Dokumenti istinite rije?i 1.

 

Predgovor turskom izdanju knjige

Allah delle-šanuhu, koji saaljeva cijelo ?ovje?anstvo [to jest i muslimane i kafire], na ovom svijetu stvara korisne stvari i šalje im ih. On ?e na onom vje?nom svijetu (ahiretu) izabrati neke, izme?u onih vjernika koji trebaju da odu u dehennem, oprosti?e im, i da?e im da u?u u dennet. On sam stvara sva iva bi?a, odrava ih u postojanju, i štiti ih od strave i uasa. Uzdaju?i se u ?asno ime jednog ovakog Allaha mi zapo?injemo s pisanjem ove naše knjige.

Ako se neko zahvalio i veli?ao nekog drugog, na bilo kakav na?in, za bilo šta, na bilo kom mjestu, ili u bilo koje vrijeme, ove sve zahvale i veli?anja (hamdovi i medhovi) su upu?eni Allahu delle-šanuhu zato što je On sam Stvaralac, Odgojitelj, Ukornik svih bi?a i Pokreta? i Odašilja? svih vrsta dobrota. On je sam posjednik mo?i i snage (energije).

Neka su sve dove i dobrote na MUHAMMEDA alejhisselam, koji je Njegov Poslanik i najdrai rob, najvrliji i najuzvišeniji od svih stvorenja, i na njegovu porodicu (Al) i sve Ashabe alejhimussalavatu vetteslimat!

Danas su muslimani na svijetu podijeljeni u tri grupe. U prvoj grupi su pravi muslimani koji su na putu Ashaba kiram. Oni se zovu ehli sunnet ili sunni ili firka-i nadijje, tj. sekta koja je spašena od dehennema. Druga grupa su oni koji ne vole Ashabe kiram. Oni se zovu šije ili firka-i dalle, tj. pokvarena sekta. U tre?u grupu spadaju oni koji su i protiv sunija i protiv šija. Oni se zovu vehabije ili neddi, zato što su se prvo pojavili u arabijskom gradu Nedd. Oni se tako?e zovu i firka-i mel’une (prokleta sekta) zato što u knjigama, Kijamet i ahiret i Se’adet-i ebedijje (Vje?na sre?a), piše da oni nazivaju muslimane višebošcima (mušricima). Naš Poslanik je prokleo one koji kau da su muslimani kafir.

Svako ko se upusti u ?ulne elje nefsa i ima pokvareno srce ?e oti?i u dehennem bez obzira kojoj on/ona grupi pripadao. Svaki musliman mora da uvijek puno izgovara rije?i la ilahe illallah da o?isti svoj nefs (tezkiju nefsa), to jest, da o?isti kufr i grijehe koji postoje u njegovoj prirodi, i da izgovara rije?i estagfirullah min kulli ma kerihallah, da o?isti svoje srce (tasfiju kalba), to jest, da bude ?isto od kufra i grijeha koji poti?u iz nefsa, šejtana, zlih prijatelja i lanih knjiga. Hadisi šerif kae da ?e se muslimani podijeliti u sedamdeset tri grupe (firke), da ?e jedna od njih biti na pravom putu i oti?i u dennet i da ?e sedamdeset dvije oti?i u dehennem zato što su inovatori (bid’at sahibije). Jedna grupa koja je na pravom putu se zove ehli sunnet. Sedamdeset dvije pokvarene grupe se zovu inovatori (bid’at ehli) i vjerski reformatori. Muslimani ?etiri mezheba su ehli sunnet. Inovatori u sedamdeset dvije sekte su na krivom putu. Dove onih koji su ehli sunnet su bez sumnje primljene (kabul). Oni, koji ne klanjaju namaze, gledaju nepokrivene ene, i nepokrivene avret dijelove tijela (avret mahalli), se sude da nisu pokorni islamu. Njihove dove i ibadeti i ibadeti i dove zindika nisu primljeni (nisu kabul).

Sluenje ?ovje?anstvu se uvijek smatralo kao najplemenitija obaveza. Ve?ina naroda tvrdi da je isklju?ivo zauzeta ovim radom. Ima puno ljudi koji prikrivaju svoje napore, koje oni vode za svoj ?ejf, zadovoljstvo, i financijsku prednost, pod plaštom ove slube. Sluiti ?ovje?anstvu zna?i uzrokovati da ljudska bi?a dobiju mir i udobnost i na ovom i na onom svijetu. Jedini na?in za uspjeh u tome je u upu?ivanju na put sre?e, to jest u islam, kog je podario Allah delle-šanuhu, najmilostiviji i najljubazniji Kreator i Odgajatelj ljudskih bi?a koji nema ni kraja ni po?etka. Dakle, sluenje ?ovje?anstvu je mogu?e jedino sluenjem islamu. A sluenje islamu je sluenje ?ovje?anstvu. Neprijatelji ?ovje?anstva su nastojali da iskorijene islam. Njihova najefektivnija agresija je bila u varanju muslimana. Oni su ih na taj na?in iznutra uništili. Oni su izazvali njihovo me?usobno razdvajanje, njihovo me?usobno neprijateljstvo, i bacili su ih u kande ireligioznih ljudi. U ovom napadanju na islam su prednja?ili engleski špijuni.

Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je upozorio muslimane na katastrofu koja ih ?eka. On je rekao, “Moj ummet ?e se podijeliti u sedamdeset tri grupe. Od ovih grupa ?e se spasiti od dehennema samo oni koji slijede mene i moje Ashabe.” Sre?om, najve?i dio ovih sedamdeset dvije grupe koje ?e oti?i u dehennem je izumro. Stotine miliona muslimana, koji se danas nalaze na zemaljskoj kugli, spadaju u jednu od ove tri grupe, to jest, ili u sunije, ili u šije, ili u vehabije. Ako ove tri grupe ne poduzmu mjere me?usobnog pomirenja i saradnje, i ako više vole da zlostavljaju jedne druge, neprijatelji islama ?e upotrebom raznih lai i kleveta izvojevati pobjedu u oskrnjavljenju islama, i u njegovoj podjeli na još više grupa, i u obmanjivanju, i u izvo?enju omladine iz islama. Kako nas istorija u?i, nacije, koje su nehajne u svojoj vjeri su navukle na sebe Allahov delle-šanuhu gnjev i zapale u nemilosrdne kande. Mi danas vidimo da ve?inu njih još uvijek gaze neprijateljske ?izme komunista i da ih - da bi se samo prehranili - brutalno koristi, kao ivotinje, zla, imoralna, i ireligiozna manjina. Izbavljanje ?ovje?anstva iz ove o?ajne situacije je ovisno jedino o sluenju islamu i spašavanju islama. Danas, svako ko ivi u Evropi i Americi, gdje se poštuju ljudska prava, ?e biti u miru i udobnosti proporcionalno onoliko koliko on ili ona svjesno ili slu?ajno slijede principe islama. Mi smo, da bi ubjedili naše ?itaoce u ovu ?injenicu, i podstrekli ih da vide ovu opasnost, smatrali da je neophodno da ih upozorimo na komunizam na taj na?in što smo dodali ovoj našoj knjizi kratak uzorak bolova, koji deru i kidaju srce, koje su pretrpjele nacije koje su upale u komunisti?ke zamke.

Lane knjige hurufi sekte, koju je osnovao jedan jevrej po imenu Abdullah Sebe’, se rasturaju u Iranu. Na kraju ove naše knjige su i njima, tako?e, dati odgovori.

Ova knjiga objašnjava kako hurufije, koje su se infiltrirale me?u šije, napadaju na sunnije, i kako je iranski vladar Nadir šah organizovao debatu izme?u alima sunnija i šija koja se završila bilateralnim priznanjem da da je šijizam pomiješan sa hurufizmom, da je sunnizam na pravom putu, i kako je odlu?eno - što je Nadir šah odobrio - da Iran ponovo postane sunni drava kao što je i prije bio.

Naša iranska bra?a ?e se, kada pro?itaju ovu knjigu, sloiti sa odlukom šijiskih alima. Oni ?e postati sunni muslimani i dobiti sre?u (se’adet). Neka je svaka hvala i zahvala Allahu delle-šanuhu, skoro da nijedan od skorašnjih iranskih vladara nije napustio sunni put. Na primjer, mi sa zahvalnoš?u vidimo da je knjiga na perzijskom jeziku, Kimja-i se’adet, koju je napisao imam Gazali, alim ehli sunneta, ponovo izdata 1964. godine u Teheranu u najljepšem formatu, i da su mla?e generacije u Iranu informisane o izjavama koje su izjavile na stotine sunnijskih alima, i da su one impresionirane njihovim superiornim vrlinama i odlikama.

