Doga?aj na Kerbeli

O istorijatu doga?aja na Kerbeli po literaturi krue razne razdorne pri?e. Eksploatišu?i njenu zamu?enost, izvjesne knjige izmišljaju i pri?aju tragi?ne bajke kojim zavode ?itaoce, zbunjuju im um, i potkopavaju njihova vjerovanja. Oni pokušavaju da svojim laljivim i izmišljenim bajkama vrbuju svoje ?itaoce u njihovo nenormalno vjerovanje. Ova taktika lova, u mutnoj vodi, je prouzrokovala stanje, u kom svako ima druk?ije mišljenje u pogledu slu?aja Kerbele i u kom svako vjeruje, da je njegovo vjerovanje, jedino ispravno znanje. Muhammed Abduššekur Mizapuri, rahimehullahu teala, jedan veliki alim Indije, i alim istorije, je potrošio puno godina svog ivota u istraivanju ovog predmeta, nau?io ?injenice, i napisao knjigu Šehadet-i Husejn (Husejnovo mu?eništvo, Husejnov šehidluk), koja je u potpunosti posve?ena ovom predmetu. Gulam Hajdar Faruki, rahimehullahu teala, jedan od Mizapurijevih u?enika iz Medrese-i-islamije u Kara?iju (Pakistan) je ovu knjigu preveo s urdu jezika na perzijski, i ovo novo, perzijsko izdanje, izdao u Kara?iju pod naslovom Refakat-i Husejn. Citat uvoda ove knjige glasi:

Prvi udarac islamu -- koji ga je poremetio, i koji je zadao vjeri nepopravljivu štetu, i koji je izazvao da milioni muslimana skrenu s pravog puta islama -- je zadala fitna. Ova fitna je izazvala ra?anje raznih sujevjerja i ?udnih naga?anja koja su suprotna islamu i koja su spremljena za specifi?ne ciljeve. Ova fitna je skoro izumrla, kada ju je ponovo potpalio Ja’kub, Kulajnijev sin. On je bio jedan od nesre?nih mladi?a koji su bili rtve jednog ?ifuta koji se zvao Abdullah bin Sebe’. Ovaj bijedni zlo?inac je, s namjerom da iznutra razori islam, izmislio bezbroj lai koje je sastavio u jednu knjigu koju je nazvao Kafi. Svirepi otpadnici kao što su bili Tusi i Medlisi, koji su se kasnije pojavili, su, nastoje?i da rašire principe knjige Kafi, raspuhali ovu vatru pobune i neslaganja me?u muslimanima. Oni su bazirali svoju vjeru na dvoli?njaštvu, koje su nazvali tekijja, koje su uzeli kao plašt pod kojim sprovode sve svoje podriva?ke i štetne aktivnosti. Njihova najpoznatija tekijja je njihova, tobonja, ljubav prema ehli bejtu. Oni su ovim svojim pretvaranjem prouzrokovali da milioni muslimana skrenu s pravoga puta i da se strovale u provaliju propasti. Naš prvi cilj mora da bude zašti?ivanje muslimana (od ove propasti,) da oni ne upadnu u ovu njihovu zamku, dakle, mi trebamo otkriti unutarnju prirodu ljubavi prema ehli bejtu (tj. muhabbeti ehli bejt).

