NIJE MOGAO ODGOVORITI

Back | Index | Next

Drugo poglavlje

_____________

UVOD PRVOM IZDANJU

Hamd i sena pripadaju samo Allahu dželle-šanuhu koji je vadžib-ul vudžud (tj. čije je postojanje jedino neophodno). Sav red i ljepota u vasioni je svjetlo koje možemo vidjeti kao trag i odraz rada Njegove svemoći (kudreta). Njegovo beskrajno znanje (ilm) i svemoć se ogleda na stvarima, ovisno o njihovom različitim osobinama. Sve što postoji je samo kapljica iz okeana Njegovog znanja (ilma) i svemoći (kudreta). On je jedan. On nema druga (šerika, ortaka, partnera). On je Samed. To znači, On je biće kod kojeg sva stvorenja (mahlukat) traže utočište. On je daleko od toga da bi bio nečiji otac ili sin. Značenje (meal) dvadeset trećeg ajeti kerima sure Hašr glasi, “Allah dželle-šanuhu u postojanju kao ilah (bog) nema šerika ni ortaka (tj. druga). On je melik (vladar) čiji mulk (domen) nema granica. On je daleko iznad svih nedostataka. On je daleko iznad svih mana i nemoći. On je sačuvao mu’mine (pravovjerne) od vječnog azaba (patnje). On je nad svima hakim i hafiz. On je u stanju da primijeni Svoj hukm (odluku). [Kada čovjek poželi da nešto učini Allah dželle-šanuhu to stvori ako to i On, takođe, hoće da bude tako. On je sam Halik (Stvaralac). Niko drugi osim Njega ne može ništa stvoriti. Niko se drugi osim Njega ne može nazivati halik (stvaralac). On je pokazao ljudima put spasa koji će im i na ovom i na onom svijetu obezbijediti udobnost (rahatluk) i mir (huzur), i koji će im dati vječnu sreću (se’adet), i naredio im da tako žive. Azamet (veličina) i kibrija (uzvišenost) pripadaju samo Njemu.] Allah dželle-šanuhu je daleko iznad širka i klevete mušrika!.” (59, 23) [Mi smo u našoj knjizi objasnili značenja ajeti kerima riječima, kao što su, “značenje, glasi, znači, kaže” itd. Ove riječi znače, “Prema objašnjenjima učenjaka (alima) tefsira,” zato što je samo Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, mogao razumjeti značenja ajeti kerima.]

Neka je sa ljubavlju, preko časnog groba (kabr-i šerifa), džennetske bašće, upućen salat i selam na najpočašćenijeg Pejgambera zadnjeg vremena (ahiri zemana), Allahovog dželle-šanuhu Resula Muhammeda Mustafu, sallallahu teala alejhi ve sellem. Jer, On je taj Server sallallahu alejhi ve sellem, koji je poslat da sa Kur’ani kerimom izbavi čovječanstvo (alem) iz mraka neznanja (džehaleta) i uspostavi tevhid i iman. Značenje šezdeset četvrtog ajeti kerima sure Al-i Imran, kaže “O Moj Habibu (Najdraži, Miljeniče)! Reci sljedbenicima knjige (ehli kitabijama), jevrejima i hrišćanima! Priznajte riječ koja je ista u svim nebeskim knjigama i sa kojom su svi Resuli složni: ‘Da ne ibadetimo (služimo) ništa drugo osim Allaha dželle-šanuhu i da ništa ne pripisujmo Allahu dželle-šanuhu kao šerika, druga.’” (3, 64) Ovaj ajeti kerim nam kaže da je Resulullahu, sallallahu alejhi ve sellem, naređeno da slijedi istinu u ovom božijem (ilahi) pozivu.

