IMAN I ISLAM

Back | Index | Next

SELEFIJJE (VEHABIJE)

Da odmah na početku naglasimo da u knjigama alima ehli sunneta ne postoji ništa što se zove selefijje ili selefijje mezheb. Ova imena su kasnije izmislile vehabije i nemezheblije (tj. oni koji ne slijede nijedan od četiri hakk mezheba, četiri pravne škole). Ova imena su se raširila među Turcima preko knjiga nemezheblija koje su neuki vjerski ljudi preveli sa arapskog na turski jezik. Prema njima:

Svi sunni muslimani su prije osnivanja Eš’ari i Maturidi mezheba slijedili selefijje mezheb. Oni su bili ti koji su slijedili ashabe i tabi’ine. Selefijje mezheb je mezheb ashaba, tabi’ina i tebe’-i tabi’ina. Velika četiri imama su pripadala ovom (selefijje) mezhebu. Prva knjiga koja je napisana u odbranu ovog mezheba je bila knjiga Fikh-ul-ekber koju je napisao imam a’zam. Imam Gazali je napisao u svojoj knjizi Ildžam-ul avam-anil-kelam da sellefijje mezheb ima sedam prijeko potrebnih elemenata. Ilm-i kelam muteahhirina (onih koji su kasnije došli) je počeo sa imamom Gazalijem. Imam Gazali je, nakon što je prostudirao filozofske ideje islamskih filozofa i mezheba ranijih alima nauke kelama, napravio promjene u metodama nauke kelama (ilm-i kelama). On je uveo u ilm-i kelam filozofske poglede sa ciljem da ih pobije. Razi i Amidi su povezali (ujedinili) kelam i filozofiju i napravili ih granom nauke. Bejdavi je napravio da su kelam i filozofija nerazdvojni. Ilm-i kelam muteahhirina je spriječio širenje selefijje mezheba. Ibni Tejmijje i njegov učenik Ibni Kajjim Dževzijje su nastojali da obogate selefijje mezheb koji je kasnije podijeljen na dva dijela: Raniji selefi nisu detaljno obrađivali Allahove dželle-šanuhu atribute (sifate) i nejasne ajeti kerime i hadisi šerife (tj. mutešabih nassove). Kasniji selefi su se za njih detaljno interesovali. Ovo je naročito ozraženo kod kasnijih selefa kao što su Ibni Tejmijje i Ibni Kajjim Dževzijje. Rani i kasni selefi se zajednički nazivaju ehli sunnet-i hassa. Ehli sunnet kelamdžije su interpretirale izvjesne nassove kojima su se selefi usprotivili. Selefi se razlikuju od mutešebbih grupe zato što kažu da Allahovo lice i Njegov dolazak nisu isti kao lice i dolazak Njegovih stvorenja (mahluka).” (Mutešebbih groupa kaže da je Allah dželle-šanuhu sličan Svojim stvorenjima, to jest, da On ima lice, ruke, noge, … .)

