Dokumenti istinite rije?i 5.

Prijevod ove risale je “rad u toku”. Mi ?emo, inšaallah, kako prevodimo, malo po malo, dodavati nove ?lanke dok je svu ne završimo.

Predgovor

 

Neka je hamd Allahu delle-šanuhu! Neka je salat i selam na Resulullaha! Neka su hairli dove na njegov ?isti Ehli bejt i na njegove pravedne (adil), iskrene (sadik) Ashabe, šampione islama!

Naš Poslanik sallallahu alejhi ve sellem rekao da ?e se njegov ummet podijeliti na sedamdeset tri grupe (firke), da ?e sedamdeset dvije od njih oti?i u dehennem zbog njihovih pokvarenih imana, da preostala jedna grupa ne?e u?i u dehennem zbog sebeba svog ispravnog vjerovanja. Imam Rabbani nas informiše u njegovoj knjizi Mektubat da su od ove sedamdeset dvije grupe najgori oni koji kleve?u Ashabe kiram. Oni gaje mrnju i kude najve?u ve?inu Poslanikovih Ashaba ridvanullahi teala alejhim edma’in. U ovoj našoj knjizi je objašnjeno ko su ovi ljudi, kada su se oni pojavili, koje su oni metode slijedili i upotrebljavali, i kakvu su štetu oni nanijeli islamu.

Ovi jeretici, koji su bili sebeb (posrednici) zava?anja brata s bratom i izazivanja broja krvoproli?a tokom islamske istorije, su s vremena na vrijeme dolazili na vrhunac svojih ogavnih zvjerstava koja su blagovremeno presjekli islamski sultani kao što su Timur Han i Javuz Sultan Selim Han, koji su ih tako kaznili da oni više nisu nikada bili u stanju da ponovo povrate svoju energiju i nastave sa svojim zlo?udnim aktivnostima. Ali, voda moe zaspati ali neprijatelj ne moe. (Prema tome, uvijek dri svog neprijatelja na oku.) Mi smo stolje?ima mirno ibadetili u ovoj našoj aziz dravi (Turskoj). Me?utim, u skorije vrijeme se vidi da se ovi ljudi pojavljuju tu i tamo pod druk?ijim, novim imenima, i, nahuškani i ohrabreni od strane engleskih i jevrejskih kafira, dre govore i pišu knjige. Oni pokušavaju da prevare i zavedu narod i potajno, potpuno pokvare ?isto vjerovanje mla?e generacije. Oni se bave separatisti?kim aktivnostima. Oni siju neslogu me?u narodom. Me?utim, naša vjera nam nare?uje da se me?usobno volimo i da smo prema svakom ljubazni.

Od svih knjiga i novina koje nam je naša bra?a u islamu poslala dvoje je bilo najzapanjuju?e. Njihov sadraj su ogavne klevete lai koje su izmislile hurufije. Oni su u stvari sljedbenici jednog idova iz Jemena koji je prešao na islam i koji se zove Abdullaha bin Sebe’. Mi smo se jeili i drhtali dok smo ih ?itali. Pri pomisli da bi muslimani, a naro?ito mala djeca, mogli ?uti ove grešne klevete, i pokvariti svoja srca i šokirati svoje ?iste imane, odlu?ili smo da provedemo mnoge neprospavane no?i i objelodanimo njihova štetna pisanja i da ih, jedno po jedno, opovrgnemo jakim i autenti?nim dokazima i dokumentima koje smo pozajmili iz najcjenjenijih knjiga. Rezultat ovoga je nastala knjiica sa ?etrdeset ?etiri (44) teme, ?lanka. Mi gajimo veliku nadu da ?e naša pametna savjesna i oprezna omladina, kada pro?ita ovu našu knjigu, slijediti sveti savjet koje im nalae njihova savijest i ne?e povjerovati ovim separatistima. Broj onih koji su nasjeli na razorne i štetne rije?i Abdullaha bin Sebe’ je bio u postepenom smanjivanju kada se pojavio jedan iranski zindik koji se zvao Fadlullah koji je dodao još i više bogohulnih elemenata svom bezboštvu, koje je po?eo širiti pod imenom hurufiluk. Šah Isma’il Safevi je podrao ovaj katastrofalni trend. Sre?om, oni nisu mogli prevariti muslimane sunnije i šije.

Molimo Allaha delle-šanuhu da nam On svima dadne pravi iman koji podu?avaju alimi ehli sunneta rahmetullahi teala alejhim edma’in i da nas u?vrsti na svijetlome putu koji pokazuju ovi velikani! Molimo Ga da nas On sa?uva da ne povjerujemo u lai i klevete neznalica (dahila) koji koriste našu svetu vjeru kao instrument za zaradu svojih dunjalu?kih koristi! Neka nam On dadne da nam dopadne (da nam bude nasib) da se me?usobno volimo, da radimo zajedno, onako kako to pokazuju naša vjera i zakoni, i da tako ivimo u ovoj našoj mubarek dravi u miru i rahatluku i zajedni?kom bratstvu! Amin.

