PUT EHL-I SUNNETA

Back | Index

 
 

VEHABIZAM I ODGOVOR ALIMA EHLI SUNNETA

Vehabije, koji se takođe zovu i nedždi, iako kažu da su muslimani, su jedna od grupa ljudi koje nemaju veze sa ehli sunnetom.

Ahmed Dževdet paša, državnik u vrijeme 34. osmanlijskog padišaha sultana Abdulhamid hana II [1258./1842.-1336./1918 koji je ukopan u Istanbulu u Turbetu sultana Mahmuda], je napisao opširno o vehabijama u sedmom tomu njegove knjige koja se zove Tarih-i Osmani. Ova knjiga ima dvanaest tomova. Istovremeno je i Ejjub Sabri Paša, kontra-admiral toga vremena rahmetullahi teala alejhim, opširno objasnio vehabizam počevši od 99. stranice trećeg toma njegove knjige Mir’at-ul-haremejn. Ova knjiga ima pet tomova. Knjiga Mir’at-ul-haremejn je napisana na turskom jeziku. Ona se nalazi u biblioteci Sulejmanijje. Članak koji ovdje navodimo je uglavnom uzet iz Pašine knjige. Paša je preveo ovu informaciju iz Ahmed-Zejni-Dahlanove knjige Fitne-tul-vehhabijje (Vehabijska smutnja). Ejjub Sabri Paša je preselio na ahiret 1308./1890. godine.

Vehabizam je osnovao Muhammed bin Abdulvehhab. On je rođen 1111./1699. godine u jednoj kasabici u oblasti Nedžda koja se zove Hurejmile. On je umro 1206./1791. godine. On je putovao kao trgovac u Basru, Bagdad, Iran, Indiju i Damask. On se nalazio u Basri kada je upao u klopku koju mu je postavio Hempher jedan od mnogobrojnih engleskih špijuna. On je poslužio kao instrument u prljavim planovima koje su Englezi skovali da unište islam. On je objavio gluposti koje je engleski špijun pripremio kao vehabizam. Naša knjiga Confessions of A British Spy (Ispovijesti engleskog špijuna) detaljno govori o utemeljenju vehabizma. On je tamo došao u kontakt sa knjigama koje je napisao Ibni Tejmijje iz Harrana [661./1263.-728./1328. koji je umro u Damasku] i pročitao ih. Sadržaj Ibni Tejmijjinih knjiga nije bio u skladu sa učenjima alima ehli sunneta. Pošto je (Abdulvehebov sin) bio jako prepreden čovjek on je postao čuven kao šejh od Nedžda (šejh-i Nedždi). Alimi Mekke-i mukerreme su 1221. godine napisali predivan odgovor na njegovu knjigu Kitab-ut-tevhid koju je on pripremio u saradnji sa engleskim špijunom Hempherom. Ovaj odgovor alima je jakim dokazima opovrgao ovu njegovu knjigu. Zbirka njihovih pobijanja, koja je kasnije izdata u Pakistanu pod naslovom Sejf-ul-džebbar, je 1395./1975. godine reprodukovana u Istanbulu. Abdulvehhabov unuk Abdurrahman je napisao komentar na ovu njegovu knjigu koji je nazvao Kitab-ut-tevhid. Jedan vehabija koji se zvao Muhammed Hamid je dotjerao ovaj komentar i izdao ga je u Egiptu pod naslovom Feth-ul-medžid. (Hazreti Husejn Hilmi Išik rahmetullahi teala alejh je napisao knjigu Savjet muslimanu u kojoj je jakim dokazima pobio sve pokvarene ideje koje se nalaze u ovoj povarenoj vehabijskoj knjizi.) Abdulvehhabove ideje su se raširile među seljacima, stanovnicima Der’ijje. Njihov poglavar Muhammed bin Sa’ud ih je takođe prihvatio. Oni koji su objeručke prihvatili njegove ideje, koje je on nazvao vehabizam, su nazvani vehabije ili nedždi. Pošto se broj pristalica počeo povećavati on je sebe proglasio kadijom a Muhammeda ibn Sa’uda emirom i hakimom. On je uspostavio novi zakon (koji kaže) da ih samo njihovi potomci mogu zamijeniti.

Muhammedov otac je bio salih (dobar) musliman i alim Medine. On je predosjetio da će njegov sin Abdulvehhab započeti jedan novi i izopačeni pokret pa je svakome savjetovao da ne razgovara sa njim. Usprkos svemu, Abdulvehhabov sin je 1150./1737. godine objavio vehabizam. On se jako loše izražavao o idžtihadu alima islama. Naime, on je otišao do te mjere da je počeo nazivati muslimane ehli sunneta vel-džema’at kafirima. On je rekao da oni koji posjete grob Poslanika ili Evlije, ili kažu, “Ja Nebijjallah!” ili “Ja Abdelkadir!” postaju mušrici (politeisti, kafiri).

Vehabije vjeruju da su oni koji kažu da je neko drugi osim Allaha dželle-šanuhu nešto uradio mušrici. Na primjer, po njima postaje kafir onaj ko kaže “lijek mi je pomogao i ublažio bolove”, ili, “Allah dželle-šanuhu mi je uslišao dovu kod groba tog i tog Poslanika ili Evlije”. On je da bi potvrdio ove svoje ideje uzeo kao dokaz ajeti kerim “Ijjake neste’in” iz sure Fatiha, to jest, “Samo Tvoju pomoć tražimo”, i ajeti kerime koji objašnjavaju tevekkul (uzdanje u Allaha dželle-šanuhu). U drugom poglavlju knjige Se’adet-i ebedijje su iscrpno napisana ispravna značenja ovih ajeti kerima koje je dala ulema ehli sunneta kao i pitanja tevhida i tevekkula. Oni koji znaju ispravno značenje tevhida će shvatiti da vehabije, iako oni sebe smatraju muvahhidima, nisu nikakvi muvahhidi (oni koji vjeruju u tevhid, da je Allah dželle-šanuhu jedan).

U knjizi na perzijskom jeziku El-Usul-ul-erbe’a fi-terdid-il-vehhabijje na kraju drugog poglavlja piše, “Vehabije i druge nemezheblije nisu u stanju da shvate medžaz (figurativni govor, simbolični smisao riječi) i isti’are (metaforu). Kad god neko kaže da je on učinio nešto oni ga zovu mušrik i kafir iako se on izražava u medžazi (figurativnom i simboličnom) obliku. Međutim, Allah dželle-šanuhu je u Kur’ani kerimu na mnogim mjestima rekao da je On istinski proizvođać svega a da su ljudi samo medžazi proizvođaći (proizvođaći u figurativnom smislu riječi). Meal (tj. značenje) pedeset sedmog ajeta sure Jusuf i četvrtog ajeta sure Nisa, “Odluka (hukm) je samo Allahova.” To znači da je samo Allah dželle-šanuhu onaj koji odlučuje (hakim). Meal šezdeset četvrtog ajeta sure Nisa kaže, “Oni neće biti vjernici sve dok tebe (tj. Poslanika) ne uzmu kao hakima za svoje nesporazume.” Prvi ajeti kerim nam kaže da je samo Allah dželle-šanuhu istinski hakim. Drugi ajeti kerim nam kaže da se i čovjek može metaforično (u medžazi stilu, to jeste u simboličnom smislu riječi) nazvati hakimom.

Svaki musliman zna da samo Allah dželle-šanuhu daje i oduzima život. Jer, On kaže u mealu (značenju) pedeset šestog ajeta sure Junus, “Samo On daje i uzima život,” i u mealu četrdeset drugog ajeta sure Zumer, “Allah dželle-šanuhu ubija u vrijeme čovjekove smrti.” Allah dželle-šanuhu kaže, simbolično (medžaz), u značenju jedanaestog ajeti kerima sure Sedžde, “Melek, koji je postavljen kao vekil (zastupnik), vas ubija.

Znamo da samo Allah dželle-šanuhu daje bolesniku ozdravljenje (šifa) zato što meal osamdesetog ajeti kerima sure Šu’ara kaže, “Kada se razbolim samo mi On daje ozdravljenje.” Allah dželle-šanuhu citira Isa alejhisselama u mealu četrdeset devetog ajeta sure Imran koji kaže, “Ja ću izliječiti slijepa od rođenja, i gubava (baras), i oživljavaću mrtve sa Allahovom dželle-šanuhu dozvolom.” [Baras je bolest kože (albinizam ili vitiligo, potpuno ili djelomično nestajanje pigmenta u koži) i nastajanje velikih bijelih mrlja na koži]. Samo Allah dželle-šanuhu istinski daje čovjeku dijete. U mealu osamnaestog ajeta sure Merjem Džebrail alejhisselam kaže u medžazi obliku, “Daću ti čistog sina.

Allah dželle-šanuhu je čovjekov istinski sahib (gospodar, vlasnik, čuvar). Meali šerif (časno značenje) dvije stotine pedeset sedmog ajeta sure Bekara to otvoreno kaže, “Allah dželle-šanuhu je velija (čuvar, zaštitnik) onih koji vjeruju.” Govoreći u mealu šestog ajeta sure Maide, “Allah dželle-šanuhu i Njegov Resul su vaše velije,” i šestog ajeta sure Ahzab, “Poslanik štiti mu’mine više nego što oni sebe mogu zaštititi”, Allah dželle-šanuhu nam kaže da takođe i rob (tj. čovjek) može simbolično i figurativno (u medžazi smislu) govoreći biti velija. Slično ovom, istinski pomočnik je samo Allah dželle-šanuhu. Kada Allah dželle-šanuhu kaže u mealu trećeg ajeta sure Maide, “Pomozite jedni drugima u dobroti i u takvi!”, On naziva i čovjeka u simboličnom i figurativnom (medžaz) obliku mu’in-om (pomočnikom). Vehabije nazivaju muslimane koji nazovu nekog drugog robom nekoga drugog, osim Allaha dželle-šanuhu, mušricima (kafirima), kao na primjer, Abdunnebi, Abdurresul. Međutim, u značenju trideset drugog ajeta sure Nur Allah dželle-šanuhu kaže, “Ženite vaše salih robove i udajite neudate žene i džarije (robinje)!” Samo je Allah dželle-šanuhu stvarni i istinski Gospodar (Rabb) ljudi. Međutim, dozvoljeno je reći, u simboličnom smislu riječi i figurativno govoreći (odnosno u medžazi smislu te riječi), da su i drugi rabb (gospodar). Meal četrdeset drugog ajeti kerima sure Jusuf kaže, “Spomeni me u prisustvu svoga rabba.

Istigase znači tražiti pomoć ili zaštitu od bilo koga drugog osim Allaha dželle-šanuhu. Vehabije nazivaju istigase širkom (mnogoboštvom) i jako joj se protive. Nema sumnje da stvarna, istinska istigasa (pomoć i zaštita) dolazi samo od Allaha dželle-šanuhu. To svaki musliman zna. Međutim, dozvoljeno nam’ je i reći, u metaforičnom smislu riječi, da možemo i od nekoga drugog zatražiti pomoć i zaštitu (odnosno i nekog drugog učiniti istigase) zato što meal petnaestog ajeta sure Kasas kaže, “Pripadnici njegovog plemena su mu učinili istigase (to jest, zatražili su od njega pomoć) protiv neprijatelja.” Hadisi šerif kaže, “Oni će na Mašheru tražiti pomoć (činiti istigase) od Adema (alejhisselam).” Hadisi šerif koji se nalazi u knjizi Hisn-ul-hasin kaže, “Onaj kome je potrebna pomoć treba da kaže, ‘O Allahovi robovi pomozite mi!’” Ovaj hadisi šerif nam naređuje da tražimo pomoć od onih koji nisu blizu.” Ovdje se završava prijevod citata iz knjige El-Usul-ul-erbe’a fi-terdid-il-vehhabijje. Ova knjiga je napisana na perzijskom jeziku. Ovo je prijevod sa kraja drugog dijela knjige koja je 1346./1928. godine izdata u Indiji. Ona je 1395./1975. godine fotografski reprodukovana u Istanbulu. Nju je napisao Muhammed Hasan Džan sahib, jedan od unuka hazreti Imama Rabbanija rahmetullahi teala alejhima. Autor Džan sahib [Hasan Džan je 1349./1931. godine preselio na ahiret.] je takođe i u njegovoj drugoj knjizi, koju je napisao na arapskom jeziku i nazvao Tarikat-un-nedžat, odgovorio i opovrgao i vehabije i sve druge nemezheblije. Ova knjiga je izdata u Indiji 1350. (sa prijevodom na urdu jezik). Ona je u Istanbulu fotografski reprodukovana 1396./1976. godine .

[Svaka riječ ima svoje pravo značenje. To značenje je pravo značenje te riječi i ono je razlikuje od drugih riječi. Kada se ta riječ ne upotrijebi u svom pravom značenju, već u bilo kom drugom značenju koje se na nju odnosi, riječ će biti medžaz. Kada se neka riječ, koja je specifična za Allaha dželle-šanuhu, upotrijebi u medžaz obliku (tj. u figurativnom ili simboličnom obliku) za ljudska bića vehabije misle da je ta riječ upotrijebljena u njenom pravom značenju. Oni nazivaju onoga ko tu riječ upotrijebi tako mušrikom i kafirom. Oni trebaju znati da su te riječi upotrijebljene i u ajeti kerimima i u hadisi šerifima za ljudska bića u njihovom figurativnom (medžaz) značenju.]

