spase od ugnjetavanja (zuluma) i proganjanja. Mi sada želimo da upitamo protestante. Je li Allah dželle-šanuhu odobrio gore navedene svete ratove koje su Poslanici vodili ili su oni zaslušili Allahov dželle-šanuhu gnjev, zato što su bili zabranjeni? Ako oni kažu da su oni bili dozvoljeni i odobreni oni će sami sobom opovrći svoju tvrdnju. Ako kažu da su bili zabranjeni onda će Pavle, koji im je svet, biti jedan lažov na osnovu svojih pisanja o Davudu alejhisselam. Onda bi Tora (Stari zavjet, Tevrat), za koju hrišćani vjeruju da je tačna i istinita, bila netačna. Pored toga, zbog vjernikove greške, je krv hiljada i hiljada nevinih žrtava prosuta. Dakle, kako će se Davud alejhisselam spasiti na ahiretu? Jer, petnaesti stih trećeg poglavlja Prve Jovanove poslanice kaže, “... I znajte da nijedan krvnik ljudski nema u sebi vječnoga života.” (Prva Jovanova poslanica 3, 15)

U osmom stihu dvadeset prvoga poglavlja Apokalipse (Otkrivenja) piše, “A strašljivima i nevjernima, i poganima i krvnicima, i kurvarima, i vračarima, i idolopoklonicima, i svima lažama, njima je dijel u jezeru što gori ognjem i sumporom; koje je smrt druga.” (Otkrivenje 21, 8)

[UPOZORENJE: Kako vidimo u ovoj našoj knjizi, Nije mogao odgovoriti, u Tori (Starom zavjetu) i u svim biblijskim knjigama koje hrišćani danas posjeduju na mnogim mjestima piše, “Ljudi će se nakon smrti proživiti, biće im suđeno, i biće vječno ili u rajskom (džennetskom) blagostanju ili u paklenoj (džehennemskoj) vatri.” U Americi i Evropi na stotine miliona hrišćana - uključujući državnike, naučnike, profesore, i komandire - vjeruje u ova jevanđelja i ide svake nedjelje u crkvu na molitvu. U Turskoj izvjesni ljudi, koji ne čitaju islamsku literaturu, te prema tome ne znaju ništa o islamu, misle da je slijeđenje i imitiranje Evropljana i Amerikanaca znak napretka a slijeđenje islama znak nazadnosti i zaostalosti. Međutim ovi ljudi ne slijede Evropljane i Amerikance u nauci, medicini i tehnici. Oni samo imitiraju njihove loše osobine, njihove žurke i zabave sa muzikom na kojima muškarci i žene sjede zajedno, njihovo kockanje, pijanćenje i upotrebu alkoholnih pića, njihov voajerizam na plažama, i njihovo dosađivanje komšijama preglasnim radiom ili televizijom. Pošto islam zabranjuje ovakvo ponašanje oni nazivaju muslimane nazadnim. Po njima je mladić ili djevojka, koji im se pridruži u ovim njihovim ekscentričnim ponašanjima, i koji je nepismen i koji nema pojma o nauci i umjetnosti moderan i produhovljen. S druge strane, pravi musliman - koji je obučen, čedan, moralan (ahlakli), univerzitetski obrazovan, i koji je prema tome dobro informisan u nauci, profesiji i trgovini, koji plaća taksu i slijedi zakon, i koji je ljubazan prema drugima - je nazadan ako im se ne pridruži u njihovim neumjerenostima. Ovi samozvani moderni i prosvijećeni ljudi zavode omladinu i navode je na nepristojnost i lijenost, i tako na tugu i bol na ovom svijetu, i vječnu propast na onom svijetu. Oni su uzrok raspadanja familija. Ukratko, kako vidimo, prema ovim ljudima su moderni, prosvijetljeni, i prosvećeni, samo oni koji imitiraju evropsko rasipanje i nemoral. Pošto ovi Evropljani i Amerikanci koje oni ne smatraju nazadnim vjeruju kao i muslimani u džennet i džehennem, oni onda mora biti da oni nazivaju muslimane nazadnim zato što muslimani ne učestvuju u nemoralu. Pošto su ovi ljudi ireligiozni, oni su, pošto ne imitiraju Evropljane i Amerikance u njihovim vjerskim aspektima, po svojim sopstvenim kriterijima nazadni. Ova naša knjiga dokazuje da je musliman uvijek prosvijećen i savremen a nemusliman nazadan.]

Što se tiče nepostojanja farza džihada u Isaovoj alejhisselam vjeri; Isa alejhisselam je pozivao narod u svoju vjeru samo tri godine. To je prekratak vremenski period da se rezerviše vrijeme za rat na Allahovom dželle-šanuhu putu (džihad-i fi-sebilillah). Prirodno je da bi bilo nemoguće voditi džihad protiv Rimske Imperije sa pet do deset ljudi i nekoliko žena. U stvari kada je Isa alejhisselam saznao da jevreji gaje mržnju protiv njega on je postao nerovozan. Kako piše u trideset šestom i narednim stihovima dvadeset drugog poglavlja Jevanđelja po Luci Isa alejhisselam je rekao svojim drugovima, dan ranije prije nego što će ga uhvatiti, “... Ali sad koji ima kesu neka je uzme, tako i torbu; a koji nema neka proda haljinu svoju i kupi mač.” (Luka 22, 36) “A oni rekoše: ‘Gospode! Evo ovdje dva mača!’ A on im reče im: ‘Dosta je!’” (ibid. 22, 38) Ti mačevi nisu bili dovoljni zato što je on tu noć bio uhapšen, a njegovi drugovi su ga napustili i nestali. Ova sva objašnjenja nam pokazuju, jasno kao sunce, da Isa alejhisselam nije imao namjeru da se preda bez samoodbrane i da je namjeravao da, ako je moguće, u samoodbrani upotrijebi mač i da je njegovo nečinjenje džihada protiv njegovih neprijatelja bilo zbog nedostatka fizičkih sredstava ratovanja. Pošto Isa alejhisselam nije jasno naredio svojim sljedbenicima da ne čine džihad, i pošto je on bio usavršivać a ne razarač Musaovog alejhisselam zakonika, očigledno je da je zapovijed džihada - koja je postojala u prethodnim zakonicima - morala takođe biti punovažeća i u njegovom zakonu.

Protestanti kažu u ovoj svojoj knjižici, “Zahtjev islama, koji žigoše nemuslimane kao Allahove neprijatelje i neprijatelje vjere, je da muslimani na njih gledaju kao na svoje neprijatelje. Oni hoće i pokušavaju da ih silom preobrate ili da ih pokore i da im nametnu (taksu koja se zove) džizja.

ODGOVOR: Da. Po islamu je svaka vjera ili sekta, koja je u suprotnosti sa tevhidom (vjerovanjem da je Allah džellešanuhu jedan i sam), gnusna i mrska. Vlasnici ovakvih zabluđelih vjerovanja su Allahovi dželle-šanuhu neprijatelji i neprijatelji Njegove vjere. Međutim, [kako je već ranije spomenuto u tekstu] njih je zabranjeno nagoniti i natjerivati da postanu muslimani. Ove sveštenikove riječi imaju samo jednu namjeru - da okleveću muslimane. Muslimani mrze samo one nemuslimane koji se neprijateljski odnose prema islamu. Između muslimana i takvih ljudi je bilo mržnje, neprijateljstava, zlovolje, konflikata, i ratova. A kakvi su bili razlozi za međuhrišćansku mržnju i neprijateljstva, i one sve čuvene i svirepe ratove i pokolje, koje je istorija zabilježila i koji su tako čuveni i poznati? Stranice u knjigama istorija su prepune svirepih zločina i varvarstva koje su hrišćani nanijeli narodima zemalja koje su oni pokorili. Oni su nastojali da unište i iskorijene narode koji su pripadali drugim vjerama. Car Konstantin je, kada je otprilike tri stotine godina prije Seobe (Hidžre) prešao na hrišćanstvo, počeo vršiti svoja varvarstva i siječi jevrejima uši. On ih je osudio u raznim državama na progonstvo. On ih je kasnije istjerao iz Aleksandrije, porušio njihove bogomolje, gdje god ih je nalazio činio nad njima genocid, i otimao njihovu imovinu. Hrišćani u Španiji su takođe nanosili jevrejima bezbroj raznovrsnih mučenja. [Mi smo se već dotakli ovih okrutnosti koje su nanošene jevrejima u Španiji.] Hrišćani su u Francuskoj, na uskrs, u gradu Tuluzu (Toulouse) šamarali jevreje na koje su na ulici nailazili. U drugim gradovima u Francuskoj su se na uskrs bacali ne jevreje kamenjem. Poznato je da je većina jevreja u ovim nemilosrdnim kamenovanjima bila ubijena, i da su gradske starješine podsticale na ova divljaštva. Do danas su jevreji sedam puta deportirani iz Francuske.

Hrišćani su takođe protjerivali i u Mađarskoj mađarske jevreje. Jedni jevreji su živi spaljivani. Drugi su bacani u vodu da se utope.

S druge strane, pošto je mučenje koje im je nanošeno u Engleskoj bilo tako jezivo, jevreji su više voljeli da ubiju jedni druge nego da padnu u ruke njihovih mučitelja.

Članovi katoličkog društva u, koje je bilo osnovano pod imenom “Oturafe”, su oficijelno pozivali kraljeve i visoko plemstvo i spaljivali na hiljade živih ljudi od kojih su većina bili jevreji. Ostatak su sačinjavali neki bogati hrišćani za koje se pretpostavljalo da su izašli iz vjere (postali murtedi). U istorijama je zabilježeno da su ovi jadnici molili, plakali, kukali, ridali, i preklinjali da im se gldaoci koje su sačinjavali sveštenici, zvaničnici, i žene smiluju. Oni su im se ismijavali i aplaudirali.

U toku cijelih dvanaest vijekova [sada četrnaest], od postanka islama, nije nikad zabilježen ni najmanji događaj u kom su muslimani hrišćanima ili jevrejima nanosili ovakve okrutnosti koje su hrišćani radili. Ako ima ijedan neka ga iznesu. Ako misle na događaj u kom je poginulo tri ili četiri stotine hrišćana, u događajima koji su se desili 1277./1861. godine u Libanu, te događaje su izazvali jezuiti koji su došli iz Francuske u Liban i Damask sa namjerom da posiju zrno fitne i fesada (pobune i razdora). Ovo se jasno vidi iz sudske procedure koja je zabilježena u osmanlijskim arhivama i koja je sprovedena na licu mjesta u kooperaciji sa evropskom komisijom. Brđani darazije (druze) koji su došli u Liban sa ovim ciljem su pobili hrišćane. Osmanlijska država je kaznila smrću one za koje se dokazalo da su po zakonu bili krivi. Povrh toga! Ahmed paša koji je ranije bio uspješan vezir, i koji je u vrijeme kada su se ovi nesretni događaji desili bio guverner u Damasku, je, zato što nije izvršio svoju vojnu obavezu, bio proglašen krivim i bio javno strijeljan.

[U dvanaestoj knjizi knjige na turskom jeziku koja se zove Turkiye Tarihi (Turska istorija) piše, “Kada je tumač, Rušdu paša, bio na položaju Velikog vezira (sadr-i a’zama) neprijateljstvo između libanskih durzi i katoličkih maronita se bilo pogoršalo. Oni su na kraju, nakon što su engleski agenti i francuski maroniti isprovocirali durze, napali jedni na druge. Libanski guverner Huršid paša i damaski guverner Ahmed paša nisu mogli spriječiti ovaj rat koji su podržavale, pomagale, i upravljale ove dvije države. Napoleon III je očekivao pogoršanje borbe i omišljao da, ako se stvari pogoršaju, napadne na Liban. Srećom, osmanlijska intervencija je spriječila da problem ne postane još gori.”

Emir Abdulkadir ibni Muhjiddin el-Hasani (preselio na ahiret 1300/1882. g.n.e.), vrli i veliki alim i čuveni heroj Alžira, je imao najvećeg udjela u stišavanju ovih Damaskih pobuna. Ovaj velikan i pravi musliman je sarađivao sa drugim muslimanima u odbrani hrišćanskih oblasti. On je spasio mnoge hrišćane od druza među kojima je bio i francuski konzul, dao mnogim hrišćanima skrovište u zgradi vlade, i financijski pomogao one koji su bili siromašni i oskudni. Francuske vlasti koje su u početku bile njegovi ogorčeni neprijatelji su mu dale najveću francusku medalju časti. On je ispunjavajući Allahovu dželle-šanuhu zapovijed pomogao Francuzima i hrišćanskom narodu, protiv kojih je prije vodio bezbrojne bitke, i zaštitio ih. Ministar spoljnih poslova, Fuad paša, je na osnovu ovog događaja imenovan opunomoćenikom sa punom vojnom, administrativnom, političkom, i financijskom moći, i bile su mu dodijeljene dužnosti gušenja svih vrsta pobuna i djelovanja koja su zahtijevala reformu. Fuad paša je sada (sa svim ovim opunomoćenjima) otišao u Bejrut, a odatle u Damask, gdje je kaznio potpaljivače i podstrekivače i druze koji su im se pridružili u ovim događajima. On je platio 75 miliona kuruša oštećenoj grupi - hrišćanima - kao naknadu za njihove gubitke. Kada je Državni sud (Divan-i harb) osudio njegovog najboljeg prijatelja Ahmeda pašu na smrt Fuad paša je rekao, “Ja u svom cijelom životu nisam nikada nikoga ubio, čak ni pile. Pogledajte sada šta mi je Allah dželle-šanuhu dao da uradim (to jest, da budem vesila, posrednik).” Je li ikada postojala ijedna hrišćanska država sa ovakvim primjerom pravde? Oni su umjesto pravde činili zvjerstva i pomagali one koji su činili zvjerstva. Detalji ovih događaja su puni ilustracija islamske pravde. Međutim, obim naše knjige nam ne dozvoljava da ih sve iznesemo, jednog po jednog. Mi upućujemo one koje to interesuje da pogledaju o njima u knjigama istorija.]

Dok samozadovoljni hrišćani kažu da su oni izbjegavali pribjegavanje fizičkim metodama i sili, i dok ističu samo duhovne aspekte stvari, kao što su ljubav prema Allahu dželle-šanuhu, i izražavanje naše ljubavi, i sažaljenja prema komšijama, barbarski postupci, divljaštava, i zvjerstava, koja su oni sprovodili jedni nad drugima, su zapisani u istorijama. Kada čitamo o ovim divljaštvima i zvjerstvima koja su hrišćani počinili mi ne samo da ih mrzimo već se potpuno ražalostimo što uopšte pripadamo ljudskom rodu.

Jedan od evropskih istoričara daje procjenu broja ljudi koje su hrišćani pobili u ime hrišćanstva, i dodaje izvjesne istorijske činjenice koje se odnose na vrijeme kada su se ti masakri desili. Mi smo, sa namjerom da ostavimo uspomenu našoj braći muslimanima, parafrazirali izvjesne dijelove iz njegove knjige:

Novatianus (Novatus), jedan sveštenik koji je kasnije preuzeo kancelariju pape, i jedan drugi klerik, Kornelius, su se 650./1251. g.n.e. posvađali u Rimu. U međuvremenu se desila jedna druga svađa za poziciju između dva kartaška sveštenika, Siprina i Nevata. U borbama koje su izbile između pristalica ove dvije grupe su mnogi ljudi poginuli. Iako broj žrtava nije precizno poznat procjenjuje se da ih je bilo najmanje dvije stotine hiljada.

Hrišćani su za vrijeme vlade Konstantina I, čim su pronašli priliku da se osvete svojim neprijateljima, ubili mladog sina cara Galeriusa Kitidena i carevog Maximinusovog sedmogodišnjeg sina i kćerku. Oni su izveli iz palače carevu ženu, majku ove djece, i vukli ih po ulicama Antioha. Oni su ih onda sve pobacili u rijeku u kojoj su se utopili. Žena cara Galeriusa je pogubljena u Salonici a njeno tijelo je bačeno u rijeku. Za vrijeme ovih previranja su mnogi ljudi pobijeni. Pretpostavlja se da ih je ubijeno oko dvije stotine hiljada.