Poklanjamo i upućujemo selame i dove mubarek srcima Njegovog, sallallahu alejhi ve sellem, ala (familije) i časnih drugova (ashaba)! Svaki od njih je zvijezda upute (hidajeta) koja pokazuje put sreće (se’adeta) i Allahovog dželle-šanuhu zadovoljstva (rizaluka). Svaki od njih je žrtvovao i svoj život i imovinu da raširi vjeru islam. Oni su po cijelom svijetu nosili i podučavali kelimu tevhida (riječ “Allah je jedan”). [Kelime-i tevhid je fraza koja na arapskom jeziku glasi, “Ešhedu en la ilahe illallah ve ešhedu enne Muhammeden abduhu ve resuluh.” To znači, “Ja definitivno i potpuno srcem vjerujem i očitujem da ni na zemlji ni na nebesima ne postoji niko drugi osim Allaha dželle-šanuhu da je vrijedan ibadeta (obožavanja i bogosluženja). Samo je Allah dželle-šanuhu hakiki ma’bud (onaj kojeg treba ibadetiti). Ja takođe definitivno i potpuno srcem vjerujem i očitujem da je zat-i ali (uzvišena osoba) Muhammed, sin Abdullaha, Allahov dželle-šanuhu rob i Resul, to jeste, Pejgamber.] Kada pažljivo osmotrimo svemir (kainat), svako, ko ima razuma, vidi da su sva djela i stanja (halovi) u ovoj vasioni u jednom preciznom redu koji je ovisan o nepromjenjivim zakonima. Pametna osoba će odmah zaključiti da mora postojati jedan Halik (Stvaralac), koji je vadžib-ul-vudžud (neophodno biće), koji je to sve stvorio, i koji čuva ove zakone. Prema tome, ovaj mebde-i evvel (prvobitni Stvaralac svega), koji se ne može razumom shvatiti, i koji je apsolutni (mutlak) stvaralac svega, i koji je ezeli (vječan u prošlost) i ebedi (vječan u budučnost), je dženab-i Hakk (tj. Allah dželle-šanuhu). On u Sebi sadrži sva savršenstva (kemalete) i uzvišenosti. On je Ehad, to jest, On je u Svom Biću (zatu), djelima (fi’ilovima) i atriburima (sifatima) jedan. Njemu nije niko sličan.

Allah dželle-šanuhu je jedan. On je ezeli, ebedi, i kadim (tj. vječan). U Njemu nema promjene. Sve drugo na svijetu (alem) - osim Njega - vremenom stari, propada, i mijenja se. Allah dželle-šanuhu je daleko iznad i od svake promjene. On se nikada ne mijenja. Isto kao što se izraz “jedan i jedan su dva” vremenom ne mijenja tako se isto prolaskom vremena ne mijenja ni činjenica da je Allah dželle-šanuhu jedan.

Čovjek, kojeg blagodat (ni’met) razuma razlikuje od drugih stvorenja, je svjestan ovog od momenta njegovog stvaranja na zemlji. Ovo su različite vjere i sekte različito objasnile. Međutim, pošto su ljudski mentalni i intelektualni kapaciteti različiti, svi oni koji istražuju stvaraoca, zamišljaju Ga na osnovu svojoje prirode, naravi, znanja, i moći razumijevanja, i opisuju Ga u skladu sa svojim ličnim razumijevanjem i svojom ćudi. Čovjekov razum, zbog svoje ograničenosti i nesavršenosti, povezuje sve ono što ne razumije i ne zna sa onim što zna. Većina onih koji kažu da su pronašli činjenicu su zaronili u zvjerstva i pokvarenosti kao što su obožavanje vatre (medžusiluk), i idolopoklonstvo, koja su ih odvela u mnogobožtvo i zabludu (širk i dalalet).

Pošto čovjek svojim ograničenim i defektivnim razumom nije u stanju da shvati Apsolutnog Stvaraoca, Allah dželle-šanuhu, najmilostiviji od svih milostivih, je poslao u svakom stoljeću svakom narodu Poslanike. On je tako podučio ljude pravoj istini. Sretnici (sa’idi) koji su vjerovali su bili spašeni. Oni su se usrećili i na ovom i na onom svijetu. Bijednici i nesretnici koji su se protivili i poricali su ostali u tuzi i razočarenju.

Svaki Poslanik je živio u drugoj državi i u drukčijem vremenskom periodu, i bio je poslan narodu sa drukčijim stanjima (hal) i običajima (adetima). Svaki Poslanik je, dok je podučavao Allahovo dželle-šanuhu postojanje i jedinstvenost, izrekao i izvjesna pravila (ahkame) i obrede (ibadete) koji će biti posrednici (vesila) za ljudsku sreću i na ovom i na onom svijetu. Allah dželle-šanuhu je, prema istoričarima, poslao Musaa alejhisselam kao Poslanika otprilike hiljadu šest stotina i pedeset godina (1.650) prije prihvaćenog Isaovog alejhisselam rođendana. Musa alejhisselam je podučio Izraelćane [to jest, Beni Israil, odnosno, Ja’kubove (ili Israilove) sinove] akaid (tj. kako trebaju vjerovati) o Allahu dželle-šanuhu, da postoji, da je jedan, principe vjerovanja ili imana, isto onako kao što su i prethodni Poslanici - kao što su Adem, Nuh, Idris, Ibrahim, Ishak i Ja’kub alejhimusselam - podučavali svoja plemena, u svoje vrijeme. [Ja’kuba alejhisselam su takođe zvali i “Isra’il.”] On je, širenjem propisa o obaveznim obredima (farz ibadetima) i muamelatu (principima društvenih odnosa kao što su kupo-prodaja, iznajmljivanje, interes itd.) pokušao da spriječi Beni Israil da ne obožavaju idole (ne čine širk). Pripadnike Beni Israila su, zato što su skrenuli od osnova vjerovanja koje je Musa alejhisselam podučavao, nakon Musa alejhisselama zahvatile muke (belaji) i meteži. Allah dželle-šanuhu je pripadnicima Beni Israila poslao Isa alejhisselama kao Poslanika. Isa alejhisselam je raširio i podučio tevhid (učenje da je Allah jedan) i druge principe vjerovanja. On je pokušao da povrati zalutali narod na pravi put, i ojača Musaovu alejhisselam vjeru.

