IMAN I ISLAM

Back | Index | Next

6 - Zadnji od šest osnovnih temelja imana je, “vjerovati u kader [to jeste, da su i] hajr (dobro) i šer (zlo) od Allaha dželle-šanuhu.” Sve što se ljudskim bićima dešava, dobro, zlo, korist, šteta, zarada, gubitak, se isključivo dešava po Allahovom dželle-šanuhu određenju. Leksičko značenje riječi kader je mjerenje, hukm, i emr. Kader takođe znači čokluk (mnogota, puno, velika količina) i ogromno. Allahovo dželle-šanuhu ezeli predodređenje (tj. predodređenje u vječnoj prošlosti) za postojanje nečeg se zove kader. Momenat u kom se kader desi, to jest ono što je određeno, se zove kaza. Riječi kaza i kader se upotrebljavaju takođe i naizmjenično. Dakle, kaza je Allahovo dželle-šanuhu ezeli predodređenje za sve što će On stvoriti od ezela do ebeda (od vječnosti u prošlosti do vječnosti u budućnosti). Kader je sve ono što je stvoreno u skladu sa kazom, ni manje ni više. Allah dželle-šanuhu je znao u vječnoj prošlosti sve šta će se dogoditi. Ovo Njegovo znanje se zove kaza i kader. Stari grčki filozofi su to zvali vječna usluga (inajet-i ezelijje). Sva stvorenja su nastala iz kaze. Stvaranje stvari prema Njegovom znanju u vječnoj (ezeli) prošlosti se zove kaza i kader. U vjerovanju kadera mi moramo sigurno i bez sumnje znati i vjerovati da će se, ako je Allahu dželle-šanuhu u vječnoj prošlosti htio da nešto stvori, to sigurno desiti tačno onako kako je to On htio, ni manje ni više. Nemoguće je da ne postoji nešto što je On odlučio da stvori i da postoji nešto što On nije odlučio da stvori.

Allahovo dželle-šanuhu znanje u vječnoj prošlosti (ezeli) obuhvata sve životinje, biljke, neživa stvorenja [čvrsta stanja, tečnosti, gasove, zvijezde, molekule, atome, elektrone, elektromagnetske valove, pokrete svakog stvorenja, sve fizičke procese, sve hemijske i nuklearne reakcije, sve fiziološke procese živih bića], postojanje ili nepostojanje svega, dobra i zla djela ljudskih bića, njihovu kazna na dunjaluku i na ahiretu, i sve drugo. On je to sve znao u vječnoj prošlosti (ezelu). Allah dželle-šanuhu stvara sve, i dobra i zla djela ljudskih bića, njihovo muslimanstvo i njihov kufur, njihov svaki dobrovoljni i prisilni pokret. On je sam taj koji sve stvara i daje da se desi preko posrednika (sebeba). On sve stvara kroz posrednike (sebebe).

Na primjer, vatra gori. U stvarnosti, Allah dželle-šanuhu stvara gorenje. Vatra nema veze sa gorenjem. Međutim, Njegov običaj (adet) je da sve dok vatra nešto ne dotakne ne stvori gorenje. (On stvara i vatru (posrednika) i gorenje, njen efekat) [Vatra samo zagrijava do temperature palenja. Vatra nije ta koja sjedinjuje ugljenik i vodonik sa kiseonikom u organskim materijama niti ona daje da se elektroni kreću. Oni koji ne znaju istinu predpostavljaju da to vatra čini. Ni vatra, ni kiseonik, ni temperatura, ni pokreti elektrona, ne proizvode reakciju gorenja. Samo Allah dželle-šanuhu proizvodi gorenje. Dijete koje ide u osnovnu školu ne odobrava izjavu, “vatra gori.” Ono kaže da “zrak gori.” Oni koji su završili malu maturu ne uvažavaju ni to već kažu, “kiseonik u zraku gori.” Oni sa velikom maturom kažu da gorenje nije specifično samo za kiseonik nego da svaki elemenat kada primi elektron gori. Studenti na fakultetu uzimaju u obzir pored materije i energiju. Dakle vidimo da sve što više znamo sve više dolazimo do pravog saznanja, i shvatamo da ima puno posrednika (sebeba) iza stvari koje smatramo posrednicima (sebebima). Poslanici alejhimusselam, koji su bili na vrhuncu znanja, nauke, i tehnike, i koji su mogli vidjeti stvarnost (istinu) svega, i velika ulema (ulema-i kebir) rahimehumullahu teala, koja ih je strogo i u stopu slijedila, i koja je dobila kapljice znanja iz njihovog okeana znanja, su istakli da su stvari koje se danas smatraju zapaljivim i konstruktivnim u stvari samo nemoćni i bijedni posrednici (vasita) i stvorenja (mahluk) i da je samo Allah dželle-šanuhu istinski (hakiki) stvaralac i graditelj a ne ovi sebebi (tj. posrednici, stvari).] Samo je Allah dželle-šanuhu onaj koji izaziva gorenje. On može i bez vatre nešto izgoriti ali je Njegov običaj da sagorijeva vatrom. Ako On neće da nešto izgori On spriječi gorenje čak i u vatri. On nije dozvolio da vatra izgori Ibrahima alejhisselam. On je, zato što je puno volio Ibrahima alejhisselam, zaustavio Svoj običaj. [U stvari, Allah dželle-šanuhu je stvorio i materije koje sprečavaju gorenje vatre. Hemičari otkrivaju ove materije.]