Tražiti od Resulullaha alejhisselam i Evlija šefa’at (zauzimanje, zastupanje, posredovanje) ne znači zaboraviti Allahu dželle-šanuhu i (okrenuti Mu leđa i) zaboraviti da je On stvaralac. To je isto kao što je očekivanje kiše od Allaha dželle-šanuhu vasitom (preko, posredstvom) oblaka; isto kao što je očekivanje ozdravljenje (šifa) od Allaha dželle-šanuhu uzimanjem lijeka; isto kao što je očekivanje da nam Allaha dželle-šanuhu dadne pobjedu vasitom (tj. putem, posredništvom, preko) upotrebe topova, bombi, raketa i aviona. To su sve samo sebebi (sredstva, posrednici) (preko kojih Allah dželle-šanuhu daje i stvara). Allah dželle-šanuhu sve stvara preko (tj. putem) posrednika. Prionuti za posrednike, i za njih se čvrsto uhvatiti, i držati se za njih, nije širk. Poslanici alejhimusselam su se uvijek čvrsto držali za posrednike i za sredstva. Kada idemo na česmu da se napijemo vode koju je Allah dželle-šanuhu stvorio, i u pekaru da kupimo hljeb koju je opet On stvorio, i dok pravimo oružje i vježbamo i treniramo naše trupe da nam Allah dželle-šanuhu dadne pobjedu, mi isto tako -- da bi nam Allah dželle-šanuhu uslišao našu dovu -- želimo da povežemo naše srce sa dušama Poslanika i Evlija. Upotrijebiti radio i čuti zvuk koji je Allah dželle-šanuhu stvorio preko elektromagnetskih talasa ne znači zaboraviti na Allaha dželle-šanuhu, i utjecati se kutiji, jer je On taj koji je tom aparatu u radio kutiji dao tu specifičnost i moć. Allah dželle-šanuhu je u svemu sakrio Svoju svemoć (kudret). Mušrik obožava idole. On ne misli na Allaha dželle-šanuhu. Međutim, musliman, kada upotrebljava i koristi posrednike i sredstva (sebebe i vasite) koja daju efekat i specifičnost posrednicima i stvorenjima, misli na Allaha dželle-šanuhu. Musliman sve očekuje od Allaha dželle-šanuhu. On očekuje sve što god želi i poželi od Allaha dželle-šanuhu. On zna da sve što dobije dolazi od Allaha dželle-šanuhu. Značenje gore spomenutog ajeti kerima pokazuje da je to tačno. To znači, kada mu’min uči na svakom namazu sure Fatiha, on kaže, “Ja Rabbi! Ja prianjam za materijalne i naučne posrednike da dobijem moje dunjalučke želje i potrebe, i molim Tvoje voljene robove da mi pomognu. I dok ja to tako činim, ja uvijek vjerujem da si samo Ti davalac i stvaralac svih želja (tj. svega). Ja samo od Tebe očekujem!Mu’mini koji tako svaki dan govore se ne mogu nazivati mušricima. Traženje pomoći od duša Poslanika i Evlija znači čvrsto prionuti za te posrednike koje je Allah dželle-šanuhu stvorio. Ovaj ajet sure Fatiha nam jasno kaže da oni koji tako rade nisu mušrici već čisti (halis) mu’mini. I vehabije se grže materijalnih i naučnih posrednika. Oni zadovoljavaju svoje strasti i upotrebljavaju sva moguća sredstva i posrednike (vesile). Međutim, kada se duše Poslanika i Evlija upotrijebe kao sredstvo (vesila) oni to nazivaju širkom.

Pošto su Abdulvehhabove riječi odgovarale željama nefsa vjerski neuki ljudi su mu lako povjerovali. Oni nazivaju alime ehli sunneta i muslimane pravoga puta kafirima. Emiri (vođe) su osnovali vehabizam jer je on bio u skladu sa njihovim željama (i prohtjevima) da povećaju svoju moć i prošire svoje zemlje i teritorije. Oni su prisilili arapska plemena da postanu vehabije. One koji im nisu vjerovali su ubijali. Seljaci su iz straha da ne budu ubijeni slušali emira Der’ijje Muhammeda ibni Sauda. Kada su oni postajali emirovi vojnici oni su mogli zadovoljavati svoje želje i napadati na imovinu i živote i čednosti onih koji nisu bili vehabije.

Muhammed-ibn-Abdulvehhabov brat, šejh Sulejman, je bio bio alim ehli sunneta. Ovaj mubarek čovjek je u svojoj knjizi Sava’ik-ul-ilahijje firred-i alel-vehhabijje opovrgao vehabizam i spriječio širenje njegovih krivovjernih principa. Ova cijenjena knjiga je izdata 1306. godine. Ona je takođe 1395./1975. godine ponovo ofsetom reprodukovana u Istanbulu. Kada su Muhammedovi učitelji (hodže) vidjeli da je on otvorio jedan zao i naopak put i oni su takođe opovrgli njegove pokvarene knjige. Oni su oglasili da je on skrenuo sa Pravoga puta. Oni su dokazali da vehabije daju pogrešna značenja ajeti kerimima i hadisi šerifima. Međutim, ovo sve je samo povećalo ozlojeđenost i neprijateljstvo seljaka protiv vjernika (ehli imana).

Vehabizam se nije raširio znanjem i naukom. Njega su raširile neznalice nasiljem, engleskim novcima, oružjem i krvoprolićem. Jedan od onih koji su ovako natopili svoje ruke krvlju je bio i emir Der’ijje, zalim kamena srca, Muhammed bin Saud. Ovaj čovjek je pripadao plemenu Beni Hanifa. On je bio potomak onih idiota koji su vjerovali da je Musejlemat-ul-kezzab poslanik. On je umro 1178./1765. godine. Njega je naslijedio njegov sin Abdul’aziz kojeg su 1217. godine ubile ši’ije. Njega je naslijedio njegov sin Saud koji je umro 1231. godine. Sauda je naslijedio Abdullah. On je 1240. godine pogubljen u Istanbulu. Njega je naslijedio Terki bin Abdullah, Abdul’azizov unuk. Njega je 1254. godine naslijedio njegov sin Fajsal, kojeg je 1282. godine naslijedio njegov sin Abdullah. Njegov mlađi brat Abdurrahman se nastanio u Kuvajtu sa svojim sinom Abdul’azizom. Abdul’aziz je 1319./1901. godine preselio u Rijad i tamo postao emir. On je 1918. godine u dogovoru sa Englezima napao na Mekku. On je 1351./1932. godine osnovao saudiarabijsku državu. Mi smo 1991. godine pročitali u novinama da je Fahd, Saudi emir, poslao četiri milijarde (bilijuna) američkih dolara kao pomoć ruskim kafirima koji ratuju u Afganistanu protiv mudžahida ehli sunneta.

Vehabije tvrde da samo oni iskreno vjeruju u Allahovo dželle-šanuhu jedinstvo, da su samo oni izbjegli kufr, i da oni pokušavaju da spasu sve muslimane koji su šest stotina godina bili u višeboštvu (širku). Oni da bi dokazali da su u pravu, i da su svi muslimani bili šest stotina godina u širku i kufru, iznose peti ajeti kerim sure Ahkaf i stotinu i šesti ajeti kerim sure Junus kao dokumente. Međutim, svi tefsiri jednoglasno pišu da su ova dva ajeti kerima poslata za idolopoklonike (mušrike). Značenje (meal) prvog ajeti kerima kaže, “Niko nije krivovjerniji od onog koji se okrenuo od Allaha dželle-šanuhu i čini dovu (tj moli se) predmetima (stvarima), koje neće nikada čuti, do kijameta.” Meal drugog ajeti kerima glasi, “Reci mekkanskim mušricima! Meni je naređeno da se samo Allahu dželle-šanuhu molim (činim dovu) i da se ne molim (ne činim dovu) predmetima (stvarima) koji nisu ni korisni ni štetni! Vi ćete nanijeti sebi zulm i štetu (gubitak) ako se budete molili (činili dovu) ikome osim Allaha dželle-šanuhu!

Knjiga Kešf-uš-šubuhat [koju je napisao Muhammed bin Abdulvehhab] obrađuje treći ajet sure Zumer. Meal ovog ajeta je, “Oni, koji uzmu nešto drugo osim Allaha dželle-šanuhu kao veliju (zaštitnika) kažu: ‘Mi ih obožavamo samo zato da bi nas što više približili Allahu dželle-šanuhu, oni će za nas učiniti šefa’at (posredovati)’Ovaj ajeti kerim citira riječi mušrika koji obožavaju idole (kipove). Knjiga poistovjećuje pravovjerne (mu’mine), koji traže šefa’at, sa ovim mušricima i namjerno kaže, “Ni mušrici nisu vjerovali da njihovi idoli (kipovi) mogu stvarati. I oni su vjerovali da je samo Allah dželle-šanuhu stvaralac.” Interpretirajući ovaj ajeti kerim knjiga Ruh-ul-bejan kaže, “Ljudska stvorenja imaju sposobnost da priznaju Stvaraoca koji je stvorio i njih i sve drugo. Svako ljudsko biće osjeća želju da obožava (ibadeti) svog Stvaraoca i da Mu se približi. Međutim, ova želja i sposobnost su bezvrijedni jer nefs, šejtan, ili loše društvo, mogu prevariti čovjeka [i kao rezultat toga, ova urođena želja će biti uništena,] pa će čovjek postati [ili nevjernik u Stvaraoca i kijametski dan, kao što su komunisti i masoni,] ili mušrik. Mušrik se ne može približiti Allahu dželle-šanuhu i ne može Ga spoznati. Ono što je dragocjeno je ma’rifet. Ma’rifet je znanje koje nastaje i slijedi nakon što smo eliminisali širk i prionuli za tevhid. Vjerovanje i slijeđenje Poslanika i njihovih kitaba je znak ma’rifeta. To je jedini način da se približi Allahu dželle-šanuhu. Šejtan je imao sposobnost (mogao je) da padne na sedždu. Ali, on je, slijedeći svoj nefs, odbio da to učini. Grčki filozofi su postali kafiri zato što su se htjeli približiti sa svojim razumom i nefsom Allahu dželle-šanuhu a ne slijedeći Poslanike. Mu’mini slijede islam da bi se približili Allahu dželle-šanuhu. Njihova srca se na taj način pune nurom. Njihovim dušama se manifestuje Allahov dželle-šanuhu sifat Džemal (Ljepota). Mušrici ne slijede Poslanika i islam da bi se približili Allahu dželle-šanuhu već svoje nefsove i svoje manjkave i defektne mozgove i bidate (bid’ate). Njihova srca postaju crna. Njihove duše postaju mračne. Allah dželle-šanuhu kaže na kraju ovog ajeti kerima da oni lažu kada kažu da će za njih kipovi učiniti šefa’at.” Kako vidimo, jako je nepravedno uzimati meale dvadeset petog ajeti kerima sure Lokman, koji glasi, “Ako upitaš kafire ko je stvorio zemlju i nebesa oni će ti svakako reći da ih je Allah dželle-šanuhu stvorio”, i osamdeset sedmog ajeta sure Zuhruf koji glasi, “Ako upitaš one koji obožavaju nešto drugo osim Allaha dželle-šanuhu ko je ovo stvorio oni će ti sigurno reći da je to sve Allah dželle-šanuhu stvorio”, kao dokaze, i reći, “I mušrici su takođe znali da je samo Allah dželle-šanuhu Stvaralac. Oni su obožavali idole (kipove) da oni za njih na kijametu učine šefa’at. Oni su zato postali mušrici i kafiri.

Mu’mini ne obožavaju Poslanike i Evlije i ne kažu da su oni Allahov dželle-šanuhu šerik (drug, ortak, zajedničar). Mi vjerujemo da su Poslanici i Evlije (Allahova dželle-šanuhu) stvorenja i ljudska bića i da oni nisu vrijedni ibadeta. Mi vjerujemo da su oni Allahovi dželle-šanuhu dragi robovi i da će se On, radi bereketa (berićeta, blagoslova) onih koje On voli, sažaliti Svojim robovima. Allah dželle-šanuhu sam stvara svaku korist (faidu) i gubitak. Samo On ima pravo (hak) na ibadet, da Ga ibadetimo. Mi kažemo da je On, radi onih koje On voli, merhametli (sažaljiv) prema Svojim robovima. Mušrici s druge strane -- pošto oni nisu slijeđenjem Poslanika ojačali (tj. razvili) ovaj svoj prirodni ma’rifet -- iako kažu da njihovi idoli ne mogu ništa stvoriti vjeruju da su njihovi idoli, zahvaljujući svom ma’rifetu koji je prirodan njihovom stvaranju, vrijedni obožavanja i obožavaju ih. Oni su postali mušrici zato što su rekli da idoli imaju pravo na obožavanje (ibadet) i da su oni vrijedni obožavanja. Oni nisu postali mušrici zato što su rekli, “hoćemo da nam oni budu posrednici (čine šefa’at)”. [Očekivati posredstvo (šefa’at) od idola je pokvareno vjerovanje. Tako nije dozvoljeno vjerovati. Ali, tako vjerovanje nije širk. Obožavanje idola je širk.] Kako vidimo, poistovjećivanje pripadnika ehli sunneta sa kafirima i idolopoklonicima, je potpuno pogrešno. Ovi svi ajeti kerimi su poslati za idolopoklonike, kafire i mušrike. Knjiga Kešf-uš-šubuhat pogrešno objašnjava ajeti kerime, daje im pogrešna značenja, i kaže da su muslimani ehli sunneta mušrici i da ih treba ubiti i da od njih treba oduzeti njihovu imovinu.

