PUT EHL_I SUNNETA

Back | Index | Next

Prvi dio
___________

MA’LUMAT-I NAFI’A
(KORISNA INFORMACIJA)

Ovu knjižicu je napisao Ahmed Dževdet paša rahmetullahi teala alejh. On je učinio islamu veliku uslugu jer je on u svojoj cijenjenoj knjizi Medželle stavio pravila Kur’ani kerima u oblik Kur’anskih propisa (Ahkam-i Kur’anijje). On je pored ove knjige takođe napisao još i istoriju Osmanlija koja ima dvanaest tomova, i koja je najpouzdaniji izvor podataka na ovom polju, kao i čuvenu knjigu Kisas-i Enbija (Istorija Poslanika). Rođen je u Lofdži 1238./1823. g.n.e. On je 1312./1894. g.n.e. preselio na ahiret. Ukopan je u Istanbulu u groblju Fatih džamije.

U početku je ovaj alem, odnosno sve, bilo nepostojeće. Allah dželle-šanuhu je sve stvorio iz ništa. On je htio da ovaj svijet do njegovog kraja obogati ljudskim bićima. Stvarajući od zemlje Adema alejhisselam, On je okitio ovaj svijet njegovom djecom. On je izvjesne od njih počastio i dao im da budu Poslanici alejhisselam, kako bi preko njih pokazao ljudima ono što im potrebno i na ovom svijetu i na ahiretu. On je Poslanicima dao visoke stepene, kako bi se razlikovali od običnih ljudi. On je objavio Poslanicima Svoje zapovijedi preko meleka koji se zove Džebrail (Džibril). Poslanici alejhimusselam su ove zapovijedi prenijeli svojim sljedbenicima (ummetima) bez ikakve promjene to jest, isto onako kako im ih je Džebrail alejhisselam donijeo. Prvi Poslanik je bio Adem alejhisselam. Zadnji Poslanik je naš efendija (sejjid), Muhammed Mustafa alejhissalatu vesselam. Između ova dva je poslano puno Poslanika. Samo Allah dželle-šanuhu zna njihov broj. [Broj Pejgambera (vjerovjesnika) -- alejhimusselam -- nije poznat. Dobro je poznata činjenica da ih je bilo više od 124.000. Od njih su 313 ili 315 bili Resuli. Uzeto iz knjige Iman i Islam, poglavlje, “Kako moramo vjerovati u Allahove dželle-šanuhu Poslanike”.] Ovdje nabrajamo one, čija su nam imena poznata:

Adem, Idris, Šit ili Šist, Nuh, Hud, Salih, Ibrahim, Lut, Isma’il, Ishak, Ya’kub, Jusuf, Ejjub, Šu’ajb, Musa, Harun, Hidir, Juša’ bin Nun, Iljas, Eljesa’, Zulkifl, Šem’un, Išmoil, Junus bin Meta, Davud, Sulejman, Lokman, Zekerijja, Jahja, Uzejr, Isa bin Merjem, Zulkarnejn i Muhammed Mustafa alejhi ve alejhimussalatu vesselam. Imena Poslamika Uzejra, Lokmana i Zulkarnejna su takođe spomenuta u Kur’ani kerimu. Neki alimi ehli sunneta su rekli da su ova trojica Poslanici dok su drugi rekli da su oni Evlije. [U Kur’ani kerimu su izričito napisana imena samo dvadeset osam Poslanika. Imena Šit, Hidir, Juša, Šam’un i Išmoil alejhimussalatu vesselam nisu napisana u Kur’ani kerimu. Uzeto iz knjige Iman i Islam, poglavlje, “Kako moramo vjerovati u Allahove dželle-šanuhu poslanike”.]

Muhammed alejhisselam je Habibullah (Allahov dželle-šanuhu miljenik). Ibrahim alejhisselam je Halilullah [onaj u čijem je kalbu postojala samo ljubav prema Allahu dželle-šanuhu]. Musa alejhisselam je Kelimullah (zato što je on govorio sa Allahom dželle-šanuhu). Isa alejhisselam je Ruhullah (onaj kojeg je Allah dželle-šanuhu stvorio bez oca). [Isa alejhisselam se zove i Kelimetullah zato što je on stvoren bez oca. Dakle, njegova majka ga je donjela na ovaj svijet sa kelime-i-ilahijjom “BUDI!”(Allahovom dželle-šanuhu riječi BUDI!). Isa alejhisselam je podučavao (va’zio) Allahove dželle-šanuhu riječi, pune hikmeta (mudrosti), koje su preko njega dopirale do ljudskih ušiju. Uzeto iz knjige Iman i Islam, poglavlje, “Kako moramo vjerovati u Allahove dželle-šanuhu poslanike”.] Adem alejhisselam je Safijjullah (onaj kojem je Allah dželle-šanuhu oprostio grešku). Nuh alejhisselam je Nedžijullah (onaj kojeg je Allah dželle-šanuhu spasio od opasnosti). Ovih šest Poslanika su uzvišeniji od svih drugih Poslanika. Oni se nazivaju Ulul’azm (odlučni i stalni) Poslanici. Najuzvišeniji i najodabraniji od njih svih je Muhammed alejhisselam.

Allah dželle-šanuhu je poslao na zemlju stotinu suhufa (knjižica; množina od sahifa, knjižica) i četiri knjige. Džebrail alejhisselam ih je sve donijeo. Deset suhufa je poslano Ademu alejhisselam, pedeset suhufa je poslano Šisu alejhisselam, trideset suhufa Idrisu alejhisselam i deset suhufa Ibrahimu alejhisselam. [Riječ sahifa, (u ovom kontekstu) znači mala knjiga ili knjižica ili risala (poslanica). Ona ne znači stranica ili list papira]. Od četiri objavljene knjige Tevrat-i šerif je poslan Musau alejhisselam, Zebur-i šerif Davudu alejhisselam, Indžil-i šerif Isau alejhisselam a Kur’ani kerim, zadnjem Poslaniku, Muhammedu alejhissalatu vesselam.

U vrijeme Nuha alejhisselam se desio veliki potop. Voda je bila prekrila cijeli svijet. Sav narod i sve životinje na zemlji su bili potopljeni. Vjernici koji su bili sa njim na lađi su bili spašeni. Nuh alejhisselam je natovario na lađu par od svih vrsta životinja. Od njih su nastale sve današnje životinje.

Sa Nuhom alejhisselam su na lađi bila i njegova tri sina: Sam, Jafas i Ham. Danas su svi ljudi na svijetu njihovi potomci. On se radi toga naziva našim drugim ocem.

Ibrahim alejhisselam je bio Ismailov i Is’hakov alejhimesselam otac. Is’hak alejhisselam je bio Ja’kubov alejhisselam otac. Ja’kub alejhisselam je bio Jusufov alejhisselam otac. Ja’kuba alejhisselam su takođe zvali i “Isra’il”. Iz ovog razloga se njegovi sinovi i unuci (potomci) nazivaju “Beni Isra’il”. Broj Beni Isra’il se povećao i mnogi su od njih postali Poslanici. Na primjer, Musa, Harun, Davud, Sulejman i Zekerijja su bili od njih. Jahja i Merjem, majka Isa alejhisselama, su takođe pripadali plemenu Beni Israil. Sulejman alejhisselam je sin Davuda alejhisselam. Jahja alejhisselam je sin Zekerijjaa alejhisselam. Hazreti Merjem je bila Imranova alejhisselam kćerka a Zekerijjaova alejhisselam svastika (snaha). Harun alejhisselam je bio brat Musa alejhisselama. Arapi su potomci Isma’ila alejhisselam. Muhammed alejhisselam je bio Arap.