U Africi su dva sveštenika osnovala jednu grupu otpora protiv Rimokatoličke crkve koja se zvala Donat. Proračunato je da je za vrijeme ustanaka, koje su ova dva sveštenika lansirala, pobijeno četiri stotine hiljada ljudi. Pošto sveštenici nisu odobravali upotrebu mačeva njihove glave su smrskane topuzima (buzdovanima).

Sve istorijske knjige pišu o kontroverzijama i sukobima koji su izbili u hrišćanskim zemljama nakon odluka Nikejskog Sabora da su Otac i Sin, dvije osobe Svetog trojstva, potpuno jednake. Ova odluka je često izazivala požare i ustanke u cijeloj Rimskoj imperiji, koji su nastavljeni nekih četiri stotine godina. U ovim konfliktima, ako izuzmemo na stotine članova dinastija koji su izgubljeni, ili teško patili, broj ubijenih je bio [otprilike] tri stotine hiljada.

Za vrijeme Anganoglest i Angolater nemira je šezdeset hiljada ljudi upropašteno.

Za vrijeme vladavine Teodore, žene cara Teokila, je hiljadu Manihejaca poklano samo zato što su vjerovali da su dobro i zlo dvije različite stvari. Saučesnik ovog masakra je bio sveštenik koji je ispovijedao Teodoru. On joj je rekao da je njen ulazak u džennet (raj) moguć jedino ako ona pobije sve članove ove bogohulne sekte. Broj onih, koji su već ubijeni razapinjanjem, davljenjem, i nabijanjem na kolac, je dosegao dvadeset hiljada. Ali, to svešteniku nije bilo dovoljno da Teodora uđe u raj.

U tučama i borbama za biskupstvo i patrijarhat, koje su se desile u svakom stoljeću, je ubijeno najmanje dvadeset hiljada ljudi.

Pretpostavlja se da je za vrijeme dvijestagodišnjeg krstaškog pohoda [koji su trajali od 490./1096. do 670./1271. g.n.e.] ubijeno dva miliona hrišćana. Mi ćemo biti skromni i reći jedan milion. Opet, za vrijeme krstaških ratova sveštenik Mukallid-is-sujuf, koji je otimao i pljačkao po gradovima uzduž Baltičkog mora, je poklao najmanje stotinu hiljada hrišćana.

Kada je papa najavio rat protiv Lanokduka oko stotinu hiljada ljudi je poklano i popaljeno. Njihov pepeo je dugo vremena ostavljen na otvorenom da tinja.

Broj žrtava u ratovima protiv imperatora, od vremena pape Gregorija VII, iznosi pedeset hiljada.

U okršajima koje su u četrnaestom vijeku izazvali zapadnjački otpadnici je ubijeno pedeset hiljada ljudi.

Ubrzo poslije ovih događaja su dva sveštenika, Johos i Džirum (Jerome), spaljena živa, a ratovi koje su slijedili su proizveli masakre stotine pedeset hiljada hrišćana.

Događaji Merbondol i Gaberir mogu izgledati beznačajni kada se uporede s puno važnijim događajima. Pa ipak masakri, koji su počinjeni u ovim događajima, su strahovito okrutni i svirepi. Ljudi su živi spaljivani, dojenčad su bacana u vatru, djevojke su prvo silovane a onda su isječene na komade, stare žene su eksplodirane stavljanjem baruta u njihove vagine. U ovim divljaštvima je ubijeno osamnaest hiljada ljudi.

Ako ostavimo na stranu broj onih kojima su sveštenici i prinčevi pootsijecali glave da bi se izvršili zakoni koje su sveštenici i hrišćanske sudije postavile u periodu između pape Liona X i Klementa IX; broj onih kojima su giljotinom bezrazložno pootsijecane glave i onih koji su u raznim zemljama živi spaljeni; i veliki broj onih, od čijeg odsjecanja glava su se dželati u Njemačkoj, Francuskoj, i Engleskoj, poumarali; i broj onih koji su pobijeni u trideset ustanaka koji su nastali zbog Luterovih riječi, “Stvari kao što su pričešće, i ujedinjenje s bogom, ne postoje; Krštenje je laž.”; i broj onih koji su poubijani u masakru svetog Bartolomeja; i broj onih koji su poubijani u drugim masakrima koji su sprovedeni u Irskoj i u drugim mjestima je puno veći od tri miliona. Pored toga što su čitave dinastije i eminentne familije bačene u bijedu i siromaštvo, najmanje je dva miliona nevinih ljudi bezrazložno pobijeno.

Sveštenička društva koja se zovu inkvizicija su ubila, razapela, i spalila, pet miliona i dvije stotine hiljada ljudi.

Što se tiče američkih urođenika (indijanaca) koji su pobijeni u ime hrišćanstva, broj, koji autor ove knjige istorije iznosi, je pet miliona. Međutim, biskup Lascas kaže da on iznosi dvanaest miliona.

Kao rezultat zrna razdora koje su posijali sveštenici misionari, koji su poslani u Japan i Kinu da tamo šire hrišćanstvo, su nikli ustanci i građanski ratovi u kojima je poginulo tri miliona ljudi.

Broj žrtava u ovim svim događajima iznosi skoro dvadeset pet miliona ljudi.

Istoričar koji je izdao ovu knjigu, nakon što je priznao da je broj koji je on dao puno manji od stvarnih brojeva ubijenih ljudi, ovako kaže, “Za Evropljane koji čitaju moju knjigu: Ako u svojoj kući imate evidenciju rodoslova pogledajte ga. Među svojim precima ćete sigurno naći ili žrtve koje su ubijene ili ubice koje su ubijale u vjerskim tučama. U deklaraciji koju je dvadeset petog juna 1052./1643. g.n.e. izdao engleski parlament piše da su samo katolici u Irskoj ubili stotinu pedeset četiri hiljade protestanata.” Mi ovdje završavamo naše parafraziranje iz knjige istorije.

Naravno, kako god su katolici nanosili ove zločine i proganjanja drugim ljudima, a naročito pred kraj srednjeg vijeka protestantima, protestanti im nisu “okrenuli svoj drugi obraz”. Oni se nisu nimalo rezervisali u trci za krvoprolićem. Engleski katolik Thomas ovako piše na četrdeset prvoj i četrdeset drugoj stranici svoje knjige Mir’at-i sidk (The Mirror of Faith ili Ogledalo vjere) koja je izdata 1267./1851. g.n.e., “Protestanti su čim su došli opljačkali šest stotina četrdeset pet domova za nemoćne, devedeset škola, dvije hiljade tri stotine crkava, stotinu deset bolnica i ubili hiljadu starih i nemoćnih bolesnika koje su se u njima nalazili. Oni su povrh ovoga iskopavali mrtvace i sa njih krali haljine.” On ovako piše na pedeset drugoj stranici, “Protestanti su donijeli preko stotinu nepravednih i nezasluženih zakona protiv katolika. Katolici po ovim zakonima nisu mogli naslijediti od protestanata imovinu. Oni koji nisu protestanti nisu mogli poslije osamnaeste godine života biti zemljoposjednici. Katolicima nije bilo dozvoljeno otvoriti škole. Ako su katolički sveštenici uhvaćeni da propovijedaju oni su bili zatvarani. Njihove takse su se povećale. Oni koji su obavljali katoličke ceremonije su novčano kažnjavani. Ako su oni bili sveštenici njihova kazna je bila sedam stotina rupija plus zatvor. Oni koji su izlazili iz Engleske su tamo ubijani a njihova imovina je prisvajana. Katolici koji nisu prisustvovali izvjesnim protestantskim obredima su novčano kažnjavani. Pored toga, nijedan katolički obred nije bio dozvoljen. Njihovo oružje je zaplijenjivano. Nije im bilo dozvoljeno da jašu na konjima. Sveštenici koji nisu htjeli da postanu protestanti, kao i oni koji su ih sakrivali u svojim kućama, su ubijani. Katolici nisu mogli biti svjedoci. Engleska kraljica Elizabeta I [umrla 1012./1603. g.n.e.] je, da bi u Engleskoj raširila i unaprijedila protestantizam, i unaprijedila njegov duhovni nivo, odobrila razne okrutnosti i nepravde koje su nametnute katolicima. [Ona je i predvodila u ovim zulumima (tlačenjima, ugnjetavanjima).] Ona je pogubila dvije stotine četiri eminentne osobe. Ona je naredila da se devedeset pet katoličkih biskupa ubije u zatvoru. Izvjesni bogati katolici su doživotno zatvoreni. Protestanti su bičevali korbačem katolike koje su sretali na ulici. Zapravo, škotska kraljica Estorat je dugo držana u zatvoru i na kraju je pogubljena zato što je bila katolkinja. Opet, za vrijeme Elizabete I katolički učenjaci i sveštenstvo su prisiljavani da idu na brodove sa kojih su bacani u more da se uguše. Kraljica je da bi prisilila katolike u Irskoj da postanu protestanti poslala na njih vojsku. Njihove crkve su popaljene. Njihove ugledne ličnosti su poubijane. Oni koji su bježali u šumu su lovljeni kao divlje životinje. Čak ni oni koji su postali protestanti nisu izbjegli masakr. Parlament je 1643. godine poslao činovnike da zaplijene katoličku imovinu i zemlju. Ovo sve je nastavljeno do vremena kralja Džejmsa II (James II) koji se 1687. godine sažalio na katolike. To je razljutilo protestante. Oni su poslali kralju peticiju koju je potpisalo četrdeset pet hiljada ljudi. Njihov zahtjev je bio da se očuvaju postojeći zakoni zuluma (okrutnosti, ugnjetavanja). Međutim, Parlament je odbio ovaj zahtjev protestanata. Ovo je izazvalo da se u Londonu iskupi stotinu hiljada protestanata i zapali katoličke crkve i distrikte. U jednom distriktu je viđeno trideset šest požara.”

Dakle, sva ova divljaštva i grozote su se odigrale između hrišćana koji kažu da vjeruju u Isa alejhisselamovu vjeru koja ne naređuje džihad, usprkos Isa alejhiselamovim naređenjima, “Ako te ko udari po desnome tvom obrazu, obrni mu i drugi”, i, “koji hoće košulju tvoju da uzme, podaj mu i kabanicu”, i, “volite neprijatelje svoje, blagosiljajte one koji vas kunu”, i, “ako te tvoj brat uvrijedi oprosti mu sedam puta sedamdeset”, i, “voli bližnjega svoga kao samog sebe”.

Džihad koji islam naređuje nisu nemilosrdna i svirepa djela kao ona koja smo gore naveli. Muslimani idu u džihad s namjerom da spriječe okrutne hrišćane da ne napadnu na islamske države i da spase narod od zlostavljanja svirepih vlada. U džihad se ide da se prisili tvrdoglave tirane koji izbjegavaju pravdu i pravo razmišljanja i da se uzvisi Allahovo dželle-šanuhu blagoslovljeno ime i da se svugdje raširi prelijepi moral (ahlak) islama.

Polazak u džihad ima svoje izvjesna vladanja i naređenja (edebe i farzove):

1 - Nemuslimani (harbije) se prvo, prije početka rata, pristojno pozovu da prime islam. Drugim riječima, njima je jasno objašnjeno da je islam najsavršenija i najbolja od svih drugih vjera, da je Allah dželle-šanuhu jedan, da Mu nije niko sličan i ravan, i da je Muhammed alejhisselam Allahov dželle-šanuhu rob i pravi Poslanik (hak Resul) kog je On poslao. Ako oni prihvate, ovaj poziv (ovo vjerovanje, ovaj iman), oni postaju mu’mini (pravovjerni) i braća drugih mu’mina.

2 - Ako kafiri ne prihvate ovu blagodat i sreću, i više vole da ostanu u dalaletu (stranputici), kako nam navodi sedamdeset četvrti ajet sure Šu’ara, “Mi smo upamtili naše pretke kako tako postupaju”, oni se ne prisiljavaju da promijene svoju vjeru. Oni se pozovu da ostanu u svojoj domovini pod uslovom da plaćaju jednu vrlo malu godišnju taksu koja se zove džizja (1.5 ili 2.5 ili 3 dirhama srebra). To je naplata za ostajanje u (sada) islamskoj zemlji i uživanje svih prava i osiguranja, kao što su, sigurnost imovine, čednosti, života, i iznad svega slobode vjeroispovijesti. (Džizja ili harač ili glavarina je vrsta ličnog poreza koji se ubire u islamskoj državi od muškaraca nemuslimana) Ako se oni slože sa ovim oni će u potpunoj slobodi, kao i muslimani, obavljati svoje vjerske obrede. Njihova čednost, krv, i imovina su, isto kao i muslimanska, pod zaštitom države. Musliman ne smije uznemiravati njihovu privatnost. On čak ne smije ni gledati u njihove žene. On od njih ne smije prisvojiti ni jedan jedini dinar. On ih ne smije nikako zlostavljati pa čak ni verbalno. Oni će na sudu, koji izvršava propise pravednosti koje Kur’ani kerim propisuje, imati ista prava i ne smije mu se nanijeti ni najmanja nepravda. Oni će se tako slagati zajedno sa mu’minima. Na islamskom sudu su i pastir i guverner potpuno isti.

3 - Ako kafiri takođe odbiju i drugu alternativu i pokušaju da se bore protiv mu’mina onda će se protiv njih krenuti u džihad, opet, pazeći na propise pravde i način koji islam propisuje.

Ovo su načela pravde i skromnosti koje islam naređuje da se moraju paziti kada se ide u džihad. Mi prepuštamo razumu pametnih i razumnih ljudi da on stavi istoriju muslimana i hrišćana u gore navedene okvire i da onda, sam, donese zaključak.

Kako će se zaključiti iz informacije koja je gore navedena brzo širenje islama nije ni u kom slučaju bilo sa silom i željom za ovosvjetskom imovinom. Korijen islamovog brzog širenja je u tome što je on istinita i zadnja vjera, u njegovoj istinskoj i sveobuhvatnoj pravdi, [u svom naređenju nauke, rada, merhameta (milosti, sažalijevanja), lijepog ponašanja i zato što je on podudaran sa ljudima. Jer, oni, koji precizno slijede islam, ubrzo dobiju blagostanje (refah) i duševni mir. Ovo je činjenica koju priznaju i potvrđuju, kako smo već naveli na početnim stranicama naše knjige, čak i sveštenici koji kažu, “Tačno je da su se Arapi, koji su u početku bili beduini-pagani, kada su primili islam duhovno uzdigli i unaprijedili u nauci, umjetnosti, i civilizaciji, i za kratko vrijeme doveli cijeli svijet pod svoj uticaj.” Kad bi oni imali dovoljno pameti, i vidjeli da ovi svi uspjesi muslimana potiču iz njihove pokornosti islamu - poslednjoj i najsavršenijoj vjeri - i slijeđenja zadnjeg Poslanika Muhammeda alejhisselama, to bi ih odvelo sreći.]

Kada bi mijenjanje vjere bio tako lagan posao, koji se postiže prijetnjom mača, svi oni ratovi koji su se desili između katolika i protestanata, koji su oduzeli na milione života, se ne bi ni desili. Iako su njihova vjerovanja skoro potpuno ista, ni katoličke prinude i opresije nisu postigle da protestanti promijene svoje vjerovanje, ni protestantske svirepe okrutnosti nisu bile u stanju da odvoje katolike, koji žive na otoku Irske, od njihovih vjerskih vjerovanja i ubjeđenja.

