NIJE MOGAO ODGOVORITI

Back | Index | Next

Osamnaesto poglavlje

_____________

O ČETIRI JEVANĐELJA

Sljedeći tekst je uzet sa početka Abdullahove Abdininove knjige Idah-ul-meram. Ona je izdata u Istanbulu 1288./1871. g.n.e. na turskom jeziku.

Četiri jevanđelja, koja su baza hrišćanstva i koja su sastavni dio Biblije, nisu originalno jevanđelje (Indžil, Sveto Pismo) koji je Allah dželle-šanuhu poslao preko Džebraila (Gabriela) alejhisselam. Ova četiri jevanđelja su istorije koje su, nakon Isaovog alejhisselam uzlaska na nebo, napisala četiri čovjeka. Rečeno je da je jedan od njih jedan od apostola - Matej. On je dvanaest godina nakon Isa alejhisselamovog uzlaska na nebesa, na stalno i ozbiljno molenje prijatelja, napisao svoju knjigu Milad-i-Isa. On je u ovoj knjizi iznijeo ono što je vidio i čuo. Jedan drugi čovjek, Marko, je dvadeset i osam godina kasnije napisao ono što je čuo od apostola. Treći je Luka. On je, da bi ispričao što je čuo, napisao svoju istoriju u Aleksandriji trideset dvije godine kasnije. Četvrt čovjek, Ivan, za kog je rečeno da je bio jedan od apostola, je napisao Isaovu alejhisselama biografiju četrdeset i pet godina poslije Isa alejhisselama.

Jevanđelje (Indžil) koje je Allah dželle-šanuhu poslao je jedna knjiga. Nesumnjiva je istina da ova (originalna) Sveta knjiga u sebi nije imala nijednu kontradiktornu i nesaglasnu riječ. S druge strane, ove četiri knjige su pune paradoksnih laži. U njima svima piše da je Isa alejhisselam ubijen raspećem. Međutim u Kur’ani kerimu piše da je Isa alejhisselam živ uzdignut na nebo i da je, umjesto njega, neko drugi ubijen. Da su ova četiri jevanđelja zaista Allahova dželle-šanuhu Riječ ona ne bi bila u međusobnoj kontradikciji jer Allahova dželle-šanuhu Riječ ne sadrži nijednu paradoksnu izjavu. Ova četiri jevanđelja u sebi sadrže izvještaje koji nemaju ništa sa činjenicama koje je Isa alejhisselam propovijedao. Izvjesna saopštenja su događaji koji su se desili nakon njegovog uzlaska na nebo. To takođe i sveštenici priznaju. Knjige, Kitabul a’lam fi bejan-i mafi-dininnasara minel-bid’i vel-evham koju je napisao Imam-i Kurtubi; Hidajetul hijara fi-edžvibetil jehudi vennasara koju je napisao Ibnul Kajjim-ul-Dževzijje; i Ettahidžil min-harfil Indžil koju je napisao hazreti Salih Su’udi Maliki, citiraju laži koje se nalaze u jevanđeljima i odgovaraju na njih. Takođe je i u knjigama Asami-ul-kutub i Kešf-uz-zunun, koje su napisali Ahmed efendi Taškopru i Hatib Ćelebi, rahmetullahi teala alejhim, data detaljna informacija (o jevanđeljima). Salih je napisao svoju knjigu 942./1535. g.n.e.

[Kurtubi (Ebu Abdullah Muhammed bin Ahmed), jedan alim iz Andaluzije, je preselio na ahiret 671./1272. godine. On je velikan Islama. Ibn Kajjim-i Dževzijje (Ebu Abdullah, Muhammed bin Ebu Bekr Zer’i) je preselio 751./1350. godine.

Danas nigdje ne postoji original Jevanđelja. Nema ga ni kod hrišćana ni kod muslimana. U stvari, većina sveštenika poriče postojanje Jevanđelja. Jevreji su, prema tradiciji, nekako tu knjigu poslije Isa alejhisselamovog uzlaska na nebo zapalili ili uništili. Jevanđelje u to vrijeme nije bilo rasprostranjeno jer je Isa alejhisselamov period poslanstva bio otprilike tri godine. Bilo je malo onih koji su mu vjerovali. Većina njih su bili nepismeni seljaci. Iz ovog razloga, druga kopija Jevanđelja nije mogla biti napisana. Samo je Isa alejhisselam napamet znao Jevanđelje. Mogli bi takođe pretpostaviti i to da su ga hrišćanski sveštenici uništili 325. godine kada su uništili pedeset jevanđelja, misleći da je takođe i ono jedno od lažnih jevanđelja. U to vrijeme je bilo četrdeset do pedeset neslagajućih jevanđelja. Tada su se vodile velike vjerske rasprave koje su uglavnom završavale u bijesnom krvoproliću između pristalica tih jevanđelja. U crkvenim istorijama piše da su, u vrijeme suđenja Ariju, četiri jevanđelja odobrena i da su sva ostala odbačena. Jedan anglikanski sveštenik je istraživao zabranjena jevanđelja. On je jevanđelja koja je našao na preveo engleski jezik i izdao 1236./1280. g.n.e. u Londonu dodavajući im listu jevanđelja koja nije bio u stanju da nađe. Ahmed Farisi ef., vlasnik novinske agencije El-dževaib, je preveo ovu publikaciju na arapski jezik. Našoj knjizi Samsamijje je dodata lista knjiga koje se zovu jevanđelja.

