PUT EHL-I SUNNETA

Back | Index | Next

 
EHL-I SUNNET I’TIKAD

(Vjerovanje ehl-i sunneta, islamsko znanje je sastavljeno iz dva dijela, alimi fikha su razvrstani u sedam kategorija)

 

Imam Muhammed Gazali rahmetullahi alejh piše u njegovoj knjizi Kimja-i se’adet, “Kada neko postane Musliman, prvi farz mu je da nauči i da vjeruje značenje riječi (kelime) la ilahe illallah, Muhammedun resulullah. Ova kelima se zove kelime-i tevhid. Svim muslimanima je dovoljno da samo, bez ikakve sumnje, vjeruju značenje kelime-i tevhid. Njima nije farz da svoj razum zadovoljavaju, niti im je farz da je činjenicama (delilima) dokazuju. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem nije naredio arapima da znaju, da pominju bitne dokaze, niti im je naredio da istražuju i razjašnjavaju ikakve moguće sumnje. On im je samo naredio da vjeruju i da ne sumnjaju. Svakom (drugom) je takođe dovoljno da površno vjeruje. Međutim, farz-i kifaje je da u svakom gradu postoji nekoliko vjerskih alima. Ovim alimima je vadžib (dakle, oni trebaju) da znaju dokaze (delile), da odstranjuju sumnje, i da odgovaraju na pitanja. Oni su kao pastiri (čuvari) za mu’mine (vjernike). Oni ih s jedne strane podučavaju i’tikad (vjerovanje), to jest, znanje imana, a s druge strane odgovaraju na klevete vjerskih neprijatelja (din dušmana).

Kur’ani kerim je formulisao značenje kelime-i tevhid a Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je objasnio šta je u njoj izjavljeno. Svi Ashabi kiram su naučili ova objašnjenja i prenijela ih na sljedeću generaciju. Uzvišeni vjerski alimi -- koji su nama bez promjene prenijeli sve što su Ashabi kiram prenijeli na sljedeću generaciju, na taj način što su to znanje zapisali u svoje knjige -- se zovu ehli sunnet. Mi svi moramo naučiti i’tikad (vjerovanje) ehli sunneta, ujediniti se (u tom vjerovanju) i međusobno se voljeti. Sjeme sreće je u ovom vjerovanju (i’tikadu) i ovom ujedinjenju.

Alimi ehli sunneta su ovako objasnili kelimu tevhida (kelime-i tevhid): Ljudi prvobitno nisu postojali. Oni su kasnije stvoreni. Oni imaju jednog Stvaraoca. On je taj koji je sve stvorio. Taj Stvaralac je jedan. On nema sudruga (partnera, ortaka) niti Mu je iko sličan. Niko drugi nije kao On. On je oduvijek postojeći. Njegovo postojanje nema početka. On će vječno postojati. Njegovom postojanju nema kraja. On nikada neće prestati postojati. Njegovo postojanje je uvijek neophodno potrebno. Njegovo nepostojanje nije moguće. On postoji sam o Sebi. Njemu nije potreban nikakav posrednik (sebeb) (tj. On ne treba posrednika za Svoje postojanje). Sve što postoji treba Njega. On sve stvara i održava u životu (postojanju). On nije materija. On nije stvar. On nije na izvjesnom mjestu. On nije ni u kakvoj materiji. On nema oblik. On se ne može izmjeriti. Ne možemo pitati kakav je On. Kada kažemo On, On nije ništa što nam padne na pamet ili što zamislimo. On nije ničemu tome sličan. To su sve Njegova stvorenja. On nema sličnosti sa Svojim stvorenjima. On je Stvaralac svega što nam padne na pamet, svake iluzije, i svake varke. On nije gore, nije dole niti je sa strane. On nema mjesto. Svako stvorenje je ispod Arša. Arš je ispod Njegove moći (kuvveta) i svemoći (kudreta). On je iznad Arša. Ali, On nije na Aršu. Arš postoji zahvaljujući Njegovoj usluzi (lutfu) i kudretu. On je isti sada kakav je bio u ezelu (vječnoj prošlosti). On će biti uvijek isti u ebedu (vječnoj budućnosti), kakav je bio prije stvaranja Arša (tj. u ezelu). U njemu nema promjene (On se ne mijenja). On ima Svoje sifate (atribute). On ima osam sifata koji se zovu Sifat-i subtijje. Sifat-i subtije su: Hajat -- Allah dželle-šanuhu živi Svojim vječnim životom, Ilm -- Allah dželle-šanuhu sve zna, Sem’ -- Allah dželle-šanuhu sve čuje, Besar -- Allah dželle-šanuhu sve vidi, Kudret -- Allah dželle-šanuhu je svemoćan, Irade -- Allah dželle-šanuhu sve Svojom voljom čini, Kelam -- Allah dželle-šanuhu govori Svojim govorom, Tekvin -- Allah dželle-šanuhu sve stvara, održava i rastvara. U ovim Njegovim sifatima nema nikad nikake promjene. Promjena je znak mane. On nema ni manu ni nedostatak (tj. On je savršen). Iako On ne liči ni na jedno Svoje stvorenje Njega je moguće znati na ovom svijetu onoliko koliko nam to On dozvoli i vidjeti na ahiretu. Mi na ovom svijetu o Njemu znamo ali nismo u stanju da Ga razumijemo. Na onom svijetu ćemo Ga vidjeti na nama nerazumljiv način.