?im se šije oslobode od hurufijske podvale, i shvate put koji im pokazuju njihovi alimi, i uspostave kooperaciju sa sunnijama u širenju islama po cijelome svijetu, vehabije ?e im se pridruiti. Muslimani ?e se ujediniti. Oni ?e bez sumnje ponovo zapo?eti svoju uzvišenost i superiornost, i sjati svjetlo nad ?ovje?anstvom i voditi i druge u civilizaciju. Tako ?e se cijeli svijet usre?iti. Onda ?e cijeli svijet znati da sluenje islamu zna?i sluenje ?ovje?anstvu.

Hriš?anska godina: 2007., Hidri mjese?na: 1427., Hidri sun?ana: 1385.

 

PRVI DIO
_______________________

 

HUDDED-I KAT’IJJE

Knjiica Hudded-i kat’ijje je prijevod jedne risale (knjiice, kra?eg djela, traktata) sa arapskog jezika koja nosi isto ime. Ona nas informiše da se jedan jevrej iz Jemena, po imenu Abdullah bin Sebe’, predstavljao kao musliman sa ciljem da prevari i zavede omladinu koja je udila da nau?i islam. Onaj ko pro?ita ovu našu knjigu ?e odmah shvatiti da je on bio kafir. Njega ne?e obmanuti ova jevrejska igra.

[Knjigu HUDDED-I KAT’IJJE je napisao bagdadski alim Abulberekat Abdullah Suvejdi. Ona je izdata 1400./1980. godine u Egiptu. Ona je ponovo ofsetom preštampana u Istanbulu. Njen prijevod na turski jezik, koji je napravio Allame Abdullah Suvejdi, je izdala 1326./1908. egipatska izdava?ka ku?a Kurdistan. Suvejdi Abdullah ef. je ro?en u 1104. godine po Hidri u Bagdadu. On je nakon obavljanja hadda, 1137. godine po Hidri, dobio u Damasku od Abdulganija Nablusija [1150./1640.-1143./1731.] 1730. godine po Miladu idazet (diplomu) i drugi idazet od Ali ef. iz Istanbula [1099.-1149. po Hidri]. On je podu?avao godinama u Bagdadu. On je napisao mnogo cijenjenih knjiga. Njegov trideseti djed je Ebu Da’fer Abdullah Mensur, jedan od abasidskih halifa.] Iranski vladar Nadir šah je [1099.-1160. (1746. nove ere)] sazvao alime Irana i Buhare i naredio im da rasprave, i do?u do zajedni?kog zaklju?ka koja je grupa u pravu, šije ili sunnije. On je postavio njega da bude vo?a te debate. Knjiga HUDDED-I KAT’IJJE, koja nas izvještava o ovim razgovorima, je jako cijenjena. On (Abdullah Suvejdi) je, nakon dugog razgovora sa šijiskim alimima u ovom skupu, dokazao da je ehli sunnet u pravu (na hakku). Šahu se to svidjelo i on mu je ?estitao. On je preselio u subotu, jedanaestog dana (arapskog mjeseca) Ševvala 1174./1760. godine. On je ukopan kod turbeta hazreti Ma’ruf-i Kerhija koji je preselio 200./815. godine.

Kada su 1142./1729. godine Afganistanci ubili šaha Husejna Sefevija, koji je bio deveti i zadnji vladar iranske dinastije Sefevi, u Perziji je po?eo vladati haos. Šahov sin, Tahmasib Drugi, je bio jedan nesposobnjakovi? koji je udio za li?nim zadovoljstvom. Radi toga, njegov vezir Nadir je preuzeo kontrolu u svoje ruke. On je istjerao Afganistance iz Irana i ponovo preuzeo glavni grad Isfehan. On je opkolio Bagdad kojim je vladao Ahmed paša. Osam mjeseci kasnije, vojska kojom je zapovijedao Osman paša, ?iji je nadimak bio šepavi, je došla iz Istanbula i odbila iransku vojsku.

Nadir šah je postao Šah Irana 1148. godine po Hidri. On je osvojio Delhi. On je prolio mnogo krvi. On je onda zauzeo Afganistan i Buharu. On je nazvan Šahenšah. On je poslao izaslanike u Osmanlijsku dravu s prijedlogom da se priredi nau?na diskusija da se odlu?i koja je grupa u pravu, ehli sunnet ili imamijje. On je iskupio veliku vojsku i krenuo prema Bagdadu i Musulu. Pošto ih nije mogao zauzeti on se povukao u Nedef.

Alimi iz obje grupe (tj. alimi šija i sunnija) su se sastali, po nare?enju Nadira šaha, sa ciljem da eliminišu neslagaju?e principe vjerovanja izme?u šija i sunnija i da se ove dvije grupe ujedine u jednu. Abdullah Suvejdi ef. je napravio pred cijelim skupom tako detaljne nau?ne, razumne, i dokazne, govore da mu šije nisu mogle na njih odgovoriti. [Pitanja i odgovori, koje su obje strane iznijele, su sastavljeni i objavljeni u knjizi pod naslovom HUDDED-I KAT’IJJE.]

Abdullah ef. Suvejdi kae: Ahmed paša, guverner Bagdada, je poslao po mene. Kada sam ja otišao tamo Ahmed aga, jedan od pašinih aga, me je do?ekao i rekao mi je da me paša ho?e da pošalje Nadir-šahu. Ja sam ga upitao zašto. On mi je rekao, “Šah je zatraio jednog alima ehli sunneta. Ti ?eš predvoditi debatu sa šijiskim alimima da se prona?e jesu li šijiska na?ela ta?na. Ako jesu, šijizam ?e biti proglašen kao peti mezheb (peta priznata pravna škola).”

Ja sam rekao, “O Ahmed aga! Zar ti ne znaš da su Perzijanci uporni i tvrdoglavi ljudi? Zar ti ne znaš da oni ne?e prihvatiti moje rije?i? Njihov šah je naro?ito zao i ponosan. Kako ?u ja re?i dokaze koji pokazuju da je njihov put pokvaren? Kako bi ?ovjek ikad mogao s njima raspravljati? Oni ve? pori?u hadisi šerife koje ?u ja iznijeti kao dokaze. Oni odbacuju vjerske knjige. Oni tuma?e ajeti kerime onako kako ?e odgovarati njihovim ciljevima. Kako ?u im ja dokazati da je dozvoljeno u?initi mesh po mestvama kada se uzima abdest? Sunnet-i senijje je dozvolio tu olakšicu. Hadisi šerif koji kae da je to dozvoljeno je saopštilo preko sedamdeset ashaba. Jedan od njih je hazreti Alija kerremallahu vedheh. Ako im ja kaem ove ?injenice oni ?e re?i da je preko stotinu ashaba reklo da ta olakšica nije dozvoljena. Ako im ja kaem da su izjave koje oni smatraju hadisi šerifima mevdu’, to jest kasnije izmišljene, oni ?e i meni to isto re?i. Oni ?e re?i, ‘Što god ti nama kaeš i mi ?emo tebi istom mjerom uzvratiti.’ Radi toga, ja molim hazreti pašu da me on oslobodi od ove dunosti.”

On mi re?e, “To je nemogu?e. Paša je odabrao tebe za ovu dunost. Ti ga moraš poslušati. Dobro se pazi da se ne bi kadgod usprotivio njegovom nare?enju.”

Sljede?eg jutra sam imao dug razgovor sa Ahmed pašom. On mi je rekao, “Idi i to svrši. Da ti Allah delle-šanuhu (Denab-i Hakk) dadne da ti tvoj jezik i tvoji dokazi budu efektivni! Ako oni budu tvrdoglavi i oholi za vrijeme debate, govori kratko. Ali, ne dozvoli da oni ostanu bez odgovora! Ako razgovaraju razumno, i prihvate dokaze, nemoj se ustru?avati da izneseš sve ?injenice koje znaš! Ne budi nikada gubitnik! Nadir šah bi sada trebao da bude u Nedefu. Budi tamo do srijede.” Ja sam krenuo na put sa još nekoliko ljudi. Tokom cijelog putovanja sam razmišljao o odgovorima koje ?u iznijeti kao dokaze. Ljudi, koje sam sreo na putu, su mi rekli da je šah sazvao skoro sedamdeset šijiskih muftija.