Brate, ako ho?eš da umreš sa imanom, ti moraš voljeti ehli bejt i ashabe

 

U naše ruke su dopali jedan magazin i jedna knjiga. Magazin je izdat u jesen 1967. godine. Na njegovim stranicama su se nalazili politi?ki i istorijski ?lanci. Ovi ?lanci nisu bili iznena?uju?i pošto je vladala sloboda mišljenja. Me?utim, neke stranice su sadravale lai i klevete koje je rekao jedan jemenski idov koji je prešao na islam i ivio u doba hazreti Osmana. Njegove klevete su upu?ene protiv Ashaba kiram ridvanullahi teala alejhim edma’in. On je zabio otrovan no u srca muslimana. Ova namjerna pisanja nisu misao. Ona su razorna i separatisti?ka propaganda. Ona su goli kriminal. Ona li?e na pri?u o vuku u jagnje?oj koi. Ona su namjenjena da prevare mlade, koja bi ih mogla pro?itati i pomisliti da su ona istina, i tako zavade bra?u. Mi smo shvatili koliko su naši prijatelji bili u pravu kada su pokušavali da nas uvjere. Mi smo znali da nas ?eka dunost bu?enja naših dragih zemljaka i razdvajanje istine od neistine.

Što se ti?e knjige, ona je štampana na najboljem papiru, uvezana platnenim povezom i imala je interesantan naslov ispisan zlatnim slovima. Ona je izdata 1968. godine u Istanbulu. Njen sadraj nije uopšte bio informativan o knjizi. Mi smo je zato morali pregledati list po list. Ona je bila jedan ilmihal (knjiga koja nas u?i o islamu, o njegovim vjerovanjima i ibadetima). U isto vrijeme, ona je zalazila u vrlo osjetljiva pitanja (mes’ele). Bio sam radoznao da vidim ako ?e ih on obraditi. Ali, šta je bilo to što smo mi vidjeli? Rije?i Abdullaha bin Sebe’, jednog jemenskog idova koji je prešao na islam i koji je ivio u hazreti Osmanovo vrijeme, koje su stavljene u oblik koji mnogi ljudi ne mogu shvatiti. One su bile tako umotane i tako sakrivene da bi ih mogao malo ko prepoznati. One su tako lukavo i prepredeno predstavljene. Ja Rabbi! Kakvo strašno ubistvo! Otrov zamotan u ?okoladu je bio nu?en omladini. Pored toga, one su bile pripremljene sa najve?om panjom. One su vješto aranirane. Ali, njihova doza je prevelika! Na njih je bilo potrebno odgovoriti. U stvari to je bio farz (stroga vjerska obaveza). Jer, hadisi šerif koji se nalazi na prvoj stranici knjige Sava’ik-ul-muhrika kae, “Kada se fitna i fesad rašire, u vrijeme kada se muslimani po?nu varti, oni koji znaju istinu trebaju je re?i svakome! Ako je ne kau, neka je na njih Allahovo delle-šanuhu prokletstvo i (prokletstvo) meleka i svih ljudi.

Uzdaju?i se u Allaha delle-šanuhu mi zapo?injemo sa našim odgovorima na lai pisca hurufije koje se nalaze u jesenjem magazinu.

1 - On kae: “Isto kao što se hazreti Muhammed borio protiv Ebu Sufijana i njemu sli?nih, i mekkanskih nevjernika, tako se je isto i hazreti Alija borio u svoje vrijeme protiv iste vrste nevjerstva. U stvari, mrnja i neprijateljstvo koje su nevjernici imali prema hazreti Aliji su poticali iz tog vremena.

Islamski alimi su dali cijenjene odgovore na hurufijske klevete. Oni su napisali u tu svrhu ogroman broj knjiga. Jedna od njih je i knjiga Izale-tul-hafa an hilafe-til-hulefa. Nju je napisao Šah Velijjullah-i Dehlevi, jedan od najve?ih alima islama u Indiji. Zajedno sa perzijskom i urdu verzijom ona je sastavljena od dvije knjige. Ona je preštampana 1382./1962. godine u Pakistanu. Ova knjiga objašnjava na jedan veoma opširan na?in i predivno veli?ine i uzvišenosti svih Ashaba kiram. Mi ?emo dati naš odgovor sa prijevodom jednog odlomka iz knjige Tuhfe-i Isna Ašerijje. Knjigu Tuhfe je napisao Abdul’aziz Omeri Dehlevi na perzijskom jeziku. Ovaj alim je bio sin Šaha Abdullaha Dehlevija. On je preselio na ahiret 1239./1824. godine u Delhiju. Knjiga Tuhfe se nalazi u biblioteci Univerziteta u Istanbulu pod brojem 82024. Njena urdu verzija je izdata u Pakistanu. Abdul’aziz-i Dehlevi kae:

U hazreti Ebu Sa’id Hudrijevom rivajetu hadisi šerifa naš Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je rekao hazreti Aliji, “Kao što se ja borim sa objavom Kur’ani kerima, ti ?eš se tako?e boriti sa njegovim te’vilom (tuma?enjem).” Ovaj hadisi šerif pokazuje da je ehli sunnet u pravu. Jer, on nam kae da ?e, radi neslaganja u tuma?enju (te’vilu) Kur’ani kerima biti bitke kod Deve i Siffina, to jest, da ?e biti druk?iji idtigadi. Njihovo citiranje ovoga hadisi šerifa sa ciljem da opovrgnu ehli sunnet je ?isto neznanje. Jer, hadisi šerif pokazuje da oni koji su se borili protiv hazreti Alije (u bitkama kod Deve i Siffin) nisu bili u pravu u njihovom tuma?enju Kur’ani kerima. Pogrešno tuma?enje (mudtehida) ne izaziva kufr. To je ?injenica koju i šije priznaju.

2 - On kae: “Dok se jedan od njih takmi?io za hilafet, iznose?i svoju starost, drugi se borio da druge pokori.

Kad on kae “starost” i “takmi?io za hilafet” on potajno cilja na hazreti Ebu Bekira. Da je hazreti Ebu Bekir izabran jednoglasnim glasanjem Ashaba da bude halifa, i da je hazreti Alija rekao “Ja znam Ebu Bekir je odabraniji od svih nas”, su gole ?injenice koje su svi alimi opširno napisali u svojim knjigama. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je ?esto imenovavao Ebu Bekira kao emira. Poslije Bitke na Uhudu su došle vijesti da ?e Ebu Sufijan napasti na Medinu. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je poslao hazreti Ebu Bekira u protivnapad. On je je jedne no?i u ?etvrtoj godini po Hidri, za vrijeme Bitke Beni Nadir, imenovao hazreti Ebu Bekira da bude komandant, a on se vratio ku?i. On je u šestoj godini imenovao hazreti Ebu Bekira da bude Emir i poslao ga je protiv plemena Kura. On je za vrijeme priprema za Bitku na Tebuku prvo naredio da se vojska sastane izvan Medine. On je imenovao Ebu Bekira da im on bude komandant. Pošto je on za vrijeme Bitke na Hajberu imao glavobolju, on je, dok se on odmarao, povekilio hazreti Ebu Bekira i poslao ga da on umjesto njega pokori tvr?avu. Hazreti Ebu Bekir je taj dan pokazao veliko herojstvo. On je u sedmoj godini poslao vojsku pod hazreti Ebu Bekirovom komandom na pleme Beni Kilab. To je bila krvava bitka. Hazreti Ebu Bekir je ubio mnoge kafire i zarobio mnoge druge. Poslije Bitke na Tebuku došao je glas da su se kafirske snage skoncentrisale u dolimi Reml da iznenada napadnu na Medinu. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je dao hazreti Ebu Bekiru bajrak (zastavu) i imenovao ga je kao emira vojske. Hazreti Ebu Bekir je preuzeo zadatak i potukao neprijatelja do korijena. Oni su dobili informaciju da su nastali metei u plemenu Beni Amr. Resulullah je poslije podne po?astio mjesto svojim mubarek prisustvom. On je rekao Bilalu, “Ako ja zakasnim na namaz reci Ebu Bekiru da obavi namaz (u dema’atu) mojim Ashabima.” On je u devetoj godini poslao Ashabe na Hadd i imenovao Ebu Bekira kao njihovog emira. Ne postoji niko iv ko ne zna ?injenicu da je on pred svoj vefat (preselenje na ahiret) imenovao hazreti Ebu Bekira da bude imam Ashabima i da je hazreti Ebu Bekir izvršavao taj zadatak od akšama ?etvrtka do sabaha ponedeljka.

Kada on nije imenovao hazreti Ebu Bekira da bude emir, on bi ga makar postavio da bude vezir i feldmaršal. On nije upravljao sa vjerskim poslovima bez savjetovanja sa njim. Hakim, jedan alim hadisa, prenosi od hazreti Huzejfe-tebni-Jeman: Jednoga dana je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem rekao, “Isto kao što je Isa alejhisselam poslao svoje apostole po cijeloj zemlji tako i ja ho?u da pošaljem moje Ashabe u daleke drave da podu?avaju vjeru (islam) i farzove.” Kada smo mi rekli, “Ja Resulullah! Ti imaš Sahabe kao što su Ebu Bekir i Omer koji su sposobni da izvrše taj zadatak,” on je rekao, “Ja ne mogu bez njih. Oni su kao moj vid i sluh.” On je rekao u jednom drugom hadisi šerifu, “Allah delle-šanuhu me je obdario sa ?etiri vezira. Dva od njih, Ebu Bekir i Omer, su na zemlji. Druga dva, Debrail i Mikail, su na nebu.” Kada bi ?esto nepostavljanje emirom bilo indikacija za neprikladnost da se bude imam, hazreti Hasan i Husejn se ne bi kvalifikovali kao imami. Hazreti Alija ih nije za vrijeme svog hilafeta nikada slao ni u kakvu ekspediciju ni u ratove. S druge strane, on je ?esto postavljao njihovog brata s o?eve strane Muhammeda bin Hanefijju da on bude emir. Kada su upitali Muhammeda šta je razlog za to on je rekao, “Oni su kao o?i moga oca. Ja sam kao njihove ruke i stopala.”