Allah dželle-šanuhu je poslao Svojim robovima (ljudskim stvorenjima) Poslanike alejhimusselam. On je pokazao (otkrio) Svojim robovima preko (vasitom) ovih velikih ljudi sredstva (sebebe) koja izazivaju sreću (se’adet) i propast (felaket). Zadnji Poslanik, Muhammed alejhisselam, je najviši, najuzvišeniji i najodabraniji od svih Poslanika. On je poslat svima kao Poslanik -- i vjernicima i nevjernicima, svakom mjestu na zemlji, i svakoj naciji. On je Poslanik za sve ljude, meleke, i džine. U svakom dijelu svijeta svako mora da slijedi njega i da se prilagodi ovom uzvišenom Poslaniku. Ovdje se završava prijevod iz imam-i Gazalijeve knjige Kimja-i se’adet. Imam Muhammed Gazali rahmetullahi teala alejh je jedan od velikih alima islama. On je napisao na stotine knjiga. Sve njegove knjige su jako cijenjene i dragocjene. On je rođen 450./1068. godine u Tusu, to jest Mešhedu, Iran. On je tu preselio na ahiret 505./1111. godine.

Veliki alim i muršid-i kamil, sejjid Abdulhakim Arvasi rahmetullahi alejh je rekao, “Resulullah-sallallahu alejhi ve sellem-je imao tri zadatka. Njegov prvi zadatak je bio teblig, odnosno, da saopšti ljudskim bićima propise Kur’ani kerima (ahkam-i Kur’anijje) to jest, znanje imana i propise fikha (ahkam-i fikhijje). Propisi fikha (ahkam-i fikhijje) se sastoje iz naređenja i zabrana. Njegov drugi zadatak je bio da ulije u srca najuzvišenijih ljudi u njegovom ummetu duhovne propise Kur’an-i azimuššana ili ahkam-i ma’nevijje. Ahkam-i ma’nevijje je ma’rifet. Ma’rifet je nauka o Allahovom dželle-šanuhu zatu (ličnosti) i sifatima (atributima). Ovaj zadatak ne smijemo pobrkati sa prvim zadatkom koji se zove teblig. Nemezheblije ne vjeruju i odbacuju ovu drugu dužnost. Međutim, Ebu Hurejre radijallahu anh je rekao, ‘Od Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem sam naučio dvije nauke (ilma, iluma). Jednu sam vam kazao. Kada bih vam rekao onu drugu vi bi me ubili.’ Ove Ebu Hurejrine riječi su napisane u knjigama, Buhari, Miškat, Hadika i u imamovoj Rabbanijevoj knjizi Mektubat u pismima pod brojevima 267 i 268. Treći zadatak se odnosi na izvršavanje fikhskih propisa (ahkam-i fikhijje) i odnosi se na muslimane koji ne slušaju va’z i nasihat (savjete). Ovakvi muslimani su bili primorani da izvršavaju fikhske propise, čak je i sila bila upotrebljena.

