NIJE MOGAO ODGOVORITI

Back | Index | Next

Trinaesto poglavlje

_____________

ALLAH DŽELLE-ŠANUHU JE JEDAN

Sveštenici kažu da je njihov pravi cilj da uporede unutarnju bit hrišćanstva i islama i da onda prihvate onu vjeru koja je istinitija. Mi smo im na početku ove naše knjige odgovorili, i uporedili Kur’ani kerima sa njihovom publikacijom koje oni nazivaju Biblija. A sada, smatramo da je važno da uporedimo hrišćanska i muslimanska vjerovanja. Mi započinjemo, Ostavljajući po strani tradicionalne dokumente, naše detaljno objašnjenje koje se temelji na logičnim dokazima.

Najprominentnije hrišćansko vjerovanje je trojstvo, to jest, vjerovanje u tri boga. Po hrišćanima postoje, haša, tri boga. Allah dželle-šanuhu, Isa alejhisselam i Sveti duh (Ruh-ul-kuds). Međutim, izraz “Moj sin” u Jevanđelju izražava preveliku ljubav. U današnjim knjigama koje se nazivaju jevanđelja piše, “Isa alejhisselam je u svojim svojstvima, kao što su znanje i svemoć, ravan Allahu dželle-šanuhu. On je, kada je kada je bio raspet i ubijen, deset dana gorio u paklu, i onda se, prema Pavlu, haša, popeo na prokleto drvo, uzdigao na nebo, i sjeo s Očeve desne strane na prijesto veličine (tj. ćursiju), i preuzeo kontrolu nad stvaranjem i upravljenjem. Sada je sin vladar. Otac će se takođe i na kijametu (kada proživimo), haša, odreći Svoje aktivne uloge i sin će biti absolutni vladar.”

Muslimani vjeruju da je Allah dželle-šanuhu jedan (i sam). Njemu nije niko ni ravan ni sličan ni u zatu (biću, ličnosti) ni u atributima.

[Imam-i Rabbani mudžeddid-i elf-i sani Ahmed Faruki Serhendi rahmetullahi alejh, duboko učeni alim, najveći heroj u objašnjavanju ispravnih vjerovanja o Allahu dželle-šanuhu koja drže pravi muslimani, koji striktno slijede put sunneta (šerijat) Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem, ovako piše u šezdeset sedmom pismu drugog toma, u svojoj knjizi Mektubat:

Neka se zna da Allah dželle-šanuhu postoji Svojim Bićem, i da je vječan [nikada neće prestati postojati]. On je stvorio sve drugo osim Sebe. On je kadim i ezeli (To znači, On nije stvoren. On postoji od vječnosti u prošlosti). Njegovo postojanje ide u vječnu prošlost, tj. On oduvijek postoji. Prije Njegovog postojanja nema nepostojanja. Ništa osim Njega nije postojalo. On je sve kasnije stvorio. Onaj ko je kadim i ezeli, će takođe biti i ebedi, to jest, vječnopostojeći. Onaj ko je hadis (odskora, stvoren) i mahluk (stvorenje) će biti prolazan, to jest, prestaće postojati. Allah dželle-šanuhu je jedan. To znači samo je Njegovo postojanje potrebno i neophodno. Samo Njega obožavamo (ibadetimo). Postojanje svega drugog osim Njega nije potrebno (Sve drugo osim Njega je nepotrebno). Svejedno je postojalo to ili nepostojalo. Ništa drugo osim Njega ne smijemo obožavati (ibadetiti).

Allah dželle-šanuhu ima Svoje savršene atribute (kamil sifate). Njegovi atributi su Hajat, Ilm, Sem’, Besar, Kudret, Irade, Kelam, i Tekvin. [1) Hajat-Allah dželle-šanuhu živi Svojim vječnim životom. 2) Ilm-Allah dželle-šanuhu sve zna. 3) Sem’-Allah dželle-šanuhu sve čuje. 4) Besar-Allah dželle-šanuhu sve vidi. 5) Kudret-Allah dželle-šanuhu je svemoćan. 6) Irade-Allah dželle-šanuhu sve Svojom voljom čini. 7) Kelam-Allah dželle-šanuhu govori Svojim govorom. 8) Tekvin-Allah dželle-šanuhu sve stvara, uzdržava, i rastvara. Ovo su Allahovi dželle-šanuhu savršeni atributi (sifati). Oni se svi kolektivno nazivaju sifat-i subtijje ili sifat-i hakikijje ili sifat-i kamile.] I ovi Njegovi atributi su takođe kadim i ezeli. Njihovo postojanje je sa Allahom dželle-šanuhu. Stvaranje stvorenja, i promjene koje se u njima dešavaju, ne smetaju činjenici da su Njegovi sifati (atributi) kadim. Skori događaji sa kojima su sifati povezani ne sprečavaju atribute da budu ezeli. Filozofi, koji se samo uzdaju i oslanjaju na svoj manjkavi i defektivni razum, i grupa muslimana koji se zovu mu’tezile, nisu dobro razmotrili činjenice. Oni su ih napustili i zaključili, “Pošto su stvorenja odskora (hadis) i sifati koji su ih stvorili su isto tako odskora (hadis)”. Oni na ovaj način (tj ovakvim svojim postupkom) ne vjeruju u vječno postoječe savršene atribute (kadim Sifat-i kamile). Oni kažu, “Atribut znanje (ilm) ne obuhvata čestice, to jest, pošto bi promjene u stvarima promjenile atribut znanje Allah dželle-šanuhu ne zna najsitnije stvari. Međutim, nema, i ne može biti promjene, u nečem što je kadim.” Dakle, oni ne znaju da su atributi vječni, a da je samo njihov odnos prema stvarima odskora (hadis).

