IMAN I ISLAM

Back | Index

Nemezheblije su usvojile ime selefijje. Oni nazivaju Ibni Tejmijju velikim imamom selefa. Ovo je ispravno u jednom smislu zato što izraz selefi nije prije njega postojao. Bili su su Selefi salihini čiji je mezheb bio ehli sunnet. Ibni Tejmijjino otpadništvo i jeres služi kao izvor vehabijama i drugim nemezheblijama. Ibni Tejmijje je bio prvobitno obučen u hanbeli mezhebu, to jest on je prvobitno pripadao ehli sunnetu. Međutim, kada se kasnije njegovo znanje povećalo, i kada je on došao na stepen (mekam) fetve, on je zavolio svoje ideje i počeo je da zamišlja da je on iznad alima ehli sunneta. Porast njegovog znanja je prouzrokovao njegovo otpadništvo i jeres. On više nije bio u hanbeli mezhebu. Da bi se bilo u ehli sunnet mezhebu prvo se mora imati vjerovanje (i’tikad) ehli sunneta. Ko nema vjerovanje ehli sunneta ne on ne može reći da je on u ehli sunnet mezhebu.

Nemezheblije koriste svaku priliku da u svojoj zemlji slažu na i okleveću vjerske ljude sljedbenike ehli sunneta. Oni pribjegavaju raznoraznim lukavštinama kako bi omeli čitanje njihovih knjiga i podučavanje znanja ehli sunneta. Na primjer, jedan nemezheblija je, spominjuči ime ovog fakira (hazreti Husejn Hilmi Išik, rahmetullahi alejh misli na sebe), rekao “Šta ima farmaceut i hemičar s vjerskim znanjem? On treba da radi u svojoj struci i da se ne petlja u naše poslove.” Kako je neuka i glupa ova tvrdnja! On misli da naučnik nema vjerskog znanja. On je potpuno nesvjestan činjenice da muslimani, naučnici, svakog momenta posmatraju Allahovo dželle-šanuhu stvaranje (sun’-i ilahi), shvataju Halikove (Stvaraočeve) savršene atribute koji se ogledaju u knjizi stvaranja, i, uočavajući nemoć stvorenja u poređenju sa Allahovim dželle-šanuhu kudretom, stalno zapažaju da Allah dželle-šanuhu nije ničemu sličan i da nema mana. Njemački naučnik u nuklearnoj fizici Max Planck je ovo u svom djelu Der Strom vrlo lijepo izrazio. Međutim, ovaj nemezheblija, neznalica, koji se oslanja na dokument i položaj koji je dobio od jeretika sličnog njemu, možda još i razdragan maštanjem o zalihi zlata koja dolazi iz inostranstva, predpostavlja da je vjersko znanje samo njegov monopol. Molimo Allaha dželle-šanuhu da poboljša ovog bijednika i sve nas. I opet Ga molimo da On takođe zaštiti i nedužnu omladinu od zamki ovih kradljivaca vjere s diplomama! Amin.

