NIJE MOGAO ODGOVORITI

Back | Index | Next

Treće poglavlje

_____________

DIJA-UL-KULUB
(SVJETLO SRDACA)

Protestantski sveštenici ovako pišu u jednoj od svojih knjižica koje su napisali protiv islama. Oni kažu:

Vrlina (fazilet) i superiornost hrišćanstva se dade zaključiti na osnovu činjenice što se ono zbog svog efekta, koji je u skladu sa svakodnevnim životom i univerzalnom prevlašću, brzo širi među narodom. Allah dželle-šanuhu je poslao hrišćanstvo na zemlju kao pravu vjeru koja je iznad svih drugih. Abolicije, katastrofe, i rasipanja koje su snašle jevreje, su očevidna kazne koju im je Allah dželle-šanuhu dao zbog toga što su poricali hrišćanstvo. Ako se tvrdi da je hrišćanstvo dolaskom islama anulirano, sumnjivo je, je li islam iznad hrišćanstva u živahnosti, životnom stilu, ili moći privlačenja ljudskih srca, i jesu li hrišćani, dolaskom islama, osuđeni na iste užasne katastrofe kakve su bile poslane jevrejima. Hrišćanstvo se tri stotine godina širilo bez pomoći ikakve države. Islam je, s druge strane, prije hidžre preobražen iz vjere u državnu moć. Radi toga, poređenje islama i hrišćanstva po pitanju duhovnih (ruhani) i bestjelesnih (manevi) uticaja, koje oni imaju na ljudsko srce, je težak zadatak. Isa alejhisselam je pozivao narod tri godine u vjeru. Većina ljudi su u ovom vremenskom periodu postali njegovi sljedbenici. On je od njih odabrao dvanaest apostola. On je kasnije je odabrao još sedam ljudi koje je nazvao “Apostolima jevanđelja”. On ih je odaslao po svijetu da izvode narod na pravi put. On je kasnije sakupio još stotinu i dvadeset ljudi. Kako nam apostoli prenose, što je jasno napisano u Pavlovom pismu (epistoli), Isa alejhisselam je četrdeset dana prije svoje smrti razaslao po svijetu još 500 vjernih hrišćana da pozivaju narod u vjeru.

Ova knjižica, koja je izdata u Istanbulu ovako nastavlja:

Prema arapskim istoričarima, kao što su Ibni Ishak, Vakidi, Taberi, Ibni Sa’d, itd., Muhammedovi sallallahu alejhi ve sellem prvi vjernici su bili samo hazreti Hadidža, njegova žena; Zejd bin Harisa, njegov posvojeni sin i rob; Ali bin Ebi Talib, sin njegovog amidže (očevog brata); Ebu Bekr-i Siddik, njegov vjerni drug i prijatelj u pečini; i nekoliko robova koji su se puno okoristili od ovog zadnjeg. Sve do vremena hazreti Omerovog prelaska na islam, to jest do šeste godine bi’seta, broj muslimana koji je prešao na islam je bio pedeset. Po nekim drugim izvještajima se spominje četrdeset do četrdeset pet muškaraca i deset ili jedanaest žena. U stvari, do desete godine bi’seta je broj druge grupe muslimana, koji su se iselili u Abesiniju (Habešistan) zbog progona i neprijateljskih postupaka prema njima od strane mekkanskih mušrika (idolopoklonika), dostigao stotinu i jedan, odnosno, osamdeset i tri muškarca i osamnaest žena. (Bi’set je hazreti Muhammedovo sallallahu alejhi ve sellem oglašavanje da je Allahov dželle-šanuhu Poslanik.) Vakidi piše u svojoj knjizi da su u bitci na Bedru, koja se odigrala devetnaest mjeseci po Hidžri, učestvovala osamdeset i tri muhadžira. Prema tome, Muhammed sallallahu alejhi ve sellem je u trinaest godina prije Hidžre imao samo stotinu vjernika. Zapisano je, opet u istorijama, da su mu se za vrijeme Hidžre pridružila sedamdeset i tri muškarca i dvije žene. Ovi kontrasti nam jasno pokazuju koja vjera ima pozitivniji efekat na srce, islam ili krišćanstvo. Jer, ako uporedimo broj ljudi koji su vjerovali Isa alejhisselama, samo kroz razgovor, bez prisiljavanja ili prisilnog provođenja, i onih koji su pod istim uslovima vjerovali Muhammeda sallallahu alejhi ve sellem mi ćemo vidjeti da, dok je Muhammeda sallallahu alejhi ve sellem vjerovalo stotinu osamdeset ljudi kao rezultat njegovog tebliga (pozivanja) u ovih trinaest godina Isa alejhisselam je u periodu od tri godine imao više od pet stotina vjernika. Kasnije, u odnosu na način širenja, su postojale razlike između islama i hrišćanstva. Razlozi za ove razlike su bile samo u upotrijebljenim metodama i medijima. Prije svega, Muhammedovi alejhisselam sljedbenici (ummet) su bili ratoborni. Pošto su bili pobjednici oni su se nakon rata najednom poboljšali i postali nadaleko poznati. Zaista, islam se nije, kao što je to bio slučaj sa hrišćanstvom, širio zahvaljujući svom moćnom efektu na srca. Rani hrišćani su, s druge strane, izdržali tri stotine godina Persijska [Iranska] proganjanja i mučenja. Iako su bili suočeni sa raznim preprekama njihov broj se tako rapidno povećavao da je već do 313. g.n.e., kada je Konstantin I primio hrišćanstvo, bilo nekoliko miliona hrišćana. Nacije, koje su muslimani pobijedili nisu otvoreno natjerivane da prime islam. Međutim, oni su putem raznih odvraćanja bili lišeni svojih nacionalnih običaja i tradicija. Bilo im je, pored toga što su bili podvrgnuti raznim neprijateljskim tretmanima, zabranjeno da izvršavaju svoje obrede. Oni nisu imali nikakvog drugog načina već da podnose ove smetnje i opresiju. To znači da su oni indirektno bili primorani da prime islam. Na primjer, saopšteno je, da je u doba Omer-ul-Faruka radijallahu anh uništeno više od četiri hiljade crkava. Nije ni čudo da je u haosu tih dana prešlo na islam na hiljade neobrazovanih ljudi, zaljubljenih u ovaj svijet, da bi dobili imovinu, položaj, i zaštitu. Širenje islama je bilo kao dolazak univerzalnog osvajača kao što je bio Aleksandar Veliki. Velika osvajanja muslimana ne pokazuju da je Kur’ani kerim knjiga koju je Allah dželle-šanuhu poslao. U stvari, hrišćani koji su bili pod upravom muslimana nisu cijenili ova sva njihova osvajanja i radove. S druge strane, hrišćanski poziv je imao puno jači uticaj na Perzijance zato što danas u Evropi ne postoji ni najmanje pagansko društvo. Međutim, u muslimanskim zemljama ima puno hrišćana.

Jevreji su, nakon što su odbili hrišćanstvo, bili osuđeni na Allahov dželle-šanuhu gnjev (gadab). Oni su bili istjerani iz njihovih domovina i postali jedna zla nacija koja je bila istjerivana gdje god je dolazila. Jesu li i hrišćani prošli u najmanju ruku isto zato što su odbili islam - da i ne govorimo ništa više? Danas na svijetu ima 150 miliona muslimana. Broj hrišćana je preko 300 miliona. Prava vjera koju je Allah dželle-šanuhu poslao će narediti pravdu (adalet) i savjest (insaf). Ona će uz pomoć savršenog vjerovanja i bogosluženja (ibadeta) pokloniti sreću približavanja Allahu dželle-šanuhu. Ovakva vjera će uzdići svoje vjernike na najvisočije stepene i voditi ih ka materijalnom i duševnom miru. To su nesumnjive činjenice. Da je islam poništio hrišćanstvo islamske države bi trebale biti u pogledu bogatstva i blagostanja superiornije od drugih država. Pogledajmo, Arabija je mjesto rođenja islama. Ona je u vrijeme Muhammeda sallallahu alejhi ve sellem bila pod upravom muslimana. Muslimani su kasnije, u vrijeme ranih halifa, pokorili i vladali mnogim bogatim nacijama svijeta. Pa ipak, stečeno bogatstvo je za kratko vrijeme izgubljeno. Arapi su čak i danas u bijedi. Večina muslimanskih zemalja je opustošena; njihove zemlje su lišene agrikulture. Muslimani koji tamo žive su siromašni, necivilizovani, i daleko od napretka. Njima treba pomoć Evrope u nauci i umjetnosti. U stvari kada im treba inžinjer oni ga dovedu iz Evrope. Navigaciono i vojno obrazovanje, i vježbe, su prepuštene hrišćanskim instruktorima. Oružje koje muslimani koriste u ratu, papir na kojem alimi i sekretarice pišu, većina odjeće koju oblače, i stvari koje upotrebljavaju od mladosti do starosti su napravljene u Evropi. Može li iko poreći činjenicu da su donesene iz Evrope? Čak je i oružje koje muslimani upotrebljavaju doneseno iz Evrope. S druge strane, Evropa je uznapredovala i poboljšala se u pogledu stanovništva, obrazovanja, države i bogatstva. Oni su sagradili prečiste bolnice, uredne škole i sirotišta. Oni sada nastoje da rašire hrišćanstvo na taj način što uspostavljaju bolnice u drugim zemljama i šalju učitelje i knjige. Što se tiče muslimana, zašto se i oni ne trude da pozovu pagane i hrišćane u islam, zašto ne izdaju na milione kopija prijevoda Kur’ani kerima, i zašto ne šalju alime i pozivare (da’vetčije)? Da je dolazak islama ukinuo i hrišćanstvo, i učinio ga nevažećim, bi li stanje bilo ovakvo kakvo je?