Četiri halife radijallahu anh su poslije Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem savršeno izvršile ove tri dužnosti. Za vrijeme imameta hazreti Hasana radijallahu anh su se povećale fitne i bid’ati. Islam se proširio na tri kontinenta. Resulullahov sallallahu alejhi ve sellem nur se udaljio sa zemlje. Broj Ashaba kiram radijallahu anh se smanjio. Kasnije niko nije bio u stanju da sam ispuni ove tri dužnosti. Ove tri dužnosti su preuzele tri grupe ljudi. Dužnost usula i tebliga furu’ ahkama, to jest dužnost imana i ahkam-i fikhijje je dodijeljena vjerskim imamima, odnosno mudžtehidima. Mudžtehidi koji nas uče znanju imana se zovu mutekellimin. Mudžtehidi koji nam saopštavaju fikhsko znanje se nazivaju fukaha. Druga dužnost, odnosno, pomaganje voljnim muslimanima da steknu ma’nevi ahkame Kur’an-i azimuššana je dodijeljena dvanaestorici imama ehli bejta i velikanima tesavvufa. Među ove se ubrajaju Džunejd-i Bagdadi i Sirri-ji Sekati. Džunejd-i Bagdadi je rođen 207./821. godine. On je 298./911. godine preselio na ahiret u Bagdadu. Sirri-ji Sekati rahmetullahi teala alejhima je preselio na ahiret u Bagdadu 251./876. godine.

[Alimi ehli sunneta su sakupili drugi zadatak, odnosno ilm-i tesavvuf, učeći ga od dvanaestorice imama našeg efendije (sejjida) Resulullaha. Izvjesni ljudi ne vjeruju u evlije, keramete, i tesavvuf. Ovo nam govori da oni nemaju veze sa dvanaestoricom imama. Jer, da oni slijede ehli bejt, i da su oni naučili ovu drugu dužnost našeg Poslanika od dvanaest imama, među njima bi bilo puno alima tesavvufa i evlija. S obzirom da oni ne slijede ehli bejt oni među sobom nemaju nijednog alima tesavvufa. Šta više, oni čak i ne vjeruju da bi takvi alimi mogli postojati. Očigledno je da su dvanaestorica imama -- imami ehli sunneta. Oni koji vole ehli bejt pripadaju ehli sunnetu i slijede dvanaest imama. Da bi neko bio alim islama on mora da u ovim dvjema dužnostima bude Resulullahov nasljednik. Dakle, on mora da bude mutehassis (ekspert, specijalista) u ovim naukama. Abdulgani Nablusi, jedan od takvih alima, citira hadisi šerif na 233. i 649. stranici njegove knjige Hadikat-un-nedijje, koji opisuje ma’nevi ahkame (duhovne propise) Kur’ani kerima i naglašava da nevjerovanje ovih pravila pokazuje neukost i znak bezmezhebstva.]

Treći zadatak, odnosno ahkam-i dinijje ili postojanje zakona vjere koji se silom i autoritetom izvršavaju je dodijeljen sultanima, odnosno vladama. Dijelovi prvog zadatka se nazivaju mezhebi, dijelovi drugog se zovu tarikat, a dijelovi trećeg se zovu hukuk (kanun, zakon). Mezhebi koji nam govore o nauci imana se zovu i’tikadda mezheb. Naš Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je rekao da će se muslimani, u odnosu na iman, podijeliti u sedamdeset tri grupe od kojih će samo jedna biti na pravom putu. Ostale grupe će biti na krivom putu. Tako se i desilo. Grupa koja je obradovana, i koja je dobila vesele vijesti da je na pravom putu se zove ehli sunnet vel-džema’at. Ostale sedamdeset dvije grupe, za koje je rečeno da nisu u pravu, se zovu bid’at (inovatorske) grupe ili krivovjerci ili heretici. Pripadnici ove sedamdeset dvije bid’at (inovatorske) grupe nisu kafiri. Oni su svi muslimani. Međutim, ako musliman, pripadnik jedne od ove sedamdeset dvije grupe, ne vjeruje nešto što je u Kur’ani kerimu ili hadisi šerifu jasno rečeno, ili ne vjeruje u nešto što je među muslimanima rasprostranjeno, on postaje kafir. Danas ima puno ljudi koji su, iako nose muslimansko ime, napustili mezheb ehli sunneta i postali ili krivovjernici ili kafiri.” Ovdje se završava citat hazreti Abdulhakim efendije.