Nije tačno da su Eš’ari i Maturidi mezhebi kasnije osnovani. Ova dva velika imama su objasnila znanje vjerovanja (i’tikada i imana) koje nam dolazi od selefi salihina. (Muslimani koji su vidjeli Poslanikovo alejhisselam mubarek lice se zovu ashabi kiram alejhimurridvan. Muslimani koji su vidjeli ashabe se zovu tabi’ini. Svi ashabi i alimi među tabi’inima se zovu Selefi salihin, rahmetullahi teala alejhim edžma’in.) Oni su to znanje kategorisali i objavili na način da ga omladina može razumjeti. Imam Eš’ari pripada lancu učenika imama Šafi’ije. Imam Maturidi je velika spona u lancu učenika imama a’zama Ebu Hanife. Imami Eš’ari i Maturidi nisu izašli iz mezheba svojih hodža, to jest, oni nisu osnovali nove mezhebe. Ova dvojica i njihove hodže i četiri imama, osnivača mezheba, svi pripadaju u vjerovanju jednom te istom mezhebu koji se zove ehli sunnet vel-džema’at. Vjerovanje (i’tikad) ljudi koji pripadaju ovoj grupi je vjerovanje ashaba kiram, tabi’ina i tebe’-i tabi’ina. Imamova a’zamova Ebu Hanifina knjiga Fik-ul ekber brani ehli sunnet mezhebe. Riječ “selefijje” ne postoji niti u ovoj knjizi niti u imamovoj Gazalijevoj knjizi Ildžam-ul-avam-anil-kelam. Ove dvije knjige, kao i knjiga Kavl-ul-fasl, koja je jedno od objašnjenja knjige Fikh-ul-ekber, podučavaju ehli sunnet mezheb i odgovaraju otpadničkim (bid’at) grupama i filozofima. [Knjige Fikh-ul-ekber, Ildžam i Kavl-ul-fasl je reprodukovala Izdavačka kuća Hakikat Kitabevi koja se nalazi u Istanbulu.] Imam Gazali ovako piše u svojoj knjizi Ildžam–ul-avam, “Ja ću u ovoj mojoj knjizi objasniti da je mezheb Selefa (selefi salihina) tačan i ispravan. Ja ću objasniti da su oni koji se odvoje od ovog mezheba otpadnici (bid’at sahibije). Mezheb Selefa (selefi salihina) je mezheb kojem su pripadali ashabi kiram i tabi’ini. Ovaj mezheb ima sedam prijeko potrebnih elemenata.” Kao što vidimo, knjiga Ildžam piše o sedam prijeko potrebnih elemenata mezheba Selefa (selefi salihina). Reći da su oni prijeko potrebni elementi selefijja je izvitoperivanje teksta knjige i kleveta protiv imama Gazalija. Kao što piše u svim ehli sunnet knjigama, kao na primjer u vrlo cijenjenoj knjizi fikha Durr-ul-Muhtar, u poglavlju pod nazivom Šahidluk (svjedočenje), iza riječi “selef”i “halef” piše, “Selef je ime za ashabe kiram i tabi’ine. Oni se takođe zovu i Selefi salihin. Ehli sunnet alimi koji su ih naslijedili se zovu halef.” [Halefi sadikin, koji su bili naslijedili ashabe kiram i tabi’ine izam, su alimi ehli sunneta i nasljednici selefi salihina.] Imam Gazali, imam Razi, i kruna alima tefsira, imam Bejdavi, kojeg alimi tefsira vole i cijene iznad svih drugih, pripadaju mezhebu Selefi salihina. Otpadničke (bid’at) grupe koje su se u njihovo vrijeme pojavile su pomiješale znanje kelama s filozofijom. U stvari, te grupe su zasnovale svoj iman na filozofiji. Knjiga Milel ve Nihal nas detaljno informiše o vjerovanju ovih otpadničkih (bid’at) grupa. Ova tri imama su branila mezheb ehli sunneta od ovih pokvarenjaka, pobijala njihove otpadničke ideje, i opširno odgovorila na njihova filozofiranja. Njihovo odgovaranje njima ne znači da su oni pomiješali filozofiju sa ehli sunnet mezhebom. Naprotiv! Oni su očistili nauku kelama (ilm-i kelam) od filozofskih misli koje su se u nju umiješale. Ni u Bejdavijevom tefsiru ni u tefsiru Šejhzade, najcjenjenijem od svih njegovih objašnjenja, nema ni jedna jedina ni filozofska misao ni metoda. Reći da su se ovi uzvišeni imami bavili filozofijom je podla laž i kleveta. Ibni Tejmijje je bio prvi koji je u svojoj knjizi Vasita pripisao ovu sramotu alimima ehli sunneta. Nadalje, reći da su Ibni Tejmijje i njegov učenik Ibni Kajjim Dževzijje nastojali da obogate selefijje mezheb znači istači jednu vrlo važnu činjenicu u kojoj se razlikuju oni koji su na pravom putu i oni koji su pogriješili. Prije ove dvojice niti je postojao selefijje mezheb niti je čak uopšte i postojala riječ selefijje. Kako se onda može reći da su ga oni nastojali obogatiti? Prije ove dvojice je bio samo jedan hakk (istiniti) mezheb, mezheb selefi salihina koji se je zvao ehli sunnet vel-džema’at. Ibni Tejmijje je pokušao da izvitoperi ovaj (čisti i ) istiniti mezheb i da izmisli mnoga pogrešna vjerovanja (bid’ate). (Bid’ati ili novotarije u vjeri su pogrešna vjerska vjerovanja ili djela kojih nema u četiri izvora islama (tj. edille-i šer’ijje). Bid’ati su kasnije izmišljeni. Svi bid’ati su loši i zli.) Izvor za knjige, riječi, i otpadničke i pokvarene misli današnjih nemezheblija i vjerskih reformatora su novotarije (bid’ati) koje je izmislio Ibni Tejmijje. Ovi otpadnici su, da bi prevarili i zaveli muslimane i uvjerili omladinu da je njihov pogrešni put ispravan, izmislili jednu užasnu strategiju. Oni su, da bi mogli opravdati Ibni Tejmijjine novotarije (bid’ate) i pokvarene ideje, i da bi mogli skrenuti omladinu njegovom putu, skovali od imena selefi salihin ime selefijje. Oni su objesili na alime islama, nasljednike selefi salihina, ljagu i sramotu filozofije i bid’ata, i optužili ih za razmimoilaženje i nesuglasicu sa imenom selefijje, koje su oni izmislili. Oni ističu Ibni Tejmijju kao mudžtehida, kao heroja koji je povratio selefijje u život. U stvari, alimi ehli sunneta, koji su halefi (nasljednici selefi salihina), su u svojim knjigama, koje su do danas napisane i koje se i dan danas pišu, odbranili vjerovanje ehli sunneta, koji je bio mezheb selefi salihina, i informisali nas da su Ibni Tejmijje, Ševkani, i njima slični, skrenuli sa puta selefi salihina i da odvode muslimane u felaket (propast) i džehennem. Oni koji su pročitali knjige Et-tevessul-u-bin-Nebi ve bis-Salihin, Ulema-ul-muslimin vel-muhalifun, Šifa-us-sikam i njen predgovor, i, Tathirul-fuad min-denis-il-i’tikad, će shvatiti da oni, koji su izmislili pokvarena vjerovanja koja se zovu novi selefizam, odvode muslimane u propast i nastoje da iznutra razore islam.