Allah dželle-šanuhu nema mana. Allah dželle-šanuhu nema ništa sa, i daleko je od atributa materija, tijela, stanja, i stvari, koje su neophodne za njih. Allah dželle-šanuhu nije sa vremenom (tj. On je izvan vremena, vrijeme na Njega ne utiče). On nije na izvjesnom mjestu. On nema pravac. On nije na nekom izvjesnom mjestu ili na nekoj strani. On je stvorio vrijeme, mjesta, i pravce. Neznalice misle da je On gore, na Aršu. Arš, kao i sve iznad i ispod Arša, su sve Njegova stvorenja. On ih je sve kasnije stvorio. Može li nešto što je kasnije stvoreno ikada biti mjesto za Onoga ko je kadim i vječno postojeći? Samo, Arš je najčasniji od Njegovih svih stvorenja. Arš je čišći i više nurli (svjetliji, prosvjetljeniji) od svega drugog. U njemu se ogleda Allahova dželle-šanuhu veličina. On se zato zove Aršullah. Ali, u odnosu prema Allahu dželle-šanuhu, Arš je kao i sve druge stvari. To su sve samo Allahova dželle-šanuhu stvorenja. Samo što je Arš kao ogledalo. Druge stvari nemaju tu osobinu. Može li se ikada reći da je čovjek, koga vidimo u ogledalu, u ogledalu? Čovjekov odnos prema ogledalu je isti kao i njegov odnos prema drugim stvarima. Čovjekov odnos prema svemu je isti. Samo što između ogledala i drugih stvari postoji razlika. Ogledalo ima osobinu da pokaže čovjekov lik. Druge stvari je nemaju.

Allah dželle-šanuhu nije materija, predmet, ili stanje. On nije ograničen i nema dimenzija. On nije dug, kratak, širok, ili uzak. Mi kažemo da je on Vasi’, što znači golem, ogroman, veliki. Ali, ova veličina je drukčija od svega onog što mi znamo i što možemo zamisliti. On je Muhit, što znači da On sve okružuje. Međutim, ovo Njegovo okruživanje nije onako kako to mi shvatamo i razumijemo. On je Karib, to jest, On je blizu nas, sa nama, ali to nije onako kako to mi shvatamo! Mi vjerujemo da je On vasi’, muhit, karib i da je zajedno sa nama. Ali mi ne znamo šta ti atributi znače. Mi kažemo da je sve što zamislimo (o Allahu dželle-šanuhu) netačno. Allah dželle-šanuhu se ne ujedinjuje ni sa čim. Sa Njim se ne veže ništa. U Njega ne ulazi ništa niti On ulazi u šta. Allah dželle-šanuhu se ne rastavlja (na dijelove) i ne puca na komade, On se ne može analizirati i sjediniti. Njemu nije niko, ni sličan ni ravan. On nema ni žene ni djece. On nije kao stvari koje mi poznajemo niti je On kao nešto što se može zamisliti. Ne može se ni shvatiti ni razumjeti kakav je On. On nema ni sličnosti ni primjera. Mi samo znamo da Allah dželle-šanuhu postoji. On ima sifate (karakteristike, atribute) koje nam je On komunicirao. Međutim, On nema veze ni sa čim i daleko je od svega što nama padne na pamet, i što zamislimo, o Njemu i o Njegovim atributima. Čovjek Ga ne može shvatiti.

Kada ih je upitao, “Zar Ja nisam vaš Rabb?”
Oni koji su Ga razumjeli su samo rekli, “On postoji”.

Allahova dželle-šanuhu imena su tevkifi. To znači: To je sve do izjavljivanja islama. Čovjek treba upotrebljavati ona imena koja je islam izjavio (tj. dozvolio da se upotrijebe). Ona imena koja islam nije izjavio se ne smiju izgovarati (upotrebljavati). Allaha dželle-šanuhu ne smijemo zvati imenom koje islam nije odobrio, bez obzira koliko nama to ime izgledalo lijepo i savršeno. Allaha dželle-šanuhu je dozvoljeno zvati Dževad (Darežljiv), zato što je islam odobrio i dozvolio da Ga zovemo Dževad. Ali, mi ne smijemo zvati Allaha dželle-šanuhu sahi, što takođe znači darežljiv. Jer nam islam nije dozvolio da Ga zovemo sahi. [Prema tome, mi ne smijemo zvati Allaha dželle-šanuhu bog. Posebno je veliki grijeh reći bog, umjesto Allah, kada se uči ezan.]