Pravi muslimani koji slijede put koji je Muhammed alejhisselam zacrtao i koji u stopu slijede Ashabe se zovu ehli sunet. Alimi ehli suneta nisu samo objasnili da je ljubav prema ehli bejtu nešto dobro ve? su tako?e rekli i to da je ova ljubav prema ehli bejtu spojena sa imanom, sastavni dio imana. S druge strane, jeretici, otpadnici, neprestano ponavljaju da je ljubav prema ehli bejtu temelj njihove vjere, iako njihova sva djela i njihovi stavovi pokazuju njihovo neprijateljstvo prema ehli bejtu. Temeljita istraga istorijskih ?injenica, da bismo objasnili ovu stvar, to jest, jesu li suni muslimani u?inili hazreti Husejna šehidom, ili su to u?inili otpadnici, ?e uzgredno i razjasniti ono na šta smo mi mislili u zadnjem dijelu naše izjave. Onaj koji ima mozga i razuma, kada pro?ita njihove knjige, ne?e povjerovati da su muslimani po?inili ovu mu?eni?ku smrt. Oni (tj. jeretici, otpadnici) vješto ubacuju imena hazreti Mu’avije i Jezida na na?in koji ?e dezinformisati neuke. Me?utim, nijedna knjiga koja se odnosi na ovaj tragi?ni doga?aj ne sadri u sebi ni jednu jedinu rije? koja jasno kae (i pokazuje) da su ova dvojica halifa ukaljana mubarek hazreti Husejnovom krvlju. U literaturi koja se odnosi na ovaj doga?aj ?ak ne postoji nijedan - ni nejasan podatak - koji bi posvjedo?io upletenost hazreti Mu’avije u mu?eni?ku smrt hazreti Husejna, da i ne govorimo o jasnim izjavama da je to navodno u?injeno po njegovom nare?enju. Šta jeste jednoglasno izjavljeno (u knjigama svih alima) je to da se mu?eništvo hazreti Husejna nije desilo za vremena hazreti Mu’avije. Mula Bakir Medlisi, ?ije je ime prije spomenuto, ovako govori o hazreti Mu’avijinom zadnjem savjetu njegovom sinu Jezidu, na njegovom umoru:

“Ti znaš šta je imam Husejn, radijallahu anh, Resulullahu. On je dio tijela našeg predragog Pejgambera. On je potomak tijela i krvi te naj?asnije osobe. Ja razumijem da su ga gra?ani Iraka pozvali da tamo do?e, i da bude s njima. Ali oni mu ne?e pomo?i; oni ga ne?e ostaviti na miru. Ako on dopadne u tvoje ruke ponašaj se na na?in koji cijeni njegovu vrijednost! Sjeti se koliko je on bio blizak i koliko ga je Resulullahu, sallallahu alejhi ve sellem, volio! Nemoj mu se svetiti za njegovo ponašanje! Pazi da ne prekineš vane veze koje sam ja me?u nama uspostavio! Dobro pazi da ga ne uvrijediš i ne naljutiš!” Ovaj hazreti Mu’avijin savjet (njegovom sinu) Jezidu je napisan na tri stotine i dvadeset i prvoj (321.) stranici knjige Dila-ul’ ujun, koju je napisao jedan od lidera šija, Muhammed Bakir bin Murteda Fejzi Horasani, koji je bolje poznat pod nadimkom mula Muhsin. On je umro 1091./1679. g.n.e. Prema knjizi Nasih-ut-tavarih, koju je napisao Muhammed Taki Han -- jedna od šijiskih teologa -- Mu’avija je tako?e napisao svom sinu Jezidu i sljede?i testament: “Moj sine, nemoj da podlegneš ?ulnim zadovoljavanjima i iskušenjima! Zaštiti se ?ak i od najmanjeg nepristojnog vladanja prema Husejnu! Dobro pazi da ne imadneš krv Husejna, Alijinog sina, na svom vratu kada sutra (na Sudnjem danu) staneš pred Hakka teala! U protivnom, taj ?eš dan provesti u vje?nim mukama i ne?eš nikada biti u miru i rahatluku!” Šta više, na stotinu jedanaestoj stranici (111.) šestog toma ove iste knjige, autor (Muhammed Taki Han, jedan od šijiskih teologa) citira i jedan hadisi šerif koji on pripisuje Abdullahu ibn Abbasu, a koji glasi: “Ja Rabbi! Nemoj dati beri?et (bereket) onom ko je nemaran u izraavanju svog poštovanja i ?asti prema Husejnu!” Hazreti Mu’avija radijallahu anh se uvijek uljudno i s ogromnim poštovanjem ponašao prema hazreti Husejnu i u svom govoru, i u pisanju, i nije nikad prema njemu pokazao nepoštovanje, nasuprot imamu Husejnu, koji se prema njemu uvijek prili?no grubo odnosio a naro?ito u pismima koja mu je on poslao. U stvari, kada su hazreti Mu’avijini sinovi, Jezid i Abdullah, vidili oštri ton koji je hazreti Husejn upotrijebio u svom pismu, oni su rekli ocu da mu odgovori na isti na?in. On ih je umirio, i rekao, “Niste u pravu. Kako bih ja ikada mogao osu?ivati Husejna sina Alije? Osoba kao što sam ja krivi druge i nastoji da ih ubijedi da se sloe s njim i opet mu niko ne vjeruje. Ne. Oprezna osoba to ne bi u?inila. Kako bih ja ikad mogao kriviti Husejna? Ja se kunem Allahom da on nije ni za šta kriv. Ja ?u mu odgovoriti. Ali, ja mu ne?u napisati ništa što bi ga moglo prepasti ili uvrijediti.” Šija, autor knjige Nasih-ut-tavarih, ovako završava (tekst) na sedamdeset osmoj (78.) stranici šestog toma ove knjige: “Ukratko, on (Mu’avija) nije u?inio ništa što bi uvrijedilo Husejna.”