U stvari, ovaj gore pomenuti fakir (hazreti Husejn Hilmi Išik, rahmetullahi alejh misli na sebe) je više od trideset godina ponizno služio svoju domovinu kao farmaceut i inžinjer hemije. On je istovremeno, izučavajući sedam godina vjersko znanje i radeći dan i noć, odlikovan idžazetom (diplomom o završenim vjerskim naukama) koje mu je dao veliki alim islama. Zdrobljen pod veličinom naučnog i vjerskog znanja on je potpuno uvidio svoju nemoć. On je u ovom svom shvatanju nastojao da bude sluga u pravom smislu te riječi. Najveći strah i briga su mu bili da ne bi predpostavo, očaran svojim diplomama i idžazetom, da je on autoritet u ovim predmetima. On nije imao hrabrosti da ni u jednoj od svojih knjiga piše svoje lične ideje i mišljenja. On je uvijek nastojao da ponudi svojoj mlađoj braći važne i cijenjene radove alima ehli sunneta na taj način što ih je prevodio sa arapskog ili perzijskog jezika, kojima su se divili oni koji su ih razumjeli. Pošto se on puno plašio Allaha dželle-šanuhu on, mnogo godina, nije ni razmišljao o pisanju knjiga. Kada je on vidio na prvoj stranici knjige Savaik-ul-muhrika hadisi šerif koji kaže, “Kada se fitna rasprostrani onaj ko zna hakikat (istinu, stvarnost) mora ga reći drugim! Ako ga ne kaže Allah i svi ljudi će ga prokleti!”, on je počeo da razmišlja. On je, u jednu ruku, dok je učio o superiornosti alima ehli sunneta i shvatio njihov mentalni kapacitet u vjerskom i naučnom znanju njihovog vremena, kao i njihovu ustrajnost u ibadetu i takvaluku, vidio svoju poniznost. On je smatrao da je njegovo znanje, u poređenju sa znanjem koje su ovi veliki alimi imali, kao kap vode u poređenju s morem. U drugu ruku, kada je vidio da je sve manji i manji broj ljudi u stanju da čita i razumije knjige koje su napisali alimi ehli sunneta, i kada je vidio da su se neuki i dvolični otpadnici umiješali među vjerske ljude i počeli da pišu pokvarene i otpadničke knjige, on je bio pun tuge i žalosti. Prijetnja prokletstvom koja je izjavljena u hadisi šerifu ga je užasavala. Takođe su ga i sažaljenje i naklonjenost, koje je osjećao prema svojoj cijenjenoj mlađoj braći, natjerali da im bude od usluge. On je počeo da neumorno prevodi i objavljuje odabrane citate iz knjiga alima ehli sunneta. On je, pored bezbrojnih pisama u kojima su mu čestitali, i zahvaljivali se, ponekada je naišao i na kritiku i klevetu nemezheblija. S obzirom da on nije imao sumnje u svoju iskrenu namjeru (ihlas) i odanost (sadakat) njegovom Rabbu, i svojoj savjesti, on je čineći tevekkul u Allaha dželle-šanuhu i tevessul u mubarek duše Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem i (drugih Allahovih dželle-šanuhu) salih robova nastavio svoje služenje (hizmet). (Tevessul je traženje stvari od Allaha dželle-šanuhu preko Pejgambera alejhimussalavatu vetteslimat ili onih koje Allah dželle-šanuhu voli) Da nas Allah dželle-šanuhu sve održi na pravom putu i da je zadovoljan sa nama! Amin.

Muhammed Bahit-ul-muti’i, veliki alim hanefi mezheba i profesor (muderris) na Univerzitetu Džami’ul-ezher u Egiptu, je ovako napisao u svojoj knjizi Tathir-ul-fuad min-denisil-i’tikad, “Poslanici alejhimussalatu vesselam su od svog naroda imali najuzvišenije i najzrelije duše. Nemoguće je da oni nisu u pravu, da pogriješe, da su gafil (nesvjesni), da su podmukli, su netrpeljivi (da imaju te’assub), da su tvrdoglavi (inaddžije), da slijede svoj nefs, da se ljute na nekog, ili da nekog mrze. Poslanici alejhimussalatu vesselam su saopštili, informisali, i objasnili ono što im je Allah dželle-šanuhu nagovijestio. Svo šerijatsko znanje, sva naređenja i zabrane koje su nam oni saopštili su istina. Ne postoji mogućnost da je išta (od onoga što su nam oni saopštili) neispravano ili netačno. Poslije Poslanika najuzvišeniji i najzreliji ljudi su njihovi ashabi. Oni su istrenirani, sazreli, i očišćeni u sohbetu (društvu, razgovoru) Poslanika. Oni su uvijek govorili i objašnjavali ono što su čuli od Poslanika. I oni nemaju gore navedene mane pa je sve što su oni prenijeli istina. Oni nisu nikad protivuriječili jedni drugima iz netrpeljivosti (te’assuba) ili tvrdoglavosti (inada) i nisu nikad slijedili svoj nefs. Objašnjavanja ajeti kerima i hadisi šerifa od strane Ashaba kiram, i njihov idžtihad, su bili uvijek samo sa ciljem da obavijeste i poduče Allahove dželle-šanuhu robove Njegovoj vjeri a to sve nam samo pokazuje Allahovo dželle-šanuhu veliko dobročinstvo (ihsan) i milost (merhamet) prema ummetu Njegovog dragog Pejgambera Muhammeda alejhisselam. U Kur’ani kerimu se kaže da su ashabi kiram bili oštri prema kafirima a međusobno blagi i puni milosti (merhameta) i da su marljivo obavljali namaz i da su očekivali i Džennet i sve ostalo samo od Allaha dželle-šanuhu. Svi njihovi idžtihadi su tačni. Na njima je bazirana idžma’. Oni su svi dobili sevabe. Hakk (istina) je jedan.