Hud alejhisselam je bio poslan plemenu Ad. Salih alejhisselam je bio poslan plemenu Tamud. Musa alejhisselam je bio poslan plemenu Beni Isra’il. Harun, Sulejman, Zekerijja i Jahja alejhimusselam su takođe bili poslani plemenu Beni Isra’il. Ali, ni jedan od njih nije donijeo novi šerijat (zakon). Dakle, oni su svi pozivali Beni Isra’il Musaovom alejhisselam šerijatu. Zebur je bio poslan Davudu alejhisselam ali, on u sebi nije sadržavao šerijat [odnosno zapovijedi (emr), pravila (ahkam), ili ibadet (bogosluženje)]. On je bio pun propovijedi (va’zova) i savjeta (nasihat). Prema tome, on nije ni ukinuo ni poništio Tevrat već ga je ojačao. Iz ovog je razloga šerijat Musa alejhisselama trajao tri puta duže od Isa alejhisselamovog šerijata. Kada je Isa alejhisselam došao njegov zakon (šerijat) je poništio šerijat Musa alejhisselama. Tevrat više nije važio. Dakle, više nije bilo dozvoljeno slijediti Musaov alejhisselam šerijat. Od tog momenta se morao slijediti Isa alejhisselamov šerijat, do momenta dolaska Muhammeda alejhisselam. Međutim, većina Beni Isra’il nije vjerovala Isa alejhisselama, te su i dalje, uporno, slijedili Tevrat. Jevreji i nasara (sljedbenici Isa alejhisselama) su se na ovaj način razdvojili. Oni koji su vjerovali Isa alejhisselama su se zvali nasara. Oni se danas nazivaju hrišćani. Oni koji nisu vjerovali Isa alejhisselama i koji su ostali u nevjerstvu (kufru) i krivovjerstvu su nazvani jehudije (jevreji ili židovi). Jevreji i dan danas tvrde da slijede Musaovu alejhisselam vjeru, i čitaju Tevrat i Zebur, dok nasare tvrde da slijede Isaovu alejhisselam vjeru i čitaju Jevanđelje (Indžil). Međutim, naš efendija (sejjid), Muhammed alejhissalatu vesselam, sejjid i ovog i onog svijeta, i svijeta ljudi i džina, je poslan kao Poslanik za sve svjetove (aleme). Njegova vjera i šerijat (dini islam) su poništili sve druge vjere. Pošto će ova vjera ostati na snazi do smaka svijeta (kijameta), nije dozvoljeno nigdje na svijetu slijediti nijednu drugu vjeru osim njegove. Nakon njega neće doći drugi Poslanik. On je zadnji Poslanik. Elhamdulillah, mi smo u njegovom ummetu. Naša vjera je islam.

Naš poslanik Muhammed alejhisselam je rođen u gradu Mekki, u ponedjeljak naveče, dvanaestog Rabiul evvela, što se podudara sa dvadesetim aprilom 571. g.n.e. On je (632. g.n.e.), u gradu Medini -- jedanaest godina po Hidžri -- počastio ahiret svojim prelaskom na njega. Kada je imao četrdeset godina jedan melek, čije je ime Džebrail alejhisselam, mu je otkrio Poslanstvo. On se 622. godine preselio (učinio Hidžru) iz Mekke u Medinu. On je u ponedjeljak 20. septembra ušao u selo Kubu, koje se nalazi u blizini Medine, što označava početak Hidžri šemsi to jest, muslimanske kalendarske godine. Sunčana persijska godina počinje šest mjeseci prije, to jest, dvadesetog marta. Taj dan se naziva Nevruz. Nervuz je vjerski praznik medžusija (obožavatelja vatre, idolopoklonika). Prvi dan mjeseca Muharrema iste godine označava početak Kameri (lunarnog ili mjesečevog) kalendara.

Mi vjerujemo sve Poslanike. Allah dželle-šanuhu ih je sve poslao. Ali kada je Kur’ani kerim objavljen sve druge vjere su poništene. Danas nije dozvoljeno slijediti nijednu drugu vjeru osim islama. I hrišćani takođe vjeruju sve prethodne Poslanike ali su ostali u nevjerstvu (kufru) zato što ne vjeruju da je Muhammed alejhisselam Poslanik za sve narode i zato što se ne slažu sa istinom. Što se tiče jevreja, oni su dva puta dalje od dini islama s obzirom da oni oni ne vjeruju ni da je Isa alejhisselam Poslanik.

S obzirom da jevreji i hrišćani vjeruju da su iskrivljene knjige koje oni danas posjeduju objavljene ovake kakve su danas oni se zovu ehli kitab [odnosno kitabije ili nevjernici sa Svetim knjigama]. Dozvoljeno je [ali je mekruh] jesti ono što oni zakolju [ako pri klanju spomenu Allahovo dželle-šanuhu ime] i ženiti (imati nikah) njihove kćeri. [Muslimanki nije dozvoljeno da se za njih uda. Ako djevojka ili žena odluči da se uda za kafira ili murteda ona je ponizila Muhammedovu alejhisselam vjeru. Muslimanka koja ponizi islam postaje murted (vrsta kafira). Prema tome, udaja (odnosno, ženidba) se odigrava između dva kafira].

Rečeno je da su -- kafiri bez Svete knjige, murtedi, oni koji ne vjeruju nijednog Poslanika, kao i oni koji ili vjeruju da Poslanik ima uluhijjet sifat (Allahov dželle-šanuhu atribut), ili ga obožavaju -- mušrici. I mulhid je takođe kafir bez Svete knjige. Njihove kćerke nam nije dozvoljeno ženiti niti nam je dozvoljeno jesti meso životinja koje oni zakolju.

Isa alejhisselam je od svojih drugova (ashaba) odabrao dvanaest koji će poslije njega širiti njegovu vjeru. Oni se nazivaju apostoli. Njihova imena su:

Petar, Andrija, Ivan/Jovan, Jakov, Filip, Toma, Bartolomej, Matej, Jakov manji, Šimun, Juda i Tadej. Juda je postao murted (izdajnik, otpadnik, kafir). Matej je preuzeo njegovo mjesto. Petar je bio glavni apostol. Ovih dvanaest vjernika (mu’mina) je nastavilo propagiranje Isaove alejhisselam vjere nakon Isa alejhisselamovog podizanja na nebesa, u njegovoj trideset trećoj godini života. Pa ipak, istinita vjera koju je Allah dželle-šanuhu poslao, se nije mogla održati više od osam godina. Kasnije je svuda raširena doktrina Pavlovih izmišljotina. Pavle je bio židov. On nije vjerovao Isa alejhisselama. Međutim, pretvarajući se da tobože vjeruje Isa alejhisselama, i da je učenjak (alim) Isaove vjere, on je rekao, “Isa je Allahov sin. Radi toga, on u sebi sadrži Allahov dželle-šanuhu atribut (uluhijjet sifat).” On je izmislio još puno štošta. On je rekao da su, vino i krmetina dozvoljeni (halal). On je okrenuo Kiblu nasara (Isaovih alejhisselam sljedbenika) od Ka’be -- prema Istoku, odakle sunce izlazi. On je rekao da je Allahovo dželle-šanuhu biće (zat) jedno, a da postoje tri atributa (sifata). On je ove atribute nazvao hipostazama (uknumima). Riječi ovog židova i munafika su ubačene u najranije četiri knjige -- Jevanđelja -- a naročito u Jevanđelje po Luci, što je izazvalo podjelu sljedbenika Isa alejhisselama (nasara) na grupe. Oni su svi postali mušrici zato što vjeruju da Isa alejhisselam posjeduje Allahov dželle-šanuhu atribut (uluhijjet sifat). Ovako su se pojavile sedamdeset dvije konfliktne grupe (firke). Danas su na svijetu ostale samo tri osnovne sekte (mezheba). Oni su svi mušrici.

[Abdullah ibni Abdullah-it-terdžuman, sveštenik iz Majorke -- jednog od španskih otoka, je napisao knjigu koja se zove Tuhfet-ul-erib firred-i ala ehlis-salib. Kada je postao musliman, sveštenik je promijenio svoje ime. On je ovu svoju knjigu -- Tuhfet-ul-erib firred-i ala ehlis-salib -- napisao 823./1420. godine na arapskom jeziku. Knjiga je 1290./1872. godine izdata u Londonu a 1401./1981 godine u Istanbulu. Ova knjiga je kasnije prevedena na turski jezik. U njoj piše:

“Jevanđelje (Indžil, Evanđelje) su napisali Matej, Luka, Marko i Ivan (Jovan). Oni su prvi oskrnavili i ukaljali Jevanđelja. Matej je bio Palestinac. On je vidio Isa alejhisselama samo one godine kada je on uzdignut na nebesa. Osam godina kasnije on je napisao prvo Jevanđelje u kom nam pripovijeda izvanredne događaje koji su se desili u Palestini, i kojima je on bio očevidac, kada je Isa alejhisselam rođen, i kada ga je njegova majka -- hazreti Merjem odnijela u Egipat, i kada je Herod, jevrejski kralj, htio da ubije njeno dijete. Hazreti Merjem je preselila je na ahiret šest godina nakon Isaovog alejhisselam uzdizanja na nebesa. Ona je ukopana u Jerusalemu. Luka je iz Antiohije i on nije nikada ni vidio Isa alejhisselama. Njega je munafik Pavle preveo u Isa alejhisselamovu vjeru dugo nakon Isa alejhisselamovog uzlaska na nebesa. Takođe je i Marko primio Isa alejhisselamovu vjeru, nakon Isaovog alejhisselam uzlaska na nebesa. On je u Rimu napisao ono što mu je Petar ispričao da je Evanđelje. Ivan je bio sin Isaove alejhisselam tetke. On je vidio Isa alejhisselama nekoliko puta. Ova četiri Jevanđelja su puna dispartnih odlomaka.” U sljedećim knjigama je jasno dokazano da su kopije današnjih Jevanđelja interpolirane: U dvjema knjigama, Dija-ul-kulub i Šems-ul-hakika, koje je napisao Ishak efendija iz Hariputa koji je 1309./1892. godine preselio na ahiret; u knjizi na arapskom jeziku koja se zove Essirat-ul-mustekim, koju je napisao Hajderizade Ibrahim Fasih efendija, koji je preselio na ahiret 1299. godine po Hidžri; u knjizi Mizan-ul-mevazin koju je napisao Nedžef Ali Tebrizi na perzijskom jeziku i koja je 1288. štampana u Istanbulu; u knjizi Erredul-džemil koja je na arapskom jeziku i koju je napisao Imam Gazali. Ova knjiga je 1959. godine štampana u Bejrutu. Zadnje tri knjige je 1986. godine Izdavačka kuća Hakikat Kitabevi iz Istanbula fotostatski reprodukovala. (Knjiga Dija-ul-kulub je prevedena na bosanski jezik pod naslovom Nije mogao odgovoriti.) Barnabas je precizno napisao sve šta je vidio i čuo od Isa alejhisselama. Ovo Evanđelje je 1973. godine pronađeno i u Pakistanu izdato na engleskom jeziku. U knjizi Kamus-ul-a’lam piše, “Barnabas je jedan od ranijih apostola. On je bio sin Markovog amidže. On je sa Kipra. Kada se Pavle pojavio on mu se pridružio. Oni su putovali zajedno u Antiohiju i Grčku. On je u 63. godini na Kipru postao mučenik (šehid). On je napisao Jevanđelje i još neke knjižice. Kršćani ga komemoriraju jedanaestog juna.”

Kršćanski vjerski ljudi se nazivaju sveštenici. Patrijarh je najviši od svih ortodoksnih sveštenika. Sveštenici srednjega ranga se zovu pastori. Oni koji čitaju jevanđelje se zovu kissis (čitači jevanđelja). Uskufi (prezviteri) su uzvišeniji od kissisa. Oni su po rangu, na nivou naših muftija. Uskufi višeg ranga se zovu biskupi (episkopi), iznad kojih su arhiepiskopi (nadbiskupi). Nadbiskupi su po rangu slični našim sudijama (kadijama). Oni koji obavljaju vjerske obrede se zovu sveštenici (džazilik). Ispod njih su đakoni (šemmasi, sveštenički pomagaći). Oni koji služe u crkvi se zovu ermiti ili šemamise, koji su po rangu slični našim muezzinima. Oni koji su se posvetili molitvi (ibadetu) se zovu kaluđeri (rahibi). Poglavar katolika je Papa (otac očeva) i njegovo sjedište je u Rimu. Njegovi savjetnički prelati se nazivaju kardinali.

Svi ovi ljudi sa vjerskim autoritetom su zaboravili da je Allah dželle-šanuhu jedan (Allahovo teala jedinstvo). Oni su izmislili takozvano Sveto trojstvo. Nakon izvjesnog vremena, za vrijeme ere rimskog imperatora Klaudija II (215.-271. godine), patrijarh iz Antiohije Junus Šemmas je rekao da je Allah dželle-šanuhu jedan. On je puno svijeta okrenuo na pravi put. Oni su postali ehli kitab. Pa ipak, sveštenici koji su ga kasnije naslijedili su ponovo počeli da obožavaju troje. Konstantin Veliki (274.-337. godine) je uveo u Isa alejhisselamovu vjeru idolatriju (idolopoklonstvo). On je tri stotine dvadeset i pete godine [325.] sazvao u Izniku (Nikeji) 318 sveštenika i osnovao Duhovno vijeće (Vaseljenski sabor) (ruhani medžlis) i uspostavio Novo hrišćanstvo. Prezviter (sveštenik) Arije -- pripadnik ovoga vijeća, je rekao da je Allah dželle-šanuhu jedan i da je Isa alejhisselam Njegovo stvorenje. Ali, Aleksandar -- vođa vijeća, i tadašnji aleksandrijski patrijarh su ga izbacili iz crkve. Konstantin Veliki je proglasio Arija nevjernikom (kafirom) i osnovao principe melekaijje sekte. Ove činjenice su napisane u knjizi Milel ve Nihal i u knjizi Istorija Rima, koju je napisao Džirdžis Ibnul’ amid, bizantijsko-grčki istoričar koji je živio u Damasku od 601. do 671. godine po Hidžri [1205.-1273. g.n.e.]. Tri stotine osamdeset prve godine [381.] se u Kostantinopolu (današnji Istanbul) održalo Drugo vijeće na kom je Makdonijus optužen blasfemijom, jer je rekao da Isa alejhisselam nije Ruhul-kuds [Sveti duh] već stvorenje. Tri stotine devedeset pete godine [395.] je Rimska država podijeljena na dva dijela. Četiri stotine dvadeset prve godine [421.] je u Konstantinopolu održano Treće vijeće na kom je pomno ispitana knjiga koju je napisao Nestorius, konstantinopolski patrijarh, koji je napisao, “Isa, alejhisselam, je bio čovjek. On se ne može obožavati. Postoje samo dva uknuma. Allah je jedan. Od Allahovih atributa -- vudžud (postojanje), hajat (život), i ilm (znanje) -- samo je hajat Njegov atribut Ruhul-kuds. Ilm uknum [kelima, riječ] je prodro u Isa alejhisselama pa je on postao ilah (bog). Merjem nije majka boga (ilah) već majka ljudskog bića. Isa nije Allahov sin.” Ove njegove ideje su bile prihvaćene tako da je Nestoriusova škola (mezheb) raširena na istoku. Pripadnici njegove škole se nazivaju nestorijanci. Četiri stotine trideset prve godine [431.] je u Efesu održano Četvrto vijeće. Na ovom vijeću je Nestorius (umro u Egiptu 439.) optužen blasfemijom i istovremeno su prihvaćene Dioskorusove ideje. Dvadeset godina kasnije, četiri stotine pedeset i prve godine [451.], je u Kadikoju održano Peto vijeće na kojem su učestvovala 734 sveštenika. Ovo Vijeće se odreklo Dioskorusovih ideja. Dioskorus je bio aleksandriji patrijarh. Njegova ideja je bila da je Isa alejhisselam bog (ilah). Ovo vijeće je oformilo jednu grupu, koja se zvala monofisije, a koja se takođe zvala i ja’kubijje sekta (mezheb). Njeno ime je izvedeno od imena Ja’kub, što je bilo pravo Dioskorusovo ime. Merkjanus, koji je u to vrijeme bio car Bizantije, je svugdje razglasio ovo odricanje. Diskorus je pobjegao i počeo podučavati ova svoja vjerovanja po Jerusalemu i Egiptu. Oni su mušrici. Njegovi sljedbenici su obožavali Isa alejhisselama. Današnji surijanci (hrišćani koji govore sirijski jezik), maronci u Iraku, Siriji i Libanu su pripadnici ja’kubijja sekte.

Kadikojsko vijeće je usvojilo melekaijje školu što je i kralj Merkjanus ratifikovao. Ona je slična školi Prvog vijeća, koje je održano u Izniku. Po njoj, njihov vođa će biti antiohijski patrijarh. Oni će upotrebljavati atribut Ilm (Kelime), i atribut Hajat (Ruhul-kuds). Ovi atributi, kada se ujedine sa čovjekom, se nazivaju uknum. Oni imaju tri boga. Otac je vudžud (postojanje) uknum. Isa je sin. Merjem je ilah (boginja). Oni zovu Isa alejhisselama Jesus christus (Isus hristus).

