NIJE MOGAO ODGOVORITI

Back | Index | Next

Četvrto poglavlje

_____________

ANALIZA ČETIRI KNJIGE POZNATE POD NAZIVOM JEVANĐELJA (INDŽILI)

Protestantski sveštenici ovako raspravljaju u jednom pamfletu koji su objavili: “Muslimani, nesvjesni istorije evanđelja (indžila), kažu da indžili koje hrišćani posjeduju nisu originali, da su ih hrišćani oskrnavili, i da su promijenili inđil kako bi sakrili stihove koji svjedoče Muhammedovo alejhisselam poslanstvo. Njima treba ovako odgovoriti: Alimi (učenjaci), kao što su Imam Buhari, Šah Velijullah Dehlevi, Fahreddin Razi, i Sejjid Ahmed - jedan alim iz Indije, i drugi, su izjavili da su indžili koji se danas upotrebljavaju isti kao oni koji su upotrebljavani prije hazreti Muhammeda sallallahu alejhi ve sellem i da oni nisu promijenjeni. Nekoliko vrlo starih kopija indžila koje se nalaze u jako poznatim evropskim bibliotekama svjedoče istinitost naše tvrdnje. Prema tome, mi izazivamo muslimane da oni otkriju te sve svoje dokaze, ako ih imaju, koji će potvrditi te njihove riječi, da su indžili interpolirani, bili to indžili koje oni imaju, ili pak, njihove verzije, koje su prevedene na razne jezike prije asri se’adeta (vremena našeg Pejgambera sallallahu alejhi ve sellem i njegove četiri halife).

Nama, muslimanima, je zadovoljstvo prihvatiti ovaj njihov izazov i iznijeti, jedan po jedan, sve dokaze koje oni zahtijevaju.

Kao što je poznato, Biblija (Kitab-i mukaddes), koja je temelj hrišćanskih principa vjerovanja, ima dva dijela: Stari Zavjet (Ahd-i Atik=Eski Ahd=Stari Zavjet ) i Novi Zavjet (Ahd-i Džedid=Jeni Ahd=Novi Zavjet). Stari Zavjet se sastoji od poglavlja za koja je rečeno da su uzeta iz nebeske knjige Tevrata (Tore) i iz dijelova pripovijedanja koji se pripisuju nekim Poslanicima Beni Israila (iz plemena Israilovih sinova). [Ibrahim alejhisselam je bio Ismailov i Is’hakov alejhimesselam otac. Is’hak alejhisselam je bio Ja’kubov alejhisselam otac. Ja’kub alejhisselam je bio Jusufov alejhisselam otac. Ja’kuba alejhisselam su takođe zvali i “Isra’il”. Iz ovog razloga se njegovi sinovi i unuci (potomci) nazivaju “Beni Isra’il”. Broj Beni Isra’ila se povećao i mnogi su od njih postali Poslanici. Na primjer, Musa, Harun, Davud, Sulejman, i Zekerijja, su bili od njih. Jahja i Merjem, majka Isa alejhisselama, su takođe pripadali plemenu Beni Israil.] Novi Zavjet se sastoji iz četiri evanđelja (indžila), poslanica ili pisama (epistola), i pamfleta, za koje se tvrdi da su ih poslali apostoli, kao na primjer Pavle. Hrišćani su sami priznali da je Stari zavjet oskrnavljen. Oni koji pročitaju knjigu na arapskom jeziku Izhar-ul-hak, koju je napisao Rahmetullah efendija rahmetullahi alejh, će se biti detaljno informisani po ovom pitanju. Ova knjiga je prevedena na turski jezik pod naslovom Ibraz-ul-hak. Mi se ovdje nećemo upuštati u detalje koji se odnose na Stari zavjet. [Jevreji su pojačali proganjanja i mučenja koja su primjenjivali nad Nazarećanima. Oni su pored tih proganjanja i ubistava još i klevetali Isa alejhisselama i njegovu majku hazreti Merjem (Mariju). Oni su u ovim svojim klevetama otišli tako daleko da su ovog uzvišenog Poslanika nazvali kopiletom (veled-i zina), a njegovu mubarek majku, hazreti Merjem, bludnicom. Nazarećani (Isavije ili sljedbenici Isaa alejhisselam) su, kako bi pokazali da Tevrat koji je Allah džellešanuhu poslao u sebi ne sadrži takve odvratne i neslane klevete, preveli Tevrat na latinski jezik. Mi ćemo na kraju naše knjige, u devetnaestom poglavlju pod naslovom Judaizam, Tevrat i Talmud, iznijeti detaljne podatke o unutrašnjoj prirodi jevrejske vjere, klevetama, i neprijateljstvu jevreja koje je usmjereno protiv muslimana i hrišćana.]

Strauss, jedan istoričar, protestant, ovako piše, “Hrišćani su u početku širenja hrišćanstva preveli Stari zavjet, koji su jevreji već nekoliko puta ranije interpolirali, na grčki jezik. Jevreji su se pobunili pod izgovorom da se prijevod nije slagao sa Beni Israilskim knjigama koje su oni imali. Hrišćani su, da bi opovrgli jevreje, ubacili u ovu grčku verziju Starog zavjeta nove dodatke. Na primjer, u Psaltir (Zebur, knjiga psalmova u Starom zavjetu koja je objavljena Davudu alejhisselam) je ubačeno nekoliko imena koja su se trebala odnositi na Isa alejhisselamove pretke. Na primjer, u knjigu Jeremija je ubačen dio o Isa alejhisselamovom ulasku u džehennem. Kada su jevreji vidjeli ove interpolacije oni su zagalamili, ‘U našoj knjizi nemaovih stvari’. Hrišćani su napali jevreje i ovako im odgovorili, ‘Vi se, prevaranti jedni, ne bojite Allaha! Vi se usuđujete da skrnavite Svete knjige (kutub-i mukadese)’. Kasnije se borba između hrišćana i jevreja pojačala. Hrišćanski sveštenici su počeli da sumnjaju i posrću. Hrišćani su se raspali na mnoge podgrupe. Njihova međusobna neslaganja su izazvala mnoge ratove. Tri stotine dvadeset pet godina nakon Isa alejhisselama se, pod naredbom vizantinskog imperatora Konstantina Velikog, u Izniku (Nikeji) sastalo tri stotine i devetnaest sveštenika i osnovalo prvi Savjet. Oni su kolektivno počeli da razmatraju i upoređuju kopije Biblije (Kitab-i mukaddes) od kojih je svaka u sebi sadržavala neizvjesnosti i neslaganja. Oni koji su u ovom Savjetu vjerovali u hazreti Isaov uluhijjet (tj. da je on bog) su bili u većini. Oni su dodavajući neke prijevode iz izraelitskih knjiga preobrazili Bibliju (Kitab-i mukaddes). Oni su odlučili da su sve druge kopije, osim onih koju su oni odobrili, sumnjive. Ova odluka je izrečena u Jeromeovom uvodu, koji je on napisao za ovu novu verziju. [Arapi zovu sveca Jeromea Irunimus. Jerome je živio tri godine u Istanbulu. On je otišao 382. godine u Rim i tamo postao papin sekretar. On je preveo Bibliju na latinski jezik. Njega slave 30. septembra. Njegov prijevod je postao crkvena oficijelna Biblija.] Tri stotine šezdeset četvrte godine se sastao još jedan Savjet koji se je zvao Lodisije (Ludsije). Ovaj savjet je, nakon što je odobrio knjige Starog zavjeta, takođe odobrio i autentičnost i pouzdanost knjige Estera (Kitab-i Ester), koju je iznički savjet opovrgao, kao i šest poslanica koje su pripisane apostolima. Ovih šest poslanica su: Jakovljeva poslanica, Druga Petrova poslanica, Druga i Treća Jovanova (Ivanova) poslanica, Judina poslanica i Pavlova Poslanica Hebrejima. Oni su proglasili da su ove knjige i poslanice autentične. Jovanovu knjigu Otkrivenja (Apokalipsu ili Kitab-i mušahedat-i Juhanna) nije odobrio ni savjet koji se je sastao 325. godine ni onaj koji se je sastao 364. godine. Oni su ostali i dalje sumnjivi. Kasnije se, 397. godine, u Kartagi sastao Savjet koji se sastojao od stotinu dvadeset i šest članova. Ovaj Savjet je odobrio autentičnost nekih knjiga, koje su prethodno smatrane sumnjivim, i koje su prethodna dva Savjeta odbila. Te knjige su: Tobija (Kitab-i Tubija), Baruh (Kitab-i Baruh), Knjiga Sirahova (Kitab-i Kilisai), Makabejci (Kitab-ul-Makabijjin) i Otkrivenje Jovanovo (Kitab-i mušahedat-i Juhanna ili vahj kitab ili Apokalipsa). Nakon što je kartaški savjet odobrio ove knjige, koje su prvobitno bile proglašene kao sumnjive, svi hrišćani su ih usvojili. Ovo ovako stanje je trajalo hiljadu dvije stotine godina. Sa pojavom protestantizma je nastalo i ozbiljno kolebanje po pitanju knjiga, Tobija, Baruh, Judita (Kitab-i Jehudijjet), Knjiga Mudrosti (Kitab-i Kezdum), Knjiga Sirahova, i Prva i Druga knjiga o Makabejcima. Protestanti tvrde da se ove knjige - koje su raniji hrišćani prihvatili - trebaju odbaciti, pošto one nisu u skladu sa crkvenim propisima. Oni su odobrili neka poglavlja knjige Ester a neka opovrgli. Oni su dokazali ova pobijanja i odobravanja raznim dokazima. Jedan od tih dokaza je i taj, što su originali ovih knjiga na hebrejskom i kildani jeziku, i da ih danas nema na tim jezicima. Istoričar i sveštenik Vivisbius je napisao u dvadeset drugom poglavlju četvrtog toma svoje knjige da su sve gore navedene knjige promijenjene a naročito Druga knjiga o Makabejcima.” [David Friedrich Strauss, je njemački istoričar. On je umro 1291/1874. g.n.e. On je objavio knjige kao što su, “Isusov život”, “Uputa u hrišćanstvo” i “Isusov novi život”]