U knjizi El-fedžr-us-sadik firredd-i ala munkiri-t-tevessuli-velkeramati-vel-havarik je protumačen osamdeset sedmi ajeti kerim sure Zuhruf. Tefsir u ovoj knjizi nam služi kao dokaz da je ovaj ajeti kerim pogrešno protumačen. Ovu knjigu je napisao jedan alim iz Iraka koji se zove Džemil Sidki Zehavi rahmetullahi alejh. Knjiga je izdata 1323./1905. godine u Egiptu. Ona je ponovo u Istanbulu 1396./1976. godine ofsetom reprodukovana. Džemil Sidki je bio na Univerzitetu u Istanbulu profesor Ilm-i kelama. On je preselio na ahiret 1355./1936. Njegova slika je objavljena u knjizi Mundžid (1956. izdanje). On ovako piše:

Dva hadisi šerifa koje nam prenosi hazreti Abdullah ibni Omer, radijallahu teala anhuma, kažu, “Oni su napustili pravi put. Oni pripisuju mu’minima [značenja] ajeti kerima koji su poslani za kafire.”, i, “Ono čega se ja najviše plašim da će se desiti mojim sljedbenicima je to da će oni početi tumačiti Kur’ani kerim po svom ličnom mišljenju i lažnim prevodima.” Ova dva hadisi šerifa nam najavljuju da će se pojaviti nemezheblije koje će protiv mu’mina upotrebljavati pogrešna tumačenja ajeti kerima koji su poslani za kafire.

Jedan od velikih alima Medine, šejh Muhammed bin Sulejman Medeni rahime-hullahu teala, je takođe shvatio da Muhammed bin Abdulvehhab ima izopačene ideje koje će kasnije biti (postati) štetne. On ga je savjetovao da ih ostavi. On je bio alim fikha u šafijiskom (šafi’iskom) mezhebu. On je napisao puno knjiga. Njegovo objašnjenje knjige Tuhfet-ul-muhtać, koju je Ibni Hadžer-i Mekki rahime-hullahu teala napisao kao komentar na knjigu Minhadž, je jako čuveno. On ovako piše u njegovoj knjizi El-fetva koja ima dva dijela, “O Abdulvehhabov sine! Ne kleveći muslimane. Ja te savjetujem radi Allahovog dželle-šanuhu zadovoljstva. Onom, ko kaže da neko drugi osim Allaha dželle-šanuhu stvara djela treba svakako reći istinu! Ali, mi ne smijemo nazivati kafirima one koji su se čvrsto uhvatili za sebebe (tj. uzroke, razloge, posrednike, povode, sredstva, načine) i koji vjeruju da je Allah dželle-šanuhu stvorio i te sebebe i njihovu moć (efekat, te’sir). I ti si, takođe, musliman. Ispravnije je nazvati jednog muslimana krivovjernikom, nego, sve muslimane krivovjernicima. Onaj ko napusti zajednicu će najvjerovatnije zalutati. Značenje (meal) stotinu petnaestog ajeta sure Nisa kaže. ‘Onoga ko se suprotstavi Poslaniku, a poznat mu je Pravi put, i koji skrene sa puta vjerovanja i ibadeta vjernika, oživjećemo na ahiretu u kufru i irtidadu (otpadništvu), i bacićemo ga u džehennem.’” Ovaj ajeti kerim potvrđuje da su moje riječi istinite i tačne. Iako vehabije imaju puno pogrešnih vjerovanja, ona se uglavnom sva temelje na sljedeća tri principa.

1-Vehabije kažu da su djela i ibadeti sastavni dijelovi imana. Oni kažu, “Onaj ko ne radi farz iako vjeruje da je to farz postaje kafir. Na primjer, (oni kažu da) onaj ko ne klanja zato što je lijen iako vjeruje da je namaz farz, ili, onaj ko ne daje zekat zato što je škrt iako vjeruje da je zekat farz, postaje kafir. On se mora ubiti i njegova imovina oduzeti i podijliti među vehabijama.

Ebul Feth Muhammed bin Abdulkerim Šihristani rahmetullahi teala alejh [rođen 479./1086. u Horasanu, preselio na ahiret 632./1234. u Bagdadu], alim fikha i kelama, ovako piše u njegovoj knjizi Milel ve nihal, “Alimi ehli sunneta su jednoglasno rekli da ibadet nije sastavni dio imana. Onaj ko vjeruje da je nešto farz, ali iz ljenosti ne izvršava taj farz, ne postaje kafir. Ali, ova jednoglasnost ne postoji u pogledu onih koji ne obavljaju namaz (salat). U hanbeli mezhebu onaj ko iz ljenosti ne klanja (namaz) postaje kafir.” [Turska verzija knjige Milel ve nihal, 63. stranica, kairsko izdanje 1070. godine po Hidžri.] [Senaullah pani-puti rahmetullahi alejh ovako piše u na početku njegove knjige Ma-la-budde, “Musliman koji učini veliki grijeh ne postaje kafir. Ako on ode u džehennem on će iz njega kad-tad izaći i otići u džennet. On će vječno ostati u džennetu.” Ova knjiga je na napisana na perzijskom jeziku. Ona je izdata 1376./1956. u Delhiju. Izdavačka kuća Hakikat kitabevi iz Istanbula ju je 1410./1990. reprodukovala. U hanbeli mezhebu je rečeno da samo onaj ko ne klanja postaje kafir. (U hanbeli mezhebu) nije rečeno da postaju kafir oni koji ne rade druge vrste ibadeta. Dakle, vehabije u ovom pogledu nije ispravno smatrati hanbelijama. Kao je već prethodno objašnjeno, oni koji ne pripadaju ehli sunnetu ne mogu biti hanbelije. Oni koji ne pripadaju nijednom od četiri mezheba nisu ehli sunnet.

2-Vehabije kažu, “Onaj ko traži od duša (ruhova) Poslanika alejhimusselam i Evlija šefa’at i ko posjećuje njihova turbeta i ko ih uzima kao posrednike (vesile) kada moli Allaha dželle-šanuhu (tj. kada Allahu dželle-šanuhu čini dovu) postaje kafir. Oni takođe vjeruju i da mrtvac (mejjit) ne osjeća ništa.

Kada bi se postajalo kafirom zato što se na grobu razgovara sa mrtvacem naš Poslanik sallallahu alejhi ve sellem i veliki alimi i Evlije ne bi tako činili dovu. Naš Poslanik je posjećivao (zijaretio) groblje Baki u Medini i uhudske šehide. U stvari, ovo je takođe napisano i na 485. stranici vehabijske knjige Feth-ul-medžid. U toj vehabijskoj knjizi (Feth-ul-medžid) piše da je on nazivao selam onima u grobu i da je razgovarao sa njima.

>

Naš Pejgamber je ovako učio dovu, “Allahumme inni es-eluke bi-hakkissailine alejke.” Što znači, “Ja Rabbi (O moj Gospodaru)! Ja od Tebe tražim radi onih kojima si dao kada su oni od Tebe tražili!” On nam’ je preporučio da tako tražimo od Allaha dželle-šanuhu. Kada je on svojim mubarek rukama ukopavao hazreti Alijevu majku Fatimu, radijallahu anhuma, on je ovako proučio na mezaru, “Igfir li-ummi Fatimate binti Esad ve vessi’ alejha medhaleha bi-hakki nebijjike vel enbijaillezine min kabli inneke erhamurrahimin.” Što znači, “Ja Rabbi! Oprosti mojoj majci Fatimi binti Esad njene grijehe! Proširi joj mjesto gdje se nalazi! Molim te, o Ti koji si erhamurrahimin (milostiviji od svih milostivih), uslišaj ovu moju dovu radi hakka [ljubavi] Tvoga Pejgambera i svih drugih Pejgambera koji su prije mene došli!” Hadisi šerif koji nam prenosi Osman bin Hunejf radijallahu anh, jedan od najvećih Ensarija, nam govori kako je Pejgamber naredio slijepcu koji je od njega tražio dovu za svoje izliječenje. On mu je rekao da uzme abdest i da klanja dva rek’ata namaza i da prouči sljedeću dovu, “Allahumme inni es’eluke ve etevedždžehu ilejke bi-Nebijjike Muhammedin nebijjirrahme, ja Muhammed inni etevedždžehu bike ila Rabbi fi hadžeti hazihi li-takdije-li Allahumme šeffi’hu fijje.” U ovoj dovi je naređeno slijepcu, da bi mu dova bila uslišana (kabul), da uzme Muhammeda alejhisselam kao posrednika (vesilu). Ashabi kiram su često učili ovu dovu. Ova dova se citira u drugom tomu knjige Eši’at-ul leme’at kao i u knjizi Hisn-ul hasin sa svim senedima (dokazima) i znacima upućivanja (referencama). Ona je objašnjena kao, “Ja Ti se okrećem i uzimam Tvog Pejgambera kao posrednika (vesile).”

Ove dove nam jasno i glasno pokazuju da je dozvoljeno činiti dovu radi ljubavi (hatra) i poštovanja (hurmeta) onih koje Allah dželle-šanuhu voli.

Šejh Ali Mahfuz je preselio na ahiret 1361./1942. godine. On je bio jedan od velikih alima na Univerzitetu Džami’ul-azhar u Egiptu. On u njegovoj knjizi El-ibda’, koja je 1375./1956. godine izdata u Kairu, puno hvali Ibni Tejmijju i Abduha. Međutim, on u toj istoj knjizi ovako piše na 213. stranici, “Nije ispravno reći da Evlije kiram rahime-humullahu teala nakon svoje smrti utjiču na, ili, određuju (tj. čine tesarruf) dunjalučke poslove, kao što su ozdravljenje bolesnika, spašavanje onih koji se utapaju u vodi, pomaganje onim koji se bore protiv neprijatelja i pronalaženje nečeg izgubljenog. Nije ispravno reći da je Allah dželle-šanuhu njima ostavio ove zadatke, zato što je njihov stepen (merteba) visok, ili, da oni mogu šta hoće raditi, ili da oni, koji ih slijede u stopu, ne mogu pogriješiti. Allah dželle-šanuhu odabire izvjesne Svoje evlije i daje im počast (ikram). On onda daje, preko njihovih kerameta, bez obzira bili oni živi ili mrtvi, da bolesnik ozdravi, da se onaj ko se davi (utapa) u vodi spasi, daje pomoć onima koji se bore protiv neprijatelja, i daje da se nađe izgubljena stvar. Ovo je logično. I Kur’ani kerim nam takođe otkriva ove činjenice.” Abdullah Desuki i Jusuf Dedžvi, profesori na Džami’ul-azharu, su na kraju knjige Ibda napisali pohvalu ove knjige.

Abdulgani Nablusi rahime-hullahu teala ovako piše na stotinu osamdeset drugoj stranici njegove knjige Hadika (Hadikat-un-nedijje), koja je izdata 1290. godine u Istanbulu, “Hadisi kudsi koji nam Buharija prenosi od Abu Hurejre kaže: Allah dželle-šanuhu kaže, ‘Moj rob mi se ne može ni sa čim više približiti kao sa farzom. Ako Moj rob obavlja nafilu ibadet Ja ga puno volim. Ja ga toliko volim da on sa Mnom čuje, sa Mnom vidi, sa Mnom sve drži, sa Mnom hoda. Ja mu dadnem šta god on od Mene zatraži. Ako se on u Mene pouzda Ja ga zaštitim.’” Nafila ibadet koji se ovdje spominje se odnosi na sunnete i druge nafile onih koji redovno obavljaju sve farzove. [Ovo je vrlo jasno napisano u knjizi Merakil-felah i u njenoj anotaciji koju je napisao Tahtavi. Molimo čitaoca da pogleda stranicu pod brojem 428.] Ovaj hadisi šerif nam kaže da ćemo zaraditi Allahovu dželle-šanuhu ljubav i da će nam’ naše dove biti uslišane (kabul) ako -- nakon što smo (redovno) obavljali sve farzove (i nakon što smo naklanjali sve izostavljene namaze i nadoknadili sve druge izostavljene i neizvršene farzove i nemamo nikakvih dugova od izostavljenih i propuštenih farzova) -- još dodatno obavljamo i nafilu ibadet.” Kada ovakvi -- Allahu dželle-šanuhu dragi robovi -- za nekog učine dovu, bez obzira bili oni živi ili mrtvi, želja (murad) onih za koje su oni učinili dovu se ispuni. Ovakvi ljudi čuju čak i kada su mrtvi. Oni ne vraćaju praznih ruku one koji traže kao što ih nisu vraćali praznih ruku ni kada su bili živi. Iz ovog razloga hadisi šerif kaže, “Kada imate problema u svojim poslovima tražite pomoć od onih koji su u grobu!” Značenje ovog hadisi šerifa je jasno i njega nije ga dozvoljeno drukčije tumačiti (te’viliti). Alusijevo objašnjenje nije ispravano.

Na dvije stotine devedesetoj stranici knjige Hadikat-un-nedijje ovako piše, “Mu’mini su mu’mini (vjernici) i kad spavaju i kad su mrtvi. Pejgamberi su Pejgamberi i kad spavaju i kad su mrtvi. Jer, duša (ruh) je ta koja je mu’min ili Pejgamber. Kada čovjek umre njegova duša se ne mijenja. Ovo isto je napisano i u knjizi Umdet-ul akaid koju je napisao imam Abdullah Nesefi. [Ova knjiga je izdata 1259./1843. u Londonu.] Isto tako su i Evlije i dalje Evlije i kad spavaju i kad su mrtvi. Ko ovo ne vjeruje je vjerski neuk i tvrdoglav. Ja sam takođe i u jednoj drugoj knjizi pokazao da Evlije posjeduju keramete i nakon njihove smrti.” Alim hanefi mezheba Ahmed bin sejjid Muhammed Mekki Hamevi i alimi šafi’i mezheba Ahmed bin Ahmed Šudža’i i Muhammed Ševberi Misri su napisali knjižice u kojima su potvrdili jakim dokazima da Evlije imaju i nakon njihove smrti keramete i da se njihovi kerameti nastavljaju i nakon njihove smrti i da je dozvoljeno na njihovim grobovima činiti tevessul i istigasu [vidi malo kasnije]. Ove tri knjižice su izdate 1319./1901. u Kairu zajedno sa Ahmed Zejni Dahlanovom rahime-hullahu teala knjigom Ed-durer-us-senijje fi reddi alel-vehhabijje. U Istanbulu je 1396./1976. godine ofsetom napravljena njihova fotografska reprodukcija.