Kur’ani kerim je Allahova Riječ (kelam). To je Njegov govor. On ga je, stavljajući Svoje Riječi u islamske slova i zvukove, poslao našem dragom Pejgamberu hazreti Muhammedu sallallahu alejhi ve sellem. Allah dželle-šanuhu je preko Kur’ani kerima obavijestio Svoje robove o Njegovim naređenjima i zabranama.

Mi, stvorenja, govorimo uz pomoć naših glasnih žica [u grlu], jezika i nepca. Mi transformišemo naše želje u slova i zvukove i tako ih izražavamo. Allah dželle-šanuhu je Svojim ogromnom svemoći (kudretom) poslao Svojim robovima Svoju riječ slovom i zvukom bez glasnih žica, usta, i jezika. On je Svoje zapovijedi (emrove) i zabrane (nehjove) objavio slovom i zvukom. Obje Riječi su Njegove. To znači da su oba Njegova Riječ, i Kelam-i nefsi - Njegova riječ prije nego što je promijenjena u slovo i zvuk, i Kelam-i lafzi - Njegova riječ u slovu i zvuku. Oba kelama je ispravno zvati Kelam. U stvari, i oba naša kelama - i nefsi i lafzi - su naša riječ. Pogrešno je reći nefsi je stvaran a lafzi metaforičan, tj. u obliku riječi, zato što se metaforične riječi mogu poreći. Poreći Allahov dželle-šanuhu Kelam-i lafzi i reći da on nije Allahova dželle-šanuhu riječ je kufr. Svi kitabi (knjige) i suhufi (male knjige) koji su poslani prethodnim Poslanicima ala nebijjina ve alejhimussalavatu vetteslimat su Allahova dželle-šanuhu Riječ. Sve što ovi kitabi, sahife, i Kur’an-i kerim sadrže su Allahovi dželle-šanuhu propisi (Ahkam-i ilahi). On je poslao narodu svakog vremena propise, koji su u skladu sa njihovim vremenom, i zadužio ih sa njima.

Mu’mini (pravovjerni) će u Džennetu vidjeti Allaha dželle-šanuhu, ali bez ikakvog smjera i bez da su Mu nasuprot, bez da razumiju kakav je On, bez da Ga obuhvate, to jest Allah dželle-šanuhu neće imati oblik. Mi vjerujemo da ćemo na ahiretu vidjeti Allaha dželle-šanuhu. Mi ne razmišljamo kako ćemo ga vidjeti pošto razum ne može shvatiti Njegovo viđenje. Nema drugog načina nego vjerovati. Neka je stid i sram filozofa, i muslimana koji pripadaju mu’tezile grupi, i svih drugih grupa - osim ehli sunneta - kojima je uskraćeno da ovo vjeruju zato što su previše slijepi. Oni nisu dobili časni iman zato što su nastojali da povežu nešto što nisu vidjeli i što ne znaju sa nečim što su vidjeli.

Kako god je Allah dželle-šanuhu stvorio čovjeka On isto tako stvara i njegova djela. Sve, i dobro i zlo, je Njegova odredba i želja. Ali, Allah dželle-šanuhu voli dobra djela a ne voli zla djela. Pošto je svako djelo, i dobro i loše, Njegova želja i stvaranje bilo bi Ga bezobrazno nazivati stvaraocem zlih stvari. Mi ne smijemo reći da je On stvaralac zala. Mi moramo reći da je On stvaralac i dobra i zla. Ovdje se završava naš prijevod iz knjige Mektubat.]

Fahreddin-i Razi rahime-hullah [preselio na ahiret u Hiratu 606./1209. g.n.e.] je iznijeo oko dvadeset dokaza da sa ciljem da dokaže da je Allah dželle-šanuhu jedan. Alimi kelama su nas snabdjeli sa ovim dokazima. Mi ćemo u sljedećim paragrafima navesti neke od njih:

1 - Značenje dvadeset drugog ajeta sure Enbija: “Kada bi na zemlji i nebesima bilo drugih bogova, osim Allaha dželle-šanuhu, njihov red bi se poremetio i bio bi potpuni nered.” (21, 22)

Ovaj ajeti kerim označava burhan-i temanu’. To znači: Ako pretpostavimo da je univerzum imao dva stvaraoca, način djelovanja koji bi ova dva stvaraoca izabrala bi ili bio potpuno različit ili potpuno isti. Ako bi oni bili različiti univerzum bi bio u neredu. To jest, ili bi nebesa i zemlja zapali u nered i nestali ili bi dvije kontradiktorne stvari bile u koegzistenciji. Na primjer, ako bi jedan od dva boga htio da se neko ko se recimo zove Zejd pomakne, a drugi bog ne bi htio da se pomakne, i kada bi njihove božanske moći istovremeno djelovale na Zejda desile bi se dvije potpuno suprotne stvari. [A to je nemoguće. Jer, dvije potpuno suprotne stvari ne mogu nikada istovremeno postojati. Drugim riječima, nemoguće je da se istovremeno dese dva potpuno suprotna događaja. To znači, Zejd se ne može istovremeno i pomaći i ne pomaći. On će se ili pomaći, ili se neće pomaći.]