Hazreti Mu’avija se nije samo uvijek ljubazno i pristojno ponašao prema hazreti Husejnu ve? mu je i sluio. U (šijiskoj) knjizi Nasih-ut-tavarih se ova ?injenica potvr?uje milozvu?nim jezikom: “On je uobi?ajavao godišnje slati hazreti Husejnu na hiljade i hiljade srebrenih dirhema. Ovo je bilo pored druge dragocjene robe i raznih poklona.” Samilosni dobrotvor samo tolerantno prihvatao ova vrije?anja i muke koje je Hazreti Husejn upu?ivao na ove sve ljubaznosti i vjernu slubu.

Hara? je iz Jemena otpreman Mu’aviji, radijallahu anh. Hazreti Husejn, radijallahu anh, je predusreo karavan (sa robom i stvarima), koji je na putu za Damask prolazio kroz Medinu, i uzeo svu robu i podijelio je ehli bejtu i drugima koje je volio. On je poslao hazreti Mu’aviji sljede?u poruku: “Deve natovarene robom i parfemima koje su bile na putu iz Jemena prema Damasku su zaustavljene. Ja znam da je roba, koja ti je trebala do?i, trebala da se stavi u bejt-ul mal. Ja sam je uzeo jer mi je trebala. Vesselam! Hazreti Mu’avijinoj potvrdi hazreti Husejnove, radijallahu anhuma, poruke je dodana sljede?a bilješka: “Da si dozvolio da karavan deva pro?e ja ne bih zadrao tvoj dio od robe koja mi je trebala do?i. O moj brate, ja znam da ti nisi od onih koji se pretvaraju i laskaju. Dok sam ja tu niko ti ne?e naštetiti zato što ja znam tvoju vrijednost i tvoj visoki stepen. Sa zadovoljstvom primam tvoje svako ponašanje.” Ova njihova prepiska se nalazi na pedeset sedmoj (57.) stranici (šijiske) knjige Nasih-ut-tavarih.

Na Mu’avijinu, radijallahu anh, dareljivost nije uticala ni grdnja koju su posjetioci Damaska upu?ivali emiru On je njihove kletve nagra?ivao robom i nov?anim poklonima. Evo primjera iz prethodno pomenute šijine knjige: “Posjetioci koji su došli iz hazreti Alijine okoline u Damask su psovali i vrije?ali Mu’aviju. On im je dao poklone iz bejt-ul mala. Oni su se vratili ku?i bez ikakvih problema i štete.” (38. stranica) Kako se iz ovih pisanja dade razumjeti, kriviti Mu’aviju za hazreti Husejnovu mu?eni?ku smrt je jedna ogavna kleveta i ?ista la jer je to jedna nepravedna potvora i optuba.

Radi toga, ku?enju, optuivanju i klevetanju hazreti Mu’avije radijallahu teala anh, da je on, navodno, otrovao hazreti Husejna, radijallahu teala anh nema mjesta. Na tri stotine i dvadeset tre?oj (323.) stranici šijiske knjige Dila-ul’ujun, hazreti Hasan kae, “Ja se kunem Allahom da je Mu’avija bolji od ovih ljudi. Ovi ljudi tvrde da su šije a ho?e da me ubiju i pokradu.”