Što se tiče tvrdnje koja kaže, “Izvjesni ljudi su primili islam da ne bi bili natjerani da plaćaju džizju”, protestanti već dugi niz godina, kako smo već ranije u tekstu objasnili, istrajno pokušavaju da preobrate u muslimanskim zemljama ljude na njihovu vjeru i nude im plate koje variraju od kesice srebra do pet hiljada kuruša. Koliko nam oni mogu imenovati, usprkos ovim svim svojim nastojanjima, svjesnih i vjerski dobro potkovanih muslimana koje su oni do sada preveli na protestantizam? Dakle, ove njihove riječi, “Izvjesni ljudi su primili islam da ne bi bili natjerani da plaćaju džizju”, izražavaju samo jednu ogromnu glupost, neukost, i tvrdoglavost.

[Jedna druga stvar, koju ovdje sveštenici zaboravljaju, ili preko koje (namjerno) prelaze, je to, da, dok islam nameće na nemuslimanske građane džizju on istovremeno naređuje muslimanima zekat i ušr koji su nekoliko puta veći od sume koju nemuslimani plaćaju u ime džizje.

Biće korisno da se dotaknemo još jedne vrlo važne činjenice prije nego što završimo sa predmetom džihada: Ako je jedna država ili nacija preskromna, i previše učtiva, ona će na sebe navući pohlepu svojih neprijatelja i daće im dojam da je ona za njih lak plijen. Neprijateljske države će ovu učtivost shvatiti kao nemoć i strah. Istorija nas obavještava o hiljadama ovakvih primjera. Kada u islamu ne bi bilo naređenja o džihadu neprijatelji muslimana, koji su svugdje oko njih, bi ih napali sa ciljem da iskorijene islam. Svjetske vlade i dan danas dodjeljuju najveći dio svog državnog budžeta za odbranu i ratnu industriju. Ovu politiku slijede čak i države koje su zahvaćene glađu, oskudicom, i siromaštvom. Ova politika je neophodna za opstanak države i za državnu odbranu. Hrišćani, koji nam iznose kao dokaz za premoć svoje vjere nepostojanje zapovijedi džihada, su napadali na islamske i druge nejake države i nacije, okupirali ih, i godinama ih eksploatisali i ugnjetavali. Engleska, Francuska, Njemačka, Španija, i Italija, su prednjačile, na (najgori i) najsuroviji način, u ovom ugnjetavanju i eksploatisanju. Prema tome, kakva je korist od riječi koje kažu da hrišćanstvo ne naređuje džihad? Mi postavljamo sveštenicima to pitanje.]

Još jedna zamjerka, koju protestantski sveštenici iznose protiv islamske vjere, se temelji na neopraštanju zločina. Oni ovako pišu u jednoj svojoj brošuri, “Jevanđelje (Indžil), u stvarima koje se odnose na individuine privatne odnose, ističe više od Musaovog (Mojsijevog) alejhisselam zakonika (šerijata) potrebu za ljubavlju (muhabbetom), strpljivošću u nevolji i opraštanjem. Dakle, islam je trebao, u odnosu na opraštanje grešniku, dati puno veću korist od hrišćanstva. On je, da i ne govorimo o Musaovom alejhisselam zakonu, u kažnjavanju krivca puno nemilosrdniji od zakona koje su jevreji uspostavili kao rezultat njihovog pogrešnog razumijevanja ovog zakona. On ne samo da predstavlja da je osveta (uzvraćanje, lex talionis) dozvoljena nego je takođe i toleriše. Trideset treći ajet sure Isra kaže, ‘Ako je neko, ni kriv ni dužan, ubijen, Mi ćemo dati punomoć, to jest, moć i autoritet, nasljedniku koji je velija (zakonski zastupnik) ubijenog.’ Stotinu sedamdeset osmi ajet sure Bekare kaže, ‘O vjernici! Osveta [za one koji su namjerno ubijeni] vam se propisuje kao farz: slobodan za slobodna, rob za roba, i žena za ženu.’ Ovo je vrijedno pažnje. Jer, Kur’ani kerim, ne kao Tora (Stari zavjet, Tevrat) nema nikakvo objašnjenje o sprečavanju zloupotrebe jednog ovakvog važnog zakona. Prema tome, pripadnici izvjesnih islamskih plemena su pogrešno shvatili ove ajete i misle da ova dozvola Kur’ani kerima ne podrazumijeva samo ubicu već i bilo kog ubicinog rođaka, pa, shodno tome, često, umjesto ubice bude ubijena nevina osoba. Tora, s druge strane, zaštićuje osvetu otvorenim upozorenjem od jedne ovakve pogrešne interpretacije, i kaže, “Neka ne ginu očevi za sinove ni sinovi za očeve; svaki za svoj grijeh neka gine.” (Ponovljeni zakon 24, 16) Pored toga, Kur’ani kerim naređuje osvetu za mala ranjavanja. Značenje šezdesetog ajeta sure Hadždž kaže, ‘Ako vjernik istom mjerom uzvrati za učinjeno zlo, i kome opet nepravda bude učinjena, Allah dželle-šanuhu će mu sigurno pomoći.’ Kur’ani kerim ovakvim zapovijedima - suprotno Jevanđelju koje nas uči da budemo strpljivi u nevolji, da volimo i da opraštamo - pospješuje muslimane da se ljute jedni na druge. Osmanlije, koje su shvatile da su ove stvari okrutnost, i kršenje tuđih prava, su na kraju prestale izvršavati naređenje iz trideset osmog ajeta sure Maide, čije značenje kaže, ‘Kradljivcu i kradljivici odsijecite [desne] ruke njihove, neka im to bude kazna za ono što su učinili i opomena od Allaha dželle-šanuhu.’

ODGOVOR: Sveštenici u ovim svojim prigovorima porede Jevanđelje i Kur’ani kerim. Oni kažu da, dok Jevanđelje u sebi sadrži stihove koji govore o oprostu i ljubavi, Kur’ani kerim, ne samo da i ne sadrži takvih stihova, nego i ovlaštava žrtvinog nasljednika (da se osveti); ajet o osveti, na primjer, ne stavljajući izvjesnu granicu za tu dozvolu, je podložan zloupotrebi, i da je šezdeseti ajet sure Hadždž u raskoraku sa zakonom u Jevanđelju, koje nam savjetuje da strpljivo trpimo i podnosimo brige, da opraštamo onima koji nam čine zlo i da ih volimo.

Mi smo već ranije u tekstu spomenuli neke stihove iz Kur’ani kerima (ajeti kerime) i riječi našeg Poslanika alejhisselam (hadisi šerife) koji govore o oprostu i ljubavi. Prema tome mi smatramo da nije potrebno da ih ovdje opet ponavljamo. Međutim, ajeti kerim o osveti se ne može ostaviti u okviru sveštenikovog pogrešnog predstavljanja. Njegov govor se nastavlja. Ovi sveštenici mora da su se izgubili u snu i iluziji kako da prikažu čaroliju kao istinu. Značenje stotinu sedamdeset osmog ajeta sure Bekara glasi, “O vjernici (posjednici imana)! Propisano vam je kao farz da se osvetite [za one koji su namjerno ubijeni]. Osveta se izvršava: slobodan za slobodna, rob za roba, žena za ženu. Jedan od braće [nasljednik ili zaštitnik] može za izvjesnu sumu krvarine [odštete ili dijeta], koju će uzeti od ubice, oprostiti osvetu. Uzeta količina [dijet] ne treba biti prevelika već se treba proračunati u skladu sa važećim običajima i tradicijama. Ubica treba da na propisani način plati dijet koji sleduje žrtvinom zaštitniku. Oprost osvete za dijet vam je olakšica i milost od vašeg Gospodara (Rabba). Ko nakon uzimanja dijeta izvrši svoje neprijateljstvo prema ubici ili ubicinoj rodbini na ahiretu će za njega biti bolna kazna.” (2, 178)

Kako vidimo, osveta, zajedno sa propisanim vidom oprosta u razmjeni za odštetu (dijet), je jedno od jasno i glasno objašnjenih naređenja u Kur’ani kerimu. Musaov alejhisselam šerijat u sebi ne sadrži odbacivanje osvete za dijet (krvarinu, odštetu, obeštećenje). Opraštanje osvete za dijet je olakšica i blagodat (ni’met) za muslimane.

Sveštenik prikriva olakšicu koja se u Kur’ani kerimu odnosi na osvetu. Prvo, ovaj ajeti kerim izražava otvoreno naređenje protiv nastavka neprijateljstva i borbe protiv ubice, ili njegove rodbine, i božije zastrašivanje (tehdid-i ilahi) koje je namijenjeno da odvrati žrtvinu rodbinu da to ne čini. Sveštenik lukavo izostavlja početak i kraj ajeti kerima, i citira samo dio koji se odnosi na žrtvine nasljednike i rodbinu, koji odgovara njegovim podlim namjerama. Pošto većina hrišćana ne zna ništa o Indžilima (Jevanđeljima), oni koriste ovo lukavstvo sa pretpostavkom da i muslimani ne znaju svoju vjeru. Značenje trideset trećeg ajeta sure Isra glasi, “Ne ubijajte nikoga [bio on mu’min ili zimmi] osim kada to pravda zahtijeva. Allah dželle-šanuhu vam je to učinio haram (zabranio). Ako je neko, ni kriv ni dužan, ubijen, Mi ćemo dati punomoć, to jest, moć i autoritet, nasljedniku koji je velija (zakonski zastupnik) ubijenog. [da izvrši šerijatsku zapovijed. Ako nasljednik hoće ubica će biti ubijen kao zahtjev osvete; ili, on može za dijet (odštetu, obeštećenje, krvarinu) oprostiti ubici. On ima izbor između ove dvije alternative.] Ali, njegov nasljednik ili zaštitnik, koji ima podršku ove Allahove dželle-šanuhu dozvole, ne smije prekoračiti granicu osvete.” (17, 33) Ovaj ajeti kerim upozorava žrtvinog zaštitnika ili nasljednika da ne bude neumjeren i savjetuje mu da izabere oprost. Punomoć koja je data zaštitniku ili nasljedniku je izbor između pokretanja tužbe za osvetu protiv ubice i obavještavanja sudije da je osveta obustavljena za dijet (odštetu). Neislamsko smrtno neprijateljstvo i uzastopna ubijanja koja su raširena među plemenima koja su nesvjesna propisa Kur’ani kerima, kao na primjer među Albancima, Čerkezima, i izvjesnim arapskim klanovima, se ne mogu pripisati ovom ajeti kerimu. Ova nepravedna krvoprolića su drevni običaji koji su specifični za društveno zaostala i nekulturna plemena.

Dakle, ovo je bit osvete i njenog oprosta kojeg propisuje Kur’ani kerim. Pošto četiri jevanđelja nemaju propisa o osveti, po njima, svakom ubici, i svakom kradljivacu, i svakom zločincu, mora biti oprošteno. Kad bi se u civilizovanom društvu mogao voditi život sa ovako blagim zakonom mi ne bi ništa rekli. Ali, s obzirom da nijedna hrišćanska zemlja ne primjenjuje ove zakone, od ovih sveštenikovih praznih i pogrešnih zaključaka nema nikakve koristi.

Što se tiče gore navedenog stiha iz Ponovljenog zakona; Tevrat je u skladu sa Kur’ani kerimom ne samo u njegovoj ulozi o ubici već i u propisima u vezi sa svim vrstama ubistava. Značenje stotinu šezdeset četvrtog ajeta sure En’am kaže, “Nijedan grešnik neće biti odgovoran za tuđe grijehe.” (6, 164) Značenje stotinu sedamdeset devetog ajeta sure A’raf glasi, “Oni su kao životinje, čak i gori.” (7, 179) Sveštenikove riječi su upućene klasi ljudi koji, kako nam ovaj ajeti kerim nagovještava, nisu kompetentni da na njih odgovore. Pa ipak, “činjenice”, koje sveštenici podmeću nisu samo laži i klevete. Oni su napisali knjige protiv islama u kojima pokušavaju da pobiju otvorene činjenice.

Kada se znaju razlozi koji su prouzrokovali dolazak šezdesetog ajeti kerima sure Hadždž, koji savjetuje da se na zločin odgovori istom mjerom, postaje jasno da njegovo značenje nije onako kako ga ovaj protestantski sveštenik tumači i da ovaj sveštenik nema pojma o nauci tefsira.

Mekkanski kafiri su došli jednom, u vrijeme četiri mjeseca, u kojima je Arapima zabranjeno ratovati, da ratuju sa pravovjernim (mu’minima). Mu’mini, koji su bili u strahu i koji su se plašili da ratuju u zabranjenim mjesecima, su pokušali da odvrate mušrike od ratovanja. Bez obzira koliko su ih mu’mini odvraćali mušrici nisu odustajali od rata. Mu’mini su kasnije, kada je rat počeo, sa Allahovom dželle-šanuhu pomoći (nusret-i ilahijje) pobijedili mušrike. Međutim, srca vjernika su bila ražalošćena zato što su povrijedili zabranjeni mjesec i u njemu ratovali. Prethodno spomenuti ajeti kerim je na to objavljen. On je razgalio i razveselio mu’minska brižna srca i oslobodio ih od tuge i žalosti. Dakle, šezdeseti ajeti kerim sure Hadždž, suprotno sveštenikovoj pretpostavci, ne zapovijeda ni osvetu za lako ranjavanje niti naređuje da se na zločin odgovori zločinom. On daje mu’minima dozvolu da se brane čak i u zabranjenim (haram) mjesecima ako kafiri namjerno izaberu da iskoriste mu’minska vjerovanja i suzdržavanja i da ih tako oslabe. Povrh toga, on uključuje Allahovu dželle-šanuhu pomoć mu’minima. Jer, kada bi korist i superioritet Kur’ani kerima ovisio samo o ljubavi i oprostu, muslimani bi bili primorani ili da napuste propise svoje svete vjere, ili da lažu i kleveću kao što to sada radi ovaj sveštenik. Jer, nijednoj civilizaciji ne bi bilo moguće opstati pod kultom koji se sastoji iz samog oprosta i ljubavi. Najčudniji primjer ove prirodne činjenice je hrišćanski svijet, u kom su ljudi - potpuno suprotno savjetima u jevanđeljima, koja kažu “Budite strpljivi u nevoljama, volite i opraštajte” - ljuti jedni na druge. Istorija nam jasno pokazuje kakav štetan efekat imaju ove jevanđeljske propovijedi - o strpljivosti, ljubavi, i oprostu - na hrišćansko ponašanje uopšte. Mi smo već u raznim prilikama u ovom tekstu naveli primjere ugnjetavanja koja su jedni hrišćani nanijeli drugim hrišćanima i koja su u kontradiktornosti sa ovim zapovijedima jevanđelja. Jedna druga stvar koja nas zapanjuje po ovom pitanju je to što se sveštenik osjeća ražalošćen zato što su ubijene nevine osobe samo zato što su rodbinski povezane s ubicom, zato što je neko pleme pogrešno objasnilo gore navedene ajeti kerime. I dok sveštenik s jedne strane sažaljeva što je ovako nešto zadesilo osobu, on s druge strane vjeruje da će, kao rezultat zelle (neznatnog i oprostivog grijeha) koju je Adem alejhisselam omaškom učinio, milioni Ademovih alejhisselam potomaka, koji su došli u toku šest hiljada godina na ovaj svijet, koji u sebe uključuju i sve Poslanike alejhimusselam tog vremenskog perioda, biti kažnjeni džehennemskom vatrom zbog “iskonskog grijeha” koji je počinio njihov prvi otac, što je hiljadu puta gore od ubijanja. I ne samo to. Ovo sveštenikovo vjerovanje takođe znači i to da Allah dželle-šanuhu, koji je iz ničega stvorio ovaj svemir, nije bio u stanju da oprosti ovaj grijeh već je morao da, kroz hazreti Merjem, stvori Svog jedinog sina i da ga pošalje na svijet, i da ga - suprotno želji svog sina - poslije raznih uvreda i ponižavanja razapne. Drugim riječima! Ovaj sveštenik - dok ne odobrava da čovjek umjesto da kazni ubicu kazni nekog drugog iz ubicinog roda - je zadovoljan s vjerovanjem koje predstavlja Allaha dželle-šanuhu kao ugnjetača.

