IMAN I ISLAM

Back | Index | Next

DVA PISMA KOJA JE NAPISAO
ŠEREFUDDIN MUNIRI
(rahime-hullahu teala)

Šerefuddin Ahmed bin Jahja Muniri rahmetullahi alejh je jedan od velikih islamskih učenjaka. On je obrazovan u Indiji. On ovako piše u osamnaestom pismu svoje knjige Mektubat koja je na perzijskom jeziku:

Većina svijeta griješi zato što se oslanja na sumnje i iluzije. Neki od tako bolesno razmišljajućih ljudi kažu, “Allahu dželle-šanuhu ne treba naš ibadet (molitva, učenje, klanjanje, bogosluženje). Njemu naš ibadet ne pomaže. Njegovoj veličini je svejedno ili Ga ljudi ibadetili ili Mu bili neposlušni. Oni koji Ga ibadete se samo uzalud zamučavaju.” Ovakvo razmišljanje je potpuno pogrešno. Ovako govore oni koji ne znaju islam i koji misle da je ibadet naređen zato što je koristan Allahu dželle-šanuhu. Ovo je pogrešna pretpostavka koja proizvodi da pobrkamo nemoguće sa mogućim. Svaki ibadet je samo koristan onome ko ga radi. Allah dželle-šanuhu jasno kaže u značenju osamnaestog ajeta sure Fatir da je to tako. Osoba sa ovako pogrešnim mišljenjem je slična bolesniku kojem je doktor preporučio dijetalnu ishranu i koji se ne pridržava doktorovog savjeta i kaže, “Doktoru neće naškoditi ako se ja ne pridržavam dijetalnog načina ishrane koji mi on preporučuje.” On je u pravu kada kaže da to neće naškoditi doktoru. Ali njemu će naškoditi. Doktor mu nije preporučio dijetalnu ishranu zato što je ona korisna doktoru već zato što je ona korisna njemu. Ako se pacijent bude pridržavao doktorovog savjeta on će ozdraviti. Ako se on ne bude pridržavao on će umrijeti što sigurno neće doktoru ni najmanje naštetiti. Izvjesni drugi bolesno razmišljajući ljudi niti kada ibadete niti prestaju sa haramima. Oni ne poštuju islam. Oni kažu, “Allah dželle-šanuhu je kerim (ljubazan, darežljiv) i rahim (milostiv). On puno sažaljeva Svoje robove. Njegov oprost (afv) je beskonačan. On neće nikoga mučiti.” Oni su u pravu u prvom dijelu svoje izjave ali nisu u pravu u drugom dijelu. Šejtan ih zavodi i navodi na neposlušnost. Šejtan neće zavesti pametnu osobu. Allah dželle-šanuhu nije samo kerim i rahim već će takođe i ljuto kazniti (dati azab). Mi smo svjedoci da On i na ovom svijetu daje mnogim ljudima da žive u patnji i siromaštvu. On bez oklijevanja daje mnogim Svojim robovima da žive u velikim mukama (azabu). Iako je On puno kerim i razzak (koji daje nafaku) On nam neće dati ni jedan zalogaj hljeba sve dok se ne zamučimo i ne potrudimo da obradimo zemlju i posijemo. Iako On održava sve u životu On neće nikome dati da živi ako ne jede i ne pije. On neće dati izlijećenje sve dok se ne uzme lijek. On je stvorio posrednike (sebebe) za sve ovosvjetske blagodati kao što su život, zdravlje, i posjedovanje imovine. On se neće smilovati i dati dunjalučke blagodati onim koji se ne uhvate čvrsto za posrednike preko kojih se dobivaju dunjalučke blagodati (ni’meti). Isti je slučaj i sa dobivanjem onosvjetskih blagodati. On je dao da kufr i neznanje budu smrtonosni otrovi za dušu. Lijenost pravi dušu bolesnom. Ako ne upotrijebimo lijek duša će se razboljeti i umrijeti. Jedini lijek za kufr i neznanje je znanje i ma’rifet. Obavljanje namaza i raznih ibadeta je lijek za lijenost. Ako neko na ovom svijetu popije otrov i kaže “Allah dželle-šanuhu će me spasiti On je milostiv” on će se razboljeti i umrijeti. Ako se neko ko ima proljev napije ricinusovog ulja [ili ako se diabetičar najede šećera ili tjestenine] biće mu još gore. Slijediti svoje strasti (šehvet), to jest raditi onako kako nefs želi, proizvodi bolest srca. Ako neko vjeruje da je slijeđenje šehveta (strasti, požude, svog nefsa) grijeh slijeđenje šehveta neće ubiti njegovo srce. Ako ne vjerujemo da će nam slijeđenje šehveta nanijeti štetu slijeđenje šehveta će ubiti naše srce pošto je onaj ko ne vjeruje kafir. Kufr je otrov i za srce i za dušu.