Kršćani vjeruju da su ova četiri jevanđelja i Tevrat i Zebur nebeske objave. Isa alejhisselamov govor u ovim jevanđeljima ima sumnjiv postanak i ne može biti autentičan dokument zato što je on pripovijedanje jedne osobe (haber-i vahid) a ne autentično pripovijedanje (mutevatir). Marko i Luka su, na primjer, bili Pavlovi učenici. Oni nisu nikada ni vidjeli Isa alejhisselama. A Pavle, kako Luka piše u Djelima apostolskim, u devetom poglavlju Biblije (Kitab-i mukaddesa), nije nikad ni vidio Isa alejhisselama već je rekao da mu se, nakon Isa alejhisselamovog uzlaska na nebo, “Isa otkrio s neba”. Mi ne možemo vjerovati ni da je ono, što su oni napisali, nešto što su oni čuli od apostola, pošto oni nisu napisali imena i biografije ljudi od kojih su oni navodno čuli ove priče, već su ih napisali na način kao da su oni (navodno) vidjeli Isa alejhisselama i to od njega čuli. Istoričari svrstavaju ovakve priče kao laži i klevete. Na primjer u dvadeset šestom poglavlju Jevanđelja po Mateju i četrnaestom poglavlju Jevanđelja po Marku piše, da je, u noći kada su jevreji došli da uhapse Isa alejhisselama, jedanaest apostola koji su bili sa njim pobjeglo, i da je to Petar, koji je bio njihov poglavar, posmatrao iz daljine. On je slijedio jevreje koji su vodili Isa alejhisselama sve do kuće glavnog rabina, a onda je, prepadnut događajem pobjegao. Sve četiri jevanđelja pišu u direktnom stilu kako su jevreji uhvatili Isa alejhisselama, i kako su ga tretirali, i kako im je on odgovorio, kao da je onaj, ko to piše, bio očevidac ovih događaja. Očigledno je da su te priče laži i klevete i da su se one morale čuti od jevreja.

Treba istači i to da je “Isa alejhisselam tri dana kasnije proživio u grobu (uskrsnuo) i ispričao događaje koje je preživio. Priče koje su napisane u jevanđeljima nisu jevrejske izmišljotine već Isaova alejhisselam lična saopštenja.” Ovaj argument se može pobiti sljedećim pripovijedanjem, “Jevreji su, dok su zakopavali tijelo osobe koju su ubili raspećem, shvatili da to nije Isa alejhisselam. Oni su, da to i drugi ne bi saznali, potajno otkopali grob i iz njega izvadili tijelo i zakopali ga na neko drugo mjesto, a onda slagali i opanjkali, rekavši, ‘Apostoli su ukrali tijelo iz groba’”. Oni sami priznaju da nije tačan izvještaj koji kaže da je on “proživljen iz groba”. U zadnjem poglavlju Jevanđelja po Marku piše da je Isa alejhisselam ustao (proživio) i da se najprije pokazao Mariji Magdaleni. Ona je otišla da kaže apostolima da je on živ i da ga je vidjela. Oni joj nisu vjerovali. Ivan piše u dvadesetom poglavlju da je čak i Marija pomislila da je onaj koga je ona vidjela baščovan. Ako se tvrdi da je “Isa alejhisselam znao šta će iskusiti, i da je rekao svojim apostolima da će tri dana kasnije uskrsnuti” odgovor bi bio, “Oni onda ne bi sumnjali u Marijine riječi kada im je ona rekla da ga je vidjela. U stvari, oni bi otišli i čekali kod njegovog groba da proživi.”

[Danas svi kršćani vjeruju da su četiri jevanđelja, koja je Duhovno vijeće u Nikeji odobrilo, nebeske knjige. Korijen njihovog vjerovanja je trojstvo koje je napisano u Jevanđelju po Ivanu. Drugim riječima, oni kažu da je Isa alejhisselam ili bog ili božiji sin. Oni kažu, “Jedan, vječni bog, njega puno voli. On čini i stvara sve što on od njega zaželi. Prema tome, mi od njega tražimo sve što nam treba. Mi se sa ovakvom namjerom molimo njemu i idolima koji njega predstavljaju. ‘Bog’ ili ‘(božiji) sin’ znači ‘neko ko je puno voljen’. Kada mi kažemo da je on božiji sin mi mislimo da kažemo da njega bog puno voli.” Oni koji ovako vjeruju se nazivaju ehl-i kitab (kitabije, sljedbenici knjige). Hrišćani koji kažu, “Isa alejhisselam je vječan. On sve stvara iz ništa” su mušrici (idolopoklonici). Oni su svi kafiri (nevjernici) zato što poriču Muhammeda alejhisselam, odnosno, zato što nisu muslimani.]

NIJE MOGAO ODGOVORITI

Back | Index | Next