[Ibni Ishak je 151/768. godine preselio na ahiret u Bagdadu. Muhammed Vakidi je 207/822. godine preselio na ahiret. Taberi (Ebu Dža’fer Muhammed bin Džerir) je 310/923. godine preselio na ahiret. Ibni Sa’d Muhammed Basri je preselio na ahiret 230. po Hidžri.]

ODGOVOR: Kada rezimiramo teorije koje su iznesene u ovoj knjižici koju su izdali hrišćanski misionari, pretpostavka da je hrišćanstvo vrla (faziletli) i potvrđena vjera i da je uzvišenije od islama se bazira na sljedećim dokazima: Brzom širenju hrišćanstva; Činjenici da su jevreje zahvatile velike katastrofe koje nisu zahvatile hrišćane; Islam se širio sabljom i ratovanjem a hrišćanstvo propovijedanjem, dobročinstvom, i osječanjem samilosti prema ljudima; Ima više hrišćana nego muslimana; Velikoj moći hrišćanskih država; Hrišćani prednjače nad muslimana u industriji, bogatstvu, i napretku; Njihovo nastojanje da pomognu i njihovo naročito obraćanje pažnje toj stvari; Činjenica da u Evropi nema pagana dok u svim islamskim zemljama ima hrišćana i jevreja.

Kao odgovor na njihovu prvu pretpostavku, o “Brzom širenju hrišćanstva”, biće dovoljno da samo citiramo sveštenika Sejla, hrišćanskog istoričara i prevodioca Kur’ani kerima. [George Sale je umro 1149/1736. A.D. On je bio engleski orijentalista. On je 1734. godine preveo Kur’ani kerim na engleski jezik. On je, u uvodu svoga prijevoda, dao detaljne podatke o islamu. To je bio prvi prijevod Kur’ani kerima na jedan evropski jezik.] On, u ovom Prijevodu Kur’ana, koji je izdat 1266/1850. g.n.e., kaže, “Grad Medina munevvera prije Hidžre nije imala nijednu kuću iz koje nisu izlazili muslimani. To znači da je islam već bio ušao u svaku kuću u Medini. Reći da se ‘Islam širio u drugim državama samo sabljom’, je jedna uzaludna i neuka optužba zato što je bilo puno država čiji su stanovnici dobrovoljno primili islam. Oni su, kada su čuli rječitost Kur’ani kerima koja osvaja srca, dobrovoljno postajali muslimani.”

Ima bezbroj događaja koji služe kao primjer za činjenicu da se islam nije širio sabljom. Na primjer, Ebu Zer-i Gifari, njegov brat Unejs i njihova blagoslovljena majka Ummu Zer, radijallahu anhum, su bili među prvim muslimanima. Kasnije je, na poziv Ebu Zer-i Giffarija, pola pripadnika Beni Gifarovog plemena primilo islam. Broj ashaba kiram, radijallahu anhum, koji su se do desete godine po bisetu iselili iz Mekke u Abesiniju je bio 101 - osamdeset tri muškarca i osamnaest žena. Ovaj broj ne uključuje u sebe veliki broj sahaba koji su ostali u Mekki mukerremi. U međuvremenu je dvadeset hrišćana iz Nedžrana primilo islam. Dimad-i Ezdi je postao vjernik prije desete godine po bi’setu. Tufejl ibni Amr radijallahu anh je prije Hidžre postao musliman zajedno sa svojim roditeljima i svim pripadnicima njegovog plemena. U Medini munevveri je, zahvaljujući Mus’abovim bin Umejrovim, radijallahu anh, blagoslovljenim savjetovanjima, pleme Beni Sehl bilo počašćeno da prije Hidžre primi islam. Svi stanovnici Medine muneverre su prije hidžre postali vjernici (primili islam) - osim Amr bin Sabita radijallahu anh. On je postao vjernik poslije Bitke na Uhudu. Čak su i beduini koji su živjeli u selima u blizini Nedžda i Jemena postali muslimani. Poslije Hidžre su Burejdet-ul-Eslemi radijallahu anh i sedamdeset drugih ljudi došli i svi postali muslimani. Nedžaši, Abesinijski vladar, je prije hidžre postao vjernik (primio islam). [Abesinijski vladari se zovu nedžašije. Ime nedžašija, Resulullahovog sallallahu alejhi ve sellem savremenika, je bilo Eshame. On je bio hrišćanin koji je kasnije primio islam. Tako su Ebu Hind, Temim, i Na’im, zajedno sa svom svojom rodbinom, kao i četiri druge poštovane osobe, poslali poklone koji označavaju da vjeruju u Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem, i postali muslimani. U Medini i njenim predgrađima je već, prije Bitke na Bedru, bilo nekoliko hiljada ljudi koji su postali muslimani slušajući pripovijedanja puna milosti i sažaljenja i savjete Allahovog dželle-šanuhu miljenika, našeg efendije, Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem, i Kur’ani kerim koji je, kako svi arapski retoričari priznaju, uvijek punio ljude osječanem poslušnosti i divljenja. U periodu hazreti Isaovog poziva su, prema biblijskim proračunima, bile samo stotinu dvije (102) osobe koje su u njega vjerovale. Prema hrišćanskom vjerovanju, broj onih, koji su imali čast da se pridruže hazreti Isaovoj vjeri kada su vidjeli natprirodne događaje koji su se desili nakon njegove egzekucije, je dostigao samo pet stotina. [Apsolutna istina je da Isa alejhisselam nije ni ubijen ni razapet na krstu. Allah dželle-šanuhu ga je podigao živog na nebesa.]

U knjizi Kisas-i Enbija piše da je broj muslimana, vojnika, koji su osme godine po hidžri pokorili Mekku mukerremu bio dvanaest hiljada, da je u bici kod Tebuka devete godine po hidžri učestvovalo više od trideset hiljada muslimana iz Medine, i da je u (Pejgamberovom) veda (oprosnom) hadždžu, desete godine po hidžri, učestvovalo preko stotinu hiljada muslimana. [Ahmed Dževdet paša, autor knjige Kisas-i Enbija, je preselio na ahiret 1312/1894. g.n.e.]

U svim knjigama piše da je broj ashaba kiram radijallahu anhum edžma’in, koji su bili počašćeni da vjeruju Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem prije nego što je on svojim prisustvom počastio onaj svijet (ahiret), dostigao stotinu dvadeset četiri hiljade (124.000). Musejlemat-ul-kezzab se pojavio nakon što je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem svojim prisustvom počastio ahiret. Prvi halifa Ebu Bekr-i siddik radijallahu anh je poslao preko dvanaest hiljada islamskih vojnika protiv Musejlemat-ul-kezzaba. U ovom Svetom ratu je više od devet stotina hafiza Kur’ana postalo šehid (poginulo mučeničkom smrću). Koliko muslimana, ljudi, i žena, treba da bude pod halifinom upravom da on bude u stanju da pošalje dvanaest hiljada vojnika u Medinu, koja je udaljena nekoliko konaka (dana)? Šta se više i brže širilo - islam ili hrišćanstvo? Pametni ljudi će sami zaključiti!

