PUT EHL-I SUNNETA

Back | Index | Next

Drugi dio
___________

RAZNO ZNANJE

 
SPLETKARI (SMUTLJIVCI, RAZDORNICI); POKVARENI MEZHEBI

 

Sve četiri istinita (hak) mezheba, imaju isti i’tikad (vjerovanje, iman). U islamu, među njima nema razlike. Sve četiri imaju ehli sunnet i’tikad. Oni koji nemaju ehli sunnet i’tikad su ehli bid’at odnosno nemezheblije (mezhebsiz). Oni sebe nazivaju pripadnicima takozvanog petog mezheba. Danas ne postoji drugi način da ispravno naučimo vjeru osim iz ilmihala jednog od ova četiri mezheba. Svakome je dozvoljeno da izabere mezheb koji mu je najlakše slijediti. Mi ćemo naučiti izvjesni mezheb čitajući knjige koje su napisali alimi tog mezheba. Ko radi sve svoje poslove u skladu sa izvjesnim mezhebom on postaje član toga mezheba. On na ovaj način slijedi taj mezheb odnosno, čini ga taklid. Musliman obično pripada mezhebu svojih roditelja pošto mu je lako naučiti ono što čuje i vidi od svojih roditelja. Postojanje četiri mezheba -- umjesto jednog -- je olakšica za muslimane. Dozvoljeno je napustiti jedan mezheb i slijediti drugi. Međutim, uzeće nas puno godina da naučimo taj novi mezheb. Trud koji smo uložili u učenje prethodnog mezheba ne samo da nam neće koristiti nego čak, kada radimo mnoge stvari, može izazvati i konfuziju. Nije nam džaiz (dozvoljeno) napustiti mezheb zato što nam se ne sviđa, jer, ulema je rekla da -- ne voljeti Selef-i salihin ili reći da oni nisu znali -- izaziva kufur (nevjerstvo).

U novije vrijeme su se pojavili izvjesni ljudi kao, Pakistanac Mevdudi i Egipćani, Sejjid Kutb i Rešid Riza. Oni, kao i oni koji su čitajući njihove knjige bili prevareni, kažu da treba ujediniti mezhebe, i da islam treba olakšati odabiranjem i sakupljanjem olakšica (ruhsata) četiri mezheba. Oni su ovu svoju ideju definisali svojim kratkom pameti i oskudnim znanjem. Čim otvorimo njihove knjige odmah vidimo da oni nemaju pojma o naukama, kao što su, tefsir, hadis, usul i fikh. Oni nam serijom nezrele logike i pogrešnog pisanja otkrivaju svoje neznanje i neukost. Zato što:

1) Alimi četiri mezheba su jednoglasno izjavili, “Hukm-i muleffik nije ispravan”. To znači da ibadet (molenje Allahu, klanjanje i učenje) koji je obavljen slijedeći istovremeno više od jednog mezheba neće biti ispravan (sahih). Dakle, kada ibadet -- odnosno njegovo izvršavanje -- nije ispravan (sahih) ni u jednom od (četiri) mezheba on ne važi. Ko ne slijedi saglasnost alima četiri mezheba rahmetullahi teala alejhim edžma’in on ne pripada nijednom mezhebu. On je nemezheblija. Djela nemezheblije nisu u skladu sa islamom. Ona su bezvrijedna. Ovakva osoba se izigrava s vjerom.

2) Ograničavanje muslimana, i njihovog ibadeta, na jedan jedini način otežava islam. Da su to Allah dželle-šanuhu i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, htjeli, oni su nam mogli sve jasno objaviti pa bi mi radili sve slijedeći samo taj jedan put. Ali, Allah dželle-šanuhu i Njegov Resul, sallallahu teala alejhi ve sellem, nisu, iz sažaljenja prema ljudskim bićima, htjeli da to sve kažu jasno. Različiti mezhebi su se pojavili kao rezultat tumačenja alima ehli sunneta rahmetullahi teala alejhim edžma’in. Kada neko u svom poslu naiđe na izvjesnu poteškoću (azimet) on izabere olakšicu koja je u okviru njegovog mezheba. U slučaju još veće poteškoće, on može da slijedi drugi mezheb (od četiri priznata) i da bez poteškoće obavi svoj posao. Kada bi bio samo jedan mezheb, ova olakšica ne bi postojala. Nemezheblije koje iskupljaju ruhsate (olakšice), sa namjerom da osnuju jedan sistem laganih načina, u stvari, vjerovatno ne znajući šta rade, prave problem za muslimane.

3) Radeći jedan dio ibadeta po jednom mezhebu, a drugi dio po drugom, znači da nemamo povjerenje u znanje imama prethodnog mezheba. Kako je prethodno napisano, reći, da su Selef-i salihin rahmetullahi teala alejhim edžma’in bili neuki je kufur i nevjerstvo.