Protestanti su sami priznali činjenicu da su Savjeti, to jest sveštenički skupovi, na koje se gledalo kao da su inspirisani Svetim duhom (Ruh-ul-kuds) i čije su odluke svi hrišćani smatrali 1200 godina temeljom hrišćanstva, bili pogrešni i nenormalni. Pa ipak, oni su prihvatili mnoge potpuno nerazumljive i nedopustive odluke ovih Savjeta. Oni su, tako, zauzeli jedan pravac koji je bez presedana, i koji se temelji na potpuno suprotnim principima. Kako će vjera, čiji je original prekriven sumnjama i podozrenjima, biti prihvaćena kao vjera koja za sebe veže srce i kao razlog za spas miliona pametnih hrišćana? Oni koji vide ovu situaciju su u velikom čudu, i kažu, “Ovo je zaista nešto začuđujuće.”

Hrišćani su i iz Starog i Novog zavjeta izveli principe (svog) vjerovanja (ili imana). Ove knjige su sumnjive i neizvjesne. Nijedna od njih nije došla do nas preko ispravnih dokumenata. Drugim riječima, one nam nisu prenesene od Isa alejhisselama lancom pravednih ljudi. Kako je poznato, istinitost knjige i njen semavi (nebeski) izvor, to jest priznanje da ju je Allah dželle-šanuhu poslao, je ovisan o jednoj ovakoj autoritativnoj izjavi, “Ova knjiga je objavljena posredstvom (vasitom) toga i toga Poslanika, ona nije ni promijenjena ni pokvarena, i, došla je do nas lancem pravednih ljudi.” Sumnje i neizvjesnosti za knjigu u pitanju neće nestati sve dok se ova dokumentacija duboko ne ustali u pametnim ljudima. Jer knjiga, koju pripisujemo nekom, za koga smatramo da je dobio ilham (divinsko Otkrivenje, inspiraciju), neće sama dokazati činjenicu da ju je ta osoba aranžirala. Niti će nekoliko tvrdnji hrišćanskih grupa, koje se zasnivaju na samoj netrpeljivosti i fanatizmu, biti dovoljne da dokažu vrijednost te knjige. Hrišćanski sveštenici nemaju dokaza koji pokazuju istinitost Biblije (Kitab-i Mukaddesa) osim što je pripisuju jednom od apostola prethodnog Poslanika. Ove njihove tvrdnje nisu dovoljno ubjedljiv dokaz da polože temelje vjerovanja [i’tikada, imana] ili otklone sumnje srdaca o njihovoj autentičnosti. Niko pametan se neće osjećati udobno i mirno u vjeri, koja treba da mu obezbjedi udobnost i mir na ovom svijetu, i da mu dadne vječnu sreću, i da ga sačuva od patnje na onom svijetu, koja se temelji na nesigurnim temeljima. U stvari, hrišćani odbijaju i poriču većinu knjiga iz Starog zavjeta, i više od sedamdeset knjiga iz Novog zavjeta koje govore o hazreti Isau (Isusu) i hazreti Merjemi (Mariji) ili o događajima iz njihovog vremena, koje danas djelomično postoje, a koje oni nazivaju “izmišljene laži”. U knjizi Izhar-ul-hak po ovom pitanju ima puno detaljnih podataka.

Hrišćanski sveštenici, kako rani tako i savremeni, su jednoglasno izjavili da je Jevanđelje po Mateju napisano na hebrejskom jeziku. Hrišćani su u svojoj grupaškoj podjeli u sekte kasnije izgubili ovaj originalni tekst. Danas postojeća verzija Jevanđelja po Mateju je prijevod hebrejskog originala čiji je prevodilac nepoznat. Čak i Jerome, istaknuti sveštenik, priznaje da je prevodilac ostao do danas nepoznat.

Katolik Thomas Ward ovako piše u svom članku, “Neki raniji hrišćanski naučnici su sumnjali u autentičnost zadnjeg poglavlja Jevanđelja po Marku, neki u nekoliko redaka dvadeset drugog poglavlja Jevanđelja po Luci, a neki drugi opet u prva dva poglavlja Jevanđelja po Luci. Jevanđelje (Indžil) koji slijede hrišćani, pripadnici Marsion (Marcion) sekte, u sebi ne sadrži ova dva poglavlja.” Norton ovako piše o Jevanđelju po Marku na sedamdesetoj stranici svoje knjige koja je 1253/1837. g.n.e. izdata u Bostonu: “Ovo Jevanđelje u sebi sadrži paragrafe koje treba ispitati i pregledati, na primjer, dio od devetog stiha do kraja šesnaestog poglavlja.” Norton kaže da, iako tekst nema znakova koji izazivaju sumnju, takozvani stihovi su ubačeni u njegovu interpretaciju, i daje niz dokumenata kojima to dokazuje, pa onda kaže, “Kada studiramo običaje pisara koji su kopirali knjige zapažamo da su oni, umjesto da pokušaju da razumiju i napišu paragrafe, nastojali da u tekst ubace svoja mišljenja. Kada ovo znamo onda ćemo shvatiti zašto su paragrafi u Jevanđelju (Indžilu) sumnjivi.”

[NORTON ANDREWS, je Američki bibliolog i professor. Rođen je 1201/1786. godine. Umro je 18. Septembra 1853. Diplomirao je 1804. godine na Harvardu. On je nakon izučavanja teologije postao 1809. godine profesor na Bowdoin koledžu. On se 1811. godine vratio nazad na Harvard gdje je bio profesor matematike. On je 1813. godine postao biblijski tumač i kritičar za Harvard univerzitet. Bio je od 1819. do 1830. godine docent na odsijeku za Svetu književnost. On je bio jedan od najeminentnijih pobornika unitarizma [koji opovrgava trojstvo i podržava vjerovanje u Allahovo dželle-šanuhu jedinstvo], i jednako jak protivnik kalvinizma i prirodne teologije koju je predstavljao Theodore Parker. On je 1833 objavio “A Statement of Reasons for not Believing the Doctrines of Trinitarians.” (Encyclopedia Americana, Volume: 20, p.464)].

Isto tako nije tačan ni lanac pripovjedača, prenosilaca, Jevanđelja po Jovanu. I ono, isto kao i Jevanđelje po Marku, u sebi sadrži dvosmislene i kontradiktorne paragrafe, koje treba razmotriti. Na primjer:

Prvo: Ovo jevanđelje u sebi ne sadrži ni jedan jedini dokaz koji pokazuje da je Jovan zapisao ono što je vidio. Ova osuda će biti na snazi sve dok se ne dokaže suprotno.