Tri ili četiri godine nakon Resulullahovog sallallahu alejhi ve sellem prelaska na ahiret drugi halifa Omer-ul-Faruk radijallahu anh je poslao islamsku armiju od četrdeset hiljada muslimana i pokorio cijeli Iran do Indije, Malu Aziju (Anadoliju) do Konje, Siriju, Palestinu, i Egipat. Velika većina stanovnika ovih mjesta je bila očevidac pravde (adaleta) i lijepog moralnog ponašanja (ahlaka) islamske vjere, i tako bila počašćena da primi islam. Onih, koji su ostali privrženi svojoj staroj vjeri, hrišćanstvu, jevrejstvu, i vatropoklonstvu, je bio mali broj. Dakle, kako istoričari jednoglasno izvještavaju, broj muslimana koji su živjeli u islamskim zemljama je za vrlo kratko vrijeme, za desetak godina, dostigao dvadeset ili trideset miliona. Konstantin Prvi je, s druge strane, kako tvrde hrišćanski misionari, primio hrišćanstvo tri stotine godina poslije Isa alejhisselama. Broj hrišćana je u tri stotine godina, uz svu pomoć i pojačanje, dostigao samo šest miliona. Ako uporedimo broj muslimana koji je za deset godina dosegao trideset miliona, i broj hrišćana koji je za tri stotine godina dosegao šest miliona, vidjećemo koja se vjera brže širila.

Njihova tvrdnja da se “Islam širio samo sabljom i ratovima” je jednako neosnovana. Jer, kada je Omer-ul-Faruk radijallahu anh pokorio neko mjesto, on je davao stanovnicima slobodu izbora; ili da postanu muslimani, ili da plačaju taksu, koja se zove džizja, i da ostanu hrišćani. U poređenju sa današnjim novcem najviša džizja je bila pola američkog dolara. Plaćanje ovako male svote novca nije moglo primorati nikoga, ko je bogat, da promijeni svoju vjeru. Imovina, čast, i vjerska sloboda onih, koji su plaćali džizju, su bili na nivou muslimana i svi su bili isto i pravedno tretirani. Da li je moguće naći ikoga ko bi radi jedne ovako mizerne sume novca, koju treba da platiti kao džizju, promijenio vjeru svojih očeva i djedova da bi za uzvrat dobio zaštitu svoje imovine, časti i prava?

[U knjizi na turskom jeziku Herkese Lazim Olan Iman (Iman koji je svakome potreban) piše: Šibli Nu’mani, koji je bio profesor istorije, direktor vijeća Nedvet-ul Ulema u Indiji, i autor dobro poznate knjige El-Intikad je umro 1332/1914. g.n.e. Njegovu knjigu El-Faruk, koja je na urdu jeziku, je prevela na perzijski jezik majka generala Esedullaha Hana, koja je bila sestra afganistanskog padišaha Nadir Šaha. Prijevod je po Nadir Šahovom naređenju izdat 1352/1933. g.n.e. u gradu Lahor u Pakistanu. Na njenoj stotinu osamdesetoj stranici piše, “Ebu Ubejde bin Džerrah, glavni zapovjednik islamske armije, koji je do nogu potukao velike armije vizantinskog (grčkog) cara Herakliusa i pokorio grad, je naredio telalu (javnom objavljivaču) da objavi vizantinskom narodu naredbe halife Omera radijallahu anh. [Heraklius je umro 20/641. g.n.e.] On je, kada je pokorio grad Humus u Siriji, rekao, ‘O Vizantinci! Mi smo sa Allahovom pomoći i izvršenjem naređenja našeg halife Omera takođe zauzeli i ovaj grad. Slobodni ste da trgujete i ibadetite. Vašu imovinu, živote, i čednost (obraz) ne smije niko taći. Pravda islama će i vas podjednako obuhvatiti. Takođe će se paziti i na vaša prava. Mi ćemo i vas zaštititi od vanjskih neprijatelja isto kao što štitimo i sve muslimane. Mi od vas tražimo da, za uzvrat, za ovu našu službu platite jednom godišnje harač, kao što muslimani plaćaju zekat i ušr. Allah dželle-šanuhu nam naređuje da da vas služimo i da od vas uzimamo harač.’ [Harač ili džizja iznosi četrdeset grama srebra od siromaha, osamdeset grama od onih sa osrednjim primanjima i stotinu šezdeset grama od bogataša, ili ekvivalentnu vrijednost u imovini. Džizji ne podliježu žene, djeca, bolesnici, siromašni, starci, i vjerski ljudi.] Humuski Grci (Vizantinci) su voljno davali svoj harač Habibu bin Muslimu, načelniku Bejt-ul-mala. Kada su došli obavještajni podaci da grčki car Heraklius u svojoj državi regrutuje vojnike i da se priprema za ogromnu krstašku kampanju protiv Antioka (Antakje) odlučeno je da se humuska armija mora pridružiti snagama u Jermuku. Ebu Ubejde radijallahu anh je naredio svojim činovnicima da objave ovu njegovu izjavu: ‘O hrišćani! Obećao sam vam da ću vas vjerno služiti i štititi. Od vas sam za to uzimao harač. Ali, ja sada moram da po halifinom naređenju idem da pomognem mojoj braći koji idu u sveti rat protiv Herakliusa. Ja se neću moći pridržavati mojih obećanja. Zato, sada, uzmite svi svoj harač nazad iz Bejt-ul-mala! Vaša imena i svote koje ste platili su registrovane u našim knjigama.’ Isto se desilo i u skoro svim drugim gradovima Sirije. Kada su hrišćani vidjeli ovu pravdu i šefkat (samilost, sažaljenje) muslimana oni su se oduševljavali što su bili spašeni od zuluma i opresije vizantinskih (grčkih) imperatora pod kojim su godinama patili i stenjali. Oni su plakali od radosti. Većina njih je dobrovoljno primila islam. Oni su se dobrovoljno ponudili da špijuniraju za islamsku armiju. Ebu Ubejde radijallahu anh je bio svaki dan informisan o kretanju Herakliusove vojske. Ovi vizantinski špijuni su bili od neopisive pomoći u velikoj jermučkoj pobjedi. Uspostavljanje i širenje islamskih država se nije nikad temeljilo na agresiji i ubijanju. Najveća i najbitnija moć koja je održavala i oživljavala ove države je bila moć imana, pravde, korektnosti, i samopožrtvovanja.”]

Rusi su u Kazanu, Uzbekistanu, Krimu, Dagistanu, i Turkistanu, koje su već stotinu godina okupirali, od svakog pojedinačnog muslimana godišnje uzimali po jedan zlatnik, od najmanje djece pa do najstarijih ljudi. Koliko je muslimana za ovo svo vrijeme u Rusiji prešlo na hrišćanstvo usprkos svega ovog, i još po vrhu raznih tlačenja, i opresija kao što su obavezna vojna obaveza, zabrana upotrebe turskog jezika u školama, i prisilno učenja ruskog jezika? U stvari, kao rezultat mirovnog sporazuma koji je sklopljen nakon Krimskog rata, hrišćanima, koji su ostali u Osmanlijskoj državi, je bilo dozvoljeno da se isele u Rusiju kao što je bilo dozvoljeno i muslimanima, koji su se nalazili u Rusiji, da mogu vratiti na otomansku teritoriju. Više od dva miliona muslimana se iselilo iz Rusije u Osmanlijsku državu. S druge strane, iako su Rusi obećali platiti svakom hrišćaninu koji se tamo useli dvadeset rublji kao nadoknadu za putničke troškove, hrišćani, koji su navikli da žive u udobnosti i miru u Osmanlijskoj državi, se nisu dali prevariti ovim ruskim obećanjem. Oni nisu zamijenili islamsko poklanjanje prava i slobode za odlazak tamo.

Riječi, “Hazret-i Omer radijallahu anh je porušio četiri hiljade crkava” je očigledna kleveta koja je potpuno suprotna svim stvarnim istorijskim činjenicama. Prema hrišćanskim istoričarima, kada je Omer radijallahu anh pokorio Jerusalem (Kudus) hrišćani su rekli hazreti Omeru, “Izaberi koju hoćeš crkvu da vam bude templ (ma’bed)”. Omer radijallahu anh je ovo ljutito odbio. On je svoj prvi namaz klanjao napolju, a ne u crkvi. On je naredio da se očisti mjesto koje se zvalo Hejkel-i mukaddes [Bejt-i mukaddes mahalli], koje je dugo vremena bilo gomila smeća, i na njemu sagradio predivnu džamiju.