Da je to Allah dželle-šanuhu htio On je mogao stvoriti sve bez sebeba (sredstva, posrednika). On je mogao paliti bez vatre. On nas je mogao nahraniti bez jela. On nam je mogao dati da letimo bez aviona. On nam je mogao dati da bez radia čujemo iz velikih udaljenosti. Međutim, On je, stvarajući sve kroz posrednike, učinio ljudima uslugu. On je htio da stvori izvjesne stvari kroz izvjesne posrednike. On je sakrio u posrednicima Svoju moć. Ko hoće da mu On nešto stvori on se mora čvrsto uhvati za posrednike i tako dobiti ono što želi. [Ko hoće da upali lampu upotrijebi šibicu. Ko hoće da iz maslina dobije ulje upotrijebi presu. Ko ima glavobolju uzme aspirin. Ko hoće da ode u Džennet i da dobije bezbrojne blagodati slijedi islam. Ko u sebe opali iz pištolja, ili popije otrov, umre. Ko se oznojen napije hladne vode razboli se. Ko griješenjem izgubi iman ide u Džehennem. Kojeg god posrednika (sebeb) upotrijebimo dobijemo ono za što je taj posrednik namijenjen. Ko čita knjige islama naući islam, zavoli ga, i postane musliman. Ko živi među onim koji ne vjeruju i sluša šta oni govore postane vjerski neuk. Većina od onih koji su vjerski neuki postanu kafiri. Kada sjednemo na prevozno sredstvo, idemo tamo, gdje je određeno da to prevozno sredstvo ide.]

Da Allah dželle-šanuhu nije stvorio Svoj rad kroz posrednike (sebebe) niko ne bi nikog trebao. Svi bi sve tražili direktno od Allaha dželle-šanuhu i ne bi imali nikakvo utočište. Među narodom ne bi bilo društvenih odnosa kao što su predpostavljeni i podčinjeni, poslovođa i radnik, učenik i učitelj, i tako dalje. Ovaj i onaj svijet bi bili u neredu. Ne bi bilo razlike između lijepog i ružnog, dobrog i zlog, poslušnog i neposlušnog.

Da je Allah dželle-šanuhu to htio On bi stvorio Svoj običaj (adet) na drukčiji način. On bi sve po njemu stvorio. Na primjer da je On to tako htio On bi stavio sve kafire i sve one koji su opijeni dunjalučkim zadovoljstvima i sve one koji vrijeđaju druge i sve prevarante u Džennet, a one koji Ga ibadete i koji su dobri u Džehennem. Ali ajeti kerimi i hadisi šerifi nam pokazuju da On to nije tako htio.