Jedna druga grupa pogrešno razmišlja i podvrgava se rijazetu (gladovanju) sa ciljem da iskorijeni šehvet (strast, požudu), gadab (ljutinu, srdžbu) i zabavu, osobine koje su pokuđene u islamu. Oni misle da islam naređuje da ih iskorijenimo. Oni, nakon što su dugo patili glađu, vide da se ova njihova zla ne mogu iskorijeniti i zaključe da islam naređuje nešto što je nemoguće i kažu, “Ovo naređenje islama je nemoguće. Nastojati da se ova zla iskorijene je kao kad bi nastojali da pretvorimo crnca u bijelca. Nastojati uraditi nešto što je nemoguće je traćenje svog života.” Njihovo razmišljanje i njihov rad su u pogrešnom pravcu. Međutim, njihova tvrdnja da islam tako naređuje je čisto neznanje i glupost pošto islam ne naređuje iskorjenjivanje ljudskih atributa kao što su šehvet (strast, požuda) i gadab (srdžba, ljutina). Ovakva tvrdnja je kleveta protiv islama. Da islam tako naređuje vlasnik vjere, Muhammed alejhisselam ne bi imao ovih atributa. U stvari, on je rekao, “Ja sam čovjek. I ja se naljutim kao i svako drugi.” Ponekad bi ga vidjeli ljutog. Njegova ljutina je uvijek bila radi Allaha dželle-šanuhu. Allah dželle-šanuhu u u Kur’ani kerimu, u značenju stotinu trideset četvrtog ajeta sure Al-i Imran hvali ljude “koji guše svoju ljutinu”. On ne hvali one koji se ne naljute. Tvrdnja onih koji pogrešno razmišljaju i kažu da se ljutina treba iskorijeniti je potpuno neosnovana. Činjenica da je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem oženio devet žena radijallahu teala anhunne nam jasno pokazuje da su ovakve riječi neispravne. Ako neko izgubi šehvet (strast, požudu) on ga treba lijećenjem povratiti. Isto je tako i sa ljutinom. Čovjek štiti svoju ženu i djecu sa svojim atributom gadab (ljutina, gnjev). On ide u džihad protiv neprijatelja islama uz pomoć ovog atributa. Čovjekov atribut šehvet je razlog da on ima djecu i da se o njemu govori nakon njegove smrti sa ponosom i poštovanjem. Islam voli i hvali ovakve stvari.

Islam nam ne naređuje da šehvet i gadab iskorjenimo već da ih oba kontrolišemo i upotrijebimo u skladu sa vjerom. Ovo je slično primjeru konjanika, ili lovca, koji imaju konja i psa. Oni se neće otarasiti konja ili psa nego će ih istrenirati da ih mogu koristiti. Drugim riječima, šehvet i gadab su kao konjanikov konj ili lovčev pas. Bez ova dva ne možemo loviti onosvjetske blagodati. Da bi ih upotrijebili mi ih moramo istrenirati i upotrijebiti u skladu sa vjerom. Ako ih ne istreniramo, ako oni postanu neumjereni i pređu granice vjere, oni će nas upropastiti. Rijazet je potreban ne da se iskorijene ova dva atributa već da se istreniraju i da postanu poslušni vjeri. A to je svakom moguće.