Ove sedamdeset dvije hrišćanske sekte je Rahmetullah efendija rahmetullahi teala alejh detaljno objasnio u svojoj knjizi na arapskom jeziku pod naslovom Izhar-ul-hak. Ove sedamdeset i dvije hrišćanske sekte su takođe detaljno objašnjene i u knjizi na turskom jeziku koja se zove Dija-ul-kulub koju je napisao Ishak efendija iz Hariputa. Knjiga Dija-ul-kulub je 1990. godine, u Istanbulu prevedena na engleski jezik pod naslovom Could Not Answer. Knjiga Izhar-ul-hak je 1280./1864. godine štampana u Istanbulu na arapskom jeziku. U ovoj knjizi je Rahmetullah efendija rahmetullahi teala alejh jedan alim iz Indije, koji je 1306. godine po Hidžri u Mekki preselio na ahiret, detaljno opisao svoje diskusije, koje je 1270. godine u Indiji vodio sa hrišćanskim sveštenicima, a kasnije i u Istanbulu, i opisuje kako ih je ušutkao. Kasnije su, u Istanbulskom izdanju ove knjige, na ove diskusije dodani komentari na perzijskom jeziku čiji je naslov Sejf-ul-ebrar. Knjiga Izhar-ul-hak ima dva dijela. Prvi dio koji se zove Izhar-ul-hak i koji je Nuzhet efendija -- šef sekretarijata Ministarstva za obrazovanje -- preveo na turski jezik, i koji je štampan u Istanbulu. Drugi dio, pod nazivom Ibraz-ul-hak, koji je Sejjid Omer Fehmibin Hasan 1293. godine po Hidžri preveo na turski jezik. Ovaj dio je 1293./1876. godine štampan u Bosni.

Sve ove hrišćanske sekte su prvobitno, do 446./1054. godine, bile lojalne rimskom papi. Oni su svi mušrici. Svi su bili katolici. Istanbulski patrijarh Mihael Kirolarius se 1054. godine odvojio od pape i sam sobom, neovisno, započeo da rukovodi istočne crkve. Ove crkve se nazivaju ortodoksne. One slijede ja’kubijje školu.

Njemački sveštenik Luter se 923./1517. godine pobunio protiv rimskog pape. Njega su slijedile mnoge crkve. Oni se nazivaju protestanti.]

Kako vidimo, svi hrišćani su mušrici i svi su gori od jevreja. Oni će na onom svijetu biti puno kažnjeni (u azabu) zato što ne vjeruju Muhammeda alejhisselam i zato što krše uluhijjet (odnosno, zato što vjeruju u Sveto trojstvo). Oni vjeruju da su Isa alejhisselam i njegova majka, hazreti Merjem, Bogovi, i oni ih obožavaju. Oni su svi idolopoklonici (mušrici, višebošci). Oni takođe jedu leš. [Islam nas uči kako trebamo zaklati životinju koju je dozvoljeno jesti. Kada životinja nije ubijena na propisan način njeno meso postaje leš i ono se ne smije jesti.] Što se tiče židova, oni samo ne vjeruju dva Poslanika alejhimessalavatu vetteslimat. Oni znaju da je Allah dželle-šanuhu jedan i ne jedu leš. Pa ipak, jevreji su više neprijateljski raspoloženi prema islamu. Iako je manji broj jevreja postao mušrik, kao hrišćani, zato što su rekli “Uzejr je Allahov sin,” većina njih nije mušrik. Ortodoksni (pravoslavni) hrišćani, katolici, i protestanti, čitaju razne verzije Jevanđelja (Indžila) i kažu da slijede Isa alejhisselama. Međutim, svaka od ovih hrišćanskih sekti ima mnogo konfliktnih principa koji se odnose na vjerovanje (i’tikad) i praksu (amel). Oni se svi zovu nasara, odnosno, hrišćani. Oni hrišćani koji kažu da je Isa alejhisselam Poslanik se nazivaju kitabijama (ehli kitab). Danas na svijetu nema kitabija hrišćana (ehli kitaba). Oni su svi nevjernici (kafiri) zato što ne vjeruju u Muhammeda alejhisselam. Jevreji misle da slijede Musa alejhisselama. Broj stanovnika na svijetu je 1954. godine bio 2.444 biliona. Tada je na svijetu bilo 322 miliona muslimana, 800 miliona hrišćana (128 miliona ortodoksnih, 470 miliona katolika i 202 miliona protestanata), 11 miliona jevreja i 1.311 bilion kafira bez Svete knjige, to jest mušrika, odnosno onih koji ne vjeruju ni u jednog Poslanika.

Kada je naš Poslanik, alejhissalatu vesselam, počastio svojim prisustvom ahiret u jedanaestoj godini po Hidžri, Ebu Bekir Siddik radijallahu teala anh je postao halifa. On je preselio na ahiret u trinaestoj godini po Hidžri, u šezdeset trećoj godini svoga života. Nakon njega je Omer-ul-Faruk radijallahu teala anh postao halifa. On je u šezdeset trećoj godini života postao šehid, to jest, dvadeset treće godine po Hidžri. Za njim je Osman Zinnurejn radijallahu teala anh postao halifa. On je postao šehid u osamdeset drugoj godini života, to jest, trideset pete godine po Hidžri. Nakon njega je Ali radijallahu anh postao halifa. On je postao šehid u četrdesetoj godini po Hidžri odnosno u šezdeset trećoj godini života. Ove četiri halife se nazivaju hulefai rašidin (skupni počasni naziv za prvu četvoricu halifa; pametne halife, halife koje su na pravom putu). Za vrijeme njihovog hilafeta, kao i u vrijeme sreće (zaman-i se’adet), se pazilo na šerijat, to jest ahkam-i islamijje, tako da su ljudska prava (hakovi), pravda, i sloboda, svugdje cvali. Propisi islama (ahkam-i šerijje) su se u potpunosti ispunjavali. Ove četiri halife su najuzvišeniji ljudi od svih ashaba kiram alejhimurridvan a njihova međusobna uzvišenost je ista kao i redoslijed njihovog hilafeta.

Nakon što je naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, počastio ahiret svojim dolaskom na njega na Arapskom poluostrvu je nastala pobuna. Ebu Bekir Siddik radijallahu anh ju je ugušio i borio se da za vrijeme svog hilafeta ispravi murtede (murtate, otpadnike od vjere) dok su muslimani, istovremeno, napuštali poluostrvo. On je ponovo uspostavio muslimansku zajednicu istu onaku kakva je bila i u vrijeme sreće (vakt-i seadetu, odnosno, u vrijeme Poslanika alejhisselam). Omer radijallahu anh je, kada je postao halifa, održao sljedeći govor:

“O Resulovi Ashabi radijallahu teala anhum edžma’in! Arabija može podmiriti samo geršlo za vaše konje. Međutim, Allah dželle-šanuhu je obećao Svom Habibu da će dati Muhammedovom alejhisselam ummetu u svim dijelovima svijeta zemlje i kuće. Gdje su ti vojnici koji će pokoriti obečane zemlje i dobiti ratni plijen na ovom svijetu, i visoke stepene gazija (heroja, pobjednika) i šehida (muslimana koji junačkom smrću poginu u borbi za vjeru) na ahiretu? Gdje su te gazije, koji će za ljubav islama žrtvovati svoje glave i svoje živote, i koji će ostaviti svoje kuće, i koji će osloboditi Allahove dželle-šanuhu robove iz nemilosrdnih (zalimskih) kanđi.” On je tako hrabrio i sokolio ashabe kiram da krenu u džihad i rat (gazu). Hazreti Omerov radijallahu anh govor je bio taj koji je prouzrokovao brzo širenje islamskih država na tri kontinenta, i koji je očistio milione ljudi od kufra. Ashabi kiram alejhimurridvan su se nakon ovog govora jednoglasno zakleli da krenu u džihad i gazu, i da se bore do smrti za islam. Muslimani (ehli islam), vojska naoružana i organizovana onako kako je halifa naredio, su napustili svoje domove i otišli iz Arabije, i razišli se po cijelome svijetu. Mnogi od njih se nisu nikada više vratili svojoj kući, boreći se do svoje smrti ondje gdje su se nalazili. Oni su tako za kratko vrijeme pokorili mnoge zemlje. U ono vrijeme su bila dva velika carstva, bizantijsko i perzijsko. Ehli islam (muslimani) su ih oba pokorili. Posebno Perzijsko carstvo. Ono se potpuno raspalo a njegove zemlje su pripale muslimanima. Stanovnici ovih zemalja, nakon što su stekli čast i postali muslimani, su dobili na ovom svijetu mir a na ahiretu vječnu sreću. Muslimani su takođe ratovali i za vrijeme halifeta hazreti Osmana i Alije radijallahu anhuma. Za vrijeme hazreti Osmanovog radijallahu anh halifata su se izvjesni ljudi pobunili protiv halife i učinili ga šehidom. Za vrijeme hazreti Alijinog hilafeta haridžije su se počele buniti. Među muslimanima su se pojavile razlike. S obzirom da je zajednička sloga najveći izvor osvajanja i pobjede, za vrijeme njihovog hilafeta nije osvojeno puno zemalja kao u doba hazreti Omera radijallahu anh.