Ovih dana izvjesna usta često upotrebljavaju ime selefijje. Svaki musliman mora dobro znati da u islamu nema ništa što se zove selefijje mezheb. U islamu postoji samo mezheb selefi salihina. Selefi salihini su bili muslimani koji su živjeli u prva dva stoljeća islama. Oni su u hadis-i šerifima puno hvaljeni i veličani. Dakle, ime “selefi salihin” je ime koje se odnosi na ashabe kiram i tabi’ine izam. Alimi islama koji su došli u trećem i četvrtom stoljeću se zovu halef-i sadikin. Svi ovi časni ljudi su pripadali mezhebu ehli sunneta vel-džema’at. Ovaj mezheb je mezheb imana i principa vjerovanja. Vjerovanje (iman) koji su imali ashabi kiram i tabi’ini je potpuno isti. U njihovom vjerovanju nema razlike. Danas većina muslimana na svijetu pripada ehli sunnet mezhebu. Sedamdeset i dvije otpadničke grupe su se pojavile nakon drugog stoljeća islama. Osnivači nekih od njih su ranije živjeli. Međutim, njihove knjige su napisane iza vremena tabi’ina. Oni su se pojavljivali u grupama i kaljali ehli sunnet.

Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je donijeo vjerovanje (i’tikad) ehli sunneta. Ashabi kiram su dobili to znanje imana sa izvora. Tabi’ini izam su naučili to znanje imana direktno od ashaba kiram. Njihovi nasljednici su ga naučili od njih. Učenje ehli sunneta je tako, tevaturom, došlo do nas. Ovo znanje se ne može razumom pronaći. Razum ga ne može promijeniti. Razum nam samo može pomoći da ga shvatimo. Dakle, razum je potreban da ga shvatimo, da razumijemo da je ono ispravno, i da nam pomogne da vidimo njegovu vrijednost. Svi alimi hadisa su imali ehli sunnet vjerovanje (i’tikad). Imami četiri mezheba u djelima (amelu) su, takođe, bili u ovom mezhebu. Maturidi i Eš’ari, dva imama našeg mezheba u vjerovanju (i’tikadu), su pripadala ehli sunnet mezhebu. Oba ova imama su promulgirala ehli sunnet mezheb. Oni su ovaj mezheb uvijek branili od otpadnika i materijalista koji su se zaglibili u kaljugu filozofije starih grka. Imami Maturidi i Eš’ari su bili savremenici ali su živjeli u drukčijim dijelovima svijeta. Radi toga, načini razmišljanja i postupanja sa prestupnicima koje su sretali su bili drukčiji tako da su upotrebljene metode odbrane kao i odgovori, koje su ova dva alima ehli sunneta dala, bili različiti. Međutim, to ne znači da su oni pripadali drukčijim mezhebima. Na stotine hiljada duboko učenih alima i evlija koji su došli poslije ova dva uzvišena imama su, proučivši njihove knjige, jednoglasno rekli da njih oba pripadaju ehli sunnet mezhebu. Alimi ehli suneta su uzeli Nassove u njihovom zahiri (vanjskom, doslovnom) značenju. To znači, oni su dali ajeti kerimima i hadisi šerifima njihova doslovna značenja. Ako nije bilo zarureta (šerijatski opravdanog razloga) oni nisu ni te’vilili (objašnjavali) niti su mijenjali ova značenja. Oni ih nikada nisu mijenjali po svom ličnom nahođenju, znanju, i mišljenju. Međutim nemezheblije i oni koji pripadaju otpadničkim grupama se ne ustručavaju da promijene znanje imana i ibadeta koje su naučili od neprijatelja vjere kao što su grčki filozofi i pseudonaučnici.