Sljedeće pismo koje je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem napisao jasno pokazuje način kako muslimani moraju postupati u svojim poslovnim kontaktima sa hrišćanima i jevrejima. Original ovoga pisma se nalazi na tridesetoj stranici prvog toma prvog izdanja Feridun begove knjige Medžmu’a-i Munšeat-us-salatin. Prijevod tog pisma glasi:

Ova povelja je napisana kao obavijest o obećanju koje je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, sin Abdullaha, dao svim hrišćanima. Dženab-i Hakk je dao vesele vijesti da ga je poslao kao Svoju milost (rahmet), da upozori ljude na Allahov dželle-šanuhu azab (kaznu na ahiretu) i učinio ga je čuvarom amaneta koji je povjeren čovječanstvu. Ovaj, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je naredio da se ova povelja zapiše, da dokumentuje obećanje koje on daje svim nemuslimanima. Ako iko uradi suprotno ovom obećanju, bez obzira bio on sultan, ili neko drugi, on ustaje protiv Dženab-i Hakka i ismijava Njegovu vjeru i prema tome zaslužuje Dženab-i Hakkovo prokletstvo. Ako jedan od hrišćanskih sveštenika ili neki turist (njihov istovjernik) posti, sa ciljem da ibadeti, na planini, u dolini, u pustinji, na zeleni, na niskim predjelima, ili u pijesku, ja im, u moje ime, i u ime mojih prijatelja i poznanika i svih mojih sljedbenika, ukidam sa njih svaku vrstu obaveze. Oni su pod mojom zaštitom. Ja ih oslobađam svih taksi koje trebaju plaćati, kao zahtjev sporazuma koji smo napravili s drugim hrišćanima. Oni ne moraju plaćati džiziju i harač ili ih mogu platiti koliko žele. Nemojte ih natjerivati i ugnjetavati. Nemojte skidati njihove vjerske vođe sa položaja. Nemojte ih istjerivati iz njihovih hramova. Nemojte im zabranjivati da putuju. Nemojte im uništavati nijedan dio njihovih manastira i crkava. Nemojte konfiskovati, i upotrebljavati u džamijama, stvari iz njihovih crkava. Ko god se usprotivi ovim odredbama, usprotivio se je zapovijestima Allaha dželle-šanuhu i Njegovog Pejgambera, i biće grešan. Isto tako se ne smiju ni nametati danci i takse (kao džizija i garamet [džeza]) onim koji ne trguju već su stalno zauzeti ibadetom (bogosluženjem) bez obzira gdje bili. Ja držim njihov dug na moru i na kopnu, na Zapadu i na Istoku. Oni su pod mojom zaštitom. Ja im dajem eman (garanciju). Isto tako se ne smije uzimati harač i ušr (porez) od plodova onih koji žive u planinama i koji su zauzeti bogosluženjem. Od njihovih žetvi ne smijete uzimati dio za Bejt-ul-mal [Državnu blagajnu]. Jer, njihova obrada zemlje nije namjenjena za profit već samo za život. Ako vam trebaju ljudi za džihad ne uzimajte ih od njih. Ako je potrebno (od njih) uzeti džiziju nemojte uzimati više od dvanaest dirhema (grama) godišnje, bez obzira koliko su bogati i koliko imaju imovine. Ne smijete im nametati nevolje i terete. Ako trebate da s njima pregovarate trebate ih tretirati s merhametom, dobročinstvom, i ljubaznošću. Uvijek ih držite pod okriljem svog merhameta (milosrđa) i šefkata (ljubaznosti). Isto tako ne smijete loše tretirati ni hrišćanke koje su udate za muslimane gdje god se one nalazile. Ne zabranjujte im odlazak u crkvu, da se mole, onako kako to njihova vjera propisuje. Ko god ne posluša i učini suprotno ovoj Allahovoj dželle-šanuhu zapovijedi smatraće se da je ustao protiv zapovijedi Dženab-i Hakka i Njegovog Pejgambera, sallallahu alejhi ve sellem. Treba im pomoći kada popravljaju njihove crkve. Ovo obećanje će ostati na snazi, i nepromijenjeno, do kraja svijeta, i nikom nije dozvoljeno da radi u suprotnosti sa njim.

Ali radijallahu teala anh je zapisao ovaj sporazum (ahdnamu) u gradu Medini, u Mesdžid-i se’adetu, druge godine po Hidžretu, trećeg dana mjeseca Muharema. Na njemu su sljedeći potpisi:

Muhammed bin Abdullah Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem.
Ebu Bekr bin Ebi-Kuhafe
Omer bin Hattab
Osman bin Affan
Ali bin Ebi Talib
Ebu Hurejre
Abdullah bin Mes’ud
Abbas bin Abdulmuttalib
Fadl bin Abbas
Zubejr bin Avvam
Talha bin Abdullah
Sa’d bin Mu’az
Sa’d bin Ubade
Sabit bin Kajs
Zejd bin Sabit
Haris bin Sabit
Abdullah bin Omer
Ammar bin Jasir, radijallahu teala anhum edžma’in.

[Kako vidimo, naš uzvišeni Pejgamber sallallahu alejhi ve sellem je naredio da se pripadnici drugih vjera moraju tretirati sa najvišim stepenom merhameta (milosrđa) i šefketa (ljubaznosti) i da se hrišćanske crkve ne smiju ni štetiti ni rušiti.]

Sada ćemo navesti prijevod Emana (Garancije) koji je je Omer radijallahu anh dao stanovnicima Jerusalema.

“Ovo pismo je pismo garancije koju je vođa muslimana Abdullah Omer radijallahu teala anh dao stanovnicima Ilje (Jerusalema). Ovo pismo se odnosi na njihovu imovinu, život, crkve, djecu, bolesne i zdrave, i na sve druge nacije. Ono glasi:

“Muslimani ne smiju ulaziti u njihove crkve i ne smiju paliti i štetiti ni njihove crkve ni dijelove njihovih crkava, ne smiju prisvajati ni najmanji dio njihove imovine, ne smiju ih prisiljavati da postanu muslimani ili da promjene način obožavanja ili vjeru. Nijedan musliman im ne smije nanijeti ni najmanju štetu. Ako oni, po svojoj želji, žele da napuste svoju državu njima će njihovi životi, imovina i čast biti zagarantovani do momenta kada tamo stignu. Ako oni žele da ostanu ovdje oni će biti u potpunoj sigurnosti. Ali, oni će, isto kao i stanovnici Jerusalema, platiti harač [porez, džizju]. Ako neki od starosjedilaca Jerusalema i Vizantije žele da napuste to mjesto, zajedno sa svojim familijama i imovinom koju mogu sa sobom ponijeti, i isprazne svoje crkve i druga mjesta ibadeta (molitvi), njihovi životi, crkve, putni troškovi, i imovina, će biti zagarantovani sve dok ne dođu do svog odredišta. Starosjedioci nemaju takse do žetve bez obzira ostali oni ovdje ili otišli na neko drugo mjesto.

Ovdje su napisana naređenja Allaha azimuššana i Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem i obećanje svih islamskih halifa i muslimana.”

Potpis:
Halifa muslimana Omer bin Hattab

Svjedoci:
Halid bin Velid
Abdurrahman bin Avf
Amr ibnil’As
Mu’avija bin Ebi Sufjan

Omer radijallahu anh je svojom prisutnošću počastio opsadu Jerusalema. Hrišćani su prihvatili da plaćaju harač i živjeli su pod zaštitom muslimana. [Oni su lično Omeru radijallahu anh predali ključeve Jerusalema.] Oni su se ovako oslobodili od teških dažbina, zlostavljanja, mučenja, opresije, i zla (zuluma) svoje države Vizantije. Oni su uskoro vidjeli pravdu i merhamet (milosrđe) muslimana na koje su prethodno gledali kao na neprijatelje. Oni su vidjeli da islam naređuje dobrotu i ljepotu i da upućuje ljude sreći koja se odnosi i na ovaj i na onaj svijet. Oni su u velikim grupama, veličine mahale (gradska četvrti), bez ikakve prisile i straha primili islam. Vi možete sada predpostaviti koliko je mnoštvo ljudi, koji su, u svim drugim mjestima, postali muslimani.

Islam se za deset godina raširio nadugo i naširoko. Broj muslimana je došao na milione. Ovo se nikada ne bi moglo izvesti silom, i strahom od sablje. Naprotiv, ovo se bazira na činjenicama kao što su, bitne osobine islama, pravda, poštivanje ljudskih prava, objava Kur’ani kerima kao Allahove dželle-šanuhu najveće mudžize (natprirodne pojave) sa svojom superiornošću nad drugim nebeskim knjigama.