Era hulefai rašidina, radijallahu anhum, je trajala trideset godina. Ovih trideset godina je proteklo u blagostanju, isto onako kao u vrijeme Poslanika alejhisselam. Nakon njih su se među muslimanima pojavili mnogi bid’ati (novotarije koje su kasnije uvedene u vjeru) i krivi putevi tako da su mnogi skrenuli sa pravog puta. Spasili su se samo oni koji su vjerovali onako kako su vjerovali Ashabi kiram radijallahu teala anhum edžma’in i koji su se isto onako kao i oni slijedili šerijat (ahkami islamijje). Grupa koja slijedi njihov put se zove ehli sunnet vel džema’at. Ovo je jedini ispravan put. Put koji su naš Poslanik i njegovi Ashabi kiram slijedili je put koji nam je pokazala ulema ehli sunneta rahmetullahi teala alejhim edžma’in. Tokom vremena su krivi putevi zaboravljeni tako da danas večina islamskih zemalja slijedi ovaj ispravni put. Od onih koji nisu u skladu sa ehli sunnetom vel-džema’at su ostale samo ši’ije. Ši’ije kažu, “Hilafet je bio Alijino radijallahu anh pravo (hak). Ebu Bekr i Omer radijallahu teala anhuma su mu ga silom uskratili.” Oni tako kleveću i govore loše o večini Ashaba kiram.

[Danas se oni, koji se nazivaju muslimanima i koji su poznati kao pripadnici Muhammedovog ummeta, skoro isključivo sastoje od pripadnika ehli sunneta, ši’ija i vehabija. Zindici (kafiri) koje su Englezi osnovali u Indiji, odnosno, ahmedijje (kadijani), bahaije, i teblig-i džema’at (ili tablih džemat), nemaju veze sa islamom. Ove tri grupe su skrenule sa pravog puta, zalutale, i odvojile se od ehli sunneta.]

Ehli sunnet grupa se u odnosu na fikh (tj. amel, ibadet) sastoji iz četiri mezheba. Prvi je Hanefi mezheb, čiji je osnivač imam a’zam Ebu Hanifa Nu’man bin Sabit rahmetullahi alejh. ‘Hanif’ znači ‘osoba koja ispravno vjeruje i koja je prionula za islam’. ‘Abu Hanifa’ znači ‘otac pravih muslimana’. Imam a’zam nije imao kčerku ‘Hanifu’. Drugi mezheb ehli sunneta je Maliki mezheb. Njegov osnivač je imam Malik bin Enes rahmetullahi alejh. Treći je Šafi’i mezheb a njegov osnivač je imam Muhammed bin Idris Šafi’i rahmetullahi alejh. Hazreti Šafi’i, jedan ashab, je bio djed imamovog djeda. Njegov se mezheb iz ovog razloga zove šafi’i. Četvrti je Hanbeli mezheb a njegov osnivač je Ahmed bin Hanbel rahmetullahi alejh. [Kako je napisano u predgovoru Ibni Abidinove knjige Redd-ul-muhtar, redoslijed godina rođenja ova četiri imama rahmetullahi alejhim je: imam a’zam 80., Malik 90., Šafi’i 150., Ahmed 164. godine po Hidžri a respektivni redoslijed njihovog preselenja na na ahiret je, 150. (767.), 179., 204. i 241., po Hidžri.]

Između ova četiri mezheba nema razlike u odnosu na vjerovanje (i’tikad). Oni svi pripadaju ehli sunnet mezhebu. Njihova vjerovanja kao i temelj njihove vjere su isti. Ova četiri imama muslimana su bili veliki i poznati mudžtehidi kojima su svi vjerovali. Oni se po pitanju šerijata (muamelata, ibadeta) nisu složili u izvjesnim manjim (idžtihadskim) stvarima.

S obzirom da Allah dželle-šanuhu i Njegov Poslanik sallallahu teala alejhi ve sellem žele vjernicima (mu’minima) milost (merhamet), u Kur’ani kerimu i u hadisi šerifu nije rečeno jasno kako da se izvjesne stvari rade. [Da je rečeno jasno bilo bi ih ili farz ili sunnet tako uraditi. Oni koji ne bi uradili farz bi bili grešnici a oni koji ih omalovažavaju bi postali kafiri. Život muslimana bi bio vrlo težak.] Ove stvari je trebalo uporediti sa onim stvarima za koje je jasno rečeno. Mudžtehidi su među ulemom ljudi koji su sposobni da upoređivanjem razumiju kako se treba raditi take stvari. U Kur’ani kerimu i hadisi šerifu je naređeno, to jest vadžib je, da mudžtehid mora da nastoji da svom svojom moći pronađe kako će on -- i oni koji ga slijede -- raditi izvjesnu radnju. On je mora raditi u skladu sa svojim zaključkom ili izborom (idžtihadom) za koji misli da je najvjerovatnije ispravno rješenje. Mudžtehidova eventualna greška, koju je on napravio u svojim naporima da razumije kako se nešto ispravno radi, se ne smatra grijehom i on će na ahiretu biti nagrađen za svoje nastojanja i trud jer je čovjeku naređeno da radi koliko može. Ako je on pogriješio on će za svoje napore dobiti samo jednu nagradu. Ako je on pak pronašao istinu (ispravno pogodio odgovor) on će dobiti deset puta veću nagradu. Svi Ashabi kiram radijallahu teala anhum edžma’in su bili mudžtehidi, to jest veliki alimi. Među onim koji su živjeli odmah nakon njih je bilo puno velikih alima koji su mogli izvoditi idžtihad. Svakog je od njih slijedilo puno svijeta (odnosno, svaki je imao svoj mezheb). Kako je vrijeme prolazilo, mnogi od ovih mezheba su zaboravljeni tako da su se u ehli sunnetu održala samo četiri mezheba. Kasnije, Ulema ehli sunneta nije slijedila nikog drugog osim ova četiri mezheba iz razloga da se ne bi neko pojavio i tvrdio da je mudžtehid i započeo krivovjernu grupu. Milioni pripadnika ehli sunneta su sljedili samo jedan od ova četiri mezheba. S obzirom da su vjerovanja ova četiri mezheba ista, oni nisu jedni druge smatrali krivim, niti su jedni druge smatrali krivovjernicima (bid’at sahibijama) i hereticima. Musliman kaže da je put ova četiri mezheba pravi put i misli da je njegov mezheb vjerovatno više u pravu. Pošto nam islam ne pokazuje jasno kako će biti suđeno za djela koja su rađena po idžtihadu moguće je da naš mezheb nije u pravu i da su ostala tri mezheba u pravu. Svakom je najbolje da kaže, “Mezheb koji ja slijedim je u pravu ali je moguće i da nije. Druga tri mezheba nisu u pravu ali je moguće i da jesu.” Nije nam dozvoljeno miješati mezhebe ako ne postoji hardž (velika poteškoća, potpune nemogućnost izvršavanja izvjesne radnje u skladu sa svojim mezhebom). Mi se moramo u svakom pogledu prilagoditi mezhebu koji slijedimo na taj način što ćemo naučiti njegova učenja kada nema hardža.