Ukidanje zapovijedi kažnjavanja kradljivca i kradljivice, otsijecanjem ruke, nije bila otomanska politika. Nju su ukinule prethodne islamske države, na stoljeća prije Osmanlija. Isto tako se nije dugo vremena kažnjavalo, osim sa rijetkim izuzecima, ni za pijenje vina, lažno svjedočenje, potvaranje čestite žene, i preljubu. Jer, izvršavanje ovih kazni je ovisilo o izvjesnim uslovima. Ove kazne se bez tih uslova ne mogu izvršiti. Gore navedena djela, i uslovi za njihovo dotično izvršavanje, su se rijetko podudarali u islamskim državama. Razlog za to je to što Kur’ani kerim propisuje vrlo teške kazne onima koji čine ove grijehe. U Islamskoj državi ove grijehe čak ni sudije ne mogu oprostiti. Ove kazne, koje se zovu had, se javno izvršavaju. To (had) je učinilo ove kazne tako strašnim da se skoro niko nije usudio da učini ove grijehe.

[Značenje stotinu sedamdeset devetog ajeta sure Bekara glasi, “O razumom obdareni, u osveti vam je život.” Neki ljudi se mogu usprotiviti i reći, “Zar može ikada biti život u ubijanju čovjeka?” Ljudi će se plašiti da ubiju nekog drugog iz straha da i oni ne budu ubijeni. Strah od smrti će ih odvratiti da ne ubiju čovjeka. A, kada nema ubijanja, za društvo i za naciju će biti život. To je ono na što se u ovom ajeti kerimu misli.

Kako je danas dobro poznato studentima prava, bez krivičnog zakona je nemoguće izvršiti zakon. Ovaj krivični zakon se sastoji od novčanih kazni, stavljanja u zatvor, i smrtne kazne. I dok svi advokati urlaju za tu činjenicu, je li se u redu protiviti kazni koju je Allah dželle-šanuhu naredio? Komunizam je režim koji odvratan svakoj ljudskoj prirodi. On se raširio jednim prekomjerno divljačkim kažnjavanjima koja se još uvijek čine da bi se on održao. Isto tako se i sveštenici, i naučnici društvenih i prirodnih nauka, odvajaju od nerazumnih i nelogičnih principa hrišćanstva. Neki od njih, koji su imali priliku da upoznaju islam, su dobrovoljno postali muslimani. A oni, koji nisu bili usrećeni da upoznaju islam su postali ateisti i Marksisti. Oni su, malo po malo, izrodili u omladini degenerike kao što su hipiji, razne fakinske klape, i anarhiste. Evropa je danas u velikom strahu od ove omladine.

U vijestima i današnjim novinama i magazinima dominira prodaja crkava. Kupci su uglavnom muslimani koji prepravljaju kupljene crkve u džamije. Većina od onih koji idu u crkvu su starije osobe. Crkva bi opet, kada bi joj se dala moć i uticaj, bez sumnje, uspostavila inkviziciju. Hrišćanstvo je u Evropi naveliko izgubilo uticaj. Radi toga, misionari ga pokušavaju raširiti u Africi i drugim nerazvijenim zemljama.

Mi želimo da još jednom naglasimo jednu stvar. Kazna koja je izrečena u Kur’ani kerimu, koja se daje osuđeniku, je kao amputacija gangrenoznog dijela tijela. Ako se dio tijela ne otsiječe cijelo će se tijelo razboljeti. Isto tako, ako se krivac ne kazni cijelo će društvo patiti. Svakako je bolje da se naškodi jednoj osobi nego cijelom društvu. “Otklanjanje štetnog je bolje od otklanjanja korisnog.

Islamova kaznena disciplina otsijecanja (kradljivčeve) ruke se ne primjenjuje u svakom slučaju krađe. Za nju postoje izvjesni uslovi. Ova kazna se primjenjuje na onog ko je ukrao deset dirhema srebra - ili ekvivalentnu vrijednost imovine, koja ima vrijednost u svim vjerama - iz mjesta gdje niko drugi osim vlasnika ne smije ući bez njegove dozvole, bez obzira bio vlasnik musliman ili nemusliman (gajri musliman), i pod uslovom da se krađa desi u državi pod islamskom upravom (dar-ul-islamu). Deset dirhema srebra je isto što i 33.5 grama što je otprilike ravno jednoj sedmini težine u zlatu, to jest, 5 grama zlata. Ko ukrade meso, povrće, voće, ili mlijeko, se ne kažnjava otsijecanjem ruke. Ako je osoba kriva za krađu, ili svojim ličnim priznavanjem, ili svjedočenjem dvojice očevidaca, međutim, ako vlasnik ukradene imovine kaže, “Nije tačno, ovaj čovjek nije ukrao moju imovinu. Ja sam mu je dao kao poklon (ili ja sam mu je pozajmio)” ili, “Svjedoci ne govore istinu”, kazna opet propada. Sudiji je sunnet (djelo, misao, ili ponašanje, koje je Poslanik alejhisselam volio i naredio) da sugriše vlasniku ukradene imovine da kaže nešto slično kao što je navedeno gore u primjeru. Ove formalnosti su detaljno objašnjene u knjigama fikha. Sveštenik koji definitivno nema ni pojma o islamu je potpuno nesvjestan činjenice da u islamu postoje knjige fikha.]

Još jedna zamjerka koju protestantski sveštenici iznose protiv islama se temelji na tom da islam dozvoljava ropstvo. Ovi sveštenici kažu, “Musaov alejhisselam šerijat ne samo da je olakšao standarde ropstva već je i stavio robove pod zaštitu zakona. Međutim, on je dozvolio kupo-prodaju zarobljenika. S druge strane, pošto je bit hrišćanstva u potpunoj suprotnosti sa ropstvom, ono je, prema tome, kad god je bilo dominantno ukinulo instituciju ropstva.

ODGOVOR: Ova sveštenička zamjerka ne obuhvata samo islam, već, takođe, i Musaov alejhisselam zakon. A Isau alejhisselam je povjereno da usavrši Musaov alejhisselam zakon. Radi toga, sumnjivo je jesu li oni hrišćani. Jer, postojeća četiri Indžila (Jevanđelja) u sebi ne sadrže jedno jedino slovo koje govori o zabrani ropstva. Radi toga, Musaov propis je takođe punovažan i u Isaovom alejhisselam zakonu. Ako ova dva sveštenika, kao dva Evropljanina koja su obrazovana sa modernim idejama, smatraju da je ropstvo jedna nehumana institucija i ako oni žele da ono bude ukinuto, oni su onda trebali usmijeriti svoj argument na nelogičnosti i zla ropstva a ne miješati to u vjeru. Prema tome, pošto ova njihova zamjerka nema ništa s vjerom, na nju nije potrebno ni odgovarati. S druge strane, pošto je ropstvo koje hrišćani poznaju potpuno nesamjerljivo sa ropstvom u islamu, biće korisno ako dadnemo jedno kraće objašnjenje.

Kao što znamo institucija ropstva je postojala od prve pojave čovječanstva. Svaki narod je zlostavljao svoje robove; nijedan narod nije smatrao da su robovi i gospodari ravni. Stari grčki zakoni ropstva su još uvijek zapisani u knjigama. S druge strane, ugnjetavanja, zlostavljanja, vrijeđanja, i divljaštva koja su rimljani nanijeli robovima nije nikada nijedna druga nacija ponovila. Njihove knjige u sebi sadrže detaljne zakone koji se odnose na robove. Ova tradicija je takođe odvajkada postojala u Aziji i Africi. Evropljani su bili najpretjerniji i najprekomjerniji profiteri ropstva. Ovu trgovinu robljem su započeli Portugalci u četrnaestom stoljeću nove ere. Kasnije, kada je otkrivena Amerika, dok su hrišćanski misionari s jedne strane ispražnjavali urođenike s američkog kontinenta, Portugalci, Englezi, i Francuzi su, s druge strane, kidnapovali crnce iz Afrike, tovarili ih na brodove, i prodavali ih kao roblje u Americi, i tako zarađivali na milione dolara. U stvari za ovaj zadatak su se gradili specijalni brodovi u čija skladišta su trpani jadni ljudi. Pošto je u skladištima (pod palubom) bilo skoro nemoguće slobodno disati više od pola ovih robova je na putu umirala. Pa ipak, ostatak roblja je bio više nego dovoljan da njihovi vlasnici zarade ogromnu zaradu. Crnci su ponekad, kada više nisu mogli izdržati ponižavanja, pokušavali da se pobune. Na podu palube su bile rešetke kroz koje su oni odozgo pucali na, i ubijali, crnce buntovnike. Engleska kraljica Elizabeta, koja je bila pokretač protestanata, je ozakonila i potpomagala ovu trgovinu robljem. Francuski kralj Luj X je raširio ovu trgovinu. Međutim, u Americi, stanovnici države Pensilvanije su pokušali da zabrane ovu trgovinu robljem. Dvanaest godina poslije ovoga pokušaja je ova trgovina robljem zabranjena u Danskoj; zatim, u Engleskoj, nalogom koji je izdat 1807., 1811., i 1823.; u Francuskoj 1814. i 1818.; i u Prusiji i Rusiji 1841. I kupci i prodavci ovog roblja su bili hrišćani. Trgovci su ove jadne robove, čim su ih kupili, prvo preobratili na hrišćanstvo. Oni su ih onda slali u polja, na farme, i u rudnike gdje su oni danonoćno radili da za svog gospodara zarade pare, u bijedi, cijele godine, i ljeti i zimi. Sjevernoamerički rat koji se desio 1860. godine je bio radi stvari koje se odnose na ropstvo. U stvari, na američkom kontinentu je prodano i kupljeno na stotine hiljada crnaca. Preko njih su bezbrojni hrišćani zaradili milione i milione dolara. Danas, kada većina Evropljana čuje riječ “ropstvo”, oni se žalosno sjete crnaca koji su živjeli u Americi u bijedi i poniženju. [Međutim, oni, koji su ovim jadnim ljudima nanijeli ovu bijedu, i počinili raznovrsna i nezamisliva mučenja, su bili sami hrišćani.]

Želja Evropljana da se u islamskim zemljama ukine ropstvo proizilazi iz njihove pogrešne pretpostavke da je ono kao i američko ropstvo, ili, kao ropstvo u njihovim državama. U stvari, jedina razlika između roba i slobodnog muslimana je ta što se rob može, za izvjesnu sumu, prebaciti s jednog na drugog vlasnika. Robova služba nije ništa drukčija od službe zaposlenika koji radi za izvjesnu platu. Jedina nevolja kroz koju rob mora da prođe u islamskom sistemu je u učenju, obrazovanju, i treniranju. U Islamskoj državi se ratni zarobljenici ne mogu nikada ubiti. Niti se oni mogu ostaviti da umru od gladi i žeđi na ratnom polju. Muslimanima je poslije pobjedonosnog rata dat dio ratnog plijena; oni dobiju jedan dio robova i džarija. [Robinje se zovu džarije. Muslimani ih tretiraju kao svoje sestre ili drugu rodbinu.] Oni onda ili upotrebljavaju svoje robove i džarije kao sluge ili ih prodaju drugima. Kako se vidi, robovi u islamu se ne mogu uporediti sa slobodnim ljudima i njihovom djecom koje su hrišćani u Africi i Aziji prevarili i na silu kidnapovali. Kidnapovanje slobodnih ljudi ili njihova upotreba kao roblja je u islamu veliki grijeh. U Islamskoj državi je bilo robova koji su u nauci i politici došli na visoke položaje. Neki od njih su čak postali i veliki vezir (sadriazam). Većina sultanija su u predivnoj Osmalijskoj dinastiji prvobitno bile robinje. Na hiljade muslimana je odabralo da im rob bude zet, ili da džarije budu njihove žene, i tako su ih napravili svojim nasljednicima. Kada musliman kupi roba on na sebe preuzima sve po pitanju njegove ili njezine hrane, pića, odjeće, obuće, i svih drugih potrebština, sva njegova ili njena građanska prava, i da sa njim ili njom blago postupa. Njemu mije nikada dozvoljeno tući i zloupotrijebiti robove ili im davati pretežak posao. Po islamu je oslobađanje roba najveći ibadet (bogosluženje Allahu dželle-šanuhu). Izvjesni jako veliki grijesi će biti oprošteni samo oslobađanjem roba. Jedan drugi običaj kojeg su muslimani veselo upražnjavali je bio da oslobode roba ili da ga ožene poslije sedam do osam godina službe. Mogu li se ove situacije i činjenice uporediti sa onim kroza šta su robovi Evrope i Amerike prolazili?

[Mi želimo da, prije nego što završimo s ovim predmetom, podsjetimo sveštenike na još jednu važnu činjenicu. Porodica i krvna rodbina robova, koje su posjedovali muslimani, je podmirivala otkup za svoju rodbinu i plaćala propisanu sumu novca. Ali, robovi su zbog šefkata, merhameta, i humanosti, koje su im ukazivali muslimani, odbijali da se vrate kući sa svojom rodbinom koja ih je otkupila. Oni su više voljeli ropstvo pod muslimanima od slobode sa svojim roditeljima i rodbinom. Za ovo je sigurno postojao razlog. Otac i amidža (očev brat) Zejda bin Harise, roba našeg Poslanika, su došli da ga odvedu kući, i zatražili su od našeg Poslanika da im dadne Zejda, i rekli da su spremni da mu isplate koliko god on traži za njega. Naš Poslanik sallallahu alejhi ve sellem nije od njih zatražio ni jedan jedini dinar. On je rekao Zejdu bin Harisi radijallahu anh da je slobodan, i da je slobodan da ide ako hoće sa svojim ocem i amidžom. Zejd bin Harisa je rekao da on ne želi da napusti našeg Poslanika. On je ostao pri tom usprkos očevih i amidžinih svih iskrenih zahtijeva i preklinjanja. Ovakvih primjera ima puno. Mi bi voljeli znati kako će sveštenik na to odgovoriti?]

Jedna druga zamjerka, koju hrišćani iznose protiv islama, se tiče poligamije, to jest, dozvole da se može oženiti do četiri žene, i razvesti. Hrišćani kažu, “Musaov alejhisselam šerijat u sebi ne sadrži nijedan zakon koji zabranjuje poligamiju (teaddud-i zevdžat). On jasno daje dozvolu za razvod. S druge strane Isa alejhisselamov Indžil kategorično zabranjuje oboje. Što se tiče Kur’ani kerima, on daje dozvolu da se može oženiti više od jedne žene. Treći ajet sure Nisa kaže, ‘Oženite dvije, tri, četiri, koje su vam halal (dopuštene).’ Po ovom ajeti kerimu čovjek može oženiti (imati nikah) do četiri žene. Pored toga, islam dozvoljava muškarcima da kad god zažele kupuju džarije. A to je inkompatibilno sa statusom koji im je Allah dželle-šanuhu dodijelio, ili sa njihovim ravnopravnim položajemm kao čovjekovih prijatelja i pomoćnika. Ovaj propis obara ženu na nivo sluge. Ženjenje nekoliko žena šteti veselom bračnom životu. Jer, ono ne samo da sprečava da se muž i žena upoznaju već takođe i iskorijenjuje porodičnu bezbjednost i sreću.