Nakon ashaba kiram najuzvišeniji su oni muslimani koji su ih vidjeli i koje su oni u svom sohbetu istrenirali. Oni se zovu tabi’in. Oni su dobili svoje vjersko znanje od ashaba kiram. Poslije tabi’ina najuzvišeniji su oni muslimani koji su vidjeli tabi’ine i koje su oni u svom sohbetu istrenirali. Oni se zovu tebe’-i tabi’in. Među ljudima koji su dolazili u vijekovima iza njih, sve do Kijameta, najuzvišeniji i najbolji su oni koji su im se najbolje prilagodili, koji su naučili njihova učenja i koji ih slijede. Među vjerskim ljudima koji su došli nakon selefi salihina, inteligentna i mudra osoba, čije se riječi i djela poklapaju sa učenjima Resulullaha i selefi salihina i koja se nikada ne odvaja od njihovog puta i koja ne prelazi granice islama, se ne plaši tuđih kleveta. Takva osoba neće podleći njihovom zavođenju. Ona neće slušati riječi neznalica (džahila). Ona će upotrijebiti svoj razum (akl) i neće izaći iz okvira mezheba četiri mudžtehid imama. Musliman mora naći takvog alima, pitati ga, i od njega naučiti ono što ne zna, i u svemu što radi slijediti njegov savjet jer alim takvog kapaciteta će znati i podučiti narod duhovnim lijekovima (ma’nevi ilaću) koji je Allah dželle-šanuhu stvorio sa ciljem da zaštiti Svoje robove od griješenja i da im dadne da uvijek rade ispravno, to jest, ovakav alim će znati kako će izliječiti dušu. On će izliječiti one čija je duša bolesna i one koji ne znaju. Ovakav alim slijedi šerijat u svojoj svakoj riječi, svom svakom djelu, i u svom vjerovanju. Njegovo shvatanje će uvijek biti ispravno. Allah dželle-šanuhu je zadovoljan sa njegovim svakim djelom. Allah dželle-šanuhu će uputiti one koji istražuju i žude za putevima Njegovog zadovoljstva. Allah dželle-šanuhu će one koji imaju iman i koji ispune uslove imana zaštititi od opresije i problema. On će im dati da oni dobiju nur, huzur (duševni mir), i se’adet (sreću). U svemu što oni rade će biti rahatluk (udobnost, ugodnost) i huzur. Oni će na Kijametskom danu biti sa Poslanicima, siddicima (iskrenim), šehidima (onim koji su poginuli na Allahovom dželle-šanuhu putu i salih (dobrim) muslimanima. Ako vjerski čovjek ne slijedi Poslanika i ashabe, ako se njegove riječi, djela, i vjerovanja ne slažu sa njihovim učenjima, ako on slijedi svoj nefs pa pređe granice šerijata, i ako prekorači četiri mezheba u naukama u koje se ne razumije - bez obzira u kom on vijeku živio - smatraće se da je on pokvarenjak na vjerskom položaju. Allah dželle-šanuhu je zapečatio njegovo srce. Njegove oči ne mogu vidjeti pravi put. Njegove uši ne mogu čuti tačnu riječ. Za njega će na kijametu biti velika kazna (azab). Allah dželle-šanuhu njega ne voli. Ovakvi ljudi su neprijatelji Poslanika. Oni misle da su oni na pravom putu. Oni vole svoje ponašanje. Međutim, oni slijede šejtanov put. Rijetko se koji od njih urazumi i vrati na pravi put. Sve što oni kažu izgleda ljubazno, prijatno, ili korisno, međutim, sve što oni misle i vole je zlo. Oni mogu prevariti idiote i odvesti ih pogrešnim putem u propast (felaket). Njihove riječi su kao snijeg, svjetle i bez mrlje, ali se tope kada se stave na sunce istine. Ovi zlikovci na vjerskim položajima, čija je srca Allah dželle-šanuhu pocrnio i zapečatio, se zovu bid’at ehli, to jest, vjerski ljudi nemezheblije. To su ljudi čija vjerovanja (i’tikad) i djela (amel) nisu u skladu ni sa Kur’ani kerimom ni sa hadisi šerifom ni sa idžmom ummeta. Oni, skrenuvši sa pravoga puta, odvode muslimane na put zablude i propasti. Oni koji ih slijede će otići u džehennem. Ovakih otpadnika je bilo puno i u vrijeme selefi salihina i među vjerskim ljudima koji su došli iza njih. Njihovo postojanje među muslimanima je kao gangrena [ili rak] u jednom dijelu tijela. Zdravi dijelovi tijela neće izbjeći katastrofu sve dok se ne otarase bolesti. Oni su slični onim koji boluju od zarazne bolesti. Oni koji kontaktiraju sa njima će se razboljeti. Mi se moramo što više udaljiti od ovakvih ljudi da nam oni ne naškode.”