Četvrta grupa onih koji pogrešno razmišljaju se zavarava govoreći, “Sve je određeno u vječnoj prošlosti (ezelu). Određeno je prije nego što je dijete i rođeno hoće li biti sa’id (koji ide u Džennet) ili šaki (koji ide u Džehennem). Ovo se kasnije neće promijeniti. Prema tome nama ne koristi ibadetiti.” Ovako su rekli Poslanikovi alejhisselam časni drugovi (ashabi kiram) kada je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem rekao da se kaza i kader neće promijeniti i da je sve određeno u vječnoj prošlosti (ezelu). Oslonićemo se na ezelsku odredbu i nećemo ibadetiti. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem im je odgovorio, “Ibadetite! Svakome je lako raditi ono što mu je određeno.” Dakle, onaj kome je u ezelu određeno da bude sa’id (onaj kome je određeno da ode u Džennet) će raditi ono što sa’idi rade. Iz ovog se razumije da oni za koje je u ezelu određeno da budu sa’id ibadete i da su oni za koje je određeno da budu šaki (onaj kome je određeno da ode u Džehennem) neposlušni. Slično ovome oni, za koje je određeno u vječnoj prošlosti (ezelu) da budu zdravi jedu i lijeće se, dok se oni, za koje je u određeno ezelu da budu bolesni i umru, ne lijeće i ne jedu. Hrana i lijek neće biti suđeni (nasib) onim čija je sudbina da umru od gladi ili bolesti. Putevi sticanja bogatstva su otvoreni onom kome je suđeno da bude bogat. Onom, kome je suđeno da umre na istoku su putevi prema zapadu zatvoreni. Jednom se Azrail alejhisselam, kada je posjetio Sulejmana alejhisselam, zagledao u jednog čovjeka koji je tu bio prisutan. Čovjek se jako uplašio od melekovog oštrog pogleda. On je, kada je Azrail alejhisselam otišao, zamolio Sulejmana alejhisselam da naredi vjetrovima da ga odnesu na zapad kako bi izbjegao Azraila alejhisselam. Kada se Azrail alejhisselam vratio Sulejman alejhisellam ga je upitao zašto se on bio toliko zagledao u tog čovjeka. Azrail alejhisselam mu je rekao, “Bilo mi je naređeno da mu kroz jedan sat uzmem njegovu dušu u jednom izvjesnom gradu na zapadu. Međutim, kada sam ga vidio sa tobom u društvu, ja nisam mogao a da se ne začudim. Kasnije sam mu, kada sam otišao da izvršim naredbu, uzeo na zapadu život. [Ovaj događaj je detaljno ispričan u knjizi koja se zove Mesnevi, koju je napisao Dželaluddin Rumi rahime-hullahu teala.] [Dželaluddin Rumi je preselio na ahiret 672/1273. godine u Konji.] Kako smo vidjeli čovjek se uplašio od Azraila alejhisselam da bi se ispunio ezeli kader (odredba iz vječne prošlosti), a Sulejman alejhisselam je poslušao. Ezeli kader se je odigrao kroz lanac posrednika (sebeba). Slično ovom, osoba za koju je u vječnoj prošlosti određeno da bude sa’id će imati iman i rijazetom će ispraviti svoju lošu narav. Značenje stotinu dvadeset petog ajeti kerima sure En’am kaže, “Allah dželle-šanuhu stavlja islam u srce Svog roba kojem želi dati uputu (hidajet).” Onaj za koga je u vječnoj prošlosti (ezelu) određeno da bude šaki, to jeste da ode u Džehennem, počne ovako razmišljati, “Ibadet nam nije potreban. U ezelu nam je određeno hoćemo li biti sa’id ili šaki.” On radi ovakvog svog razmišljanja ne ibadeti. Njegovo neobavljanje ibadeta zbog ovakvih misli nam pokazuje da mu je određeno u ezelu da on bude šaki. Isto tako i onaj za koga je u ezelu određeno da bude neuk (džahil) počne razmišljati, “Sve je odlučeno u ezelu. Kome je određeno da bude neznalica njemu neće pomoći ako čita i uči.” On ništa ne uči i ne studira. On cijelog svog života ostane neznalica. Kome je suđeno da posije i da ima dobru žetvu on svoje polje prekopa i posije. Isti je slučaj i sa onim za koje je u ezelu određeno da budu sa’id. Oni imaju iman i ibadete. Oni za koje je u ezelu određeno da budu šaki ne vjeruju i ne slušaju. Budale koje ovo ne mogu da shvate kažu, “Šta imaju veze iman i ibadet sa ezelskom sudbinom sa’id i kufr i neposlušnost sa ezelskom sudbinom šaki?” Oni svojim plitkim mozgom pokušavaju da shvate ovaj odnos i da sve riješe svojim razumom. Međutim, ljudski razum ima svoje granice. Nastojati nešto razumom shvatiti, što je izvan granice razumovog shvatanja, je glupo i budalasto. One koji ovako razmišljahu trebamo smatrati glupim. Isa alejhisselam je rekao, “Nije mi bilo teško povratiti slijepcu vid pa čak ni mrtvog proživjeti. Ali idiotu nisam mogao objasniti istinu.” Allah dželle-šanuhu sa Svojim neograničenim znanjem i konačnom mudrošću (hikmetom) uzdiže izvjesne od Svojih robova na nivo anđela (meleka). On čak uzdiže neke od njih i na još veći stepen od toga. On neke od njih spušta na nivo pasa ili svinja. Ovdje se završava prijevod osamnaestog pisma.