Kada je Osmanlijska država uništena, koja je bila čuvar islama i sluga alima ehli sunneta, i kada je podlegla stoljetnim planovima masona, misionara, i podloj politici bitanske imperije koja je u tu svrhu pokrenula svoju svu materijalnu silu, nemezheblije su ugledale mogućnost. Oni su đavolskim lažima i strategijom počeli da napadaju na alime ehli sunneta i iznutra razaraju islam i to posebno u zemljama kao što je Saudijska Arabija u kojoj alimi ehli sunneta se ne smiju otvoreno izražavati. Nebrojeno blago koje su vehabije potrošile u ovu svrhu je pomoglo da se ova agresija raširi po cijelom svijetu. Kako se razumije iz izvještaja koji nam dolaze iz Pakistana, Indije, i Afričkih zemalja, izvjesni vjerski ljudi, sa malo ili bez ikakvog vjerskog znanja, koji se ne plaše Allaha dželle-šanuhu, su dobili položaje i stanove (kuće za stanovanje) kao protuuslugu za njihovo pomaganje ovim agresorima. Ove gnusne i odvratne nagrade su im naročito davate za izdaju i prevaru omladine i odvraćanje omladine od mezheba ehli sunneta. U jednoj od njihovih knjiga, koja je napisana sa namjerom da se zavedu studenti medresa i djeca muslimana, piše, “Ja sam napisao ovu knjigu sa ciljem da eliminišem netrpeljivost mezheba i da svima pomognem da mirno žive u svojim mezhebima.” Ovaj čovjek misli da je napadu na ehli sunnet i omalovažavanju alima ehli sunneta rješenje za eliminaciju netrpeljivosti mezheba. On zabija nož islam i kaže da on to radi s razlogom da bi muslimani mogli u miru živjeti. U njegovoj knjizi na jednom drugom mjestu piše, “Ako neko ko razmišlja pogodi istinu u svom razmišljanju on će biti desetostruko nagrađen. Ako ne pogodi on će dobiti samo jednu nagradu.” Po ovom će svako za svaku svoju misao biti nagrađen, bez obzira bio on hrišćanin ili višebožac, i dobiće deset sevaba za svoje ispravne misli! Vidite li vi kako on izvrće hadisi šerif našeg Poslanika sallallahu alejhi ve sellem? Hadisi šerif kaže, “Mudžtehid će dobiti deset sevaba ako pogodi (istinu) u donošenju (izvlačenju, izvođenju) naređenja (hukma) iz ajeti kerima ili hadisi šerifa. Ako pogriješi on će dobiti jedan sevab.” Ovaj hadisi šerif nam pokazuje da se ovi sevabi neće dati svakome ko misli i razmišlja već samo alimima islama koji su došli na stepen idžtihada. Ovi alimi neće dobiti nagradu za svaku svoju misao već samo za svoj rad dok donose, izvode, ahkame (propise, pravila, naredbe) iz Kur’ani kerima i hadisi šerifa (Nassova), jer je taj rad ibadet. Oni će za ovo dobiti sevabe kao i za svaki drugi ibadet.