Muhammed Hadimi ef. rahime-hullahu teala iz Konje, koji je 1176./1762. preselio na ahiret, je ovako napisao na dvije stotine šezdesetoj stranici njegove knjige Berika, “Kerameti Evlija su istina (hak). Evlija je musliman koji je arif-i billah. To znači da on poznaje Allaha dželle-šanuhu i Njegove atribute što je moguće više. On puno ibadeti i radi ta’ate (tj. djela koja Allah dželle-šanuhu voli). On jako pažljivo izbjegava grijehe i šehvete (požude, strasti) nefsa. Neobične i izvanredne pojave koje Allah dželle-šanuhu stvara izvan Svog običaja (adeta) i naučnih zakona se zovu harik-ul’ade. Postoji osam vrsta harik-ul’adeta. One su: Mu’džiza, keramet, i’anet, sihr, ibtila, isabet-i ajn ili nazar (urokljive oči), i irhas. Keramet je harik-ul’ade koji se dešava preko mu’mina, muttekije (veoma pobožne osobe koja se čuva svakog grijeha), koji je arif-i billah. Ovakva osoba je Evlija a ne Poslanik. Alim šafi’i mezheba Ebu Ishak Ibrahim Isferani je poricao izvjesne keramete. Svi sljedbenici grupe mu’tezile poriču keramete. Oni kažu da se keramet može pomiješati sa mu’džizom tako da se vjerovanje u Pejgambere može otežati. Međutim, Evlija koji ima keramet ne tvrdi da je Pejgamber. On ne žudi za kerametom. Od Allaha dželle-šanuhu je dozvoljeno moliti i tražiti upotrebljavajući Pejgambere i Evlije kao posrednike (tj. vasitu). Od Allaha dželle-šanuhu je dozvoljeno tražiti kroz Pejgambere i Evlije čak i nakon njihove smrti. Jer, njihove mu’džize i kerameti ne prestaju sa njihovim prelaskom na ahiret. Ovaka dova se zove tevessul i istigasa. I Remli je isto tako rekao. Imam-ul-haremejn je rekao, ‘Samo ši’ije poriču nastavak kerameta nakon smrti.’ Ali Edžhuri glasoviti alim maliki mezheba iz Egipta je rekao, ‘Na ovom svijetu je Evlija kao neisukana sablja (tj. kao neizvučena sablja, kao sablja u koricama). Poslije njegove smrti njegov uticaj (tesarruf) i efekat (te’sir) postaju jači kao kada isučemo sablju iz korica.’ Ove riječi je takođe citirao i Ebu Ali Sendži u njegovoj knjizi Nur-ul-hidaje. Kitab (tj. Kur’ani kerim), Sunnet (tj. hadisi šerif) i idžma’ ummeta potvrđuju da je keramet istina (hak). Mnoge važne i dragocjene knjige nam govore o kerametima stotina i stotina hiljada Evlija.” Ovdje se završava prijevod iz knjige Berika.

Na stotinu šestoj stranici knjige Mir’at-i Medine piše, “Sahih hadis koji nam prenose alimi hadisa Ibni Huzejme, Dar-i Kutni, i Taberani a koji nam dolazi preko Abdullaha bin Omera, kaže, “Postalo mi je vadžib učiniti šefa’at onima koji su posjetili moj grob.” Ovaj hadis takođe citira i imam Munavi u njegovoj knjizi Kunuz-ud-dekaik. Pored ovoga hadisa on takođe citira i sljedeći hadisi šerif koji nam dolazi preko Ibni Hibbana, “Kada nakon moje smrti posjetite moj mezar to je isto kao da ste me posjetili dok sam bio živ,” kao i hadisi šerif od Tebranija (koji glasi), “Ja ću posredovati (biti šefa’atdžija) onima koji posjete moj mezar.” Sljedeća dva hadisi šerifa su poznata svakom muslimanu. Imam Bezzar citira prvi hadisi šerif koji nam prenosi Abdullah ibni Omer (koji kaže), “Moj šefa’at je halal onima koji posjete moj grob.” Drugi je napisan u Muslim-i šerifu a prenosi ga Abdullah ibni Omer. On kaže, “Postalo mi je obavezno (hakk) da budem šefa’atdžija onima koji dođu u Medinu munevveru da posjete moj grob (kabur).Ovaj hadisi šerif je merfu’. (Merfu’ je vrsta hadisi šerifa, tj. hadisi mevsul, tj. hadisi šerif koji je Ashab radijallahu teala anhum edžma’in prenijeo rekavši, “Čuo sam da je Resulullah rekao.”)

Ko obavi hadž pa onda posjeti moj kabur on me je posjetio kao da sam živ.” (Tj., to je isto kao da me je posjetio dok sam bio živ). Ovo su predivne vijesti koje se citiraju u hadisi šerifu koji nam prenose Taberani, Dar-i Kutni, i [Abdurrahman] Ibnul-Dževzi. Hadisi šerif, “Onaj ko me ne posjeti poslije svog hadža me je uvrijedio,” koji nam prenosi Dar-i Kutni, aludira na one koji su, iako za to nemaju uzura (šerijatski opravdanog razloga), zanemarili da (odu i) posjete Kabr-i se’adet (Resulullahov sallallahu alejhi ve sellem grob) poslije hadža.

Abdul’aziz, rektor islamskog univerziteta u Medine-i munevveri ovako piše u njegovoj knjizi Tahkik ve izah, “Nijedan od [gore] navedenih hadisi šerifa [koji preporučuju posjetu] nema sened i delil (oslonac, dokaz, evidenciju). Šejhul-islam Ibni Tejmijje je rekao da su oni svi mevdu’ (izmišljeni).” Međutim, njihovi senedi su detaljno napisani u osmom tomu Zerkanijevog komentara na knjigu Mevahib i na kraju četvrtog toma Semhudinove knjige Vefa-ul-vefa. U ovim knjigama je takođe napisano i to da su ovi hadisi šerifi hasen [vrsta hadisi šerifa u kojem su prenosioci vjerni i povjerljivi] i da je Ibni Tejmijjin komentar neosnovan. Rektor i instruktor na univerzitetu u Medini pokušava da okleveće pisanja alima ehli sunneta. On neće da sa svojim knjigama širi po cijelome svijetu pisanja alima ehli sunneta već hoće da širi principe vehabizma. Vehabije su, da bi uvjerile muslimane i nemuslimane da su oni pravi muslimani, započele novu politiku. Oni su osnovali islamski centar koji su nazvali Rabitat-ul-alem il-islam (Muslimanska svjetska liga). Oni su iz svake zemlje odabrali i privoljeli izvjesne neuke i lako podmitljive muslimane sa vjerskom naobrazbom i dali im basnoslovne količine para. Ovi neuki ljudi na vjerskim položajima, koji nemaju pojma šta piše u knjigama alima ehli sunneta, su onda upotrijebljeni kao marionete (za propagiranje vehabizma u njihovim zemljama). Oni iz ovoga centra šire po cijelom svijetu svoje principe koje oni nazivaju “Fetve svjetskog islamskog jedinstva.” Oni kažu u jednoj takoj lažnoj fetvi, koja je izdata u Ramazani šerifu 1395./1975. godine, “Ženama je farz klanjati džumu namaz. Hutbe džume i bajram namaza se mogu održavati na maternjim jezicima svake države.” Jedan od Mevdudijevih pristaša, krivovjernik Sabri, koji je bio član ovog centra čije je sjedište u Mekki, koji unosi (među muslimane) smutnju (fitnu) i nered (fesad), je ovu fetvu odmah odnijeo u Indiju. Oni koji su obilno plaćeni (od strane vehabija), i kojima su dati luksuzni stanovi u stambenim zgradama, su silom tjerali žene da idu u džamije, i držali hutbe na njihovim maternjim jezicima. Alimi ehli sunneta, pravi vjerski ljudi, rahime-humullahu teala, su da bi zakočili ovaj pokret (smutnje i nereda) sakupili i raširili fetve iz cijenjenih i uvaženih izvora. Vehabije nisu bile u stanju da pobiju ove fetve -- istinu. Stotine i stotine vjerskih ljudi iz grada Kerale, koji se nalazi u južnom dijelu Indije, kada je vidjelo da su bili prevareni se pokajalo (došlo na tevbe) i povratilo ehli sunnetu. Četiri od ovih fetvi, koje se temelje na jako pouzdanim izvorima, su u svim islamskim zemljama umnožene ofsetom i prikovane na javna mjesta. Pravi vjerski ljudi u svakoj državi skreću muslimanima pažnju na vatru felaketa koja iznutra razjeda islam. Oni nastoje da je ugase. Elhamdu-lillah (hvala Allahu dželle-šanuhu), čista i oprezna omladina u svakom kutku svijeta je u stanju da razdvoji istinu od neistine.

Ibni Abidin rahime-hullahu teala je u svojoj knjizi Redd-ul muhtar ovako napisao kod objašnjenja elemenata koji se odnose na hutbu džume i namaski iftitah tekbir, “Reći (proučiti) hutbu na bilo kom drugom jeziku osim arapskom je isto kao što i na početku namaza donijeti iftitah tekbir (reći Allahu ekber na početku namaza) nekom drugom jeziku. Iftitah tekbir je isto što i zikr u toku namaza. Činiti zikr i dove u namazu na svakom drugom jeziku osim arapskom je mekruh tahrim (grijeh). To je Hazreti Omer zabranio.” On piše ovako u poglavlju o vadžibima namaza, “Učiniti tahrimen mekruh znači učiniti manji grijeh. Ako nastavimo s ponavljanjem tahrimen mekruha mi ćemo izgubiti adalet (pravednost, to jest takvoj osobi se neće vjerovati u vjerskim stvarima i ona ne može biti svjedok). U knjizi Tahtavi piše, “Onaj ko stalno ponavlja manji grijeh postaje fasik (grešnik). Mi trebamo otići u drugu džamiju i klanjati za imamom koji nije fasik i koji ne radi bidate (bid’ate, novotarije).” Pošto je učenje ili dijela ili cijele hutbe na bilo kom drugom jeziku mekruh i bidat Ashabi kiram i tabi’in-i izam rahime-humullahu teala su uvijek, u Africi i Aziji, držali cijelu hutbu na arapskom jeziku iako oni koji su je (hutbu) slušali nisu ni znali ni razumjeli arapski jezik. Bidat je veliki grijeh. Oni su držali cijelu hutbu na arapskom jeziku usprkos činjenici da vjersko znanje još nije bilo rasprostranjeno i da su ih oni morali podučavati. Iz ovog razloga šejh-ul-islam efendije Osmanlijske države kao i čuveni i veliki svjetski alimi, zato što su znali da hutbu nije dozvoljeno držati na turskom jeziku, nisu šest stotina godina dozvoljavali da se hutba uči na turskom jeziku iako su zaista željeli da je džemat (džema’at) razumije.

Hadisi šerif koji nam imam Bejheki prenosi od Ebu Hurejre radijallahu anh kaže, “Kada mi neko nazove selam Allah dželle-šanuhu mome tijelu dadne dušu i ja čujem njegov selam.” Imam Bejheki rahime-hullahu teala je oslanjajući se na ovaj hadisi šerif rekao da su Pejgamberi alejhimusselam živi u njihovim grobovima na nama nepoznat način.

Abdul’aziz bin Abdullah iz Medine citira ovaj hadisi šerif na šezdeset šestoj stranici svoje knjige El-hadž vel-umre i komentariše da se ovaj hadisi šerif odnosi na Pejgamberovo mrtvo tijelo (mejjit). Međutim, on na istoj stranici takođe piše i da je on živ u svom kaburu (mezaru) na nama nepoznat način. Njegove riječi su kontradiktorne. Ovaj hadisi šerif nam u stvari pokazuje da se njegovom tijelu daje njegova mubarek duša i da on odgovara na selam. Štaviše, dva hadisi šerifa koja se citiraju na sedamdeset trećoj stranici iste knjige nam naređuju da kada posjećujemo kabur kažemo, “Esselamu alejkum ehl-el-dijar-i minel mu’minin.” Ovaj hadisi šerif nam naređuje da nazovemo kaburima svih muslimana selam. Selam se naziva onom ko čuje. Selam se naziva onom sa kim se može razgovarati. Iako nemezheblije citiraju ove hadisi šerife oni kažu da mrtvac (mejjit) ne čuje. Oni nazivaju mušricima one koji vjeruju da mrtvac (mejjit) čuje. Oni pogrešno tumače ajeti kerime i hadisi šerife.

Ima puno hadisi šerifa koji nam govore da je Resulullah živ u njegovom grobu na nama nepoznat način. Sama činjenica da ih je toliko je znak njihove vjerodostojnosti. Od ovog velikog broja hadisi šerifa sljedeća dva se nalaze u kutubi sittama (tj. šest čuvenih knjiga hadisa): “Ja čujem salavat koji je proučen na mom mezaru. Salavat koji je donesen na mene iz daljine će mi biti prenešen” i, “Ako neko kod mog kabura na mene prouči salavat, Allah dželle-šanuhu pošalje meleka i on mi prenese taj salavat. Ja ću mu na kijametskom danu (sudnjem danu) biti šefa’atdžija (posrednik za oprost njegovih grijeha).