Drugo: U dvadeset četvrtom stihu, dvadeset prvog poglavlja Jevanđelja po Jovanu piše, “Ovo je taj učenik [Jovan] što svjedoči za ovo i napisa ovo: i mi znamo da je njegovo svjedočanstvo istinito.” (Jovan 21, 24) Kako vidimo izjava o Jovanu se pripisuje nekom pisaru koji je napisao ovo jevanđelje. U ovom stihu je Jovan spomenut kao zamjenica za treće lice (kao osoba koja je otsutna) “njegovo”, a pisar, koji je napisao (fabrikovao) knjigu, je sebe spomenuo zamjenicom “mi”, koja označava autora. To znači da je autor Jevanđelja po Jovanu neko drugi a ne Jovan. Autor tvrdi da on ima znanje istinitosti Jovanovog svjedočanstva. U zaključku, čovjek koji je napisao ovo Jevanđelje je nabavio neke Jovanove poslanice, i, nakon što je dodao i odbacio, je napisao ovu knjigu.

Treće: U drugom stoljeću hrišćanske ere, kada su se pojavile kontroverzije i zamjerke koje su se odnosile na Jevanđelje po Jovanu, Irijus [na arapskom Ijrjanus, na engleskom Iranaeus] je još uvijek bio živ. On je bio Polikarpov (Poltarpov, eng. Polycarpe) učenik, koji je bio Jovanov učenik. Zašto se on nije suprotstavio i odgovorio na ove zamjerke, i dokazao autentičnosti Jevanđelja koja je on dokumentovano prenijeo? Da je njegovo prenošenje Jevanđelja po Jovanu - koje je propovijedao - bilo ispravno on bi na sva usta zagalamio, i rekao, “Moje pripovijedanje je tačno.” Pretpostavka da “stvar autentičnosti se nije trebala diskutovati između Polikarpa i njegovog učenika Irijusa” je daleko od činjenica. Je li logično da Irijus ne nauči od svoga učitelja ništa o autentičnosti Jevanđelja koje su čitali, i da ga makar ne upita, “Je li ovo Jevanđelje po Jovanu?”, a da ga upita, i od njega nauči mnoštvo drugih nepotrebnih stvari? Reći da je zaboravio bi bila još veća nemogućnost. Jer Irijus, ne samo da je dobro poznavao načine i običaje svog učitelja, nego je bio i dobro poznat po jakoj memoriji i pamćenju onoga što je naučio. Josibis (Eusebe) ovako citira Irijusevu izjavu o jezicima, na kojim je Jevanđelje po Jovanu preneseno, na dvije stotine devetnaestoj stranici dvadesetog poglavlja pete knjige svoje istorije, koja je izdata 1263/1847. g.n.e., “Ja sam čuo i zapamtio ove riječi kao Allahovo dželle-šanuhu dobročinstvo (fadl). To je odavno bio moj običaj. Ja sam ovako govorio i recitovao ono što sam naučio.” Kako vidimo ovo jevanđelje je već u drugom vijeku bilo odbačeno a dokazi za njegovu autentičnost nisu mogli biti objašnjeni. Hrišćanski učenjak Celsus (Selsus) je u drugom hrišćanskom stoljeću jadikovao da su, “Hrišćani promjenili svoja jevanđelja, i njihova značenja, tri do pet puta, pa čak i više.” Faust, istaknuti Manikejski učenjak je u četvrtom vijeku rekao, “Jevanđelja su promjenjena. Da, to je tačno. Novi zavjet nisu zapisali ni Isa alejhisselam ni njegovi apostoli. Naprotiv, njega su napisali nepoznati ljudi. Oni su, da bi stekli poštovanje ljudi, prkosili apostolima i njihovim prijateljima. Oni su izdavanjem knjiga koje u sebi sadrže greške i kontradikcije uvrijedili hrišćane.

Četvrto: Herald, katolik, citira od urednika Estadlena, na dvije 250. stranici sedmog toma knjige koja je objavljena 1844. godine, i kaže da on ne sumnja da je Jevanđelje po Jovanu napisao jedan od učenika Aleksandrijske škole.

Peto: Bretšnajder (Bretschneider) kaže da Jevanđelje po Jovanu i Jovanove epistole ne pripadaju u cijelosti Jovanu i da je moguće da ih je, u drugom stoljeću, napisao neki nepoznati pisar. [Bretschneider (1776-1848) je bio njemački protestant, teolog, koji je napisao knjigu u kojoj kritikuje Jevanđelje (Indžil).]

Šesto: Kirdanius je rekao, “Jevanđelje po Jovanu je imalo dvadeset poglavlja. Kasnije je efeška crkva dodala dvadeset prvo poglavlje.”

Sedmo: Vedžin (Alogi, Alogiens) grupa je u drugom vijeku odbacila cijelo Jevanđelje po Jovanu i njegov cijeli sadržaj.

Osmo: Svi hrišćanski naučnici su odbacili jedanaest stihova na početku osmog poglavlja Jevanđelja po Jovanu.

Deveto: U vrijeme kada su sakupljana četiri jevanđelja u njih su ubačena mnoga pogrešna pripovijedanja koja nemaju nikakvih dokaza. Ove priče nemaju nikakvu podlogu koja bi mogla posvjedočiti autentičnost postojeća četiri jevanđelja. Thomas Hartwell ovako piše u drugom poglavlju četvrtog toma svoje interpretacije koja je objavljena 1237/1822. g.n.e., “Podaci koje su došli do nas, a koje se odnose na vrijeme izdavanja Jevanđelja (mn.), su nedovoljni i neubjedljivi. Oni nam ne pomažu u odnosu na pouzdanost Jevanđelja (mn.). Raniji vjerski ljudi, hrišćani, su nastavili da pišu pogrešna pripovijedanja koja su oni prihvatili kao istinita. Njihovi nasljednici su iz poštovanja prema njima jednoglasno prihvatili njihova pisanja a da ih nisu ni provjerili jesu li su ona tačna ili nisu. Ove sve nepažljive i površne priče su se prenosile od jednog pisara do drugog, s jedne verzije na drugu, te su tako došle i do nas. Sada je, [nakon toliko vijekova], vrlo teško očistiti jevanđelja od pogrešnih pripovijedanja.” On opet kaže u istom tomu, “Prvo jevanđelje, Jevanđelje po Mateju, je preuređivano trideset sedme, trideset osme, četrdeset prve, četrdeset sedme, šezdeset prve, šezdeset druge, šezdeset treće, šezdeset četvrte ili šezdeset pete godine hrišćanske ere dok je drugo jevanđelje, Jevanđelje po Marku, preuređivano pedeset šeste godine hrišćanske ere ili neke godine prije šezdeset pete godine. Prema pouzdanijem izvoru ono je preuređivano šezdesete ili šezdeset treće godine. Treće jevanđelje, Jevanđelje po Luci, je preuređivano pedeset treće, šezdeset treće ili šezdeset četvrte godine hrišćanske ere dok je Jevanđelje po Jovanu preuređivano šezdeset osme, šezdeset devete, sedamdesete ili devedeset osme godine.” Nema ni dokumenata ni dokaza koji bi mogli posvjedočiti da su apostoli prenijeli Poslanicu Hebrejima, Drugu Petrovu poslanicu, Drugu i Treću Jovanovu poslanicu, Judinu poslanicu, Jakovljevu poslanicu i Otkrivenje Jovanovo (apokalipsu, ili mušahedat-i Juhanna, ili Juhannin vahj). U njihovu ispravnost se sumnjalo sve do 365. godine. Prethodni hrišćanski teolozi su odbacili neke njihove dijelove kao pogrešne. U stvari, verzije koje su prevedene na sirijski jezik u sebi i ne sadrže te dijelove. Nijedna arapska crkva nije prihvatila kao istnite [tačne], Drugu Petrovu poslanicu, Drugu i Treću Jovanovu poslanicu, Judinu poslanicu, i Jovanovo Otkrivenje (mušahedat-i Juhanna). Horn, naučnik i specijalista tumačenja jevanđelja (mn.), ovako piše na dvije stotine šestoj i dvije stotine sedmoj stranici drugog toma svog tumačenja, “Petrova poslanica, Judina poslanica, Jovanova druga i treća poslanica, i Otkrivenje (tj. apokalipsa, mušahedat, vahj), devet stihova - od drugog do jedanaestog stiha - osmog poglavlja Jevanđelja po Jovanu, i sedmi stih petog poglavlja Prve Jovanove poslanice nisu nikada postojali u kopijama sirijskih jevanđelja (indžila).” To znači da je prevodilac koji je preveo sirijsku verziju znao da navedeni dijelovi ne mogu biti dokazi za istinitost vjerskog principa pa te dijelove nije ni preveo, iako ih je zapazio. Katolik Ward, citira na trideset sedmoj stranici svoje knjige koja je izdata 1841. godine, Rogersa, protestanta, koji kaže, “Pošto Poslanica Hebrejima kontradiktira vjerovanju koje nas uči Jakovljeva (Ja’kubova) poslanica i Druga i Treća Jovanova poslanica, i njegovo Otkrivenje (mušahedat), sveštenici, autoriteti u vjeri, su izbacili ove poslanice iz Biblije (Kitab-i Mukaddesa).” Protestantski sveštenik Diktris (Dicatrice) je rekao da - sve do Josnijsovog vremena - svaka knjiga nije bila prihvaćena kao istinita. On je naglasio da Jakovljeva poslanica, Judina poslanica, Druga Petrova poslanica, i Druga i Treća Jovanova poslanica, ne sadrže podatke koje su apostoli sakupili i napisali. On dodaje, “Poslanica Hebrejima je bila odbačena do izvjesnog vremena. Međutim, sirijska i arapska crkva ne samo da su smatrale Drugu i Treću Petrovu poslanicu, Jovanovo Otkrivenje (apokalipsu, mušahedat-i Juhanna), i Judinu poslanicu, neistinitim već su ih čak i potpuno odbacili. Pa ipak, mi smo ih primili kao istinite.”