[U slučaju hardža osobi je džaiz (dozvoljeno) da po nekom pitanju slijedi drugi mezheb. Ali, postoje uslovi (šartovi) koji se moraju ispuniti. Onaj ko je primoran da slijedi drugi mezheb mora da ispuni uslove (šartove) toga drugog mezheba to jeste, njegove farzove i mufside (odnosno radnje koje poništavaju to djelo). Ibni Abidin piše u poglavlju pod naslovom Nikah-i ridž’i da su alimi hanefi mezheba izdali fetvu po kojoj je u takvoj situaciji dozvoljeno imitirati maliki mezheb]

Večina uleme je kazala da je hanefi mezheb bliži istini. Iz ovog razloga se ovaj mezheb rasprostranio u večini muslimanskih zemalja. Skoro svi muslimani Turkistana, Indije, i Anatolije, slijede hanefi mezheb. Skoro svi stanovnici zapadne Afrike slijede maliki mezheb. U priobalnom pojasu Indije, među Kurdima, u Egiptu, Arabiji, Dagistanu, ima puno pripadnika šafi’i mezheba. Danas je vrlo malo onih koji slijede hanbeli mezheb. Njih je u jedno vrijeme bilo puno u Damasku i Bagdadu.

Edille-i šer’ijje (odnosno, izvori vjerskog znanja, koje koriste mudžtehid imami) su četiri. Oni su: Kur’ani kerim, Hadisi šerif, Idžma’i ummet i Kijas-i fukaha (ili Kijas-i mudžtehid).

Kada mudžtehid naiđe na neko pitanje za koje nije u stanju da nađe jasan odgovor u Kur’ani kerimu on potraži na njega odgovor u hadisi šerifu. Ako odgovor na postavljeno pitanje nije jasan ni u hadisi šerifu, mudžtehid kaže da se radnja u postavljenom pitanju treba raditi u skladu sa idžma’om, ako je odgovor na postavljeno pitanje jasan u idžma’u. [Idžma’ je saglasnost ili jednoglasnost svih ashaba kiram. To znači da su oni svi potpuno isto uradili ili prokomentarisali izvjesnu radnju. I idžma’ tabi’ina, odnosno onih koji su došli iza ashaba kiram, je takođe dokument. Međutim, ono što kažu ili urade ljudi, koji su došli iza njih, više nije idžma’. Naročito ako su to naši savremenici i vjerski reformatori ili oni koji nemaju pojma o vjeri.]

Ako odgovor za dotičnu radnju u pitanju nije ni u idžma’u jasno izražen, onda trebamo slijediti kijas mudžtehida. Imam Malik je rekao da je i, pored ova četiri dokumenta, takođe i saglasnost stanovnika Medine-i munavvere toga vremena dokument. On je rekao, “Njihovi očevi i djedovi su im prenijeli od Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem njihovu tradiciju [saglasnost].” On je rekao da je za njega ovaj izvor pouzdaniji od kijasa. Međutim, imami druga tri mezheba nisu smatrali ovaj izvor (odnosno, stanovnike Medine-i munavvere) kao dokument. Idžtihad se može izvoditi na dva načina. Prvi način je onaj koji je ulema Iraka nazvala put re’ja (put izbora) ili kijas. Na primjer: Ako u Kur’ani kerimu ili hadisi šerifu nije rečeno jasno kako da radimo izvjesnu radnju, mudžtehid je nastojao da nađe drugu, njoj sličnu radnju, za koju je u Kur’ani kerimu ili hadisi šerifu rečeno jasno kako je treba uraditi. Kada je mudžtehid pronašao tu drugu njoj sličnu radnju on ih je uporedio. Mi bi onda radili na sličan način radnju u pitanju. Vođa mudžtehida ovog puta je, nakon ashaba kiram, bio imam a’zam Ebu Hanifa rahmetullahi alejh.

Drugi način za idžtihad je onaj koji je ulema Hidžaza nazvala put rivajeta (odnosno, put tradicije). Ulema Hidžaza je smatrala tradiciju stanovnika Medine-i munavvere jačom od kijasa. Najuzvišeniji od mudžtehida ovoga puta je bio imam Malik rahmetullahi alejh. On je živio u Medini munavveri. Imam Šafi’ija i imam Ahmed ibni Hanbel rahmetullahi teala alejhima su posjećivali njegova predavanja. Imam Šafi’i je, nakon što je naučio imamov Malikov put, otišao u Bagdad gdje je od imamovih a’zamovih učenika naučio i imamov a’zamov put. On je ujedinio ova dva puta. On je osnovao novi put idžtihada. On je, s obzirom da je bio učen i vrlo elokventan čovjek, donijeo za svako vjersko pitanje (mes’elu) ili radnju odluku na osnovu razumijevanja konteksta ajeti kerima i hadisi šerifa u skladu sa alternativama koje je smatrao emfatičnijim. Kada nije mogao naći jaku alternativu, on je izvodio idžtihad kijasom. I Ahmed ibni Hanbel je takođe došao u Bagdad nakon što je naučio put imama Malika. I on je tu, u Bagdadu, naučio od imamovih a’zamovih učenika metode kijasa. Pošto je on znao napamet ogroman broj hadisi šerifa, on je prvo izvodio idžtihad razmatrajući kako hadisi šerifi potvrđuju jedni druge. On se po mnogim pitanjima ahkam-i šerijje nije slagao sa druga tri mezheba.

Slučaj ova četiri mezheba se može uporediti sa stanovnicima grada čiji se predstavnici -- kada naiđu na neko novo pitanje za koji ne mogu da nađu odgovor u zakonu -- sakupe da ga riješe upoređujući ga sa sličnim zakonskim paragrafom. Nekad se desi i da se i ne slože. Jedni kažu da je cilj države da održava gradove za udobnost ljudi. Rezonujući i razmatrajući, oni riješe ovo pitanje upoređujući taj slučaj sa jednim drugim sličnim slučajem koji je direktno definisan u zakonskom članu. Ova procedura je slična hanefi mezhebu. Drugi, nakon što su osmotrili ponašanje činovnika glavnog grada, poćnu da imitiraju te činovnike. Oni kažu da nam njihovo ponašanje pokazuje namjeru države. Ovaj metod je sličan maliki mezhebu. Neki od njih pronađu kako se treba raditi izvjesni posao na taj način što studiraju izraz i kontekst zakona. Oni su slični šafi’i mezhebu. Izvjesni od njih odluče kako je ispravno raditi izvjesni posao sakupljajući druge zakonske članove i upoređujući ih jedne sa drugim. Oni su slični hanbeli mezhebu. Na ovaj način je svaki od uglednih gradskih ličnosti pronašao rješenje i rekao da je njegovo rješenje ispravno i u skladu sa zakonom. Međutim, zakon odobrava samo jedno od četiri rješenja. Druga tri rješenja su neispravna. Njihov nesporazum nije iz namjere da se oni suprotstave zakonu. Oni nastoje svim silama da izvrše naređenja države. Prema tome, nijedan od njih se ne smatra krivim. Oni su radi svojih ogromnih napora jako cijenjeni. Međutim, oni, koji su pronašli ono što je ispravno, su još cjenjeniji i biće nagrađeni. Slučaj četiri mezheba je u ovom smislu. Ono što Allah dželle-šanuhu voli je sigurno samo jedno od njih. U aferi u kojoj se četiri mezheba međusobno razilaze je samo jedan u pravu. Druga tri nisu u pravu. Međutim, pošto je svaki imam mezheba nastojao da pronađe pravi put, onim, koji nisu u pravu, će biti oprošteno. Oni će čak biti i nagrađeni jer je naš Poslanik sallallahu teala alejhi ve sellem rekao, “Moj ummet neće biti kažnjen zbog grešaka ili zaborava.” Njihove međusobne razlike su samo u malim i beznačajnim stvarima. U pogledu vjerovanja i najveće većine ibadeta, odnosno u pravilima i propisima Kur’ani kerima i hadisi šerifa, oni se međusobno potpuno slažu, i ne kritikuju jedni druge.

[Pitanje: “Vehabije kao i oni, koji čitaju njihove knjige, kažu: ‘Mezhebi su se pojavili u drugom stoljeću po Hidžri. Kojem su mezhebu pripadali Ashabi i Tabi’ini?’”