Ako bi načini djelovanja između ova dva boga bili potpuno isti njihovo neslaganje bi bilo ili moguće ili nemoguće. Ako oni izaberu isti način djelovanja neslaganje je nemoguće. Prema drugom slučaju, to jest ako je neslaganje među njima moguće, onda bi jedan od njih bio nemoćan. A “biti nemoćan” znači “biti stvorenje”, “biti kasnije stvoren”, što je inkompatibilno sa počašću “biti bog”. Nešto što je kasnije stvoreno ne može biti bog (ilah).

2 - Ako pretpostavimo da univerzum ima [haša] dva stvaraoca, jedan od njih bi ili bio, ili ne bi bio, u stanju da uradi sve što zaželi. Ako je jedan od njih dovoljno sposoban da stvori što god želi drugi bog bi bio ništavan, nebitan, višak; a to su sve mane. Jer, onaj ko nije savršen ne može biti stvaralac. Ako bi drugi bog bio dovoljan da uradi što god zaželi onda bi prvi bog bio ništavan.

3 - Ako pretpostavimo da je univerzum haša imao dva stvaraoca, oni bi u svojoj moći djelovanja [na stvorenja] ili trebali ili ne trebali jedan drugoga. Ili, jedan od njih bi trebao drugog, a drugi ne bi trebao prvog.

U prvom slučaju, to jest, ako oba trebaju jedan drugog, oni su oba nesavršeni. Oni imaju mane. Oni nisu bog (ilah). U drugom slučaju, to jest, ako oni ne trebaju jedan drugog, nijedan od njih nije bog (ilah). [Jer svaki od njih je nebitan i suvišan u odnosu na drugog, što je u suprotnosti sa božijim karakterom.] Jer, ilah ili bog mora da bude sveuključujuće biće kog sve svakog momenta, treba. Ne trebati ga, prema tome, ne dolazi u obzir. U trećem slučaju, onaj prvi, koji treba drugog, bi bio nesavršen, što opet znači da je samo drugi bog; stoga, postoji samo jedan bog (ilah).

Kadi Bejdavi rahmetullahi alejh [Abdullah Bejdavi je preselio na ahiret 685./1286. g.n.e.] je rekao: Kada bi po pretpostavci bila dva stvaraoca univerzuma oba boga bi, nad svim neobaveznim bićima (mumkinatom, stvorenja čije postojanje je neobavezno, svejedno je postojala ona ili ne) imala istu moć (kudret). Jer, kudret je preduslov za stvaranje i uništavanje. S druge strane, podložnost nastajanju i nestajanju, to jest nebitnost, je svojstvo ili atribut svih stvorenja. Prema tome, u univerzumu ne bi bilo nijednog bića. Jer, u stvaranju bića ili nijedan od bogova ne bi bio djelotvoran, ili bi jedan bio djelotvoran a drugi nedjelotvoran. Oba slučaja zahtijevaju proces koji se naziva terdžih-i bila muredždžih. [Terdžih-i bila muredždžih znači više voljeti (izabrati) jednu od dvije izvjesne stvari bez ikakvog razloga za to. A to je beskoristan (batil) proces.]

Nemoguće je da dva boga utiču na stvaranje nebitnih [mumkin ili mahluk] stvorenja. Jer, kada na stvaranje ili ne stvaranje neobaveznih stvorenja ne bi bilo uticaja, neobavezna (nebitna) stvorenja ne bi postojala. Kada nema niko da više voli ne bi bilo ništa više voljeno. Drugim riječima, kad ne bi postojao stvaralac ne bi bilo ni stvorenja.

U drugom slučaju, to jest, kada jedan od dva tobožnja boga ima uticaj na stvaranje neobaveznih (nebitnih) stvorenja a drugi nema, pošto je stvaranje neobaveznih stvorenja ovisilo u jednakoj proporciji o svakom stvaraocu, stvaranje koje se desi sa uticajem jednog od dva stvaraoca je potpuni terdžih-i bila muredždžih. A to je batil (beskorisno). Ako bi svaki od dva boga (ilaha) istovremeno uticao, to bi bilo uticanje dvojice neovisnih činilaca na jedno te isto stvorenje, što bi bilo nemoguće. To znači, bilo bi nemoguće da dva boga istovremeno imaju dva kontradiktorna učinka na isto neobavezno (nebitno) stvorenje. A to znači da je događaj u kom, “dva neovisna agenta (boga) utiču na jedno te isto stvorenje i njihov učinak proizvodi rezultat” potpuno suprotan činjenici. Prema tome, nemoguće je da svaki od dva neovisna bića (boga) ima istovremeno uticaj na istu stvar. Dakle, univerzum nije mogao imati dva stvaraoca. [U univerzumu postoji samo Jedan Stvaralac. On je odlučio da stvori univerzum i stvorio ga je. Da On nije odlučio, i da ga nije stvorio, ništa ne bi bilo u postojanju (ništa ne bi postojalo). Sigurno je da postoji Apsolutni Stvaralac svega. Pero ne može pisati samo po sebi. Ono treba posrednika da počne pisati. A taj posrednik je, kao što svako zna, pisac. Isto kao što je nemoguće peru da piše samo po sebi tako je isto nemoguće i da univerzum postoji bez Stvaraoca.]