Dr. Nathaniel Lardner, hrišćanin, naučnik i tumač jevanđelja, ovako piše na stotinu sedamdeset petoj stranici četvrtog toma svog tumačenja, “Serl i njegovi Oršilim savremenici - to jest jerusalemska crkva - nisu prihvatili Jovanovu knjigu Otkrivenja (mušahedat-i Juhanna) kao istinitu. Indeks knjige ‘Kanun’, koju je Serl napisao, u sebi čak ne sadrži ni ime ove knjige.” On iznosi na tri stotine dvadeset trećoj stranici detaljnije podatke, i piše, “U ranijim prijevodima Jevanđelja na sirijski jezik nema Jovanovog Otkrivenja (Mušehadet-i Juhanna). Oni na svojim marginalijama nemaju nikakvih objašnjenja koja su napisali urednici, Webar Hiberios ili Jakov (Ja’kub). Isto tako ni Waybidicsu (Waybidiscou) nije u indeksima svojih knjiga uključio Drugu Petrovu poslanicu, Drugu i Treću Jovanovu poslanicu, Jovanovo Otkrivenje, kao ni Judine poslanice. I Sirijci imaju isto mišljenje.”

Katolik Herald ovako piše na dvije stotine šestoj stranici sedmog toma svoje knjige, “Kako Raus iznosi u svojoj knjizi, većina uglednih ličnosti protestantske crkve ne prihvata Jovanovo Otkrivenje [vahj] kao istinito.” Profesor Rabwald kaže, “Jovanovo Jevanđelje, i Jovanove poslanice, i Otkrivenje (Mušahedat), nije mogla napisati ista osoba,” i to potvrđuje jakim dokazima. U dvadeset petom poglavlju sedmog toma njegove “Istorije”, Vivisbius citira Webvnisichindena, i kaže, da su raniji sveštenici nastojali da odbace Jovanovo Otkrivenje iz Biblije, i dodaje, “Ovo Jovanovo Otkrivenje uopšte nema smisla. Nije ga ispravno pripisivati apostolu Jovanu. Takvo pripisivanje je jedna neukost i nepoznavanje činjenica. Onaj ko ga je napisao niti je apostol, niti je slijedio Mesiha (Isa alejhisselama), niti je bio dobar (salih). Moguće je da je ovo Otkrivenje (Mušahedat) napisao neki Rimljanin po imenu Sern Tehsin (Cerinhac) i onda ga je pripisao Jovanu.” On kasnije kaže, “Ali, ja nisam ovlašten da iz Biblije izbacim ovu knjigu, Jovanovu knjigu Otkrivenja. Jer, ovog Jovana poštuje na hiljade hrišćana, naše braće. Ja potvrđujem da je onaj, ko je napisao ovu knjigu, imao inspiraciju (ilham). Ali, ja ne priznajem da je autor Jovanovog jevanđelja apostol Jovan, mlađi brat apostola Ja’kuba i sin Zejda. Iz njegovih riječi i načina pisanja se ne može zaključiti da on nije bio apostol. Isto tako ni Jovan, koji je napisao Jovanovu knjigu Otkrivenja, nije isti Jovan koji se spominje u knjizi Djela apostolska (Kitab-i A’mal), koja govori o djelima apostolskim. Jer, on nije nikada bio u državi Išaja. Onaj ko je napisao to Jevanđelje je neki drugi Jovan, koji je živio u Išaji. Opet, kako se dade zaključiti iz paragrafa i izraza Jovanovog Jevanđelja - u poslanicama i u Otkrivenju (Mušahedatu) - Jovan, koji je urednik Jevanđelja po Jovanu, nije isti Jovan koji je sakupio Jovanovu knjigu Otkrivenja (Mušahedat). Jer, paragrafi u Jevanđelju i poslanicama su lijepo poredani i imaju uglađen grčki stil. Oni u sebi nemaju pogrešnih izraza. Govor u knjizi Otkrivenja (Mušahedat) nije isti. On je pisan na jedan čudan i neobičan način koji je neuobičajen u grčkom jeziku. Apostol Jovan u svom Jevanđelju i poslanicama ne spominje otvoreno svoje ime. On o sebi piše u trećem licu jednine, kao “govorniku”. On se odmah upušta u predmet u pitanju, bez davanja detaljne informacije o sebi. Autor Otkrivenja (Apokalipse, Mušahedata, Vahja) upotrebljava potpuno drukčiji stil. Na primjer, prvi stih prvog poglavlja Jovanovog Otkrivenja glasi ovako: ‘Otkrivenje Isusa Hrista koje mu dade Allah dželle-šanuhu da pokaže slugama svojima šta će skoro biti. I on to pokaza znacima po svom anđelu kojega posla svome sluzi Jovanu.’ (Otkrivenje 1, 1). Deveti stih glasi ovako: ‘Ja, Jovan, koji sam i brat vaš i drug u nevolji, i u carstvu i strpljenju Isusu Hristovu, …’ (Otkrivenje 1, 9). Osmi stih dvadeset drugog poglavlja glasi: ‘Ja sam, Jovan, ovo čuo i vidio …’ (Otkrivenje 22, 8). Kako vidimo, ovi stihovi, suprotno stilu koji slijedi iza apostola (mn.), jasno spominje govornikovo ime. Ako bi predložili da je on (Jovan), suprotno svom prethodnom običaju, ovdje morao jasno spomenuti svoje ime da bi njegov narod znao da se radi o njemu, onda bi se (na to) moglo ovako odgovoriti: Ako mu je to bio cilj onda je on trebao napisati svoj nadimak i titulu. Na primjer, on je trebao upotrijebiti izraz kao, ‘Ja sam Jovan, Ja’kubov mlađi brat i Zebedejev (Zejdov) sin, i dragi hazreti Mesihov (Mesijin) učenik.’ On je upotrijebio izraze kao, ‘vaš brat’, ‘koji je vidio ove stvari’, itd., da bi izbjegao spominjanje svog imena i kvalifikacije, i da bi se odvojio od drugih ljudi. Naš cilj ovdje nije da se ismijavamo sa razumnim ljudima već da razjasnimo razliku između stilova i izraza i pisanja dvojice ljudi.” Ovdje se završava naše citiranje Vivisbiusa.