Muhammed bin Ukajl bin Ebi Talib je rekao, “Jednoga dana je moj amida, hazreti Alija radijallahu teala anh, rekao u hutbi, ‘O muslimani! Ko je najhrabriji me?u muslimanima?’ Ja sam rekao, ‘O Emirelmu’minin! Ti si.’ On je rekao, ‘Nisam. Ebu Bekir Siddik je najhrabriji me?u nama. Mi smo napravili ?ardak za vrijeme Bitke na Bedru za Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem. Mi smo pitali jedni druge ko ?e od nas straariti ispred njega da ga zaštiti od mušri?kih napada kad Ebu Bekir tako hitro sko?i da ne ostavi nikome nimalo vremena da bude dobrovoljac, isuka sablju, i po?e marširati oko ?ardaka. Neprijatel je bio skoncentrisao svoje napade na ?ardak. Me?utim, Ebu Bekir nije dao nijednom kafiru da se priblii ?ardaku. On je ili ubijao ili ranjavao svakog ko god je pokušao da to u?ini.’”

S druge strane, kada on kae “borio se da druge pokori” on se baca kamenom na hazreti Omera. Me?utim, hazreti Omer radijallahu anh je imao uticaja da hazreti Ebu Bekir postane halifa ne sa borbom ve? sa njegovim efektivnim govorom. On je na taj na?in zaštitio muslimane od velike katastrofe (felaketa). On je kasnije postao halifa po Ebu Bekirovoj oporuci (vasijjetu) i sa jednoglasnim glasanjem naroda, usprkos njegovoj nenaklonosti.

3 - On kae: “Jedan od njih je i saslušavanje svjedo?enja hazreti Alije, hazreti Hasana, hazreti Husejna, i Selmana Farisija u slu?aju (vo?njaka hurmi koji se zove) Fedek i onda oduzimanje vo?njaka od hazreti Fatimatuzzehre, nevjeruju?i svjedo?enje ehli bejta.

On sa ovim rije?ima napada na hazreti Ebu Bekira radijallahu teala anh. Moe li se sunce prekriti blatom? Pogledajmo kako knjiga Tuhfe lijepo opovrgava ove klevete i lai i kako poniava hurufije:

Kada jedan Poslanik preseli na onaj svijet (tj. u?ini vefat), niko ne naslje?uje imovinu koju on ostavi iza sebe. Ovaj podatak je tako?e napisan i u šijiskim knjigama. Bilo bi nelogi?no ostavljati oporuku (vasijjet) za imovinu koja nije nasljedna, koja se ne naslje?uje. Shodno tome, bilo bi pogrešno re?i da je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem ostavio hazreti Fatimi u naslije?e vo?njak zvani Fedek. Jer, Resulullah sallallahu alejhi ve sellem ne bi uradio nešto što bi bilo pogrešno. U hadisi šerifu se kae, “Što mi ostavimo iza sebe postaje sadaka.” Takozvana tvrdnja oporuke ne bi mogla biti istinita usprkos ovom hadisi šerifu. Da je takva oporuka postojala i da hazreti Ebu Bekir nije ?uo za nju njemu bi bilo oprostljivo sve dok (ona) ne bi bila dokazana svjedo?enjem. Da je bila takva oporuka i da je hazreti Alija znao za nju njemu bi bilo potrebno i dozvoljeno da je ispuni za vrijeme njegovog hilafeta. Me?utim, on je slijedio hazreti Ebu Bekirov primjer. On je podijelio imovinu siromasima, miskinima i putnicima koji su ostali bez nov?anih sredstava. Ako se ustvrdi da je on podijelio samo svoj dio, zašto je on uskratio hazreti Hasanu i Husejnu radijallahu anhuma imovinu koju su oni naslijedili od njihove mubarek majke? Šije na to pitanje odgovaraju na ?etiri razli?ita na?ina:

1) Oni kau, “?lanovi ehli bejta ne?e uzeti nazad imovinu koja im je oteta (bespravno prisvojena). U stvari, kada je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem pokorio Mekku on nije uzeo nazad svoju ku?u od Mekkanlija koji su mu je bespravno prisvojili.