U knjigama šija piše, u raznim oblicima, da tako?e ni Jezid nije bio upetljan u ubistvo i da on, suprotno preovla?uju?em mišljenju, nije bio loša osoba. On nije nikad zaboravio o?ev savjet o hazreti Husejnu. On mu nije ništa napisao niti ga je pozvao (hazreti Husejna) u Kufu. On ga nije pokušao ubiti. On nije naredio da ga ubiju. On se nije veselio njegovoj smrti. Naprotiv, on je bio jako oaloš?en i gorko je plakao. On je odredio jedno vrijeme za njegovu alost. On je vrlo oštro kaznio one koji su ga u?inili šehidom. On je pokazao duboko poštovanje prema ehli bejtu (familiji) hazreti Husejna i ispunio im njihovu elju da se isele iz Damaska u Medinu i ukazao im je veliku ?ast i ljubaznost i ispratio ih pod zaštitom odreda tjelohranitelja. Šijiska knjiga (?ak i) uveli?ava ove ?injenice.

?uveni šijiski teolog mula Bakir Medlisi ovako piše na ?etiri stotine dvadeset ?etvrtoj (424.) stranici njegove knjige Dila-ul’ujun: “Jezid je postavio Velid-bin-’Ukbe-bin Sufjana, koji je bio poznat po svojoj ljubaznosti prema ehli bejtu, za upravitelja Medine. On je skinuo sa dunosti Mervana bin Hakema, imam-i-Husejnovog neprijatelja i neprijatelja njegovog potomstva, radijallahu teala anhum edma’in.” On ovako nastavlja na ?etiri stotine trideset drugoj (432.) stranici: “Da je Jezid bio neprijatelj imama Husejna on ne bi skinuo s dunosti upravitelja koji se prema njemu neprijateljski odnosio i postavio upravitelja koji je prema njemu bio jako srda?an.” On piše na ?etiri stotine dvadeset i ?etvrtoj (424.) stranici: “Jedne no?i je Velid poslao po imama Husejna, kojem je pokazao pismo koje je dobio od Jezida. U pismu je pisalo da je Mu’avija mrtav i da je Jezid novi halifa. Kada je on to ?uo on je prou?io ajet, ‘Inna-lillah…’.” Ova zapisana izjava nam kae da hazreti Husejn nije bio neprijateljski raspoloen prema hazreti Mu’aviji i da ga je znao kao pravog muslimana. Da to nije tako, on ne bi kada je ?uo za njegovu smrt prou?io ajet “Inna-lillah…”.

Kada je Zadir bin Kajs prijavio Jezidu hazreti Husejnovu radijallahu teala anh mu?eni?ku smrt on je oborio glavu i nije ništa rekao. Onda je, podigavši glavu, rekao, “Ja sam htio da ga ti saslušaš a ne da ga ubiješ. Da sam ja bio tamo ja bih mu oprostio.” Ovo je napisano na dvije stotine šezdeset devetoj (269.) stranici (šijiske) knjige Nasih-ut-tevarih. Na tri stotine dvadeset i prvoj (321.) stranici šijine knjige Nehd-ul-ahzan, koja je izdata u Iranu, piše: “Neko se pojavi sa vijestima koje je on smatrao da su vesele i re?e Jezidu, ‘?estitam ti! Stigla je Husejnova glava.’ Ovo je jako raspalilo Jezida. On se ljutito izgalamio na tog ?ovjeka i onda mu je rekao, “Dabogda ti nikad ne dobio radosnu vijest!’” Ovako piše u (šijiskoj) knjizi Nasih-ut tevarih na dvije stotine dvadeset devetoj (229.) stranici: “Šimir-zil-devšen je ponosno stavio imam-i-Husejnovu mubarek glavu pred Jezida i ovako se po?eo hvalisati, ‘Zlatom i srebrom mi napuni bisage moje moje deve zato što sam ja bio taj koji je ubio najboljeg od svih u odnosu na njegove roditelje.’ Jezid mu je rekao, ‘Od mene ne o?ekuj nikad nikakvu nagradu.’ Prestrašen i razo?aran ?ovjek se vratio nazad. Njegov dio je i na ovom i na onom svijetu puko ništa.” Na dvije stotine sedamdeset i druge (272.) stranice (iste) knjige piše da ga je (Jezid) prokleo i da mu je rekao, “Dabogda ti ovo ubistvo donijelo Allahovu srdbu, gnjev!”