Ja sam pomislio u sebi. Ne bi se valjalo obuzdati pred njima i ne iznijeti ?injenice. Pa ipak, strah me je da bi oni mogli promijeniti moje rije?i prije nego što ih izvijeste šahu. Bilo bi najbolje zamoliti šaha da i on prisustvuje debati. Bili smo dva sata udaljeni od Nedefa kad mi neko pri?e i re?e, “Zašto se ti ovdje zadravaš? Šah te ?eka.” “Je li šahov obi?aj da šalje ljude da presretnu njegove goste na njihovom putu?” upitah ga. On mi re?e, “Nije. Ti si prvi kome je šah poslao poruku i rekao da pouri.” Kada sam ?uh ove rije?i, rekoh sam sam sebi, “Šahov cilj je da me prisili da priznam na?ela imamijja (šija). On ?e me pritisnuti, pa ?ak moda i natjerati. Ali, ja im ne?u dozvoliti da me utjeraju u ?ošak. Ja ih se ne plašim. Ne?u oklijevati da kaem istinu ?ak i ako znam da ?e me ubiti. Muslimani su dosad bili dvaput u teškoj situaciji. Prvi put, kada je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem preselio na onaj, vje?ni svijet. Tada ih je Ebu Bekir Siddik radijallahu anh spasio i umirio. Drugi put, kada je Harunurrešidov sin Me’mun, halifa, volio grupu šija. [Me’munova majka je bila darija. On je ro?en 180. a preselio 218. Njegov grob se nalazi u Tarsusu.] On je rekao da je Kur’ani kerim stvorenje. Ahmed ibni Hanbel [164.-241., Bagdad] rahmetullahi alejh je spasio muslimane od ove fitne. A sada se vidi da ni?e tre?a fitna. Ako napravim grešku, ili zatajim, ona se moe odrati do kraja svijeta. To jest, poboljšanje ili pad islama su ovisni o izvjesnim sredstvima. Ja ?u sada biti sredstvo za eliminaciju ove fitne.” Ja sam odlu?io da se napregnem i budem uporan. Ja sam ?ak riskirao i svoj ivot.

U daljini su se nazirale dvije zastave. Kada smo se pribliili vidio sam sultanove ?adore (šatore). Šahov ?ador je bio razapet na sedam direka. Tu je bilo na hiljade straara. Neko nas je do?ekao. On je pitao za Ahmed pašu i njegove begove (slubenike pod pašinom komandom), jednog po jednog. Mene je iznenadio njegov na?in ispitivanja; kao da ih je sve znao. “Ja sam sluio u Osmanlijskoj dravi kao iranski ambasador. Tako?e sam sluio i Ahmed pašu. Ja se zovem Abdulkerim beg,” objasnio je. Onda je došlo još devet drugih ljudi. Kada su oni došli, Abdulkerim beg je s poštovanjem ustao. Znao sam da su oni ljudi na visokom poloaju. Mi smo se poselamili. Oni su podigli zavjesu na velikom ?adoru i rekli, “Bujrum u šahovu audijenciju.” Mi smo prošli kroz prolaz i ušli u šahovu sobu. Kada me je Nadir šah vidio on mi je rekao, “Abdullah efendi merhaba! Hodi blie.” Mi smo se pribliili desetak koraka kada je on ponovo rekao, “hodi blie!” Ja sam nastavio kora?ati i stao sam kada je izme?u nas bilo rastojanje od jednog ili dva metra. On je sjedio. Vidilo se da je bio visok. Na njegovoj glavi, oko vrata, i na njegovim rukama, su bili bogato ukrašeni gajtani. On je bio ponosan i zadovoljan. Izgledao je umoran i star. Njegova brada je bila obojena u crno, i nije imao prednjih zuba. Njegove o?i su bile divne sa obrvama koje su bile kao otvoreni lukovi. On je bio impozantan i istovremeno i ljubazan. Kada sam ga vidio moj strah se u srcu smanjio. On je rekao, opet na turskom, “Kako je Ahmed paša?” “Dobro je, u dobrom je zdravlju,” bijaše moj odgovor.

[Na osmanlijskom prijestolju je u to vrijeme bio sultan Mahmud han Prvi. Ahmed han Tre?i, prethodni sultan, je još uvijek bio iv. On je ro?en 1083. a preselio je 1149./1736. godine. On je u turbetu Turhan sultana, nene njegovog oca, koje se nalazi u Bag?ekapiji izme?u Jeni damije (Nove damije) i Misir ?aršije. On je došao na prijesto 1115. godine. Njega je jani?arska buna svrgnula sa vlasti. Sultan Mahmud Prvi, sin njegovog brata, je preuzeo njegovo mjesto. Za vrijeme njegove vlade je Ludi Petar poraen i obješen Ibrahim paša iz Nevšehra 1143. godine.

U knjizi Sidill-i Osmani piše sljede?e: Ahmed paša je Ejjubi Hasan pašin sin. On je 1129. postao guverner Konje, 1130. guverner Basre, 1136. guverner Bagdada nakon smrti njegovog oca, a onda je poslan u Iran kao serasker (vrhovni zapovjednik). On je 1149. ponovo postao guverner Bagdada. On je preselio na ahiret 1160. godine u (arapskom) mjesecu Zilka’de. Njegovo dva puta guvernerstvo Bagdada je trajalo dvadeset dvije godine.]

On je rekao, “Znaš li ti što te ja trebam ovdje?”

Ja sam mu odgovorio, “Ne, ne znam”

On je objasnio, “Kao što znaš, moja drava ima dva sektora. Jedan od njih je Turkistan i Afganistan. Narod u ovim provincijama tvrdi da su Iranci kafiri. Nije lijepo da ljudi pod mojom kontrolom nazivaju jedni druge kafirima. Ja te imenujem mojim predstavnikom. Ti ?eš se voditi diskusiju sa njima i odlu?iti ko je u pravu. Ti ?eš ukinuti ovo izdvajanje. Izvijesti me sa svim što vidiš i ?uješ na mjestu sastanka. Tako?e izvijesti i Ahmeda hana.”

Dobivši njegovo dopuštenje ja sam napustio njegov zvani?ni prijem. I’timaduddevle (tj. Veliki vezir) mi je naredio da budem njegov gost i da se poslije podne namaza upoznam sa Mollabašom (Vrhovnim mullom), to jest, Reisom za vjerske poslove. Kada sam napustio mjesto ja sam bio jako radostan. Za ru?ak su me odveli Velikom veziru (i’timadu). Veliki vezir me je sjede?i poselamio. On nije niti ustao niti ukazao ikakvo poštovanje. Kada sam ja sjeo on je ustao i rekao “dobrodošao”. Po njihovom obi?aju doma?in ustaje kada gost sjedne. Pošto ja to nisam znao ja sam se u po?etku naljutio. U stvari, ja sam htio upitati šaha da kazni Velikog vezira za nepoštivanje vjerskog alima kao prvi korak za eliminaciju ?inova kufra, što je bilo šahovo nare?enje. Me?utim, kada sam saznao za ovaj njihov obi?aj ja sam znao da je on bio u?tiv i pun poštovanja. Mi smo poslije ru?ka zajahali ivotinje i otišli Vrhovnom mulli. Na putu sam sreo jednog Afganca. On mi je nazvao selam. Kada sam ga upitao ko je on mi je odgovorio, “Ja sam mulla Hamza, afganski muftija.” “Znaš li arapski jezik?” upitah ga. On mi odgovori pozitivno. Ja mu rekoh, “Šah mi je naredio da ispravim vjerovanja koja su kufr i pokvarene poslove koje Perzijanci dre i praktikuju. Šta da uradim ako se oni budu tvrdoglavo drali svog kufra i ako od mene sakriju neka svoja vjerovanja? Ja ne znam puno o ovim ljudima. Reci mi sve što znaš pa da ja radim shodno tome.”

On mi ra?e, “Ne vjeruj šahu! On te šalje Vrhovnom mulli da sa njim samim pri?aš. Budi jako oprezan za vrijeme razgovora.”

Ja mu rekoh, “Ja se plašim mogu?e izdaje.”

“Ne” re?e, “Nemoj se toga plašiti! Šah je postavio na svakom koraku ljude kojima vjeruje da mu referišu razgovore. Nemogu?e je pogrešno informisati šaha.”

Ja sam se pribliio ?adoru Vrhovnog mulle. On je izašao preda me. On nije bio veliki. Pokazao mi je mjesto (gdje da sjednem) koje je bilo kod njega i malo iznad njega. On re?e usred razgovora, “Danas sam vidio Hadi hodu, afganskog muftiju. On je okean znanja.” Hadi hoda je bio sudija (kadija) Buhare. Bio je jako duboko u?en ?ovjek. Njega su zvali bahrul’ilm (okean znanja). On je došao iz Buhare, ?etiri dana prije mene, sa još šest drugih alima.

Mulla re?e, “Ko bi ikada pomislio da mu odgovara ime bahrul’ilm? On je poprili?no lišen znanja. Kad bih mu ja dao dva dokaza koji dokazuju ?injenicu da je bilo imamovo Alijino radijallahu anh pravo da bude halifa on ne bi mogao prona?i odgovor. I ne samo on; ?ak kad bi se i svi alimi ehli sunneta sastali oni ne bi bili u stanju odgovoriti.”