On stvara sve dobrovoljne (ihtijar) radnje i pokrete ljudskih bića. On je kod Svojih robova stvorio ihtijar (slobodu izbora i odabiranje) i irade (želju, volju) i učinio da oni budu sebebi (sredstva, posrednici, razlozi) za stvaranje njihovih djela. Kada osoba hoće da nešto učini Allah dželle-šanuhu to stvori, ako to i On takođe hoće. Ako osoba nešto neće i ne želi Allah dželle-šanuhu to ne stvori, ako to i On takođe neće. Allah dželle-šanuhu ne stvara samo na osnovu ljudske volje i želje. On stvara samo ako to i On takođe hoće. Allahovo dželle-šanuhu stvaranje čovjekovih izabranih djela je slično primjeru vatre gdje On stvara gorenje onoga što ona dotakne a ne stvara gorenje onoga što ona ne dotakne. Kad oštrica noža takne nešto On stvori sječenje. Nož ne siječe. Allah dželle-šanuhu siječe. Drugim riječima, On stvara čovjekova izabrana, to jest, neobavezna i svjesna djela, kroz posrednike (sebebe) koje On izabere za ta djela, više voli, i želi. Međutim, zbivanja u prirodi su stvorena onda kada to Allah dželle-šanuhu hoće, preko drugih sebeba i ona nisu ovisna o čovjekovom izboru. Nema drugog stvaraoca osim Njega. On sam stvara svaki pokret svega, svih sunca, čestica, kapljica, ćelija, klica, atoma, i njihovu strukturu i karakteristike. Ali, ima razlike između pokreta mrtvih materija, i izabranih, svjesnih, i namjernih pokreta ljudi i životinja. Kada čovjek ili životinja odluče, hoće, žele, ili vole da nešto urade, On im dadne da oni imaju uticaj pa to onda stvori ako to takođe i On hoće. Čovjekova radnja nije u čovjekovoj moći. U stvari on čak i ne zna kako on na nju utiče. [Svaka njegova radnja je rezultat mnogih fizičkih i hemijskih reakcija.] U pokretima mrtvih stvorenja nema izbora. Kad vatra nešto takne Allah dželle-šanuhu stvara gorenje. Gorenje nije proizvod vatrine želje i izbora.

[Allah dželle-šanuhu takođe hoće i stvara dobre i korisne želje Svojih robova koje On voli i sažaljeva. On niti hoće da stvori niti želi da se njihove zle i štetne želje ostvare. Djela ovih Njemu dragih robova su uvijek dobra i korisna. Oni se žaloste zato što nisu bili u stanju da urade više, međutim, kada bi razmislili i shvatili da ta djela nisu stvorena zato što su štetna oni se ne bi žalostili. Oni bi trebali, umjesto da žale, biti zadovoljni sa takvom situacijom i puno se zahvaljivati (činiti šukr) Allahu dželle-šanuhu zato što je On u htio u vječnoj prošlosti (ezelu) da stvori čovjekov slobodni izbor (ihtijar) nakon što su njihova srca dobrovoljno odabrala (učinila ihtijar) i poželjela (irade). Allah dželle-šanuhu je to tako htio. Da On to nije tako htio u vječnoj prošlosti (u ezelu) On bi uvijek, čak i naše izabrane radnje, stvarao, silom, nehotično, i bez naše volje. Njegovo stvaranje naših izabranih i svjesnih radnji nakon što smo ih mi poželjeli je zato što je On to tako htio u vječnoj prošlosti (ezelu). Dakle, Njegova volja (irade) je jedini dominantni faktor.]

Čovjekove svjesne radnje se dešavaju na dva načina. Prvo su umiješani čovjekov srčani izbor (ihtijar), želja (irade) i moć (kudret). Čovjekova djela se zato nazivaju kesb (sticanje). Kesb je čovjekov atribut. Drugo je Allahovo dželle-šanuhu stvaranje. Allahova dželle-šanuhu naređenja (emr), zabrane, sevabi (onosvjetske nagrade) i azabi (kazne, patnje) su zato što čovjek ima kesb. Allah dželle-šanuhu kaže u značenju devedeset šestog ajeti kerima sure Saffat, “Allah dželle-šanuhu je stvorio i vas i vaša djela.” Ovaj ajeti kerim ne samo da pokazuje da ljudi imaju kesb, to jest da oni srcem žele svoja djela već i to da oni u svojim djelima i poslovima imaju i irade-i džuz’ijje (to jest djelomičnu slobodnu volju) i da ih niko ne tjera da ih oni rade. Ona se zato zovu ljudska djela. Na primjer, kažemo, Alija je udario i razbio. To nam u isto vrijeme pokazuje i da je sve stvoreno sa kazaom i kaderom.