ODGOVOR: Evo i ovdje sveštenici, vjerni svom običaju izvrtanja i kasapljenja ajeti kerima, citiraju samo jedan dio, koji odgovara njihovim podlim i lukavim ciljevima. Značenje cijelog teksta trećeg ajeti kerima sure Nisa glasi, “Ako se bojite da nećete biti u stanju da pazite na prava djevojaka siročadi [u slučaju da ih oženite] onda se ženite sa po dvije, sa po tri, i sa po četiri, od onih žena koje nisu od ovih (djevojaka) i koje su vam halal (da oženite). [To jest, ne ženite više od četiri.] A ako strahujete da nećete moći biti pravedni prema ovim ženama onda izaberite samo jednu od njih. Ili, više volite džarije koje imate. Ako ste zadovoljni sa ovom jednom ženom, ili sa džarijama, tako ćete se najlakše nepravde sačuvati.” (4, 3) Kako se zaključuje iz značenja koje nam prenosi ovaj ajeti kerim, među ranijim plemenima, [a naročito među Arapima], nije bilo granice za broj žena koje je čovjek mogao oženiti, pa je on, prema tome, mogao oženiti pet, deset, ili dvadeset žena. Islam je smanjio ovaj broj na četiri. A to - pravo - je ograničeno izvjesnim uslovima (šartovima).

Kada se uzme u obzir kolika je muka uspostaviti pravednost između četiri žene, pametna osoba, koja se plaši da ne učini nepravdu, sigurno neće oženiti više od jedne žene. Drugim riječima, dok islam s jedne strane, spolja (zahiri), dozvoljava da se može oženiti do četiri žene, on, s druge strane, stavlja uslov pravednosti, i tako prećutno upozorava da se ne ženi više od jedne žene. U stvari, naš Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je, kada su ga upitali kako da baratamo sa ovom pravednošću među ženama, odgovorio, “Ako popijete jednu čašu vode iz ruke jedne od njih trebate takođe popiti i po čašu vode iz ruku drugih.” Pošto bi čovjeku bilo jako teško primjeniti ovo pravilo islam preporučuje da se oženi samo jedna žena.

Riječi sveštenika da “Jevanđelja zabranjuju da se oženi više od jedne žene” su u kontradikciji sa onom što piše u jevanđeljima. Jer, u današnjim jevanđeljima nigdje ne piše, “Ne ženite više od jedne žene.” U trećem i narednim stihovima devetnaestog poglavlja Jevanđelja po Mateju piše, “I pristupiše k njemu Fariseji da ga kušaju, i rekoše mu: ‘Može li čovjek pustiti ženu svoju za svaku krivicu (iz bilo kog razloga)?’ A on odgovarajući im reče, ‘Zar nijeste čitali da je onaj koji je u početku stvorio čovjeka muža i ženu stvorio ih?’ I reče, ‘Zato ostaviće čovjek oca svojega i mater, i priljubiće se k ženi svojoj, i biće dvoje jedno tijelo. Tako nijesu više dvoje, nego jedno tijelo; a što je Bog sastavio čovjek da ne rastavlja.’” (Matej 19, 3-6) Ovi stihovi se ne mogu protumačiti kao zabrana da se oženi više od jedne žene. Oni se moraju uzeti, pošto su žena i muž praktično prihvaćeni kao jedno tijelo, kao ukor protiv prekomjernosti razvoda braka. Prema tome, ovi sveštenici ne samo da izazivaju islam već i Musaov alejhisselam zakonik, čije je usavršavanje dodijeljeno Isa alejhisselamu. A to onda znači da oni poriču samu Isaovu alejhisselam vjeru.

Isti slučaj je i sa razvodom braka. jevanđelja ne dozvoljavaju razvod braka osim u slučaju preljube. Pa ipak, pošto mi sumnjamo u autentičnost postojećih jevanđelja, mi ne možemo priznati da je ova zabrana upravo jedan od stihova Indžila koji su objavljeni Isa alejhisselamu. Mi za to imamo izvjesne dokaze:

1 - Ovaj predmet je napisan u jednom čudnom stihu u Jevanđelju po Mateju. Devetnaesto poglavlje ovako kaže u svom sedmom i narednim stihovima: “Rekoše mu: ‘Zašto onda Mojsije zapovijeda da se da knjiga raspusna, i da se pusti?’ Reče im, ‘Mojsije vam je dopustio po tvrđi vašega srca puštati svoje žene; a iz početka nije bilo tako. Nego ja vam kažem: Ako ko pusti svoju ženu, osim za kurvarstvo, i oženi se drugom, čini preljubu; i koji uzme puštenicu čini preljubu.’ Rekoše mu učenici njegovi: ‘Ako je tako čovjeku sa ženom, nije se dobro ženiti.’ A on reče im: ‘Ne mogu svi primiti tijeh riječi do oni kojima je dano. Jer ima uškopljenika koji su se tako rodili iz utrobe materine; a ima uškopljenika koje su ljudi uškopili; a ima uškopljenika koji su sami sebe uškopili carstva radi nebeskog. Ko može primiti neka primi.’” (Matej 19, 7-12)

U ovom citatu, odgovor na prvo pitanje objašnjava razlog za dozvolu da se dadne pismena izjava puštanja (razvoda), i kaže da je Musa alejhisselam dao dozvolu da se dadne pismana deklaracija otpusta ženi zbog tvrdoće srdaca. Ovo objašnjenje prećutno pripisuje zločin obojici, i Musau i za Isau alejhimusselam. Jer taj odgovor kaže da je Musa alejhisselam, neovisno od Allaha dželle-šanuhu, izdao naređenje i dao dozvolu za razvod na osnovu tvrdoće srca Izraelaca, iako ta dozvola prvobitno nije postojala. S druge strane, pošto se tvrdoća srca ne može uzeti kao povod za razvod braka, takozvano objašnjenje, zapada u jednu sramnu poziciju pripisivanja jednog ovako smiješnog odgovora Isau alejhisselam. Jedna druga čudna i izopačena tačka je i ovo: Dok Isa alejhisselam razgovara sa Farisejima, učenici mu navodno uskaču u riječi, i kažu, “Ako se ne može razvesti, osim za blud, bolje je ne ženiti se.” Apostoli nisu znali skoro ništa o knjigama prethodnih Poslanika dok ih je Isa alejhisselam potpuno znao. Zapanjujuće je da apostoli prigovaraju Isau alejhisselam. Jer, to znači da je pravilo koje je Isa alejhisselam postavio očigledno toliko nelogično, neprirodno, i besmisleno, da mu i čak i njegovi lični učenici zamjeraju, da i ne govorimo o njegovim neprijateljima. Još jedna čudna stvar je i ovo: Kada su učenici počeli protestovati Isa alejhisselam je navodno povezao stanje neženjenja sa kasrtiranim ljudima (uškopljenicima, hadumima, evnusima) i podijelio ga na tri kategorije i opisao da su neki od njih rođeni kastrirani, da su neke kastrirali ljudi, a da su neki sami odabrali kastriranje radi carstva nebeskog. Prirodno je da se kastrirani ljudi ne žene i nije bitno da li oni prihvataju ili odbijaju ženidbu. Štaviše, govoriti o vrstama i razlozima za kastriranje apropo ništa je nešto što se čini u potpunom delirijumu. Ovakve mane se ne mogu nikada pripisati jednom uzvišenom i poštovanom Poslaniku kao što je Isa alejhisselam. U njegov visoki stepen nema sumnje.

2 - Očevidno je da Isa alejhisselam, koji je stalno govorio, “Ja sam došao da ispunim zakon a ne da ga pokvarim”, ne bi promijenio jedan ovako važan propis u Musaovom alejhisselam zakoniku (šerijatu).

3 - O ovom predmetu, o kome se piše u Jevanđelju po Mateju, se takođe govori i u desetom poglavlju u Jevanđelju po Marku. Samo što u Marku nema ni pitanja učenika ni njihove primjedbe “bolje je ne ženiti se”, ni detaljne informacije o vrstama uškopljenika (evnuha). Kada bi ovo Matejevo pripovijedanje bilo uobičajen i opšte prihvatljiv izvještaj, i Marko bi, koji je napisao prvi dio ovog Matejevog pripovijedanja događaja napisao takođe i drugi dio, odnosno, pitanje apostola, odgovor na njega, i detalje o škopljenju.

4 - Između riječi ova dva jevanđelja je izrazita razlika. Drugi i naredni stihovi desetog poglavlja Jevanđelja po Marku ovako kažu, “I pristupivši Fariseji upitaše ga kušajući: ‘Može li čovjek pusti ženu?’ A on odgovarajući reče im: ‘Šta vam zapovijeda Mojsije?’ A oni rekoše, ‘Mojsije dopusti da joj se da raspusna knjiga i da se pusti.’ I odgovarajući Isus reče im, ‘Po tvrđi vašega srca napisa vam on zapovijest ovu. A u početku stvorenja muža i ženu stvorio ih je Bog.’” (Marko 10, 2-6)

S druge strane, u Mateju, u osmom stihu devetnaestog poglavlja, piše, “Mojsije je vama dopustio po tvrđi vašega srca puštati žene; a iz početka nije bilo tako.” (Matej 19, 8) Ova dva citata imaju dvije razlike: Prvo: Dok riječi u Mateju sugerišu da je Musa alejhisselam dao dozvolu za razvod, riječi u Marku daju dojam da je Musa alejhisselam naredio razvod braka. Drugo: Po Mateju, u originalnom obliku Musaovog alejhisselam zakonika (šerijata) nema mjesta za razvod braka, ali im Musa alejhisselam daje dozvolu za razvod braka zbog tvrdoće njihovih (Beni Israilovih) srca. Marko s druge strane upotrebljava izraz “od početka stvaranja” umjesto “od početka”. Prema tome, Markov izraz nosi značenje da ih je Allah dželle-šanuhu stvorio u početku stvaranja kao muško i žensko što je u kontradikciji sa Matejevim izrazom.

5 - [Prema informaciji u jevanđeljima] Isa alejhisselam je bio ponosan zato što je bio potomak Davuda (Davida) alejhisselama. Pošto je Davud alejhisselam imao više žena nije razumno prihvatati da je on zabranjivao da se oženi više od jedne žene.

Mi sa ovim dokazima dokazujemo da su gore citirani stihovi naknadno ubačeni u jevanđelja i da oni nisu originalna Allahova dželle-šanuhu objava Isau alejhisselam. Ako sveštenici imaju ikakvu drugu evidenciju da dokažu suprotno neka izvole i iznesu svoje dokaze. I još nešto, mi smo jako zapanjeni na ovo protestantsko prigovaranje islamu što on dozvoljava razvoda braka. Jer, u istoriji je dobro poznato da prije četvrtog stoljeća hrišćanske ere među hrišćanima nije bilo nikakvih kontroverzija i neslaganja po pitanju razvoda braka, i da su oni do toga vremena slijedili Torin zakon. U četvrtom stoljeću je jedan sveštenik, koji se zvao Sveti Avgustin, jednom zauvijek zabranio razvod braka. Danas to katolička još uvijek slijedi. [Sveti Avgustin, jedan od velikih katoličkih očeva, je umro 430. godine u tuniskom gradu Bone.] Sveštenici su s vremena na vrijeme davali izvjesnim evropskim hrišćanskim kraljevima specijalnu dozvolu za razvod braka. Međutim, pošto su ove dozvole davane iz političkih razloga crkva ih ne uzima u obzir. Crkva i dan danas još uvijek drži mišljenje da se razvod braka ne može opravdati.

Protestanti su se suprotstavili katoličkoj crkvi i njenom neodobravanju razvoda braka. Luter, koji se nije složio sa katoličkom crkvom ni po jednom pitanju, je takođe slijedio isti put i po ovom pitanju i otpočeo sa slobodnom dozvolom za razvod braka. Dakle, protestanatsko neodobravanje razvoda braka je poricanje Lutera - osnivača njihove vjere.

Ovaj sveštenik se, da bi zbunio i zaveo muslimanke, puno namučio da detaljno objasni kako - umjesto da su bar u izvjesnim slučajevima korisni i dobri - poligamija i razvod braka uvijek izazivaju bezbrojne štete. Pošto on izostavlja tradicionalne dokaze, i pokušava da zloupotrebom razumnih dokaza izazove konfuziju (fesad), mi ćemo mu razumom odgovoriti na njegove klevete:

Isto kao što svaka klima ima svoje specifične efekte tako i narodi i plemena, koji žive u izvjesnim klimatskim uslovima, imaju izvjesne nacionalne tradicije i običaje koji su specifični za njih. Oni su živeći stoljećima sa ovim običajima i tradicijama toliko navikli na te običaje i tradicije da im ih je nemoguće odbaciti. Jer, najveća većina ovih njihovih običaja su zahtjevi njihovih prirodnih osobina koji su usko povezani sa zrakom i vodom tih klimatskih uslova. Prema tome, natjerivati ih da ih odbace, bi bilo isto što i mijenjati prirodu (bit, strukturu) nečega. Isto tako i poligamija i razvod su ukorijenjene tradicije i običaji među narodima vrućih ekvatorijalnih država. Oni koji su imali neophodne uslove i preimućstva su ženili više žena. Ova praksa se nastavljala sve do pojave našeg Poslanika sallallahu alejhi ve sellem. Onda je objavljen Kur’ani kerim. Kur’ani kerim je smanjio broj žena (koje se mogu istovremeno imati) na najviše četiri žene. Ovaj broj je, preko uslova pravednosti, smanjen na jednu. U skladu sa tim, preobražavanje Arapa - koji su navikli da žene jako mnogo žena, da se naviknu da žene do četiri žene [i odbace svoje duboko ukorijenjene običaje] - je jedna od mudžiza (natprirodnih pojava) našeg Pejgambera sallallahu alejhi ve sellem. Međutim pošto prirodne osobine i naravi Azijaca nisu kao one kod Evropljana, njihovo višeženstvo ne proizvodi onolike probleme kao što to sveštenici očekuju. Jer, u bračni odnos se ulazi iz tri razloga:

1 - Da se proizvede potomstvo.

2 - Da se ne povrijedi neko drugi, da se izbjegne prostitucija, i da se živi čednim životom.

3 - Da se vodi dobro organizovan porodični život i da se zaštiti imovina i posjedi.

Ako žena ne može imati djece prvi razlog za ženidbu otpada i proizvodi gubitak generacije. Ako je žena hronično bolesna ili je preslaba (da izvršava svoje bračne dužnosti), a muž jak i zdrav, takođe i drugi razlog za ženidbu otpada. Ovo će roditi jednu opasnu smutnju, odnosno, prostituciju. Na kraju, ako je žena ekstravagantna, raskalašena, neposlušna, nevjerna, zloćudna, i bezobrazna, i treći razlog za ženidbu otpada. Dakle, čovjek ostaje do kraja svoga života u bijedi, muci, i nezadovoljstvu. Mnogi bogati i pošteni hrišćani imaju jalovu, staru, ekstravagantnu, ili zloćudnu ženu, koju ne mogu razvesti i oženiti drugu. Oni hiljadu puta dnevno zažale što su hrišćani. S druge strane, muž u islamu ima pravo da, ako pronađe mu ona ne odgovara, razvede svoju ženu. Ako mu žena odgovara oni će živjeti do kraja svojih života sretno (i zadovoljno). Sa većinom muslimana je takav slućaj. U islamskim državama nije nikada ni jedan musliman zažalio što je musliman.