Muslimani moraju da uče od kolijevke do groba. Nauka koju muslimani moraju da izučavaju se zove ulum-i islamijje. Ulum-i islamijje (ili islamsko znanje) se sastoji iz dva dijela:

A -- Ulum-i naklijje i B -- Ulum-i aklijje

A -- Ulum-i naklijje: Šeri’at (šerijat, islamski zakon, vjerska učenja). Ovo znanje se stiče čitanjem knjiga alima ehli sunneta. Vjerski alimi su ova učenja izveli iz četiri osnovna izvora islama. Ova četiri osnovna izvora se nazivaju eddile-i šer’ijje. Ona su: Kur’ani kerim, Hadisi šerif, Idžma’-i ummet i Kijas-i fukaha (kijas mudžtehida).

Vjerska učenja, ili šeri’at (šerijat), se sastoji iz osam osnovnih naučnih grana:

1-Ilm-i tefsir. (Odnosno nauka koja se bavi interpretacijom Kur’ani kerima). Specijalista u ovoj grani nauke se zove mufessir. Mufessir je jako duboko učen alim koji je u stanju da razumije kelam-i ilahi i murad-i ilahi.

2-Ilm-i usul-i hadis. Ova grana nauke se bavi klasifikacijom hadisa. Razne vrste hadisa (trideset i jedna vrsta) su objašnjene u knjizi Se’adet-i ebedijje. Prijevod teksta članka pod naslovom “Vrste hadisi šerifa, veliki alimi hadisa”, koji je uzet iz knjige Se’adet-i ebedijje, se nalazi na 161. stranici te knjige.

3-Ilm-i hadis. Ova grana nauke detaljno izučava izreke (hadis), ponašanje (sunnet) i manire (halove) našeg Poslanika sallallahu alejhi ve sellem.

4-Ilm-i usul-i kelam. Ova grana nauke izučava razne metode koji su upotrebljen za izvođenje ilm-i kelama iz ajeti kerima i hadisi šerifa.

5-Ilm-i kelam. Ova grana nauke se bavi izučavanjem kelime-i šehadeta, kelime-i tevhida i šest osnovnih principa (šartova) imana koji su ovisni o njima. Ovo su učenja koja se moraju srcem vjerovati. Alimi kelama uobičavaju da pišu zajedno (obje nauke i) ilm-i usul-i kelam i ilm-i kelam. Neznalice misle da su ove dvije grane nauka jedna grana.

6-Ilm-i usul-i fikh. Ova grana nauke se bavi izvođenjem metoda fikha iz Kur’ani kerima i Hadisi šerifa.