Ovaj njihov odgovor nije zdrav. Jer, Omer bin Abdulaziz je za vrijeme svog hilafeta dao vo?njak zvani Fedek imamu Muhammedu Bakiru. On ga je primio. On je onda bio u rukama imama sve dok ga abbasidske halife nisu otele. Onda je, dvije stotine tre?e godine (203.) po Hidri, halifa Me’mun napisao svom ?inovniku Kusemu bin Da’feru i vo?njak je dat imamu Ali Rizau, a nakon njegove smrti iste godine je dat Jahjau, Zejdovom unuku, koji je bio hazreti Husejnov unuk. Ovaj Zejd se ne smije pobrkati sa Zejdom koji je bio hazreti sejjidet Nefisin djed i istovremeno hazreti Hasanov sin. Halifa Mutevekkil, koji je bio Me’munov unuk je ponovo oteo vo?njak. Kasnije ga je Mu’tedid ponovo vratio. Ako ehli bejt ne uzima nazad otetu imovinu zašto su onda ovi imami (koji su bili ?lanovi ehli bejta) ponovo uzeli vo?njak? Isto tako se tvrdi da je hazreti Ebu Bekir oteo hilafet koji je bio hazreti Alijino radijallahu anhuma pravo. Zašto je hazreti Alija kasnije primio to oteto pravo? Štaviše, zašto je hazreti Husejn radijallahu teala anh tako revno nastojao da od Jezida povrati svoje oteto pravo na hilafet da je na kraju postao šehid?

2) Oni kau, “Hazreti Alija je imitirao hazreti Fatimu radijallahu anhuma i nije uzeo nijedan dio Fedeka.

Ovaj njihov odgovor je još više nezdrav. Zašto onda nisu imami koji su (kasnije) primili Fedek-baš?u imitirali hazreti Fatimu? Ako ju je farz imitirati zašto su oni onda zanemarili taj farz? Ako to nije farz ve? nafila, zašto je onda hazreti Alija uradio tu nafilu po cijenu propuštanja farza? Jer, farz je svakome dati njegovo pravo. Štaviše, moglo bi biti razumno imitirati ne?ije dobrovoljno ponašanje. Ako je to ponašanje pod prinudom ono se ne bi trebalo imitirati. Ako je hazreti Fatimina radijallahu teala anha ne upotreba Fedek-baš?e zbog ne?ijeg terorisanja onda je ona morala da se odrekne svog prava zato što nije bilo drugog na?ina (izbora). U tom slu?aju bi je bilo glupo imitirati.

3) Oni kau, “Hazreti Alija radijallahu teala anh je bio svjedok kada je Fedek bio ostavljen hazreti Fatimi u naslije?e. On nije prihvatio nikakvu korist od Fedeka sa ciljem da pokae da je to svjedo?anstvo bilo radi Allahovog zadovoljstva a ne radi ovosvjetskih prednosti.

I ovaj njihov odgovor je tako?e slab (za’if). Jer, oni koji su znali o hazreti Alijinom svjedo?enju i oni koji su ga odbacili su umrli do vremena kada je on postao halifa. Štaviše, preuzimanje Fedek-baš?e od strane nekih imama, je navelo haridije da po?nu razmišljati da je hazreti Alija mogao posvjedo?iti sa ciljem da pribavi (obezbijedi) prednosti (koristi) za svoju djecu. U stvari, u stvarima koje se odnose na nekretnine kao što su polja, ku?e, vinogradi i vo?njaci ?ovjek radije misli o prednostima svoje djece nego o svojim. Moda je on, da njegovo svjedo?enje ne bi izgubilo na vrijednosti, mogao napraviti vasijjet za svoju djecu da ona ne dobiju nikaku korist od Fedek-baš?e. Tako?e je re?eno i to, da su njegova djeca mogla da ne prime Fedek-baš?u kako bi ujedno i poslušala hazreti Fatimu i ispunila ovaj tajni (o?ev) vasijjet.

4) Oni kau, “Hazreti Alijino neprihvatanje Fedek-baš?e je bilo sa namjerom (nijjetom) takijje. Takijja je neophodna za šije.” Takijja (ili takijje) zna?i (pretvarati se i) biti u dobrim odnosima sa onima koje ne volimo.

Tako?e je i ova njihova izjava neodriva. Jer, prema šijama “kada imam ode na bojno polje i po?ne ratovati za njega je haram da ?ini takijju. Iz tog razloga hazreti Husejn nije u?inio takijju.” Re?i da je hazreti Alija ?inio takijju za vrijeme svog hilafeta bi zna?ilo re?i da je on radio haram.

Ibni Muhtar Hulli, jedan šijiski alim, ovako kae u njegovoj knjizi Menhedulkerame, “Kada je Fatima rekla Ebu Bekiru da je Fedek-baš?a njoj ostavljena u naslije?e (kao vasijjet) Ebu Bekir joj je poslao pismeni odgovor u kom je zatraio svjedoke. Kada nijedan svjedok nije podnešen on nije prihvatio tvrdnju.” Ako je ovaj izvještaj ta?an, slu?aj Fedek-baš?e, kao i svaki drugi slu?aj koji se odnosi na zaostavštinu, poklon, naslije?e (vasijjet), otpada sa hazreti Ebu Bekira. Dakle nema razloga da se Ebu bekir krivi. Na ovm mjestu se pojavljuju dva pitanja:

A - Hazreti Ebu Bekir je našao da je slu?aj naslije?a (miraza), poklona (hedije) i oporuke (vasijjeta) za koji je hazreti Fatima podnijela molbu pogrešan. Ali, zašto hazreti Ebu Bekir nije više volio da je zadovolji i da joj dadne tu baš?u hurmi koju je ona zahtijevala? Na taj na?in bi problem bio riješen zajedni?kim ustupkom. S jedne strane ona se ne bi uvrijedila, dok s druge, ne bi bilo mjesta za tolike glasine.