Još jedna druga vrlo prefinjena tačka je i ovo: Hrišćanin i hrišćanka prije ženidbe razgovaraju i izlaze zajedno. Prema tome, ženidba se odigrava nakon što su obje partije pregledale međusobne karaktere i ponašanja i odlučile da se uzmu. Ali, za vrijeme ovog zajedničkog druženja, obje strane su jako oprezne i nastoje da, što više moguće, budu prijatni, sakriju svoje mane, i nastoje što mogu bolje prevariti jedni druge. Povrh svega toga, pošto su oni mladi i neiskusni oni su zavedeni svojim osjećanjima i strastima, i, kao rezultat svega toga, njihovo međusobno poznavanje im ne pomaže. Neprijatni događaji koji se viđaju poslije ženidbe u većini hrišćanskih familija su dokazi za ovu činjenicu. U svim državama, a naročito u Evropi, je vrlo malo onih koji su, iako su u snazi i potentni, cijeloga svog života vijerni svojim ženama, i bez vanbračnih odnosa sa drugim ženama. I to je sasvim prirodno. Jer, njihova kultura im ne zabranjuje da viđaju druge žene i da sa njima razgovaraju; muškarci vode svoje supruge na balove, [(na plesove), u kina, pozorišta, i na druga mjesta gdje se svira, pleše, i pije,] ili u posjetu prijateljima i poznanicima. Pošto njihovo sjeđenje sa njihovim suprugoma na ovakvim mjestima nije sramno, i nije protiv pravila njihove pristojnosti, svaki muž i predaje svoju ženu drugom i uzima tuđu ženu. Oni onda plešu, što se u većini slučajeva završava u nevjerstvu. Čovjekova priroda (nefs) se s vremenom umori od stvari. Bez obzira koliko bila lijepa i dobra nečija žena njegova se ljubav i žar prema njoj, s vremenom, postepeno gase. Na takvim mjestima je neizbježno da muž ili žena osjete privlačnost prema nekom drugom, suprotnog pola. Pošto žene i muškarci u hrišćanskim državama žive u pomiješanim društvima, i stalno viđaju jedni druge, i međusobno razgovaraju, vrlo je malo onih koji potpuno provode svoj život bez bludi (zinaluka). Kada oni sjede sa ženama i gledaju ih, i nerezervisano i bez ikakvog osjećanja stida sa njima razgovaraju - pod izgovorom da ih poštuju i da paze na njihova prava - oni, suprotno tome, guraju žene u ove opasnosti, omalovažavaju ih, i srozavaju ih, i eksploatišu ih kao izvore trgovine. S druge strane, čedne, poštene, i stidljive žene muslimana su uvijek poštovane u očima svojih muževa [i u očima drugih]; njihovi muževi neće nikada dozvoliti da one zapadnu u ovakve opasnosti i poniženja. Kao što svaka osoba rezerviše samo za sebe svoju najdragocjenu svojinu, muslimani osjećaju da oni trebaju zaštititi svoje žene - koje su im vrjednije, poštovanije, i draže, od svega drugog - čak i od ptica koje lete visoko na nebu. Ovo njihovo osjećanje niče iz ogromne ljubavi. Evropljani su po ovom pitanju već izgubili osjećaj morala i časti. Čovjekova ljubomornost na njegovu ženu, i obratno, je parodija, smiješna slaboumnost. Kada se kaže da je neko ljubomoran njega smatraju neodgojenim i glupim.

Oni koji su se isključivo okoristili od jednog ovakvog nehumanog stanja u kom se Evropa nalazi su oni koji su postali sveštenici. Dakle, prirodno je da sveštenici žele da se ovo, ovakvo, stanje nastavi. Mi znamo čovjeka koji je rođen u hrišćanskoj familiji, i koji je odgojen u Njemačkoj kao protestant - ali je bio dovoljno neporočan da ne vodi svoje sestre na balove, i da ih ne daje drugim - koji je došao u Istanbul gdje je bio počašćen da postane musliman. On je danas zaposlen, kao visoki funkcioner, u Osmanlijiskoj državi.

Kako je poznato onim koji su vidjeli Evropu u mnogim prefinjenim familijama postoji sporazum između muža i žene i jedno, naizgled, jedinstvo. Oni su kada imaju goste u kući, i kada posjećuju prijatelje, međusobno toliko ljubazni da bi čovjek pomislio da su oni međusobno jako nježni i vjerni. Međutim kasnije, kad se familije malo međusobno zbliže, postaje očiglednije šta muž i žena stvarno misle jedno o drugom. To jest, oni su toliko umorni jedno od drugog da čak ne žele ni da se vide. U stvari, u izvjesnim familijama će muž i žena napraviti sporazum da se oni ne miješaju jedno drugom u njihove stvari. Tako će i muž i žena imati ljubavnike sa kojima će voditi bludan seksualni život. Štaviše, pošto se nijedno od njih ne može ponovo oženiti sve dok je druga osoba živa, oni se raduju smrti njihovog bračnog druga. Ponekad jedan bračni drug pokuša ubiti drugog. Zabrana razvoda braka je Evropljanima nanijela velike štete. Radi toga je u Francuskoj, gdje je razvod braka bio zabranjen, 1792./1206. godine donesen zakon koji odobrava razvod braka. Razvod je na kraju postao dozvoljen. Dozvola razvoda braka je nakon stalnih napora sveštenika 1816. godine ukinuta. Državnici, advokati, i naučnici, su nastojali što su bolje mogli da 1830. i 1848./1264. godine odobre razvod braka, ali, zbog svešteničkih spletkarenja, njihovi napori nisu urodili plodom. Vrlo je interesantno da Evropljani - koji smatraju da je ropstvo inkompatibilno sa ljudskim rodom, i koji su vodili pohvalnu borbu i napore da se ukine ropstvo - nisu bili uspješni u svojim nastojanjima da iskorijene svoje ropstvo, nemogućnost razvoda svoje žene, iako su njegove razne štete u odnosu na imetak i potomstvo svakim danom postajale sve upadljivije i upadljivije. Pretpostavimo da jedan postariji čovjek ima mlađu ženu, koja izlazi nepristojno obučena, i ima koliko hoće odnosa sa mlađim ljudima, i da ovaj čovjek sumnja u njenu seksualnu nevjernost, ali je ne može spriječiti. Zar ovaj čovjek ne provodi sav svoj život u bolu i tuzi, sa djecom koju je ova žena izrodila i koja svaki dan trčkaraju pred njegovim očima i koja mu stalno izazivaju osjećanje inferioriteta i ogorčenost u gušećim mislima da on mora ostaviti svoje imanje nečijoj tuđoj djeci? Šta može biti za ovog čovjeka na ovoj planeti gore? Ili, pretpostavimo, da je čestita djevojka udata protiv svoje želje za impotentnog starca, ili za nekog koga ona nije voljela. Ova žena će provesti svu svoju mladost u mukama. Povrh toga, civilizovanom društvu će biti uskraćeno potomstvo koje bi ona rodila; ovo je nešto što se protivi hikmetu (božanskoj konačnoj mudrosti) i civilizaciji. Sada, ako se ova žena, iz očaja da neće nikada sve dok joj je muž živ izaći iz ove situacije, zanese mišlju i skuje plan da čim imadne priliku ubije muža, ili, ako je navedu njene mladalačke strasti, ili je potkopa njena konstantna patnja i žalost i dovede u iskušenje i ona izgubi svoju čestitost, zar za to neće biti sveštenici odgovorni?

Kada se muškarci i žene sastanu i kada sjede, i međusobno slobodno razgovaraju i plešu jedno sa drugim, sa ženama u odjeći otkrivenih vratova i prsa i ruku (i nogu) i dekorisanih nakitom, koliko ljudi i žena ne gleda jedno u drugo? Pošto muslimanke ne izlaze često, i ne razgovaraju sa ljudima, i ne druže se sa njima, i sa njima nisu toliko prisni poznanici da se šegače se sa njima, one nisu podložne ovim opasnostima. Čak i ako je muslimanova žena ružna i ljuta on će sa njom biti zadovoljan jer on ne viđa drugu ženu. Isto tako, bez obzira koliko muslimankin muž može biti netolerantan, ona će ga tolerisati i slagati se sa njim zato što ona ne viđa i ne sjedi i ne razgovara sa drugim ljudima. Tako, oni neće pokušati ništa što bi im moglo naštetiti ili upropastiti ih. Onim koji su ljubomorni i sramežljivi je nemoguće živjeti u miru u bilo kojoj drugoj vjeri osim islama. Kako smo već ranije rekli svaka nacija ima svoje tradicije i običaje koje im je nemoguće napustiti. Prema tome, mi ne bi negodovajućem svešteniku ni pokušali opisati ukus čestitosti i stida. Jer, to je ukus razuma. Mi ne možemo nikako shvatiti kako bi ikada iko mogao upropastiti svoju ženu - koja je dio njega, i njegova tajna riznica, u koju je on povjerio svoju djecu - i baciti je među pohotljive ljude, robove svojih nefsova, kad normalna osoba čak ne bi podijelila ni sa kim drugim ni svoju omiljenu čašu koju puno voli i iz koje uvijek pije vodu.

[U hrišćanskim zemljama žene i djevojke hodaju nepokrivenih glava, grudi, ruku, i nogu, i potstiču muškarce na nepristojnost i na blud. Dok žena kuha kod kuće, sprema kuću, pere veš, njen muž nađe na poslu ili na ulici “golu” ženu, zabavi se s njom, pa čak i počini blud. On uveče dođe zamišljen i umoran kući. On čak, zadubljen u razvratne misli, ni ne gleda svoju ženu koja mu se nekada sviđala i koju je izabrao, volio, i oženio. Žena s druge strane, razočarana što joj je nakon cijeloga dana rada po kući uskraćena ljubav, dobija neurotične napade. Porodica se tako raspadne. Čovjek koji je imao aferu sa ženom, koju je sreo na ulici, ju je odbacio kao prljav veš i našao drugu ženu. Shodno tome, svake godine, se upropaštava na hiljade žena, ljudi, i djece. Neki od njih postaju nemoralni drugi završavaju u anarhiji. Oni odvode cijelu naciju u propast. Šteta koju nagizdane, naparfemisane, i “gole” žene nanose omladini, narodu, i državi, je gora i opasnija od one koju im nanose alkohol i narkotici. Allah dželle-šanuhu je naredio ženama i djevojkama da se pokriju da bi se Njegovi robovi spasili od propasti na ovom svijetu i oštre kazne na onom svijetu. Nažalost, izvjesni ljudi koji su zapali u zamke svojih nefsova i strasti nazivaju ova Allahova dželle-šanuhu naređenja fundamentalizam, a lišavajuće i nastrane prakse Evropljana modernizam. Izvjesni od ovih, takozvanih, modernih i prosvijećenih ljudi, su nabavili diplome drugima i oni između sebe dijele izvjesne kritične položaje. Oni zvižde kao sove, i na svakom koraku napadaju islam. Oni ovim svojim lakim herojstvom ubiru aplauze i pozamašnu pomoć od hrišćana, jevreja, i komunista, koji su naši istorijski neprijatelji, i tako, upotrebljavajući razne trikove, postaju sve jači i bolji u zavođenju omladine. Da Allah dželle-šanuhu dadne ovim takozvanim prosvijećenim ljudima zdrav razum! Da im On dadne dovoljno razuma da jasno vide šta je ispravno a šta neispravno!]

Neki na ovo ovako odgovaraju, “U jedno vrijeme se pazilo na obrazovanje i treniranje žena. Nakon što je ona potpuno naučila svoje sve dužnosti, kao žene domačice, ona može biti prisutna u svakom društvu. Na taj način neće biti straha da će ona izgubiti svoju čestitost. Jer, njeno znanje će biti dominantnije od njenog nefsa.” Pretpostavimo da je onaj ko je ovo rekao tridesetogodišnjak, jak i pristojan čovjek, čija je žena ružna ali vrlo pristojna, i da su oni došli na večeru kod svojih prijatelja. Desilo se da je čovjek sjeo do jedne lijepe i privlačne žene, namiguše, i sa njom uspostavio prisnost, a njegova žena, do jednog mladića, i da je postala kucajući mu čaše, i nazdravljajući mu, prisna sa njim. Je li moguće da se oni u ovom slučaju zaštite od sakrivenih i zlih misli? Znanje i obrazovanost će samo donekle obuzdati prirodne ljudske težnje. Ćulne strasti i želje čovjekove prirode će, čim dođu u pogodnu sredinu, buknuti i gurnuti obrazovanje na stranu. Sa’di Širazijeve riječi su predivne: “Može li se ikada povjerovati da bi gladan zindik zamislio sebe kako sam sjedi za ramazanskom sofrom?” [Sa’di Širazi je 691/1292. godine postao šehid.]

Tačno je da se može imati povjerenje u uštrojenog čovjeka (evnuha). Ali, oni, koji su metaforični evnusi, odnosno, oni koji kažu da su se oslobodili od seksualnih želja nefsa, se moraju izuzeti. Jer, ima puno sveštenika koji su metaforički postali evnusi, ali, čija su djela u kontradikciji sa njihovim riječima. [Cijeli svijet zna o nepristojnostima metaforički uštrojenih sveštenika, koje su oni učinili, kada su bili nasamo sa ženama koje su došle da se ispovijede. Mi često u novinama viđamo slike sveštenika koji po danu nose svešteničke plaštove a po noći idu na žurke i zabave.] Da, oni, koji su radi Allahovog zadovoljstva potpuno istrenirali i obuzdali svoj nefs, su bez sumnje pouzdani. Kada bi se na sveštenicima, koji se prikazuju kao vjerski i pouzdani ljudi, vidjela jedna ovakva tjelesna samopožrtvovanost, onda se ne bi reklo ništa protiv duhovne djelotvornosti hrišćanstva.

Ovaj isti sveštenik, u jednoj svojoj drugoj brošuri, osuđuje muslimansko vjerovanje da “Isa alejhisselam nije ubijen nego je živ uzdignut na nebo”, i kaže, “Ovo vjerovanje je ne samo suprotno svim istorijskim knjigama već je takođe i opštepriznato pripovijedanje. Jer, u četiri jevanđelja piše da je Isa alejhisselam, dok je umirao, prikazao neke mudžize (čuda). Kako bi se ikada moglo opravdati poricanje pripovijedanja koja su došla do nas od apostola, očevidaca ovih događaja?

ODGOVOR: Pripovijedanje nečega što se desilo u prošlosti kasnije generacije mogu pouzdano vjerovati, kao što je svakom poznato, samo ako su pripovjedači lično vidjeli te događaje i ako su se oni nisu nikada složili na laž. Kada su, prema hrišćanskom vjerovanju, jevreji uhapsili Isa alejhisselama svi njegovi apostoli koji su bili sa njim su se razbježali, osim Petra, koji je, umjesto toga, krenuo za njim. A Petar je, dok je pijetao tri puta zakukurijekao, rekao tri puta istu laž, da on ne zna Isa alejhisselama. Kada je neko, za kog se pogrešno mislilo da je Isa alejhisselam, razapet, niko nije bio prisutan, a ponajmanje apostoli. U Jevanđelju po Mateju i Marku piše da je samo nekoliko žena izdaleka posmatralo taj događaj. Pošto Jovan u sebi po ovom pitanju ne sadrži ništa sveštenik nije u pravu kada kaže, “... u četiri jevanđelja piše,” i “apostola, očevidaca ovih događaja.” Drugim riječima, po ovom pitanju ne postoji opštepriznato pripovijedanje. S druge strane istorije, koje ovaj sveštenik navodi kao dokaze, se temelje na izvorima koji nisu potvrđeni kao istiniti i one, prema tome, one nisu pouzdane. Evo šta po tom pitanju kažu jevanđelja:

U pedesetom i narednim stihovima dvadeset sedmog poglavlja Jevanđelja po Mateju piše, “A Isus opet povika iza glasa, i ispusti dušu. I gle, zavjes crkveni (zavjes hrama Mesdžida aksa) razdrije se nadvoje od gornjega kraja do donjega; i zemlja se potrese, i kamenje se raspade. I grobovi se otvoriše, i ustaše mnoga tijela svetijeh koja su spavala; i izašavši iz grobova po vaskrseniju njegovom uđoše u sveti grad i pokazaše se mnogima.” (Matej 27, 50-53) Norton, jedan pisac zapadnjak, piše u svojoj knjizi da je ovo jedna otvorena laž i iznosi dokaze koji potvrđuju njegov argument. Norton, koji inače hvali i brani Jevanđelje, ovako piše u svojoj knjizi, “Ova priča je laž. Najočigledniji dokaz za ovo je podatak da su jevreji, koji su bili jako ražalošćeni razaranjem Jerusalima, izmislili izvjesne čudesne događaje o hramu (Mesdžidu aksa). I ovo je jedan od tih događaja. Ovaj događaj je kasnije jedan idiot napisao, radi blagoslova, na marginama hibru verzije Jevanđelja po Mateju misleći da je on u skladu sa vremenom raspeća Isa alejhisselama, koji je kasnije jedan drugi idiot, pisar, uključio u to jevanđelje, dok je pravio drugu kopiju Jevanđelja po Mateju. A prevodilac, ove nove kopije Jevanđelja po Mateju, je preveo taj pasos upravo onako kako je bio napisan.” [Shodno tome, ovaj novi prijevod je postao crkvena zvanična vjerska knjiga.]