U vrijeme Selefi salihina i alima mudžtehida koji su njihovi nasljednici, to jest do kraja četvrtog stoljeća islama, kad god je kao rezultat promjene načina i uslova života iskrsla nova mes’ela (problem, vjersko pitanje koje treba riješiti), alimi mudžtehidi su i dan i noć radili i izveli rješenje (donijeli) za tu mes’elu, iz četiri izvora koji se zovu Edille-i šer’ijje, tako da su svi muslimani radili po tom pitanju u skladu sa zaključkom imama svog mezheba. Onima koji su ovako radili je dato deset ili jedan sevab. Nakon četvrtog stoljeća islama narod je nastavio da slijedi zaključke ovih mudžtehida. U toku ovog dugog vremena nijedan musliman nije bio ni izgubljen ni u dilemi kako će postupati. U toku ovoga vremena nijedan ni alim ni muftija nije bio školovan čak ni za sedmi stepen idžtihada tako da se danas islam mora učiti od muslimana koji može čitati i shvatiti knjige alima jednog od četiri mezheba, i iz knjiga koje je on preveo, i po tome uskladiti naš ibadet i svakodnevni život. [Alimi fikha su svrstani u sedam grupa. Kemal paša zade bin Sulejman efendi rahmetullahi teala alejh je u svojoj knjizi Vakfunnijjat ovako objasnio ovih sedam grupa: 1.Alimi koji su u islamu apsolutni (tj. mutlak) mudžtehidi. Oni su konstruisali metode i principe za izvođenje propisa iz četiri izvora (edille-i erbe’a) i izveli propise u skladu sa principima koje su oni osnovali. Među ove alime se ubrajaju imami koji su osnivači četiri čuvena mezheba. 2.Mudžtehidi u mezhebu. To su alimi koji su, slijedeći principe vođe mezheba, izvodili propise iz četiri osnovna izvora (iz četiri edille). Među ove spadaju dva imama, Jusuf i Muhammed, kao i oni koji su kao i oni, rahmetullahi alejhim edžma’in. 3.Mudžtehidi u mes’elama, to jeste, alimi koji su osnovali pravila za mes’ele koje vođa (osnivač mezheba) nije tretirao a koja su na bazi metoda i principa mezheba. Međutim, oni su u ovom morali slijediti imama (osnivača) mezheba. Među ovim su Tahavi (238-321 po Hidžri u Egiptu), Hassaf Ahmed bin Omer (preselio na ahiret 261. u Bagdadu), Abdullah bin Husejn Kerhi (340), Šems-ul-eimme Halvani (456 u Buhari), Šems-ul-eimme Serahsi (483), Fahrul islam Ali bin Muhammed Pezdevi (400-482 u Samarkandu), Kadihan Hasen bin Mensur Fergani (592) i drugi, rahmetullahi teala alejhim edžma’in. 4.Eshab-i tahridž, to jest, alimi koji nisu došli na stepen idžtihada. Oni su bili alimi koji su bili u stanju da ukratko objasne objasniti kratke i nejasne propise koje su mudžtehidi izveli. Jedan od njih je bio i Ahmed bin Ali bin Ebi Bekr Razi (koji je preselio na ahiret 593. godine po Hidžri u Damasku). On je, rahmetullahi teala alejh, napisao komentar na knjigu Kuduri. 5.Erbab-i terdžih, to jest, alimi koji su odabrali (više voljeli) jedan od nekoliko prenesenih mišljenje mudžtehida (rivajeta). Među ovim alimima su bili Ebulhasen Kuduri (362-428. godine po Hidžri u Bagdadu) i Burhaneddin Ali Merginani, autor knjige Hidaje, kojega su Džingizovi vojnici učinili šehidom u masakru Buhare 593/1198. godine. 6.Oni koji su napisali razna mišljenja (rivajete) mudžtehida u mes’eli u odnosu na njihovu pouzdanost su nazvani mukallidi (imitatori, sljedbenici). Oni u svojim knjigama nisu uključili nijedan rivajet koji je odbijen. Autor knjige Kenz-ud-dekaik Ebulberekat Abdullah bin Ahmed Nesefi (710), autor knjige Muhtar Abdullah bin Mahmud Musuli (683), autor knjige Vikaje Burhanuššeri’a Mahmud bin Sadruššeri’a Ubejdullah (673), autor knjige Medžma’ul-bahrejn Ibnussa’ati Ahmed bin Ali Bagdadi (694) su samo nekoliko njih, rahmetullahi teala alejhim edžma’in. 7.I ovi se takođe zovu mukallidi. Oni nisu u stanju da razluče slabe (za’if) od jakih (kuvvetli) habera (vijesti, rivajeta). [Oni su uračunati među alime fikha zato što oni mogu shvatiti ono što čitaju i to objasniti mukallidima koji to ne mogu razumjeti]. Uzeto iz knjige Stazom sunneta (iz poglavlja “Ehli sunnet i’tikad”).] Allah dželle-šanuhu je objavio za sve propise (hukmove) u Kur’ani kerimu. Njegov uzvišeni Pejgamber, Muhammed alejhisselam, ih je sve objasnio. Ehli sunnet alimi su ih naučili od ashaba kiram i zapisali u svoje knjige. Ove knjige danas postoje u cijelom svijetu. Svako novo pitanje, koja će se do kijameta pojaviti, u bilo kom dijelu svijeta, se može pokazati primjerom u jednom od učenja koja se nalaze u ovim knjigama. Ova mogućnost je mu’džiza Kur’ani kerima i keramet alima islama. Međutim, bitno je da se nauči pitajući pravog (hakiki) muslimana ehli sunneta. Ako upitamo vjerske ljude koji ne slijede mezheb oni će nas uputiti krivim putem na taj način što će nam dati odgovor koji nije u skladu sa knjigama fikha.