Hazreti Ebu Bekir je dugo razmatrao ovu stvari i puno se namu?io po ovom pitanju. On ga je zaista htio da riješi na na?in koji je gore predloen. Da je on odabrao da ovim putem zadovolji hazreti Fatimino mubarek srce u islamu bi se otvorile dvije rane: Svako bi ga po?eo ogovarati i govoriti na primjer, “halifa pokazuje pristranost u vjerskim stvarima. On više voli da zadovolji svoje poznanike nego da izvrši pravdu. On izvršava elje prijatelja u slu?aju koji je izgubljen. A kad mu radnici i seljaci do?u on im pravi probleme i zahtijeva razne dokumente i svjedoke prije nego što oni dobiju parnicu.” Kada se ovake pri?e rašire one mogu izazvati pobune koje bi trajale do kraja svijeta. Štaviše, sudije i kadije bi slijedile halifin primjer i uga?ale i bile pristrasne u svojim odlukama. Što se ti?e druge rane, da je halifa dao hazreti Fatimi Fedek-baš?u, on bi u?inio da ona opet postane posjednik ne?ega, ?ega je Resulullah, rekavši da je imovina koja je ostavljena iza Poslanika sadaka, lišio svoje nasljednike. On to nije u?inio zato što je znao za hadisi šerif koji upozorava (i kae), “Onaj ko uzima sadaku nazad (koju je ranije dao) je kao pas koji jede svoju bljuvotinu.” On ne bi namjerno u?inio jednu tako odvratanu stvar. Pored ove dvije rane koje bi vjera pretrpjela pojavio bi se tako?e i broj dunjalu?kih problema. Hazreti Abbas i Resulullahove mubarek ene bi tako?e tuili za svoja prava i svako od njih bi zahtijevao sli?nu baš?u ili farmu (?iftluk). Ovi svi problemi bi proizveli druge probleme koji bi bili preteški za hazreti Ebu Bekira da se bori sa njima. Prema tome, on je rizikovao njegovu alost nemogu?nosti zadovoljavanja hazreti Fatime u korist upuštanja u ove razne katastrofalne avanture. Jer, hadisi šerif kae, “Kada se mumin (mu’min) suo?i sa dvije nevolje (dva belaja) neka izabere onu koja je manje štetna.” Hazreti Ebu Bekir je tako uradio. Jer, ova alternativa se mogla izlije?iti. I ona je tako?e izlije?ena, S druge strane, druga alternativa je mogla nanijeti neizlije?ivu ranu. Vjerski poslovi bi postali zamršeni.

B - Što se ti?e drugog pitanja: I u sunijskim i u šijiskim knjigama piše da ovaj nesporazum izme?u hazreti Ebu Bekira i hazreti Fatime radijallahu teala anhuma izmiren. Zašto je onda Fatimatuz-zehra eljela da joj hazreti Ebu Bekir ne do?e na denazu (sprovod)? I, zašto je ona u svojoj zadnjoj oporuci oporu?ila da je hazreti Alija ukopa po no?i (nakon njene smrti)?

Mi bi na to odgovorili ovako: Hazreti Fatimina elja da bude ukopana po no?i je rezultat njene prekomjerne stidljivosti (haja). U stvari, ona je rekla pred smrt, “Ja osje?am veliki stid kad god pomislim da ?e me kad umrem iznijeti me?u ljude zastora (perde).” U ono vrijeme je bio obi?aj da se mrtva ena zamota samo u ?efine (mrtva?ke haljine) tako da se tijelo skidalo sa tabuta samo u ?efinu, bez ikakvog zastora. Esma binti Umejr kae, “Ja sam joj jednog dana rekla da sam vidjela da ljudi u Abesiniji pletu hurmine grane, kao kad se plete ?ador (šator).” Hazreti Fatima je rekla, “Ispleti da vidim.” Kad sam ja isplela da joj pokaem ona je to jako voljela i nasmijala se. Otkako je Resulullah preselio na ahiret ona se nije nikad nasmijala. Ona mi je onda u?inila ovu oporuku. “Kada ja umrem ti me operi (ogusuli). Neka Alija bude prisutan. Nemoj nikom drugom dozvoliti da u?e.” Iz ovog razloga hazreti Alija nije pozvao nikog na njenu denazu. Prema jednoj vijesti (haberu), nakon klanjanja denaze namaza za nju, (hazreti Alijja), hazreti Abbas i par drugih ?lanova ehli bejta su je po no?i ukopali. Prema drugoj vijesti sljede?eg dana su Ebu Bekir Siddik, Omer Faruk i mnoge druge Sahabe su došle hazreti Alijinoj ku?i u posjetu da mu poele dobro (tj. da u?ine hasta zijaret). Oni su se, kada su saznali da je hazreti Fatima preselila na ahiret i da je ve? ukopana, izrazili svoju alost rekavši, “Zašto nam nisi javio da do?emo i klanjamo denazu i da ti pomognemo oko denaze?” Hazreti Alija se izvinuo i rekao da je on to tako u?inio kako bi izvršio njen vasijjet da se ona ukopa po no?i kako je ne bi vidjeli drugi ljudi. U knjizi Faslul-hitab (koju je napisao Muhammed [bin Muhammed bin Mahmud] Parisa rahmetullahi teala alejh. Muhammed Parisa je ro?en 756. u Buhari. On je preselio na ahiret 822./1419. godine u Medini.) piše, “Ebu Bekir-i Siddik i Osman-i Zinnurejn i Abdurrahman bin Avf i Zubejr bin Avvam su došli u mesdid da klanjaju jaciju namaz kada su ?uli da je hazreti Fatima preselila na ahiret izme?u akšama i jacije. Bio je drugi dan Ramazan-i šerifa. Sljede?i dan je bio utorak. Ona je imala dvadeset ?etiri (24) godine. Na hazreti Alijin zahtjev je Ebu Bekir bio imam na njenoj denazi. On joj je obavio namaz sa ?etiri tekbira.”

