Dokumenti istinite rije?i 3.

Neka je hamd (hvala) Allahu delle-šanuhu koji je Gospodar (Rabb) svega, to jest, koji sve stvara i odrava! Neka su sva dobra i selameti na našeg predragog Poslanika Muhammeda alejhisselam koji nam je pokazao put spasa. Neka su hajirli dove na njegovu blisku rodbinu i na njegove Ashabe, koji su imali ?ast da u njega vjeruju i vide njegovo predivno i presvijetlo lice!

Od sedamdeset dvije razne grupe (firke) koje su na ovom svijetu skrenule sa pravoga puta, koji je mjesto ispita (testa) za ljude i otvorena ravan na kojoj se razlikuje dobro od zla, mrzitelja Ashaba kiram su do te mjere najvjerniji i najodaniji sljedbenici šejtana i najjadnije rtve varljivog nefsa da su oni u tom pogledu prevazišli i samog šejtana. Ovi ljudi prave paradu od prekomjerne ljubavi prema Poslanikovoj sallallahu alejhi ve sellem djeci i bliskoj rodbini i kau da je ljubav prema njima najviši ibadet. Oni kau da oni slijede zna?enje ajeti kerima koje kae, “Ja ne zahtijevam ništa zauzvrat zato što sam vam donijeo islamsku vjeru (din-i islam). Ja samo ho?u da vi volite moj Ehli bejt koji mi je blizak.” Me?utim, zao put za koji su oni u stvari prionuli se temelji na lošem izraavanju, ku?enju, (psovanju) i proklinjanju Resulullahovih sallallahu alejhi ve sellem Ashaba radijallahu anhum edma’in koji su najve?i u?itelji ove vjere. Neki od njih idu ?ak i dalje, tako da oni kritikuju i našeg efendiju Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem pa ?ak i Debraila alejhisselam, pouzdanog (emin) meleka koji je donijeo Allahov delle-šanuhu vahj. Oni misle da je ovo njihovo ovako zlo i r?avo ponašanje ibadet.

Religiozni vjerski ljudi idovi, koji dolaze iz Irana kao trgovci, nastoje i dan i no? da zavedu muslimane. Oni ponosno kau da oni nastoje da svakoga spase. Oni koji su lukavi i prepredeni maskiraju se kao hode ili šejhovi i tajno putuju po selima po kojima šire svoje pokvarene i otrovne rije?i. Bogatiji troše sav svoj imetak i novac u ove svrhe (na ovaj put). U stvari, hazreti feldmaršal Muhammed Namik paša [1219.-1310.], koji je bio a?utant sultana Abdulhamida hana Drugog, halife muslimana i velikog padišaha osmanlijskih Turaka [1258./1842.-1336./1918., u mezaristanu sultana Mahmuda], je rekao ovom fakiru (Osman ef. misli na sebe): “Ja sam za vrijeme mog namjesništva u Bagdadu vidio da su ovi pokvareni nitkovi potajno podijelili po iranskim i ira?kim selima na stotine hiljada knjiga. Ja sam iskupio ove knjige i pobacao ih u rijeku. Ja sam ih sprije?io da ne pišu i ne šire ove zle idovske knjige.” Oni se dosad nisu ustru?avali da rtvuju svoje imovine ivote na ovom putu.

[Neprijatelji islama koji imaju muslimansko ime se zovu zindik. Jedna od štetnih knjiga, a vjerovatno i najgora, koju su ovi zindici napisali i koja je puna raznih lai i koju se trude da rašire nadaleko i naširoko je i risala (brošura, traktat) koja se zove Husnijja. Jedan idov, koji se zvao Murteda, koji se predstavio kao vjerski ?ovjek - šija, je prvobitno napisao ovu knjigu na arapskom jeziku. On je umro 436./1044. godine. Jedan hurufija koji se zvao Ibrahim Esterabadi ju je preveo sa arapskog jezika na perzijski i umro 958./1551. godine. Ona je prevedena na turski jezik i potajno je raširena po Istanbulu i po skoro cijeloj Anadoliji. Kada je litografska kopija ove risale nabavljena i pregledana, vidjelo se da ona u sebi nema ništa ta?no napisano. Razumije se daje to jedna neistinita, lana risala, koja je skrojena od besmislenih, neizvodljivih i varljivih ideja. Sa uasavanjem se zapaa da se ova ujdurma (spletka, podvala), koja je u rukama hurufijskih o?eva u Iranu, izdata 1958. godine i Istanbulu, slobodno prodaje i truje i zavodi jadnike koji je uspiju pro?itati. S druge strane, sa zahvalnoš?u se opaa da naš plemeniti i ?isti narod ne kupuje ovu ujdurmisanu (podvaljuju?u) idovsku knjiicu i da se ona ne prodaje puno.

Iako je o?igledna ?injenica da ?isti muslimani koji pripadaju grupi ehli sunneta ve dema’at i ljudi sa prosje?nim mentalnim kapacitetom i znanjem ne?e povjerovati u ovakva pisanja, ipak, pokvarene stvari zamaskirane kao ta?ne i dobre i prekrivene dekorom, lano ukrašena pisanja mogu zbuniti ?itaoce. Tako?e je i po?etni dio risale pun lano oki?enih pisanja.]

Prema ehli sunnetu, ehli bejt-i Nebevi, se mora puno voljeti. To zna?i da mi moramo puno voljeti hazreti Aliju i njegovu djecu radijallahu anhum edma’in. Ljubav prema njima ?e prouzrokovati da se umre sa imanom (kao vjernik). Knjige koje su napisali alimi ehli sunneta su prepune pisanja koja preporu?uju da se oni vole. Autor knjige Husnijja, iranski idov ?ije je ime Murteda, je morao dobro znao ovaj podatak. On je vrlo lukavo i prepredeno napisao na po?etku njegove knjige o njegovoj prevelikoj ljubavi prema ehli bejtu. Kad neuki ljudi (dahili) pro?itaju ove lano oki?ene rije?i oni pomisle da islam zna?i (samo) “ljubav prema ehli bejtu”. Naravno, pošto oni znaju da je to svakako jedna dobra i lijepa stvar, oni pomisle da je sav sadraj ove knjige ta?an i ispravan. Misle?i tako?e da je i knjizino ku?enje i klevetanje Ashaba kiram radijallahu teala anhum edma’in i alima ehli sunneta i vrije?anje ovih vjerskih velikana tako?e ta?no i ispravno, oni skrenu sa pravoga puta.

Knjiga Tuhfe-i isna ašerijje, koja je napisana na perzijskom jeziku i izdata u Indiji sa ciljem da i razumom (logikom) i naukom pobije i pisanja u ovoj risali i pisanja u drugim sli?nim otrovnim knjigama, je, po nare?enju hazreti sultana Abdulhamida hana Drugog rahmetullahi alejh, našeg efendije i padišaha, zaštitnika islamske vjere i spasitelja mu’mina, prevedena na turski jezik i izdata sa ciljem da zaštiti muslimane da se ne strovale u veliku propast i beskrajnu bezdan. Ova turska verzija knjige se ve? rastura i rasprostranjuje. Me?utim, mi smo smatrali da je potrebno da se napiše još jedno pobijanje knjige Husnijja. Mi smo ovom pobijanju dali naslov Tezkije-i Ehl-i bejt. [U našoj knjizi Ashabi kiram [Eshab-i Kiram], po?evši od njene osamdeset prve stranice, je opširno odgovoreno na pokvarena pisanja knjige Husnijja.]

[Knjiga Tuhfe-i isna ašerijje koja je na perzijskom jeziku je izdata 1266./1850. godine. Kopija ove knjige se nalazi u biblioteci Univerziteta u Istanbulu. Knjigu je napisao Gulam Halim šah Abdul’aziz Dehlevi. On je preselio na ahiret 1239./1823. godine u Indiji. Ova knjiga, koja govori o šijama, je izdata (štampana) opet u 1309. godini po Hidri. Abdul’aziz-i Dehlevi je sin ?uvenog (islamskog) alima Velijullaha Ahmeda bin Abdurrahima Dehlevija (1114.-1180.)]

Kada se poblie pogleda prijevod knjige Husnijja, uvi?a se da osoba koja ju je prevela nije Perzijanac ve? vjerovatno osmanlijski slubenik u Istanbulu, koji je, iako je imao sunijsko porijeklo, skrenuo sa pravoga puta. Da bi spasili i njega i omladinu koja bi mogla imati nesre?u da pro?ita ovu knjigu, i suo?iti se sa vje?nom propaš?u (felaketom), mi, uzdaju?i se u Allaha delle-šanuhu, zapo?injemo sa pisanjem ovog našeg pobijanja. [Ovo pobijanje, Tezkije-i ehli bejt, je izdato 1295./1878. godine u Istanbulu. Otkiveno je da je ovo pobijanje napisao Salahuddin Osman bin Nasir Sanduklu efendi, šejh Jeni kapi Mevlevi tekije (Mevlevihane) u Istanbulu. U knjizi Kamus-ul-a’lam piše da je njegov otac Nasir efendija preselio na ahiret 1236./1821. godine.]