Kada musliman dođe na grob muslimana kojeg je poznavao dok je bio živ i poselami ga onaj u grobu će ga prepoznati i odgovoriće mu na njegov selam. Hadisi šerif koji nam prenosi Ibni Ebiddunja kaže da mrtvo tijelo (mejjit) muslimana prepoznaje onog ko mu naziva selam, odgovara mu na njegov selam, i razveseli se. Ako neko poselami one koje nije poznavao oni se razvesele i odgovore mu na njegov selam. Kada su salih osobe (dobri muslimani) i šehidi rahime-humullahu teala u stanju da prepoznaju i odgovore onima koji ih selame da li je moguće da to Resulullah sallallahu teala alejhi ve sellem nije u stanju učiniti? Kako god sunce sa neba obasjava cijeli svijet tako isto i on, istovremeno, odgovara na sve selame.

Jedan hadisi šerif kaže, “Ja ću i nakon moje smrti čuti isto onako kao što čujem kada sam živ.” Drugi hadisi šerif koji nam prenosi Ebu Ja’la kaže, “Pejgamberi alejhimusselam su živi u svojim grobovima. Oni u njima klanjaju namaz.” Ibrahim bin Bišar, sejjid Ahmed Rifa’i i mnoge druge Evlije su rekle da su čule odgovor kada su nazvale selam Resulullahu sallallahu alejhi ve sellem.

Hazreti Dželaleddin Sujuti je u svojoj knjizi Šeref-ul-muhkem odgovorio na pitanje, “Je li istina da je sejjid Ahmed Rifa’i poljubio Resulullahovu mubarek ruku?” On je u ovoj knjizi dokazao razumnim (akli) i naučnim (nakli) dokazima da je naš efendija, sejjid, Resulullah sallallahu alejhi ve sellem živ u njegovom Kabr-i se’adetu na nama neshvatljiv način, da on čuje selam, i da na njega odgovara. On je takođe u ovoj svojoj knjizi objasnio i činjenicu da je Resulullah u noći Mi’radža vidio Musa alejhisselama kako u svom grobu klanja namaz.

Hadisi šerif koji nam dolazi od naše majke, Aiše siddike radijallahu anha, kaže, “Ja još uvijek osjećam užasan bol od otrovnog mesa koje sam pojeo na Hajberu. Od otrova mi moja aorta (ebher damar) skoro ne radi.” Ovaj hadisi šerif nam dokazuje da je Allah dželle-šanuhu dao Muhammedu alejhisselam, najodabranijem od svog čovječanstva, pored poslanstva, i šehidsku deredžu (stepen). Allah dželle-šanuhu kaže u mealu stotinu šezdeset devetog ajeta sure Imran, “Nisu mrtvi oni koji su ubijeni na Allahovom putu! Oni su živi kod svog Rabba (Gospodara). Oni dobijaju svoj rizk (opskrbu).” Nema sumnje da je ovaj veliki Pejgamber, koji je na Allahovom dželle-šanuhu putu i kojem su njegovi neprijatelji dali da pojede otrov, viši od svih onih kojima je dat ovaj počasni stepen -- koji je definisan u ovom ajeti kerimu.

Hadisi šerif koji nam prenosi Ibni Hibban glasi, “Mubarek tijela (vudžudi) Pejgambera alejhimusselam ne trunu. Ako mi mu’min prouči salavat melek mi donese taj salavat i kaže da mi ga je proučio taj i taj iz mog ummeta, sin tog i tog i da me je poselamio.

Hadisi šerif koji nam prenosi Ibni Madže kaže, “Puno mi donosite salavat na dan džume! Salavati će mi biti preneseni čim se prouče.” Od onih koji su bili tu u tom momentu prisutni, Ebudderda radijallahu anh, je upitao, “Hoće li ti biti preneseni i nakon tvoje smrti?” On je odgovorio, “Hoće, takođe će mi biti preneseni i nakon moje smrti pošto je zemlji haram (zabranjeno) da trune tijela Pejgambera. Ona žive i nakon njihove smrti, ona se hrane.” [Ovaj hadisi šerif je takođe napisan i u zadnjem poglavlju knjige Tezkiret-ul mevta vel-kubur koju je napisao Senaullah Pani-puti. Ova knjiga je na perzijskom jeziku. Ona je izdata 1310./1892. u Delhiju. Izdavaćka kuća Hakikat kitabevi iz Istanbula je 1990. godine reprodukovala ovu knjigu].

Hazreti Omer radijallahu anh je nakon osvajanja Jerusalima (Kudus-i šerifa) ušao u Hudžre-i seadet i posjetio Kabr-i nebevi (Pejgamberov alejhisselam grob). Hazreti Omer bin Abdul’aziz, koji je bio veliki Evlija, je uobičajavao slati iz Damaska državne predstavnike u Medinu da prouče kod Kabr-i se’adeta salat i selam. Hazreti Abdullah ibni Omer je nakon povratka sa svakog putovanja prvo odlazio u Hudžre-i se’adet. On ga je prvo posjećivao i nazivao selam Resulullahu, zatim Ebu Bekiru Siddiku, a onda svom ocu. Imam Nafi’ je rekao da je vidio da je hazreti Abdullah ibni Omer više od stotinu puta (ušao u turbe i) posjetio Grob sreće (Kabr-i se’adet), i rekao, “Esselamu alejke ja Resulullah!” Jednoga dana je hazreti Ali radijallahu anh ušao u mesdžid-i šerif i zaplakao kada je vidio mubarek makam (grob) hazreti Fatime radijallahu anha. On je još više plakao kada je ušao u Hudžru sreće (Hudžra-i se’adet) gdje je rekao, “Esselamu alejke ja Resulullah ve esselamu alejkum o moja dva brata!” i na taj način poselamio hazreti Ebu Bekra i hazreti Omera radijallahu teala anhuma.

Prema imam-i-a’zam-Ebu-Hanifi trebamo prvo obaviti hadž pa onda otići u Medinu muneverru i posjetiti Resulullaha. Tako isto piše i u fetvi Ebullejsa Semerkandija.

Kadi Ijad autor knjige Šifa, imam Nevevi alim šafi’i mezheba, i Ibni Humam alim hanefi mezheba, rahime-humullahu teala, su rekli da postoji saglasnost (tj. idžma-i ummet) o posjeti Resulullahovog alejhisselam groba (Kabr-i-se’adeta). Štaviše, izvjesni alimi su rekli da je ta posjeta čak i vadžib. Zapravo, posjeta groba je sunnet. Ovaj podatak je takođe napisan i u vehabijskoj knjizi Feth-ul-medžid.

Meal šezdeset trećeg ajeti kerima sure Nisa kaže, “Ako ti oni (Moj Pejgamberu) koji su se sami prema sebi ogriješili dođu, i zamole Allaha dželle-šanuhu da im oprosti, i ako i Allahov Poslanik zamoli za njih, vidjeli bi da Allah dželle-šanuhu sigurno prima (kabuli) njihovo pokajanje (tevbu) i da je milostiv (merhametli).Ovaj ajeti kerim nam pokazuje da će Resulullah sallallahu alejhi ve sellem posredovati (činiti šefa’at) i da će njegovo posredstvo biti primljeno (kabul). Štaviše, ovaj ajeti kerim nam naređuje da dođemo iz daleka, da posjetimo Kabr-i se’adet, i da tražimo šefa’at.

Hadisi šerif kaže, “Dozvoljeno je uputiti se na dugo putovanje da bi se posjetila samo tri mesdžida.” Ovaj hadisi šerif nam ističe da ćemo dobiti nagradu (sevab) samo ako krenemo na dugo putovanje sa ciljem da posjetimo Mesdžid-i haram u Mekki, Mesdžid-i Nebi u Medini, i Mesdžid-i aksa u Jerusalimu (Kudusu). Ovaj sevab će biti uskraćen onim koji su bili na hadždžu a nisu posjetili Kabr-i se’adet u Mesdžidu Nebi (Poslanikov alejhisselam grob u Poslanikovoj džamiji).

Imam Malik je rekao, “Onim koji posjete Resulullahov alejhisselam grob sreće (Kabr-i se’adet) je mekruh ostajati dugo kod Hudžre-i se’adeta.” Kada je imam Zejnel’abidin je zijaretio Kabr-i se’adet on je stajao kod stuba koji je u smijeru prema Ravdi mutahheri. On nije išao dalje (nije se približavao dalje). Zijaret se sve do hazreti Aišinog prelaska na ahiret obavljao stojeći s vanjske strane vrata Hudžre-i se’adet i sa licem okrenutim prema kibli.

Hadisi šerif kaže, “Ne pravite od mog groba (mjesto za) praznik!” Hazreti Abdul’azim-i Munziri, jedan alim hadisa, je ovako objasnio ovaj hadisi šerif, “Nemojte misliti da je dovoljno samo jednom godišnje posjetiti moj grob, kao na praznik! Stalno me posjećujte!” hadisi šerif koji kaže, “Nemojte praviti od svojih kuća groblje” znači da ne smijemo dopustiti da naše kuće -- ne klanjajući u njima -- postanu kao groblje. Ovo objašnjenje nam pokazuje da je Munzirijevo tumačenje tačno zato što u groblju nije dozvoljeno klanjati namaz. Rečeno je da bi ovaj hadisi šerif mogao imati i sljedeće značenje, “Nemojte da označavate izvjesne dane kao praznik i da me samo na te dane posjećujete!” Jevreji i hrišćani tako posjećuju grobove Poslanika, okupe se iz navike, sviraju, i pjevaju, i prave ceremonije. Ovaj hadisi šerif isto tako uključuje u sebe i to da se mi ne smijemo ponašati kao oni, odnosno da se ne smijemo veseliti na bajram sa stvarima koje su haram, i da ne smijemo svirati nej (vrsta svirale od trske), da ne smijemo udarati uz bubanj, niti se iskupljati za vrijeme naše posjete i održavati ceremonije. Mi trebamo samo posjetiti, nazvati selam, tiho proučiti dovu, i otići bez dužeg zadržavanja.

Imam a’zam Ebu Hanifa rahime-hullahu teala je rekao, “Posjećivanje Kabr-i se’adeta je najcjenjeniji sunnet.” Bilo je i alima koji su rekli da je ta posjeta vadžib. Iz ovog razloga je u šafijiskom mezhebu dozvoljeno da se zavjetujemo da ćemo posjetiti Kabr-i se’adet.

U knjizi Mir’at-i Medine, na hiljadu dvije stotine osamdeset drugoj (1282.) stranici piše, “Kada nam Allah dželle-šanuhu kaže, ‘Da nisam tebe stvorio Ja ne bih stvorio ništa,’ On nam ističe da je Muhammed alejhisselam Habibullah i Njegov miljenik. Ovaj hadisi kudsi se takođe citira i u imamovoj Rabbanijevoj rahime-hullahu teala knjizi Mektubat, u trećem tomu, u pismu pod brojem 122. Čak ni obična osoba neće odbiti nešto radi ljubavi (hatra) onoga koga puno voli. Onome, ko voli, je lako uraditi nešto za ljubav voljenog. Neće biti odbijena želja onoga ko kaže, “Ja Rabbi! Ja od Tebe tražim radi ljubavi (hatra) Tvoga Habiba Muhammeda alejhisselam.” Ali, mi ne bi smjeli upotrebljavati Resulullahovu sallallahu alejhi ve sellem ljubav i hurmet kao posrednike (vesilu) za beznačajne dunjalučke želje.”

Imam a’zam Ebu Hanifa rahime-hullahu teala je rekao, “Ja sam bio u Medini. Jedan od saliha (dobrih muslimana), šejh Ejjub-i Sahtijani, je ušao u Mesdžid-i šerif. I ja sam ušao za njim. Hazreti šejh je bio licem okrenut prema kaburu Nebevije (Pejgamberovom alejhisselam grobu). On je bio leđima okrenut prema kibli. Onda je izašao.” Hazreti Ibni Džema’a je ovako napisao u svojoj knjizi Mensek-i kebir, “Kada posjećujemo, nakon što smo klanjali dva rek’ata namaza kod mimbera i učinili dovu, trebamo otići na stranu Hudžre-i se’adeta koja gleda prema kibli. Njegova mubarek glava će nam biti na lijevoj strani. Trebamo stati dva metra udaljeni od zida Merkad-i šerifa (Pejgamberovog turbeta). Zatim se trebamo polako okrenuti -- tako da smo licem okrenuti prema Muvadžehe-i se’adetu, ostavljajući zid koji gleda prema kibli za našim leđima -- i poselamiti ga. Ovo je ovako u svim mezhebima.”

Abdulgani Nablusi rahmetullahi teala alejh ovako piše u njegovoj knjizi Hadika kod objašnjenja dvadeset treće katastrofe izazvane jezikom, “Mekruh tahrim je reći, kada činimo dovu, radi hakka (prava) Pejgambera, ili radi hakka [tog i tog živog ili mrtvog] Evlije, ili tražiti nešto od Allaha dželle-šanuhu ovako govoreći, zato što je rečeno da stvorenja (mahluk) nemaju kod Allaha dželle-šanuhu hakka, to jest, On ne mora da ispuni ničiju želju. Ovo je tačno. Međutim, On je obećao Svojim dragim robovima i preuzeo na Sebe njihovo pravo (hakk). To znači da će im On ispuniti (ukabuliti) njihovu dovu. On je rekao u Kur’ani kerimu da je On preuzeo na Sebe dobročinstvo prava (hakka) Njegovih robova. Na primjer, značenje jednog ajeti kerima je, ‘Postalo Nam je pravo (hakk) da pomognemo mu’minima.’” U knjizi fetvi koja se zove Bezzazijje piše, “Dozvoljeno je tražiti nešto radi Pejgambera (Nebija), ili živog ili mrtvog Evlije, spominjući njihova imena.” Komentar na knjigu Šir’a kaže, “Mi moramo činiti [Allahu dželle-šanuhu] dovu upotrebljavajući Pejgambere i dobre (salih) robove kao posrednike (vesile). Ovo isto je takođe napisano i u knjizi Hisn-ul-hasin.” Kako vidimo, alimi islama su kazali da je dozvoljeno moliti Allaha dželle-šanuhu putem prava (hakka) i hurmeta (poštovanje) onih kojima je On dao i koje On voli. Nijedan alim nije nikada rekao da je robovima širk tražiti ove hakove od Allaha dželle-šanuhu, zato što je Allah dželle-šanuhu preuzeo na Sebe hakk robova.