Na šezdeset sedmoj stranici trećeg toma Taberijeve Istorije piše, “Za vrijeme Omerovog radijallahu anh hilafeta, Musenna bin Harise radijallahu anh, jedan od ashaba kiram, je bio poslat u Iran kao vrhovni komandant islamske armije. Kada je on došao u mjesto koje se zove Buvejd, gdje je trebao ratovati protiv iranske armije, islamska vojska je bila brojčano manja i nedovoljno naoružana, zato što su, u prethodnim bitkama, mnogi islamski vojnici postali šehidi. Iranska vojska je je imala slonove i bila je mnogobrojna. Musenna radijallahu anh je zamolio hrišćane koji su živjeli u blizini za pomoć. Oni su dobrovoljno rekli da će pomoći. U stvari, jedan od njih, mladić koji se zvao Hamus, je rekao, ‘Pokažite mi komandanta iranske vojske.’ Kada su mu pokazali iranskog komandanta Mihrana on ga je napao i odapeo svoju strijelu u njega. Strijela se je probila Mihranov stomak i stršila iz njegovih leđa. On je pao mrtav na zemlju. Iranska vojska se je razbježala.” [Muhammed Taberi je 310/923. g.n.e. preselio na ahiret u Bagdadu.] Kako vidimo, iz ovog primjera se dade zaključiti da hrišćani koji su živjeli u tom periodu, nisu nikada mrzili muslimane, jer oni nisu nikada bili neprijateljski tretirani i prisiljavani. Oni, ne samo da nisu mrzili muslimane, nego su sa njima bili zadovoljni. Oni su pomagali muslimanima bez ikakve mjesečne plate i naknade. Oni su čak, ovako radeći, polagali i svoje živote. Hrišćani su se često pridruživali muslimanima u borbi protiv drugih hrišćana, istovjernika. Primjeri ovakvih slučajeva su se desili u mnogim ratovima između Osmanlijske države i Vizantijskog carstva. Oni koji izučavaju istoriju dobro znaju ove činjenice.

Još jedna tvrdnja, koju protestanti upotrebljavaju sa ciljem da dokažu da je hrišćanstvo više od islama, glasi: “Kada se hrišćanstvo pojavilo jevreji su se aktivirali protiv njega i progonili one koji su primili Isa alejhisselamovu vjeru. Jevreje su radi toga snašle užasne katastrofe. Oni su bili raspršeni i ponižavani. Njima je uskraćeno zadovoljstvo da imaju naciju. Hrišćani, iako su od početka islama napadali muslimane, nisu prepatili ovakve užasne katastrofe.

Ova njihova tvrdnja nema veze sa stvarnim činjenicama. Katastrofe nisu zahvatile jevreje samo nakon dolaska hrišćanstva. Kako piše u Starom Zavjetu, i u istorijama, jevreji su takođe imali, svakodnevno, raznih belaja, i prije Isa alejhisselamovog poslanstva (bi’seta). Oni su od vremena Jusufa do vremena Musaa, alejhimesselam, bili zarobljenici egipatskih cigana - idolopoklonika. Oni su ih, sve dok ih Musa alejhisselam nije izbavio od ove ciganske opresije, na razne načine vrijeđali. Oni su u vrijeme Davuda i Sulejmana alejhimesselam bili podvrgavani svakakvim belajima i rasulima koja su ih opet raštrkala, i nanijela im bol i patnju. Na primjer, Buhtunnasar II, asirijski vladar je pokorio Jerusalim (Kudus-i šerif). On je nad njima izvršio veliki genocid. On je poklao na hiljade jevreja. On je zarobio i odveo jevreje koji su preživjeli, zajedno sa nekim Pejgamberima Beni Israila, u Vaviloniju. U vrijeme ovih nereda su sve kopije Tevrata bile poderane. Nijedna kopija nije ostala čitava. Svako zna o zločinima koje su Asirci počinili nad jevrejima, kao i broj jevreja koji su bili poklani u vrijeme Makkabejskih buna. [Makkabej (Juda) je bilo ime vođe jevrejske vojske, koji je ustao protiv politike Antioka IV, “Epifanesa”, Selucidskog kralja, zato što je on prevodio jevreje u paganstvo. On je pobijedio Antiokovu armiju i zauzeo Jerusalim koji je kasnije izgubio. Međutim, on je jevrejima izvojevao vjersku slobodu. U ovim ratovima je puno jevreja pogubljeno.] Na kraju, sedamdeset godina prije Isa alejhisselamovog dolaska, Pompej, čuveni rimski general, je zauzeo Palestinu i nad njom uspostavio svoju kontrolu. Sve ove nedaće koje su zahvatile jevreje su im se desile zato što su oni poricali i ubili većinu Poslanika. U istorijskim knjigama je jasno zapisano da su im se ove katastrofe i belaji desili prije hazreti Isaovog poslanstva (bi’seta).

Kada je rimski imperator Titus ušao u Jerusalim, sedamdeset godina nakon Isa alejhisselamovog uzlaska na nebesa, on je poklao sve jevreje i spalio Jerusalim. Oni koji hoće da saznaju razlog trebaju da otvore knjige istorija. Sramotna i bijedna situacija u koju su oni zapali nakon Isa alejhisselama je bila lokalna, a ne univerzalna. U vrijeme Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem vladari izvjesnih utvrđenja, kao što je Hajber, koji je smješten između Medine-i munevvere i Damaska, su bili jevreji, na primjer, Ka’b bin Ešref, Merhab, i Isma’il [Semauel]. Kada su se oni ponijeli neprijateljski i izdajnički prema našem efendiji, zadnjem i najvišem Resulullahu, na njih je pao Allahov dželle-šanuhu gnjev (gadab-i ilahi). Značenje šezdeset prvog ajeta sure Bekara glasi, “Data im je bijeda i poniženje.” (2, 61) Oni su, kako je navedeno u ovom ajeti kerimu, potpuno rasuti. Oni nikada neće bili u stanju da osnuju formalnu državu.

Dolaze li vjernicima pogrešnih vjera belaji kada Allahu dželle-šanuhu pošalje novu vjeru? Kada bi to bio slučaj onda bi obožavatelji vatre (medžusije), koji su bili slabiji ali mnogobrojniji, trebali biti potpuno uništeni uzastopnim katastrofama u toku nekoliko hiljada godina, za vrijeme kojih su Beni Israil živjeli po Musa alejhisselamovoj vjeri. Međutim, narodi Kine, Indije, Turkistana, i Amerike, nastavljaju da žive kako su i do sada živjeli. [Oni, suprotno tvrdnji protestanata, nemaju nikakvih katastrofa.]

Još jedan podatak, koji protestanti iznose kao dokaz da dokažu ispravnost hrišćanstva, je, “da ima više hrišćana”. Ali, ni ova izjava, takođe, nije nikakav dokaz. Iako statistički podaci, koji su objavljeni u Evropi pokazuju da je populacija hrišćana veća, ovi podaci su kontradiktorni. Statistički podaci koji se odnose na broj hrišćana su drukčiji i razlikuju se na milione. Pošto u to vrijeme nisu postojali precizni naučni radovi koji bi ispitali kojoj vjeri pripadaju razni narodi koji žive u raznim djelovima Azije i Afrike. Takozvani “statističari” su registrovali stanovnike ovih mjesta nagađajući, što se samo temeljilo na dimenzionalnom poređenju ovih mjesta. U stvari, u geografiji, koja je napisana u Egiptu a koju je preveo Egipćanin Sejjid Rufaa, piše da se pretpostavlja da je broj ljudi na svijetu devet stotina miliona, i da pola stanovnika pripada medžusijama, od kojih pola pripada paganima, a pola muslimanima, hrišćanima, i jevrejima, i da svaka grupa sačinjava jednu trećinu od te polovine. Ovakav proračun je nagađanje i on se ne može uzeti kao dokaz. Pored toga, čak i ako bi rekli da hrišćani sačinjavaju većinu, to nam ne pokazuje da je hrišćanstvo ispravna vjera. Jer, kad bi se za istinitost vjere uzimale kvantitativne prednosti kao dokaz, onda bi paganstvo i obožavanje vatre trebale da budu ispravne vjere. Danas na svijetu i broj vatropoklonika (medžusija) i broj idolopoklonika (pagana) nadmašuje broj hrišćana.

U roku od tri stotine godina nakon uzlaska Isa alejhisselama na nebesa jevreji su u više navrata poklali stanovnike Nazareta. Oni su poderali i popalili knjige i pamflete koje su Nazarećani smatrali svetim. Oni su svakodnevnim povečavanjem broja uvreda proganjali Nazarećane nad kojim su vladali. Ako uzmemo dokaz koji su hrišćani iznijeli - a koji se temelji na pretpostavci da je broj hrišćana veći - hrišćanstvo bi moralo biti neispravno a idolopoklonstvo ispravno.