Opet, u Josibisovoj (Eusebe, Eusebius) istoriji, u trećem poglavlju trećeg toma, piše, “Prva Petrova poslanica je autentična. Međutim, njegova Druga poslanica nije dio Biblije (Kitab-i Mukaddes). Četrnaest Pavlovih poslanica su tačne. Zaista, neki ljudi su izbacili iz Biblije njegove Poslanice Hebrejima.” Josibis kaže u dvadeset petom poglavlju iste knjige da postoji neslaganje po pitanju Jakovljevih poslanica, Judinih poslanica, Druge Petrove poslanice, Druge i Treće Jovanove poslanice, i da su njihovi pravi autori nepoznati. Josibis kaže u dvadeset petom poglavlju šestog toma iste istorije, “Airdžinov opis Poslanice Hebrejima je na sljedeći način: Ovu poslanicu, koja je vrlo popularna među hrišćanima, je napisao Gulnaht u Šeb-i Rumu. Izvjesni ljudi su rekli da ju je Luka preveo.” Irenaeus (Arm, Fr. Irene, Engl. Irenaeus, 140-220), jedan od prvih teologa, Polinius, jedan od dostojanstvenika u 220. godini, i Pontius u 251. godini su potpuno izbacili Poslanicu Hebrejima. Tortilin Bersper iz Kartadže, jedan od dostojanstvenika 200. godine po Isa alejhisselamu je rekao, “Poslanica Hebrejima je Barnabasova poslanica.” Kis Berstper Rum, jedan od dostojanstvenika u 212. godini, kaže, “U stvari, postoji trinaest Pavlovih poslanica. Četrnaesta poslanica, Poslanica Hebrejima, nije jedna od njih.” Saij (Saey) Pern Bashb iz Kartadže, 248. godine, nije čak ni spomenuo ime ove poslanice. Do ovog momenta, sirijska crkva još nije prihvatila istinitost Druge Petrove poslanice, i Druge i Treće Jovanove poslanice. Aiscalcen, poznati hrišćanin, je rekao, “Onaj ko je napisao Drugu Petrovu poslanicu je samo džaba traćio svoje vrijeme.” U knjizi Biblijska istorija (Biblical History), koja je izdata 1266/1850. g.n.e., piše, “Pisar Kritius je rekao da Judina poslanica pripada Judi, petnaestom jerusalemskom svešteniku (uskufu) iz vremena vladavine Ajdernik.” [Biblija, to jest Indžil. Uskuf: čin sveštenika zaduženog za čitanje Indžila.] Airdžin, jedan od ranijih pisara, koji je protumačio Jevanđelje po Jovanu, ovako piše u petoj knjizi svoje interpretacije, “Pavle nije pisao poslanice svakoj crkvi. Poslanice koje je napisao nekim crkvama su se sastojale od samo nekoliko redaka.” Kako se dade shvatiti iz ovih Airdžinovih riječi nijedna Pavlova poslanica nije, u stvari, njegova. Njih je sve napisao neko drugi i njemu ih pripisao. Drugo poglavlje poslanice koju je Pavle napisao Galaćanima u sebi sadrži, od jedanaestog do šesnaestog stiha, sljedeće izjave: “A kad dođe Petar u Antiohiju, ja sam mu se u lice suprotstavio, jer je zaslužio osudu. Jer, on je prije, dok ne dođoše neki ljudi od Jakova, jeo s neznobošcima [idolopoklonicima], a kad oni dođoše, on se zbog straha od obrezanih (osunećenih) poče povlačiti i kloniti. Njemu su se u pretvaranju priključili i ostali židovi, tako da je njihovim pretvaranjem bio zaveden i Barnaba. Ali kad sam vidio da ne idu pravo prema istini Jvanđelja, rekoh Petru pred svima: ‘Kad ti koji si židov, živiš neznabožački [idolopoklonički] a ne židovski, kako možeš siliti neznabošce da žive židovski?’ Mi koji smo rođeni židovi, a ne ‘grešni neznobožci’. Ali kako znamo da čovjeka ne opravdava vršenje Zakona, nego samo vjera u Isusa Hrista [Isaa Mesiha], i mi čak vjerujemo u Hrista Isusa da bismo se opravdali vjerom u Hrista, a ne vršenjem Zakona. Jer vršenje Zakona ‘neće nikoga opravdati.’” (Galaćani 2, 11-16)

Pošto početak ovih izjava kontradiktira onim na kraju (mora značiti da je, ili početak, ili kraj) kasnije bio dodat. Zato što, iako Pavle piše na početku svoje poslanice [jedanaesti stih] kako je naružio Petra u Antiohiji, krivica za koju ga je optužio je bila to što je on jeo sa drugim ljudima, to jest idolopoklonicima, što je suprotno jevrejskim običajima. [Pretpostavljajući da nije drsko i bezobrazno sa njegove strane uputiti gore navedene uvrede čovjeku kao što je Petar, kojeg je Sveti duh (Ruh-ul-kudus) inspirisao i koji je služio Mesiju.] U stvari, Pavlovo ruženje Petra se bazira na sljedećem rezonovanju: “Ti koji si jevrej omalovažavaš svoju vjeru kao idolopoklonici. Kako ti imaš obraza da ih pozivaš da slijede zakon (šeri’at) jevreja?” Pavle onda, nakon što je tako rezonovao, mijenja svoj pravac i počinje da objašnjava uzaludnost zakonodavnih naredbi. On kaže u trećem poglavlju, nakon dugog razgovora o nepotrebnosti djela i ibadeta (bogosluženja, obreda), da se je potpuno prilagodio Musa alejhisselamovom zakonu. U stvari, ovdje ćemo navesti citat od sedamnaestog do dvadeset šestog stiha iz dvadeset prvog poglavlja knjige Djela apostolska: “I kad dođosmo u Jerusalim, braća nas primiše ljubazno. A sutradan Pavle ode s nama Jakovu, gdje se sastadoše sve starješine. Pošto ih pozdravi, poče im redom kazivati sve što je Allah dželle-šanuhu učinio njegovom službom među idolopoklonicima. Oni, kad to čuše, počeše slaviti Allaha dželle-šanuhu, a Pavlu rekoše: ‘Vidiš, brate, koliko je hiljada židova koji vjeruju i svi su vatrene pristaše Zakona. A o tebi su čuli da svojim učenjem odvraćaš od Mojsijeva zakona sve židove koji žive među poganima [idolopoklonicima], govoreći im da ne obrezuju djece i ne žive po (otačkim) običajima. Dakle, šta ćemo sad? Narod će se sigurno sakupiti; jer će čuti da si došao. Prema tome, učini ovo što ti kažemo: Imamo četiri čovjeka koji su pod zavjetom; Uzmi ih i podvrgni se s njima obredu čišćenja, i potroši na njih neka obriju svoje glave. Tako će svi uvidjeti da nema ništa od onoga što su čuli o tebi, već da i sam drziš Zakon i živiš po njemu. Što se tiče idolopoklonika koji vjeruju, njima smo napisali i saopštili da oni ništa tako ne drže, osim da se čuvaju od mesa žrtvovanog idolima, i od krvi, i od udavljenoga, i od bluda.’ Tada Pavao uze sa sobom spomenute ljude, i sutradan se podvrgnu obredu očišćenja, uđe s njima u hram da najavi istek danima očišćenja kad se za svakog od njih imala prinijeti žrtva.” (Djela Apostolska 21, 17-26)

Kako vidimo, Pavle koji je govorio, “Tijelo neće biti čisto ako slijedimo Zakon. Iako je Mesija za nas bio proklet, on nas je spasio od zakonskih naređenja,” je uradio po Jakovljevom savjetu i savjetu staraca i očistio se slijedeći Zakon, i ušao u hram.

Tri stiha iz Pavlovih poslanica nam govore nekoliko suptilnih primjera o misterijama hrišćanstva:

Prvo: Među jevrejima koji su vjerovali Mesiju su kolale glasine, koje je Pavle širio, to jest, da, “Obrezivanje (sunnećenje) nije potrebno.” To znači da jevreji, koji su vjerovali Isa alejhisselama pod uslovom da ne odustanu od Musa alejhisselamovog zakona, nisu opravdavali promjene Musa alejhisselamovog šeri’ata.

Drugo: U to vrijeme se nije smatralo važnim hoće li Zakon i dalje postojati. Jedna osoba, koja je bila jedan od apostola Isa alejhisselama, je rekla, “Narod se mora sakupiti bez obzira na cijenu” iz čega se dade zaključiti da je prava svrha da se narod uvede u njihovu vjeru bez obzira na upotrebljene metode. Ova sugestija, koju je apostol Isa alejhisselama samo imao hrabrosti da kaže Pavlu, kako bi sjedinio narod, izdaje i iznevjerava temelj na kojem je hrišćanstvo osnovano.