Odgovor: Imam mezheba je veliki alim (naučnik, učenjak). On je dobio svoje vjersko znanje -- koje je jasno izraženo u Kur’ani kerimu i hadisi šerifu -- od Ashaba kiram. On je to vjersko znanje zapisao u svoje knjige. Što se tiče učenja koja nisu jasno rečena on ih je razmotrio i uporedio sa onim koja su jasno rečena. Na tri stotine osamnaestoj stranici knjige Hadika ovako piše, “U vrijeme četiri čuvena imama mezheba je bilo takođe i mnogo drugih imama koji su imali svoje mezhebe. Ali, pošto se njihov broj vijekovima smanjivao, danas nije ostao niko ko slijedi imame drugih mezheba.” (Knjigu Hadika je napisao Abdulgani Nablusi rahmetullahi teala alejh) Svaki od Ashaba kiram je bio mudžtehid i duboki alim i imam mezheba. Svaki od njih je imao svoj mezheb i svaki je bio uzvišeniji i imao više znanja od svih imama četiri mezheba. Njihovi mezhebi su mogli biti tačniji i uzvišeniji. Ali, pošto oni nisu bili zapisani u knjige, njihovi mezhebi su zaboravljeni. Ubrzo, više nije bilo moguće slijediti nikog drugog osim ova četiri mezheba. Pitati “Kom su mezhebu pripadali Ashabi kiram?” je isto kao i pitati, “Kojoj diviziji pripada pukovnik?” ili, “kojem razredu pripada profesor fizike?”]

U mnogim knjigama je napisano da poslije 400. godine po Hidžri na svijetu nije postojao (niti postoji) ijedan tako duboko učen alim koji bi mogao izvoditi apsolutni idžtihad (mutlak idžtihad). Hadisi šerif koji se nalazi na tri stotine osamnaestoj stranici knjige Hadika kaže da će se s’ vremenom povećati broj lažnih i krivovjernih ljudi na vjerskim položajima. Zato, danas, svaki ehli sunnet musliman, mora da imitira, slijedi (čini taklid) jedan od četiri poznata mezheba. To znači da svaki musliman mora da čita i slijedi knjige jednog od ova četiri mezheba, koje se zovu Ilmihal, i da ima iman (tj. da vjeruje onako kako je napisano u tim knjigama), i da uskladi sva svoja djela prema ovim knjigama. On će tako postati član jednog od tih mezheba. Onaj ko ne slijedi nijednan mezheb nije ehli sunnet. On je nemezheblija i zindik. Onaj ko je nemezheblija je ili pripadnik jedne od sedamdeset dvije pokvarene grupe ili kafir. Ovaj podatak je jasno napisan u knjigama Bahr, Hindijje (Fetava-i hindijje) i Tahtavi -- u poglavlju Zebajih, i Ibn-i Abidin -- u poglavlju Bagi. Nadalje, na pedeset drugoj stranici knjige El-besair piše da nas tefsir Ahmeda Savija rahmetullahi teala alejh obavještava da je tako isto napisano i u suri Kehf.

Autor knjige Mizan-ul kubra (Abdulvehhab-i Ša’rani) rahmetullahi teala alejh piše u njenom predgovoru, “Svi zaboravljeni mezhebi kao i postojeća četiri su hak (tačni, istina) i sahih (vjerodostojni). Nijedan od njih nije viši od drugog jer su oni svi ovisni o četiri ista vjerska izvora. Svi mezhebi imaju olakšice (ruhsate) i poteškoće (azimete). Ako neko, ko je u stanju da radi po azimetu, radi po ruhsi, on se izigrava sa islamom. Onom ko ima uzur (šerijatski opravdan razlog to jeste, ko nije u mogućnosti da radi azimet) je dozvoljeno da upotrijebi olakšice. Njegova upotreba olakšica zaslužuje istu količinu sevaba koliku bi dobio da radi azimet. Onom ko je u mogućnosti je vadžib da radi po azimetu svog mezheba a ne po ruhsatu. Šta više, ako izvjesna radnja u njegovom mezhebu ima samo olakšicu, a u drugom mezhebu azimet, njemu je vadžib da je radi po azimetu. Mi moramo što više izbjegavati nevoljenje riječi bilo kog imama mezheba i držanje našeg mišljenja iznad njihovog. Znanje i razum drugih ljudi je u poređenju sa znanjem i razumom mudžtehida skoro na nuli.” Pošto onom ko nema uzura nije dozvoljeno da radi u skladu sa ruhsama (olakšicama) njegovog mezheba, onda rovarenje po drugim mezhebima i iskupljanje njihovih olakšica, što se zove telfik mezheba, neće nikada biti dozvoljeno.

Autor knjige Durr-ul-muhtar, rahmetullahi teala alejh, je ovako napisao u predgovoru te knjige, što je takođe napisano i u knjizi Redd-ul-muhtar [tj. Ibni Abidin], koja je njeno objašnjenje, “Nije dozvoljeno istraživati olakšice mezheba i ibadetiti u skladu sa njima. Na primjer, ako koža nekog ko pripada šafi’i mezhebu, i ima abdest, prokrvari, njegov abdest nije izgubljen. Ali, ovako krvarenje, će prouzrokovati gubljenje abdesta kod onog ko slijedi hanefi mezheb. S druge strane, onaj ko slijedi šafi’i mezheb će izgubiti abdest ako njegova koža dotakne kožu žene koja mu nije mahrem (to jest, koju može po šerijatu oženiti). Međutim, onaj ko slijedi hanefi mezheb neće izgubiti abdest ako ga takne žena koja mu nije mahrem. Prema tome, namaz osobe sa takim abdestom, čija koža krvari i koja je takla kožu žene koja mu nije mahrem, nakon što je uzela abdest, nije sahih (ispravan). Isto tako je pogrešno (batil) i slijediti drugi mezheb dok se istovremeno nešto radi pema jednom (izvjesnom) mezhebu. (Tako) na primjer, ako pas dotakne šafiju (onog ko slijedi šafijiski mezheb), koji je, kada je uzimao abdest, prema uputama svog mezheba, učinio mesh po malom dijelu površine svoje kose, takom šafiji neće biti sahih klanjati namaz slijedeći takođe i maliki mezheb [ako on nije oprao onaj dio koji je pas dotakao]. Po šafijiskom mezhebu namaz (salat) osobe koju je dotakao pas neće biti sahih (ispravan). Međutim, po maliki mezhebu pas nije nedžs (prljav, vjerski nečist). Ali po maliki mezhebu se mesh (potiranje kose mokrim rukama kada se uzima abdest) mora učiniti mokrim rukama po cijeloj površini kose na glavi. Isto tako je i razvod braka, koji je dat pod prinudom, sahih (važeći) u hanefi mezhebu. Međutim razvod braka pod prinudom u druga tri mezheba nije sahih. Prema tome, takom čovjeku nije dozvoljeno da nastavi brak sa ženom koju je razveo slijedeći šafijiski mezheb, dok je istovremeno oženjen sa njenom sestrom slijedeći hanefi mezheb. Prema saglasnosti uleme (pravih islamskih učenjaka), kada radimo neko djelo, nije dozvoljeno (to jest nije sahih) činiti telfik, to jest, nije dozvoljeno istraživati olakšice (ruhsate) mezheba i raditi po njima. Nije dozvoljeno činiti (raditi) nešto bez da se slijedi jedan od četiri mezheba.” [Knjiga Durr-ul-muhtar, predgovor, i knjiga Redd-ul-muhtar, koja je komentar na knjigu Durr-ul-muhtar.] Nadalje, “Kada postoji uzur (šerijatski opravdavajuća okolnost), kao na primjer, putovanje (sefer), ili jaka kiša, u šafi’i mezhebu je dozvoljeno (džaiz) sastaviti podne i ikindiju, ili, akšam i jaciju, namaze. U hanefi mezhebu to nije dozvoljeno. Hanefiji je, kada putuje, haram sastavljati namaze i klanjati podne u ikindijsko vrijeme. Hanefiji nije nikad sahih (ispravno) klanjati ikindiju u vrijeme podne namaza. Međutim, ova oba slučaja su dozvoljena (sahih) u šafi’i mezhebu. Kada postoji velika poteškoća (mešakkat, haradž) u izvršavanju izvjesnog posla (kao na primjer ibadeta), u hanefi mezhebu je dozvoljeno, da bi izvršili tu radnju, izabrati olakšicu (ruhsat) koja postoji u tom mezhebu. Ako nam je i olakšicu (ruhsat) teško uraditi, biće nam dozvoljeno slijediti, odnosno imitirati, za taj specifični ibadet, jedan drugi (od četiri postojeća) mezheba. Ali, u tom slučaju, onaj ko to tako radi, mora (takođe) izvršavati i farzove i vadžibe tog drugog mezheba koji se odnose na taj posao ili ibadet.” [Ibid, poglavlje o namaskim vremenima.] Onaj ko, dok radi izvjesni posao ili ibadet imitira (tj. slijedi) drugi mezheb, ne izlazi iz svog mezheba; on nije ni promijenio niti promijenio svoj mezheb. Takva osoba samo mora, dok radi taj posao (radi kojeg imitira drugi mezheb), da takođe pazi i na šartove (farzove) toga drugog mezheba.