1 - Na po?etku knjige Husnijja piše, “Jedan trgovac, koji je bio odani imamov Daferov (83.-148. u Medini) radijjalahu anh prijatelj je imao jednu vrlo lijepu dariju (robinju) koja se zvala Husnijja. Ova darija je do njene dvadesete godine bila u imamovoj blizini i u me?uvremenu u?ila razna znanja (ilume). Poslije imamovog vefata (prelaska na ahiret) trgovac je bankrotirao. On je htio da proda dariju halifi Harunurrešidu. [Harunurrešid je peti abbasidski halifa. On je ro?en 148. godine a preselio na ahiret 193. u gradu koji se zove Tus. On je postao halifa 170. godine.] Zapanjen djevojkinom ljepotom halifa je upitao pošto je. Pedeset hiljada zlatnika je bio odgovor. Kada je halifa upitao kakve darija ima kvalifikacije da toliko vrijedi trgovac mu je rekao o njenom znanju i vrlinama koje je posjedovala. Ona je imala ispit pred alimima. Ona je dokazala da je superiornija od alima. Ona ih je sve ušutkala. Alimi i mudtehidi koji su bili prisutni za tu priliku, me?u kojima su bili imam-i Ebu Jusuf Ja’kub bin Ibrahim [113.-182. u Bagdadu] i imam-i Muhammed bin Idris Šafi’i [150.-204. u Egiptu], joj nisu mogli odgovoriti. Oni su znali jednog alima za kog su vjerovali da je od njih svih superiorniji. Taj alim je bio Ibrahim Halid. On je ivio u Basri i bio je autor mnogih knjiga. Oni su rekli da samo on moe odgovoriti. Doveli su ga. Na kraju duge diskusije i on je bio potpuno osramo?en.” [Darija je ena robinja koja je zarobljena u Svetom ratu. Muslimani tretiraju njihovo roblje isto kao što tretiraju svoju bra?u i sestre.]

Prema nekim mezhebima ovoj dariji ne bi bilo dozvoljeno da bude sa drugim ?ovjekom dok je u trgov?evom posjedstvu. Ima i nekih u?enjaka, alima, koji kau da to nije tako?e dozvoljeni ni u hanefi mezhebu. Na dvije stotine trideset petoj (235.) stranici knjige Ibni Abidin piše. Re?i da jedan tako bogobojazni zat (osoba) kao što je imam-i D’afer-i Sadik radijallahu anh, koji je bio ?uven po njegovom verau i takvi, neprestano radio jedan posao koji je haram ili (u najmanju ruku) sumnjivo djelo, dre?i godinama u slubi mladu i lijepu dariju drugog ?ovjeka i podu?avaju?i je, zna?i klevetati ovog velikog imama. [Vera’ zna?i uzdravati se od radnji, ponašanja, rije?i, hrane, pi?a i svih drugih stvari koje su sumnjive, to jest, uzdravati se od svega za što se ne moe pouzdano re?i je li dozvoljeno ili zabranjeno.] [Takva zna?i uzdravati se od svake vrste zabranjenih djela, ponašanja, misli, rije?i. (Ibni Abidin)] Moglo bi se pomisliti da je Imam, pošto je i sam bio mudtehid, mogao imati idtihad da bi tako djelo bilo dozvoljeno; ali kako bi se moglo i pomisliti da bi ovaj veliki Imam bio toliko ravnodušan da se pre?utno sloi sa tolikim godinama darijinog lišavanja njene slobode i sa njenim stavljanjem na prodaju na kraju ovih svih (njenih) godina u njegovoj slubi i nakon što je ona, zahvaljuju?i njegovom obrazovanju, doku?ila tako savršen nivo znanja i integriteta (fadl-a)? U?enje svih znanja (svih nau?nih grana i disciplina) do jedne tolike mjere da pobije sve druge vjerske alime i mudtehide je znak jednog ogromnog mentalnog kapaciteta (akla), oštroumnosti (zeka-a) i stru?nosti (kabilijjeta). Prema tome, napisati da hazreti Imam nije mogao shvatiti vrijednost jedne tako oštroumne darije, i da nije stao u kraj njenom robovanju ve? da se pre?utno sloio sa njenim prodavanjem od jedne do druge osobe, zna?i optuiti ovog uzvišenog Imama zvjerstvom i okrutnoš?u. A to ne ozna?ava ljubav prema ehli bejtu ve? neprijateljstvo prema ehli bejtu. Ovo pisanje idova, autora knjige Husnijja, je idiotska metoda koja je sli?na šaljivoj anegdoti o ?ovjeku, koji je, “dok je nastojao da velikim kamenom ubije muhu na ?ovjekovom ?elu pogreškom ubije ?ovjeka”, koja je napisana u Mesneviji Delaluddina Rumija. Pored ovog, eni je haram govoriti dovoljno glasno da je muškarci mogu ?uti. Neki od alima su rekli da bi u slu?aju jake potrebe (eni) bilo dozvoljeno govoriti ozbiljno i oštro (sert) (sa muškarcima) onoliko koliko je potrebno i da više od toga ne bi bilo dozvoljeno. Ovo je sve objašnjeno do najsitnijih detalja u knjizi Durrulmuhtar kao i na dvije stotine sedamdeset drugoj (272.) stranici njenog objašnjenja (šerha). U svjetlu ovog podatka, enino sjedenje na uzdignutoj platformi pred stotinama muškaraca i njen razgovor satima sa njima, dok im je mogu?e voditi debatu pismenim putem, bi izazvalo sumnje u njenu koncepciju ?ednosti i pristojnosti. I ne samo to! Ova situacija bi tako?e pokazala da su stotine vjerskih alima i mudtehida grešnici (fasici). Nijedan musliman ne bi povjerovao u jednu taku stvar. To nam pokazuje da autor knjige Husnijja ne zna islam.

2 - “Husnijja je navodila ajete iz Kur’ani kerima i objašnjavala ih sa takvom kompetencijom hadisi šerifima da joj prisutni alimi nisu mogli odgovoriti, bili su nijemi. To tako stanje je razbjesnilo Harunurrešida. Husnijjino u?utkavanje alima Bagdada je u gradu danima izazivalo dalekosene posljedice.” Knjiga nam navodi ove tvrdnje, a ne navodi nam ta takozvana pitanja koja nisu mogla biti odgovorena, da mi vidimo jesu li ona zaista tako duboka i teška da na njih takozvani mudtehidi nisu mogli odgovoriti. Me?utim, i dan danas ima bezbroj knjige koje nam otkrivaju jasno kao dan ?injenicu da su ne samo alimi ehli sunneta rahmetullahi teala alejhim edma’in, ve? i svaki od njihovih hiljada i hiljada u?enika, koje su oni obrazovali, dali razne odgovore na svaku klevetni?ku rije? i izjavu svakog jeretika i tako im nanijeli poniavaju?i poraz. To svako vidi. Naravno je da ovi duboko u?eni alimi, koji su obrazovanjem tolikih i tako superiornih u?enika i osnivanjem neophodnih metoda i principa (usula) za iman i ibadete i postavljanjem vjerskih problema na tako ?vrste i nepokolebljive temelje dokazali svoju kompetentnost, ne bi mogli ni u kom slu?aju spasti na jedan tako sraman (i poniavaju?i) poloaj da ne bi mogli odgovoriti na darijina pitanja; taku jednu derogatornu tvrdnju ne bi mogao niko povjerovati sa zdravim razumom. Jedna druga ?injenica, koju muslimani svih grupa (firki) znaju, je ta da do sada još nije na?en toliko veliki alim koji je viši i uzvišeniji od mudtehida. Isto tako nijedna islamska knjiga ne spominje velikog alima koji se zove Ibrahim Halid od Basre. idov, autor knjige Husnijja, je morao ?uti za Ebu Sevr Ibrahim-bin-Halida. On je izmislio ovu pri?u i povezao je sa njegovim imenom. Pa ipak, Ebu Sevr je ro?en u Bagdadu, je ivio u Bagdadu, je (240.) preselio na ahiret u Bagdadu. On, ne samo da nije u Basri podu?avao pet stotina alima, ve? je i sam bio u?enik. On je prvobitno išao na predavanja imamovih a’zamovih u?enika a kasnije i na predavanja imama Šafije (Šafi’ije) u Bagdadu.