Nakon Isaa alejhisselam su i njegovi sljedbenici skrenuli sa puta pravog vjerovanja, isto onako kao što su i Beni Israil prije njih zalutali. Oni su kasnije iz dana u dan pisali knjige koje su nazvali jevanđelja, i knjižice o hrišćanstvu. Kasnije su razni sveštenički savjeti (ruhban džemijjeti), koji su održavani u raznim mjestima, donosili potpuno kontradiktorne odluke. Tako su nastale razne hrišćanske sekte. Oni su svi zaboravili princip tevhida (da je Allah jedan) i Isaovu alejhisselam vjeru i postali idolopoklonici i nevjernici (kafiri). Allah dželle-šanuhu je nakon toga poslao Svog najdražeg, i najuzvišenijeg od svih drugih Poslanika, Poslanika zadnjeg vremena (ahiri zemana), Muhammeda alejhisselam.

Većina vjerskih zapovijedi koje je Musa alejhisselam podučavao su se odnosile na fizička i opipljiva (zahiri) djela dok su se Isaove alejhisselam zapovijedi odnosile na stvari koje su se više ticale srca (batina). Allah dželle-šanuhu je na kraju ovo oboje, i zahir i batin, ujedinio i objavio Muhammedu alejhisselam kao islam, najsavršeniju i najuzvišeniju vjeru, i Kur’an-i kerim, kao Svetu knjigu koji je specifična za njega. Allah dželle-šanuhu je dostavio objavu (ili vahj) našem Pejgamberu preko meleka, kao posrednika (vasite), i izjavio cijelom čovječanstvu da je islam najsavršenija vjera, i da ona u sebi sadrži pored mnogobrojnih savremenih vanjskih (zahiri) i duhovnih (batini) elemenata i izbor vanjskih (zahiri) djela koja su naređena u Musaovoj alejhisselam vjeri, i elemente duhovnosti (batina) koji su naređeni u Isaovoj alejhisselam vjeri.

Iman, to jest osnovni princip vjerovanja da je Allah dželle-šanuhu jedan, nije drukčiji ni u jednoj nebeskoj vjeri. One se sve temelje na principu tevhida (činjenici da je Allah dželle-šanuhu jedan). Jedina razlika među njima je u znanju koje se odnosi na propise i obrede (ibadete). Među njima, sve do dvije stote godine po Isa alejhisselamovom uzlasku na nebesa, nije bilo neslaganja ni kontroverzija po pitanjima principa vjerovanja (akidama) koje se odnosile na Allahovo dželle-šanuhu postojanje i Njegovo jedinstvo. Svi apostoli i njihovi sljedbenici, kao i nasljednici njihovih sljedbenika, su živjeli i umrli vjerujući da je Allah dželle-šanuhu jedan, što je jasno izraženo u Jevanđelju (Indžilu). Nijedan od tri Indžila [Matej, Marko, Luka], koja su prvo napisana, ne sadrži u sebi čak ni jedno jedino slovo o trojstvu (teslisu), odnosno, [današnjem] hrišćanskom vjerovanju u oca, sina, i svetog duha (ruh-ul-kuds). Kasnije se je na grčkom jeziku pojavio i četvrti indžil koji je pripisan Jovanu. Ovaj indžil je iznijeo izvjesne izraze koji su prvobitna teorija grčkog filozofa Platona, koji nagovještavaju uknume [tri osnove]. Pošto se u to vrijeme ravakijjuni i išrakijjuni, sljedbenici dviju grčkih filozofijskih škola, nisu slagali, u aleksandrijskim školama su vodile velike diskusije. [Ravakijjun (stoicizam) je filozofska škola koju je osnovao grčki filozof Zenon 308. godine prije Isa alejhisselama u Ateni. Išrakijjun je škola koju je Pitagora osnovao u šestom stoljeću prije Isa alejhisselama. Mi ćemo kasnije govoriti o ovim filozofijama.] Fanatici, sljedbenici Platona, su htjeli da Jovanov indžil postane popularan. Međutim, pošto u Isa alejhisselamovoj vjeri nema ni jedna jedina riječ koja kaže, haša (Da nas Allah dželle-šanuhu sačuva.), Allah je tri, vjernici, sljedbenici Isa alejhisselamove vjere su to odbacili i žestoko se tome usprotivili. Sljedbenici Isa alejhisselama su se ovako podijelili na dvije grupe, što znači da su između njih izbile mnoge rasprave i ratovi. Za vrijeme Konstantina Prvog, 325. godine, iznički (nicenski) savjet je odbacio tevhid (vjerovanje da je Allah dželle-šanuhu jedan), koji je bio osnovni stub Isa alejhisselamove vjere. Oni su pod opresijom Konstantina Velikog koji je slijedio Platona usvojili vjerovanje u tri uknuma (trojstvo) to jest, Oca, Sina, i Svetog duha (ruh-ul-kuds). Od tog vremena se vjerovanje trojstva počelo nadugo i naširoko širiti. Pravi vjernici (mu’mini), koji su vjerovali Isa alejhisselamovu vjeru su se rasuli. Tako je Isa alejhisselamova vjera napuštena a Platonova filozofija se ponovo pojavila. Pravi vjernici (mu’mini) koji su vjerovali u pravu Isaovu alejhisselam vjeru su se krili i sakrivali. Ovako je iz vjere tevhida (vjerovanja da je Allah jedan) nikla dogma trojstva, koja je postajala sve jača i jača, dok su Isaovi alejhisselam sljedbenici (Nasare), koji su vjerovali da je Allah dželle-šanuhu jedan, bili raspršene naokolo, ekskomunicirani, ubijani, i na kraju bile uništeni trinitarskim crkvama. Uskoro nijedan od njih nije ostao živ.