Istorija je svjedok mnogim ljudima koji su htjeli da promijene ibadet, i koji su vrijeđali alime ehli sunneta rahmetullahi teala alejhim edžma’in. Očigledno je da oni -- koji su proponenti sakupljanja olakšica četiri mezheba i ukidanja četiri mezheba -- čak nisu u stanju ni da ispravno pročitaju niti da razumiju jednu jedinu stranicu iz knjiga imama mezheba. Da bi se mogli shvatiti mezhebi i velika uzvišenost imama čovjek mora da bude duboko učeni alim. Alim neće odvesti narod u propast (felaket) otvaranjem (nekog) glupog i neukog puta. Ako dozvolimo da nas prevare džahili i krivovjernici -- koji su se pojavili tokom vremena -- mi ćemo se strmoglaviti u propast. Ako slijedimo alime ehli sunneta, koji su se pojavili u svakom od četrnaest vijekova i koji su hvaljeni u hadisi šerifima, mi ćemo se usrećiti. Mi se takođe trebamo i čvrsto držati puta naših predaka, dobrih (salih) i čistih muslimana, i šehida, koji su dali svoje živote za Allahovo dželle-šanuhu ime i za širenje islama. Mi ne smijemo dopustiti da nas prevare otrovni i štetni članci kojekakvih skorojevića i vjerskih reformatora.

Abduh je bio šef masonske filijale u Kairu. Nažalost, njegove otrovne ideje su se u skorije vrijeme uvukle i na Univerzitet Al-Azhar (Džami’ul-ezher medresu), pa su se u Egiptu pojavili vjerski reformatori kao što je Rešid Riza; Mustafa Meragi rektor Azhar medrese; kairski muftija Abdulmedžid Selim; Mahmud Šeltut; Tentavi (Tantavi) Dževheri; Abdurrazik paša; Zeki Mubarek; Ferid Vedždi; Abbas Akkad; Ahmed Emin; doktor Taha Husejn paša; Kasim Emin; Hassen Benna. Još više na žalost je to što njih, i njihovog učitelja Abduha, danas smatraju modernim alimima islama. Oni prevode njihove knjige na mnoge jezike. Oni su prouzrokovali da mnogi neuki vjerski ljudi i omladina islama skrenu sa pravoga puta.

Veliki alim islama i Mudžeddid četrnaestog stoljeća, sejjid Abdulhakim efendi rahmetullahi alejh, je rekao, “Kairski muftija Abduh nije bio u stanju da shvatiti veličinu alima islama. On je sebe prodao neprijateljima islama i u najmanju ruku postao mason i jedan od svirepih kafira koji iznutra razaraju i uništavaju islam.”

Oni koji su se, kao Abduh, skotrljali u kufr ili bid’at ili krivovjerstvo su se uvijek međusobno nadmetali ko će bolje prevariti njihove sljedbenike, mlađi vjerski kadar. Oni su prednjačili u nanošenju katastrofa i propasti koje je hadisi šerif, “Mom ummetu će doći propast (felaket) preko fadžir (krivovjernih) vjerskih ljudi” unaprijed najavio.

Učenici koje je Abduh istrenirao nisu nakon njegove smrti, 1323./1905. godine, besposleno sjedili u Egiptu. Oni su objavili mnoge i veoma štetne knjige koje su prouzrokovale kahr i gadab-i ilahi (tj. koje su izazvale Allahov dželle-šanuhu gnjev i prokletstvo). Jedna ovakva knjiga, koju je napisao Rešid Riza, se zove Muhaverat. Rešid Riza je u ovoj svojoj knjizi napao na četiri mezheba ehli sunneta, isto onako kako je to radio i njegov učitelj Abduh. Misleći o mezhebima kao o idealističkim razlikama, i pogrešno predstavljajući usule (metode) i šartove (uslove) idžtihada kao reakcionarne kontroverzije, on je tako duboko zašao u krivovjerstvo i rekao da su oni pokvarili jedinstvo islama. On se jednostavno ismijavao s milionima iskrenih muslimana koji su hiljadu godina slijedili jedan od četiri mezheba. On se toliko udaljio od islama da je istraživao puteve koji bi mogli podmiriti savremene potrebe vjere i imana. Svi vjerski reformatori imaju jednu zajedničku karakteristiku. Svaki od njih predstavlja sebe kao pravog muslimana, kao alima islama, kao nekog ko posjeduje ogromno znanje i kao nekog ko je shvatio pravi islam i potrebe modernog doba. Oni svi predstavljaju prave (hakiki) i ispravne (sahih) muslimane, koji su pročitali i shvatili knjige islama i koji u stopu slijede alime ehli sunneta -- kojima su date vesele vijesti da su Resulullahovi nasljednici i koji su hvaljeni u hadisi šerifu, “Njihovo vrijeme je najbolje od svih vremena” -- kao imitatore i sljedbenike (takliddžije) s prostim razmišljanjem. Govori i članci reformatora nam jasno govore da oni nemaju pojma o islamskim propisima (ahkamima) i fikhskom znanju. Oni (tj. njihovi govori i članci) nam takođe kažu da su njihovi autori vjerski potpuno neuki ljudi koji nemaju veze sa vjerskim znanjem. Hadisi šerifi kažu: “Alimi koji imaju iman su najuzvišeniji od svih ljudi” i “Vjerski alimi su Poslanikovi varisi (nasljednici)” i “Srčano znanje je jedna od Allahovih dželle-šanuhu tajni” i “Alimovo spavanje je ibadet” i “Poštujte alime mog ummeta! Oni su zvijezde na zemlji” i “Alimi će činiti šefa’at na kijametu (tj. posredovati na Sudnjem danu)” i “Alimi fikha su neprocjenjivi. Biti u njihovom društvu je ibadet” i “Alim među njegovim učenicima je kao Poslanik u njegovom ummetu.” Da li naš Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, u gore navedenim hadisi šerifima, hvali alime ehli sunneta koji su se pojavili u hiljadu i tri stotine godina ili Abduha i vjerske reformatore, njegove učenike, skorojeviće? Naš efendija, Resulullah sallallahu alejhi ve sellem, je opet na to odgovorio i rekao, “Svako (novo) stoljeće će biti gore od prethodnog. Ona će se ovako nastaviti kvariti do Sudnjega dana!” i “Sve što se Sudnji dan više približava ljudi na vjerskim položajima će biti truliji i pokvareniji od magarčeve lešine.” Ovi hadisi šerif su napisani u knjizi Tezkire-i Kurtubi muhtasari. Svi alimi islama i evlije, koje je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem hvalio i uzdizao (odnosno činio medh i sena), su jednoglasno rekli da je put (grupa, firka, mezheb) koji se zove ehli sunnet vel-džema’at put kom su date vesele vijesti spasa od džehennema. Oni koji ne pripadaju ehli sunnetu će otići u džehennem. Ovi alimi su takođe jednoglasno rekli i to da nije ispravno, i da je besmisleno, ujedinjavati mezhebe (činiti telfik mezheba), odnosno izabirati i sakupljati olakšice (ruhsate) četiri mezheba i od njih praviti jedan lažni mezheb.