3 - Knjiga navodi da darijja kae, “Ashabi kiram su postali kafiri zato što su izabrali da Ebu Bekir postane halifa nakon Resulullahovog vefata (prelaska na ahiret). Prema tome, Ashabi zasluuju da se kunu i kude. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je rekao, ‘Moji Ashabi ?e poslije mene navoditi mnoge hadise. Najve?i dio ovih hadisa ?e biti laan (ujdurmisan). Nemojte vjerovati u rije?i mojih Ashaba osim ako su oni od mog Ehli bejta!’” On (idov, autor knjige Husnijja) mijenja hadisi šerif, “Poslije mene moj ummet ?e se podijeliti na sedamdeset tri grupe (firke). Jedna od njih ?e biti spašena. Ostale sedamdeset dvije grupe ?e oti?i u dehennem. Ova jedna grupa su oni koji slijede mene i moje Ashabe.”, i izvr?e (zadnju re?enicu) u “oni koji idu mojim putem i (putem) mog ehli bejta.” Darija onda zapada u pokvarenu teoriju Mu’tezila i kae:

Ona je postavila razna pitanja o (?ovjekovim) dobrovoljnim djelima, i da je Kur’ani kerim stvorenje ali da nije vje?an, na koja mudtehidi nisu mogli odgovoriti, i da je na hiljade prisutnih ehli sunnet posjetilaca pljunulo u lica (prisutnih mudtehida) i da su svi stanovnici Bagdada aplaudirali dariji i da je ona, dok je halifa (Harunurrešid) slušao debatu rekla da je pravo da bude halifa, pravo, samo dvanaestorice imama ehli bejta, i da bi ehli sunnet muslimani izabrali svakog da im bude halifa, bez obzira bio on grešan i zao, i da je ona proklela na hiljade muslimana koji su bili tu prisutni kada je rekla pred tim svim narodom da su hazreti Alija i šest drugih Ashaba bili protiv hazreti Ebu bekirovog hilafeta, i da je taj nesporazum izazvao dva rata, i da je broj Alijinih pristaša došao na dvadeset dva, i da svi Ashabi - osim ove dvadeset dvije osobe - i oni koji ih vole i svi mudtehidi i alimi koji ih slijede i svi ehli sunnet muslimani kafiri i ?ak i još i gori od kafira, i da je najbolji ibadet kleti ih i proklinjati, i da je halifa Harunurrešiid postao toliko radostan i da joj se toliko divio da je s vremena na vrijeme obasipao zlatom.

Meal (zna?enje) stotog (100.) ajeta sure Tevbe kae, “Allah delle-šanuhu je sa njima razi (zadovoljan). I oni su sa Njim razi.” On ovdje kae da On voli i da Mu se svi?aju svi Ashabi kiram, i svi Muhadiri i svi Ensari. Meal šestog ajeta sure Ahzab kae, “Njegove supruge su majke mumina (mu’mina).” On ovdje hvali i veli?a Resulullahove sallallahu alejhi ve sellem mubarek supruge radijallahu teala alejhime edme’in. Onaj ko ima pameti i razuma ne?e povjerovati u (potvoru i) nazivanje ovih vjerskih velikana laovima, i ne?e se protiviti ovim ajeti kerimima, i ne?e re?i da hadisi šerifi koje su oni saopštili nisu pouzdani. Oni koji su pametni ?e odmah shvatiti da su ova pisanja lai i klevete i da su ona podmukli (iza zavjese) napadi din dušmana i idova sa ciljem da (potkopaju i) sruše islam.

Sa ciljem da dokae da je Kur’ani kerim stvorenje i da Allah delle-šanuhu ne stvara ?ovjekova zla djela i da ljudi stvaraju šta ho?e, on je napisao pitanja koja su Mu’tezile postavile ehli sunnetu ali nije napisao, i zadrao je, jasne i neosporne odgovore koje su im dali alimi ehli sunneta rahmetullahi alejhim. Me?utim, odgovori ehli sunneta su opširno napisani u našim knjigama kelama. [Pošto su oni napisani u knjizi Ashabi kiram i Mektubat (Mujdeci Mektublar tercemesi) kao i u knjizi Tuhfe-i isna ašerijje mi smatramo da ih je nepotrebno ovdje ponavljati.]...

Harunurrešid je bio od svih abbasidskih halifa naju?eniji, najhrabriji i najpravedniji. Da jedna darija u prisustvu jednog takog halife, i svih alima, i dravnika, omalovai halifu, i da mu kae u lice da on nije zakonski halifa, i da se onda okrene hiljadama odabranika koji su tu prisutni i da im kae da je njihov halifa jedan okrutni grešnik (fasik i fadir), nije nešto što bi ljudski razum mogao prihvatiti. Sa druge strane, njegovo pisanje da je halifa sa zadovoljstvom slušao ove rije?i i da je toliko bio oduševljen da je sipao po darijinoj glavi zlatnike je jedna toliko glupa izmišljotina da je ?ak ni djeca ne bi povjerovala, i ona bi joj se smijala. Njegovo pisanje da je “darija sa ovim njenim rije?ima ušutkala alime i da joj niko nije mogao odgovoriti i da su ljudi koji su se tu nalazili i sav ehli sunnet narod Bagdada bili zadovoljni i da su se grubo ophodili prema mudtehidima” pokazuje da su mudtehidi i halifa i sav narod koji je tu bio prihvatili mu’tezilijsku (mutezilijsku) sektu i da nisu voljeli mezheb ehli sunneta. Me?utim, sve knjige i svi istorijski zapisi jednoglasno kau da je Harunurrešid bio cijelog svog ivota u ehli sunnet mezhebu i da je imao duboko poštovanje prema alimima ehli sunneta i da se je, prije nego što je zapo?injao ijedan njegov posao, sa njima uvijek prisno savjetovao. Nema nijedne evidencije, nijednog zapisa niti spisa, pa ?ak ni njihovog znaka, koji bi pokazali da je narod Bagdada u njegovo vrijeme skrenuo u mu’tezilijsku sektu. Ta?no je da je zabiljeeno da su jedan ili dvojica halifa, poslije Harunurrešida, potsticali narod da se pridrue mu’tezilijskoj sekti. Me?utim, ti napori su se pokazali besplodnim, i svi Ira?ani i Iranci su ostali vjerni ehli sunnet mezhebu sve do vremena šaha Isma’ila. Ponovno pojavljivanje šijiske sekte, što je u stvari šah Isma’il Safevi [892.-930./1524.] skovao kao strategiju da podijeli muslimane na sekte i da se odupre Osmanlijskoj dravi, (se desilo na) stotine i stotine godina poslije Harunurrešida. Kako se vidi, aplaudiranje Haruna i naroda (ehalije) dariji je jedna namjerno izmišljena la sa namjerom ?iste klevete.

4 - Darija kae, “U po?etku je mut’a nikah bio ?esta praksa. Kasnije ga je hazreti Omer zabranio.” Me?utim, mut’a nikah (brak) je zabranio Resulullah sallallahu alejhi ve sellem kada je osvojio Mekku. Mut’a nikah zna?i sporazum izme?u jednog muškarca i jedne ene da ive jedno izvjesno vrijeme u divljem braku. Kao što nijedna propala ena - da i ne govorimo o jednoj jako moralnoj i vrloj eni - ne bi mogla biti toliko bestidna da o ovom raspravlja pred hiljadama ljudi, re?i, da bi jedna zrela, ?estita i ?edna (iffetli) mlada i lijepa ena, koju je obrazovao hazreti imam Da’fer-i Sadik, govorila tako otvoreno o ovom, je jedna runa kleveta. [O zabrani mut’a nikaha je tako?e opširno napisano u knjizi Ashab-i kiram kao i u petom dijelu ove knjige (Dokumenti istinite rije?i, poglavlje, O moj brate! Ako ho?eš da umreš sa imanom ti moraš voljeti ehli bejt i ashabe).]

5 - Darija je navodno rekla, “Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je naredio njegovim Ashabima na no? njegove seobe iz Mekke u Medinu da niko ne izlazi iz svoje ku?e. Neposlušavši ovo Resulullahovo nare?enje Ebu Bekir-i Siddik je izašao iz njegove ku?e i slijedio Resulullaha. Resulullah nije htio da ga on slijedi, i mislio je da mu kae da se vrati kada je Debrail alejhisselam došao i upozorio Resulullaha i rekao mu da je Ebu Bekir zna?io belaj (fesad) i da bi ga on mogao izdati kurejševi?kim kafirima ako mu kae da se vrati. ?etrdeseti ajet sure Tevbe koji kae, ‘Ne strahuj! Allah je sa nama’ pokazuje da je Ebu Bekir [haša] bio kafir.” (Haša=da nas Allah delle-šanuhu zaštiti od ovakvih rije?i.)