4 - Ako pretpostavimo da univerzum ima dva stvaraoca i da je jedan od njih želi da Zejd ustane a drugi želi da Zejd sjedne. Zejd će ili ustati ili sjesti. I jedno i drugo je moguće. Ali, kad bi se želje oba boga istovremeno desile Zejd bi morao istovremeno i da stoji i da sjedi. A to značilo da dvije potpuno suprotne stvari budu jedna, što je nemoguće. Kad bi se desilo samo ono što jedan od njih hoće da se desi onda bi onaj drugi bio nesposoban. Bog ne može biti nesposoban. Jer, nesposobnost je specifična samo za one čije je postojanje neobavezno (mumkine) tj. stvorenja. Što se tiče stvorenja, nemoguće je da ona postoje ili da su postojala u ezelu (u vječnoj prošlosti). Kako god je nemoguća vječna nesposobnost tako isto je nemoguće i da bog privremeno postoji (da bude hadis). Jer bogova nesposobnost bi bila moguća samo u slučaju je on izgubio svoju svemoć koju je imao u vječnoj prošlosti (u ezelu). A to bi značilo njegovo gubljenje njegovog vječnog postojanja (njegovog kadimluka, njegove vječnosti). Kada bi bilo nemoguće da drugi bog učini da Zejd sjedne to bi značilo da je jedan od njih nadmašio volju drugog, što bi značilo da je drugi nesposoban. A onaj koji je nesposoban ne može biti bog.

Riječ “fi-hima” u dvadeset drugom ajeti kerimu koji smo gore naveli označava učinak dvojice bogova. A ovo je nedvosmisleno istinit dokaz za činjenicu da ne mogu biti dva boga. Sa’deddin-i Teftazani rahimehullah [preselio na ahiret 792./1389. g.n.e.] je rekao, “Ovaj ajeti kerim je ubjedljiv dokument i dokaz koji će svako jasno shvatiti da ne mogu biti dva boga.”

Kako se iz ovog što smo mi do sada naveli dade shvatiti Allah dželle-šanuhu je Neophodno Biće (Vadžib-ul-vudžud), i Stvaralac svih stvorenja, i jedini onaj koji je vrijedan obožavanja (ma’bud), kome nije niko ni sličan ni ravan. Stari grčki filozofi su, sa ciljem da bi dokazali da je Allah dželle-šanuhu jedan, naveli nekih deset dokaza. Alimi kelama su metodom inni izveli zaključak iz dejstva. S druge strane, hukema (oni koji govore hikmet) je upotrijebila metodu koja se zove limmi (sistem koji analizira stvari mozgom), to jest, oni su uvidjeli, uspoređivanjem efekta i onoga što izaziva taj efekat, da On sve stvara [na arapskom jeziku limmi znači “sa limmi”, to jest, “sa (upitnikom) zašto”. A inni znači “sa inni (kategorički tako)”.]

Stvorenja koja postoje u univerzumu nisu mogla sama po sebi nastati ili nestati. Postoji jedno Biće koje ih stvara i djeluje (utiče) na njih. Pošto postoje svjetovi, i stvorenja u ovim svjetovima, postoji Biće koje stvara ove svjetove i stvorenja u ovim svjetovima. Postojanje stvorenja je dokaz da postoji Stvaralac [a taj Stvaralac je Allah dželle-šanuhu]. Stvorenja u univerzumu imaju atribute. Prema tome, Allah dželle-šanuhu koji ih stvara ima te atribute.

[Sve osim Allaha dželle-šanuhu se zove ma’siva ili alem za što se danas upotrebljava riječ tabiat (priroda). Svi alemi (svjetovi) su (prvobitno) bili nepostojeći. Allah dželle-šanuhu ih je sve kasnije stvorio. Svi alemi su nebitni i odskora. To znači: Oni mogu (a i ne moraju) nastati iz nepostojanja. Oni mogu nestati. Oni su nastali iz nepostojanja. Hadisi šerif koji kaže, “Allah dželle-šanuhu je bio (postojao). Ništa nije bilo (postojalo)”, to izražava.