Ibni Tejmijje je bio najštetniji od pokvarenih i otpadničkih vjerskih ljudi. On se u svojim knjigama, naročito u svojoj knjizi El-vasita, ne slaže sa idžmom muslimana (Idžma’ul-muslimin), ne slijedi selefi salihine, i kontradiktira jasnim izjavama Kur’ani kerima i hadis-i šerifa. On je slijedeći svoj manjkavi i nepotpuni razum i pokvarene ideje skrenuo u krivovjerstvo. On je imao puno znanja. Allah dželle-šanuhu je dao da njegovo znanje bude povod (sebeb) za njegovu propast (felaket) i otpadništvo (dalalet). On je slijedio svoj nefs. On je pokušao da ove svoje pokvarene i otpadničke ideje rasprostrani kao istinu.

Veliki alim Ibni Hadžer-i Mekki rahmetullahi teala alejh je napisao u svojoj knjizi Fetavel-hadisijje, “Allah dželle-šanuhu je dao da Ibni Tejmijje zađe u otpadništvo (delalet) i propast (felaket). On ga je učinio slijepim i gluhim. Mnogi alimi su nas informisali, upozorili, i dokumentovano dokazali, da su njegova djela pokvarena a njegove riječi netačne. Oni koji pročitaju knjige velikih alima islama kao što su Ebul Hasen-il-Subki, i njegov sin Tadž-ud-din-i Subki, i imama Iza bin Džema’a, i koji prostudiraju izjave šafi’i, maliki i hanefi alima, koje su mu upućene i napisane kao odgovor, će dobro vidjeti da smo mi u pravu.”

Ibni Tejmijje kleveće i sramno blati alime tesavvufa. Šta više, on se ne ustručava ni da napadne na stubove islama kao što su hazreti Omer i hazreti Alija. Njegove riječi su prekršile sva pravila pristojnosti jer on odapinje svoje otrovne strelice čak i na najstrmije litice. On naziva alime pravoga puta otpadnicima (sljedbenicima bid’ata), licemijerima, i neznalicama.