Hoće li neko ko je razuman slijediti put ehli-sunnet-mezheba, kojeg su alimi islama, rahmetullahi teala alejhim edžma’in, koji su došli tokom milenija jednoglasno hvalili, ili će vjerovati takozvanim kulturnim i progresivnim neznalicama koje su se pojavile u zadnjih stotinjak godina, i koje nemaju pojma o islamu?

Eminentni i govorljivi pripadnici sedamdeset dviju grupa, za koje hadisi šerif kaže da će otići u džehennem, su uvijek napadali ove mubarek muslimane i cenzurisali alime ehli sunneta rahmetullahi teala alejhim edžma’in. Međutim, odgovori alima ehli sunneta, koji su potkrijepljeni ajeti kerimima i hadisi šerifima, su ih uvijek posramili i osramotili. Kada su oni uvidjeli da su neuspješni u znanju oni su se odali napadima i ubojstvima. Oni su u svakom stoljeću ubijali na hiljade muslimana. S druge strane, pripadnici četiri mezheba ehli sunneta su se uvijek međusobno voljeli i živjeli kao braća.

Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je rekao, “Podjela muslimana u životnim poslovima na mezhebe je [za muslimane] Allahov dželle-šanuhu rahmet.” Međutim, vjerski reformatori tipa Rešida Rize, koji je rođen 1282./1865. i 1354./1935. godine iznenada umro u Kairu, kažu da će oni osnovati islamsku slogu ujedinjavanjem ova četiri mezheba. Naš Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je naredio svim muslimanima da svi isto vjeruju, i da svi slijede jedan put, put njegovih četvorice halifa. Alimi islama rahmetullahi alejhim edžma’in su, radeći zajedno, istraživali i izučavali put imana i put ove četiri halifa i zabilježili ga u svojim knjigama. Oni su ovaj jedinstveni put, koji je naš Poslanik naredio, nazvali ehli sunnet vel-džema’at. Svi muslimani cijeloga svijeta se moraju ujediniti u ovaj jedan put, put ehli sunneta. Ako oni, koji hoće jedinstvo islama, iskreno govore oni se trebaju pridružiti ovom već postojećem jedinstvu. Na žalost masoni, Englezi, i zindici -- koji su uvijek željeli da iznutra razore islam -- su uvijek nastojali da, pod okriljem lažne riječi “jedinstvo”, prevare i zavedu muslimane. Oni pod plaštom njihove lozinke “hoćemo slogu i jedinstvo muslimana” u isto vrijeme razbijaju to “imansko jedinstvo” na komade.