Jedan drugi dokaz da je univerzum odskora (kasnije nastao) je i podatak da se univerzum stalno mijenja. Sve se mijenja. Nešto što je vječno (kadim) se nikad ne mijenja. Allahova dželle-šanuhu ličnost i Njegovi atributi se nikad ne mijenjaju. Suprotno tome, u materijama se, u univerzumu, stalno dešavaju fizičke promjene. Hemijske reakcije mijenjaju bit i strukturu materija. Mi vidimo da predmeti nestaju i da se mijenjaju u druge predmete. Prema najnovijim pronalascima promjene u atomu i nuklearne reakcije daju da materija i elementi iščeznu i da se pretvore u energiju. Ove promjene u alemima i materijama, i njihov nastanak jednih iz drugih, se nije mogao dešavati beskonačno u prošlost. One su morale imati (svoj) početak, prvi skup materija i elemenata koji su stvoreni iz ničega i iz kojih su one postale.

Još jedan dokaz koji dokazuje da je univerzum neobavezan i nebitan, to jest, da može (a i ne mora) postati iz ničega, je činjenica da je univerzum hadis (odskora). U stvari, mi vidimo da je sve oko nas nastalo iz ništa. To jest, sve stvari nestaju i iz njih nastaju druge stvari. Međutim, prema našem savremenom znanju iz hemije stotinu pet elemenata u hemijskim reakcijama, nikada ne nestaje. Samo se njihova struktura mijenja. Radioakrivne reakcije su pokazale da elementi, pa čak i atomi, prestaju postojati, i da se materija pretvara u energiju. U stvari, njemački fizičar Ajnštajn (Albert Einstein 1375-1955) je i matematički formulisao ovu promjenu.

Ovaj stalni proces promjena u materijama, i njihovo nastajanje jednih iz drugih, ne potiče iz beskonačne prošlosti. Ne može se reći da je uvijek tako bilo i da će uvijek tako biti. Ove promjene imaju svoj početak. Reći da promjene imaju početak znači, reći, da postojanje materija ima početak. To znači, reći, da je sve bilo nepostojeće i da je kasnije iz ništa stvoreno. Da prve materije nisu bile stvorene iz ničega, kada bi njihovo postajanje jednih iz drugih išlo unazad u beskonačnost, danas ne bi ni bilo univerzuma. Jer, nastajanje stvorenja jednih iz drugih, iz vječne prošlosti, zahtijeva da prvo, prije njih, postoje materija a da bi one postojale trebale su postojati materije prije njih. Postojanje kasnijih je ovisno o postojanju ranijih. Ako nema ranijih isto tako nema ni kasnijih. “Vječan” znači “biti bez početka”. Stvorenjevo nastajanje iz ničeg, u beskrajnom početku, znači da prvo stvorenje nije postojalo. A ako prvo stvorenje nije postojalo, onda ni druga stvorenja kasnije ne bi mogla postojati. Kao rezultat svega toga nikad ništa ne bi moglo postojati. Niti bi mogao postojati beskrajani lanac stvorenja od kojih svako stvorenje treba, za svoje postojanje, drugo, sebi prethodno stvorenje. Nijedno od njih ne bi postojalo.

Sama činjenica da univerzum sada postoji pokazuje da on nije uvijek postojao i da je stvoren iz ništa. Mora se vjerovati da je univerzum stvoren iz ništa (iz nepostojanja) i da je današnji univerzum oformljen, od tog prvog stvaranja, uzastopnim lančanim nastankom stvari jednih iz drugih.

Riječ vudžud znači “postojati”. Nasuprot vudžudu je adem. Adem znači “nepostojanje”. Alemi, to jest sve, su, prije nego što su stvoreni, bili u ademu. To znači, oni nisu postojali.

Imaju dvije vrste postojanja (mevdžuda): Jedno je mumkin (neobavezno, nebitno) a drugo je vadžib (obavezno, neophodno). Kada bi samo mumkin postojao, i kada vadžib-ul-vudžud ne bi postojao, ništa ne bi postojalo. Zato što je “biti stvoren iz ničega” promjena, događaj. A prema našem znanju iz fizike, da bi se neki događaj desio na njega treba da utiče neka već postojeća vanjska sila. Prema tome, postojanje (mevdžud) koje je mumkin (neobavezno, nebitno) ne može samo od sebe nastati niti održavati svoje postojanje. Ono će, ako na njega ne djeluje neka vanjska sila, uvijek ostati u nepostojanju; ono ne može nikada postojati. Nešto što ne može samo sebe stvoriti, isto tako ne može stvoriti ni druge. Stvaralac mumkina (onoga što ne mora postojati, što je nebitno) mora da bude vadžib-ul-vudžud (neophodno biće). Postojanje univerzuma pokazuje da postoji Stvaralac koji ga je stvorio iz ničega. Kako vidimo, Allah dželle-šanuhu, koji je vadžib-ul-vudžud, i koji nije ni hadis (odskora, stvoren) ni mumkin (neobavezan), je jedini stvaralac svih nebitnih stvorenja (mumkina).