Kako je jasno izraeno u šijiskim knjigama hazreti Mu’avija i Jezid, ne samo da su potpuno ?isti od mubarek krvi hazreti Husejna, radijallahu teala anh, ve? tako?e ni Zijad, ni ibn Sa’d, pa ?ak ni Šamir nisu bili me?u onim koji su ovu mubarek osobu u?inili šehidom (ubili mu?eni?kom smr?u). Kako se navodi u knjizi Rafakat-i Husejn, u šijiskim knjigama piše sljede?e:

1) Oni koji su se borili protiv imami Husejna nisu bili stanovnici Damaska i Hidaza. Oni svi su bili iz Kufe. (Hulasat-ul-mesaib, 210. stranica).

2) Ira?ani su pošehidili (mu?ki ubili) Husejna. Me?u njima nije bio ni jedan jedini stanovnik Damaska. Oni koji su po?inili ovaj poznati zlo?in protiv ehli bejta su bili stanovnici Kufe. (Mes’udi)

3) Dobro je utvr?ena ?injenica da me?u onima, koji su u?inili imam-i-Husejna šehidom, nije bio ni jedan jedini stanovnik Damaska. (Mes’udi, 21. stranica).

4) Abi Mahnaf nas obavještava da je ibn Zijadova armija imala osamdeset hiljada konjanika i da su oni svi bili stanovnici Kufe. (Nasih-ut-tevarih, šesti tom, 173. stranica)

5) Nijedan od šija koji su ivjeli izvan Kufe nije došao da pomogne imamu. Me?utim, on je tako?e, zajedno s odgovorom na pismo koji je primio od stanovnika Kufe, poslao i pismo stanovnicima Basre u kom je od zatraio njih njihovu pomo?. Šije koje su ivjele u Basri su mu poslale odgovor i rekle da ?e mu pomo?i. (Dila-ul’ujun)

Oni koji su u Kerbeli mu?ki ubili imama Husejna su bili oni isti ljudi koji su tako?e, ranije, i izdali i u?inili zlo?in (zulum) protiv imama Alije i imama Hasana. Dvanaest hiljada ljudi se sastalo i napisalo pismo imamu Husejnu. Oni su ga (u pismu) pozvali u Kufu. Oni su (mu) obe?ali da ?e pomo?i. Me?utim, oni su mu?ki ubili (u?inili šehidom) njegovog amidi?a Muslima bin Ukajla kojega je hazreti Husejn poslao (kao svog predstavnika). Kasnije, kada je imam Husejn došao u Kerbelu, oni su ga mu?ki ubili (u?inili šehidom) prerušivši se u Jezidove vojnike. U šijiskoj knjizi Medalis-ul-mu’minin piše da su šije koje su se zvale Musajjib bin Nuhba i Omer bin Sa’d ibn Abi Vakkas otišle u Kerbelu.

6) Komandant Šis bin Rebi’i je sa 4.000 šija napao na imama po nare?enju Omera bin Sa’da. (Dila-ul’ujun).

7) Šis bin Rebi’i je bio prvi habis (zlo?udnjak, pokvarenjak, zlonamjernik, pogan?er), koji je sjahao s konja i otsjekao imamovu mubarek glavu. (Hulasat-ul-mesaib, 37. stranica)

8) Kada je imam Husejn vidio me?u napada?ima Mudar-bin-Hadera i Jezida bin Harisa on je rekao, “Zar ste zaboravili pismo koje ste mi poslali i u kom ste me pozvali?” (Hulasat-ul-mesaib, 138. stranica)

9) Kada je imam postao šehid, Habib bin Muzahir, komandant desnog krila imamove armije je kroz smijeh rekao, “Dan Ašure je dan veselja i slave.”

10) Kadija Nurullah Šusteri, jedan od ?uvenih šijiskih alima, je još jedan ?ovjek koji je priznao da su šije pošehidile imama Husejna.

UPOZORENJE: Alimi ehli suneta su napisali mnoštvo knjiga u kojima su dokazali ?injenicu da oni koji odbijaju izvorne i istinite mezhebe islama propovijedaju otpadništvo i nastoje da iznutra razore islam. Naslovi trideset dviju ovakvih cijenjenih knjiga, s imenima njihovih autora, su dodati na kraj osamdesetog (80.) hazreti imam-i-Rabbanijevog pisma. Njegova biografija obuhvata jedno cijelo poglavlje u ovoj knjizi. Ona se nalazi iza biografije hazreti Mu’avije, radijallahu anh.

na ovom linku PRVA VERZIJA mozete naci prvu originalnu verziju ove stranice