U knjizi Mektubat koju je napisao hazreti Šerefuddin Ahmed bin Jahja Muniri ima stotinu pisama. Ona su 741/1339. godine sakupljena a 1329/1911. godine izdata u Indiji. Njihov rukopis se čuva u biblioteci Sulejmanijje u Istanbulu. On ovako piše u sedamdeset šestom pismu:

Se’adet znači zaslužiti Džennet a šekavet zaslužiti Džehennem. Se’adet i Šekavet su dvije Allahove dželle-šanuhu magaze, riznice. Ključ prve magaze su dobra djela koja Allah dželle-šanuhu voli (ta’at) i ibadet. Ključ druge magaze su djela koja Allah dželle-šanuhu ne voli, grijesi (ma’sijjet). Allah dželle-šanuhu je u vječnoj prošlosti (ezelu) odredio ko će biti sa’id (zasluženik Dženneta, onaj kome je određeno da ode u Džennet) a ko šaki (zasluženik Džehennema, onaj kome je određeno da ode u Džehennem). To znanje se zove kader. [Mi kažemo nam da je to na čelu zapisano, sudbina.] Onom ko se u vječnoj prošlosti (ezelu) zove said je dat ključ poslušnosti (ita’ata). Onome ko se u ezelu zove šaki je dat ključ griješenja. Na ovom svijetu svako može znati, gledajući u svoja djela, je li sa’id ili šaki. Vjerski alimi koji puno misle o onom svijetu razumiju iz ovog je li osoba sa’id ili šaki. Međutim, vjerski čovjek koji je opijen ovim svijetom to ne zna. Svaki izzet (čast, slava, poštovanje) i svaka blagodat (ni’met) je u iskrenoj poslušnosti i ibadetu Allahu dželle-šanuhu. Iz griješenja niče svako zlo i patnja. Kroz griješenje svakome dolaze patnje i belaji. Kroz poslušnost (ita’at) dolazi udobnost i duševni mir (rahatluk i huzurluk). [To je Allahov dželle-šanuhu običaj (adet). Njega niko ne može promijeniti. Mi ne smijemo smatrati srećom (se’adetom) nešto što je slatko našem nefsu. Mi isto tako ne smijemo smatrati ni nešto što je teško i gorko našem nefsu (prohtjevima) kao šekavet i felaket (propast)]. Jednom je bio jedan čovjek, koji je proveo sav svoj život u džamiji Aksa u tesbihu (veličanju Allahovog dželle-šanuhu imena) i molitvi (ibadetu). On je bio potpuno uništen samo zato što je, nepoznavajući šartove ibadeta, izostavio jednu sedždu. Međutim, psu Ashaba Kehf, koji je prljav, je samo zato što je išao nekoliko koraka za siddicima dat visoki stepen i on nije povraćen na niži stepen. Ovo je jedna začuđujuća činjenica. Učenjaci (alimi) islama vijekovima nisu mogli da odgonetnu ovu zagonetku. Ovaj hikmet (mudrost) ljudski razum ne može shvatiti. Allah dželle-šanuhu je rekao Ademu alejhisselam da ne jede pšenicu (voćku) ali ga je pustio da je on pojede. On