Mi moramo vjerovati da je Allah dželle-šanuhu vadžib-ul-vudžud, stvarno i jedino biće koje treba obožavati (mabud), i Stvaralac svih stvorenja. Mi moramo sigurno i bez ikakve sumnje vjerovati da je Allah dželle-šanuhu sam sve iz ništa stvorio i na ovom i na budućem svijetu, bez materija, bez vremena, i bez ikakvih prethodnih sličnosti. On je sam i jedini taj koji sve stvara i sve održava u postojanju - svaku materiju, svaki atom, svaku molekulu, svaki element, svako jedinjenje, svaku organsku materiju i ćeliju, svaki život, svaku smrt, svaki događaj, svaku reakciju, moć i energiju, svaki pokret i zakon, svaku dušu, svakog meleka i svako svako živo i neživo biće. On ih, kako god ih je sve stvorio iz ništa u alemima u jednom momentu, isto tako stvara svakog momenta i jedne iz drugih. On će, kada dođe vrijeme za kijamet (smak svijeta) isto tako sve u jednom momentu i uništiti. On je sam Stvaralac, Posjednik, i Vladar svega. Mi moramo vjerovati da Njim niko ne vlada i da Mu niko ne naređuje i da nema niko iznad Njega. Svaka superiornost i svaki atribut savršenstva pripadaju samo Njemu. On nema nijednu manu i nijedan nesavršen atribut. On radi šta hoće. Njegov rad nije sa ciljem da on bude Njemu ili drugima koristan. On ne čini nešto kao protuuslugu za nešto. Pa ipak, Njegovo svako davanje sadrži u sebi hikmete (krajnje mudrosti), koristi, blagodati, i ljubaznosti. On je kadim. To znači, On uvijek postoji. Vadžib-ul-vudžud znači, “Biće čije postojanje nije ovisno ni o kom drugom i ni o čemu drugom i koje vječno (i u prošlosti, i u sadašnjosti, i budućnost) postoji samo o sebi.” Njega nije stvorio neko drugi. Da to nije tako On bi morao biti nebitan i odskora i nečije tuđe stvorenje, što bi poništilo svo naše dosadašnje rezonovanje. Perzijska riječ “Huda” znači “On, koji sam o sebi vječno postoji”, to jest, kadim.

O Allahu dželle-šanuhu se ne može misliti da je ovisan o prolasku vremena, kao dan i noć. Pošto u Allahu dželle-šanuhu nema ni u kom pogledu promjene ne može se reći da je On bio ovakav u prošlosti, i da će biti onakav u budućnosti. Allah dželle-šanuhu ne ulazi ni u šta. On se ne ujedinjuje ni sa čim. Allahu dželle-šanuhu nije niko nasuprot, duplikat, prototip, partner, asistent, i zaštitnik. On nema majku, oca, sina, kćerku, ili ženu. On je uvijek sa svakim prisutan, i On uvijek uključuje (muhit) i vidi sve. On je svakom bliži od njegovog vratne arterije. Ali, kako je On prisutan, kako uključuje, i kako je zajedno sa nama i blizu, je izvan domašaja našeg poimanja i razumijevanja. Njegova blizina se ne može shvatiti znanjem alima, intelektom naučnika, i kešfom i šuhudom evlija kaddesallahu teala esrarehum. (Evlija znači osoba koju Allah dželle-šanuhu voli. Da bi neko bio evlija on mora striktno slijediti šerijat i napredovati na putu tesavvufa. Kada evlija dokuči izvjesni stepen u njegovo srce se počnu uljevati dijelovi suptilnog i neobjašnjivog znanja. Ovi dijelovi informacija se zovu kešf. Šuhud znači gledati srcem.) Ljudski razum ne može shvatiti njihovu unutarnju bit. Allah dželle-šanuhu je jedan u Svom Biću i atributima. Ni u jenom od njih nema promjene.

Mi vidimo (smo svjedoci) da je univerzum u jenom zapanjujućem redu. Svako mladunče ima oblik svoje majke. Dijete čim se rodi plače. Onaj koji tako oblikuje mladunče je jedan. Može li beba plakati ako joj nisu svi organi poredani kako treba? Nauka svake godine pronalazi nove sisteme u odnosima između stvorenja u univerzumu. Onaj ko je stvorio ove sisteme mora da bude Haj (živ), Alim (da zna), Kadir (da je dovoljno moćan), Murid (da želi), Semi’ (da čuje), Basir (da vidi), Mutekellim (da može govoriti) i Halik (stvaralac). Jer, stvari kao što su, smrt, neznanje, nemoć, prisiljenost, gluvoća, sljepoća, i nijemost, su mane, stvari kojih se treba stidjeti. Nemoguće je da onaj, koji je stvorio ovaj univerzum u jednom tako savršenom redu, i koji ga štiti od propasti, ima ovakve manjkave atribute.