Istanbulski patrijarh Mihael Kirolarius se 399/1054. g.n.e. pobunio protiv nesnosne opresije zapadne crkve koja je bila ustoličena u Rimu. On je odbio da prihvati vjerovanje da je rimski papa Isa alejhisselamov predstavnik (halifa) i Petrov zastupnik (vekil). [Apostol Petar je prihvaćen kao prvi papa.] On se usprotivio rimskoj crkvi u izvjesnim osnovnim vjerskim pitanjima kao što je život sveštenika u izolaciji od naroda.

Svako novo sveštenićko okupljanje, koje su oni nazvali Savjet ili Vijeće, je donosilo potpuno drukčije odluke. Oni su se odvajali od onih koji se nisu slagali sa njihovim odlukama. Tako su u vjerovanju nastale sedamdeset dvije grupe (firke). Uprkos svemu tome rimska crkva je nastavila da se drži svog ranijeg pravca. U to vrijeme su evropski vladari bili jako neuki i nesvjesni ovih događaja. Oni su vršili razna pljačkanja i nasilja nad svojim podanicima koji su bili kao stado ovaca. Oni su eksploatisali autoritet koji su sveštenici imali nad neukim narodom kako se niko ne bi protivio ovim njihovim pljačkama i ugnjetavanjima. Ispalo je kao da su oni (kraljevi) pod sveštenićkim autoritetom. Sveštenici su - svjesni kraljevskog neznanja, namjere, i slabosti - eksploatisali svoj suverenitet za svoje lične prednosti. Evropa je naizgled bila pod suverenitetom kraljeva, međutim, jedina i neovisna dominacija je pripadala sveštenicima. U stvari, u ranim godinama hrišćanstva, izvršavanje svešteničkih želja i žudnji je bilo ovisno o odobrenju italijanskog kralja. Kasnije se papin autoritet do te mjere pojačao da je ustoličenje i svrgnuće kraljeva s prijestolja bilo jedino moguće u slućaju da su to sveštenici htjeli. Neuki narod toga vremena je bio totalno nesvjestan i zdrobljen pod opresijom njihovih vladara, i nasilja, pohlepe, i grabežljivosti sveštenika. Taj narod je pretrpio razne nedaće i nevolje. On je strpljivo šutio (kao da su to bila Allahova dželle-šanuhu naređenja). Mrak, neznanje, i netrpeljivost, su tako okrenuli cijeli kontinent u ruševine i očaj.

U međuvremenu islamske države su bile pod administracijom koja je bila potpuno suprotna od one u hrišćanskoj Evropi. Arabija, Irak, Iran, Egipat i Turkistan su napredovali pod umejjidskim i abbasidskim halifama u svim oblastima, i duhovno i materijalno. [Muslimani su u to vrijeme bili i u duhovnom i u materijalnom blagostanju.] Muslimani su pod vladavinom andaluzijskog umejjidskog sultana doveli Španiju na visoki položaj i na vrhunac civilizacije. Velika pažnja je posvećena nauci, umjetnosti, trgovini, agrikulturi, i etici. Španija, koja je prije toga bila pod invazijom barbara i zemlja divljaštva, je sada, pod islamskom upravom, bila kao džennetska (rajska) bašča. Evropski biznismeni i industrijalisti se ne mogu nikada odužiti za dug koji duguju islamu. Jer, prva iskra znanja u Evropi je potekla od andaluzijskih muslimana. Oni se trebaju vječno muslimanima zahvaljivati.