Da bi se čovjekovo djelo stvorilo on mora prvo srcem izabrati i poželjeti. Čovjek želi ono što je u granici njegove moći. Ova žudnja, ili želja, se zove sticanje (kesb). Merhum Amidi je rekao da je kesb sebeb (posrednik, uzrok, povod) i da izaziva i utiče na stvaranje djela. Međutim, nije pogrešno ni reći da kesb nema uticaja na stvaranje čovjekovog slobodnog izbora (ihtijara) zato što ono što čovjek želi i ono što je stvoreno nije drukčije jedno od drugog. Prema tome, čovjek ne može učiniti šta god hoće pošto se takođe može desiti i ono što on neće. Kad bi čovjek radio sve što hoće, i kada se ne bi desilo ono što on neće, onda on ne bi bio čovjek nego bi on tvrdio uluhijjet (da je Allah dželle-šanuhu). Allah dželle-šanuhu je dao Njegovim ljudskim stvorenjima Svojom uslužnošću (lutfom) i dobročinstvom (ihsanom) onoliko snage (kuvveta) i moći (kudreta) koliko im je potrebno da mogu izvršavati Njegova naređenja i zabrane. Na primjer, ko je zdrav i dovoljno bogat može jednom u životu obaviti hadždž. Mi možemo postiti po danu jedan mjesec dana u godini kada vidimo mlađak (hilal) mjeseca Ramazana. U dvadeset četiri sata možemo klanjati pet puta. Ko ima imovine preko nisaba može dati jednu četrdesetinu muslimanima, u zlatu ili srebru, kao zekat, jednu hidžri godinu nakon što mu je imovina prešla nisab. [Nisab, ili granica preko koje se mora platiti zekat u zlatu ili srebru, to jest, jedna četrdesetina imovine jednu hidžri godinu nakon što je imovina prešla granicu (nisab).] Dakle, čovjek ako hoće radi svoja dobrovoljna djela i ne radi ih ako to neće. I ovdje se ogleda Allahova dželle-šanuhu veličina. Pošto neznalice i idioti nisu u stanju da shvate znanje o kazau i kaderu oni ne vjeruju u ono što su rekli alimi ehli sunneta i sumnjaju u čovjekovu moć (kudret) i njegov slobodni izbor (ihtijar). Oni misle da je čovjek nemoćan i da je primoran da uradi ono što je izabrao. Oni se, videći da čovjek u izvjesnim slučajevima ne može izabrati, loše izražavaju o alimima ehli sunneta. Ovo njihovo pogrešno ponašanje nam upravo pokazuje da oni imaju volju i izbor.

Sposobnost rađenja ili nerađenja nečega je stvar kudreta. Više voljetiti i izabrati da se jedno djelo uradi ili ne uraditi se zove ihtijar (slobodan izbor). Željenje da se uradi ono što smo odabrali se zove irade (želja, volja, htjenje). Prihvatanje ili odobravanje nečega se zove riza (zadovoljstvo, pristanak, saglasnost). Kada se želja (irade) i moć (kudret) ujedine, pod uslovom da imaju na nešto uticaj, desi se stvaranje (ili halk). Ako se oni ujedine bez uticaja to se onda zove kesb (dobijanje, sticanje). Stvaralac (Halik) nije svako ko može izabrati. Slično tome mi ne moramo pristati na sve što smo poželjeli. Allah dželle-šanuhu je Halik (Stvaralac) i Muhtar (Onaj koji ima izbor). Čovjek je kasib (posjednik sticanja) i muhtar (onaj koji ima izbor).

Allah dželle-šanuhu hoće i stvara oboje, i ta’at (dobra djela, djela koja Allah dželle-šanuhu voli) i grijehe (loša djela, djela koja Allah dželle-šanuhu ne voli) Svojih robova. Ali, On je zadovoljan i voli (razi) dobra djela (ta’at). On nije zadovoljan i ne voli i ne odobrava grijehe. Sve nastaje Njegovom voljom i stvaranjem. On kaže u značenju sto dvadeset drugog ajeti kerima sure En’am, “Nema boga osim Njega. Samo je On Stvaralac (Halik) svega.

Pošto pripadnici sekte mu’tezile nisu bili u stanju da uoče razliku između želje i pristanka oni su zbunjeno rekli, “Čovjek stvara svoja djela i želje.” Oni poriču kaza i kader. Pripadnici jedne druga grupe, koja se zove džebrijje, su potpuno zbunjeni i nisu u stanju da shvate da slobodan izbor (ihtijar) može postojati bez stvaranja (halka). Oni su poistovjetili čovjeka, misleći da on nema izbor, sa drvetom ili kamenom. Oni kažu, neuzubillah (da nas Allah dželle-šanuhu sačuva i sakloni od ovakvih riječi), “Ljudi nisu griješnici. Allah dželle-šanuhu pravi sve počinjene grijehe.” Kad ljudi i životinje ne bi imali izbor i kad bi Allah dželle-šanuhu na silu činio zlo i grijehe, kako to sljedbenici džebrijje sekte tvrde, ne bi bilo razlike između čovjeka koji je bačen svezanih nogu i ruku sa planine i onog koji polako silazi sa planine i razgleda. U stvari, prvi je prisiljen da se kotrlja dok drugi silazi svojom dobrom voljom i izborom. Oni koji ne mogu vidjeti razliku između ova dva slučaja su kratkovidni i ne vjeruju ajeti kerime. Oni smatraju Allahova dželle-šanuhu naređenja i zabrane nisu potrebne. Pretpostavljati da čovjek sam sobom stvara svoja djela, kao što to sekte mu’tezile i kaderijje vjeruju, znači ne vjerovati u ajeti kerim “Samo je Allah dželle-šanuhu Halik (Stvaralac) svega” i pripisati Allahu dželle-šanuhu čovjeka kao Njegovog druga (širk).