Neprijatelji islama su još od vremena našeg Poslanika pokušavali da unište islam. Danas masoni, komunisti, jevreji, i hrišćani napadaju na razne načine. Isto tako i krivovjerni muslimani, za koje je rečeno da če otići u džehennem, odvode muslimane sa pravoga puta, varaju ih, i kleveću put ehli sunneta i sljedbenike pravoga puta. Oni su na ovaj način saučesnici u razaranju ehli sunneta. Oni sarađuju sa neprijateljima islama. Pioniri ovih napada su Englezi koji su u ove svrhe, i u ovom svom podlom napadu, mobilisali sva svoja imperijalna sredstva, bogatstva, vojnu silu, mornaricu, tehnologiju, političare, i književnike. Oni su ovako uništili dvije najveće islamske države -- državu Gurganijje u Indiji i Osmanlijsku državu -- zaštitnice ehli sunneta koje su se protezale preko tri kontinenta. Oni su u svim državama uništili dragocjene i važne knjige islama. Oni su u mnogim državama izbrisali islamsko znanje. Komunisti su u Drugom svjetskom ratu komunisti skoro bili potpuno propali. Englezi su im pomogli da se oni osnaže i rašire po cijelom svijetu. Engleski premijer James Balfour (1902.-1905.) je 1917. godine, osnovao cionističku organizaciju (sihjunijje) čiji je jedini cilj bio obnavljanje Izraela u Palestini, svetom (mukaddes) mjestu muslimana. Stalna podrška koju su Englezi davali ovoj organizaciji je 1366./1947. godine rezultirala u uspostavljanju Izraela. Engleska je opet bila ta koja je 1351./1932. godine otela Arapsko poluostrvo od Osmanlija i dala ga Su’udovim sinovima i tako osnovala vehabijsku državu. Oni su zadali islamu sa ovim svojim ovakvim postupkom najveći udarac.

Abdurrešid Ibrahim efendi ovako piše u drugom tomu knjige Alam-i islam, koja je 1328./1910. godine štampana u Istanbulu na turskom jeziku, u dijelu pod naslovom “Neprijateljstvo Engleza prema islamu”: “Prvi cilj Engleza je bio da, što je moguće prije, ukinu islamski hilafet. Oni su, da bi uništili hilafet, napravili plan da nahuškaju krimske turke da se pobune protiv Osmanlijske države. Njihova tajna i prepredena namjera se jasno vidi u Pariskom ugovoru. Propozicije koje su oni iznijeli u Lozanskom ugovoru, 1923. godine, nam jasno izražavaju njihove tajne i prepredene namjere. Sve propasti koje su nas snašle su nam došle od Engleza bez obzira kako majstorski prerušene. Glavni politički cilj engleskih političara je uvijek bio ubijanje islama zato što su ga se oni uvijek bojali. Englezi su sa ciljem da prevare muslimane upotrebljavali (potkupljivali) savijest najamnika. Oni su ove najamnike -- ove izdajice i licemjere -- predstavljali kao alime islama. Ukratko, Englezi su najveći neprijatelji islama.” Abdurrešid efendi je preselio na ahiret 1363./1944. godine u Japanu.

Englezi nisu bili ti koji su jedini stotinama godina proljevali krv u muslimanskim zemljama. Takođe su i škotski masoni prevarili na hiljade muslimana i vjerskih ljudi i učinili da i oni postanu franmasoni, i prouzrokovali da i oni -- putem praznih riječi kao što su “pomaganje čovječanstvu, i bratstvo” -- dobrovoljno izađu iz vjere i postanu murtedi. Oni su onda upotrijebili te murtede -- masone -- kao oruđe za potpuno uništenje islama. Masoni su ovako upotrijebili ljude kao što su Mustafa Rešid paša, Ali paša, Fuad paša, Midhat paša, i Tal’at paša, sa ciljem da unište islamske države. Masoni -- kao Džemaleddin-i Efgani, Muhammed Abduh i njihovi učenici -- su upotrijebljeni kao oruđe u kvarenju i iskorjenjivanju islamskog znanja. Od stotina razdornih i podrivačkih knjiga koje su ovi masoni napisali, knjiga, Muhaverat, koju je napisao egipčanin Rešid Riza, je prevedena na mnoge jezike i propagirana u islamskim zemljama. Oni su nastojali da ovakvim metodom pokvare vjeru i iman muslimana. Zapažamo da je mladi vjerski kadar, koji nije pročitao ili nije razumio knjige Uleme ehli sunneta rahmetullahi teala alejhim edžma’in, zahvaćen ovom otrovnom strujom. Ovaj mladi vjerski kadar nije samo sebe upropastio već je takođe prouzrokovao da se i mnogi drugi strovale u ovaj ambis propasti.

Knjiga Muhaverat napada na četiri mezheba ehli sunneta i poriče idžmu (Idžma’-i ummet) to jest, jedan od četiri izvora islamskog znanja. U toj knjizi piše da svi treba da rade onako kako razumiju Kitab (Kur’ani kerim) i Sunnet (hadisi šerif). Ova knjiga ovakvim svojim stavom nastoji da iskorijeni islamsko znanje. Mi smo 1394./1974. spremili našu knjigu Odgovor neprijatelju islama i objavili je i na turskom i na engleskom jeziku. [Knjiga Odgovor Neprijatelju Islama je 1999. godine prevedena i na bosanski jezik. Knjižara Hakikat Kitabevi ju je izdala 2006. godine.] Mi smo takođe i ofsetom reprodukovali, i izdali sljedeće knjige: Hulasat-ut-tahkik fi bejan-i hukm-ittaklid vettelfik koju je napisao veliki alim islama Abdulgani Nablusi rahmetullahi teala alejh; Hudždžetullahi alel’alemin koju je napisao Jusuf-i Nebhani rahmetullahi teala alejh; i brošure (risale), Gajet-ut-tahkik koju je napisao Muhammed Hajat Sindin; i Sejf-ul-ebrar koju je napisao jedan od alima Indije, Muhammed Abdurrahman Silheti rahmetullahi teala alejh, koje pobijaju ovu štetnu knjigu. Na kraju [Abdulgani-Nablusijeve] knjige Hulasat-ut-tahkik piše da je musliman ili postao mudžtehid ili nije došao na stepen idžtihada. Mudžtehid može biti ili mutlak mudžtehid (apsolutan mudžtehid) ili mukajjed mudžtehid (mudžtehid koji pripada mezhebu). Mutlak mudžtehid ne smije slijediti drugog mudžtehida. On mora slijediti svoj idžtihad. Mukajjed mudžtehidu je vadžib slijediti usule (metode) (njegovog) mezheba. On slijedi svoj idžtihad koji je u skladu sa ovim usulima.