Briljantna civilizacija koja se pojavila u Andaluziji se prelila iz Andaluzije i raširila po cijeloj Evropi. Izvjesni talentirani Evropljani su, kada su vidjeli civilizaciju u Andaluziji, preveli knjige islamskih učenjaka na evropske jezike. Zahvaljujući tim knjigama koje su preveli, sakupili, i odštampali, evropljani su se počeli buditi iz sna neukosti. Na kraju se, 923/1517. godine, pojavio jedan njemac, Martin Luther, kao hrišćanski obnovitelj (mudžeddid). Luther se suprotstavio večini nerazumnih principa rimske crkve. [Martin Luther je njemački sveštenik koji je osnovao protestantsku vjeru - jednu hrišćansku sektu. Hrišćani koji slijede papu se nazivaju katolici. Luther je rođen 888/1483. godine. On je umro je 953/1546. On je napisao mnogobrojne knjige. On je bio i papin neprijatelj i neobuzdani neprijatelj islama. Katolici i protestanti su još uvijek u međusobnom neprijateljstvu.] Kasnije se pojavio Kalvin. On se pridružio Lutheru u njegovim protestima, iako se nije složio sa njim u izvjesnim stvarima. Luther i Kalvin su odbili da ibadete (bogosluže, obožavaju) onako kako to preporučuje rimska crkva. Oni su se usprotivili papinoj ideji da je on Petrov zastupnik i Isa alejhisselamov predstavnik. [Apostol Petar je prihvaćen kao prvi papa] Lutherovi i Kalvinovi sljedbenici se zovu protestanti.

Rimska crkva je svojim odvajanjem od istočne crkve već bila izgubila trećinu sljedbenika. A sada je novopojavljeni protestantizam odnijeo još jednu trećinu sljedbenika. Ovo stanje je ogorčilo pape. Oni su pribjegli jednoj užasnoj mjeri. Oni su odlučili, da bi pobijedili, upotrijebe vojnu moć katoličkih kraljeva toga vremena i sabljom pobiju protestante. Ove njihove mjere su imale potpuno suprotan efekat zato što se vjerovanje, i savijest, ne mogu nikada silom promijeniti. One su prouzrokovale da se protestantizam raširi u Engleskoj i Americi. Kada je to rimska crkva vidjela ona je započela s projektom povećavanja broja svojih sljedbenika pokrštavanjem sljedbenika drugih vjera i divljih plemena. Oni su po cijelom svijetu osnovali katoličke škole. Oni su da bi raširili i propagirali katoličku vjeru obrazovali i istrenirali vrlo fanatične sveštenike kao misionare. Oni su ih odašiljali u grupama u druge zemlje, kao što su Amerika, Japan, Kina, Etiopija, i islamske države. Oni su bili u stanju da u zemljama u koje su dolazili prevare pokojeg neznalicu raznim obećanjima, i prednostima. Oni su u neukim zajednicama pobunili kćerke protiv majki i sinove protiv očeva, i izazvali međusobno neprijateljstvo. Oni su u zemljama u kojima su bili stacionirani podizali razne bune i državne udare. Pošto su misionarska zla i podsticanja (fitna i fesad) dosadila vladama i narodu oni su na kraju bili izbacivani iz većine država u kojima su se nalazili. U nekim državama su ih i žešće kažnjavali; bili su pogubljeni. Ovi misionari su, pod izgovorom propagiranja hrišćanstva, nanijeli toliko štete čovječanstvu da su prouzrokovali da sav svijet zamrzi hrišćanstvo. U stvari, kada čitamo u istorijama o, na primjer, Bartolomejskoj noći [kada je 24. Avgusta 1572. godine u Parizu napravljen jedan stravičan pokolj protestanata,] i inkviziciji, i katoličkoj netrpeljivosti i materijalističkim željama, i sprovođenju čuvenih barbarskih mjera i proganjanja koja je sprovodila rimokatolička crkva, nama se diže dlaka od jeze.