Ima puno dokaza koji pokazuju da ova priča (hikaja) koju sveštenik navodi kao mudžizu (čudo) nema nikakve osnove. (Da navedemo neke od njih):

1 - Jevreji su prema Jevanđelju po Mateju otišli drugi dan poslije raspeća Pilatu, rimskom guverneru Jerusalima, i rekli, “Gospodaru! Mi se opomenusmo da ovaj laža kaza još za života: ‘Poslije tri dana ustaću.’ Zato, zapovijedi da se utvrdi grob do trećega dana da ne dođu kako učenici njegovi noću i da ga ne ukradu i ne kažu narodu: ‘Usta iz mrtvijeh’; i biće pošljednja prevara gora od prve.” [Parafrazirano iz Mateja 27, 62-64] Prema (devetnaestom i) dvadeset četvrtom stihu dvadeset sedmog Matejevog poglavlja Pilat i njegova žena su se u sebi protivili Isaovom alejhisselam ubijanju. Pilat im je, podliježući jevrejskom navaljivanju, morao dati dozvolu. Da su se ta čuda zaista vidjela jevreji ne bi kasnije otišli Pilatu i rekli kako je gore citirano. Jer, Matej kaže da se zavjesa hrama (Mesdžida aksa) poderala nadvoje, i da se kamenje raspalo, i da su se grobovi otvorili, i da su mrtva tijela ustala i hodala po gradu Jerusalimu. Jasno je uočljivo i to da jevreji ne bi nazivali Isa alejhisselama “lažov” i “zavodnik” u prisustvu Pilata koji je sa svojom ženom bio protiv Isaovog alejhisselamovog ubistva, i koji je vidio tolika natprirodna čuda (mudžize), i koji bi ih u najmanju ruku ukorio za to.

2 - U drugom poglavlju Djela apostolskih piše da su apostoli kada se na njih spustio Sveti duh (Ruh-ul-kuds) počeli pričati razne jezike i da su začudili narod, i da je u Isa alejhisselama odmah povjerovalo tri hiljade ljudi. Izlazak mrtvih iz grobova, i njihovo hodanje po Jerusalimu, i deranje zavjese hrama, i zemljotres, i raspadanje kamenja, bi sigurno izazvali daleko veće čuđenje od apostolskih mogućnosti da govore po nekoliko stranih jezika. Kada bi bilo tačno da se Isa alejhisselam zaista pojavio, i da je činio čuda, u njega bi tada povjerovalo na hiljade i hiljade ljudi. Međutim jevanđelja u sebi nemaju ni jednu jedinu riječ koja nam nagovještava da je, dok su se ova takozvana čuda zbivala, makar i jedna osoba počela da vjeruje u njega. [Ovaj nam argument dokazuje da je ono što piše u Mateju neistina.]

3 - Marko i Luka samo pišu da se zavjesa poderala. Oni ne spominju događaje kao što su zemljotres, raspadanje kamenja, otvaranje grobova, ustajanje svetih iz grobova i njihovo hodanje po gradu. S druge strane, u Jevanđelju po Jovanu (Ivanu), koje je dobro poznato po svojim izmišljenim peuveličavanjima Isaovih alejhisselam čuda, se ne spominje nijedan ovaj događaj, ni deranje zavjese hrama, ni zemljotres, ni raspadanje kamenja, ni ustajanje svetih iz grobova, ni njihovo šetanje po gradu. Da su se ovi događaji zaista desili, i da su bili istiniti, Marko, Luka i Jovan ne bi šutjeli po tom pitanju.

4 - Prema Matejevom pripovijedanju Isaovom alejhisselam raspeću nije prisustvovao nijedan apostol. Međutim, Marija Magdalina koja ga je slijedila iz Galileje, i Marija mati Jakovljeva i Josipova (Josijina), i mati sinova Zebedejevih su bile tu prisutne, i to su izdaleka posmatrele. (“Među kojima bijaše Marija Magdalina i Marija, mati Jakovljeva i Josijina, i mati sinova Zevedejevih.”) (Matej 27, 56)

Po Markovom pripovijedanju nijedan od apostola nije bio prisutan već samo Marija Magdalina, i Marija mati Jakova malog i Josipa, i Salomija, i neke žene koje su došle sa njom u Jerusalim. (“A bijahu tu i žene gledajući izdaleka, među kojima bješe i Marija Magdalina i Marija mati Jakova Malog i Josije, i Salomija. Koje i kad on bješe u Galileji iđahu za njim i služahu mu; i mnoge druge i koje bijahu došle s njim u Jerusalim.”) (Marko 15, 40-41)

Po Lukinom izvještaju, kada je Isa alejhisselam bio uhapšen, su svi oni koji su ga znali kao takođe i sve žene koje su došle iz Galileje su bili tu prisutni. Povrh toga, tu se iskupio i svijet da gleda taj događaj. Ovo svo silno mnoštvo svijeta je, kada je vidjelo muke i uvrede kojima je Isa alejhisselam bio podvrgnut, “plakalo i naricalo za njim”. (“A za njim iđaše veliko mnoštvo naroda i žena, koje plakahu i naricahu za njim.”) (Luka 23, 27)

Ova Lukina pisanja su u kontradikciji s Matejevim i Markovim pisanjima. Po Mateju i Marku je bilo samo nekoliko žena koje su, izdaleka, gledale raspeće [Jude Iskariota a ne] Isa alejhisselama. (Juda Iskariot, Isaov alejhisselam učenik, je za trideset srebrenjaka izdao svoga učitelja.) Svjedočenje nekoliko osoba koje su izdaleka bili očevici događaja se ne može uzeti kao dovoljno jak dokument koji će formirati vjersko načelo. Bar ne može u očima razumnih ljudi. Lukin izraz “svijet” pokazuje da ga je on poznavao ali ga nije vjerovao. Jer, u Jevanđelju po Luci, se upotrebljavaju svugdje riječi “učenici” i “apostoli”. Prema tome, njegova upotreba riječi “svijet” označava da tu nije bio nijedan učenik.

S druge strane Jevanđelje po Jovanu (Ivanu) nam ne kaže ništa o njegovim učenicima i ženama koje su plakale i naricale. Ono samo kaže da su tu bili, njegov najdraži učenik, njegova mati, sestra njegove matere, i Marija Magdalina. (“A stajahu kod Isusova krsta mati njegova, i sestra matere njegove Marija Kleopova, i Marija Magdalina. A Isus vidjevši mater i učenika koga ljubljaše gdje stoji pored nje, reče materi svojoj: Ženo! Evo ti sina!”) (Jovan 19, 25-26) Ono kaže, dodatno pripovijedanju drugih jevanđelja, da je Isa alejhisselam, kada je vidio svoga učenika i svoju mater sa njim, rekao svojoj materi, “Ženo! Evo ti sina!” Po tom reče učeniku: “Evo ti matere! I od onoga časa uze je učenik k sebi.” (Jovan 19, 26-27)

Ovaj događaj se ne spominje u drugim jevanđeljima. Nema sumnje da se raspeće desilo. Međutim, da su ljudi koji su vjerovali u Isa alejhisselama bili na licu mjesta da nam opišu događaj, među jevanđeljima po pitanju ovog događaja ne bi bilo kontradikcija, i u njima svima bi pisalo upravo onako kako se i desilo.

5 - Isa alejhisselam je prema Jevanđelju po Mateju bio u guvernerovoj kući podvrgnut raznim vrijeđanjima; oni su sa njega svukli njegovu odjeću, i ogrnuli ga crvenim plaštom, i stavili mu na glavu krunu od trnja, i dali mu u ruku trsku, pljuvali po njemu, i udarali ga trskom po glavi, i, dok su izlazili napolje našli su nekog čovjeka, Cirenca koji se zvao Šimun (ili Simona iz Kirine), kog su natjerali da mu nosi krst. Kada su došli na Golgotu (brdo u blizini Jerusalima koje ima oblik lobanje), to jest lobanjsko mjesto ili košturnicu, oni su mu dali da se napije sirćeta koje je bilo pomiješano sa žući. Kada je on rekao na krstu, “O moj Allahu, o moj Allahu, zašto si me ostavio?” [Ili, Ili, lama savahtani?] jedan od prisutnih je zamočio spužvu u sirće, natakao je na trsku, i pružio je prema njemu. (parafrazirano iz Mateja 27, 28-48)

Marko to ovako pripovijeda: Njega su bičevali kamdžijom, stavili mu na glavu krunu od trnja i obukli ga u ljubičast plašt, pljuvali po njemu, tukli ga po glavi, vrijeđali i izveli napolje. Oni su natjerali Šimuna Cirenaca, otca Aleksandrova i Rufova, koji je išao iz polja i tuda prolazio, da mu ponese krst. Kada su došli na mjesto koje se zove Golgota oni su mu dali mirišljavog vina koje je on odbio. Kada je bio na krstu prolaznici su ga grdili i mahali glavama i govorili, “Aha! Ti što hram razvaljuješ i za tri dana načinjaš! Pomozi sam sebi i siđi s krsta!” Dva kradljivca koja su sa njim razapeta su ga korila i psovala. Kasnije, kada je rekao na krstu, “Allahu moj, Allahu moj, zašto si me ostavio?” [Eloi! Eloi! lama savahtani?] jedan od prisutnih je umočio spužvu u sirče i pružio mu je da je pije. (Parafrazirano iz Marka 15, 17-36)

Po Lukinom pripovijedanju, “Pilat je prvo poslao Isa alejhisselama Herodu (Irodu). Herodu je bilo vrlo milo kada je vidio Isaa; jer je odavno želio da ga vidi i da od njega vidi kako čudo. Ali, Isa alejhisselam mu nije ni na šta odgovorio. Herod i njegovi vojnici su ga vrijeđali i ismijavali su mu se. On ga je obukao u bijelu haljinu i poslao Pilatu. On je dao Isaa jevrejima. Dok su ga oni vodili, oni su uhvatili nekog Šimuna Cirenca, koji se vraćao iz polja, i na njega natovarili krst da ga nosi za Isaom. Za njim je išlo mnoštvo svijeta, posebno žena, koje su plakale i udarale se od tuge za njim. Isa im se okrenuo i rekao, ‘Kćeri Jerusalemske ne plačite nada mnom već plačite nad sobom i nad svojom djecom. Jer, evo, brzo dolaze dani kada će se govoriti: Blago nerotkinjama one su sretne. Tad će se početi govoriti gorama: ‘Padnite na nas!’ i bregovima: ‘Pokrite nas!’ Jer, ako se ovako radi sa sirovim drvetom, šta će biti od suha?’ Onda, kada je raspet, on je rekao: ‘Oče, oprosti im, jer ne znaju šta čine.’ Vojnici su mu se rugali, pristupili su mu, i ponudili su mu sirće. Jedan od dva zločinca, koji su sa njim bili razapeti ga je hulio i govorio, ‘Ako si Mesija (Hristos) pomozi i sebi i nama.’ Drugi zločinac ga je odgovarao i šutkao. Na što mu je Isa rekao, ‘Zaista ti kažem, danas ćeš biti sa mnom u raju!’” (Parafrazirano iz Luke 23, 7-43)

U Jevanđelju po Jovanu (Ivanu) piše, “Tada dakle Pilat uze Isusa i šiba ga. I vojnici spletavši vijenac od trnja metnuše mu na glavu i obukoše mu skrletnu haljinu. I govorahu: ‘Dobro jutro, care Judejski!’ i bijahu ga po obrazima.” (Jovan 19, 1-3) “Kad su ga vidjeli glavari sveštenički i momci, povikaše govoreći: ‘Raspnite ga, raspnite ga.’ Pilat im reče: ‘Uzmite ga vi i raspnite, jer ja ne nalazim na njemu krivice.’ Odgovoriše mu Čivuti, ‘Mi imamo zakon i po zakonu našemu valja da umre, jer načini sebe sinom Božijim.’ Kad dakle Pilat ču ovu riječ, poboja se većma. I opet uđe u sudnicu, i reče Isusu: ‘Odakle si ti?’ A Isus mu ne dade odgovora. A Pilat mu reče: ‘Zar meni ne govoriš? Ne znaš li da imam vlast raspeti te, i vlast imam pustiti te?’ Isus odgovori, ‘Ne bi imao vlasti nikakve nada mnom kad ti ne bi bilo dano odozgo. Zato, onaj ima veći grijeh koji me predade tebi.’ Od tada gledaše Pilat da ga pusti. Ali Čivuti vikahu govoreći, ‘Ako ovoga pustiš nijesi prijatelj ćesaru. Svaki koji sebe carem gradi protivi se ćezaru.’” (Jovan 19, 6-12) Onda Jovan nastavlja i priča kako je Pilat na ove prigovore izveo Isaa napolje i predao ga jevrejima, i kako je Isa, noseći krst, izašao na mjesto koje se zove košturnica, a čivutski Golgota. (Jovan 19, 16-17)

[Razlike između pripovijedanja događaja u ova četiri jevanđelja su jasne kao dan. Četiri jevanđelja koja hrišćani vjeruju su po pitanju ovog događaja, za koji sveštenik kaže da je potvrđen opštepriznatim pripovijedanjem, u međusobnoj kontradikciji. Ko bi to mogao poreći? Dakle, gdje je to “opštepriznato pripovijedanje” o kom nam ovaj sveštenik govori?]

6 - Prema Mateju 27, 37 - kada je Isa alejhisselam raspet - na njemu je visio plakat na kom je pisalo, “Ovo je Isus car Judejski”.

Prema Marku 15, 26 je bio napisan natpis “Car judejski”.

Prema Luci 23, 38 nad njim je bio natpis na hibru jeziku “Ovo je car judejski”.

Prema Jovanu 19, 19 Pilat je napisao natpis, “Pilat pak napisa i natpis i metnu na krst; a bješe napisano ‘Isus Nazarećanin car judejski.’ I ovaj natpis čitaše mnogi od Čivuta; jer mjesto bješe blizu grada gdje razapeše Isusa; i bješe napisano čivutski, grčki, latinski. A čivutski glavari sveštenički govorahu Pilatu: Ne piši, ‘Car judejski’, nego da sam reče: ‘Ja sam car judejski’. Pilat odgovori: ‘Što pisah, pisah!’” (Jovan 19, 19-22) [Ove kontradikcije u jevanđeljima, šta je bilo napisano na plakatu koji je bio [haša] iznad Isa alejhisselamove glave, nam pokazuju da čovjek koji je bio raspet nije bio Isa alejhisselam.] (haša=da nas Allah dželle-šanuhu zaštiti od takvih riječi i vjerovanja)

7 - U Jevanđelju po Marku piše da je “bio sahat treći” kada su razapeli Isa alejhisselama. “A u šestome sahatu bi tama po svoj zemlji do sahata devetog.” (Marko 15, 25 i 33)

U Jevanđelju po Mateju i Luci piše da je bilo šest sati kada je raspet i da je tama bila po svoj zemlji do devet sati. (Matej 27, 45 i Luka 23, 44) S druge strane Jovan ne spominje ni vrijeme ni tamu.

8 - U Jevanđelju po Ivanu piše da su u subotu slomili noge dvojici, koja su bila raspeta zajedno s Isa alejhisselamom, da tijela ne bi ostala na krstu u subotu. Kada su došli do Isa alejhisselama vidjeli su da je on već bio mrtav i zato mu nisu slomili noge (Jovan 19, 33). Druga tri jevanđelja nemaju ovaj podatak.