Mi smo već ranije objasnili kako neuke nemezheblije koje se vraćaju u Pakistan ili u Indiju varajuju i zavode omladinu. Oni odu da provedu par godina u arapskim zemljama gdje napabirče malo arapskog jezika, tračeći svoje vrijeme u zabavi, uživanju, i griješenju, i onda dobiju komad papira sa pečatom od nemezheblija, neprijatelja ehli sunneta. Kada mladež vidi njihove pseudodiplome i čuje ih da govore arapski jezik oni pomisle da su oni vjerski ljudi. Međutim, oni čak nisu u stanju ni da razumiju knjigu fikha. Oni nemaju pojma sa učenjima fikha u knjigama. U stvari, oni i ne vjeruju u ova vjerska učenja. Oni ih nazivaju netrpeljivost. Alimi islama su od uvijek nalazili u fikhskim knjigama odgovore na postavljena pitanja i davali ih onima koji su ih pitali. Međutim vjerski ljudi koji ne slijede ni jedan mezheb, pošto nisu u stanju da čitaju i razumiju knjige fikha, će zavesti (obmanuti) one koji ih pitaju na taj način što će im reći šta god im padne na njihovu neuku i defeknu pamet. Oni će biti povod (sebeb) da oni koji ih pitaju odu u džehennem. U ovom smislu je Pejgamber sallallahu alejhi ve sellem rekao, “Dobri alimi su najbolji od svog svijeta. Loši alimi su najgori od svog svijeta.” Ovaj hadisi šerif nam pokazuje da su alimi ehlii sunneta najbolji od svog svijeta i da su nemezheblije najgore od svakog drugog. Alimi ehli sunneta upućuju narod da slijedi Resulullaha, to jest u džennet, a nemezheblije ih vode svojim krivovjernim mislima, to jest u džehennem.

Ustad (profesor, muallim) Ibni Halife Alivi, koji je diplomirao na islamskom univerzitetu Džami’ul-ezher u Egiptu, je ovako napisao u svojoj knjizi Akidet-us-selef-i vel-halef, “Kako allame (veliki alim, svestrano obrazovan alim) Ebu Zuhre piše u svojoj knjizi Tarih-ul-mezahib-il-islamijje, izvjesni ljudi, koji su se u četvrtom stoljeću po hidžri odvojili od hanbeli mezheba, sebe nazivaju selefijjin. Ebulferdž Ibnuldževzi rahmetullahi teala kao i mnogi drugi alimi hanbeli mezheba su pokušali da spriječe ovu fitnu, da se ne bi širila, i proglasili su da ovi “selefi”ne slijede Selefi salihine nego da su oni otpadnici i jeretici (bid’at ehli) koji pripadaju grupi mudžessime. Ibni Tejmijje je u sedmom stoljeću ponovo raspalio ovu fitnu.” U ovoj knjizi, koja ima 340 stranica, je detaljno odgovoreno na nekoliko novotarija (bid’ata) selefa i vehabija kao i na njihove laži i klevete protiv ehli sunneta. Ova knjiga je izdata 1398/1978. godine u Damasku.

IMAN I ISLAM

Back | Index | Next