Iako vehabije hvale u njihovoj knjizi Feth-ul-medžid knjigu fetvi Bezzazijje, i iznose fetve njenog autora kao svoje dokumente, oni mu se u ovom pogledu suprotstavljaju. Takođe i Hadimi piše u njegovoj knjizi Berika kada objašnjava katastrofe prouzrokovane jezikom, “(Riječi,) ‘Radi prava (hakka) Tvog Pejgambera ili Evlije’ znače da je ‘Njegovo poslanstvo (nubuvvet) ili vilajet hakk.’ I naš Pejgamber je takođe govorio sa ovakvim nijjetom, ‘Radi hakka Tvoga Pejgambera Muhammeda’, za vrijeme ratova kada je tražio Allahovu dželle-šanuhu pomoć radi hakka siromaha (fukare) među muhadžirima. I mnogi alimi islama su takođe činili dovu i govorili, ‘Radi hakka onih kojima si dao štogod su od Tebe zatražili,’ i, ‘Radi hakka Muhammeda Gazalija.’ Oni su ove dove zapisali i u svoje knjige.” Knjiga Hisn-ul-hasin je puna ovakvih dova. U tefsiru Ruh-ul-bejan piše, kod objašnjenja osamnaestog ajeta sure Maide, da hadisi šerif koji nam prenosi Omer-ul Faruk radijallahu anh, kaže, “Kada je Adem alejhisselam pogriješio on je rekao, ‘Ja Rabbi! Oprosti mi radi hakka Muhammeda alejhisselam. Allah dželle-šanuhu je rekao, ‘Ja još nisam ni stvorio Muhammeda. Kako ga ti znaš? On je odgovorio, ‘Ja Rabbi! Kada si me stvorio i oživio (dao mi ihsan od Tvog ruha) ja sam podigao glavu i vidio da je po obodu Arša ispisano La ilahe illallah Muhammedun resulullah. Ti bi pored Svog imena napisao samo ime nekoga koga najviše voliš. Ja sam razmišljao o ovom i shvatio sam da ti njega jako puno voliš.’ Allah dželle-šanuhu mu je na ovo odgovorio, ‘O Ademe! Rekao si istinu. Ja ga volim više od svih mojih stvorenja. Ja ti radi njega opraštam. Da Muhammed ne postoji Ja ne bih ni tebe stvorio.’” Ovaj hadisi šerif se citira u imamovoj Bejhekijevoj knjizi Delail kao i u Alusijevoj knjizi Galijje.

Vehabija piše na dvije stotine pedeset devetoj stranici, “Hazreti imam Zejnel’abidin Ali rahime-hullahu teala je vidio nekog kako čini dovu kod Resulullahovog groba i prekinuo ga je proučivši mu mu hadis, ‘Proučite mi salat (salavat)! Gdje god ste vaš selam će mi biti prenesen” On krivo prepričava ovaj događaj, i ovako nastavlja, “Prema tome, kod groba je zabranjeno učiti dovu i salat, jer je to slično pravljenju praznika od groba. Onim koji klanjaju namaz u Mesdžidu Nebi je zabranjeno da se približavaju grobu i da nazivaju selam. Nijedan ashab to nije radio. Oni su to zabranili onim koji su to htjeli da urade. Pejgamberu će samo biti prenesen salat i selam njegovog ummeta.” On takođe piše i na dvije stotine trideset četvrtoj stranici, “Sau’udijska vlada je da bi spriječila muslimane da to ne rade tako postavila u Mesdžidu Nebi vojnike kod Hudžre-i se’adet.

Jusuf Nebhani rahmetullahi teala alejh je na puno mjesta odgovorio na ove vehabijske laži u njegovoj knjizi Ševahid-ul-hak. On ovako piše na njenoj osamdesetoj stranici, “Imam Zejnel’abidin radijallahu anh nije zabranio posjetu mubarek Resulullahovog groba. On je zabranio neislamsko ponašanje za vrijeme posjete, i loše ophođenje bez poštovanja. Njegov unuk imam Dža’fer Sadik je posjećivao Hudžre-i se’adet i stajao kod stuba koji se nalazi u pravcu Revde i nazvao selam i govorio, ‘Njegova mubarek glava je na ovoj strani.’ ‘Ne pravite (mjesto za) praznik od mog groba!’ znači, ‘Nemojte me posjećivati samo izvjesnim određenim danima kao što su praznici. Posjećujte me stalno.’” Na 88. i 106. stranici Ebu Abdullahove Kurtubijeve knjige Tezkire piše da se Resulullahu svakog sabaha i akšama pokazuju djela (amel) njegovog ummeta. Na njenoj 89. i 116. stranici piše, “Halifa Mensur je za vrijeme svoje posljednje posjete Resulullaha upitao imama Malika, ‘Hoću li se okrenuti prema grobu ili prema kibli?’ Imam Malik mu je odgovorio, ‘Kako bi se ikad mogao okrenuti od Resulullaha? On je, sallallahu alejhi ve sellem, uzrok (vesile) tvog oprosta (afuva) i oprosta tvoga oca Adema!’” Na njenoj 92. stranici piše, “Hadisi šerif ‘Zijaretite (posjećujte) grobove!je naređenje. Ako neko za vrijeme posjete učini haram, taj se haram mora zabraniti, a ne posjeta.” Na njenoj 98. stranici piše, “U knjizi Ezkar koju je napisao imam Nevevi piše, ‘Sunnet je često posjećivati grobove Resulullaha i salih (dobrih) muslimana i ostati izvjesno vrijeme na tim mjestima posjete.’” Na njenoj 100. stranici piše, “Ibni Humam citira u njegovoj knjizi Feth-ul-kadir hadisi šerif koji nam prenose Dar-i Kutni i Bezzar. Ovaj hadisi šerif glasi, ‘Ako mi neko dođe, i posjeti me [moj grob] bez ikakvog drugog posla (razloga), on ima hakk (pravo) da mu ja budem šefa’atdžija (posrednik za oprost njegovih grijeha) na danu kijameta.” Na njenoj 118. stranici piše, “Allah dželle-šanuhu je dao Evlijama keramet. Kerameti Evlija se često vide čak i nakon njihove smrti. Oni i nakon njihove smrti mogu biti djelotvorni (učiniti tesarruf). Dozvoljeno ih je uzimati kao posrednike (vesile) za Allahovo dželle-šanuhu stvaranje. Ali, mi tu njihovu pomoć (istigase) moramo tražiti u skladu sa islamom. Mi ne smijemo govoriti onako kako to neuki govore (kao na primjer), ‘Daću ti toliko i toliko ako mi ispuniš moju želju,’ ili, ‘Ako izliječiš mog bolesnog rođaka.’ Međutim, ni ovakvo ponašanje nije znak kufra i širka zato što ni najveća neznalica ne očekuje da Evlija nešto stvori. Onaj ko tako kaže želi da uzme Evliju kao posrednika (vesilu) za Allahovo dželle-šanuhu stvaranje. Takva osoba misli da je Velija Allahov dželle-šanuhu dragi rob. Ona (takva osoba) misli da kaže, ‘Moli Allaha da mi ispuni želju! Allah dželle-šanuhu neće odbiti tvoju dovu.’ Zapravo, Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je je rekao, ‘Ima puno ljudi koje drugi smatraju jadnim i beznačajnim a koji su Allahovi dželle-šanuhu dragi robovi. Kada oni nešto zažele Allah dželle-šanuhu to sigurno stvori.’ Ovaj hadisi šerif se takođe citira i na tri stotine osamdeset prvoj (381.) stranici vehabijske knjige Feth-ul-medžid. Muslimani slijede ovaj hadisi šerif i žele da im Evlije budu posrednici (vesile). Imam Ahmed, imam Šafi’i, imam Malik i imam a’zam Ebu Hanifa su rekli da se je dozvoljeno oberićetiti (tj. dobiti blagoslov, sreću, napredak, učiniti teberruk) posredstvom kaburova dobrih (salih) muslimana. Oni koji kažu da su ehli sunnet i da pripadaju jednom od četiri mezheba ehli sunneta moraju govoriti onako kako su ovi imami rekli. Ako oni ne govore i ne kažu tako oni nisu pripadnici ehli sunneta već lažovi.” U knjizi fetvi koja nosi naslov Fetva-ji Hindijje je ovako napisano u dijelu koji se odnosi na obavljanje hadždža za nekog drugog, “Dozvoljeno je pokloniti nekom drugom sevabe (nagrade) svog ibadeta. Dakle, dozvoljeno nam je pokloniti sevabe namaza; posta; sadake; hadždža; učenja Kur’ani kerima; činjenja zikra; zijareta kabura Pejgambera, šehida, evlija i salih muslimana; sevab poklanjanja kefena (ćefina) mevtu (mrtvacu); i sevabe svih dobrih djela (hajrata i hasenata).” Iz ovog citata takođe možemo i razumjeti da ćemo dobiti sevab za posjetu grobova Evlija. [Ima raznih zikrova. Jedan od njih je, “Allahu ekber, Allahu ekber. La ilahe illallahu vallahu ekber. Allahu ekber ve lillahil hamd.” Ovo se takođe zove i tekbir-i tešrik. Ovaj tekbir se treba često učiti, izgovarati. Istigfar dova je takođe jako koristan zikr.]

Dokumenti za ovo što je ovdje napisano se nalaze u našim knjigama na arapskom, turskom i engleskom jeziku. Allah dželle-šanuhu je naredio muslimanima da se ujedine. To znači da svi mu’mini moraju naučiti vjerovanje (i’tikad) ehli sunneta vel-džema’at i ujediniti se na ovom ispravnom i tačnom putu na taj način što će vjerovati onako kako je zapisano u knjigama ovih velikih alima. Pejgamber sallallahu alejhi ve sellem je rekao da je put ehli sunneta jedini pravi put. Mi se moramo dobro paziti da ne skrenemo sa ovog puta jedinstva ehli sunneta i da nas ne prevare lažljiva pisanja i članci neukih ljudi na vjerskim položajima koji trguju sa vjerskim knjigama i člancima krivovjernika i nastoje da prevare muslimane. Allah dželle-šanuhu jasno kaže u značenju (mealu) stotinu četrnaestog ajeta sure Nisa da će otići u džehennem oni koji skrenu sa ovog Pravog puta na kom su muslimani ujedinjeni. Dokumenti nam jasno pokazuju da su se oni koji ne slijede nijedan od četiri mezheba odvojili od jedinstvenog puta ehli sunneta i da take nemezheblije postaju ili krivovjernici ili kafiri. Komentar na knjigu Durr-ul-muhtar koju je napisao veliki alim Ahmed Tahtavi kao i knjiga El besair ala munkirit-tevessul-i bilmekabir su ti dokumenti. Knjiga El besair ala munkirit-tevessul-i bilmekabir je napisana u Pakistanu. Njena svrha je bila da odgovori na, i pobije, knjigu Feth-ul-medžid. Ovu knjiga je u Istanbulu ofsetom reprodukovana.

U knjizi Et-tevessul-u bin Nebi ve džehelet-ul-vehabijjun (koju je napisao Ebu Hamid) je i primjerima i činjenicama dokazano da je Ibni Tejmijje izašao iz mezheba ehli sunnet vel-džema’at. Vehabizam je smješa laži i kleveta engleskog špijuna Hemphera i Ibni Tejmijjinog krivovjerstva.

3-Vehabije kažu, “Pravljenje turbeta na mezaru, palienje kandilja (ili svjetla) za one koji ibadete i hizmete turbe, zavjetovanje sadake dušama umrlih je širk i kufr! Stanovnici Haremejna (tj. Mekke i Medine) su se do sada molili kubbetima i zidovima.”

Građenje turbeta na grobu radi hvalisanja i razmetanja je haram. Građenje turbeta sa namjerom da zaštitimo grob od štete je mekruh. Građenje turbeta na mezaru sa namjerom da u njega ne uđe lopov ili životinja je dozvoljeno. Ali, turbe ne smije biti mjesto okupa, to jest, ne može se reći da se ono treba posjećivati u izvjesno određeno vrijeme.