“Koji su to tvoji nepobitni dokazi?” rekoh mu.

1 - On re?e, “Prvo, ja bih te trebao upitati, zar hazreti Poslanik sallallahu alejhi ve sellem nije rekao Aliji Ebi Talibu radijallahu teala anh, ‘Kako god je Harun bio u srodstvu s Musaom, ti si isto u srodstvu sa mnom. Jedina razlika je da poslije mene ne?e do?i Poslanik.’ Ti tako?e znaš taj hadis.”

“Da. U stvari on je jako ?uven,” rekoh mu.

On re?e, “Ovaj hadis pokazuje da je imam Alija trebao biti halifa poslije hazreti Poslanika.” “Kako pokazuje?” upitah.

On re?e, “On isti?e da je pozicija imama Alije u odnosu na Poslanika identi?na sa pozicijom Haruna prema Musau. Jedini izuzetak, koji je re?en, je ‘Poslije mene ne?e do?i Poslanik.’ Na osnovu toga, hazreti Alija je trebao biti prvi halifa. I Harun bi bio Musaov halifa da ga nije pretekla njegova smrt (edel).”

“Ti jasno tvrdiš da ove izjave imaju, prema nauci logike, opštu referencu. Kako si došao do zaklju?ka da one imaju opšte zna?enje?”

“U izuzimanjima, pripajanje podrazumijeva opšte zna?enje.”

“Harun alejhisselam je bio Poslanik kao i Musa alejhisselam. Me?utim, kao što i ti, tako?e, znaš hazreti Alija nije bio Poslanik; ni prije ni kasnije. Osim toga, Harun alejhisselam je bio Musaov ro?eni brat. S druge strane, hazreti Alija radijallahu teala anh nije Resul-i ekremov sallallahu alejhi ve sellem ro?eni brat. U nauci logike se izuzetak u ne?em op?em odnosi na pretpostavku. Dakle, zna?enje izjave se mora traiti u poziciji, stanici. Prema tome, slovo ‘t’ na kraju arapske rije?i ‘menzile’ (pozicija) ozna?ava zna?enje jednine. Izafet (aneksacija) ‘kao poloaj Haruna’ je izafet-i ahdijje kao što je to slu?aj sa ve?inom pripajanja. Drugim rije?ima, ne ozna?ava op?e zna?enje. A rije? ‘samo’ zna?i ‘fakat’ (istom). Dakle, izraz nosi pretpostavljaju?e a ne definitivno zna?enje. U izjavama ovoga tipa se nešto, što je neizvjesno, moe razumjeti uz pomo? neke druge informacije. To jest, kao što odnos izme?u rije?i ‘menzile’ i ‘Harun’ ozna?ava da je on bio samo halifa za Israilove sinove, tako isto ozna?ava da je hazreti Alija radijallahu teala anh ostavljen kao halifa u Medini munevveri za vrijeme pohoda na Tebuk.”

On re?e, “Njegovo ostavljanje njega tamo, kao halife, pokazuje da je on bio odabraniji. On mora prvi biti halifa.”

Ja sam mu odgovorio, “Onda Abdullah ibni umm-i Mektum radijallahu teala anh je tako?e morao da bude halifa. Jer, Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je ostavio njega, kao tako?e i druge, kao njegove halife, to jest njegove predstavnike (vekile) u Medini munevveri. Sada, iz kog si ti razloga izabrao da hazreti Alija, radijallahu teala anh, bude prvi halifa umjesto da dadneš to pravo ?asti i jednom od drugih; na primjer, ovom (gore spomenutom)? Pored toga, kada bi ostavljanje vekila bilo sredstvo superiornosti Alija radijallahu anh se ne bi alio, i ne bi izrazio svoje nezadovoljstvo rekavši ‘Zar ?eš me ostaviti ovdje sa enama, djecom i bogaljima?’ Naš efendija Fahr-i alem, sallallahu alejhi ve sellem, ga ne bi tješio govore?i mu, ‘Zar ti ne eliš da imaš sa mnom poloaj kao (što ga je imao) Harun sa Musaom?’”

On re?e, “Prema usulu (jedna nau?na grana) ehli sunneta, ono što je vano, nije razlika izme?u sredstava (sebeba) ve? generalizacija izjave.”

Ja mu odgovorih, “Ja ne tretiram razliku izme?u sredstava kao dokumentarni dokaz (vesiku). Ali, ja kaem da je neodre?en element u ovom hadisi šerifu oznaka koja sugeriše njegovu specifi?nost.” On je ušutio.

Ja sam nastavio, “Nadalje, ovaj hadisi šerif se ne moe iznijeti kao dokaz (sened) zato što on nije jednoglasno saopšten. Neki alimi su rekli da je on sahih, neki su rekli da je hasen a drugi su izjavili da je za’if hadis. Na primjer, Ibnuldevzi je rekao da je on mevdu. [Ebulfered Demaleddin hafiz Abdurrahman bin Alijjuldevzi rahmetullahi alejh je veliki alim hadisa. On je ro?en 508. godine po Hidri u Bagdadu gdje je i preselio na ahiret 597./1201. On je napisao preko stotinu knjiga. Njegov tefsir koji se zove Mugni je ?uven.] Kako bi on (hadis) dokazao da je imam Alija radijallahu teala anh trebao biti prvi halifa usprkos ?injenici da dokumenti (delili) moraju biti op?epoznat nass (ajeti kerim ili hadisi šerif koji je jasno re?en)?”

On re?e, “Da, to je ta?no. To (hadis) nije naš jedini dokaz. Hadis koji kae, ‘Nazovite selam Aliji vladaru vjernika (emiru mu’mina) je dokaz.’ Nepobitna je ?injenica da ovaj hadisi šerif isti?e, ako ne Alijino poslanstvo, onda barem njegovo pravo da bude prvi halifa.”

Ja sam mu rekao, “Ovaj hadisi šerif je po našem znanju izmišljen (mevdu’). Knjige alima ehli sunneta, rahmetullahi teala alejhim edma’in, ne sadre u sebi sahih hadis ove vrste.” On je malo razmišljao. Onda iznenada re?e:

“Ja ?u iznijeti jedan drugi dokaz koji se ne moe nikako druk?ije protuma?iti. Ajet, ‘Hodite! Pozovimo vašu djecu i našu djecu!’ je moj dokaz.”

Ja sam ga upitao, “kako ovaj ajeti kerim, koji je 61. ajet sure Al-i Imran, moe biti dokaz?”

On re?e, “Kada hriš?ani, koji su došli iz Nedrana u Medinu, nisu vjerovali Resulullah sallallahu alejhi ve sellem im je rekao, ‘Ja vas pozivam, neka je Allahovo prokletstvo na one koji lau.’ On je onda istupio uzimaju?i sa sobom Aliju, Fatimu (njegovu k?erku), Hasana i Husejna (njegova dva unuka). Osoba koja se pridruila (Poslaniku) u ovom pozivu je uzvišenija od one koja nije.”

Ja mu rekoh, “Ovo što si nam ti sada naveo je samo jedna epizoda. Ona ne ozna?ava superiornost. Pošto taka epizoda postoji o svakom Ashabu kiram radijallahu teala anhum edma’in, koja mu se pripisuje i koja ga isti?e iznad drugih. Poznavaoci istorije su upoznati sa tom ?injenicom. Pored toga, Kurani azimuššan je objavljen na arapskom jeziku. Na primjer, ako predpostavimo da su dva plemena spremna da krenu u rat jedno protiv drugog, i ako poglavar jednog od njih kae, ‘Ja ?u povesti hrabre ljude sa mnom. I ti moraš odabrati hrabre ljude u svom plemenu,’ ove rije?i ne dokazuju da nijedno od ova dva plemena nema još i drugih hrabrih ljudi pored ovih. Biti sa svojom najbliom rodbinom za vrijeme pozivanja je (znak) slomljena srca i ono je namijenjeno za prihvatanje tog poziva.”

“To pokazuje ogromnu koli?inu ljubavi,” on re?e.

Ja mu rekoh, “Ova vrsta ljubavi je uro?ena u ?ovjekovoj prirodi. Ona je kao ?ovjekovo voljenje samoga sebe, njegovo voljenje njegove djece. Traiti superiornost u tome je neprikladno.”

“Još jedna stvar: Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je stavio hazreti Aliju na isto mjesto zajedno sa sobom,” re?e.