Pogledajte vi ovih idovljevih (besmislenih) rije?i! Me?utim, istorijske knjige jednoglasno pišu da su kurejševi?ki kafiri svakodnevno pove?avali svoje neprijateljstvo protiv našeg efendije Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem i Ashaba kiram alejhimurridvan i da su ih proganjali. Za vrijeme trogodišnjeg proganjanja neki Ashabi kiram su se iselili u Medinu munevveru a neki u Abesiniju (Habešistan). Na primjer, dok su hazreti Osman radijallahu anh [postao šehid u Medini 35. godine po Hidri], koji je bio sakuplja? Kur’ani kerima, i njegova cijenjena supruga hazreti Rukajje [preselila na ahiret u Medini u 2. godini po Hidri] kretali za Abesiniju, Resulullah sallallahu alejhi ve sellem, ih je vidio i rekao im je, “Od Poslanika alejhimusselam Lut alejhisselam je bio prvi koji je u?inio hidret (koji se iselio) zajedno sa svojom suprugom. A me?u mojim Ashabima si ti prvi koji ?ini hidret (se seli) sa svojom suprugom. Allah delle-šanuhu ?e te u dennetu u?initi drugom (arkadašem) Luta alejhisselam.” Rukajja radijallahu anha je bila Resulullahova sallallahova alejhi ve sellem druga k?erka. Tako, u Mekki mukerreme nije ostao niko osim hazreti Ebu Bekira i hazreti Alije radijallahu anhuma. Ebu Bekir radijallahu anh je nekoliko puta traio da dozvolu da se iseli. Fakat, njemu (Resulullah alejhisselam) nije dao dozvolu (i rekao mu je) “Ti ?eš se sa mnom iseliti.” On je tako po?eo ?ekati Allahovu delle-šanuhu dozvolu da se iseli. U me?uvremenu, na sugestiju koju je Ebu Dehl, vo?a Kurejševi?a i ogor?eni neprijatelj islama, gurao naprijed oni su odlu?ili da ubiju Resulullaha. [Ebu Dehlovo pravo ime je Amr bin Hišam bin Mugire. On je pripadao kurejševi?kom Beni Mahzum plemenu. On je potomak Mahzuma bin Jaknata bin Murre. Kurejš je ime Fihr-a, Resulullahovog jedanaestog oca. Murre je Resulullahov sedmi otac. Ebu Dehl je ubijen u bici na Bedru druge godine po Hidri.] Iskupivši dvanaest pokvarenjaka, po jednog iz svakog plemena, sa ciljem da se ubica ne moe utvrditi, oni su u no?i izme?u srijede i ?etvrtka opkolili Resulullahovu ku?u. Oni su namjerili da napadnu na Resulullaha. Allah delle-šanuhu mu je U tom momentu naredio da se iseli (u?ini hidret). On je ostavio hazreti Aliju radijallahu anh da lei u njegovoj mubarek postelji, prou?io osmi ajeti kerim sure Jasin i izašao iz ku?e prije sabaha i prošao pored kafira. Kafiri nisu vidjeli da je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem izašao iz ku?e i prošao pored njih. On je bio do podneva, do danas neidentifikovanom mjestu. On je došao u podne Ebu Bekir-Siddikovoj ku?i. On je naredio Ebu Bekirovom sinu Abdullahu [koji je u?estvovao u mnogim bitkama; preselio na ahiret u 11. godini po Hidri] da se drui sa kafirima i mu svake no?i donese u pe?inu vijesti koje (od njih) sazna i malo jela i pi?a. One no?i, kada je napustio ku?u sa Ebu Bekirom, oni su otišli u pe?inu na planini Sevr. U pe?ini je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem stavio svoju mubarek glavu na Ebu Bekirovo koljeno i zaspao. Ebu Bekir Siddik je sa sebe skinuo košulju i poderao je na komade, i njima za?epio rupe u pe?ini, da iz njih ne iza?u otrovne ivotinje i ne naštete Resulullahu. Pošto mu je jedan komad mu je nedostajao, jedna rupa je ostala neza?epljena. Iz te rupe je jedna zmija pomolila glavu. Ebu Bekir-i Siddik je, da bi zaštitio Resulullaha od zmije, za?epio rupu svojim mubarek stopalom. Zmija ga je ujela za njegovo mubarek stopalo. On ga nije pomakao. Me?utim, zbog silnog bola koji je imao njegove mubarek o?i su zasuzile i kada je suza pala na mubarek svijetlo Resulullahovo sallallahu alejhi ve sellem lice on se probudio. Kada je vidio šta se desilo on je stavio svoju mubarek pljuva?ku na ujed. Bolovi su odmah prestali. Nakon što su proveli tri no?i u pe?ini oni su je napustili prvog ponedjeljka mjeseca Rebi’ul evvela i na devama krenuli kra?im obalnim putem za Medinu. Kada su došli do mjesta koje se zove Kudejd naišli su na šator (?ador) u kom je ivjela jedna ena. Oni su je upitali ima li ona šta (za jelo) da proda. Ona im je odgovorila da nema ništa osim jedne mršave ovce koja ne daje mlijeko. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je zatraio dozvolu (izun) da je pomuze. On ju je njeno pomilovao po le?ima i rekao Bismilu i po?eo da je muze. [Bismila je rije? “Bismillahirrahmanirrahim”. Njeno kratko zna?enje je “U ime Allaha (koji je jako) Milostiv, Samilostan. Svaki musliman treba da izgovori ovu rije? prije zapo?injanja svakog posla koji nije grijeh.”] On je namuzao toliko mlijeka da su se svi napili koliko su htjeli i još i napunili i sve posude koje je ona imala. Kada je njen mu došao i kada su mu rekli o toj mudizi (mu’dizi) on i njegova supruga su postali muslimani.

Sve knjige ovako opisuju Hidru. Pošto u gradu Mekki nije ostao niko - osim Ebu Bekira i Alije radijallahu anhuma - rije?i, da je Resulullah “naredio njegovim Ashabima da ne izlaze iz ku?a”, nisu ništa drugo nego jedna gola la. Ebu Bekir-i Siddik radijallahu anh je bio dvije godine mla?i od Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem. Kada su oni bili mla?i oni su bili jako bliski drugovi. Oni su se voljeli. Ova njihova me?usobna ljubav je do kraja njihovih ivota konstantno rasla. Oni su uvijek bili zajedno, dan i no?. Oni su bili zajedno kada je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem dvaput po?astio podru?je prema Damasku. Zanemariti ovu svu silnu ljubav i ovu povezanost (vezu) i samoportvovanje, i re?i da mu Resulullah nije vjerovao nije ništa drugo nego gola la i odvratna kleveta. On kae da Resulullah nije rekao Ebu Bekiru da ?e se iseliti (u Medinu). Kafiri koji su opkolili ku?u nisu osjetili da je Resulullah izašao iz ku?e. Da je to Ebu Bekir osjetio i da ga je po?eo slijediti to bi moralo biti znak kešfa i kerameta. (Kešf je sr?ano vi?enje, shvatanje, osje?anje. Keramet je natprirodno ?udo koje se dešava Evlijama, to jest, onim ljudima koje Allah delle-šanuhu puno voli.) (Same) Husnijine rije?i pokazuju da je Ebu Bekir radijallahu anh bio ?ovjek koji je posjedovao kešf i keramet. Dakle, da li bi bilo u skladu sa razumom re?i da bi ?asni zat (uzvišena osoba) - koji je bio posjednik kešfa i kerameta - bio ne?astan i izdao Resulullaha? Ako predpostavimo da bi ga izdao, pa zar on nije imao (bolju) priliku da ga izda kafirima u petak, kada su oni došli na ulaz u pe?inu (gdje su se Resulullah i hazreti Ebu Bekir bili sakrili), i vidjeli paukovu mreu na ulazu u pe?inu, i kada su, rekavši, “izgleda da ovdje nije niko ulazio od postanka svijeta”, odlu?ili da ne ulaze? Bi li on propustio tu priliku?

Mijenjanje zna?enja ajeti kerima, koje kae, “Ne brini se, Allah delle-šanuhu je s nama,” na jedan vrlo nitkovski na?in i njegovo upotrebljavanje (tj. upotrebljavanje tog promijenjenog zna?enja) kao instrument za ku?enje Ebu Bekira-i Siddika radijallahu teala anh, je najodvratniji izraz neukosti i neprijateljstva prema islamu. Ovo uopšte ne zasluuje odgovor. (Jer, Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je rekao hazreti Ebu Bekiru u pe?ini “Ne brini se, Allah delle-šanuhu je s nama,” a ne Debrailu alejhisselam protiv hazreti Ebu Bekira u Mekki mukerremi).