7-Ilm-i fikh. Ova grana nauke izučava ef’al-i mukellefin. Ona nam objašnjava šta treba da rade oni, koji su pametni i koji polno dozrijevaju, u stvarima koje se odnose na tijelo. To je nauka koja je neophodna za tijelo. Ef’al-i mukellefin je sastavljen iz osam dijelova: farz [sve ono što je Allah dželle-šanuhu jasno naredio u Kur’ani kerimu], vadžib [Allahovo teala naređenje koje nije jasno kao farz nego je izvedeno kao zaključak], sunnet [sve ono što Allah dželle-šanuhu nije jasno naredio a što je naš Pejgamber sallallahu alejhi ve sellem pohvalio, ili sobom redovno radio, ili nije zabranio kada je to vidio da se to radi. Ne voljeti sunnet je kufr. Nije grijeh ako ne činimo sunnet a volimo ga], mustehab [nešto što se smatra dobrim i korisnim a što nije naređeno da se radi. Ako uradimo mustehab dobićemo sevab. Ne raditi ga nije grijeh], mubah [one stvari za koje nije rečeno jesu li grijeh ili ta’at (djelo koje Allah dželle-šanuhu voli). Ovisno je o nijjetu hoće li mubah biti ta’at ili grijeh. Sve što je mubah je halal. Na primjer, halal je slagati da bi pomirili dva muslimana. Međutim, sve što je halal ne znači da je istovremeno i mubah. Na primjer, nije mubah, već je mekruh, ići u kupovinu kada uči ezan -- iako je kupovina sama po sebi halal. Svaki mubah koji se uradi sa lijepim nijjetom je ta’at.], haram [sve ono što je Allah dželle-šanuhu jasno zabranio u Kur’ani kerimu. Haram ne može nikada biti mubah čak i ako je urađen sa lijepim nijjetom. To znači, za haram nećemo nikada dobiti nagradu. Ko bez ikakvog razloga radi haram on je bez sumnje grešan. Onaj ko se iz straha od Allaha dželle-šanuhu dobrovoljno kloni harama će biti nagrađen. Onaj ko se čuva od harama iz nekog drugog razloga neće dobiti nagradu (sevab). Taka osoba će samo izbjeći grijeh.], mekruh [sve ono što Pejgamber sallallahu alejhi ve sellem nije volio i što briše sevabe ibadeta] i mufsid [ono što je najnemoralnije i najpokvarenije. To je smrtonosni grijeh]. Ef’al-i mukellefin (šeri’at ili ahkam-i islamijje, odnosno, propisi islama) se mogu ukratko klasifikovati u tri grupe (koje se zovu): Zapovijedi, zabrane i mubah (mubasi).

8-Ilm-i tesavvuf. Ova grana nauke se takođe naziva i Ilm-i ahlak (ili nauka o moralu). Ova nauka nas uči šta trebamo i šta ne trebamo srcem činiti. Ona nam takođe pomaže da iman osjetimo srcem, olakšava muslimanima izvršavanje njihovih poslova u skladu sa fikhom i pomaže im da steknu ma’rifet.

Svakom muslimanu je farz-i ajn [farz koji je naređen svakom pojedinačnom muslimanu. Na primjer, klanjanje namaza je farz-i ajn], bez obzira bio on muško ili žensko, da od ovih osam naučnih grana nauči onoliko koliko mu je potrebno kelam, fikh i tesavvuf, to jest šerijat. Ne naučiti ih je grijeh, džunah. Autor knjige Hadika rahmetullahi teala alejh, na tri stotine dvadeset trećoj stranici kao i u predgovoru u Ibni Abidinu (Redd-ul muhtar).

B -- Ulum-i aklijje: To su naučne discipline koje se takođe zovu i eksperimentalne nauke (tj. prirodne, primjenjene, medicinske i tehničke nauke). Ove discipline su podijeljene na tehničke i književne nauke. Za muslimane je izučavanje ovih nauka farz-i kifaje. [Farz-i kifaje je farz koji nije naređen da ga svaki pojedinačni musliman mora izvršiti. Dovoljno je da ga samo jedan musliman u dotičnom mjestu izvrši. Ako ga samo jedan musliman izvrši svi ostali muslimani tog mjesta postaju bezgriješni. Ako ga nijedan musliman ne obavi svi muslimani tog mjesta postaju grešni. Na primjer, klanjanje dženaze namaza je farz-i kifaje.] Što se tiče vjerskih učenja (ulum-i naklijje ili šerijata), njih moramo (to jest, njih je farz-i ajn) naučiti onoliko koliko nam je potrebno. Naučiti ih više nego što nam je potrebno, odnosno postati specijalista (mutehassis) u vjerskim naukama je farz-i kifaje. Ako u gradu ne postoji alim koji zna ove nauke svi stanovnici i državne vlasti su grešni.

Vjerska učenja (ulum-i naklijje ili šerijat) se vremenom ne mijenjaju. Pogriješiti, ili napraviti grešku dok komentarišemo ilm-i kelam, nije izgovor već zločin. U fikhskim stvarima, varijacije i olakšice koje nam islam omogućava, se mogu upotrijebiti samo onda kada po islamu postoji uzur (poteškoća). Vjerske poslove nije nikada dozvoljeno reformisati ili mijenjati u skladu sa našim mišljenjem i pogledom. To je sebeb (način) da se izađe iz vjere. U naučnim disciplinama ili eksperimentalnim naukama (odnosno u naukama koje se zovu ulum-i aklijje) je dozvoljen progres, promjena, i usavršavanje. Njih je potrebno razvijati, istraživati, i pronalaziti, pa čak ih trba i od kafira izučavati.