Ukopati čovjeka u građevinu koja je ranije sagrađena nije mekruh. Ashabi kiram su ukopali u taku građevinu Resulullaha i dvojicu halifa. Nijedan od njih se nije usprotivio. Hadisi šerif kaže da se njihova ujedinjenost ne temelji na dalaletu (krivovjerstvu, stranputici). Veliki alim islama, Ibni Abidin, je ovako napisao na dvije stotine trideset drugoj (232.) stranici njegove knjige Durr-ul-muhtar hašije (Redd-ul-muhtar), komentar na knjigu Durr-ul-muhtar, peti tom, Bulak izdanje, 1272. godina), “Neki alimi su rekli da je mekruh staviti platno, kapu (bašlik), ili turban (saruk) na grob (kabur) salih (dobrih) muslimana i evlija.” Knjiga Fetva-ji hudždže kaže da je mekruh prekriti grob platnom. Ali, nije mekruh, ako nam je namjera da svakome pokažemo veličinu osobe koja se nalazi u grobu ili ako želimo da je zaštitimo od uvrede ili ako želimo da podsjetimo one koji je obilaze da budu učtivi i da se pristojno ponašaju. Ameli, poslovi, koje edille-i šer’ijje ne zabranjuju se moraju suditi u skladu sa namjenjenim nijjetom. Tačno je da za vrijeme Ashaba kiram nisu ni građena turbeta niti su se na kabrove stavljali sanduci niti su se grobovi prekrivali platnom. Ali, nijedan od Ashaba kiram nije bio protiv Resulullahovog ukopa i ukopa Šejhajna (prve dvojice pravednih halifa) u sobu. Iz ovog razloga, kao i želje da izvršimo naređenja -- ‘Ne hodajte po grobovima (kaburima)!’ i, ‘Poštujte vaše mrtve!’ -- i zato što nam to sve nije zabranjeno (tj. građenje turbeta i stavljanje sanduka i prekrivanje mezara platnom), te stvari se ne mogu smatrati bidatima samo zato što ih rade kasnije generacije. Sve knjige fikha kažu da se poslije veda tavafa (oproštajnog tavafa) treba odmah napustiti Mesdžid-i haram kao znak poštovanja prema Ka’be-i mu’azzam. Međutim, Ashabi kiram to nisu morali raditi tako zato što su oni uvijek puno, puno poštovali Ka’bu. Pošto kasnije generacije nisu bile u stanju da iskažu dostojno poštovanje (prema časnoj Kabi) alimi su rekli da je potrebno ukazati poštovanje na taj način što ćemo hodajući unazad napustiti mesdžid. Oni su nam na ovaj način omogućili da budemo učtivi onako kako su Ashabi kiram bili učtivi. Isto tako je, da bi bili učtivi onako kao što su to bili Ashabi kiram, bilo dozvoljeno i prekriti platnom grobove salih (dobrih) muslimana i Evlija ili na njima napraviti turbe. Veliki alim hazreti Abdulgani Nablusi ovo detaljno objašnjava u njegovoj knjizi Kešf-un-nur.” Knjiga Kešf-un-nur kao i knjiga Tenvir-ul-halek fi imkan-i ru’je-tin-nebi džiharen vel-melek, koju je napisao Dželaluddin Sujuti rahime-hullahu teala, su 1393./1973. zajedno objavljene u Istanbulu pod naslovom Minhat-ul-vehbije. U Arabiji se turbe zove mešhed. U Baki’ groblju u Medini munevveri je u bilo puno mešheda. Nemezheblije (vehabije) su ih sve uništile. Nijedan alim nije nikada rekao da gradnja ili posjeta turbeta izaziva širk i kufr. Niko nije vidio nikoga da ruši turbeta.

Ibrahim Halebi rahime-hullahu teala je ovako napisao na kraju njegove knjige Halebi-i kebir, “Ako neko odluči da pokloni njegovu zemlju sa ciljem da se upotrijebi kao groblje na njoj je, ako ima prostora, dozvoljeno sagraditi turbe sa nijjetom da se ukopa mejjit (mrtvac). Kada nestane prostora ovo turbe će se porušiti i [na njegovom mjestu] će se ukopavati (mrtvi) jer je to mjesto poklonjeno vakufu za (tj. da bude) groblje.” Kada bi gradnja turbeta bila širk i kada bi se turbe smatralo idolom ono bi se moralo u svakom vremenu rušiti (tj. i u vrijeme Ashaba kiram i u vrijeme kasnijih generacija).

Prvo od svih islamskih turbeta koja danas postoje na zemlji je Hudžre’i mu’attara gdje je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem ukopan. Naš efendija, sejjid, Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je preselio na ahiret u sobi koja je pripadala njegovoj dragoj i voljenoj ženi i našoj majci Aiši radijallahu anha, prije podne, u ponedjeljak, 12. Rebi’ul-evvela, jedanaeste godine po Hidžri. On je ukopan u toj sobi u srijedu uveče. Hazreti Ebu Bekir i hazreti Omer radijallahu teala anhuma su takođe ukopani u toj istoj sobi. Nijedan Ashab nije bio protiv ovog. Iako poricanje idžme (idžma’i ummet) pogrešnim tumačenjem sumnjivog dokaza (mutešabih delila) ne izaziva kufr takvo poricanje je bidat.

Soba hazreti Aiše radijallahu anha je visoka tri metra i malo je duža i šira od tri metra. Ona je napravljena je ćerpiča. Soba je imala dvoja vrata. Jedna su bila na zapadnoj a druga na sjevernoj strani. Hazreti Omer radijallahu anh je za vrijeme njegovog hilafeta ogradio Hudžru se’adet niskim kamenim zidom. Abdullah bin Zubejr radijallahu teala anhuma je za vrijeme svog hilafeta porušio ovaj zid i napravio novi, predivni zid, od crnog kamena i lijepo ga je omalterisao. Ovaj zid nije na sebi imao krova. On je imao samo jedan ulaz (vrata) na sjevernoj strani. Kada je hazreti Hasan radijallahu teala anh preselio na ahiret, u četrdeset devetoj godini po Hidžri, njegov brat, hazreti Husejn radijallahu teala anh je htio da po njegovoj oporuci (vasijjetu) donese dženazu svog mlađeg brata do vrata Hudžre’i se’adet, i da ga unese, i da unutra učini dovu i tevessul. Izvjesni ljudi su se usprotivili misleći da će on unutra biti i ukopan. Da bi spriječio bučno negodovanje on nije unutra unesen već je ukopan u Baki’ groblju. Da bi se u buduće spriječile ovake neugodnosti i da se ovo više ne bi opet ponovilo vrata su, i ona na sobi i ona na zidu, zazidana.

Kada je Velid, šesti umejidski halifa, bio guverner (valija) Medine on je povećao zid oko sobe i prekrio ga je malim kubbetom. On je kada je 88./707. godine postao halifa naredio guverneru Medine Omeru bin Abdul’azizu, njegovom nasljedniku, da proširi Mesdžid-i šerif. Tako je soba postala okružena i drugim zidom. Ovaj zid je imao pet uglova (odnosno, bio je pentagonalnog oblika) i bio je pokriven. [Molimo čitaoca da za detaljnije objašnjenje pročita knjigu Kijamet ve Ahiret i petnaesti članak u našoj knjizi Muslimana Nasihat (Savjet muslimanu)!]

Na 133. i narednim stranicama vehabijske knjige Feth-ul-medžid piše, “Ko zanijjeti da sa drvetom, kamenom, mezarom (grobom) i sličnim stvarima dobije teberruk (bereket, blagoslov, sreću, napredak) postaje mušrik. Grobovi su bili obožavani građenjem kubbeta na njima. Ljudi iz doba džahilijjeta su obožavali salih (dobre) osobe i kipove (idole). Danas se na grobovima i turbetima ovo sve radi pa čak još i druge prekomjerne stvari. Nastojati dobiti blagoslov (teberruk) na grobovima dobrih (salih) je isto što i obožavati idola lata. Ovi mušrici predpostavljaju da evlije čuju i da odgovaraju na njihove dove. Oni kažu da se zavjetovanjem (nezr) i davanjem sadake grobu približavaju mrtvima. Ovo sve je veliki širk (idolopoklonstvo). Mušrik je i dalje mušrik čak i ako on sebe naziva nečim drugim. Činjenje dove mrtvim sa poštovanjem i ljubavlju, klanje životinje, zavjetovanje, i slični poslovi, su sve širk, bez obzira kako ih zvali. Današnji mušrici upotrebljavajući riječi kao što su ta’zim (poštovanje) i teberruk (berićet, blagoslov) i kažu da je ono što oni rade dozvoljeno. Ova njihova pretpostavka nije tačna.” [Lat je ime glavnog idola kojeg su Arapi obožavali u doba džahilijjeta, tj. u vrijeme prije islama.]

Mi smo već preveli odgovore alima islama na ovo neprijatno ismijavanje muslimana ehli sunneta i napisali ih u našim mnogobrojnim knjigama. Ovdje ćemo sada samo navesti prijevod citata koji je uzet iz prvog poglavlja knjige Usul-ul-erbe’a fi terdid-il vehhabijje. Ovaj citat će opreznom čitaocu pokazati da vehabije, ne samo da one same sebe zavaravaju, već da vode i druge muslimane u propast:

“Kur’ani kerim, hadisi šerif, riječi i djela selefi salihina i najvećeg broja alima dokazuju da je dozvoljeno izražavati poštovanje (ta’zim) i prema nekome drugom pored Allaha dželle-šanuhu. Značenje trideset drugog ajeta sure Hadždž kaže, ‘Kada neko ukaže poštovanje, ta’zim (ju’azzim), Allahovim dželle-šanuhu še’airima, njegovo ponašanje je znak takve (bogobojaznosti) srca.’ Dakle, nama je postalo vadžib da izrazimo i ukažemo čast (poštovanje) Allahovim dželle-šanuhu še’airima. Riječ ‘še’air’ znači ‘znaci’ (alameti) i ‘obilježja’ (nišani). Abdulhak Dehlevi rahime Rabbuh je rekao, ‘Še’air je množina od riječi ‘ša’ire’. Riječ ša’ire znači ‘znak’ (alamet). Sve stvari koje nas podsječaju na Allaha dželle-šanuhu su Allahovi dželle-šanuhu še’airi.’ Značenje stotinu pedeset osmog ajeta sure Bekara kaže, ‘Zaista su Safa i Merva Allahovi dželle-šanuhu še’airi.’ Kako se iz ovog ajeti kerima razumije brežuljci koji se zovu Safa i Merva nisu jedini še’airi (Allahovi dželle-šanuhu znaci i obilježja). Osim njih takođe postoje i drugi še’airi. Isto tako se ne mogu ni nazivati še’airima samo mjesta kao što su Arafat, Muzdelife i Mina. Šah Velijjullah Dehlevi piše na šezdeset devetoj stranici njegove knjige Hudždžetullah-il-baliga, ‘Allahovi dželle-šanuhu najveći še’airi su Kur’ani kerim, Ka’be-i mu’azzam, Pejgamber alejhissalatu vesselam i namaz.’ Šah Velijjullah rahime-hullahu teala piše na tridesetoj stranici njegove knjige Eltaf-ul-kuds, ‘Voljeti Allahove dželle-šanuhu še’aire znači voljeti Kur’ani kerim, Pejgambera sallallahu alejhi ve sellem i Ka’bu. To čak znači voljeti sve što nas podsječa na Allaha dželle-šanuhu. Voljeti Allahove dželle-šanuhu Evlije je isto tako. [Zato što nam hadisi šerif koji kaže, ‘Kada vidimo Evliju sjetimo se Allaha dželle-šanuhu’ govori da su i Evlije Allahovi dželle-šanuhu še’airi. Ovaj hadisi šerif se nalazi u Musnedu Ibni Ebi Šejbe, u knjizi Iršad-ut-talibin i u knjizi Kunuz-ud-dekaik. U knjizi Džami’ul fetva piše da je dozvoljeno napraviti turbe na grobu Evlija i uleme sa ciljem da im odamo ta’zim (tj. ukažemo počast i poštovanje).] Kada se dva brežuljka -- Safa i Merva, kod Mesdžid-i harama u gradu Mekke-i mukerremi između kojih je hazreti Hadžer, majka Pejgambera Isma’ila trčala, i koji su uzrok da zapamtimo tu mubarek majku -- ubrajaju među Allahove dželle-šanuhu še’aire zašto se ne bi mogla ubrojati među še’aire i mjesta gdje je Muhammed alejhisselam, najuzvišeniji od svih stvorenja i Allahov dželle-šanuhu miljenik, rođen i odgojen, kao i mjesta gdje je on ibadetio, učinio hidžru, obavljao namaz, preselio na ahiret, gdje je njegovo mubarek turbe, kao i mjesta njegovog ala (familije) i njegovih Ashaba? Zašto vehabije uništavaju ova mjesta? [Ovdje riječ “al” znači i ehli bejt i njegove mubarek hanume (zevdžat).]

Kada pažljivo i objektivno učimo Kur’ani kerim lako uviđamo da mnogi ajeti kerimi izražavaju poštovanje (ta’zim) prema Resulullahu. Značenja ajeta iz sure Hudžurat glase, ‘O vjernici (tj. o vi koji imate iman)! Ne idite pred Allahom dželle-šanuhu i Njegovim Resulom! (Ne odlučujte se ni za što dok za to ne upitate Allaha dželle-šanuhu i Njegovog Poslanika) Bojte se Allaha dželle-šanuhu! O vjernici (tj. o vi koji imate iman)! Ne govorite glasnije od Pejgambera! Ne zovite ga sallallahu alejhi ve sellem onako kako se vi između sebe zovete! Sevabi ibadeta onih koji ovako rade će biti poništeni! Allah dželle-šanuhu će napuniti srca onih koji govore tiho u prisustvu Resulullaha takvom (bogobojaznošću, čestitošću). On će im oprostiti njihove grijehe i daće im velike nagrade. Oni koji ga s vana glasno dozivaju zaista ne razmišljaju. Bilo bi im bolje da su se strpjeli i sačekali da on sam izađe napolje.’ (49, 1-5) Onim koji prouče ovih pet ajeta i malo objektivno razmisle će postati očigledno koliko Allah dželle-šanuhu veliča poštovanje (ta’zim) koji se mora ukazati Njegovom predragom Pejgamberu. On ozbiljno naređuje ummetu da se on prema njemu lijepo ponaša (tj. da bude edebli) i bude pažljiv (ehemmijjetli). Visoki stepen ove naredbe se može suditi sa činjenicom da će svi ibadeti onih koji govore glasnije od njega biti poništeni, anulirani. Ovi ajeti kerimi su došli (objavljeni) kao kazna za sedamdeset osoba iz plemena Beni Temim, koje su galameći po Medini, neučtivo zvale Resulullaha. Danas izvjesne osobe tvrde da su oni potomci plemena Beni Temim. Mora da je Pejgamber sallallahu alejhi ve sellem rekao za njih, ‘Nasilnici i prostaci su na istoku’, kao i, pokazujući svojom mubarek rukom prema Nedždu [teritorija na Arapskom poluostrvu], ‘Šejtan će odande započeti fitnu’. Izvjesne nemezheblije su nedždi. To znači da su oni potekli iz Nedžda odakle su se i rasprostranili. Nesloga koja je citirana u gore navedenom hadisi šerifu se pojavila hiljadu i dvije stotine godina kasnije. Oni su pljačkajući imovinu muslimana i ubijajući ljude i zarobljavajući žene i djecu došli iz Nedžda u Hidžaz. Oni su uradili više i gore zlo od kafira.