Ja mu rekoh, “Ti nemaš pojma o usulskom znanju. Moda ?ak ne znaš ni arapski jezik! Rije? ‘enfus’, za koju pretpostavljaš da je evidencija, je dem’i killet (mnoina od male koli?ine). Ona je prika?ena rije?i ‘na’ što je element mnoine. Kada se stavi jedna mnoina naspram druge ona izaziva dijelenje (broja) jedan sa hiljadom. Na primjer, kada se kae ‘konjanici su se popeli na konje’ tim se misli re?i da su se svi konjanici u konjici popeli na konje. Dem’ zna?i više od jednoga. Dvadeset šesti ajet sure Nur koji kae ‘Oni nisu kao što su oni rekli’, ukazuje na hazreti Aišu radijallahu anha i Safvana radijallahu anh. Isto tako, rije?i ‘njihova srca’ u ?etvrtom ajetu sure Tahrim je mnoina, ali, prema znanju logike, one zna?e ‘dva srca’ zato što su dodate zamjenici koja zna?i ‘dva’. Isto tako, rije?i ‘naša djeca’ koje su re?ene za Hasana i Husejna radijallahu anhuma i referenca u mnoini ‘ene’ koja je re?ena za samu hazreti Fatimu radijallahu anha su hiperbole. Kada bi ovaj ajeti kerim ozna?avao da bi hazreti Alija trebao biti prvi halifa, onda bi i Hasan, Husejn, i Fatima, radijallahu teala anhum, trebali redom biti halife. Me?utim, hazreti Fatima ne bi mogla nikad biti halifa.”

On re?e, “Ja imam i još jedan dokaz. Zna?enje pedeset petog ajeta sure Maide kae, ‘Zaista, tvoji zaštitnici, tvoji vlasnici, su Allah delle-šanuhu i Njegov Poslanik i oni koji imaju iman.’ Kako su alimi tefsira (grana islamskog znanja koja se bavi tuma?enjem Kur’ani kerima) jednoglasno rekli hazreti Alija radijallahu anh je, kada je klanjao namaz, dao njegov prsten kao sadaku jednom siromahu. Ovaj ajeti kerim je objavljen povodom toga doga?aja. Rije?i ‘inne-ma’ u ajeti kerimu zna?e ‘on, sam’. To zna?i da se one odnose samo na njega. A rije? ‘veli’ (u ovom ajeti kerimu) zna?i ‘onaj koji je najbolje sklon upravljanju’. Kako je tvoje mišljenje o Sahabama-i kiram?”

“Naše znanje o njima je tako da su oni pravedni (adil) u bi?u (kao ljudi) i u rije?ima” bijaše moj odgovor.

2 - On re?e, “U Kur’ani kerimu mnogi ajeti grde Ashabe. Ima veliki broj ajeta koji kau da su oni munafici i da su oni uznemiravali i dosa?ivali Resulullahu. Primjeri ove ?injenice su u pedeset devetom ajetu sure Tevbe i u osmom ajetu sure Munafikun i u šesnaestom, dvadesetom, dvadeset devetom i tridesetom ajetu sure Muhammed. Pored ovog, kako je istaknuto u stotinu drugom ajetu sure Tevbe i jedanaestom, dvanaestom i petnaestom ajetu sure Feth i ?etvrtom ajetu sure Hudurat licemjeri (munafici) u Medini su bili tako tajanstveni da naš efendija (sejjid) Fahr-i alem nije ni znao za njih, da i ne govorimo o drugom svijetu. U suri Enfal se kae, ‘Zaista su oni ti koji su se suprotstavljali Resulullahu, i koji su izbjegavali ?uveni Sveti rat na Bedru i vratili prije nego što su vidjeli neprijatelja i koji su se uzdrali od ?asti toga dana za koji su vjernici (mu’mini) dali svoje ivote.’ Allah delle-šanuhu delle-delaluh, koji zna sve tajne, je radi toga otkrio munafi?ke zle namjere u šestom ajetu sure Enfal. Ovi munafici su, opet, bili ti koji su pobjegli sa Bitke na Hunejnu i oslonili se na svoju superiornost u velikom broju i tako izazvali objavu desetog i šesnaestog ajeta sure Al-i Imran. Oni su u katastrofi Uhuda pobjegli na planine i ostavili hazreti Fahri kainata u rukama neprijatelja. Oni su izazvali da njegovo mubarek lice bude ranjemo i da njegova dva zuba budu šehidi i da on padne sa kobile. U stvari, kada su ih zvali da pomognu oni su se pretvarali da ne ?uju. Allah delle-šanuhu ih je ukorio u stotinu pedeset tre?em ajeti kerimu sure Al-i Imran. Zbog njihovog sramnog ponašanja, koje su pokazali u Bici na Tabuku, njima je zaprije?eno i oni su strogo ukoreni u trideset devetom ajeti kerimu sure Tevbe.”

On je nastavio, “Kako ove sve ?injenice pokazuju Poslanikovi Ashabi su bili neposlušni i opirali su mu se. Ajeti kerim koji govori o njihovom bjekstvu kae da su oni svi pobjegli a ne samo nekolicina. Jer, ?etrdeset tre?i ajet sure Tevbe jasno kae da su oni navukli na sebe azabe i osude. Oni su izazvali objavu ?etrdeset ?etvrtog ajeti kerima sure Tevbe, koji rui ?asnog Poslanika (Nebij-ji zišana), samo zato što im je Fahr-i alem, sallallahu alejhi ve sellem, dozvolio da se pridrue vjernicima. Osim toga, za vrijeme Bitke el-Ahzab, ili Bitke na Hendeku, koja se odigrala u jedanaestom mjesecu pete godine po Hidri, oni su ukoreni i osu?eni kroz trinaesti i petnaesti ajet sure Ahzab i kroz još mnoge druge ajete. Kako bi se ikad moglo re?i da su taki ljudi pravedni (adil)? Kako bi ikada njihova djela i rije?i mogli biti od dokazne vrijednosti u vjerskim stvarima? Njima vjerovati, i imati povjerenje u njih, niti je pametno niti nau?no opravdano.”

Ja mu rekoh, “Svi ajeti kerimi, koje si ti iznijeo kao dokaze sa ciljem da kleve?eš Ashabe kiram alejhimurridvan, su namjenjeni za licemjere (munafike). U to niko ne sumnja. U stvari, to tako?e i šije jednoglasno priznaju. Pokušati nagomilati prijekore koji su re?eni u ovim ajeti kerimima, za koje se zna da su objavljeni da ukore munafike, na Ashabe kiram alejhimurridvan, koji su puno hvaljeni i veli?ani u mnogim ajetima, i tako nastojati obes?astiti i oklevetati ove velike ljude, bi bilo jako nekompatibilno sa pravdom i razumom. U po?etku je bilo puno munafika. Njihov broj se po?eo kasnije smanjivati. Pred kraj ?asnog ivota našeg efendije Fahr-i alema sallallahu alejhi ve sellem munafici su odvojeni od pravih mu’mina. Allah delle-šanuhu je sa stotinu sedamdeset devetim ajeti kerimom sure Al-i Imran presjekao dobro od zla. Naš efendija, hazreti Resulullah sallallahu alejhi ve sellem, je rekao, ‘Kao što vatra u kova?evoj kova?nici razdvaja gvo?e od njegove prljavštine tako Medina razdvaja dobre ljude od zlih.’ [To jest, kao što kova?ka ognjišta i visoke pe?i rastavljaju šljam (otpadak) od gvo?a tako grad Medina razdvaja dobre i loše ljude.] Kako bi ikad bilo opravdano pripisivati Ashabima kiram sadraje ajeti kerima koji opisuju munafike? Zna?enje stotinu desetog ajeti kirama sure Al-i Imran kae, ‘Vi ste najbolji od svih naroda (ummeta).’ Kako bi mogli ovi ljudi, koje Allah delle-šanuhu hvali u ovom ajetu, biti poistovije?eni sa munaficima?”