Ko nije mudžtehid mora da slijedi jedan od četiri mezheba. Međutim, kada neko ko nije mudžtehid radi neki posao u skladu sa jednim od četiri mezheba, on mora da pazi -- da bi taj posao bio sahih (ispravan) -- da je taj posao u skladu sa svim uslovima (šartovima) koje taj mezheb zahtijeva. Ako on ne ispuni samo jedan od šartova njegov posao neće biti ispravan, sahih. Jednoglasno je rečeno da takav postupak neće biti dobar (tj. da će takav posao biti batil). Iako nam nije šart da vjerujemo da je naš mezheb bolji od druga tri bolje je ako tako vjerujemo. Telfik znači izlazak iz okvira četiri mezheba i uspostavljanje petog mezheba. Telfik je rad bilo kakvog ibadeta ili posla u skladu sa pravilima više od jednog mezheba, koja se međusobno ne slažu. Telfik je, da jasnije napišemo, probiranje ili izabiranje pravila iz više mezheba -- koja se međusobno ne slažu -- dok radimo neki ibadet. Ovakav ibadet nije ispravan i nevaži ni u jednom od pomiješanih mezheba. Ovakvo ponašanje je izigravanje s vjerom. Na primjer, ako izvjesna količina nedžaseta upadne u izvjesnu količinu vode, koja je manja od havz-i kebir a veća od kulletejna, i ako se boja, okus i miris vode ne promijene, i ako neko ovom vodom uzme abdest, bez da formalno zanijjeti da uzima abdest, i ako ne opere izvjesne dijelove tijela jedan za drugim na propisan način, i ako ih rukama ne istrlja, i ako ih ne opere odmah jedan za drugim, i ako svoj abdest ne započne sa Bismilom, njegov abdest neće biti sahih (ispravan) ni prema jednom od četiri mezheba. Ko kaže da je sahih on pravi peti mezheb. Čak ni mudžtehid ne može dati peto mišljenje koje se ne slaže sa saglasnošću četiri mezheba. [Količina vode koja se zove kulletejn je detaljno objašnjena u knjizi Se’adet-i Ebedijje.] [Havz-i kebir -- je veliki bazen koji ima najmanje 25 kvadratnih metara; kulletejn je 217.75 kg.] Sadr-uš-šeri’a ovako piše u njegovoj knjizi Tavdih, “Jednoglasno je rečeno da, kada nam od Ashaba kiram dolaze dva drukčija habera, kasnijoj ulemi nije dozvoljeno predložiti treći. Takođe postoje i alimi, koji su rekli, da su alimi svakog vijeka kao Ashabi kiram”. Molla Husrev rahmetullahi alejh piše u njegovoj knjizi Mir’at-ul-usul, “Kada nam od alima prvog stoljeća dolaze o nečem dva drukčija habera (izvještaja), prema idžmi nije džaiz (nije dozvoljeno) dati treći. Sahih je reći da su alimi svakog vijeka kao Ashabi kiram.” Dželaleddin-i Mihalli, prvi autor Dželalejn tefsira, kaže u šerhu (komentaru) na Sujutijevu knjigu Džem’ul Dževami’, “Ne slagati se sa idžmom je haram. To je Kur’ani kerimom zabranjeno. Radi toga je haram izraziti treće mišljenje o nečemu u čemu se Selef-i salihin nisu složili.”

Obavljanje amela (djela, ibadeta) slijedeći pravila dva, tri, ili četiri mezheba, koja se međusobno ne slažu, je neposlušnost idžmi ovih mezheba. Takvo djelo (amel) nije sahih (ispravno) ni prema jednom od ovih mezheba. Telfik nije dozvoljen. Kasim bin Katlubega ovako piše u knjizi Tashih, “Jednoglasno je rečeno da nije sahih raditi neki posao slijedeći dva različita idžtihada. Prema tome, ako se neko ne ne potare (ne učini mesh) mokrim rukama po svoj glavi, ako ga nakon toga takne pas, i ako tako klanja, njegov namaz neće biti sahih (ispravan). Takođe je i Šihabuddin Ahmed bin Imadin rahmetullahi teala alejh, alim Šafi’ijskog mezheba, napisao u knjizi Tevkiful-hukkam da je jednoglasno mišljenje da takav namaz neće važiti.” Prema obojici, i prema imamu Maliku i prema imamu Šafi’iji rahmetullahi teala alejh ni abdest ni namaz takve osobe neće biti ispravan (sahih). Prema prvom, osoba u pitanju se nije potrla mokrim rukama po cijeloj glavi a prema drugom zato što ju je dotakao pas.