Još jedan podatak koji protestanti iznose kao dokaz za svoju tvrdnju da je hrišćanstvo više od islama je to da su, “hrišćani napredniji u nauci i tehnici”.

I ovaj se “dokaz” takođe treba pažljivo prostudirati. Naučna, tehnološka, i industrijska poboljšanja u Evropi su započela tek samo prije tri stotine godina. Evropljani su sve do 900/1494. g.n.e. živjeli u prljavštini, životom divljaka i neznalica. Ovo je jedan jasan podatak koji svako zna. Dok su Evropljani živjeli u jednom ovakvom stanju, muslimani, koji su živjeli u Hidžazu, Egiptu, i Andaluziji [Španija], su u to vrijeme došli na vrhunac industrije i tehnologije toga vremena. U stvari, osnove zakona, koji se upotrebljavaju i važe u današnjoj Evropi, su uzete iz knjiga, koje su napisali učenjaci (alimi) islama, koje su pronađene u bibliotekama Španije i Egipta. U knjigama istorija je zapisano da je čak i papa toga vremena, Silvestre II, učio od professora - muslimana. Rimski brojevi koji su se u to vrijeme upotrebljavali u Evropi nisu bili podesni za matematičke proračune, koji su bili temelj svih nauka. Kada su oni vidjeli, dok su se školovali u muslimanskim školama, da se ti procesi mogu lako izvesti sa arapskim brojevima oni su počeli upotrebljavati ove brojeve. To je bio jedan od razloga za njihov uspjeh. Kada se ove sve činjenice upoznaju vidi se kakav one imaju efekat na vjerska i naučna poboljšanja, što opet dokazuje prednost muslimana, a ne hrišćana. Nijedan od četiri postojeća jevanđelja u sebi ne sadrži medije civilizacije kao što su internacionalni zakon, umjetnost, trgovina, i agrikultura. Nasuprot, ove stvari su oštro zabranjene. Islam, suprotno tome, naređuje nauku, umjetnost, trgovinu, agrikulturu, i pravdu. Pošto su sve islamske države upravljane po ovim bitnim principima one su uvijek bile jedine civilizovane, i najuspješnije države na svijetu. [Hrišćani su u žudnji da se dočepaju bogatstava islamskih zemalja organizovali krstaške ekspedicije koje su dolazile, kao valovi, jedna za drugom. Pravi cilj krstaških ratova je bio ne samo širenje hrišćanstva već i pljačkanje bogatstava islamskih zemalja.] Međutim, u našem stoljeću su i muslimani i hrišćani u jednom stanju koje je potpuno suprotno sa naređenjima njihovih vjera. Kada potražimo razlog za to saznaćemo da ni muslimani ni hrišćani ne slijede i ne izvršavaju naređenja svoje vjere. To znači, razlog je neizvršavanje vjerskih zahtjeva. U stvari, jedan evropski filozof je ovako napisao u jednoj od svojih izdatih knjižica: “Činjenica da je islam istinita (hak) vjera, a krišćanstvo nije, je dokazana njegovim svjetskim učinkom. Kada su muslimani olabavili u izvršavanju svojih vjerskih dužnosti, to jest, kada su prestali slijediti islam, oni su oslabili i zaostali i u znanju i u nauci. Što se tiče hrišćana, oni su, sve što su više napuštali svoju vjeru i sve što su se više od nje udaljavali, postajali sve jači, i sve su više napredovali u znanju i nauci. Put koji hrišćanske države odnedavno slijede je u potpunoj suprotnosti sa putem koji pokazuje njihova sveta knjiga, Biblija.

Još jedna protestantska tvrdnja, koju oni iznose da bi pokazali ispravnost hrišćanstva, je to da, “U Evropi nema pagana (idolopoklonika) dok u državama pod islamskom upravom ima jevreja i hrišćana”. Oni objašnjavaju da je ovo stanje proizvod uticajne moći hrišćana. Ova tvrdnja radije dokazuje izvanredni stepen pravde u islamu nego ispravnost hrišćanstva. Po islamskom zakonu svaka osoba, bez obzira na vjersku pripadnost, ima ista prava u svim islamskim zemljama, i potpuno je ravnopravna sa muslimanom. Nemuslimani (gajr-i muslimani) su pod zaštitom islamske države uživali potpunu udobnost. Niti se je iko petljao u njihove vjerske poslove niti im je iko zabranjivao da rade svoje obrede. Oni su bili potpuno slobodni da se bave kojom god hoće radinošću i trgovinom. S druge strane, u mnogim evropskim državama, da ne govorimo samo o protestantima, nijedna hrišćanska sekta nije imala osiguran ni život, ni imovinu, ni dom, dok je bila okružena i pod kontrolom druge hrišćanske sekte. Jermeni (Armenci) i Grci su živjeli u svim dijelovima islamskih država. Oni se nisu nastanjivali ni u jednoj evropskoj državi. Na mjestima gdje žive Grci, na primjer u Grčkoj i Mediteranskim otocima, ima samo nekoliko jermenskih, katoličkih, i protestanatskih familija. [Grci su ortodoksni hrišćani.] U Francuskoj, Italiji, i Španiji, katoličkim državama, protestantski sveštenici ne mogu graditi škole, crkve, i manastire, i objavljivati knjige protiv katoličanstva, koje je usvojena sekta u ovim državama. Isti je i slučaj i sa katoličkim sveštenicima u mjestima sa protestantskim i grčkim življem. Ni u jednoj islamskoj državi se nije nikada desio nijedan događaj kao što je bila Bartolomejska noć, ili zlo inkvizicije. [Pokolj na dan sv. Bartolomeja (tzv. Bartolomejska noć) je jedno stravično krvoproliće. Šezdeset hiljada protestanata koji su živjeli u Parizu i njegovim predgrađima je poklano samo zbog svog vjerovanja. Ovaj pokolj su naredili kralj Karlo IX i kraljica Katarina na dan svetog Bartolomeja, dvadeset četvrtog avgusta 980/1572. g.n.e.] Niti je istorija ikada zabilježila da je ijedna islamska država ikada učinila tako krvav i užasan događaj kao što su bili krstaški ratovi. U svakom krstaškom ratu je poklano, na jedan tako divlji i svirep način, na stotine hiljada nevinih duša da se to ne može ni shvatiti ni zamisliti. Među tim ljudima je bilo muslimana, protestanata, jevreja, pa čak i rodbina katoličkih ubica, koji su ih ubili zbog nekog prijašnjeg neprijateljstva. Evropa se raspala za vrijeme krstaških ratova, kojih je bilo nekih dvije stotine pedeset. Divljaštva i inkvizicije koje su se netrpeljivi krstaši usudili da nanesu u ime Isa alejhisselama, u mjestu u kom je on živio i propovijedao “ ko te udari po jednom obrazu okreni mu i drugi” je nemoguće nabrojati. U istorijama je napisano kako su za vrijeme krstaških ratova milioni Evropljana i Azijaca nepravedno poklani, i kako su mnoge države barbarski poharane i opustošene. Svakome je poznata tuga i žalost koju su pretrpjeli bespomoćni jevreji u Vlaškoj (bivšoj južnoj Rumuniji), Moldaviji, i Odiseji, i proganjanja i ugnjetavanja kojima su podvrgavani muslimani koji su živjeli u državama pod upravom engleskih i ruskih hrišćana.

Pogledajmo sada hrišćane, koji žive u islamskim državama, u udobnosti (rhatluku), blagostanju (refah), raskoši (servet), slobodi (hurijjet), i miru (huzur). Odlučimo sada u Allahovo ime ko opravdava čuvanje prava i mira svojih podanika, i ko od njih doprinosi služenju čovječanstva i civilizacije, hrišćanstvo ili islam?