Ja sam nastavio, “Allah delle-šanuhu veli?a Ashabe kiram u mnogim ajeti kerimima. U svim tefsirima je napisano da je pedeset deveti ajet sure Tevbe objavljen za Ibni zila Huvajsira bin Zuhejra. koji je bio reis (poglavar) plemena Havarid. Je li dostojno da ?ovjek od nauke pripiše Sahabama kiram ridvanullahi teala alejhim edma’in (zla koja su re?ena u) ovom ajeti kerimu? A sada, bi?e prigodno da parafraziramo citate koji objašnjavaju ovaj doga?aj u Buharij-ji šerifu. Ebu Sa’id-i Hudri radijallahu anh kae, ‘Ja sam bio sa našim efendijom, Resulullahom sallallahu alejhi ve sellem. Ja sam uivao u zadovoljstvu gledanja u njegovo blagoslovljeno svjetlo (mubarek nurli) lice. On je dijelio plijen koji je oduzet od kafira u Bici na Hunejnu. Huvajsira iz klana Beni Temim je ušao i rekao, ‘O Resulullah! Budi pravedan!’ Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je rekao, ‘Stidi se! Ako ja ne dijelim pravdu ko je dijeli. Da ja nisam dodijelio pravdu ti bi pretrpio veliku štetu!’ U tom momentu je od Ashaba kiram Omer-ul-Faruk radijallahu anh ustao i rekao, ‘Molim te daj mi dozvolu da ubijem tog dahila.’ (Resulullah alejhisselam) je rekao, ‘Pusti ga! Jer, ovaj ?ovjek ima prijatelje. Oni obavljaju namaz kao vi. Oni poste, u?e Kur’ani kerim kao vi. Me?utim Allahova delle-šanuhu rije? ne ide niz njihova grla. Oni izlaze iz vjere (islama) kao odapeta strelica iz luka. Kad on gleda u njegovu strelicu i u metu na flaši on ne vidi ni jedno od njih. Me?utim, strelica je došla do flaše, probila je, i prolila krv. Me?u njima ?e biti osoba crne boje. Jedna njegova ruka je kao ivotinjsko vime. Ona stalno kapa.’ Ebu Said-i Hudri kae Hazreti Alija, radijallahu anhuma, je za vrijeme svog hilafeta ratovao protiv haridija (havarida). Mi smo me?u zarobljenicima vidjeli ?ovjeka koji je tako izgledao. On je bio ta?no onakav kako ga je naš efendija Resulullah opisao. Re?eno je da su rije?i ‘O moji prijatelji! Zašto ne gledate u vašeg vlasnika! On ho?e da vam pokae pravdu na taj na?in što ?e vam dati ono što je pripadalo vašim ?obanima,’ koje je rekao jedan munafik, koji se zvao Ebulhavat, razlog za objavu ovog ajeti kerima.”

Ja sam nastavio, “Isto tako je i osmi ajeti kerim sure Mudadele objavljen za jevreje i munafike. Jer, oni su se me?usobno potajno sastajali, sakrivaju?i to od mu’mina me?u njima, i nastojali da prevare Ashabe kiram o?nim pokretima i pokretima obrva. S druge strane, mu’mini su ih alili, misle?i da ?e ih sna?i neka vrsta katastrofe, i da se oni sastaju u tajnosti radi toga da drugi ne bi saznali o tome. Me?utim, produenje ovih tajanstvenih skupova je otkrilo njihovu stvarnu namjeru. Ashabi kiram alejhimurridvan su se alili našem efndiji Fahr-i alemu sallallahu alejhi ve sellem i zahtijevali da se prestane s ovim zlim sastancima. Prema tome, on je naredio da se oni obustave. Me?utim munafici ga nisu poslušali. Oni su nastavili sa svojim zavjerama. Na to je objavljen osmi ajet sure Mudadele ?ije zna?enje glasi, ‘Zar ne vidiš one kojima je zabranjeno da se potajno sastaju? Oni su se usprkos zabrani opet sastali. Oni su se sastali da griješe, da (potstaknu na) neprijateljstvo i neposlušnost Resulullahu.’ Njihovo neslije?enje zapovijedi i ponovno tajno sastajanje zna?e neposlušnost i otpor.”

Ja sam nastavio, “Zna?enje osmog ajeta sure Mudadele je, ‘A Kad ti dolaze, selame te onako kako te Allah dellešanuhu nikad nije selamio.’ Jevreji su ukoreni u ovom ajeti kerimu. Jevreji su govorili, kad god su sretali Resulullaha ‘neka je sam na tebe’ umjesto da kau ‘neka je selam na tebe’. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem im je odgovarao ‘Isto i vama!’ Oni su, umjesto da kau ‘selam’, što zna?i ‘sigurnost’ i ‘zaštita’, govorili ‘sam’ što zna?i ‘smrt’. Oni su mislili da oni mogu prevariti Fahr-i kainata, koji je najviši od svih stvorenja, koja su došla i koja ?e do?i. Kada su se rastajali sa njim oni su govorili da su ga prevarili, i, da je on zaista Poslanik oni bi - radi ovog njihovog zvjerstva - navukli na sebe Allahov gnjev. Radi ovoga svega je re?eno na kraju ajeta, ‘Njihovi prora?uni ?e im zbrojiti dehennemsku kaznu (azab).Buharija piše u svojoj knjizi da su jevreji, kako je to bio njihov obi?aj, kada su dolazili u prisustvo našeg efendije Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, izgovarali svoju sumnjivu i zlu rije? pozdrava. Aiša radijallahu anha ju je shvatala i postajala ljuta. Naš efendija Resulullah joj je govorio da nema potrebe za ljutnju i je Allah dellešanuhu primio (ukabulio) njegovu dovu ‘Isto i vama!’”

“Rije?i ‘Kad ti munafici (licemjeri) dolaze ...’, u suri Munafikun se odnosi na Abdullaha bin Selula i njegove prijatelje. Ona nema ništa zajedni?ko sa Ashabima kiram.”

Ja sam nastavio, “Zna?enje šesnaestog ajeta sure Muhammed je, ‘Od njih, oni koji te slušaju, kad se od tebe udalje ...’ I ovaj ajeti kerim je tako?e objavljen za munafike. Munafici su dolazili kod Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem, i slušali njegove rije?i, ali oni nisu htjeli da razumiju šta on govori. Imam Mukatil [iz Belha; preselio u Basri 150. godine po Hidri.] je ovako rekao u njegovom tefsiru: Oni su se pretvarali, dok je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem vazio na hutbi, da toboe ne razumiju i pitali Abdullaha ibni Abbasa radijallahu anhuma ‘Šta se ovim ho?e re?i?’ Abdullah ibni Abbas radijallahu anhuma nam prenosi da su ga oni s vremena na vrijeme pitali. Allah delle-šanuhu, koji je stvarni posjednik pravde, je objavio šesnaesti ajet sure Muhammed i tako razdvojio iskrene vjernike (mu’mine), koji odano slue, od licemjera (munafika). Zna?enje ovog ajeti kerima je ‘Allah delle-šanuhu je zape?atio njihova srca.’ On (Allah delle-šanuhu) je onda otkrio sljede?i ajet u kom je dao Ashabima kiram vesele vijesti hidajeta (upute na pravi put) i nedata (spasa). Sa’id bin Dubejr radijallahu anh je rekao: Rije?i, ‘Jesi li vidio one sa bolnim srcima’, u dvadesetom ajetu sure Muhammed, jasno otkriva munafike. Jer, postoje tri vrste srca: Prvo srce je mu’minovo srce. Ono je ?isto i sa ljubavlju pri?vrš?eno za Allaha delle-šanuhu. Drugo srce je kruto i mrtvo. Ono ne?e nikad osjetiti milost, saaljenje. Tre?e srce je bolesno. Ova bolest je jedina karakteristika munafika. Allah delle-šanuhu opisuje ova tri srca u pedeset tre?em ajetu sure Hadd. Dva od ova tri srca su u mu?enju (azabu). Jedno od njih ?e se spasiti. Mu’minovo srce je selim (?isto). Allah delle-šanuhu hvali i veli?a srce koje je selim. Zna?enje osamdeset osmog i osamdeset devetog ajeta sure Šu’ara kae, ‘Toga dana imovina i djeca ne?e koristiti. Samo ?e oni koji do?u sa srcem koje je selim imati koristi.’”

“Pripadnici plemena Beni Anber su bili kafiri. Svrstati ih me?u hazreti Ashabe kiram bi bilo pogrešno i s nau?ne i s mentalne strane.”

“Što se ti?e Bitke na Bedru, kako je objašnjeno i u vašim i u našim knjigama, desilo se onako kako je re?eno u prvom ajetu sure Enfal.”

Ja sam nastavio, “Osipanje (rasulo) koje se desilo u Bici na Hunejnu nije bilo napuštanje i bjekstvo. Ono je bilo opreznost i takti?ka strategija. Svaki rat u sebi sadri povla?enja i napade. Na kraju krajeva, oni koji su se rasuli nisu bili velikani me?u Ashabima kiram. Oni su bili robovi koji su, nekoliko mjeseci ranije, bili oslobo?eni poslije osvajanja Mekke. Bilo je sigurno da ?e pobjeda ishod biti. U stvari, ?asno zna?enje dvadeset sedmog ajeta sure Tevbe, koje glasi, ‘On (Allah delle-šanuhu) je zatim spustio na Resula (Poslanika) Svoga i na mu’mine (vjernike) mir Svoj,’ nas informiše da je ovo rasulo donijelo pobjedu. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je znao za to. On zato nije ukorio one koji su se rasuli. Nijedan od njih ga nije uvrijedio. Prema tome, je li ispravno da ih mi osu?ujemo? S obzirom da u knjizi Kitabuššeraji’, koju je napisao Ebulkasim ši’i, piše, ‘Kada je ?ovjekov ivot u pitanju dozvoljeno je pobje?i sa bojnog polja’, ne bi li bilo potrebno drati svoj jezik za zubima o sahabama, radijallahu teala anhum edma’in, koji su se rasuli za vrijeme Bitke na Hunejnu?”