Čim je katolička crkva započela s aktivnostima treniranja misionara, u svrhu širenje katoličanstva, i protestanti su se aktivirali. Oni su na raznim mjestima osnovali društva i sakupili ogromni kapital. Oni su [pod vođstvom Ministarstva za kolonije, koje je osnovano u Engleskoj u svrhu iskorjenjivanja islama,] rasuli po cijelom svijetu knjige i misionare koji su podučavali protestantizam. Kako je zabilježeno u knjizi izvještaja, koja je kasnije štampana, Britansko Protestantsko društvo koje se zove Bible House je prevelo Indžil (Bibliju) na dvije stotine različitih jezika. Broj knjiga koje je ovo društvo izdalo do kraja 1287/1872. godine je dostigao skoro 70 miliona. Ovo isto društvo je potrošilo dvije stotine pet hiljada tri stotine i trinaest (205.313) engleskih zlatnika u svrhu širenja protestantizma. [Ovo društvo još uvijek se bavi aktivnostima, uspostavljanjem ambulanata, bolnica, slušaonica, biblioteka, škola, mjesta za zabavu i razonodu kao što su kina i sportske institucije. Oni ulažu izvanredne napore i energiju da one, koji ih posjećuju, privole da postanu protestanti. I katolici se služe istim metodama. Porh toga, oni, u siromašnim zemljama privlače posjetioce hrišćanstvu na taj način što omladini nalaze poslove i hrane ljude.] Ove aktivnosti misionara su otvorile oči Evropljanima, koji više nisu bili slijepi kao prije, i koji su, nakon mnogih doživljaja, shvatili kakvi su ovi misionari podstrekači i kako su opasni. Radi toga, misionari među Evropljanima nisu popularni. Misionari, umjesto da ove knjige koje izdaju reklamiraju među svojim zemljacima-Evropljanima, oni ih šalju [u ogromnim brojevima] besplatno u druge zemlje. Oni nemaju hrabrosti i nisu se nikada usudili da pristupe jednoj od evropskih zemalja, da i ne govorimo o širenju njihove vjere u njoj, osim u slučaju da je ta zemlja pod njihovom zakonodavnom kontrolom. [Katoličkim misionarima nije dozvoljeno da šire katoličanstvo u protestantskim državama. Isto tako ni protestantskim misionarima nije dozvoljeno da šire protestantizam u katoličkim državama.] Čim se za tu njihovu propagandu sazna milicija ih odmah deportuje. Na ove misionare se u svim evropskim državama, ma gdje išli, gleda s prezirom.

Misionari su bili uspješni u eksploatisanju tolerancije koju je Osmanlijska država uvijek pokazivala prema drugim vjerama. Oni su se u zadnjih četrdesetak, pedesetak, godina infiltrilali u države koje su bile pod osmanlijskom upravom. Kada su oni u raznim mjestima osnovali škole, pod izgovorom da obrazovanjem ljudske djece služe čovječanstvu, oni su prevarili izvjesne neznalice. Pošto su protestantske organizacije vrlo bogate one su bile u stanju da daju onim koji su primili protestantizam mjesečne i godišnje plate, zato što su neznalice u svakoj državi nesvjesne i naređenja njihove vjere i njihovih vjerskih dužnosti. Povrh toga, oni su preko svojih ambasada i konsulata pomogli onim koji su ih poslušali i postali protestanti da dobiju visoke položaje u raznim birokratskim ešelonima. Oni su nagovoriti anatolijske i rumeliske (pripadnici evropskog dijela Turske, tračani) pripadnike, stanovnike Osmanlijske države, da se spoje sa njima. Ali, pošto je spajanje ovih ljudi nastalo upotrebom zlata i novca ono nije donijelo željene rezultate. Elhamdulillah (hvala Allahu) oni nisu bili u stanju da obmane nijednog poznatog muslimana [da ga nagovore da postane hrišćanin].

Misionari su sa ciljem da prevare muslimane 1282/1866. godine u Istanbulu objavili Bibliju na turskom jeziku i u nju ubacili sljedeće riječi: “Ova knjiga je prerađena verzija prethodnog izdanja, koje je Ali beg preveo na turski jezik uz pomoć Turabi efendije.” Oni su ovom izjavom nehotice otkrili, eto da tako kažemo, da su nekako uspjeli da prevare neke muslimane. Mi znamo čovjeka koji je za par stotina zlatnika preveo Indžil (Bibliju). Ali se ne zna je li on primio protestantizam. Šta više, uzimajući u obzir da nema niko, ko je poznat pod imenom Ali beg, ko je bio u stanju da uradi ovaj posao, vrlo je moguće da je ovo ime izmišljeno. Jer, da je bio poznat, njegova poznata titula bi bila napisana. Što se tiče Turabi efendije mi se ne čudimo se što im je on pomogao u ovom poslu. Jer, on je živio u Egiptu i bio je oženjen protestantkinjom. Međutim, niko ga nije nikad vidio da voli, ili da odobrava protestantske obrede. Naprotiv, mi ne možemo ni vjerovati da je on promijenio svoju vjeru, s obzirom da je on otkrio sva njihova pogana i odvratna djela. Čak i da je primio protestantizam, Turabi efendija nije bio poznata ličnost koju svako zna. Njega je egipatska vlada poslala kao dječaka u Englesku gdje je on u crkvenoj školi naučio engleski jezik. Ovo nam samo pokazuje da je Turabi efendija bio naklonjen protestantizmu prije nego što je i naučio islam.