Hanefi alim Muhammed Bagdadi rahmetullahi teala alejh je ovako napisao u njegovoj risali (knjižici, brošuri) Taklid, “Da bi mogli slijediti drugi mezheb, odnosno, da bi ga mogli taklid činiti, moramo zadovoljiti tri uslova ili šarta. Prvi uslov: Neko ko je započeo nešto u skladu sa svojim mezhebom ne može taj isti posao završiti po drugom mezhebu. I Ibni Humam je takođe isto ovako napisao u njegovoj knjizi Tahrir. Na primjer, neko ko je uzeo abdest po hanefi mezhebu ne može klanjati namaz u skladu sa šafi’i mezhebom. Drugi uslov: Posao koji radimo ne smije biti batil (nevažeći) ni u jednom od dva mezheba koje slijedimo (odnosno, taj posao mora biti ispravan i po jednom i po drugom mezhebu koje slijedimo). I Ibni Humam citira isto ovako u njegovoj knjizi Tahrir, uzimajući Ahmeda bin Idrisa Karafidena kao izvor. Na primjer, ako neko ko slijedi šafi’i mezheb, dok uzima abdest, ne potrlja rukama dijelove tijela koji se moraju oprati. Ako on, onda, takne neku ženu [koja mu nije mahrem to jeste, koju po šerijatu može oženiti] misleći da po maliki mezhebu neće izgubiti abdest zato što je dotakao ženu, namaz koji on klanja sa ovakim abdestom nije ispravan ni po jednom od ova dva mezheba. Treći uslov: Ne smijemo probirati olakšice iz mezheba.” Imam Nevevi i mnogi drugi alimi su puno naglasili važnost ovog uslova. Ibni Humam nije spomenuo ovaj šart. Hasan Šernblali piše u njegovoj knjizi Ikd-ul-ferid, “Nikah (ženidba po islamu) koji je obavljen bez prisustva velije (staratelj bilo koje osobe koja nije punoljetna u namijenjenom bračnom paru) je ispravan (sahih) u hanefi mezhebu. Nikah koji je obavljen bez šahida (svjedoka) je ispravan u maliki mezhebu. Ali, nikah koji je obavljen u odsustvu obojice -- i velije i šahida -- neće biti sahih. Pošto se običnom svijetu vrlo teško pridržavati ovog trećeg uslova, njima je samo u slučaju zarureta (šerijatski opravdane nužde) dozvoljeno slijediti neki drugi mezheb. Rečeno je da bez konsultacije sa alimom nije sahih (ispravno) slijediti neki drugi mezheb. Ovdje se završava prevod citata Muhammeda Bagdadija.

Isma’il Nablusi rahmetullahi teala alejh se u svom objašnjenju (šerhu) objašnjenja (šerha) knjige Durer poziva na knjigu Ikd-ul-ferid i kaže, “Nije uslov (šart) da ostanemo vezani za jedan mezheb. Mi takođe možemo i ibadetiti slijedeći neki drugi mezheb (od četiri priznata mezheba). Mi se samo u tom slučaju, i dok radimo taj ibadet, moramo da pridržavati svih uslova (šartova) koje taj mezheb zahtijeva za taj ibadet (posao). Mi možemo raditi dva različita ibadeta (posla) na dva različita načina, slijedeći dva različita mezheba.” Potreba za pridržavanjem, i izvršavanjem svih šartova (uslova) dok imitiramo (činimo taklid) drugi mezheb iznosi na vidjelo činjenicu da telfik mezheba nije sahih.

Hanefi alim Abdurrahman Imadi rahmetullahi teala alejh piše u njegovoj knjizi Mukaddime, “Kada postoji zaruret (nužda, nevolja) mi možemo imitirati, pored našeg mezheba, koji god hoćemo od druga tri mezheba. Međutim, u tom slučaju se moramo strogo pridržavati, i izvršavati, sve šartove koji se odnose na taj ibadet (posao). Na primjer, hanefija koji iz nužde (zarureta) imitira šafi’i mezheb, i koji uzima abdest iz količine vode koja se zove kulletejn, koja je ukaljana nedžasetom, mora da formalno zanijjetiti da uzima abdest, da, kada uzima abdest, pazi na tertib [odnosno redosljed: drugim riječima, da prvo opere ruke do iza ručnih zglobova, onda da ispere usta, pa da ispere nos, zatim da opere lice, zatim da opere ruke do iza lakata, zatim da po glavi, ušima (i iznutra i svana) i iza vrata potare mokrim rukama (odnosno da učini mesh) i da na kraju do iza članaka opere prvo desnu pa onda lijevu nogu], mora da, kada uzima abdest, potrlja dijelove tijela koji se peru (što se zove dalk), mora da kada klanja za imamom prouči Fatihu i mora da pazi na ta’dil-i erkan. Jednoglasno je rečeno da, ako se ovo sve ne uradi, namaz neće biti ispravan (sahih).” Njegova primjedba o zaruretu, da bi mogli imitirati (odnosno činiti taklid), je suvišna. On je pod zaruretom mislio da kaže potreba za imitiranjem pošto se, prema većini alima, ne mora stalno slijediti isti mezheb. Dozvoljeno nam je, dok slijedimo naš mezheb, u slučaju haradža (nevolje), slijediti ili imitirati drugi mezheb. Sve što je do sada ovdje napisano nam pokazuje da telfik nije sahih.