Treće: Pajpas (Engl. Papias), koji je bio čuveni biskup Hirapuliusa se sredinom drugog hrišćanskog vijeka pozvao na dvije kratke rasprave koji su se odnosile na riječi i djela Isa alejhisselama. Jedna od njih je Rasprava po Marku, koji je bio Petrov tumač, a druga je Rasprava po Mateju, koja je bila zbirka naredbi i propisa. Pajpas je izjavio da je rasprava po Marku vrlo kratka, nedovoljna, da nije hronološki poredana, i da se sastoji iz priča i tradicija. To znači da su oba, i Matej i Marko, imali svoje rasprave. Pajpas ih je vidio i o njima pisao opisujući i ističući njihove razlike.

Što se tiče Jevanđelja po Mateju i Marku, koja danas postoje, ona su oba vrlo slična i imaju iste detalje, kao da je jedno od drugog kopirano. Očigledno je da to nisu verzije koje je Pajpas vidio i da su ona kasnije dodavanjima proširena.

S druge strane, Pajpas nije ni spomenuo Jevanđelja po Luci i Jovanu. Pajpas, koji je bio u Hirapuliusu, je upoznao Jovanove učenike, što je sasvim prirodno, i od njih naučio izvjesne činjenice. On nije rekao ni jednu riječ o Jevanđelju po Jovanu. Ova činjenica nam nam govori da je Jevanđelje po Jovanu kasnije napisano.

JEVANĐELJE PO MATEJU

Deveti stih, devetog poglavlja Jevanđelja po Mateju glasi: “I kad Isus pođe odatle dalje, On viđe čovjeka gdje sjedi na carini zvanog Matej i reće mu: ‘Hajde za mnom!’ On ustade i pođe za njim.” (Matej 9, 9) Sada vas molimo da obratite pažnju na sljedeću tačku: Da je ove riječi zaista napisao Matej zašto bi on upotrijebio svoje ime u trećem licu jednine. Zašto on ne bi govorio kao Matej? [Da je autor ovog Jevanđelja bio sam Matej on bi rekao, “Dok sam sjedio na carini Isa alejhisselam mi je prošao. Kada me je vidio, on mi je rekao da ga slijedim i da idem za njim. Ja sam ustao i pošao za njim.”]

U Jevanđelju po Mateju je svaki Isa alejhisselamov citat toliko dug da je nemoguće da je izrečen u jednom sjedenju, u jedno vrijeme. U stvari, savjeti i upute koje je on dao apostolima u desetom poglavlju, njegove besprekidne riječi u petom, šestom, i sedmom poglavlju, njegovo ruženje Perzijanaca u dvadeset trećem poglavlju, i njegovi neprekidni primjeri u osmom poglavlju, su predugi da bi se desili na jednom sjedenju. Dokaz za ovo je to što su ovi isti govori, i primjeri, u drugim Jevanđeljima podjeljeni na različita sijela. To znači da autor ovog Jevanđelja nije Matej, carinski oficir i vjerni Isa alejhisselamov drug.

U Jevanđelju po Mateju Isa alejhisselamova natprirodna čudesa (mu’džize), kao što su izliječenje slijepih siromaha, gubavaca, ili paraliziranih ljudi, njegovo hranjenje velikog broja bijednika, su sva spomenuta na dva mjesta. S druge strane Jevanđelja po Marku i Luci spominju ove događaje samo na jednom mjestu. Stoga, autor Jevanđelja koje se pripisuje Mateju je vjerovatno koristio dva izvora dok je pisao knjigu, i vidio isti događaj u oba izvora. Onda ih je, misleći da su oba događaja drukčija, zapisao kao takve u svoju knjigu.

U petom stihu desetog poglavlja Jevanđelja po Mateju piše da je Isa alejhisselam naređivao svojim glasnicima, to jest apostolima, da ne pozivaju idolopoklonike [u svoju vjeru] i da ne ulaze u Samirijje grad. Malo kasnije se navodi da je on izliječio slugu idolopokloničkog kapetana i kćerku jedne žene iz Ken’ana.

Dok šesti stih sedmog poglavlja zabranjuje, i kaže, “Ne dajte svetinje psima! Ne bacajte svoga bisera pred svinje,” (Matej 7, 6) devetnaesti stih dvadeset osmog poglavlja naređuje, “Zato idite i učite sve narode, krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetog.” (Matej, 28-19) Dok, s jedne strane, peti stih desetog poglavlja zabranjuje i kaže, “… ne idite na put neznabožaca, ne ulazite ni u jedan Samarijski grad,” (Matej, 10-5) četrnaesti stih dvadeset četvrtog poglavlja naređuje, “I propovjedaće se ovo Jevandelje carstva po svemu svijetu, svim narodima za svjedočanstvo i tada će doći svršetak.” (Matej: 24-14) [Ovaj i prethodni stih su u potpunoj međusobnoj kontradikciji.]

U ovom Jevanđelju se konstantno ponavljaju ovake suprotnosti i bezbrojne kontradikcije. Ovi dodaci bez sumnje potvrđuju činjenicu da je Jevanđelje po Mateju prepravljano (interpolirano). U Jevanđelju po Mateju nema izvjesnih važnih epizoda koje se nalaze u drugim Jevanđeljima. Na primjer, u ovom Jevanđelju nema epizoda kao što su Isa alejhisselamov izbor sedamdeset učenika, njegov uzlazak na Mele-i havarijjun, njegov - dva puta - dolazak u Jerusalem da proslavi Sveti dan (Bajram), kao ni Luazerove rezurekcije iz groba. Dakle, jako je sumnjivo da je ovo Jevanđelje po Mateju u stvari napisao apostol Matej.

JEVANĐELJE PO MARKU

Svi se istoričari slažu da Marko nije bio jedan od apostola. On je možda je bio interpretator apostola Petra.

Papias (Paypas) kaže, “Marko je bio Petrov prevodilac. Marko je zapisao riječi i djela Isa alejhisselama onako kako ih se mogao sjetiti. Ali on nije ispravno poredao riječi i djela Isa alejhisselama koje je napisao. Jer, on ih nije nikada čuo direktno od Isa alejhisselama, niti je ikada bio sa njim. Kako rekoh, Marko je samo bio Petrov prijatelj. Da bi napisao knjigu koja sadrži njegove razgovore sa Petrom i riječi Isa alejhisselama on prepričava događaje na jedan slučajan način, birajući, za svaki događaj koji treba da ispriča, pravo vrijeme i zgodno sijelo. Mi iz ovoga razloga ne bi trebali optuživati Marka što je napisao izvjesne dijelove svoje knjige na način kao da ih je naučio od svog učitelja Petra. Zato što Marko nije smatrao važnim da zapiše što je prethodno čuo, prije nego što zaboravi, ili promjeni bilo koje dijelove.”

Rani hrišćanski učenjaci su svakodnevno pisali objašnjenja za Jevanđelje po Marku. Iren, jedan od njih, kaže, “Marko je nakon Petrove i Pavlove smrti zapisao ono što je prije napamet naučio.” Kalman iz Aleksandrije kaže: “Petrovi učenici su tražili da Marko napiše svoje Jevanđelje još dok je Petar bio u Rimu. On je to učinio. Petar je čuo za pisanje knjige. Ali, on nije rekao bi li on trebao napisati knjigu ili ne.” Istoričar Eusebius kaže: “Kada je to Petar čuo on je bio zadovoljan ovim naporom njegovih učenika. On je naredio da ga čitaju u crkvi.” Pa ipak, Jevanđelje po Marku izgleda radije kao imitacija Jevanđelja po Mateju negoli kao Petrove poslanice. Prema tome, knjiga, za koju Papias kaže da je Marko napisao mora biti neka druga knjiga a ne postojeće drugo jevanđelje. Sedamnaesti i osamnaesti stih šestog poglavlja Jevanđelja po Marku kaže: “Jer ovaj Herod (Irod) je zapovjedio da uhvate Jovana i da ga, svezana u lance bace u tamnicu, radi Herodijade, žene svoga brata Filipa, koju bijaše uzeo za ženu, jer mu je Jovan govorio: ‘Nije ti dopušteno imati ženu svoga brata.’” (Marko 6, 17-18) Ovo je potpuno netačno. Zato što je u petom poglavlju osamnaestog toma Eusebiusove istorije jasno napisano da je ime Herodijadinog muža bilo Herod, a ne Filip. Ova ista greška se takođe nalazi i u Jevanđelju po Mateju. U stvari, prevodioci, koji su napisali arapsku verziju, koja je redigovana 1273/1821. g.n.e., su 1844. promijenili ovaj stih i izbacili iz Jevanđelja po Mateju i Luci riječ “Filip” iako se ona nalazi u prijevodima iz ranijih godina.