Evropa je naprednija u znanju, industriji, bogatstvu, i mnoštvu društvenih institucija kao što su škole i bolnice”, je još jedan “dokaz” koji izaziva zapanjenost i ruganje u svom pokušaju da dokaže superiornost hrišćanstva nad islamom. Evropa se sve do Srednjeg vijeka striktno pridržavala hrišćanstva. Ona je slijedila postojeća jevanđelja. Ona je radi toga bila u jednom jadnom i čemernom stanju. U njoj nije bilo ni jednog jedinog znaka civilizacije. U njoj nije bilo naučnog i industrijskog napretka, izgradnje bolnica, i škola, koje nam oni iznose kao primjere. Ostaci rimske civilizacije su davno nestali. Evropljani su, radeći po jevanđeljima, a naročito dvanaestom poglavlju jevanđelja po Luci, potpuno zanemarili umjetnost, trgovinu, i agrikulturu. Oni su jeli su šta su god našli, i kao ptice na nebu, sjedali na šta su nailazili. Evropa je bila u jednom potpunom mraku, neznanju, divljaštvu, i netrpeljivosti. Oni nisu imali ni pojma o bolnicama, školama, i dobrotvornim organizacijama. Suprotno tome, Kur’ani kerim naglašava svjetske afere, naređuje znanje, umjetnost, trgovinu, agrikulturu, i upozorava na opasnosti. Značenje devetog ajeta sure Zumer glasi, “Zar su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju? Svakako je vredniji onaj ko zna.” (39, 9) Značenje dvadeset devetog ajeta sure Nisa glasi, “O vjernici, ne prisvajajte jedni od drugih imanja na nedozvoljen način. To jest, ne uzimajte jedni od drugih na načine kao što su faiz (kamata, interes, zelenaštvo lihvarenje), kocka, krađa i prisvajanje (uzurpacija) koji su u islamu haram (nisu dozvoljeni). U razmjeni stvari, kao što je trgovina, obje strane moraju biti zadovoljne.” (4, 29) Značenje dvije stotine sedamdeset petog ajeta sure Bekare glasi, “Allah dželle-šanuhu je dozvolio kupovinu i prodaju (trgovinu) a zabranio faiz (kamatu, interes, zelenaštvo lihvarenje).” (2, 275) Značenje trideset šestog ajeta sure Nisa glasi, “Allaha dželle-šanuhu obožavajte (ibadetite) i nikoga Mu ravnim ne smatrajte! Činite dobročinstva svojim roditeljima [riječima i djelima], svojoj rodbini [posjećujte vaš sila-i rahm], siročadima [zadovoljavajući ih na neki način], siromasima [davajući im sadaku (milostinju)], svojoj rodbini koji su istovremeno i komšije [šefkatom (sažaljenjem) i merhametom (milosrđem)], prvim komšijama [dobročinstvom i zaštitom od štete], svojim prijateljima i poznanicima [pazeći na njihova prava i ponašajući se prijateljski prema njima], putnicima i musafirima (gostima) [nudeći im da jedu i piju], vašim robovima i džarijama (robinjama) [na taj način što ćete im kupiti novu odjeću i prema njima biti ljubazni].” (4, 36) Allah dželle-šanuhu i Resulullah sallallahu alejhi ve sellem su kroz mnoge ovakve ajeti kerime i hadisi šerife naredili znanje (ilm), radinost (san’at) i trgovinu (tidžaret). Oni su uz to naredili da budemo dobri prema našim roditeljima, rodbini, siročadima, nejakim, siromasima, komšijama, putnicima, i slugama, da pazimo na njihova prava, i da ne krišimo zakone. Po svim islamskim zemljama su - dok djedovi današnjih Evropljana nisu ni znali za ova sredstava civilizacije - bili organizovani mektebi (škole), medrese (vjerske škole), dobrotvorne ustanove za opskrbu siromaha i bijednika, aščinice (kuhinje), hanovi (zgrade [kuće] za svratište i prenoćište putnika), javna kupatila, i mnoge druge dobrotvorne institucije. Povrh toga, muslimani su imali osnovane organizacije za privatnu pomoć, pobožna udruženja (vakufove) za održavanje i finansiranje ovih dobrotvornih institucija. [Čak su postojali i vakufovi za naknadu gubitaka koje su izazvali sluge i robovi, i za čišćenje stvari koje izazivaju bolesti.] U svim islamskim zemljama je radinost bila jako popularna. Kada je vođa muslimana (halifa) Harun-ur-Rešid poklonio Francuskom kralju Charlemagneu sat budilnik Evropljani nisu ni znali šta je budilnik. Drugi papa, Silvestre, se obrazovao u andaluzijskoj islamskoj školi. [Silvestre je umro 394/1003. g.n.e.] Kada je španski kralj Šanso dobio hidropsiju on se obratio muslimanskim ljekarima da ga izliječe. On je ubrzo ozdravio. [U to vrijeme Evropljani nisu ni znali kako se ova bolest liječi]. Kur’ani kerim često, u raznim ajeti kerimima, govori da pomažemo siromasima (fakirima), bijednicima (miskinima), i putnicima. Dakle, kod muslimana postoji jedan važan adet (običaj, tradicionalna dužnost) pomaganja siromaha, nejakih, i putnika. Čak i u najmanjem muslimanskom selu, koje se sastoji od samo nekoliko familija, nijedan putnik [čak iako je gajr-i musliman (nemusliman)] nije ostavljen sam sebi. U stvari, na mjestima koja su pod islamskom upravom se taj isti običaj udomaćio i kod nemuslimana, zato što su ga oni poprimili od muslimanima. S druge strane, u Evropi, još uvijek, podosta ljudi umire od gladi iako ima puno bogataša, bolnica, i dobrotvornih ustanova. Tri do četiri stotine hiljada siromaha koji su živjeli u Engleskoj i otprilike isto toliko Njemaca se, umorno od muke traganja za hranom, iselilo u Ameriku, Indiju, i druge zemlje.

[Prema članku od 3. Februara 1988. godine, koji je objavljen u turskim novinama Turkije, francuske novine Figaro su napisale da u Francuskoj živi 2.5 miliona ljudi u potpunoj bijedi, i da 1.5 milion od njih nema ni adrese i da živi na ulici. Prema istim novinama u Francuskoj ima deset miliona staraca koji imaju preko šezdeset godina. Dva i po miliona od njih nema ni kućnu adresu. Oni završavaju u bijedi i samoći. Od ovih staraca 7% žena i 14% muškaraca čini samoubistvo. Broj samoubistava je pet stotina hiljada. Joseph Wresinsky, sveštenik i predsjednik za ATD, instituciju koja je osnovana u Francuskoj da pomogne ovim jadnim i usamljenim ljudima, kaže, “Danas u Francuskoj ima 2.5 miliona ljudi koji su toliko siromašni da nisu u stanju da podmire svoje najosnovnije potrebe. Mi nemamo prihoda da im pomognemo. Evropa, u kojoj se svakodnevno vode diskusije o ljudskim pravima, bi trebala da pronađe rješenje kako za ekonomske i vojne probleme tako i za bijedu koja će se za nekoliko godina povećati do ogromnih razmjera. Cijela Francuska se treba aktivirati da spasi Francuze od ove mizerije.” Čak i sveštenik priznaje ove činjenice. Kad bi znanje, tehnologija, i civilizacija, bili dokazi za ispravnost vjere, oni bi prije trebali biti jaki dokumenti za islam nego za hrišćanstvo. [Zato što su muslimani, sve dok su radili po islamu napredovali. Oni su, kada su olabavili u svojoj poslušnosti islamu, i kada su počeli imitirati hrišćane, ne samo prestali napredovati već su se i rasparčali.]

Isto tako ni državno bogatstvo ne može biti dovoljno jak dokaz da dokaže da je vjera u koju njen narod vjeruje istinita. U stvari, Rotschild, jedan od najbogatijih ljudi na svijetu, je jevrejin, za kojeg protestanti tvrde da je upao u razne belaje zato što ne vjeruje u hrišćanstvo. Lord Israili, engleski zamjenik, je i jevrej i jedan od najbogatijih ljudi na svijetu. Zasad se može predskazati da će jevreji dobiti Evropsku zlatnodeviznu berzu. U skladu sa hrišćanskim argumentom jevrejska vjera je superiornija od hrišćanstva. To znači da svi siromašni hrišćani, koji žive u raznim djelovima Evrope, i po svoj Rusiji, i koji su nesvjesni radinosti, trgovine, i bogatstva, imaju pogrešno vjerovanje. Prema takozvanoj tvrdnji hrišćana, da “ispravnost bilo koje vjere mora biti osnovana na bogatstvu i sreći svojih vjernika”, ne podržava hrišćanski prigovor islamu [već ga, nasuprot, pobija].