Sljedeći članak je citat iz knjige Medžmu’a-i Zuhdijje. Sastavio ga je bivši Ministar prosvjete, essejjid Ahmed Zuhdi paša rahmetullahi teala alejh:

“Kada se riječ fikh upotrijebi u četvrtoj kategoriji, to jeste u fekiha jefkahu obliku, ona znači znati, razumjeti. Kada se riječ fikh upotrijebi u petoj kategoriji, ona znači znati, razumjeti islam. Alim, specijalista u šerijatskim propisima (ahkam-i šer’ijje) se naziva fakih. Nauka fikha (Ilm-i fikh) se bavi stvarima koje ljudi smiju i ne smiju raditi. Fikhsko znanje je izvedeno iz Kur’ani kerima, Hadisi šerifa, idžma’a ummeta (idžma’-i ummet) i kijasa (mudžtehida). Idžma’-i ummet je jednoglasno mišljenje ashaba kiram i mudžtehida koji su došli iza njih. Kijas-i fukaha su oni vjerski propisi koji su izvedeni iz Kur’ani kerima, Hadisi šerifa i Idžma’a ummeta. Ako se iz Kur’ani kerima ili hadisi šerifa nije moglo jasno razumjeti je li izvjesna radnja halal ili haram ona se upoređivala sa drugom radnjom za koju se znalo. Ovo poređenje (upoređivanje, analogija) se naziva kijas. Da bi se kijas mogao upotrijebiti bilo je potrebno da radnja sa kojom se poredi ima isti faktor koji prethodnu radnju čini halalom ili haramom. Ovo mogu suditi samo duboko učeni alimi rahmetullahi teala alejhim edžma’in koji su došli na nivo (deredžu) idžtihada.

Fikh je ogromna nauka. Ona ima četiri glavna dijela:

1-Ibadet, koji se sastoji iz pet poglavlja: Namaz, post, zekat, hadždž i džihad. Svako poglavlje je sastavljeno iz puno dijelova. Kako vidimo, spremati se za džihad je ibadet. Naš Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je objasnio da postoje dvije vrste džihada (borbe) protiv neprijatelja islama: Džihad djelima i džihad riječima. Učiti kako se prave i upotrebljavaju nova borbena sredstva, u pripremi za džihad djelima, je farz. Ovu vrstu džihada vodi država. Narodu je farz ići u džihad i biti poslušan zakonima države i naredbama koje se odnose na džihad. Danas nas neprijatelji napadaju putem članaka, filmova, radio i televizijskih emisija, i svakom vrstom propagande. Dakle, druga vrsta džihada, džihad riječima, se strahovito povećala. Prema tome, izaći pred neprijatelja na ovom bojnom polju je takođe džihad.

2-Munakahat, je sastavljen od poddijelova, kao što su ženidba -- udaja, razvod braka, plaćanje izdržavanja, i mnoge druge stvari [o kojim je detaljno napisano u knjizi Se’adet-i ebedijje].

3-Mu’amelat ima puno poddijelova kao što su kupovina, prodaja, stanarina, zajedničko vlasništvo, interes, nasljedstvo, itd.

4-Ukubat, odnosno krivični zakon, je sastavljen od pet glavnih poddijelova: Kisas (osveta), sirkat (krađa), zina (preljuba i blud), kazf (optuživanje čestite žene da ima inkontinenciju), riddet, to jeste, kako trebamo kazniti murteda.

Svakom muslimanu je farz da nauči dio fikha o ibadetu onoliko koliko mu treba. Farz-i kifaje je naučiti munakahat i mu’amelat. Drugim riječima, njih trebaju da nauče oni koji se njima bave. Najčasnija nauka poslije tefsira, hadisa i kelama je nauka fikha. Slijedećih šest hadisi šerifa će biti dovoljno da ilustruje čast fikha i alima fikha rahmetullahi teala alejhim edžma’in:

1-‘Kada Allah dželle-šanuhu hoće da dadne nekom Svom robu dobro On mu dadne da postane fakih.