Opet, dvije izjave, u dvadeset petom i dvadeset šestom stihu drugog poglavlja Jevanđelja po Marku, glase ovako: “On im odgovori: ‘Zar niste nikad čitali što učini David kad bi u nevolji i skupa sa svojim pratiocima ogladnje? Kako uđe u Allahovu kuću pred Abijatarom poglavarom svešteničkim te kako jede postavljene hljebove, koje je dozvoljeno jesti jedino sveštenicima, i kako ih dade svojim pratiocima?” (Marko 2, 25-26)

Ove izjave su pogrešne i netačne iz dva razloga:

Prvo: U to vrijeme je hazreti Davud bio sam. Sa njim nije bio niko.

Drugo: U to vrijeme poglavar rabina nije bio Abijatar nego možda njegov otac Ahimlik. [Članovi skupa “Sedamdesetorice”, koji upravlja jevrejskim poslovima, se nazivaju rabini. Njihovi sveštenici (vaizi) se nazivaju pisari.]

JEVANĐELJE PO LUCI

Luka nije jedan od apostola. To se sigurno zna. Na početku Jevanđelja po Luci piše: “Budući da su mnogi pokušali srediti pripovijedanje o događajima u koje svakako vjerujemo, kako su nam ih predali oni koji su od početka bili očevici i sluge Riječi, učini se i meni dobro, pošto imam savršeno razumijevanje svega od početka, da ti ih napišem po redu, preuzvišeni Teofile, da se osvjedočiš o sigurnosti onih stvari kojim si se naučio.” (Luka 1, 1-4)

Ovaj paragraf ima nekoliko denotacija:

Prvo: Luka je napisao ovo Jevanđelje isto kao što su i mnogi drugi njegovi savremenici pisali Jevanđelja.

Drugo: Luka ističe činjenicu da ne postoji Jevanđelje koje su apostoli lično napisali i da je on, kazavši, “Kako su nam ih predali oni koji su od početka bili očevici i sluge Riječi,” u stanju da napravi razliku između pisara Jevanđelja i onih koji su to svojim očima vidjeli.

Treće: On ne tvrdi da je on učenik jednog od apostola. Jer u njegovo vrijeme je bilo bezbroj publikacija, članaka, i poslanica, koje su bile pripisivane svakom apostolu. On se nije nadao da će jedna takva dokumentacija, to jest tvrdnja da je on učenik jednog od apostola, izazvati da drugi povjeruju u njegovu knjigu. On je možda mislio da će ona biti pouzdaniji dokument ako on istakne da je on razmotrio svaku činjenicu iz njenog originalnog izvora i da je to on sve lično ispitao. Trebamo razmotriti jednu tačku: U novije vrijeme protestantski sveštenici uobičavaju da, kad god ponovo štampaju jevanđelje, zamijene kritikovane izraze (dijelove) drugim - odgovarajućim - izrazima. U stvari, sa dopuštenjem koje je registrovano datumom 1371. godine i brojem 572, koji je dodijelilo (tursko) Ministarstvo za obrazovanje, engleske i američke biblijske izdavačke kuće su takođe promjenile i sljedeći paragraf. One su zamijenile riječi, “pošto ja znam sve činjenice do najsitnijih detalja,” sa riječima, “pošto imam savršeno razumjevanje svega od početka,” i tako prilagodili značenje svojim ciljevima. Međutim, francuske verzije, kao i one koje su štampane u Njemačkoj, u sebi sadrže značenje koje smo gore naveli.

Dvadeset sedmi stih trećeg poglavlja Jevanđelja po Luci, kada navodi genealogiju Isa alejhisselama, piše, “Sina Joananova (Joanina), sina Rezina (Risina), sina Zarobabelova (Zorovavelova), sina Salatielova (Salatiilova), sina Nerijeva (Nirijina).” (Luka 3, 27)

Ovdje postoje tri greške:

Prvo: U Starom Zavjetu, u devetnaestom stihu trećeg poglavlja koje se zove Prva knjiga Ljetopisa, imena Zarobabelove djece su jasno napisana. Tamo nema niko da se zove Reza. Ovaj njegov tekst je takođe i u kontradikciji i sa Matejevim tekstom.

Drugo: Zarobabijel nije Salatielov sin. On je Pedajin sin. On je sin Salatijelovog brata.

Treće: Salatijel je Jehonijev (Juhannin) sin. On nije Nerijev sin. Ovo je takođe tako napisano i u Jevanđelju po Mateju. [“Poslije prognanstva u Babilon, Jehonija rodi Salatiela, Salatiel rodi Zorobabijela, …” (Matej 1, 12)]

Opet, trideset peti i trideset šesti stih, trećeg poglavlja Jevanđelja po Luci, kažu, “Sina Sarugova, sina Ragauova, sina Falekova, sina Eberova, sina Salina (Šelahova ili Salihova). Sina Kainanova (Ken’anova), sina Arfakšadova (Arpakšadova ili Arfaksadova), sina Semova, sina Nojeva, sina Lamehova (Lamekova).” (Luka 3, 35-36) I ovo je takođe neispravno. Jer, Sala nije Arfakšadov unuk. On je njegov sin. Ovo je jasno izraženo u prvom poglavlju Prve knjige Ljetopisa (osamnaesti stih), i u jedanaestom poglavlju Knjige Postanka [u desetom, jedanaestom, i dvanaestom stihu.]

Isto tako ni prvi i drugi stih, drugog poglavlja Jevanđelja po Luci, nisu tačni. “U ono vrijeme iziđe zapovijed od cara Augusta da se taksira cijeli svijet. Ovo je bilo prvo taksiranje za vladanja Kvirinijeva Sirijom.” (Luka 2, 1-2) Rimljani nisu nikada dominirali cijelim svijetom. Kako će onda oni izdati zapovijed o taksiranju cijeloga svijeta? U stvari, protestantski sveštenici su, kao i obično, da bi izbjegli ovo pitanje, promijenili ove riječi u izdanju Novog Testamenta 1886. godine i ovako napisali, “U ono vrijeme iziđe zapovjed da se provede popis naroda u svoj zemlji.” S druge strane, u turskoj verziji, koju je 1243/1827. g.n.e. izdalo Britansko društvo, ovaj pasos je ovako napisan, “U ono vrijeme, iziđe zapovijed cara Augusta, o popisu svjetskog stanovništva. To je bio prvi popis za vrijeme Kirinova (Kvirinijeva) upravljanja Sirijom. I pođoše svi da se upišu, svaki u svoj grad. Tada pođe i Josip iz Galileje iz grada Nazareta u Judeju u grad Davidov, koji se zvaše Betlehem (Vitlejem), jer on bijaše iz doma i plemena Davidova. Da ga taksiraju s Marijom, njegovom ženom, koja bijaše trudna.” (Luka 2, 1-5) Kada je kasnije započelo ispitivanje ovog citata, ni istoričari, ni Lucini savremenici, ni oni koji su malo prije njih živjeli, nisu ništa kazali po pitanju taksi. Što se tiče Kiriniusa on je postao guverner Sirije petnaest godina poslije rođenja Isa alejhisselama. Prema tome, očigledno da se ovo nije moglo desiti u njegovo vrijeme, čak i ako predpostavimo da je bilo sumnjivih taksi.