Ibni Abidin rahmetullahi teala alejh ovako piše na pet stotina četrdeset i drugoj stranici drugog toma knjige Redd-ul-muhtar, “Hanefiji je dozvoljeno (džaiz) klanjati podne namaz sa abdestom koji je on uzeo (da klanja podne namaz), iako on, pri uzimanju abdesta, nije zanijjetio da on uzima abdest (za podne namaz). Ako on (iz bilo kog razloga) počne slijediti u ikindiju šafijiski (šafi’i) mezheb njemu neće biti sahih (ispravno) klanjati ikindijski namaz sa abdestom koji je uzeo u podne. On mora ponovo uzeti abdest i učiniti nijjet na početku uzimanja abdesta. U šafijiskom (šafi’i) mezhebu je farz kada se uzima abdest da se formalno zanijjeti. U hanefi mezhebu nijjet (odluka, namjera) nije farz kada se uzima abdest. U istoj knjizi, u poglavlju pod naslovom ta’zir, piše: “Onaj ko promijeni mezheb bez vjerske potrebe, ili ga promijeni zbog dunjalučkih poslova i razloga, ili bez potrebe koja se odnosi na ilum (znanje), se izigrava sa vjerom. Takva osoba mora biti kažnjena. Nas je strah da će taka osoba umrijeti bez imana (tj. kao kafir). Allah dželle-šanuhu kaže, ‘Pitajte one koji znaju!’ Iz ovog razloga je postalo vadžib pitati mudžtehida, odnosno, slijediti mezheb. Slijeđenje mezheba je moguće ili sa izgovaranjem kojeg smo mezheba ili sa srčanim donošenjem odluke (nijjeta), bez izgovaranja. Slijediti mezheb (odnosno, činiti taklid mezheba) znači, čitati, učiti i naučiti, i raditi u skladu sa učenjima imama mezheba. Mezhebu se ne može pridružiti (tj. mezheb se ne slijedi sa) praznim riječima “ja sam hanefija” ili “ja sam šafija” bez da se uči i nauči i zna. Taki ljudi trebaju naučiti od hodža i iz ilmihala kako se (ispravno) obavlja ibadet.

Onaj ko prezire mezhebe i mijenja svoj mezheb kada nešto radi kako bi izabrao lakši način [to jeste, ko ujedinjuje mezhebe i odabire i sakuplja njihove olakšice], ne može biti svjedok.” [Ibid, poglavlje o svjedočenju.]

Ibni Abidin piše u predgovoru da je “halifa Harun-ur-Rešid rekao ovako imamu Maliku, ‘Ja hoću da rasprostranim tvoje knjige u svim islamskim zemljama i da svima naredim da samo njih slijede.’ Imam Malik mu je odgovorio, ‘O halifa, nemoj to činiti! Mezhebi različitih alima su ovom ummetu Allahova dželle-šanuhu milost (rahmet). Svako slijedi mezheb koji voli. Svi mezhebi su tačni i ispravni.”

Mumin (mu’min) ili muslim ili musliman je onaj ko vjeruje i prihvata vjersko znanje, koje je Allah dželle-šanuhu objavio i poslao čovječanstvu preko Muhammeda alejhisselam, koja se rasprostranilo u islamskim državama. Ovo znanje se nalazi u Kur’ani kerimu i hiljadama hadisi šerifa. Ashabi kiram su ovo znanje naučili od našeg Poslanika sallallahu alejhi ve sellem. Selef-i salihin, odnosno alimi islama koji su u drugom i trećem vijeku došli iza Ashaba kiram, su ovo znanje zapisali u svoje knjige isto onako kako su ga čuli, ili direktno od ashaba kiram, ili kako su ga čuli od onih koji su ga čuli od ashaba kiram. Alimi islama koji su došli iza njih su različito protumačili ovo znanje, koje su nam Selef-i salihin saopštili, te su na taj način nastale sedamdeset i tri firke (grupe), koje se u načinu vjerovanja međusobno razlikuju. Od ove sedamdeset i tri firke samo jedna nije slijedila svoje misli i mišljenja. Samo jedna od ovih grupa nije, u svojoj interpretaciji, ništa ni promijenila ni dodala. Ta jedna i jedina firka koja ima ispravno vjerovanje (iman) se zove ehli sunnet ili sunni. Sedamdeset dvije firke, ili grupe, koje su kao rezultat pogrešnog tumačenja i objašnjavanja nejasnih ajeta i hadisa skrenule sa pravog puta se nazivaju bid’at ili dalalet (krivovjerne) ili mezhebsiz (oni koji ne pripadaju nijednom mezhebu, nemezheblije) grupe. Oni su muslimani. Ali, oni su heretici (krivovjernici). [Na početku prvog toma knjige Se’adet-i ebedijje piše, “Farz i sunnet onih, koji rade harame je sahih. To znači, oni su se za njih odužili ali za njih neće dobiti sevab (nagradu na ahiretu). U knjizi Hadika, kod objašnjenja hadisi šerifa, ‘Ibadeti bid’at sahibija (krivovjernika, posjednika inovacija, bid’ata) nisu kabul (primljeni, uslišani)’ piše, ‘Ibadeti muslimana koji se ne ustežu od griješenja nisu kabul iako mogu biti sahih (ispravno urađeni).’”]

Izvjesni ljudi -- umjesto da iz knjiga Selef-i salihina rahmetullahi alejhim edžma’in ispravno nauče kako treba vjerovati -- tumače Kur’ani kerim i hadisi šerife u skladu sa svojom logikom i mišljenjem. Ovakav postupak izaziva da se njihov iman potpuno pokvari. Oni postaju kafiri koji se nazivaju mulhid. Mulhid misli da je on iskren musliman i da pripada ummetu Muhammeda alejhisselam. Munafik se samo predstavlja kao musliman. Međutim, on pripada drugoj vjeri. Zindik je nevjernik. On ne vjeruje ni u jednu vjeru. On se samo pretvara da je musliman kako bi zaveo i pokafirio muslimane. Njegov cilj je da i oni postanu nevjernici i ateisti. On nastoji da u islam uvede vjerske reforme, sa ciljem da ga pokvari i promijeni. On je neprijatelj islama. Zindici su jako štetni. Masoni (slobodni zidari) i engleski špijuni su ovakvi.

Ono što moramo znati i vjerovati, da bi bili musliman, nije samo šest osnovnih principa vjerovanja. Da bi bili musliman mi moramo takođe i vjerovati da je potrebno izvršavati mešhur (dobro poznate) farzove i izbjegavati i čuvati se od harama. Onaj ko ne vjeruje činjenicu da je naša prva dužnost izvršavati farzove i izbjegavati harame gubi svoj iman i postaje murted (odmetnik ili otpadnik iz vjere, apostata). Ko vjeruje da je izvršavanje farzova i izbjegavanje harama naša prva dužnost, ali ne izvršava jedan ili više farzova, ili radi jedan ili više harama, je musliman. Ali, on je kriv i griješan musliman. Takav musliman se zove fasik. Ibadet (obožavanje i molenje Allaha dželle-šanuhu) je izvršavanje farzova i suzdržavanje ili apstinencija od harama. Musliman koji nastoji da ibadeti i koji odmah, čim pogriješi, traži oprost (tj. dođe na tevbe) je salih musliman.

Danas onim, koji žive u slobodnim zemljama, nije opravdano ne znati šest osnovnih principa vjerovanja i mešhur (čuvene, dobro poznate) farzove i harame. Ne naučiti ih je veliki džunah (grijeh). Neophodno je potrebno ukratko ih naučiti i njima našu djecu podučiti. Ako ih zanemarimo zato što ne mislimo da su važni postajemo kafir (nevjernik). Svaki kafir, čim izgovori, zna, i vjeruje značenje kelime Ešhedu en lailahe illallah ve ešhedu enne Muhammeden abduhu ve Resuluh odmah postaje musliman. On mora da kasnije postepeno nauči šest osnovnih principa imana i dobro poznate činjenice koje su muslimanima farz i haram. Muslimani koji ih znaju ga moraju njima podučiti. Ako ih on ne nauči, on izlazi iz islama i postaje murted. Ove činjenice se moraju naučiti iz ispravnih ilmihala, koje su napisali alimi ehli sunneta.

PUT EHL_I SUNNETA

Back | Index | Next