je naredio šejtanu da Ademu alejhisselam učini sedždu ali je htio da je on ne učini. On je rekao je da Ga tražimo ali nije htio da Ga oni koji nisu iskreni (nemaju ihlas) nađu. Oni koji su na božanskom (ilahi) putu su [po ovim pitanjima] samo rekli, “Nismo mogli razumjeti.” Prema tome, kako mi možemo išta reći? Njemu ne treba vjerovanje (iman) i ibadet (molitva i učenje i klanjanje) ljudi. Njemu ne škodi njihovo griješenje i nevjerstvo (kufr). Njemu ne trebaju Njegova stvorenja. On je dao znanje da se sa njim odstrani zulum (kufr), a neznanje (džehalet) da bude uzrok za griješenje. Iz znanja se rađa vjerovanje (iman) i dobra djela koja Allah dželle-šanuhu voli (ta’at) a iz neznanja (džehaleta) nevjerstvo i grijesi. Poslušnost se ne smije zanemariti bez obzira kako nam ona mala izgledala! Grijeh se mora izbjeći bez obzira kako nam on mali izgledao! Alimi islama su rekli da tri stvari prouzrokuju tri druge stvari. Ta’at (dobra djela koja Allah dželle-šanuhu voli) je posrednik (sebeb) za Allahovo dželle-šanuhu zadovoljstvo (rizaluk). Griješenje je posrednik za Allahovu dželle-šanuhu srdžbu (gadab). Iman je posrednik da se dobije čast (šeref) i vrijednost (kimet). Dakle, mora se striktno izbjegavati i najmanji grijeh. Allahova dželle-šanuhu srdžba može biti sakrivena baš u tom grijehu. Moramo smatrati da je svaki mu’min (pravovjernik) bolji od nas. On može biti rob kog Allah dželle-šanuhu puno voli. Svačija sudbina je određena u vječnoj prošlosti (ezelu) i ona se nikada ne mijenja. Allah dželle-šanuhu može, ako to hoće, oprostiti osobi koja uvijek griješi i koja ne pazi na Njegova naređenja. Kada su meleci upitali, u značenju tridesetog ajeta sure Bekara, “Ja Rabbi! Zar češ stvoriti insane (ljude) koji će praviti fesad (nered) i proljevati krv?” On nije rekao da oni neće praviti nered već je odgovorio, “Ja znam ono što vi ne znate.” Drugim riječima, “Ja dajem da loši postanu dobri. Ja dajem da se oni koji su daleko približe. Ja dajem da oni koji su na niskom stepenu (zelil) postanu aziz (dragocjeni, omiljeni). Vi ih sudite po njihovom ponašanju a Ja gledam u njihova srca. Vi uzimate u obzir vaše negriješenje a Oni se utiču Mojoj milosti (rahmetu). Kako god vi volite vaše negriješenje tako isto i Ja volim da oprostim muslimanima njihovo griješenje. Vi ne znate šta Ja znam. Ja dajem onima koji imaju iman vječni oprost (ezeli lutuf) i milujem ih Mojom vječnom uslugom. Ovdje se završava prijevod sedamdeset šestog pisma.