JEVANĐELJE PO JOVANU (IVANU)

Kako je poznato, sve do pojave četvrtog jevanđelja, koje se pripisuje Jovanu, Isa alejhisselamova vjera se nije razlikovala od Musa alejhisselamovog Zakona (vjerskih propisa). Ona se temeljila u svim svojim vjerovanjima na principu tevhida (da je Allah jedan). Jevanđelje po Jovanu je bilo to koje je prvo spomenulo riječ trojstvo, to jest tri uknuma, i odovelo u zabludu one koji su vjerovali Isa alejhisselama, na taj način što je ubacilo u njihovo vjerovanje [akidu] doktrinu o trojstvu (vjerovanje u tri boga, ilaha). Mi smo prethodno naveli citate o Jevanđelju po Jovanu iz knjiga ranih vjerskih ljudi, hrišćana.

Ovu knjigu nije napisao Jovan (Ivan, Juhanna), Zebedejev (Zejdov) sin. Nju je poslije drugog stoljeća napisao neki nepoznati autor. Savremeni evropski istoričari, orijentalisti, su to dokazali raznim dokazima.

Prvi dokaz: Na početku Jevanđelja po Jovanu ovako piše, “U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Allaha dželle-šanuhu - i Riječ bijaše Allah.” (Jovan 1, 1) Ove riječi su suptilne stvari jedne nauke koja se zove ilm-i kelam. Ovih riječi nema ni u jednom drugom jevanđelju. Da je Isa alejhisselam rekao ove riječi one bi se takođe nalazile i u svim drugim jevanđeljima. Prema tome, njegov autor nije apostol Jovan već neko drugi, neko ko je u rimskoj i aleksandrijskoj školi studirao Platonovu filozofiju o tri hipostaze (uknuma). Mi ćemo ovo malo kasnije protumačiti.

Drugi dokaz: Pisanje o bludnici, od prvog do jedanaestog stiha u osmom poglavlju Jevanđelja po Jovanu, su pobile sve hrišćanske crkve i rekle da ono ne pripada Jevanđelju. To znači: Ili da je autor sakupio sva jevanđelja na koja je naišao, dodavajući im još mnoge druge stvari koje je tu i tamo našao, ili je neko nakon njega dodao ove stihove. Prema prvom slučaju, autor je napisao jednu zbirku u kojoj nije razlikovao istinu od neistine, tako da se zbirka, koju je napisao, sastoji od neprihvatljivih stvari. Prema drugom slučaju se mora priznati da je ovo jevanđelje prepravljeno (interpolirano). Ono u svakom slučaju ima sumnjiv postanak i ne zaslužuje vjerovanje.

Treći dokaz: Ovo jevanđelje u sebi nema izvjesnih primjera, događaja, i čuda, koja se nalaze u drugim jevanđeljima. Ono u sebi sadrži puno stvari koje ne postoje u drugim jevanđeljima. Epizode kao što su, Luazerovo proživljavanje, mijenjanje vode u vino, njegovo (Isaovo) povjeravanje njegovog dragog učenika i njegove majke jedno drugom, postoje samo u ovom jevanđelju. Ovih epizoda nema u drugim jevanđeljima. Mi ćemo kasnije dati o ovom opširne podatke.

Četvrti dokaz: Ni Papajs ni Justinijan, među ranim hrišćanima, ne spominju da su vidjeli ovo jevanđelje. Naročito Justinijan, koji je priznao da autor Jevanđelja po Jovanu nije apostol Jovan, nije rekao ništa o ovom jevanđelju.

Peti dokaz: Način izražavanja u pripovijedanju sakupljenih događaja u druga tri jevanđelja je potpuno drukčiji od stila govora koji je upotrijebljen u Jevanđelju po Jovanu. Na primjer, u druga tri jevanđelja Isa alejhisselam, kao učitelj, koji želi da poduči narod, ne odobrava Farisijevo licemjerno ponašanje. On naređuje čišćenje srca, približavanje Allahu dželle-šanuhu, ljubav prema ljudima, formiranje lijepog ponašanja, i zabranjuje naklonosti koje su suprotne Musaovom alejhisselam zakonu. Njegova učenja i savjet ljudima je jasan, prirodan, i svako ga može razumjeti. Iako su ova tri Jevanđelja u izvjesnim svojim pripovijedanjima u međusobnoj kontradikciji, ona koja se međusobno slažu, se izgleda baziraju na istom izvoru. S druge strane, Jevanđelje po Jovanu sa njima nema nikakve sličnosti. Ono uzima jedan potpuno drukčiji stil, i u svom pripovijedanju, i u odnosu na Isa alejhisselamove moralne vrijednosti (ahlak), i u njegovom načinu ponašanja. Isa alejhisselam je u ovom jevanđelju predstavljen kao čovjek koji zna grčku filozofiju, i čiji elegantni i elokventni jezik više izražava njegovo lično plemstvo nego vrline, kao što su strah od Allaha dželle-šanuhu, i lijepe moralne karakteristike (ahlak). Način izražavanja koji je u njemu odabran nije mesijski stil, koji narod upotrebljava, već rječnički, i sintaksični, koji je specifičan za aleksandrijske škole. Njegove izjave, koje su jasne i razgovjetne u druga tri Jevanđelja, su u ovom jevanđelju dvosmislene. Ono je puno, dobro organizovanih ponavljanja, većinom sa važnim duplim značenjima, koja su aranžirana na jedinstven način. Stil koji je upotrijebljen u Jovanu, umjesto da privuče nečije srce, radije podstiče njegova osjećanja poricanja, i mržnje. Da se je ovo jevanđelje pojavilo najednom, u skorije vrijeme, nakon što je negdje bilo sakriveno, niko ne bi povjerovao da ga je napisao jedan od apostola. Pošto je ono stoljećima poznato, hrišćani nisu u stanju da shvate ove čudnosti.

Šesti dokaz: Ovo jevanđelje ima više grešaka. Na primjer, pedeset prvi stih prvog poglavlja Jevanđelja po Jovanu glasi, “I reče mu: ‘Zaista, zaista, vam kažem vidjećete otvoreno nebo i anđele Allahove gdje se penju i silaze k sinu čovječijem.’” (Jovan 1, 51) U stvarnosti, ove Isa alejhisselamove riječi, su se desile nakon njegovog krštenja u Erdenskoj vodi i silaska svetog Duha (Ruh-ul-kudsa). Poslije toga niko nije vidio ni otvaranje nebesa, ni silazak meleka (anđela), na Isa alejhisselama.

Trinaesti stih trećeg poglavlja ovog Jevanđelja glasi: “I niko se nije popeo na nebo osim onaj koji siđe s neba, to jest, sin čovječiji koji je na nebu” (Jovan, 3-13) Ovaj stih je netačan iz nekoliko razloga.

Prvo: Dio koji je interpretiran rječju “osim” je kasnije ubačen. Ovaj stih je na taj način promijenjen. Zato što prvi dio stiha glasi, “I niko se nije popeo na nebo osim onaj koji je siđe s neba.” Međutim, autor ovog Jevanđelja, ili jedan od njegovih urednika, je ubacio objašnjavajuću riječ da istakne činjenicu da se i čovječanstvo, to jest Isa alejhisselam, podrazumijeva ovim stihom. Pažljiva opservacija će odmah pokazati da je ova riječ ubačena. Jer, kada odvojimo prvi dio stiha od ove objašnjavajuće riječi, njegovo pravo značenje postaje jasno, “I niko - osim meleka (anđela) koji su sišli na zemlju - neće uzaći na nebo.” U suprotnom se podvaljuje da je “sin čovječiji taj koji je sišao s neba” i poriće činjenica ga je začela hazreti Merjem preko svetog Duha [Džebraila alejhisselam] i da on (hazreti Isa) nije sišao s neba. Štaviše, moraće se odbaciti da je Isa alejhisselam bio na zemlji, a ne na nebu, jer on kaže, “sin čovječji koji je na nebu”. Osim toga, nemoguće je da je Isa alejhisselam rekao oboje istovremeno, to jest, i “onaj koji je sišao s neba”, i “koji je na nebu.”

Drugo: Isto tako ni početni dio ovog stiha (“I niko se ne pope na nebo …”) nije tačan. Jer, dvadeset četvrti stih petog poglavlja u Knjizi Postanka, i jedanaesti i dvanaesti stih drugog poglavlja Druge knjige o Kraljevima, kažu da su se takođe i Henok (Ahnuh) i Ilija (Ilja) alejhimusselam popeli na nebo. Dakle, ovaj stih je bez sumnje promijenjen (interpoliran).

NIJE MOGAO ODGOVORITI

Back | Index | Next