2-‘Kada neko postane fakih Allah dželle-šanuhu mu ispunjava želje i šalje rizk odakle se i ne nada.

3-‘Allah dželle-šanuhu kaže da je fakih najuzvišenijia osoba u vjeri.

4-‘Protiv šejtana je jedan fakih jači od hiljade abida (onih koji puno ibadete).

5-‘Sve ima svoj stub. Znanje fikha je glavni stub vjere.

6-‘Najdragocjeniji i najcjenjeniji ibadet je učiti i podučavati fikh.’ Iz ovih hadisi šerifa se takođe shvata i uzvišenost imama a’zama Ebu Hanife rahmetullahi teala alejh.

U hanefi mezhebu su propisi vjere (ahkami dinijje) preneseni preko lanca koji započinje sa ashabom, Abdullahom ibni Mes’udom radijallahu anh. To znači: Vođa (reis) mezheba, imam a’zam Ebu Hanifa rahmetullahi teala alejh, je dobio svoje znanje fikha od Hammada. Hammad ga je dobio od Ibrahima Neha’ija. Ibrahim Neha’i je podučavao Alkamu. Alkama je učio od Abdullaha ibni Mes’uda kojeg je podučio Resulullah sallallahu alejhi ve sellem.

Ebu Jusuf, imam Muhammed Šejbani, Zufer bin Huzejl i Hasan bin Zijad su bili učenici imama a’zama rahime-humullah. Od njih, imam Muhammed je napisao oko hiljadu knjiga o vjerskom znanju. On je rođen 135. po Hidžri. On je preselio na ahiret 189./805. po Hidžri u iranskom gradu Rejj. On je oženio majku njegovog učenika imama Šafije (Šafi’ije). Kada je on preselio na ahiret njegove knjige su ostale imamu Šafiji (Šafi’iji) čije se znanje na taj način puno povećalo. Imam Šafija (Šafi’ija) rahmetullahi teala alejh je rekao, ‘Kunem se da se moje znanje fikha povećalo čitajući knjige imama Muhammeda. Ko hoće da poveća svoje znanje fikha treba da bude u prisustvu Ebu Hanifinih učenika.’ Imam Šafija (Šafi’ija) je opet jednom rekao, ‘Svi muslimani su kao ukućani, djeca, imama a’zama.’ To znači: Dok su ljudi zarađivali nafaku za svoje ukućane imam a’zam je preuzeo na sebe dužnost da pronađe vjersko znanje koje im je bilo potrebno u ovom njihovom poduhvatu. On je na ovaj način oslobodio muslimane od velikog i teškog posla.

Imam a’zam Ebu Hanifa rahmetullahi alejh je sastavio fikhsko znanje, klasifikovao ga u grane i ogranke, i uspostavio za njega metode (usule). On je takođe sakupio i znanje i’tikada i imana koje su Resulullah sallallahu alejhi ve sellem i njegovi Ashabi kiram ridvanullahi alejhim edžma’in va’zili (propovijedali). On je to znanje podučavao stotinama hiljada njegovih učenika. Izvjesni njegovi studenti su postali mutehassisi (eksperti, specijalisti) u imanskom znanju (tj. u znanju ilm-i kelama). Jedan od njih, jedan od učenika imama Muhammeda Šejbanija, Ebu Bekir Džurdžani, je postao jako čuven. Njegov učenik, Ebu Nasr-i Ijad, je podučio Ebu Mensura Maturidija nauku kelama (ilm-i kelam). Ebu Mensur je tu nauku kelama zapisao u svoje knjige upravo (tačno) onako kako je ona došla od imama a’zama. On je, suprotstavljajući se krivovjernicima, ojačao vjerovanje (i’tikad) ehli sunneta. On ga je raširio nadaleko i naširoko. On je preselio na ahiret 333./944. godine u Samarkandu. Jedan ćifut je kupio njegov kabur (Ebu Mensur-i Maturidijevo turbe) od jednog rusa i od njega napravio mjesto za igru i zabavu. Kada je to 1996. godine vidjela kompanija Ihlas iz Istanbula i u kakvom se bijednom stanju nalazi njegovo turbe ona ga je otkupila od tog jevreja za 30.000 američkih dolara i restaurirala. Ovaj veliki alim i Ebul-Hasan-i Eš’ari, jedan drugi alim, se nazivaju imamima mezheba vjerovanja ehli sunnetskog mezheba.