Postoje dvije vrste evropskih škola:

Škole prve vrste su pod utjecajem sveštenika. Škole druge vrste su pod kontrolom javnosti, odnosno, pod uticajem vlade. U školama koje su pod utjecajem sveštenika se samo podučavaju principi hrišćanskog vjerovanja. Radi toga, državna savjetodavna tijela vode diskusije o oslobađanju ovih škola od uticaja sveštenika. Vjeruje se da će obrazovanje hrišćanske djece u skoroj budućnosti potpasti pod javnu i državnoj administraciji. U Evropi nijedna škola koja koja je pod utjecajem javnosti i vlade ne podučava vjersko znanje. U ovim školama se uči matematika i naučno znanje (prirodne i društvene nauke). Radi toga, većina mladih Evropljana, svršenika ovih škola, je protiv hrišćanstva. Broj onih koji završavaju ove škole se svakim danom povećava. Oni osnivaju društva i objavljuju novine i članke u kojima cijeli svijet informišu da je hrišćanstvo jedna obična stramputica. Bez sumnje je da će ove škole, koje takozvani sveštenik ističe kao dokaz u svom nastojanju da dokaže ispravnost hrišćanstva, takođe prouzrokovati i njegov kolaps.

Bilo je i nekih muslimanskih država koje su - zato što njihova administracija nije ozbiljnije tretirala znanje (ilum), i zato što ga nije držala višim od svega drugog - ne samo kolabirale već su čak i potpuno nestale. Šta više, nebrojeni mektebi, medrese, i vakufi koji su im služili, i kuhinje koje su postojale u islamskim državama, se moraju posmatrati zdravim razumom. Kada prostudiramo dužnosti vakufa samih istanbulskih škola (medresa) vidjećemo da su ovi vakufi plaćali profesore (muderrise), vratare (kapidžije) i drugo osoblje svake škole, studente, pa čak i ćilime na kojima su sjedili dok su studirali. Pitamo se da li u evropskim školama ima tolikih motivacija, olakšica, i pogodnosti? Kada postavimo pitanje zašto današnje škole i medrese nemaju svoj originalni sjaj i red mi za to ne možemo naći razloge u vjeri. Mi vidimo da su ovi vakufi, koji su bili osnovani za dobrobit i milosrđe, pošto su pali u ruke nesposobnih masona, licemjera (munafika), i neznalica (džahila), nažalost bili uskraćeni dostojne administracije. Pa ipak, učenici koji su obrazovani u ovim medresama nisu samo izučavali matematiku i prirodne i društvene nauke kao evropski učenici, već su izučavali i vjerske nauke kao što su ilm-i kelam, ilm-i fikh i ilm-i tefsir. Prema tome, među ovim učenicima nije bilo vjerskih neprijatelja kao u Evropi. Jer, poboljšanje u naučno istraživačkim disciplinama će razjasniti razumijevanje istinitosti vjerskih propisa. To znači da sve što se neko više okiti naučnim znanjem, njegovo vjerovanje u islam postaje sve jače. U hrišćanstvu je to potpuno obratno. Čovjek ne može povjerovati u doktrinu trojstva, tj. “tri je jedan i jedan je tri”, koja je temelj hrišćanske vjere, i ne može biti potpun hrišćanin sve dok nije, ili potpuno glup, ili puka neznalica.

Što se tiče pitanja protestantskog sveštenika, koje kaže, “Dok hrišćani šalju misionare i razne knjige sa ciljem da svugdje rašire hrišćanstvo, zašto se muslimani ne trude da pozivaju pagane i hrišćane u islam? Zašto oni ne izdaju kopije prijevoda Kur’ani kerima ili ne pošalju alime i kurire (da’vetdžije) u razna mjesta i ne pozivaju u islam?”, ispunjavanje ove vrlo važne vjerske dužnosti je, kako smo već prije naveli, dužnost muslimana. U vrijeme Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem ova dužnost je bila jako naglašena tako da je to stanje dugo potrajalo. Islam se radi njegovog naglašavanja pravde (adaleta), lijepog moralnog ponašanja (ahlaka), znanja (ilma) i nauke (prirodnih i društvenih) raširio preko skoro polovice zemaljske kugle. Kasnije, kada su se pojavili jeretici (bid’at ehli), licemjeri, [i masoni i engleski špijuni], i kada su oni postali vođe u državnim poslovima, dužnost najvažnije naredbe islama, emr-i ma’rufa, to jest preporučivanju dobrog, je olabavila. Nije bilo napora za širenje islama po svijetu. Dužnost pozivanja naroda u islam je zanemarena izjavama kao što su, “Islam se za ovo vrijeme već raširio u puno zemalja. Od sada, neka oni koji su pametni i razboriti sami pronalaze sreću (se’adet). Islam je očigledan kao sunce.” Ovakvo razmatranje je bilo podržavano nelogičnim rezonovanjem, kao, “Ako draguljar ima pravi dijamant on ga ne treba nosati od radnje do radnje da ga proda. Ali, ako je roba lažna, on će, da bi se je otarasio morati ići od vrata do vrata i ovako lagati da prevari neznalice, ‘Kupite ovu dragocjenu robu. Jako ju je teško naći.” Njih je trebalo podsjetiti da, iako nije bilo potrebno tražiti mušteriju za dijamant, njega je u svakom slučaju trebalo ponuditi mušteriji i reklamirati. Mušterija će sigurno kupiti dijamant kada sazna za njega. Dijamant koji se ne reklamira i ne pokazuje neće naći kupca.

I na kraju, mi kažemo protestantskom svešteniku sljedeće: Vjerske knjige, ili knjige jedne sekte, se moraju dobro proučiti. Nijedna ni vjera ni sekta se ne može kritikovati besmislenom okorjelošću ili samo idejama za koje predpostavljamo da su tačne u okviru djelokruga nečijeg ograničenog znanja. Islamska vjera ima specijalnu granu nauke koja se zove ilm-i kelam. Ova grana nauke podučava principe vjerovanja, štiti ih (od interpolacije), i otklanja sumnje (jakim argumentima). U stoljećima dok je islam cvjetao, i dok se širio nadugo i naširoko, u nauci ilm-i kelama je bilo duboko učenih alima. Ovi alimi su napisali veliki broj vrlo cjenjenih knjiga čiji je cilj bio da se suprotstave, odbiju i pobiju tvrdnje koje su bile uperene protiv islama, i eliminišu sumnje koje su ti napadi prouzrokovali. Oni su te knjige poslali u sve zemlje svijeta. Oni su u svojim odgovorima - u kojima su upotrijebili logične (akl) i tradicionalne (nakl) dokaze, to jest ajeti kerime, hadisi šerife, i dokumentovane izjave vjerskih velikana i autoriteta (bujuklera, ulema-i kebir) - dokazali ispravnost i originalnost islama. Oni nisu samo odgovorili jevrejima i hrišćanima već takođe i imitatorima grčke filozofije i jereticima (bid’at sahibijama), licemjerima, i novonastalim vjerskim ljudima [i zindicima i masonima.] Jer, prema islamu, Allah dželle-šanuhu ne naređuje ništa Svojim robovima što je u suprotnosti sa zdravim razumom (akl-i selim). [Međutim, da bi shvatili mudrost i korist Allahovih dželle-šanuhu naređenja potreban je zdrav razum. Izjave koje izmišljaju izvjesne neznalice, koje se predstavljaju kao mudraci, filozofi, i naučnici, i koje su produkt njihovog nefsa, i emocija, nemaju ništa sa istinitim znanjem i naukama. Oni koji imaju zdrav razum neće obraćati pažnju na njihove pokvarene riječi i članke. Na taj način oni neće imati nikakvog uticaja osim što će zavesti par idiota koji su kao i oni. U islamu ima puno stvari koje razum ne može shvatiti, ali, nijedna od njih nije suprotna razumu. Vrste razuma kao i njihove interpretacije su date u knjizi na arapskom jeziku koja se zove Tarik-un-nedžat i u knjizi Seadet-i ebedijje koja je na turskom jeziku.] Mi moramo, da bi mogli dati prave podatke o islamu, detaljno naučiti i precizno razumjeti čuvene knjige iz područja ilmi kelama, kao što su hazreti Imami Rabbanijev Mektubat, Sejjid Šerifov Šerh-i mevakif i Teftazanijev Šerh-i mekasid. Riječi kao što su, “Pavle je rekao”, ili, “To i to jevanđelje piše tako”, ili, “To je božija tajna (esrar-i ilahijje) koju treba kao taku vjerovati”, koje hrišćani iznose umjesto da daju ubjedljive dokaze, nisu svjedoci. Onom ko ne zna ilmi kelam će biti teško objasniti ispravnost islamskog znanja čak i onim hrišćanima koji su dovoljno pametni. Ovu tačku ćemo malo kasnije objasniti.

NIJE MOGAO ODGOVORITI

Back | Index | Next