Nijedan hrišćanin nam ne može dati nijedan primjer pametnog muslimana koji je prešao na protestantizam, muslimana koji je upoznao islam i bio odgojen u islamskom obrazovanju, i koji je u potpunosti naučio bit islama, i okusio slatki miris kelime-i tevhid (Allah je jedan). Ako mogu, onda trebamo upitati da li je za to bio razlog jedna od stvari, kao što su novac, zaštita, ili položaj. Vrlo je teško, čak i nemoguće, nagovoriti nekoga, ko je rekao, “Allah dželle-šanuhu nema šerika (druga) i niko Mu nije sličan. Ja vjerujem da je On daleko od (da On nema) ovakvih mana,” da povjeruje u dogmu, “Allah je jedan ali su trojica” ili, “Allah je troje ali je jedan”. Moguće je da musliman, koji zna principe vjerovanja (imana) i koji se puno bavi filozofijom, teži filozofskom stanovištu. Međutim nemoguće je da postane hrišćanin. Podle i štetne aktivnosti misionara ne predstavljaju nikakav strah za muslimane zato što je Allah dželle-šanuhu pravi zaštitnik vjere islama. U stvari, kada pomislimo na ovu opasnost ona je po nama samo jedna vrsta omalovažavanja. Ali sveštenici, koji su stacionirani u našoj zemlji su, da bi izvršili dužnosti koje su im u njihovim misionarskim organizacijama dodijelili njihovi predpostavljeni, počeli da pišu i besplatno dijele knjige u kojima pogrešno predstavljaju islam kao, haša, pogrešan, a hrišćanstvo kao višu vjeru (što je u stvari potpuno obratno). Oni uvijek nastoje da izbjegnu istinu i da prikažu nenormalnost kao pravi put. Za muslimane koji imaju znanje je naređenje islama (farz-i kifaje) da opovrgnu misionarske laži i klevete. Njihov pravi cilj je, kao što su to uradili u svim državama, da podignu bunu u islamskoj vjeri, da među bližnjim posiju sjeme razdora, između muža i žene, roditelja i djece, itd. [Ovi ljudi misle da su današnja jevanđelja (indžili) Allahove dželle-šanuhu riječi i da oni slijede naređenja koja se u njima nalaze.] U desetom poglavlju Matejovog jevanđelja, u trideset četvrtom i trideset petom stihu, Isa alejhisselam, haša! (ne dao Allah!), kaže, “Ne mislite da sam ja došao da donesem mir na zemlju! Nisam došao da donese mir već mač.” [Matej 10, 34] “Ja sam došao da rastavim sina od njegova oca, kćerku od njezine majke, i snahu od njezine svekrve.” [ibid. 10, 35] Misionarski sveštenici su, slijedeći ove riječi, zaveli neznalice i nahuškali ih protiv države. Njihov pravi cilj je bio da uz pomoć ovih lukavstava dovedu islam i njegovog zaštitnika Osmanlijsku državu u opasnost. Oni su na ovaj način bacili među hrišćansku manjinu, koja je vodila udoban život pod milošću (merhametom) i zaštitom Osmanlijske države, zrna podbadanja i zlovolje. Nijedna islamska država se nije nikad, od vremena ashaba kiram pa do danas, ni miješala u vjerske poslove nemuslimana niti je ikada povrijedila njihova vjerska osjećanja. Osmanlijska država ne samo da se nije miješala u vjerske obrede nemuslimana, nego je, zato što islam naređuje ovakvu vrstu pomoći i pravde, bila posebno pažljiva da obezbjedi sve moguće pomoći i olakšanja koja su se odnosila na vjerske obrede nemuslimanima koji su živjeli šest stotina godina pod njihovom upravom. Naređenja našeg Poslanika su zapisana u vjerskim knjigama [pogledajte naše druge publikacije na turskom, engleskom, arapskom, perzijskom, i drugim jezicima.] Prema tome, Osmanlijska država je garantovala da niko nikog ne smije zlostavljati ni maltretirati zbog njegovog vjerovanja, bez obzira na njegovu vjersku pripadnost. Biti gost u nečijoj kući, i istovremeno klevetati i gaziti njegov iman [njegova sveta vjerovanja], nema presedana u svjetskim analima. Lažne optužbe koje su neprijatelji islama uputili protiv islama putem destruktivnih riječi, članka, knjiga, [radio i televizijskih emisija, audio i video kaseta], su ovdje bitna činjenica. Mi moramo [odgovariti na] ove laži i klevete i upozoriti javno mnenje na njih, i objelodaniti cijelom svijetu lukavstva na kojim su oni zasnovali svoje publikacije kao istinite. Knjiga, koju sam na turskom jeziku objavio pod naslovom Šems-ul-hakika (Sunce Istine), predivno odgovara na agresiju koju su misionari uputili protiv islama. U njoj su detaljno objašnjene mnoge činjenice o hrišćanstvu, i mnoga pitanja su iznesena na razmatranje. Pa ipak, hrišćanski sveštenici štampaju nove lažljive i pogrešne knjige, kao da nisu nikada ni vidjeli ni ova pitanja ni predivnu knjigu Izhar-ul-hak, koju je Rahmetullah efendija, jedan od velikih indijskih alima, napisao na arapskom jeziku. Ova je knjiga kasnije prevedena na turski jezik. Oni i u ovim svojim novim knjigama ponavljaju svoje iste stare (laži i) klevete. Oni nisu mogli odgovoriti na pitanja koja smo im uputili u knjigama Šems-ul-hakika i Izhar-ul-hak.