Šerefuddin Ahmed bin Jahja Muniri rahmetullahi teala alejh je 732/1380. godine preselio na onaj svijet. On je živio u gradu Bihar koji se nalazi u Indiji. Tamo je takođe i njegov grob. Munir je ime jednog sela u okolini grada Bihar. Njegova biografija je zapisana u knjizi Ahbar-ul-ahjar koju je napisao Šah Abdulhak Dehlevi rahmetullahi teala alejh. Knjiga je na perzijskom jeziku a izdana je 1332/1914. godine u gradu Dijobend u Indiji. Kasnije je [1914.] godine štampana u gradu Lahoru u Pakistanu. Ove knjige, Iršad-us salikin, Ma’din-ul-me’ani i Mektubat su jako korisne i cijenjene. Gulam Ali Abdullah Dehlevi rahmetullahi teala alejh [preselio na ahiret 1240/1824. godine u gradu Delhi u Indiji], jedan od velikana ehli sunneta, preporučuje da stalno čitamo Ahmedovu bin Jahjinu Munirijevu knjigu Mektubat. On kaže u svom devedeset devetom pismu da je ova knjiga jako efektivna za čišćenje srca.

[Imam Rabbani rahmetullahi teala alejh nam ovako kaže u svojim mnogim pismima, “Allahovo dželle-šanuhu naređenja se zove farz. Ono što je Allah dželle-šanuhu zabranio se zove haram. Ono što nije ni farz ni haram, to jest što je ostavljeno slobodnom izboru, se zove mubah. Ibadet činiti znači izvršavati farzove, suzdržavati se od harama, i raditi mubahe, radi Allahovog dželle-šanuhu zadovoljstva. Da bi ibadet bio ispravan (sahih) i primljen (makbul) mi moramo imati znanje (ilm), moramo naučiti uslove (šartove) ibadeta to jest znati kako ćemo ga ispravno obaviti, amel to jest uraditi ga u skladu sa njegovim šartovima, i imati ihlas dok ga radimo. Ihlas znači ne raditi neko djelo za novac, položaj, čast, i slične ovosvjetske beneficije nego samo zato što je to Allahovo dželle-šanuhu naređenje i da bi stekli Njegovo zadovoljstvo i ljubav. Znanje se može naučiti čitajući knjige fikha sa učiteljem. Iskrena namjera (ihlas) se može dobiti putem riječi, stanja (halove) i djela (harekete) Evlije kao i čitanjem knjiga tesavvufa. [Nakon što smo se prilagodili šerijatu (tj. onome što su Allah dželle-šanuhu i Njegov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem naredili i zabranili) tesavvuf znači prilagoditi se stvarima koje Allah dželle-šanuhu i Njegov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem nisu ni naredili ni zabranili nego su dozvolili i smatraju da je dobro i korisno da ih se radi, ili dobro ili korisno da ih se ne radi. Tesavvuf znači slijediti svako Poslanikovo sallallahu teala alejhi ve sellem ponašanje i stav. Ne slijediti precizno islamske propise (šerijat), a baviti se tesavvufom, je pogrešno i neispravno vjerovanje u islamu.] Islamsko znanje ima dva dijela: Vjersko znanje i naučno znanje. Farz ih je oba naučiti onoliko koliko je potrebno. Na primjer, (ako uzimamo lijek) moramo naučiti kako ćemo upotrijebiti lijek i njegovu dozu. Ako koristimo električnu sijalicu farz nam je naučiti malo o struji. Ako ne naučimo struja može biti povod (sebeb) za našu smrt.

Musliman koji vjeruje farzove i harame ali se nije pokajao i ne ibadeti, zato što je lijen ili zato što je upao u loše društvo, će gorjeti u džehennemu onoliko koliko su njegovi grijesi. Oni koji ne nauče farzove kao i oni koji znaju farzove ali ih ne cijene, kao i oni koji su ih bez straha od Allahove dželle-šanuhu kazne prestali izvršavati, su izašli iz islama i postali kafiri. Oni će biti vječno u Džehennemu. Ovo isto važi i za harame.

Ibadet (klanjanje, post, hadž, učenje, dove, …) nekoga neće biti ispravan (sahih) ako ga on ne obavlja sa znanjem i sa njegovim šartovima i svjesno iako ga čini sa iskrenom namjerom (ihlasom). Takva osoba će biti u džehennemu isto kao da taj ibadet nije ni obavila. Ako neko zna farzove (šartove) i pazi na njih njegov ibadet će biti ispravan (sahih). On će se spasiti od džehennemske kazne. Međutim, ako on/ona nije taj ibadet uradio sa iskrenom namjerom (ihlasom) ni taj ibadet niti ijedno drugo dobročinstvo takve osobe neće biti primljeno (kabul). Takva osoba za njih neće dobiti nagradu na ahiretu (sevab). Allah dželle-šanuhu ne voli takva dobra djela (hajrate i hasenate). Nema koristi (faide) od ibadeta bez znanja i iskrenog nijeta (ihlasa). Takav ibadet neće nikoga spasiti od nevjerstva, grijeha i kazne (azaba). Mnogi munafici su iako su sav svoj život proveli u ibadetu umrli kao kafiri. Ibadet sa znanjem (ilmom) i iskrenim nijetom (ihlasom) će nam dati da na ovom svijetu budemo aziz (moćni, omiljeni, dragocjeni) i sačuvaće nas od nevjerstva i grijeha. Takav ibadet će nas, kao što nam je to Allah dželle-šanuhu obećao u devetom ajeti kerimu sure Maide i u suri Vel’asr, takođe spasiti i na onom svijetu od džehennemske kazne. Allah dželle-šanuhu je uvijek vjeran Svom obećanju. On uvijek ispunjava Svoje obećanje.]

IMAN I ISLAM

Back | Index | Next