6 - “Husnijja je dugo razgovarala sa Ibrahimom Halidom. Ona mu je postavljala pitanja o najtananijim stvarima. On joj, kao i drugi mudtehidi, nije mogao odgovoriti ni na jedno njeno pitanje. Pošto se našao u škripcu on je upitao Husnijju ko je imao pravo na hilafet. Kada je Husnijja odgovorila da je hilafet bio pravo najranijeg muslimana, on je upitao ko je najraniji musliman, na što je Husnijja odgovorila da je to bio hazreti Alija. Kada se on usprotivio tom odgovoru i rekao, ‘Hazreti Alija je bio dijete kada je postao musliman. Pošto djetetovo postajanje muslimanom u tom smislu nije sahih (punovano), najraniji musliman je Ebu Bekir-i Siddik,’ Husnija je ukorila Ibrahima Halida i alime ehli sunneta i prou?ila ajeti kerime koji govore o hazreti Isau i Musau i Ibrahimu i rekla da su i ti Poslanici postali u djetinjstvu muslimani. Hazreti imam Šafi’i (Šafija), koji je bio tu prisutan, je zahtijevao da halifa kazni dariju. Halifa je odbacio tu ideju naredivši da je moraju znanjem pobijediti.

Nasuprot, hadisi šerif, “Svako dijete dolazi na svijet spremno da postane musliman. Kasnije ga roditelji naprave idovom ili hriš?aninom ili ateistom,” je toliko poznat me?u ehli sunnet muslimanima da je skoro svako za njega ?uo. Dok ovaj hadisi šerif postoji, vjerovati Ibrahimove Halidove rije?i ili rije?i bilo kog (drugog) vjerskog ?ovjeka koji kae, “Hazreti Alija radijallahu anh je bio dijete kada je postao musliman. Stoga, njegovo muslimanstvo se ne uzima u obzir,” kao i to da su stotine alima koji su ?ule ove ?udne rije?i prihvatile (ukabulile) te rije?i i pre?utno ih povjerovale, su toliko (lude i) mahnite rije?i kao ne?ije vjerovanje nekom ko tvrdi da je bijela ovca crna, što bi i djecu nasmijalo. Ove rije?i nam pokazuju da je ovu knjigu napisao iranski idov koji ne zna ništa o hadisi šerifu i islamu.

7 - Darija je navodno ponizila alime i rekla, “Iako je hilafet bio hazreti Alijino pravo tri halife su ga silom lišile hilafeta. Selman Farisi je ostao sa još jedno pet do šest drugih Ashaba kiram sa hazreti Alijom. Oni nisu htjeli glasati za tri halife. Oni su se dvadeset pet godina borili protiv tih zlih ljudi. Iz tog razloga su tri halife i deset ljudi [kojima još za ivota date vesele vijesti da ?e oti?i u dennet] i hiljade Sahaba koji su glasali za njih [haša, to jest, da nas Allah delle-šanuhu zaštiti od ovakvih rije?i] postali kafiri.” Ona je onda, da tako kaemo, izgovorila neke rune i vulgarne kufrove o velikanima islama.

Hurufije, u svojim nastojanjima da izraze svoju prekomjernu ljubav prema hazreti Aliji, miješaju u tu stvar hilafet. Oni tako u toj stvari prelaze granice islama i zapadaju u pokvarene misli (ideje). Kada se dobro zadubi u predmet vidje?e se da oni misle da je hilafet, koji je u stvari jedno islamsko nare?enje, sredstvo za dunjalu?ku pompu (sultanat). Nakon što su oni pro?itali o istorijskim lukavstvima i spletkama koje su o?evi i sinovi vodili jedni protiv drugih u svojim nastojanjima da se do?epaju suvereniteta i predsjedništva, oni porede Resulullahove sallallahu alejhi ve sellem ?etiri halife sa njima. Istorije nas opširno u?e i izvještavaju kako su ?etiri halife sluile ?ovje?anstvo. To je stvarno kazivanje o hilafetu.

Hazreti Omer je jednom, za vrijeme hilafeta našeg efendije Ebu Bekira Siddika radijallahu anh, vidio hazreti Ebu Bekira kako nosi vre?u brašna na le?ima. On ga je upitao kakav je razlog da on to tako radi. On mu je odgovorio, “Ja Omer! Zar ja ne moram zara?ivati za moju porodicu?” Hazreti Omer je, iako se divio ovom halifinom odgovoru, istovremeno bio i iznena?en. On je predloio da Resulullahov halifa treba da prima platu iz Bejtulmala (dravne kase) kako bi mogao blagovremeno izvršavati svoju dunost sluenja svom narodu. Svi Ashabi kiram su prihvatili ovaj prijedlog. Odlu?eno je da se halifi treba dodijeliti iz bejtulmala potreban dio. Hazreti Ebu Bekir bi uzeo od ovog dijela samo onoliko koliko mu je bilo potrebno da vodi ivot koji je ravan onom prosje?ne osobe i da vrati višak ako ga ima. Isto je tako bilo i sa drugim halifom, Omerom radijallahu anh. Kada su islamske armije pokorile Jerusalim i okolinu evropske drave su poslale jednog jako obrazovanog i iskusnog ambasadora u Jerusalim. On se nakon njegove audijencije sa halifom vratio ku?i sa sljede?im izvještajem, iako je njegov zahtijev bio odbijen: “On je jedan takav padišah (car, vladar) da on, sa svim njegovim ogromnim znanjem i izgledom koji uljeva strahopoštovanje, nema dvorca ni raskošnih haljina. Ja sam obratio panju na njegove haljine. Na njima je bilo osamnaest zakrpa. Nemogu?e je suprotstaviti se jednom takom neoki?enom junaku koji je uvijek spreman za rat.” Ovaj podatak je u zapisan u nepristrasnim dokumentima evropskih istorija. Knjiga Mesnevi, koja sadri preko ?etrdeset sedam bejtova (dvostihova) i koju je napisao Delaleddin-i Rumi [ro?en 604. godine po Hidri u Belhu a preselio na ahiret 672./1273. u Konji], je prevedena na sve popularne svjetske jezike. Knjiga daje sljede?u informaciju: Ambasador kojeg je poslao vizantinski car do?e u Medinu i upita gdje je halifin dvorac. Pokazali su mu kolibu. On joj je prišao, ušao u baš?u, i tamo vidio halifu kako lei na suhoj zemlji sa jednim komadom kamena umjesto jastuka pod glavom. Hazreti Omer Faruk radijallahu teala anh se probudi i pogleda ambasadora, koji je po?eo da drhti od osje?aja straha i oduševljenja inspirisanog prvim pogledom. On onda do?e sebi, popri?a sa halifom, i ode. Dok je on odlazio, halifina ?asna supruga dadne ambasadoru poklon koji je spremila na taj na?in što je pozajmila osamnaest dirhema u srebru od poznanice i zamoli ga da ga preda carevoj supruzi. Za uzvrat, i careva ena pošalje njoj vrlo skupocjen poklon ukrašen dragim kamenjem. Halifa, koji nije nikad ni u ?emu u?inio nepravdu, dadne njegovoj eni samo komad srebra u vrijednosti od osamnaest dirhema a ostalo pošalje u bejtulmal.

Omer radijallahu anh je jeo sve svoje obroke iz glinenog ?anka (posude). Ashabi kiram alejhimurridvan su jednog dana zamolili halifinu k?erku, hazreti Hafsu, da ona preda svom ocu ovu njihovu poruku, “O moj dragi o?e, vo?o (emiru) mu’mina! Prvi halifa, hazreti Ebu Bekir, se toliko borio do svoje smrti protiv munafika da on nije imao vremena ni da se odmori. Ti si sada pokorio mnoge zemlje i na istoku i na zapadu. Ambasadori svjetskih padišaha (careva, kraljeva) ti dolaze i jedu za tvojom dareljivom trpezom (sofrom). Zar ti ne bi mogao po?eti upotrebljavati u prisustvu ovih posjetilaca bakreno ili neko drugo metalno posu?e i odustati od tih tvojih glinenih ?anaka?” To je naravno bilo na sugestiju Ashaba kiram. Hazreti halifa joj je ovako odgovorio, “O moja k?eri Hafsa radijallahu anha! Ja bih za te rije?i svakog drugog izgrdio. Kako sam ?uo od tebe, naš efendija, Resulullah sallallahu alejhi ve sellem, je imao jedan leaj (jatak) napunjen travom. Pošto njegovo mubarek tijelo nije bilo rahat (na tom leaju) ti si mu jedne no?i prostrla mekši leaj. Ti si stavila Resulullaha da da spava na ovom udobnom dušeku. Ti si mu uskratila da se (te no?i) probudi i ibadeti. On je izrazio ovu svoju nevolju rekavši, “Nemoj to više raditi!” Zna?enje drugog ajeta sure Feth kae, “Da ti pokrije i ranije i kasnije krivice...” Kada je na?in ivota jednog tako veli?anstvenog Poslanika bio takav, koji je dobio radosne vijesti da ?e mu biti oprošteno (afv i magfiret), moe li onda bijedni Omer, koji nije siguran u svoju budu?nost, napustiti na?in ivota koji je vodio Resulullah i po?eti voditi raskošan ivot i jesti iz bakrenih posuda?”