On kaže, ‘U knjigama velikana tesavvufa se ima pokvarenih ideja grčkih filozofa koje nisu u skladu sa islamom’, i pokušava da to dokaže svojim pogrešnim i otpadničkim mislima. Omladina koja ne zna istinu može biti zavedena njegovim užarenim i lažljivim riječima. Na primjer, on kaže, ‘Tesavvufdžije kažu da vide Levh-il-mahfuz. [Molimo vas da, za detaljnu informaciju o Levh-il-mahfuzu, pogledate trideset šesto poglavlje knjige na turskom jeziku Seadet-i Ebedijje (Endless Bliss, III).] Izvjesni filozofi kao Ibni Sina ga nazivaju Nefs-ul-felekijje. Oni kažu da se ljudska duša, kada postane savršena, u snu ili na javi, ujedini sa Nefs-ul-felekijjom, to jest sa Akl-ul-fe’al(om) tako da, kada se ona (duša) ujedini sa ova dva, koji izazivaju dešavanje svega na svijetu, ona (duša) bude informisana o onom što je u njima. Ovo nisu rekli grčki filozofi. Ovo je rekao Ibni Sina i njemu slični koji su se kasnije pojavili. Slično su rekli takođe i imam Ebu Hamid Gazali, Muhjiddin-ibnul Arabi, i andaluzijski filozof Kutbuddin Muhammed ibnu Seb’in. Ovo su filozofske izjave. U islamu nema ovakvih stvari. Oni se odvajaju od islama sa ovakim riječima. Oni postaju mulhidi (kafiri) kao mulhidi koji se zovu ši’i, isma’ili, karamiti i batini. Oni su napustili pravi put alima ehli sunneta, hadisa, i istinitog (hakk) puta ehli sunnet tesavvufdžija kao što je Fudajl bin Ijad. Oni su se, dok su u jednu ruku zaronili u filozofiju, u drugu ruku borili protiv grupa kao što su mu’tezile i kuramijje. Postoje tri grupe sufija (tesavvufdžija). U prvoj grupi su oni koji slijede hadis i sunnet. U drugoj grupi su krivovjernici kao što su kuramijje. U trećoj grupi su sljedbenici knjiga Ihvan-us-safa(a) i riječi Ebul Hajjana. Ibni Arabi, Ibni Seb’in, i njima slični, su usvojili filozofske riječi i napravili ih izjavama ljudi tesavvufa. Ibni Sinina knjiga Ahirul-išarat ala-makamil arifin u sebi sadrži mnoge takve izjave. Takođe je i imam Gazali rekao ovakve stvari u nekim od svojih knjiga, kao na primjer u knjizi El-kitabul-madnun i Miškat-ul-envar. U stvari, njegov prijatelj Ebu Bekr ibnul-Arabi mu je rekao da se je on odao filozofiji, i pokušao je da ga neuspješno spasi od toga. S druge strane imam Gazali je rekao da su filozofi kafiri. On je pred kraj svoga života pročitao [Sahih] Buhari. Neki su rekli da ga je to navelo da on odustane od svojih ideja koje je pisao. Izvjesni drugi su rekli da su ove izjave pripisane imamu Gazaliju sa ciljem da ga okleveću. U ovom pogledu postoje različiti izvještaji o imamu Gazaliju. Maliki alim, Muhammed Mazeri, koji je obrazovan u Siciliji i andaluzijski alimi Turtuši, Ibn-ul-Dževzi, Ibnu Ukajl, kao i mnogi drugi, su rekli mnoge stvari.

Gore navedene Ibni Tejmijjine riječi nam jasno pokazuju njegove pokvareno i zlo mišljenje o alimima ehli sunneta. On čak ljaga i one najveće među ashabima kiram. On ožigosao većinu alima ehli sunneta kao otpadnike. U međuvremenu - dok je on teško ocrnio velikog veliju, kutba arifa, hazreti Ebul Hasen-iš-Šazilija, na račun njegovih knjiga Hizb-ul-kebir i Hizb-ul-bahr, i dok je blatio velikane tesavvufa kao što su Muhjiddin ibnul Arabi, Omer-ibn-il-Farid, Ibnu-seb’in i Halladž Husejn bin Mansur - alimi njegovog vremena su jednoglasno izjavili da je on grešnik i jeretik, otpadnik (bid’at sahibija). U stvari, bilo je i onih koji su izdali fetvu u kojoj su rekli da je on kafir. [Duboko učeni alim islama Abdulgani Nablusi nabraja na 363. i 373. stranici svoje knjige El-Hadikat-un-nedijje imena ovih velikana tesavvufa. On onda dodatno piše da su oni evlije i da su oni koji se o njima loše izražavaju, neznalice (džahili) i u nehajni (gafili).] Pismo koje je 705/1305. godine napisano Ibni Tejmijji glasi, ‘O moj brate po vjeri koji sebe smatraš velikim alimom i imamom ovog vremena! Ja sam te volio samo radi Allahovog zadovoljstva. Ja nisam odobravao alimima koji su bili protiv tebe. Međutim, kada sam čuo neprikladne riječi ja sam bio zapanjen. Sumnja li pametna osoba u početak noći kada sunce zađe? Ti kažeš da si na pravom putu i da činiš emr-i bil ma’ruf i nehji-anil-munker. (Nehji-anil-munker znači prenositi Allahove dželle-šanuhu zabrane drugima i ne biti zadovoljan kada se one rade. Emri-i ma’ruf je naređivanje onoga što islam odobrava.) Allah dželle-šanuhu zna šta je tvoj cilj i namjera. Međutim, ihlas se razumije iz čovjekovih djela. Tvoja djela su skinula koprenu sa tvojih riječi. Prevaren od strane onih koji slijede svoj nefs, i čije su riječi nepouzdane, ti ne samo da blatiš svoje savremenike već takođe nazivaš i mrtve kafirima. [Nefs-i emmare ili nefs je jedna zla sila u čovjekovoj prirodi koja želi sve ono što je Allah dželle-šanuhu zabranio i koja nerado izvršava Allahova dželle-šanuhu naređenja. Nefs-i emmare je čovjekov najveći neprijatelj.] Nezadovoljan sa napadom na nasljednike selefi salihina ti takođe lažeš i na ashabe kiram, posebno na one koji su među njima najveći. Zar ti ne možeš zamisliti u kakvoj češ ti biti situaciji na Kijametskom danu kada ovi divovi islama od tebe zatraže svoje pravo (hakk). U gradu Salihijje si u Džami’ul-džebelu sa mimbera rekao da je hazreti Omer radijallahu teala anh imao pogrešnih riječi i belaja (katastrofa). Koji su to belaji? O kojim su te to belajima izvjestili selefi salihini? Ti si rekao da je hazreti Alija imao više od tri stotine grešaka. Kad bi to bilo tačno o hazreti Aliji bi li tvoja ijedna riječ bila tačna? Od sada ću biti protiv tebe. Ja ću nastojati da od tvoje pokvarenosti zaštitim muslimane jer si ti prevršio svaku mjeru. Tvoja tortura je takla sve, i živo i mrtvo. Mu’mini moraju izbjegavati tvoje zlo.’