Alimi fikha su svrstani u sedam kategorija. Kemal paša zade bin Sulejman efendi rahmetullahi teala alejh je u svojoj knjizi Vakfunnijjat ovako objasnio ovih sedam kategorija:

1. Mutlak mudžtehidi (ili apsolutni mudžtehidi) su alimi koji su konstruisali metode i principe za izvođenje propisa (hukmova) iz četiri osnovna izvora islama (tj.edille-i erbe’a) i izveli propise (ahkam) u skladu sa principima koje su oni osnovali. Među ove alime se ubrajaju četiri čuvena imama mezheba.

2. Mudžtehidi u mezhebu, to jest alimi koji su slijedeći principe vođe (reisa) mezheba izveli propise (ahkam) iz četiri osnovna dokumenta ili delila, to jest edille-i erbe’a. Među ove alime spadaju imam Jusuf i imam Muhammed kao i njima slični rahmetullahi alejhim edžma’in.

3. Mudžtehidi mes’ele, odnosno, alimi koji su osnovali pravila za mes’ele koje reis mezheba nije tretirao a koje su na bazi metoda i principa mezheba. Međutim, oni su u ovom morali slijediti imama mezheba. Među ovim alimima su Tahavi (238./321. godine u Egiptu), Hassaf Ahmed bin Omer (preselio na ahiret 261. u Bagdadu), Abdullah bin Husejn Kerhi (340.), Šems-ul-eimme Halvani (456. u Buhari), Šems-ul-eimme Serahsi (483.), Fahrul islam Ali bin Muhammed Pezdevi (400.-482. u Samarkandu), Kadihan Hasan bin Mensur Fergani (592.) i mnogi drugi rahmetullahi teala alejhim edžma’in.

4. Eshab-i tahridž, to jest alimi koji nisu dokučili deredžu (stepen, nivo) idžtihada. Oni su bili alimi koji su mogli objasniti kratke i nejasne propise (hukmove) koje su izveli mudžtehidi. Jedan od njih je bio Ahmed bin Ali bin Ebu Bekir Razi [Ebu Bekir Ahmed bin Ali Razi je preselio na ahiret 370./980. g.n.e. u Bagdadu]. On je, rahmetullahi teala alejh, napisao komentar na knjigu Kuduri.

5. Erbab-i terdžih, to jest, alimi koji su odabrali jedan od nekoliko rivajeta (tj, pričanja, vijesti, habera, naracija ili mišljenja mudžtehida koja su prenesena). Među njima su bili alimi, kao na primjer, Ebulhasan Kuduri (362.-428. po Hidžri u Bagdadu) i Burhaneddin Ali Merginani, autor knjige Hidaje kojeg su u pokolju Buhare 593./1198. godine Džingizovi vojnici učinili šehidom.

6. Mukallidi (tj. alimi sljedbenici) koji su napisali razne rivajete (habere) o mes’eli u odnosu na njihovu pouzdanost. Oni u svojim knjigama nisu uključili nijedan rivajet koji je odbijen. Ebulberekat Abdullah bin Ahmed Nesefi (710.), autor knjige Kenz-ud-dekaik; Abdullah bin Mahmud Musuli (683.), autor knjige Muhtar; Burhanuššeri’a Mahmud bin Sadruššeri’a Ubejdullah (673.), autor knjige Vikaje; Ibnussa’ati Ahmed bin Ali Bagdadi (694.), autor knjige Medžma’ul-bahrejn su samo neki od ovakvih alima sljedbenika mudžtehida, rahmetullahi teala alejhim edžma’in.

7. Oni alimi, koji su takođe mukallidi, ali koji nisu u stanju da razluče slabe (za’if) od jakih (kuvvetli) habera (rivajeta). [Oni su uračunati među alime fikha zato što mogu shvatiti ono što čitaju i to objasniti drugim mukallidima (tj. običnim muslimanima sljedbenicima) koji to ne razumiju].

PUT EHL-I SUNNETA

Back | Index | Next