Omer Faruk radijallahu anh je u Medini po danu rukovodio njegove armije u Aziji i Evropi i nabavljao i slao njihove potrebe a po no?i, do sabaha, u patroliranju po gradu i zaštiti imovine i ivota i ?ednosti muslimana. On je jedne no?i, dok je patrolirao, ?uo glas neke ene kako pla?e. On joj je prišao i upitao je zašto pla?e. Jedna siromašna ena je odgovorila, “Ja nemam nikoga. Ve? su dva dana kako sam ovdje došla. Moja djeca ve? dva dana pla?u od gladi. Ja sam naloila vatru. Da bi ih uspavala ja stavim samo vode u šerpu i kaem im da im pravim hranu!” Halifa se toliko saalio da je po?eo plakati i kritikovati sam sebe i govoriti, “Omer je otišao hela? (nastradao)! Omer je uništen.” (On je onda otišao). Kada se vratio on je donijeo mesa. Dok je puhao u vatru da se što prije razgori njegova mubarek brada se zapalila. Ovi doga?aji nisu bajke. Oni su istiniti doga?aji koji su zapisani u istorijskim knjigama. Danas neki ljudi gledaju u kinima izmišljene filmove koje su napravili reiseri i nazivaju ih islamskim istorijskim mitologijama, mitovima, bajkama.

Tako je isto bilo i sa ?etvrtim halifom hazreti Alijom radijallahu anh. Kada je prelazio na ahiret on nije imao ništa od imovine osim mazge zvane Duldul, koja mu je bila uspomena od Resulullaha, njegove sablje zvane Zulfikar i njegove mubarek košulje. I ove su stvari date u zalog jednom idovu. Tako je isto i Muhammed alejhisselam, koji je bio zadnji Poslanik i gospodar svjetova (efendija alema), ostavio iza sebe krevetsko postolje od tikovog drveta, jednu košulju, i jednu (komplet) odje?u. On je davao mlijeko koje je dobijao od dvadeset deva, stotine ovaca i sedam koza siromašnim Ashabima kiram. On ?ak nije imao ni svoje ku?e. Sve ?etiri halife su ivjele kao Resulullah sallallahu alejhi ve sellem. Oni nisu nikad skrenuli sa njegovog puta. Sve ?etiri su prihvatili hilafet, nare?enje islama, i postali halife, kao da su na rame natovarili teret i zato što ih je ummet jednoglasno izabrao, zato što hadisi šerifi našeg efendije Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem kau, “Izbori mog ummeta se ne ujedinjuju na dalalet.” i “Stvari za koje mu’mini kau da su lijepe, Allah delle-šanuhu tako?e prihvata kao lijepe.” Dakle, tvrdnja da su ?etiri halife su silom otele hilafet, usprkos ?injenici da ih je ummet izabrao, pokazuje jednu ogromnu glupost, odvratnost i klevetu. Sljede?i doga?aj jasno pokazuje da hazreti Ebu Bekir Siddik nije uopšte bio ni zainteresovan za hilafet: Resulullah sallallahu alejhi ve sellem bi nekim kafirima davao mala iz bejtulmala sa ciljem da ih odobrovolji i pomiri sa muslimanima. Oni kafiri kojima je dat mal su se nazivali “muellefe-i kulub”. Kada je Ebu Bekir Siddik radijallahu anh postao halifa, on je dao jednom od muellefe-i kulub komad zemlje iz bejtulmala. Ovaj ?ovjek je, osje?aju?i da Ashabima kiram vole puno Omera i o?ekuju?i da ?e on postati sljede?i halifa, odnijeo Omeru tapiju (ispravu o svojini) i zamolio ga da je potpiše. Kada je hazreti Omer vidio tapiju on ju je uzeo i odnijeo halifi da ga upita kako je ovaj ?ovjek dobio zemlju iz bejtulmala. Kada mu je halifa objasnio da je muellefe-i kulubu tako?e i u Resulullahovo vrijeme davana zemlja iz bejtulmala hazreti Omer je rekao, “To je bilo zato što muslimani nisu još bili dovoljno jaki. Sada mi više nismo slabi i prema tome ta potreba više ne postoji. ?ak i da još uvijek i postoji, odluka da se izvrši bi se mogla izvršiti samo nakon dogovora sa šest do sedam Ashaba.” Halifa se svidješe ove rije?i i on re?e, “Ja Omer! Kada sam ja izabran za halifu ja sam rekao da ja nisam podesan za kancelariju hilafet i da bi ti bio bolji izbor. Ali Ashabi kiram me ne htjedoše poslušati. Još jednom se pokazalo da si ti uzvišeniji u ovoj stvari od mene. Ja elim da podnesem ostavku na hilafet. I ja zahtijevam da ti prihvatiš ovu slubu (hizmet).” Omer radijallahu anh je odgovorio sa dunim poštovanjem da on nije nikako odabraniji od njega, da on ne misli da postane halifa i da je njegov cilj da ga potsjeti šta on (Omer) misli da je ispravno. Na to je hazreti halifa naredio da se u stvarima koje se ti?u bejtulmala od tog momenta, nadalje, ne smije ništa staviti u praksu bez prethodnog savjetovanja.

Za vrijeme Omerovog radijallahu anh hilafeta mu je došlo nekoliko Ashaba kiram sa zahtjevom da on napravi oporuku (vasijjet) i da predloi da poslije njega bude halifa Abdullah bin Omer, zato što je on bio drugi naju?eniji alim me?u Ashabima kiram i zato što ga je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem puno volio. Omer radijallahu anh im je ovako odgovorio, “Biti halifa je teak teret. Ja ga ne mogu natovariti na mog sina.” Omer radijallahu anh je mu?ki ubijen (postao šehid) dvadeset tre?e (23.) godine sabljom kafira koji se zvao Ebu Lu’lu, koji je bio rob sahabe Mugira. Kada mu je zadana smrtna rana njega su upitali da imenuje halifu (koji ?e ga zamijeniti). On je imenovao šest Ashaba kiram kao kandidate jer je ovih šest osoba, rekao je, “zaradilo više od ikog drugog Resulullahovu ljubav”. Šest Ashaba kiram koje je on imenovao su bili Osman, Alija, Talha, Zubejr, Abdurrahman bin Avf i Sa’d ibni Ebi Vekkas ridvanullahi alejhim edma’in. Ovi ljudi su izme?u sebe izabrali Osmana radijallahu anh da bude halifa. Tako je Osman bin Affan postao halifa. U njegovo vrijeme su neki munafici tu i tamo poticali ustanke i fitne. Kada je rulja dahila i prostaka krenula prema, i došla u Medinu, neki Ashabi kiram su rekli halifi da dadne ostavku. Odgovorivši im “Resulullah sallallahu alejhi ve sellem me je informisao da ?u ja postati šehid u?e?i Kur’ani kerim,” on je dokazao da on ima odlike (mezijjete) slaganja sa sudbinom (koju je Allah delle-šanuhu odredio) i strpljivost u vremenima belaja. Neki nitkovi su u trideset petoj godini po Hidri napali na halifinu ku?u. Kada je imam Alija ?uo za ovaj napad on je poslao svoja dva sina - Hasana i Husejna, kao dva lava - halifinoj ku?i da mu pomognu i da zaštite halifu. Ova dva mladi?a su isukala svoje sablje i stala na ulazna vrata da ni ptica nije mogla uletjeti neprimje?ena. Pa ipak, pet-šest nitkova (al?aka) je ušlo merdevinama u ku?u kroz prozor koji se nalazio na za?elju ku?e. Halifa je postao šehid upravo onako kako je to Resulullah pretskazao. Kada je Alija radijallahu anh ?uo o ovim groznim vijestima on se toliko naljutio na njegova dva sina, zato što nisu uspjeli da zaštite halifu, da ih je toliko naruio da ih je skoro udario sa svojom mubarek rukom. Me?utim, on im je kasnije oprostio kada se saznalo da su oni savršeno uradili svoju dunost i da se ne mogu optuivati zato što su banditi ušli sa za?elja ku?e.