Ši’ije kažu kao i mu’tezile da čovjek sobom stvara šta hoće. Oni kao dokaz za tu svoju tvrdnju navode primjer magarca koji neće da preći preko potoka iako ga udaraju. Oni ni ne pomišljaju da je moguće da se dvije želje istovremeno dese, to jest da Allah dželle-šanuhu neće da se desi nešto što čovjek hoće. Ako se desi ono što Allah dželle-šanuhu hoće pokazuje da ono što mu’tezile kažu nije tačno, to jest da čovjek ne može stvoriti i učiniti sve što hoće. Kada bi se desilo sve što čovjek zaželi, kako to oni kažu, onda bi to značilo da je Allah dželle-šanuhu nesposoban i neuspješan. Allah dželle-šanuhu je daleko od nesposobnosti. Dešava se samo ono što On hoće. Samo On sam sve stvara. Allah dželle-šanuhu je takav. Reći i pisati riječi kao što su, “čovjek je ovo ili ono stvorio”, “ja sam to stvorio”, “mi smo to stvorili”, ili “oni su to stvorili.” je odvratno. To je neuljudnost i neučtivost prema Allahu dželle-šanuhu To je sebeb za kufr.

[Kako je prethodno objašnjeno, čovjekova ihtijar (svjesna, dobrovoljna, slobodnom voljom izabrana) djela su odraz mnogih fizičkih, hemijskih, i fizioloških zbivanja, koja se ne zasnivaju na njegovoj želji kojih on nije ni svjestan. Razuman naučnik koji ovo shvata bi se stidio reći za svoja svjesna djela, “ja sam to učinio”, a kamo li, “ja sam to stvorio”. On se osjeća posramljeno prema Allahu dželle-šanuhu. Međutim onaj, ko nema puno znanja, razumijevanja, i sramežljivosti se ne osjeća posramljeno iako svašta i svugdje govori.

Allah dželle-šanuhu sažaljeva sve ljude na zemlji. On im stvara i šalje sve što je potrebno. Očevidno je da ih je On obavijestio o stvarima koje izazvaju udobnost i duševni mir (huzur) na ovom svijetu i sreću (se’adet) na onom svijetu. On daje uputu (hidajet) kome hoće od onih koje je prevario njihov nefs, loši prijatelji, loše knjige i sredstva informacija, i koji su napustili pravi put i zašli u nevjerstvo i stranputicu (kufr i dalalet). On ih izvodi na pravi put. On ne daje ovu blagodat (ni’met) zalimima (tiranima, ugnjetačima) koji su prevršili svaku mjeru. On njih ostavlja u kaljuzi nevjerstva (kufra), koju žele, i koja im se sviđa, i u koju su svojim izborom zapali.]

Ovdje se završava prijevod knjige I’tikadname. Hadži Fejzullah efendi koji je ovu knjigu preveo na turski jezik je iz mjesta Kemaha kod Erzindžana. On je dugo predavao kao profesor (muderris) u gradu Soke (koji se nalazi u Turskoj). On je preselio je na ahiret 1323/1905. godine. Autor ove knjige, Mevlana Halid-i Bagdadi Osmani kuddise sirruh je rođen 1192. godine po Hidžri u gradu Šehrezuru koji se nalazi sjeverno od Bagdada. On je 1242/1826. godine preselio u Šamu (Damasku) na ahiret. On se zove Osmani zato što je on potomak Osmana Zinnurejna radijallahu anh. Dok je on podučavao svog mlađeg brata hazreti Mevlanu Mahmuda Sahiba drugi hadis (Hadis-i Džibril) u zbirci hadisa koju je napisao imam Nevevi, koja se zove Hadis-i erba’in njegov brat ga je zamolio da napiše objašnjenje (šerh) ovog čuvenog hadisi šerifa. Mevlana Halid rahmetullahi alejh je da bi zadovoljio nurli srce svog mlađeg brata to prihvatio i objasnio ovaj hadisi šerif na perzijskom jeziku.

IMAN I ISLAM

Back | Index | Next