Tadžuddin-us-Subki je nabrojao sljedeća vjerska pitanja (mes’ele) u kojima se Ibni Tejmijje ne slaže sa selefi salihinima:

1.Ibni Tejmijje je rekao, ‘Talak (razvod braka u islamu) nije stvaran. [U slučaju da se desi] treba platiti keffaret (koji je ravan onome koji se plaća) za zakletvu.’ Nijedan od alima islama koji došli su prije njega nije rekao da se plaća keffaret.

2.On je rekao, ‘Razvod braka (talak) koji je dat ženi koja ima menstruaciju nije stvaran.

3.On je rekao, ‘Namjerno propuštene namaze ne treba naklanjavati (tj. klanjati na kaza).

4.On je rekao, ‘Ženi koja ima haid (menstruaciju) je mubah (dozvoljeno), činiti tavaf (obilaziti) oko Ka’be. [Ako to uradi] ona neće trebati platiti keffaret.

5.On je rekao, ‘Jedan talak u ime tri talaka je i dalje jedan talak.’ Međutim prenešeno je da je on, prije nego što je ovo rekao, dugim nizom godina više puta rekao da idžma muslimana nije ovaka.

6.On je rekao, ‘Takse koje nisu u skladu sa šerijatom su halal onim koji ih zahtijevaju.

7.On je rekao, ‘Kada se od trgovaca ubiru takse one su zekat iako ih oni nisu nanijjetili [kao zekat].

8.On je rekao, ‘Voda ne postaje prljava (nedžs) kada u nju upadne miš ili slična životinja i u njoj se udavi.

9.On je rekao, ‘Čovjeku koji je džunub je dozvoljeno (džaiz) po noći bez gusula klanjati nafilu namaz.

10.On je rekao, ‘Uslovi koje vakif (onaj ko je posvetio imovinu vakfu) stipulira (tj. ugovara, uslovljava) se ne uzimaju u obzir.

11.On je rekao, ‘Osoba koja se ne slaže sa idžmom ummeta ne postaje nevjernik ili grešnik (kafir ili fasik).

12.On je rekao, ‘Allah dželle-šanuhu je mahall-i havadis i On se sastoji od čestica koje su se sastavile.

13.On je rekao, ‘Kur’ani kerim je stvoren od Allahovog dželle-šanuhu zata (bića, biti).

14.On je rekao, ‘Alem, to jeste, stvorenja (mahluk) su kadim (vječna) sa svojim vrstama.

15.On je rekao, ‘Allah dželle-šanuhu mora da stvara dobre stvari.

16.On je rekao, ‘Allah dželle-šanuhu ima tijelo i smijer. On mijenja svoje mjesto.

17.On je rekao, ‘Džehennem nije vječan. On će se na kraju ugasiti.

18.On je nijekao podatak da su Poslanici ma’sum (bezgrešni).

19.On je rekao, ‘Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je kao i drugi ljudi. Njega nije dozvoljeno upotrijebiti u dovi kao posrednika (vasitu).

20.On je rekao, ‘Grijeh je otići u grad Medinu da se posjetiti Resulullah sallallahu alejhi ve sellem.