U idovskoj knjizi piše, “Poslije ove alosti Ashabi kiram su se sastali i jednoglasno izabrali Aliju radijallahu anh za halifu.” Ve?ina Ashaba kiram, uklju?uju?i i take velikane kao što su Talha i Zubejr, je traila da (novi) halifa pohvata ubice i da ih kazni onako kako to islam nare?uje. Hazreti Alija im je odgovorio da je situacija jako haoti?na i da bi bilo nemogu?e na?i ubice, i da bi se, u slu?aju da on po?ne istraivati, mogao desiti drugi ustanak, i da bi on to nare?enje islama mogao izvršiti kada uspostavi javni red. Oni su prigovorili ovom odgovoru i rekli da se ne treba pokoravati halifi koji ne izvršava islamsko nare?enje. Idtihad imama Alije je bio ispravan. Oni na suprotnoj strani su tako?e morali postupati po svojim idtihadima. A halifa je morao da upotrijebi silu da pokori one koji mu nisu bili poslušni. Na kraju se desi doga?aj zvani Vak’atul demel, to jest “Bitka kod deve”. U njoj je puno muslimanske krvi proliveno. U me?uvremenu, hazreti Muavija (Mu’avija) radijallahu anh je bio guverner u Damasku. On nije u?estvovao u Vak’atul demel-u. On je sprije?io proljevanje damaske krvi u toj bitki. Kada je hazreti Alija, koji je bio pobjednik (u bitki kod deve) zatraio tako?e i od Damaš?ana da mu se pokore, hazreti Muavija (Mu’avija) je slijedio svoj idtihad i zatraio je od njega da on pohvata i kazni ubice. I ovo je prouzrokovalo novi rat, to jest, bitku Siffin.

Kako se vidi, u izborima za halifu nijedan od ?etiri halife, i u stvari nijedan od Ashaba kiram radijallahu anhum, nije mislio na dunjalu?ke (poloaje i) prednosti. Oni su svi nastojali da se izvrše Allahova delle-šanuhu nare?enja. ?etiri halife nisu nikad mislile o svojim rahatlucima. Oni su se danono?no borili da slue islam i muslimane. Oni su prihvatili ovu dunost radi Allahovog zadovoljstva (rizaluka) i zato što su osjetili da su bili primorani.

Hurufije miješaju hilafet sa sultanatom sa (kafirskim) kraljevinama. Pošto oni tako misle (tj. pošto oni misle da su hilafet sa sultanatom i kraljevstvo jedna te ista stvar), oni kau da se hazreti Alija protivio hilafetu druge trojice halifa, i da se on, prema tome, dvadeset pet godina neprestano borio protiv njih. Oni misle da se on godinama nadmetao za predsjedništvo. [Oni misle] da je on gajio neprijateljstvo protiv Ashaba kiram zato što su oni bili protiv njegovog hilafeta. Oni kau “prema tome, tri halife i hiljade Ashaba koji su glasali sa njima su prokleti do Sudnjega dana (kijameta).” Oni, da bi dokazali da su oni u pravu, izmišljaju izvanredne (natprirodne) pri?e koje nisu ni islamske ni logi?ne niti su vrijedne hazreti Alijinog šana (dostojanstva, veli?anstva, ugleda).

8 - Darija je navodno rekla, “Kada je Ebu Bekir-i Siddik radijallahu anh postao halifa on je od hazreti Fatima-tuzzehre na silu oduzeo baš?u (vo?njak) hurmi i prema tome, uvrije?ena, hazreti Fatima je do smrti bila Ebu Bekiru neprijatelj. U stvari, ona je napravila prije svoje smrti oporuku (vasijjet) da je ukopaju po no?i, da joj Ebu Bekir i Omer ne bi došli na denazu.

Ova baš?a (vo?njak) je imao u sebi samo nekoliko stabala. Pretpostavimo da je bila bujna dungla. Kolika je ovo velika kleveta jednog idova i koliko je dubok san gafleta, re?i da je Fatima-tuz-zehra radijallahu anha, Resulullahova k?erka, naj?asnija od svih ena (ovoga svijeta), koja je nazvana betul zato što ne bi nikad pogledala ni trunku dunjalu?kog imetka (mala), bila neprijatelj trojici halifa kojima je njen baba (otac) dao vesele vijesti (još za ivota) da ?e oti?i u dennet i da ih je radi ne?eg dunjalu?kog ?ak [haša] klela i savjetovala i druge muslimane da tako rade. [Da dragi nas Allah delle-šanuhu zaštiti od ovakvih rije?i i vjerovanja!] Pripisati ovake klevete onima koji su velikani u vjeri, koje omalovaavaju hazreti Alijine i hazreti Fatimine univerzalne ?asti nije znak ljubavi prema njima ve? moda znak neprijateljstva (prema njima). Samo idovi mogu ovako nešto uraditi.

Ogromna knjiga koja nosi naslov Kisas-i Enbija (Istorija Poslanika) je izdata 1331. godine u Istanbulu. Nju je napisao Ahmed Devdet paša iz Lofde rahmetullahi alejh. On je ro?en 1238. godine a preselio je na ahiret 1312./1894. godine u Istanbulu. On je ukopan u groblje (kabristan) ?asne Fatih damije na strani kible (na junoj strani). Na njenoj tri stotine šezdeset devetoj (369.) stranici ovako piše, “Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je dao njegovu baš?u zvanu Fedek u Hajberu u vakuf i odredio kako ?e se upotrebljavati. On je napravio testament (vasijjet) da se dohodak od baš?e treba dati stranim izaslanicima, musafirima i putnicima. Ebu Bekir radijallahu anh je za vrijeme njegovog hilafeta izvršio ovu (njegovu) elju. Kada ju je Fatima radijallahu anha zatraila zato što je mislila da je ona dio njenog nasljedstva (miraza) (koji je njen otac ostavio iza sebe) on je rekao: Ja sam ?uo da je Resulullah rekao, ‘Od nas [to jest, od nas Poslanika] niko ne moe naslijediti. Ono što mi ostavimo iza nas je sadaka.’ Ja nikad ne mogu promijeniti ono što je Resulullah osnovao. Jer, ja se bojim da ?u skrenuti na krivi put. Hazreti Fatima je rekla, ‘Ko su tvoji nasljednici?’ Halifa je odgovorio, ‘Moja ena i djeca.’ Ona je upitala, ‘Zašto onda ja nisam nasljednica moga oca?’ Halifa je rekao: Ja sam ?uo tvog oca, Resulullaha, da je rekao, ‘Od nas niko ne moe naslijediti.’ Prema tome ti ne moeš biti nasljednica. Fakat, ja sam halifa. Ja ?u dati kome je god on davao za vrijeme njegovog ivota. Moja dunost je da ti dadnem što god ti treba, da ti budem pri pomo?i u tvojim poslovima i da te sluim. Poslije ovoga hazreti Fatima je šutjela. Ona nije nikad više progovorila o naslije?u.” Ovdje se završava prijevod odlomka iz knjige Kisas-i Enbija.

Broj ehli sunnet muslimana koji ive na zemaljskoj kugli je bio u svakom stolje?u daleko viši od broja onih koji ne slijede mezheb. Hurufije kunu i proklinju sljedbenike ehli sunneta kojih ima daleko više od njih i nazivaju ih kafirima. Ako ehli sunnet kae da su oni nemezheblije - kao odgovor na ovu njihovu hrabrost i nepravedne rije?i - (onda) je pogodno da se prihvati da je rije? ve?ine ta?na.

Nadalje, re?i da je hazreti Alija bio neprijateljski naklonjen prema trojici halifa radijallahu anhum edma’in ili da je hazreti Fatima klela i proklinjala Ashabe kiram radi baš?e je u potpunoj kontradikciji sa Kur’ani kerimom. Zna?enje drugog ajeti kerima sure Maide kae, “Allah delle-šanuhu poziva Njegove robove da se me?usobno pomau u birr-u i takvi i da se me?usobno slau. Ne pomaite u grijehu i neprijateljstvu.” Da se Ashabi kiram nisu me?usobno voljeli, da su milioni muslimana kleli jedni druge i nazivali se kafirima to bi bilo suprotno birr-u i takvi. To bi onda zna?ilo re?i da hazreti Alija i hazreti Fatima radijallahu anhuma nisu slijedili ovaj ajeti kerim. S druge strane, re?i da ovi ljudi “nisu znali da bi suprotstavljanje hazreti Ebu Bekirovom hilafetu i gajenje neprijateljstva prema Ashabima kiram prouzrokovalo da ih muslimani napadnu i nazovu jedni druge kafirima, što bi rasplamsalo jedan put koji je potpuno suprotan ajeti kerimu, i da su to oni znali oni bi odustali od takog ponašanja,” bi zna?ilo poricanje njihovih superiornosti i njihovih sposobnost u kešfu i kerametu.

Sejjid Abdulkadir-i Gejlani [ro?en 471. a preselio 561./1166. u Bagdadu], koji je jedan od hazreti Alijinih radijallahu anh potomaka i istovremeno i jedan od najve?ih Evlija, daje sljede?i podatak u njegovoj knjizi Gunjet-ut-talibin: “Prema šijama hilafet je ekskluzivno pravo dvanaestorice imama. Oni su bezgrešni (ma’sum). Oni nikad ne ?ine grijeh. Kešf i keramet se moe samo na njima vidjeti. Oni znaju sve što se desilo i sve što ?e se desiti.” S druge strane, re?i da hazreti Alija, koji je (kako to oni tvrde) znao sve (do najsitnijih detalja pa ?ak i) do broja pješ?anih ?estica, nije znao da ?e njegovo neglasanje za hazreti Ebu Bekira izazvati da milioni muslimana ummeta skrenu sa pravoga puta, bi bilo (potpuno) suprotno ovom vjerovanju. Isto tako nije ispravno ni tako re?i.