Ibni Humamova knjiga Tahrir ne sadrži ni jednu izreku koja pokazuje da je telfik sahih (dozvoljen). Muhammed Bagdadi i imam Munavi pišu da Ibni Humam ovako piše u knjizi Feth-ul kadir, “Grijeh je na osnovu idžtihada i burhana (dokaza, evidencije) promijeniti mezheb. Onoga, ko tako radi, treba ta’zirom (bičevanjem) kazniti. Promijeniti mezheb bez idžtihada i burhana je još gore. U ovom kontekstu, prelazak u drugi mezheb, znači raditi poslove i ibadete u skladu sa drugim mezhebom. Ne možemo preći u drugi mezheb ako samo kažemo da smo prešli. To se zove obećanje a ne prelazak. Čak i ako neko tako kaže on ne slijedi taj mezheb. Ajeti kerim, “Pitajte one koji znaju o onom što ne znate!” nam naređuje da tražimo fetvu (hukm, propis) od alima ili od onih za koje svako zna da su alimi. Alimi su zabranili mijenjanje mezheba s namjerom da spriječe pokušaj iskupljanja olakšica ovih mezheba. Prema mnogim alimima, svaki musliman može da, u različitim poslovima, slijedi idžtihad koji mu je lakši.” Ako neko neuk kaže da nam zadnja Ibni Humama izjava pokazuje da je telfik sahih, on ne razmišlja ispravno. Ta nam izjava pokazuje da se jedan posao radi potpuno u skladu sa jednim mezhebom, a ne slijedeći više od jednog mezheba. Nemezheblije i vjerski reformatori koji nisu u stanju da ovo shvate uzimaju za sebe Ibni Humama kao lažnog svjedoka. Nasuprot, Ibni Humam u njegovoj knjizi Tahrir piše da telfik nije džaiz.

Vjerski reformatori navode citat iz Ibni Nudžejmovog rahmetullahi teala alejh pisanja, kao primjer, da je telfik sahih. Taj citat glasi, “U fetvi koju je Kadihan izdao piše da prodaja komada zemlje, koji je posvećen vakufu i koji je prodan za gaben-i fahiš (prekomjernu) cijenu, nije džaiz po Ebu Jusufu radi gaben-i fahiš cijene. S druge strane, ako vekil (opunomoćenik) proda tu zemlju po gaben-i fahiš cijeni takva prodaja je po Ebu Hanifi džaiz. Dva idžtihada su ujedinjena tako da je takva prodaja sahih.” Međutim, telfik u ovom primjeru se dešava u istom mezhebu. Oba mišljenja su proizvod istog usula. To nije slučaj sa telfikom dva različita mezheba. Još jedan podatak, koji nam pokazuje da Ibni Nudžajm ne odobrava telfik, je njegova izjava, “Osoba koja imami džema’atu -- čiji su članovi drugog mezheba -- mora da se takođe pridržava i šartova tog drugog mezheba.” Ova izjava se nalazi u šerhu (objašnjenju) pod nazivom Bahr-ur-raik koji je on pripremio na knjigu Kenz. Ovdje se završava prijevod zadnjeg dijela knjige Hulasat-ut-tahkik.

Alim iz Indije, Muhammed Abdurrahman Silheti rahmetullahi teala alejh ovako piše u njegovoj knjizi na perzijskom jeziku Sejf-ul-ebrar-il-meslul alel-fudždžar, “Kod objašnjenja hadisi šerifa, ‘Olakšavajte! Ne otežavajte!’ u komentaru na knjigu Miškat, allame hafiz Hasan bin Muhammed Tajjibi piše, ‘Osoba koja iskuplja i probire olakšice mezheba postaje kafir (zindik).’” Tajjibi je preselio na ahiret 743./1343. godine u Damasku. Prvo izdanje njegove knjige je štampano u Indiji 1300./1882.

Ukratko:

1) Svaki musliman, kada radi neki posao ili ibadet, mora da slijedi jedan od četiri mezheba. Nije dozvoljeno slijediti nijednog alima koji ne pripada jednom od ova četiri mezheba.

2) Svakom muslimanu je dozvoljeno da slijedi koji god voli i koji god mu je lakši od postojeća četiri mezheba. On može da radi jedan posao po jednom mezhebu a drugi posao po drugom mezhebu.