21.On je takođe rekao, ‘Haram je ići tamo i tražiti šefa’at (zauzimanje, posredovanje).

22.On je rekao, ‘Tevrat i Indžil nisu promijenjeni u riječima. One su promijenjene u značenjima.

Neki alimi su rekli da većina od gore navedenih izjava ne pripada Ibni Tejmijji. Niko nije porekao činjenicu da je on rekao da Allah dželle-šanuhu ima smijer i da je napravljen od ujedinjenih čestica. Međutim, svi su rekli da je on imao puno znanja, dželaleta (veličine), i dijaneta (religioznosti). Čovjek koji ima fikh, ilm (znanje), adl (pravednost) i insaf (razum) mora prvo da razmotri stvar pa da onda o njoj obazrivo sudi. Naročito je potrebno jako detaljno promatranje i potpuna opreznost kada se sudi o muslimanovom kufru, irtidadu (apostasiji, otpadništvu, odmetanju), dalaletu, ili ako on treba da bude ubijen.” Ovdje se završava dio prijevoda članka iz knjige Fetavel-hadisijje koju je napisao Ibni Hadžer-i Mekki.

Ovih dana je postalo moderno imitirati Ibni Tejmijju. Njegovi imitatori brane njegova otpadnička pisanja i izdaju njegove knjige a posebno njegovu knjigu koja se zove Vasita. Ova knjiga je od početka do kraja puna njegovih ideja koje nisu u skladu sa Kur’ani kerimom, Hadisi šerifom i idžma’om muslimana. Ova knjiga je probudila veliku fitnu (razdor, nered) i podjelu među čitaocima i izazvala neprijateljstvo među braćom. Vehabije koji žive u Saudijskoj Arabiji i neuki vjerski ljudi iz drugih muslimanskih zemalja koji su upali u njihove zamke uzimaju Ibni Tejmijju kao svoju zastavu i daju mu imena kao što su ‘veliki mudžtehid’ i ‘šejh-ul-islam’. Oni su objeručke prihvatili njegove otpadničke ideje i pokvarena pisanja kao vjeru i iman. Mi moramo, da bi zaustavili ovaj užasni tok koji cjepka muslimane i iznutra razjeda islam, čitati cijenjene knjige koje su napisali alimi ehli sunneta koje sa dokazima pobijaju i opovrgavaju ove krivovjernike. Među ovom cijenjenom literaturom je knjiga na arapskom jeziku koja se zove Šifa-us-sikam fi-zijareti-hajril-enam koju je napisao veliki imam i duboko učeni alim Takijjuddin-us-Subki, rahmetullahi teala alejh. Ova knjiga do nogu pobija Ibni Tejmijine otpadničke ideje, potpuno otklanja njegovu smutnju, i objelodanjuje njegovu tvrdoglavost. Ona sprečava širenje njegovih zlih namjera i pogrešnih vjerovanja.

E’uzu billahi mineššejtanirradžim,
Bismillahirrahmanirrahim

Naš Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je rekao, “Allah dželle-šanuhu puno voli onog ko nauči svoju vjeru i ko je drugim podučava. Naučite svoju vjeru iz usta alima islama!

Onaj ko nije u mogučnosti da nađe pravoga alima mora da nauči svoju vjeru čitajući knjige koje su napisali alimi ehli sunneta i da ih nastoji da ih što je moguće više rasprostrani. Musliman koji ima ilm (znanje), amel (radi što zna, to jest poštuje naredbe i zabrane islama), i ihlas (to jest sve što čini, čini samo radi Allahovog dželle-šanuhu zadovoljstva), se zove alim islama. Ko se predstavlja kao alim islama a nema nijednu od ovih kvalifikacija je “zao vjerski čovjek” ili “prevarant”. Alim islama je štit koji čuva islam. Prevarant je šejtanov saučesnik. Znanje koje nije stečeno sa ciljem da se upotrijebi s iskrenošću (ihlasom) neće biti korisno. Molimo čitaoca da pogleda 366. i 367. stranicu prvog toma knjige Hadika kao i 36., 40., i 59. pismo prvog toma knjige Mektubat. (Ova pisma se, respektivno, nalaze u 16., 25., i 28. poglavlju, u drugom fasciklu knjige Endless Bliss koja je na engleskom jeziku.

IMAN I ISLAM

Back | Index