Mi smo ve? objasnili u našem kratkom izvještaju hazreti Omerovog radijallahu anh hilafeta da je hilafet teško breme. Šta bi jednom mu’minu bilo pametnije da radi; da se alosti zato što ga drugi mu’mini nisu izabrali i da radi toga osje?a neprijateljstvo protiv njih, ili da bude radostan i da se puno zahvaljuje zato što ovo teško breme nije na njega natovareno? Pored toga, ako on zna da ?e ovo neprijateljstvo izazvati me?u muslimanima smutnju i pobunu (fitnu i fesad) do kraja svijeta on ?e podrati halifu sa svojim dobrovoljnim glasanjem za njega.

Zna?enje stotinu osamdeset petog ajeta sure Al-i Imran i dvadesetog ajeta sure Hadid kae, “Ovosvjetski ivot se sastoji samo od stvari koje varaju (obmanjuju) ljude.” Zna?enje trideset drugog ajeta sure En’am kae, “ivot na ovom svijetu je samo igra i zabava. Za one koji se boje Allaha delle-šanuhu ivot na ahiretu je korisniji. Zašto ne shvatite da je to tako?” Zna?enje dvadeset osmog ajeta sure Enfal i petnaestog ajeta sure Tegabun kae, “Znajte da su vam je date imovine i djeca samo kao iskušenje. Allah delle-šanuhu ?e vam dati veliku nagradu za vaše dobrote.” Zna?enje trideset osmog ajeta sure Tevbe glasi, “Zar vam je drai dunjalu?ki ivot od ahiretskog? Stvari koje su dobivene u dunjalu?kom ivotu nisu ništa naspram ahiretskih.” Zna?enje ?etrdeset šestog ajeta sure Kehf kae, “Imetak i sinovi su ukrasi dunjalu?kog ivota. Nagrade (koje su date) za vje?no trajna dobra djela su bolje kod tvog Gospodara (Rabba).” Oko šezdeset šest sli?nih ajeti kerima upozorava da se ne vee srce za dunjalu?ki imetak i poloaj (mal i mevki). Re?eni su bezbrojni hadisi šerifi da to naglase. Na primjer, hadisi kudsi kae, “O sine Ademov! Ti si potrošio svoj ivot u gomilanju dunjalu?kog imetka. Ti nisi nikad poelio dennet.” Sigurno su hazreti Alija, koji je kapija grada znanja, i Fatimatuz-Zehra koja je najviša od svih ena, radijallahu anhuma, znali ove ajeti kerime bolje od ikog drugog. Bi li mi ikad mogli o?ekivati od ovih ljudi da ale za dunjalu?kim poloajem i da se sva?aju oko dunjalu?kog imetaka kao što je baš?a hurmi?

Pitanje: Njihova alost ili sva?a ne poti?u iz njihove ljubavi prema dunjaluku. Kada su oni vidjeli da su hazreti Ebu Bekir i Omer silom oteli hilafet oni su pokušali da ih spase od grijeha.

Odgovor: Zna?enje stotinu šezdeset ?etvrtog ajeta sure En’am i petnaestog ajeta sure Isra kae, “Nijedan grešnik ne?e biti odgovoran za tu?e grijehe.” Ako pretpostavimo da su hazreti Ebu Bekir i hazreti Omer radijallahu teala anhuma i ogromna ve?ina Resulullahovih alejhisselam Ashaba nekako u ovom poslu uradila jedan grijeh, [iako je to potpuno nemogu?e], prema ovom ajeti kerimu taj grijeh ne bi imao nikakvog efekta na hazreti Aliju i on ne bi imao potrebe da se opet bori. Bi li onda ikad moglo biti mogu?e da on zapo?ne borbu koja ?e izazvati (biti sebeb) da stotine miliona insana ostanu vje?no u dehennemu?

Ovaj fakir [to jest Osman efendi rahime-hullahu teala] je rekao jednom od šijiskih alima “Hazreti Fatimina radijallahu anha uvreda od strane Ashaba kiram zato što joj nisu dali baš?u hurmi bi zna?ila ljubav prema dunjaluku što je nešto nedozvoljeno.” On je rekao, “Ona se nije uvrijedila zato što ona voli dunjaluk. Ona se uvrijedila zato što ona nije voljela odvratno djelo.” On je sa ovim vrdavim (izbjegavaju?im) odgovorom optuio Resulullahovu sallallahu alejhi ve sellem k?erku, koja je bila ?ista kao ?ista voda. Jer, jedno djelo koje je ura?eno u skladu sa islamom bi samo izgledalo odvratno nefsu emmari. Ja sam se sjetio ovog podatka i napravio sam sljede?e obrazloenje. On se zapanjio. On nije mogao ni rije? izustiti. Moje obrazloenje je bilo ovako: Svako ko imalo zna istoriju zna za ovaj doga?aj. Oni koji ?itaju istoriju dobro znaju da je imam Alija radijallahu anh je u jednoj bitki bacio jednog kafira na zemlju i u momentu kada ga je htio ubiti taj ?ovjek, koji je izgubio svu nadu da sa?uva svoj ivot, mu je pljunuo u lice. Imam, ?ije je lice bilo uprljano njegovom pljuva?kom je odustao i nije ubio kafira. Kafir, koji je ve? bio zbunjen, se još više zapanjio. On je upitao (imama Aliju radijallahu anh) “Zašto si stao, je li te strah?” Hazreti Alija radijallahu anh je pustio kafira. On mu je rekao, “Ja sam te prvo htio ubiti po Allahovom delle-šanuhu nare?enju zato što nisi htio postati musliman. Me?utim, sada je moj nefs zbog tvog prljavog djela postao tvoj neprijatelj. Ako te ja sada ubijem, ja bih te ubio da izvršim elju mog nefsa. Na taj na?in mi moje ubijanje tebe ne?e donijeti nagradu (sevab) ve? grijeh (dunah).” Kada je kafir ?uo ove rije?i on se je zadivio uzvišenosti islamske vjere na osnovu koje je imamova Alijina savijest se bazirala i on je svim kalbom (srcem) izgovorio Kelime-i šehadet. On je dobrovoljno postao musliman. Dva ?ovjeka, koja su prije par trenutaka bili (jedan drugom) smrtni neprijatelji, su sada postala bra?a i zagrlili jedan drugog.

Ibrahim bin Edhem, jedan od najve?ih Evlija, je ro?en u Belhu 96. godine a preselio je na ahiret 162./779. godine u Damasku. On je u po?etku bio padišah Belha. On je ostavio svoj sultanat i došao u Mekku (Mekke-i mukerreme). On je zara?ivao za svoje ivotne potrebe nose?i na le?ima drva za loenje. On se borio protiv svog nefsa sve do svoje smrti.

Fatih Sultan Muhammed han rahmetullahi teala alejh (Mehmed Osvaja?), sedmi osmanlijski padišah je ro?en 833. godine po Hidri. On je 806./1453. godine osvojio Istanbul od Vizantije i tako objavio novu eru. On je preselio na ahiret 886. godine. Njegov otac, Sultan Murad han Drugi, šesti osmanlijski padišah, je ro?en 806. godine a preselio je na ahiret 855./1451. godine. On je ukopan u gradu Bursi u Turskoj. On je postao padišah 824. godine. On je 847. godine po svojoj elji ostavio svoj sultanat (prijesto) njegovom sinu i otišao u Magnisaju gdje je proveo ostatak svog ivota u samo?i i ibadetu.

Pošto je jasnije od dana da, u shva?anju besplodnosti dunjaluka i borbi (dihadu) protiv nefsa, hazreti Alija i Fatima-tuz-Zehra nisu nii od gore spomenutih sultana, zaista bi bilo nemogu?e jednom muslimanu kae, da i ne govorimo o gajenju mrnje, da su ovi ljudi alili za dunjalu?kim imetkom i poloajem. Ne postoji ni najmanja sumnje da je ove klevete izmislio jedan idov, jedan munafik, koji se zove Abdullah bin Sebe’. Ovaj idov je u vrijeme hazreti Osmana radijallahu anh napustio Jemen i otišao u Egipat a odatle u Medinu gdje se smjestio pod izgovorom da je novonastali musliman. On je nanijeo islamu ogromnu nepopravljivu štetu koju drugi do danas niko drugi nije mogao nanijeti.

na ovom linku PRVA VERZIJA mozete naci prvu originalnu verziju ove stranice