3) Ako hoćemo da radimo neki posao u skladu sa uslovima (šartovima) više od jednog mezheba, trebamo znati, da se prvo moramo striktno pridržavati svih šartova (zahtjeva, uslova) jednog od ova (četiri) mezheba. Dakle, taj posao prvo mora biti ispravan (sahih) u jednom mezhebu. Takva (bogobojaznost) je, dodatno slijeđenje i uslova (šartova) iz drugih mezheba -- nakon što je izvjesni posao već ispravan (sahih) u jednom od četiri mezheba. Takva je vrlo pohvalna i jako dobra. Na ovaj način se pridržavamo i uslova (šartova) našeg mezheba dok istovremeno izvršavamo i šartove drugih mezheba, odnosno slijedimo, ili činimo taklid, i drugih mezheba. Slijediti mezheb je dozvoljeno pod uslovom da se pridržavamo njegovih svih šartova (uslova). Telfik koji nije dozvoljen se dešava kada nečiji ibadet nije sahih ni prema jednom od mezheba koje slijedi.

4) Mi ne moramo uvijek biti vezani za mezheb koji smo odabrali. Dozvoljeno nam je i da se prebacimo se u drugi mezheb, kada god to želimo. Prilagođavanje bilo kom mezhebu zahtijeva da temeljito naučimo fikh toga mezheba iz ilmihala. Prema tome, biće nam lakše ako smo stalno vezani za jedan mezheb. Prebacivati u drugi mezheb, ili ga za izvjesnu situaciju imitirati, je teško. To možemo učiniti samo onda kada imamo uzur odnosno haradž (to jest, nuždu ili potrebu) i pod uslovom da se pridržavamo svih njegovih šartova.

Pošto je teško naučiti fikh alimi fikha su zabranili džahilima, onim koji nemaju fikhskog znanja, da slijede neki drugi mezheb. Na primjer, u knjizi Bahr-ul-fetava ovako piše, “Ako hanefija ima ranu koja stalno krvari i ako mu je teško uzeti abdest svakog namaskog vremena, nije mu dozvoljeno klanjati po šafi’i mezhebu, ako ne izvršava, i ako se ne pridržava šartova šafi’i mezheba.” Ibni Abidin ovo u poglavlju ta’zir detaljno objašnjava. Alimi ehli sunneta rahmetullahi teala alejhim edžma’in, sa ciljem da zaštite ibadet neukih od kvarenja (fesada), nisu dozvolili neznalicama da slijede drugi mezheb izuzev u slučaju haradža (ili uzura odnosno šerijatski opravdavajuće okolnosti).

Tahtavi ovako piše u poglavlju “Zebajih” u njegovom komentaru na knjigu Durr-ul-muhtar hašijesinde, “Izvjesni alimi tefsira su rekli da, 103. ajeti kerim sure Imran ‘Čvrsto se držite za Allahovo uže!’, znači, čvrsto se držite onoga što alimi fikha kažu. Oni koji ne slijede ono što je napisano u knjigama fikha će zapasti u dalalet (krivovjerstvo, herezu, jeres). Njima će biti uskraćena Allahova dželle-šanuhu pomoć i oni će gorjeti u džehennemskoj vatri. O vi koji imate iman! Dobro razmislite o ovom ajeti kerimu i čvrsto se uhvatite i priljubite za grupu ehli sunnet vel-džema’at kojoj su date vesele vijesti da će biti spašena od džehennema. Jer, Allahovo dželle-šanuhu zadovoljstvo i pomoć su samo za pripadnike ove grupe. Allah dželle-šanuhu će biti ljut na one koji ne pripadaju ovoj grupi. On će im dati džehennemski azab (kaznu). Da bi danas pripadali ehli sunnetu mi moramo slijediti jedan od četiri mezheba. Ko ne slijedi jedan od ova četiri mezheba on nije ehli sunnet (tj. on ne pripada ehli sunnetu). Od sedamdeset tri grupe je samo jedna ehli sunnet. Pripadnici druge sedamdeset dvije grupe su inovatori (bid’at sahibije). Oni će otići u džehennem. Oni se zovu vjerski reformatori.” Da bi se sačuvali da ne postanemo zindik (vrsta kafira) mi trebamo ući u mezheb, to jest mi trebamo postati pripadnici ehli sunneta. Onaj ko iskuplja olakšice iz četiri mezheba ne slijedi nijedan mezheb, on se odvojio od ehli sunneta. Kako se vidi, onaj ko ne slijedi nijedan od četiri mezheba je nemezheblija. Onaj ko ne slijedi (ko ne čini telfik) četiri mezheba, odnosno onaj ko miješa četiri mezheba i radi po bilo kom mezhebu onako kako mu je lakše je takođe nemezheblija. Isto tako je nemezheblija i onaj ko slijedi jedan od četiri mezheba ali nema vjerovanje (i’tikad) ehli sunneta. Ova tri gore nabrojena nisu sunnije, ne pripadaju ehli sunnetu. Oni su bid’at sahibije (inovatori) koje slijede dalalet (stranputicu, herezu, jeres). Pravi muslimani slijede jedan od četiri mezheba, to jest pravi put i postaju ehli sunnet. Znanja imana (vjerovanja) su u sve četiri mezheba ista. Iako u (izvođenju) njihovih ibadeta ima malih razlika, te razlike su Allahov dželle-šanuhu rahmet. Svako odabire onaj mezheb koji mu je lakši.

PUT EHL-I SUNNETA

Back | Index | Next