Svako stvorenje, od atoma do zvijezda, je stvoreno sa izvjesnim proračunima, zakonima. Ovaj red, zakoni, i veze, koji su do sada otkriveni u fizici, hemiji, astronomiji, i biologiji, su zapanjijući. U stvari, Darvin je rekao, “Kada pomislim na delikatnu strukturu oka ona me toliko zapanji da mi dođe da poludim.” Bi li se ikada atributi mana mogli pripisati Allahu dželle-šanuhu, Stvaraocu ovih svih zakona i delikatnih proračuna koje mi izučavamo na predavanjima na prirodnim i tehničkim naukama?

Štaviše, mi takođe vidimo ove atribute savršenstva i na Njegovim stvorenjima. On ih je takođe stvorio i u Svojim stvorenjima. Da On sam nije imao ove artibute kako bi ih On mogao stvoriti u Svojim stvorenjima? Da On Lično nije imao ove atribute Njegova stvorenja bi bila superiornija od Njega.

Onaj ko je stvorio ove sve aleme ne smije imati nijednu manu i mora imati sve atribute savršenstva. Jer, neko ko ima mana i nedostataka ne može biti Huda, ne može biti Stvaralac.

Ako ostavimo ove dokaze razuma na stranu, ajeti kerimi i hadisi šerifi našeg Poslanika Muhammeda alejhisselama jasno kažu da Allah dželle-šanuhu ima savršene atribute. U njih nije se ne smije sumnjati. Sumnja izaziva nevjerstvo (kufr). Njegovih osam atributa savršenstva se zovu Sifat-i subtijje. To znači, Allah dželle-šanuhu ima osam sifata subtijje. Allah dželle-šanuhu ima sve savršene atribute. U Njegovoj Ličnosti, atributima, i djelima, nema mana, zabune, i promjene.]

Mi smo već (ranije) naveli da je Kur’ani kerim pun ajeti kerima koji nam kažu da je Allah dželle-šanuhu jedan u Svojoj Ličnosti, atributima, i djelima. Značenje prvog ajeti kerima sure Ihlas kaže, “[O Muhammede!] Reci [onima koji te upitaju o Allahu dželle-šanuhu]: Allah je jedan [u Svojoj Ličnosti, atributima i djelima].” (112, 1) Značenje stotinu šezdeset trećeg ajeta sure Bekara kaže, “Tvoj bog (ilah) je Allah, koji je jedan. Nema boga (ilaha) osim Njega. On na ovom svijetu daje svakom blagodati (ni’mete), a na onom svijetu, On će biti milostiv i ljubazan samo prema muslimanima.” (2, 163) Kur’ani kerim je pun ovakvih primjera.

Prema alimima semantičarima (specijalistima u dijelu lingvistike koji proučava značenje, oblike, i grupacije pojedinih riječi) riječi Ehad i Vahid su sinonimi. [Obadvije riječi znače jedan.] Međutim, kada se one malo pobliže osmotre, vidjeće se da se one različito upotrebljavaju. Kada se riječ Ehad upotrijebi, u svakom značenju se misli na Vahid. Ehadijjet, to jest, biti jedan, označava da je jedan nasuprot više po broju. Jedan nije sastavljen iz više dijelova i nije ovisan o vlasništvu u koperaciji - partnerstvu, količini, promjeni, obojenosti, (o tome) da bude svjetliji ili tamniji. [Onaj ko je Ehad (Jedan) nema prototipa ni sličnosti. Ni razum ni osjećaji ne dozvoljavaju Njegovo dijeljenje na komade. Ehad je slobodan i daleko od raznih materija (edžza-i la jete džeza), to jest, nedjeljivih dijelova, sičušnih čvrstih materija, i izgleda (kao slike), i od apstraktnih dijelova kao što su vrste i kategorije. Ehad je jedinstvena osoba kojoj nije niko sličan i koja nema sebi ravnoga i nikoga pored sebe, to jest, Allah dželle-šanuhu. [Jedna druga razlika između riječi Vahid i Ehad je to što Vahid može biti u Ehadu. S druge strane, Ehad ne može nikada biti u Vahidu. Drugim riječima, Ehad je Vahid. Ali, svaki vahid nije ehad. Vahid se upotrebljava u potvrdnom a Ehad u odričnom. Na primjer, “Reejtu radžulen vahiden” (Vidio sam čovjeka), naspram, “ma reejtu ehaden” (Nisam vidio nikog).]

Allah dželle-šanuhu je jako milostiv prema Svojim robovima. Značenje tridesetog ajeta sure Al-i Imran glasi, “... Allah dželle-šanuhu vam naređuje da se plašite Njegove kazne (azaba) i (da je) izbjegavate. Allah džellešanuhu je jako milostiv (merhametli) prema Svojim robovima.” (3, 30) [Naš Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je rekao, “Razmišljajte o Allahovim dželle-šanuhu stvorenjima. Ne razmišljajte o Njegovom Biću (zatu). Jer, vi ne možete cijeniti ili shvatiti Njegovu veličinu.” Nijedan rad ne može shvatiti, razumjeti, svog tvorca. Naš Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je rekao u jednom drugom hadisi šerifu, “Allah dželle-šanuhu je daleko od svega što se zamisli.”]

NIJE MOGAO ODGOVORITI

Back | Index | Next