POUKA: U gore navedenim ajeti kerimima se stalno ponavlja, ‘O vi koji vjerujete (tj. o vi koji imate iman)!’ To znači da je svim muslimanima do kijametskog dana naređeno da poštuju Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem. Da se ovo naređenje odnosilo samo na Ashabe kiram radijallahu teala alejhim edžma’in, bilo bi rečeno, ‘O Ashabi’ U stvari, u Kur’ani kerimu je rečeno, ‘O Resulullahove žene’ i ‘O stanovnici Medine’. Fraza ‘O vjernici (tj. O vi koji vjerujete, o vi koji imate iman)!’ je upotrijebljena u ajeti kerimima koji naređuju namaz, post, hadždž, zekat i druge ibadete koji su farz za sve muslimane do kijameta. Dakle ovi ajeti kerimi nam pokazuju da je vehabijsko mišljenje, ‘da je Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem trebalo poštovati (ta’zim činiti) samo dok je bio živ i da ga nakon smrti ne treba ni poštovati niti tražiti njegovu pomoć’, neosnovano (i neispravno).

Gore navedeni ajeti kerimi pokazuju da takođe treba ukazivati poštovanje (ta’zim) i prema drugima, a ne samo prema Allahu dželle-šanuhu. Značenje stotinu četvrtog ajeti kerima sure Bekara kaže, ‘O vjernici! Ne govorite (Pejgamberu) ra’ina! Recite unzurna (pogledaj nas). Budite poslušni Allahovim dželle-šanuhu hukmovima (propisima).’ Mu’mini su govorili Resulullahu sallallahu alejhi ve sellem ‘ra’ina’ što znači, ‘zaštiti nas’, ‘pazi nas’. Međutim, na jevrejskom jeziku riječ ‘ra’ina’ znači psovati, oštetiti, pokvariti. Jevreji su u tom smislu upotrebljavali tu riječ za Resulullaha sallallahi alejhi ve sellem. Allah dželle-šanuhu je zabranio mu’minima upotrebu ove riječi zato što ona ima i ovo loše značenje. Meal (značenje) trideset trećeg ajeta sure Enfal glasi, ‘Allah dželle-šanuhu im neće dati azab (ih neće kazniti) dok si ti sa njima’ i obećava da ih neće kazniti do kijameta. Ovaj ajeti kerim pobija vehabijsku tvrdnju da nas je on, ‘napustio i da je postao zemlja.’

Značenje trideset četvrtog ajeta sure Bekara kaže, ‘Kada smo rekli melecima da se poklone (da učine sedždu) Ademu, oni su se svi poklonili osim Iblisa (šejtana).’ Ovaj ajeti kerim je naredio da se Ademu alejhisselam ukaže ta’zim (počast, poštovanje). Šejtan je odbio da ukaže ta’zim (počast, poštovanje) ikom drugom osim Allaha dželle-šanuhu. On je i uvrijedio Pejgambere i nije poslušao to naređenje. Vehabije su na putu šejtana. Roditelji i mlađa braća su takođe činili sedždu, u znak poštovanja, i Jusufu alejhisselam. Kada bi ukazivanje poštovanja (ta’zima) i počasti nekome drugom, osim Allaha dželle-šanuhu, bilo širk i kufr, Allah dželle-šanuhu ne bi hvalio Svoje drage robove. Prema alimima ehli sunneta je haram učiniti sedždu ikome drugom osim Allaha dželle-šanuhu. Sedžda nije haram zato što ona ukazuje poštovanje (ta’zim) već zato što liči na sedždu ibadeta.

Šejtan se uvijek prikazivao Resulullahu sallallahu alejhi ve sellem u obliku jednog starca iz Nedžda. Kada su se kafiri iskupili na mjestu Dar-un-Nedve u Mekki, i odlučili da ubiju Resulullaha, šejtan se pojavio u obliku starca iz Nedžda, i podučio ih kako da sprovedu to ubistvo u djelo. Oni su se složili da urade onako kako ih je taj starac iz Nedžda podučio. Šejtan je od tog dana prozvan šejh-i Nedždi (šejh od Nedžda). Hazreti Muhjiddin Arabi ovako piše u njegovoj knjizi Musamerat, ‘Kada su kafiri iz plemena Kurejš popravljali Ka’bu svaki vođa plemena je rekao da će on ugraditi cijenjeni kamen Hadžer-ul-esved. Oni su se kasnije dogovorili da će uraditi onako kako im sljedećeg jutra kaže onaj ko prvi dođe [u Ka’bu]. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je sljedećeg jutra prvi došao. On je tada imao dvadeset pet godina. Oni su kazali da će oni uraditi onako kako im on kaže jer je on bio poznat kao emin (pouzdan, povjerljiv). On im je rekao, ‘Donesite jedan ćilim i stavite na njega kamen. Uhvatite svi za rub ćilima i istovremeno podignite ćilim s kamenom na nivo gdje se treba ugraditi.’ Kada su oni podigli ćilim on je uzeo kamen sa ćilima svojim mubarek rukama i postavio ga u zid. U tom momentu se tu pojavio šejtan u obliku šejha od Nedžda i rekao, pokazujući prstom na jedan kamen koji se je tu nalazio, ‘stavi ga do njega kao potporu.’ Njegov cilj je bio da prljavi kamen koji je on preporučio kao potporu kasnije ispadne, da se Hadžer-ul esved vremenom rasklima i ispadne, i da Resulullaha počnu smatrati ugursuzom (zlokobnim, lošom srećom). Resulullah sallallahu alejhi ve sellem (mu) je rekao, ‘E’uzu billahi mineš-šejtan-ir-radžim.’ Šejtan je odmah nestao. Nemezheblije (vehabije) mrze ovog velikog evliju, Muhjiddina Arabija rahmetullahi teala alejh, zato što je on svojim pisanjem objelodanio narodu podatak da je šejtan šejh od Nedžda. Oni ga čak nazivaju i kafirom. Iz ovog citata se razumije da je šejtan učitelj nemezheblija. Oni iz ovog razloga obaraju sveta (mukaddes) mjesta koja smo naslijedili od Resulullaha i turbeta. Oni kažu da ova mjesta prave ljude mušricima. Kada bi činjenje dove Allahu dželle-šanuhu na mubarek mjestima bilo širk, Allah dželle-šanuhu nam ne bi naredio da idemo na hadždž. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem ne bi poljubio Hadžer-ul esved dok je obavljao tavaf. Ne bi niko na Arefatu i Muzdelifi činio dovu i niko ne bi bacao kamenčiće na Mini. Muslimani ne bi hodali između Safe i Merve. Ova mubarek mjesta se ne bi toliko poštovala.

Kada je Sa’d bin Mu’az radijallahu teala anh, vođa Ensarija, došao na mjesto gdje su se iskupili, Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je rekao, ‘Ustanite vašem reisu (vođi)!’ Ovo naređenje je bilo sa ciljem da svi ukažu (dostojno) poštovanje (ta’zim) Sa’du. Oni koji kažu, ‘Naređenje je bilo namijenjeno da mu pomognu da siđe sa hajvana (životinje) zato što je Sa’d bio bolestan’ nisu u pravu zato što je to bilo svima naređeno. Da je bilo naređeno da mu pomognu da siđe sa životinje onda bi bilo naređeno samo jednoj, ili par osoba, da mu pomognu, i bilo bi rečeno, ‘Sa’du’ a ne, ‘vašem vođi’.

Abdullah bin Omer radijallahu anhuma je uvijek, kad god je išao iz Medine u Mekku na hadždž, zastajao, klanjao namaz, i činio dovu na mubarek mjestima gdje je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem zastajao. On je na ovim mjestima dobijao bereket (blagoslov, napredak). On je stavljao svoje ruke na Resulullahov mimber i onda ih trljao po licu. Imam-i Ahmed bin Hanbel je ljubio Hudžre-i seadet i mimber da se sa njima obereketi (oberićeti). Dok nam vehabije s jedne strane govore da oni slijede hanbeli mezheb oni s druge strane smatraju širkom ono što je imam ovog mezheba radio. Prema tome, mi vidimo da oni lažu kada kažu da su oni ‘hanbeli’. Imam-i Ahmed bin Hanbel je vodom natapao košulju imama Šafi’ije pa je onda pio tu vodu sa ciljem da se oberićeti. Halid ibni Zejd Ejjub-el-Ensari radijallahu anh je trljao svoje lice po Resulullahovom mubarek kaburu. Kada su htjeli da ga podignu on im je rekao, ‘Pustite me! Ja nisam došao radi kamenja i zemlje već radi Resulullahovog huzura (prisustva, prijema).’

Ashabi kiram alejhimurridvan su dobijali teberruk (berićet, bereket, blagoslov, sreću, napredak) putem (preko) stvari koje su pripadale Resulullahu sallallahu alejhi ve sellem. Oni su dobijali bereket od vode koju je on upotrebljavao za abdest, od njegovog mubarek znoja, košulje, skiptara (žezla), sablje, naluna, čaše, prstena, ukratko od svega što je on upotrebljavao. Umm-i Seleme radijallahu anha je čuvala dlaku iz njegove mubarek brade. Kada bi došao neko bolestan ona bi umakala dlaku u vodu i davala mu da tu vodu popije. Bolesnici su ozdravljali kada su pili vodu iz njegove mubarek čaše. Grob imama Buharije je mirisao miskom. Narod je uzimao sa njegovog kabura (malo) zemlje i tako se berićetio (dobijao bereket, blagoslov, sreću, napredak). Ovo nije niko, nijedan ni alim ni muftija osuđivao. Alimi fikha i hadisa su to odobravali.” Ovdje se završava prijevod dijela iz knjige Usul-ul-erbe’a.

[Za vrijeme Ashaba kiram i tabi’ina izam pa čak i do kraja prvog milenijuma je bilo puno Evlija i suleha (tj. generacija dobrih muslimana, suleha=množina od salih). Narod je njih zijaretio (posjećivao) i dobijao je od njih bereket i dove. Nije bilo potrebe za dobijanjem bereketa od neživih stvari niti je bilo potrebe za upotrebljavanjem mrtvih kao posrednika (tevessul). To ne znači -- samo zato što su se ove stvari rijetko činile -- da su one bile zabranjene. Da su bile zabranjene bilo bi i alima koji su ih zabranili. Te stvari nije nijedan alim zabranio. Kako se ahir-zeman (zadnje vrijeme, vrijeme kijameta) više približava znakovi kufra i bidata (bid’ata) se sve više povećavaju. Neprijatelji islama koji se predstavljaju kao naučnici varaju i obmnjuju omladinu. Ovaki (neprijatelji islama) se zovu zindici (zindik=vrsta kafira). Oni koji se predstavljaju kao naučnici, i varaju, se zovu lažni naučnici ili nadri naučnici. A oni koji se predstavljaju kao vjerski ljudi se nazivaju lažni vjerski ljudi (ili nadri vjerski ljudi). Pošto nevjerstvo i irtidad (apostazija, murtedluk) odgovaju obijesnim ljudima (azginima) i diktatorima, koji slijede svoje nefsove, oni podržavaju ovu propast (felaket). Broj alima i Evlija rahime-humullahu teala se smanjio. U zadnje se vrijeme čak nije ni vidio (ni pojavio) nijedan. Dobijanje berićeta preko grobova i stvari Evlija je postalo zaruret (prijeko potrebno, nužno). Međutim, i ovdje su se uvukli harami kako je slučaj sa svakim drugim djelom i ibadetom. Alimi islama su jednoglasno rekli da se ovaki dozvoljeni (mašru) poslovi ne smiju zabranjivati već da se iz njih mora izbaciti bidate koji su se u njih uvukli. Ove riječi alima su napisane u knjizi Ed-Durer-us-senijje firredd-i alel-vehhabijje. Oni koji je pročitaju neće više sumnjati. Ova knjiga je izdata 1319. i 1347. godine u Egiptu. Ona je 1395./1975. godine ofsetom preštampana u Istanbulu. Svireposti i terorisanja koja su vehabije nanijele muslimanima Hidžaza su opširno napisana na kraju knjige Kijamet i ahiret. Muslimani stavljaju na grob uspravan kamen. Oni na njega napišu ime mejita (meita, mrtvaca). Oni koji dođu u posjetu, prouče Fatihu i dovu za dušu sahibije (posjednika) imena koje je napisano na kamenu. Oni koji posjete Evlijin grob takođe mole i njegov ruh (dušu) da im učini šefa’at i dovu (tj. da im on bude posrednik i da se on za njih založi se kod Allaha dželle-šanuhu i da on zamoli Allahu dželle-šanuhu za njih, tj. da Mu on učini za njih dovu).]



MESDŽID-I NEBEVI
Four different stages of enlarging Mesdžid-i Nebevi.

1. sdaasdasd
2. sdsaas

PUT EHL-I SUNNETA

 

Back | Index