“Što se ti?e rasula u Bici na Uhudu ono se desilo prije zabrane. U stotinu pedeset petom ajetu sure Al-i Imran je re?eno da im je to Allah delle-šanuhu oprostio.”

“U svim tefsirima je objašnjeno da su vesele vijesti, koje kau u zna?enju, ‘Allah delle-šanuhu vam je ve? oprostio,’ koje su prije stotinu pedeset tr?eg ajeti kerima sure Al-i Imran, su povezane sa ovim ajetom koji ga slijedi.”

Ja rekoh, “Zna?enje trideset osmog ajeta sure Tevbe kae, ‘O vi koji imate iman! Šta se desilo sa vama kada vam je bilo re?eno da idete u dihad?’ Ovo ne zna?i da su Ashabi kiram radijallahu teala anhum edma’in bili kritikovani ili ukoreni. Ono zna?i i informiše ih da su bili labavi. A ta informacija uklju?uje sve njih. Nije re?eno da je hazreti Alija radijallahu anh - koji je bio me?u njima - izuzetak.” Kada Vrhovni mulla ovo ?u on po?e govoriti:

3 - “Bi li bilo ispravno dati nekom da bude halifa dok je njegov hilafet sporan? (Pripadnici plemena) Beni Hašim su bili plemi?i me?u Ashabima kiram. Oni su priznali njegov hilafet samo nakon dugog oklijevanja i ustrajne prinude. Je li to na?in da se prihvati halifa?”

Ja mu odgovorih, “Svi Ashabi kiram radijallahu teala anhum edma’in su se jednoglasno saglasili da hazreti Ebu Bekir radijallahu teala anh bude halifa. Svako ko nema predrasuda ?e priznati ovu ?injenicu. Hazreti Alija radijallahu anh i nekoliko drugih ashaba radijallahu teala anhum edma’in su zakasnili da priznaju njihovu poslušnost, ne zato što su se protivili, ve? zato što nisu bili pozvani na izbore i, prema tome, nisu prisustvovali. Pored toga, opozicija nekolicine ljudi ne bi preokrenula opredjeljenje ve?ine. Da je to bilo mogu?e, to bi bilo mogu?e (kasnije), kada je hazreti Alija, kerremallahu teala vedheh, izabran da bude (?etvrti) halifa i, shodno tome, njegov hilafet ne bi bio zakonit.”

4 - Vrhovni mulla promijeni predmet razgovora i re?e, “Ebu Bekir je nasilu obespravio hazreti Fatimu. On joj, iznose?i hadisi šerif ‘Mi Poslanici ne ostavljamo iza nas nasljedstvo. Ono što mi ostavimo iza nas ?e postati sadaka,’ nije dao njeno pravo (hakk). Debrail alejhisselam je za vrijeme Bitke na Hajberu donijeo zapovijed u dvadeset šestom ajetu u suri Isra, ?ije ?asno zna?enje glasi, ‘Daj blinjem svome njegovo pravo’. Kada je naš efendija Poslanik upitao, ‘Ko je onaj ko mi je blizu?’, njemu je re?eno da je to bila Fatima. Umm-i Ejmen i Esma binti Umejs i Ali ibni Ebi Talib prenose da je povodom ovog doga?aja Fatima dobila baš?u (vo?njak) s hurmama koja se zove Fedek. Usprkos ovim svjedocima on joj oduzeo njeno pravo sa hadisi šerifom koji je on saopštio. Ako ovo nije zulum, šta je? Je li u skladu sa islamom da se prihvati halifa ?ija su ponašanja i djela ovakva?”

Ja mu odgovorih, “Postoje dva mogu?a razloga za hazreti Fatimin zahtjev za baš?u s hurmama koja se zove Fedek. Ona je mogla re?i da ju je ona naslijedila. Ili, ona je mogla tvrditi da je to njena imovina zato što ju je ona dobila prije (preselenja njenoga oca na ahiret). Tvoja tvrdnja ukazuje da ju je ona traila zato što je to njena imovina. Nijedan alim ehli sunneta nije rekao da je baš?a s hurmama, koja se zove Fedek, bila data Fatimi radijallahu anha, ili, da je ona bila njena imovina. Niti je to napisano i u jednoj islamskoj knjizi. Sve knjige kau da ju je ona traila zato što je mislila da je to njeno naslije?e iza njenog oca. Kako bi se ovaj doga?aj, koji je tako jasno saopšten u Buharij-ji šerifu, mogao promijeniti u, ‘ona (baš?a s humama) je od nje nasilu oduzeta’? Hadisi šerifi su dovoljno jasni da ne tolerišu nikakvo izvrtanje. Jer, baš?a s hurmama, koji se zove Fedek, je bila u rukama našeg efendije Poslanika. Kada je on preselio na ahiret ona je došla pod Ebu Bekirovu upravu. Kada je ona upitala za nju, kao njeno naslije?e, on joj je odgovorio onako kako je re?eno u hadisi šerifu. On se zakleo da on dri Resulullahovu familiju iznad svoje. Ove ?injenice su napisane u Buharij-ji šerifu. Potpuno je pogrešno re?i da je ovaj hadisi šerif saopštio samo Ebu Bekir. Ovaj hadisi šerif su tako?e saopštili i Omer, Osman, Ali, Talha, Zubejr, Abdurrahman, Abbas, i Resulullahove sallallahu alejhi ve sellem mubarek ene. On je zapisan u Buhari-ji šerifu. Imam-i Muhammed bin Isma’il Buhari kae: Ishak mi re?e: Ja sam ?uo ovaj hadisi šerif od Malika bin Enesa. (On re?e da ga je) on ?uo od Šehab-i Zuhrija. (On re?e da ga je on) ?uo od Malika bin Evsa. Ja sam posjetio Malika bin Evsa radijallahu anh i upitao ga. On mi re?e: Ja sam sjedio jednoga dana prije podne ispred ku?e. Jedan od hazreti Omerovih ljudi do?e. On mi re?e da me halifa treba. Ja sam izašao pred halifu. Halifa je sjedio na kau?u. Na kau?u nije bilo dušeka. On je bio naslonjen na jastuk. Ja sam mu nazvao selam. Sjeo sam. On mi je rekao, ‘Nekoliko ljudi iz vašeg plemena je bilo ovdje. Ja sam naredio da im se treba dati izvjesna suma novaca. Ja sam poslao po tebe zato što bih elio da im ti podijeliš taj novac. Uzmi ga i podijeli ga!’ Ja sam zatraio da me halifa oslobodi (od ovog nare?enja) i da ga dadne nekom drugom da ga izvrši. Me?utim ja nisam mogao odbiti njegovo insistiranje. U tom momentu vratar u?e i re?e da Osman, Abdurrahman, Zubejr, Sa’d ibni Ebi Vakkas radijallahu anhum zahtijevaju ulaz. On dade odobrenje. Oni u?oše. Sjedoše. Malo kasnije vratar opet u?e i re?e da hazreti Alija i Abbas radijallahu anhuma ?ekaju napolju da u?u. On dade dozvolu. Oni u?oše. Sjedoše. Hazreti Abbas po?e govoriti i re?e, ‘Alija radijallahu anh i Ja smo ovdje da riješimo nesporazum izme?u nas koji se odnosi na imanje Beni Nadr koje je Allah delle-šanuhu da na poklon Resulullahu.’ On je htio da se ova stvar prodiskutuje tako da oni bi se tako?e i oni, koji su došli ranije, osje?aju udobno i zadovoljno. Halifa otpo?e prvi s rije?ima, i re?e, ‘Ja traim od vas (da kaete istinu) radi hakka (prava) Uluhijjeta (oboavanja) i Izzeta (?asti, slave) Allaha delle-šanuhu koji je stvorio zemlju i nebesa, i koji im svakoga momenta dozvoljava da ostanu u postojanju: Zar Resulullah nije rekao, Mi Poslanici ne ostavljamo iza nas nasljedstvo. Ono što mi ostavimo iza nas ?e postati sadaka? Znate li vi da je on rekao ovaj hadisi šerif?’ Osman i njegovi prijatelji koji su došli ranije rekoše, ‘Da, mi znamo za njega. On je tako rekao.’ Onda se halifa okrenu Aliji i Abbasu i ponovi isto pitanje. Oba odgovoriše, ‘Da, znamo’. ‘Onda vi mora da ste spremni da ?ujete odluku po tom pitanju: Denab-i Rabbul’alemin teala ve tekaddes je dao ovo imanje kao ganimet (ratni plijen). U šestom ajetu sure Hašr je istaknuto da je On darovao ovaj poklon samo Svom Habib-i-ekremu i da niko drugi nije kvalifikovan sa ovom povlasticom (salahijjetom). Naš efendija Fahr-i kainat je potrošio svu taku imovinu dijele?i je na na?in koji je u skladu sa islamom ostavljaju?i iza sebe što danas postoji. On je, izdvajaju?i od tog ganimeta legitimne potrebe njegove familije, davao ostatak onima kojima pripada sledovanje iz Bejt-ul-mala. Šta vi kaete o tom? Zar Resulullah ne bi tako uradio?’ Svi oni koji su se tu nalazili su odgovorili potvrdno na ovo halifino pitanje.