Na tri stotine devetnaestoj stranici knjige na perzijskom jeziku Makamat-i ahjar piše, “Fander, protestantski sveštenik, je bio vrlo čuven među hrišćanima. Protestantska misionarska organizacija je poslala Fendera s nekoliko odabranih sveštenika u Indiju. Njihov zadatak je bio da rašire hrišćanstvo. Negdje u (lunarnom) mjesecu Rebi’ ul-ahir, i jedanaestog dana mjeseca Redžeba (jedan drugi lunarni mjesec) 1270/1854. godine, se održala debata između Rahmetullah efendije, velikog alima iz Delhija, i grupe misionara, čije su sudije bili alimi i druge čuvene ličnosti. Fender i njegove kolege su nakon duge diskusije bili potpuno poraženi i ušutkani. Četiri godine kasnije, kada su engleske trupe izvršile invaziju Indije [i podvrgli muslimane i vjerske ljude a naročito sultana užasnom mučenju] Rahmetullah efendija se je iselio u Mekku mukerremu. 1295/1878. godine je došla grupa misionara u Istanbul i počela propagirati hrišćanstvo. Glavni vezir (sadr-i a’zam) Hajruddin paša je pozvao Rahmetullah efendiju u Istanbul. [Hajruddin paša je preselio 1307/1889. godine na ahiret.] Kada su misionari vidjeli Rahmetullah efendiju oni su se prestravili. Pošto mu nisu bili u stanju odgovoriti oni su odlučili da je najbolje da se izgube. Paša je darežljivo nagradio velikog alima islama. On ga je zamolio da napiše kako je opovrgao i do nogu potukao hrišćane. On je šesnaestog Redžeba počeo da piše knjigu na arapskom jeziku koju je nazvao Izhar-ul-hak. On ju je završio do kraja mjeseca Zilhidždže, kada je ponovo otišao u Mekku. Hajruddin paša je dao da se knjiga prevede na turski jezik i obje ih je odštampao. Ove knjige su prevedene na evropske jezike. One su u svakoj su državi štampane i izdavane. Engleske novine su napisale, “Ako se ova knjiga raširi hrišćanstvo će biti na velikom gubitku i šteti.” Halifa svih muslimana, sultan Abdulhamid han II, rahmetullahu alejh, ga je ponovo pozvao (Rahmetullah efendiju) u mjesecu Ramazanu 1304/1890. godine, i dočekao ga je sa velikim poštovanjem (hurmetom) i počastima (ikramom). Rahmetullah efendija je 1308/1890. godine preselio na ahiret u Mekki mukerremi.

Mi sada započinjemo sa Allahovom dželle-šanuhu pomoći sa prevođenjem ove knjige na bosanski jezik. Njen original na turskom jeziku se zove Cevab Veremedi (Diya-ul-kulub). Međutim, mi trebamo dobro znati da je cilj ovog našeg pisanja ove knjige samo opovrgavanje knjiga i brošura koje protestantski misionari izdaju i koje su oni uperili protiv islama. Mi na ovaj način izvršavamo našu dužnost da im se odupremo. Ovi misionari su takođe dojadili i našim sugrađanima, hrišćanima, koji žele da očuvaju svoju vjeru i rahatluk. Oni se slažu sa nama da trebamo odbiti njihovo zlo.

HARPUTLI Ishak efendija

La ilahe illallah, el-melikul hakkul mubin,
Nema boga osim Allaha, pravednog Vladara,
Muhammedun Resulullah, sadikul va’dil emin.
Muhammed, čije su riječi ispravne i koji je pouzdan, je Resulullah.

NIJE MOGAO ODGOVORITI

Back | Index | Next