9 - Hrišćani vjeruju da je Isa alejhisselam raspet i da je on ponovo, poslije raspeća, proživio (uskrsnuo) i ispoljavao čuda. Između ova četiri jevanđelja po ovom pitanju ima puno velikih neslaganja. Mi smo već u četvrtom poglavlju, koje nosi naslov Analiza četiri knjige poznate pod nazivom Jevanđelja, objasnili ova neslaganja. Oni koji žele da obnove svoje znanje, mogu, ponovo pročitati to poglavlje.

Pobliže razmatranje ovih neslaganja pokazuje da hrišćani gledaju na ove stvari, kao što su Isaovo alejhisselam raspeće, i njegovo ponovno proživljenje, i ispoljavanje natprirodnih čuda (mudžiza), sa jednom dozom sumnje. Eminentni hrišćanski naučnici nisu bili u stanju iznijeti dovoljno jak dokaz koji bi otklonio ove sumnje među hrišćanima, [i opovrći čisto islamsko vjerovanje da Isa alejhisselam nije raspet, da je živ uzdignut na nebo, i da je umjesto njega ubijen jevrej koji mu je bio sličan], niti su bili u stanju da do sada odgovore i na jedno pitanje koje su im muslimani postavili. Ako hrišćani kažu, “Jevanđelja su za nas, sama po sebi, sa svim svojim kontradikcijama, od dokumentarne važnosti” onda je cijeli dokaz ništavan i nula. Jer, nije razumno diskutovati stvari sa nekim ko poriče jasne činjenice i ko je zadrt u svom pogrešnom vjerovanju.

Razumnoj osobi, koja nije ehli kitab (tj. kitabija, hrišćanin ili jevrej), je, iz postojećih mnogobrojnih jevanđeljskih dokaza, sasvim moguće zaključiti da Isa alejhisselam nije ubijen, da nije raspet, i da je neko drugi raspet. Štaviše, ako pretpostavimo da neko istupi, i, kao odgovor na ove sveštenikove riječi “jednoglasno pripovijedanje u sve četiri jevanđelja se ne može pobiti”, kaže, “Isa alejhisselam je, zato što je bio raspet, podlegao užasnim bolovima i onesvijestio se. Oni koji su ga vidjeli u takvom stanju su požurili, misleći da je mrtav, da ga skinu s krsta da na njemu ne ostane do subote. Jedan od njegovih učenika, po imenu Josip (Jusuf), ga je odnijeo na usamljeno mjesto i tamo ga je ukopao. On se poslije izvjesnog vremena oporavio i ustao iz groba. Jedan od njegovih učenika mu je dao lanenu haljinu, baštovanovu odjeću. On ju je obukao i pokazao se Mariji Magdalini (Merjemi Medždelli). On se kasnije našao sa svojim učenicima i sa njima pričao. On je, poslije izvjesnog vremena, opet umro, negdje na usamljenom mjestu, ili od rana koje mu je prouzrokovalo raspeće ili od neke druge bolesti.” Kako bi se na ovo odgovorilo? U stvari, kako se iz Matejevog stiha dade zaključiti, koji kaže, “Jevreji su otišli Pilatu i rekli: Zapovijedi im da tri dana čuvaju grob; inače, njegovi ga učenici mogu ukrasti po noći i onda proglasiti da je vaskrsnuo od mrtvih”, (parafrazirano iz Mateja 27, 62-64) takve sumnje su postojale takođe i u to vrijeme. Kako smo objasnili u poglavljupod naslovom Analiza četiri knjige poznate pod nazivom Jevanđelja. Jevanđelje po Mateju je napisano četrdeset do pedeset godina kasnije, poslije uzlaska Isa alejhisselama na nebo. Dok je Matej pisao svoje jevanđelje on je, moguće, ukljućio i ovu rasprostranjenu glasinu u svoje jevanđelje, a drugi pisci jevanđelja su moguće napisali ove glasine u svoje knjige bez da prethodno ispitaju stvar. Za ovo imaju razni dokazi.

Prvi dokaz: Riječi, “Jevreji i vojnici stražari su, zajedno, otišli i osigurali grob, zapečatili kamen i postavili stražu” (Matej 27, 65-66) koju Jevanđelje po Mateju sadrži, ne samo da ne eliminiše sumnje već ih čak još i više povećava.

Drugi dokaz: Prema pripovijedanju u Jevanđelju po Jovanu Marija Magdalina je vidjela Isa alejhisselama poslije njegovog uskrsnuća i mislila je da je baštovan (Jovan 20, 14-15). Opet, po pripovijedanju u Jevanđelju u Jovanu, Josif iz Arimateje je uzeo Isaovo alejhisselam tijelo, zavio ga u platno, našao vrt na mjestu raspeća i stavio ga tu u grob (Jovan 19, 38-41). Zašto ne bi bilo moguće, na primjer, da neko, za kog se pogrešno mislilo da je Isa alejhisselam, leži tu u grobu izvjesno vrijeme u nesvijesti i da se onda osvijesti, pomakne kamen s groba - ili da to učini jedan od njegovih učenika - i da skine sa sebe plašt (kefine) i obuće baštovanovu odjeću?

Treći dokaz: U Jevanđelju po Luci piše, kada je Isa alejhisselam ustao iz groba i pokazao se svojim učenicima, da su se oni zbunili i prepali kao da su vidjeli duha ili spektar. “Isus stade među njima, i reče im, ‘Mir vam.’ A oni se uplašiše, i poplašeni budući, mišljahu da vide duha. I reče im, ‘Šta se plašite? I zašto takove misli ulaze u srca vaša? Vidite ruke moje i noge moje. Ja sam glavom! Opipajte me i vidite; jer duh tijela i kostiju nema kao što vidite da ja imam.’ I ovo rekavši pokaza im ruke i noge. A dok oni još ne vjerovahu od radosti i čuđahu se reče im, ‘Imate li ovdje što za jelo?’ A oni mu daše komad ribe pečene, i meda u satu. I uze izjede pred njima.” (Luka 24, 36-43)

Prema ovom pripovijedanju onaj koga su razapeli nije umro na krstu. On se oporavio, ogladnio i jeo. Ovo pripovijedanje kontradiktira čudu (Isaovog alejhisselam) proživljenja nakon smrti.

Četvrti dokaz: Rečeno je (u jevanđeljima) da je Isa alejhisselam razgovarao u Galileji sa svojim učenicima a nije razgovarao u Jerusalimu. Prema ovoj tvrdnji, on se, iako je umro na krstu i ustao iz groba, plašio jevreja. S druge strane, pošto je Isa alejhisselam, s jevrejske tačke gledišta, već umro na krstu jevreji su gledali na Isaovu smutnju (fitnu) kao na nešto čega su se oni otarasili. Prema tome, on je mogao razgovarati sa svojim učenicima i u Jerusalemu, jer, nije bilo razloga da se plaši od jevreja. Očigledno je da je ovo pripovijedanje još jedan od naknadnih dodataka koji su kasnije umetnuti u jevanđelja.

Peti dokaz: U jevanđeljima piše da se on kada je vaskrsnuo pokazao nekim ljudima u Jerusalimu i da se nije pokazao svojim učenicima a posebno svojoj majci. Ove riječi izražavaju da ih Isa alejhisselam nije htio da vidi i da je čak i nastojao da ih izbjegne, što onda znači da on više nije vjerovao svojim učenicima, on je prvo ograničio svoju audijenciju na par osoba. Naravno, to je očigledno moralo biti netačno.

Šesti dokaz: Rečeno je da nijedan njegov učenik nije bio prisutan kada je Isa alejhisselam ukopan, i kada je uskrsnuo, i da ga je ukopao Josif (Jusuf, Josip) iz Arimateje, i da ga je kasnije vidjela Marija Magdilena. Normalno, ovakvo pripovijedanje može dati čovjeku sljedeću misao: “Kada se Josif iz Arimateje približio raspetom čovjeku on je možda vidio da on nije mrtav. Iz straha da bi mogao, ako otkrije da on nije mrtav, izazvati poricanje jevanđeljskog stiha koji govori da će on uskrsnuti poslije smrti, moguće je da je on prećutao ono šta je vidio.” Kako bi sveštenici odgovorili da izbrišu ovu sumnju?

Sedmi dokaz: Po Mateju Josif iz Arimateje je bio bogat čovjek i jedan od Isaovih alejhisselam učenika (Matej 27, 57). On je po Luci bio dobar čovjek, “savjetnik, čovjek dobar i pravedan.” (Luka 23, 50) Ovaj čovjek je rekao da je on stavio raspetu osobu u grob. Njegovo stavljanje njega u grob pokazuje da je on zaista bio mrtav. Pošto oni koji kažu da su ga opet vidjeli vjerovatno ne lažu može se pomisliti da su oni vidjeli viziju.

Osmi dokaz: Čovjek koji je raspet se mogao nekako osloboditi na krstu i tako ostati živ, a učenici, kada su ga vidjeli, su mogli pomisliti da je on nakon smrti oživio.

Sveštenici, da bi dokazali da je Isa alejhisselam umro na krstu, i bio ukopan, iznose, kao dokaz, sljedeći stih iz Jevanđelja po Mateju, “... tako će i sin čovječiji u srcu zemlje biti tri dana i tri noći.” (Matej 12, 40) Tačno je da je čovjek, koji je raspet, umro i bio ukopan. Ovo nije potrebno dokazivati. Sveštenička iznošenja ovog stiha su s namjerom da dokažu da je on oživio poslije smrti. Međutim, čovjek koji je raspet, nije bio tri dana i tri noći u grobu. Sve četiri jevanđelja jednoglasno kažu da je tijelo skinuto sa krsta u petak uveče, i da je odmah ukopano, i da ga nisu mogli naći u grobu, prije izlaska sunca u nedjelju ujutro. Proračunato je da je tijelo ostalo u grobu dvije noći plus jedan dan. Pošto tijelo nije bilo, po proračunu, tri dana i tri noći u grobu Matejeve riječi su u kontradikciji s ovim podatkom. I još jedna druga stvar je i ovo: Da je Isa alejhisselam zaista rekao ove riječi učenici ne bi sumnjali u njegovo proživljenje već bi ga odmah, čim bi ga ugledali, radosno dočekali. U jevanđeljima piše, potpuno suprotno ovome, da su svi apostoli kategorično odbili vijesti o njegovom proživljenju. Sveštenici su usprkos ovim svim činjenicama samo zanijemiti pred Kur’ani kerimom koji kaže da, “Raspeta osoba nije bila Isa alejhisselam; Juda Iskariot, koji je rekao gdje će on biti je greškom zamijenjen za Isa alejhisselama, i, prema tome, je bio raspet a Isa alejhisselam je uzdignut na nebo.”

Po islamskom vjerovanju su svi Poslanici alejhimusselam bez grijeha (ma’sum, maksum). Oni su imuni od laži i trikova. Oni su se pripremali da razapnu Isa alejhisselama kada je Allah dželle-šanuhu sa Svojom Svemoći (kudret-i illahijje) dao čovjeku koji ga je izdao Isa alejhisselamov izgled. Jevreji su, vjerujući da je čovjek kojeg u tom momentu vide Isa alejhisselam, razapeli izdajicu umjesto njega. Allah dželle-šanuhu je odmah uzdigao Isa alejhisselama na nebo. Ovo vjerovanje muslimana je logičnije i dostojnije časnog Isaovog alejhisselam poslanstva.

Značenje stotinu pedeset sedmog ajeta sure Nisa kaže, “A oni nisu ubili Isaa i nisu ga raspeli već je nekom drugom, koji je zaslužio, dat njegov oblik [oni su njega raspeli] ...” (4, 157) Svi alimi tefsira rahime-humullah su protumačili ovaj ajeti kerim da Isa alejhisselam nije ni ubijen ni raspet.

Značenje pedeset petog ajeta sure Al-i Imran glasi “Allah dželle-šanuhu [reče] Isau alejhisselam: Ja ću te sigurno uzeti sa zemlje [na najljepši način] i uzdignuti te na nivo meleka (anđela).” (3, 55) Sveštenici kažu da je ovaj ajeti kerim oprečan stotinu pedeset sedmom ajeti kerimu sure Nisa. Oni iznose kao dokaz, da dokažu da je Isa alejhisselam umro, riječ muteveffike. Oni ne shvataju da je ova riječ, muteveffike, pridjev i prema tome ne znači “Ja ću te ubiti”. [Arapski riječnik El-mundžid, koji su pripremili hrišćanski sveštenici, i koji je izdala katolička izdavačka kuća u Bejrutu, ovako objašnjava da riječ “teveffa” ima značenje “potpuno dobiti što se zaslužuje”; stoga značenje, “Dati čovjeku što je dostojno njegove časti”. Ona je metonimički upotrijebljena u značenju “ubiti”.] To znači da značenje ovog ajeti kerima nije, “Ja ću te ubiti i onda uzdignuti”. Njegovo značenje je, “Ja ću učiniti što je dostojno tvoje časti i uzdignuti te na nivo meleka.” Allah dželle-šanuhu je odlučio da uzdigne Isa alejhisselama i On ga je uzdigao. On nije htio da ga jevreji ubiju i dao im je nekog drugog da razapnu. On nije dozvolio da on bude ubijen. Iz ovog razloga su neki alimi (učenjaci) tefsira, rahimehumullahu teala, protumačili riječ “teveffi” kao “podići” i objasnili ovaj ajeti kerim kao, “Ja ću te, da te zaštititim, da te jevreji ne ubiju, potpuno podići sa zemlje.” Kako je čudno da hrišćanske sekte - koje kažu da je Isa alejhisselam “Allahov sin” pa čak i “sam Allah” - istovremeno prihvataju da je on ubijen raspećem. Islam, s druge strane, kaže da je Isa alejhisselam bio Poslanik. On odbacuje ove klevete koje su upućene protiv njega. Povrh toga, islam nam kaže da je on uzdignut na nebo i informiše nas da su tvrdnje jevreja, da su ga razapeli, pogrešne, i klevete. Islam pojačava njegovu vrijednost. Mi bi željeli da postavimo pitanje. Koje je od ova dva vjerovanja, muslimansko ili hrišćansko, dostojnije časti ovog uzvišenog Poslanika? Ovo upoređenje će nam pokazati čija je ljubav, muslimanska ili hrišćanska, jača i istinitija prema Isau alejhisselam? Iz ovog muslimanskog [istinitog i čistog] vjerovanja, koje sprečava ovakve laži koje nanose štetu časti Isa alejhisselama, i koje hrišćani svim silama nastoje da pobiju, se može izvuči jedna pouka i naravoučenije. Mi, muslimani smo sljedbenici i Musaa (Musavi) i Isaa (Isavi). Jer, mi priznajemo da su i Musa alejhisselam i Isa alejhisselam Poslanici koje je Allah dželle-šanuhu poslao.

Pošto razne hrišćanske grupe vjeruju u oskrnavljena i interpolirana jevanđelja, koja vrve od laži svake vrste, [i koja su danas dostupna], oni omalovažavaju tog svetog Poslanika i pripisuju mu stvari kao što su - “Isa alejhisselam se rodio u štali”, “jevreji su ga ubili na jedan ponižavajući način”, “on je otišao u pakao i tako je bio proklet” - koje ni najveći prostak ne bi rekao ni za svoje neprijatelje. Dakle, oni nisu ni Musovi sljedbenici ni Isaovi sljedbenici. Njih je ispravnije zvati Platonistima pošto oni priznaju [i brane] Platonovu jeretičku filozofiju trojstva.

Ima još puno drugih mentalnih i tradicionalnih odgovora koji bi se mogli dati hrišćanima da se dokaže činjenica da Isa alejhisselam nije ni ubijen ni raspet. Oni su detaljno napisani u knjigama Mizan-ul-mevazin koja je na persijskom jeziku; Izhar-ul-hak koja je na arapskom i turskom jeziku; Šems-ul-hakika i Izah-ul-meram koje su na turskom jeziku; i u imamovoj Gazalijevoj rahmetullahi alejh knjizi na arapskom jeziku Er-Reddul-džemil.

NIJE MOGAO ODGOVORITI

Back | Index | Next