Hazreti halifa je nastavio sa svojim govorom: Kada je Resulullah preselio (na ahiret) Ebu Bekir Siddik radijallahu anh je preuzeo upravu. On je slijedio Resulullahov primjer i u?inio isto. On je vodio sve do svog prelaska na ahiret (vefata) besprijekornu upravu. A sada ste vas dvojica došli ovdje, da me natjerate da govorim, i da od mene traite. Pošto vas obojica pitate isto pitanje, za vas obojicu mora biti jedan odgovor. Ti hazreti Abbasu si ovdje da pitaš o pravu ene tvoga ne?aka (bratovog sina) Alije, a ti, hazreti Alija, si ovdje da pitaš o pravu tvoje ene što je ostavština od njenog oca. Mi smo vam citirali hadisi šerif, ‘Mi ne ostavljamo iza nas nas nasljedstvo ...’, za koji ste vi priznali da ste ?uli. Zatim, ja sam vas obavijestio o pravcu (polisi) koji je slijedio Ebu Bekir-i Siddik koji je bio zakonski halifa našeg efendije Resul-i ekrema. Ja sam prvi dan, onog momenta kada sam postao halifa, dodijelio dunost ovog posla vama pod uslovom da (i vi) slijedite isti pravac (polisu) kao i prije (bez promjene). On (halifa, hazreti Omer radijallahu anh) je tako, u prisustvu hazreti Osmana i njegovih prijatelja, odgovorio na hazreti Alijino i Abbasovo pitanje, rekavši da je ta dunost data njima pod tim uslovom (tj. da ?e oni slijediti prethodni pravac). Ako ste vi sada, (on je onda nastavio), došli da traite dozvolu da u?inite nešto suprotno ovom uslovu, ja se kunem veli?inom Stvaraoca zemlje i nebesa da vam ne?u dati dozvolu da u?inite nešto što je suprotno eljama Allaha delle-šanuhu i Njegovog Resula. Ako ste vi nesposobni (nemo?ni) da izvršite zadatak, vratite mi ga! Ja ?u vam obezbjediti vaše potrebe. Kada je Urve bin Tebn-i Zubejr upitan o ovom doga?aju on je odgovorio da ga je on ?uo tako od Malika bin Evsa radijallahu anhuma. On je još dodao i vijest (haber) koju prenosi hazreti Aiša radijallahu anha, mubarek ena našeg efendije Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem: Jedan dan su me Poslanikove ?iste ene (ezvad-i tahirat), radijallahu anhunne, poslale mom ocu (hazreti Ebu Bekiru Siddiku), koji je bio halifa tog vremena, da ga upitam o dijelovima koje su one trebale da dobiju od ganimeta. On je rekao: Zar se ti ne bojiš Denab-i Hakka? Hadisi šerif, ‘Mi Poslanici ne ostavljamo iza nas nasljedstvo’, našeg efendije Resulullaha pokazuje da vi nemate nikakvih dijelova. Sje?aš li se ti tog hadisi šerifa? Ja sam se, po odbitku, sjetila hadisi šerifa i vratila nazad.

Ja sam - sa ciljem da objasnim da oni koji su usprkos ovih svih jasnih dokaza neuko tvrdoglavi moraju biti zlonamjerni ljudi - precizno citirao hadisi šerif, upravo onako kako je napisan u Buharijinoj knjizi. Hazreti Ebu Bekir radijallahu anh je ?uo ovaj hadisi šerif od našeg efendije Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem. On je za njega najpouzdaniji dokument. Jer, da bi se nešto nau?ilo, postoje tri na?ina: Prvi na?in je da se to vidi (osjeti). Drugi na?in je da se ?uje od svih ljudi. Tr?i na?in je da se ?uje od Resulullaha. Samo zato što hazreti Fatima nije ?ula za njega ne zna?i da on ne postoji. Hazreti Alijina i Abbasova potvr?ivanje, i prestanak Poslanikovih mubarek ena da zahtijevaju na osnovu hazreti Aišinog odbijanja (odvra?anja), ne ostavljaju ni najmanju sumnju u njegovu autenti?nost. Ti nisi u pravu kada kaeš da je hazreti Fatima dovela dvije ene kao svjedoke. Ona je predloila hazreti Aliju i Umm-i Ejmen radijallahu teala anhum kao svjedoke. Samo jedan od ovih svjedoka je ena. Ova ?injenica je napisana i u knjizi Nehd-ul hakk koju je napisao šijiski alim Ibnul-Mutahhir Hasan bin Jusuf Hulli. Na kraju krajeva, ovo ne moe biti islamski na?in obrazlaganja. Sljede?i doga?aj ?e objasniti zašto ne moe: Hazreti Alija radijallahu anh je tuio jednog jevreja za zaštitni oklop. On je predloio da mu hazreti Hasan (njegov sin) i Kanber, njegov rob, budu svjedoci. Šurejh, koji je bio sudija (hakim, kadija), je odbio parnicu zato što nije dozvoljeno da sin bude svjedok svom ocu. Imam Alija radijallahu anh, koji je bio halifa tog vremena, je slijedio nare?enje islama i razuma. On se sloio se sa tom odlukom.”

[Ibni Mutahhir-i Hulli je ro?en 684. godine. On je preselio na ahiret 726./1226. godine. On je bio jedan od alima imamijja sekte. On je napisao na stotine knjiga. Kadiju Šurejha je postavio za kadiju Kufe hazreti Omer radijallahu teala anhuma. On je skoro šezdeset godina tamo sluio kao kadija. On je preselio na ahiret u 87. godini po Hidri kada mu je bilo stotinu godina. On se ne smije pobrkati sa kadijom Šurejkom, prijateljem imama a’zama Ebu Hanifie. Mensur, halifa (toga vremena) u Kufi ga je postavio da bude Kadija Kufe. On je ro?en 95. godine po Hidri. Preselio je na ahiret 177./793. godine.]

(Ja sam nastavio), “Ako pretpostavimo da su ovi svi dokazi bezvrijedni i da je halifa Ebu Bekir-i Siddik radijallahu teala anh nasilu uzeo baš?u sa hurmama, koja se zove fedek; zašto onda hazreti Alija nije dao baš?u s hurmama hazreti Hasanu i Husejnu kada je on postao halifa i kad je sve bilo u njegovim rukama i pod njegovom upravom? Zašto on onda nije promijenio ono što su prethodne tri halife uradile dok su oni bili halife? Hazreti Alijino slije?enje istog puta, kojeg su slijedile druge tri halife po pitanju baš?e hurmi je jasan dokaz za ?injenicu da je Ebu Bekir nije oduzeo nasilu.” Vrhovni mulla na to re?e:

5 - “Bi li bilo prihvatljivo (sahih) da neko ko je pokušao da odbaci Resulullahove zapovijedi postane halifa?”

Ja rekoh, “Ne, ne bi.”

On re?e, “Kako je onda prihvatljivo (sahih) da Omer, koji je istukao Ebu Hurejru radijallahu anh i sprije?io ga da izvrši zapovijed koja mu je bila povjerena, postane halifa? Resul-i ekrem sallallahu alejhi ve sellem je dao Ebu Hurejri svoje mubarek sandale i rekao mu je, ‘Idi sa njima! Daji vesele vijesti da ?e oni koji vjeruju u Kelime-i šehadet u?i u dennet!’ Dok je Ebu Hurejra išao da izvrši ovu zapovijed on je sreo Omera radijallahu anhuma. ‘Odakle dolaziš? Gdje ideš?’ Kada mu je Ebu Hurejra rekao o svojoj dunosti koju ?e izvršiti on ga je oborio udarcem u prsa i rekao mu da se vrati. Ebu Hurejra je bio jako uvrije?en. On je kada se vratio rekao Resulullahu šta se desilo.

na ovom linku PRVA VERZIJA mozete naci prvu originalnu verziju ove stranice