Hazreti Ebu Bekir nije bio prisutan na njenom ukopu iz gore navedenih razloga. Da se oni nisu slagali on ne bi bio imam na njenoj denazi. Prema izvještaju koji je jednoglasno zabiljeen i u šijiskim i u sunnijskim knjigama hazreti Husejn je naišaretio (dao znak) hazreti Sa’idu bin Asu, kojeg je hazreti Mu’avija postavio za guvernera u Medini munevveri, da bude emir na denazi (njegovog starijeg brata) imama Hasana i rekao, “Da nije sunnet mog djeda (tj. Resulullaha) da emir predvodi denazu namaz, ja ti ne bi dao da budeš imam.” Dakle, hazreti Fatima nije rekla u svojoj oporuci (vasijjetu) da hazreti Ebu Bekir ne obavi njen namaz. Da je ona rekla nešto tako u svojoj oporuci (vasijjetu) hazreti Husejn ne bi u?inio nešto što nije u skladu sa hazreti Fatiminom oporukom. O?igledno je da je Sa’id bin As na hiljade puta nii od hazreti Ebu Bekira da bude imam. Samo šest mjeseci ranije je hazreti Fatimin uzvišeni otac, hazreti Resulullah sallallahu alejhi ve sellem, imenovao hazreti Ebu Bekira da bude imam svim muhadirima i ensarijama. Hazreti Fatima to nije mogla zaboraviti za šest mjeseci, za tako kratko vrijeme.

4 - On kae, “Jedan od njih je slomio rebro i ruku ovog predragog hazreti Resulovog djeteta. I ne samo to. Napadaju?i na našu majku hazreti Fatimu, zato što nije htjela da gleda u njegovo crno lice i što je pokušala da mu zatvori vrata, on je rekao, ‘Ja ?u ti zapaliti i srušiti ku?u ako ne u?iniš bi’at.’ On je, pritiskuju?i tu nezašti?enu (mazlum) majku vratima uza zid, izazvao da ona pobaci bebu (koju je o?ekivala) i kojoj je ve? dala ime Muhsin.

On kae da je on ove lai uzeo iz knjiga Nedm-ul-kulub i Kumru koje je napisao Hasan Kusuri (Hasan ef. iz Dišlika).

On ovim svojim klevetama nastoji da šokira srca koja su puna ljubavi i poštovanja prema uzvišenom i plemenitom Emiru muslimana, hazreti Omer-ul-Faruku radijallahu anh, kojeg muslimani puno vole i koji je hvaljen u ajeti kerimima i kojem su u hadisi šerifima date vesele vijesti da ?e oti?i u dennet i ?ija pravednost, ?ast i slava zauzimaju ogroman prostor u svjetskim istorijama. Pošto ?ovjek kojeg on iznosi nije ni me?u ehli sunnetskim ni šijiskim alimima, i pošto izgleda da se ove dvije knjige koje on imenuje nalaze samo u njegovoj biblioteci mi ne?emo prljati našeg pera sa njima. Pogledajmo šta kae knjiga Tuhfe na ove odvratne i ogavne lai:

Ove smrdljive hurufijske lai ne zamjera samo ehli sunnet ve? i šije koje priznaju da ih širi manji broj prostih, ne?asnih, moralno niskih i bezobraznih heretika. Ovi heretici insistiraju na svom pokvarenom vjerovanju i kau “On je htio da zapali ku?u, ali nije pokušao da to u?ini.” Me?utim, elja je osje?anje (a osje?anje je stvar srca). To (tj. šta je u srcu) niko osim Allaha delle-šanuhu ne moe znati. Da su ovi heretici mislili da kau, “On je rekao da bi on zapalio ku?u sa ciljem da ih prepadne,” da, hazreti Omer je tako govore?i prepao par ljudi. Ovi ljudi su se okupili oko hazreti Fatimine ku?e. Oni su govorili, “Dok smo ovdje niko nam ne moe naštetiti.” Njihov je cilj bio da fitnom i fesadom poremete izbore za hilafet. Njihova buka je puno uznemiravala hazreti Fatimu. Me?utim njeno preveliko osje?anje stida joj nije dozvoljavalo da izviri i da im kae da odu odatle. U tom trenutku ih je hazreti Omer, koji je tuda prolazio, vidio, i odmah je znao o ?emu se radi. On je, da ih prepadne, rekao, “Sruši?u vam ku?u na vas”. Ovakva vrsta prijetnje je bila uobi?ajena u Arabiji. U stvari, Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je tako?e rekao, “Ako oni ne odustanu od ovog hala ja ?u im srušiti njihove ku?e na njih,” da upozori one koji ne dolaze u demat (tj. one koji ne dolaze da klanjaju u dematu). Hazreti Ebu Bekira je naš efendija Resulullah sallallahu alejhi ve sellem odredio da on bude taj koji predvodi javne molitve (tj. da bude imam u javnim namazima). Izvjesni ljudi koji su smatrali da ga ne treba slijediti nisu dolazili u demat (d?ema’at). Resulullah sallallahu alejhi ve sellem im je zaprijetio. Prema tome, ove hazreti Omerove rije?i imaju izraajnu fino?u. Osim toga, na dan kada je Mekka pokorena re?eno je da je jedan kafir po imenu Ibni Hatal recitovao pogrdne stihove protiv našeg efendije Poslanika. Da bi izbjegao kaznu, on je potraio sklonište u Kabi (Kabe-i mu’azzame), i sakrio se ispod prekriva?a. Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je rekao, “Ne oklijevajte. Odmah ga tu (na licu mjesta) ubijte!” Kada se oni koji su protiv Allahove delle-šanuhu vjere nisu mogli skloniti u Allahovoj delle-šanuhu ku?i kako ?e se oni skloniti iza hazreti Fatiminog zida? Kako je mogu?e da hazreti Fatima ne bude zabrinuta zato što su se oni tu sklonili? Jer, ta ?ista Resulullahova k?erka radijallahu teala anha je bila snabdjevena sa Allahovim delle-šanuhu ahlakom. Isto tako, autenti?ne vijesti pokazuju da im je tako?e i hazreti Fatima naredila da oni odu odatle.

Kada je hazreti Alija postao halifa, nakon hazreti Osmanovog radijallahu anh ubistva (šehadeta), nekoliko ljudi iz Mekke je otišlo u Medinu sa ciljem da izazove pobunu. Sklanjaju?i se u ku?u naše majke hazreti Aiše, oni su zahtjevali osvetu hazreti Osmanovim ubicama i rekli da su oni spremni za borbu. Me?u njima nije bilo nijednog od Ashaba kiram. ?im je hazreti Alija saznao za to on ih ubio. On nije smatrao da je to nepoštivanje prema ?asnoj Resulullahovoj eni. Hazreti Omerov postupak, rije?i koje je hazreti Omer rekao da (ih) prestraši, su neznatne u pore?enju sa nepoštivanjem koje je pokazano prema Resulullahovoj ?asnoj eni. Da, hazreti Alijin postupak je bio potpuno odgovaraju?i. Od njeg se nije moglo o?ekivati da, dok guši pobunu (fitnu i fesad) koja moe zaraziti sve muslimane, pazi na tako male i bezna?ajne prefinjenosti. Da on nije odmah slomio fitnu, imaju?i u vidu poštovanje (prema Resulullahovoj mubarek eni), sva vjerska i dunjalu?ka stanja stvari bi se zamrsile. Poštivanje se mora pokazati ne samo prema hazreti Fatiminoj ku?i ve? i prema Resulullahovoj ?asnoj eni. Sve što je hazreti Omer uradio je to da je on rekao par rije?i da ih prepadne. On nije poduzimao nikakvog postupka. Me?utim, hazreti Alija je poduzeo najopasniji postupak. S obzirom da hazreti Omerove rije?i imaju puno manji zna?aj od hazreti Alijinog postupka njegovo kritikovanje zbog njegovih rije?i nije ništa drugo nego puka tvrdoglavost i fanatizam. Alimi ehli sunneta su rekli da hazreti Alija nije izrazio neophodno poštovanje koje se moralo ukazati prema hazreti Aiši zato što je on bio halifa i zato što je bila budu?nost naroda u pitanju. Oni ne opravdavaju njegovo kritikovanje. S druge strane, pošto je prema hurufijskim laima hazreti Ebu Brkirov hilafet bio nepravedan, štititi njega, i ne poštivati ku?u hazreti Fatime je veliki grijeh. Ove njihove rije?i su izraz jednog vrlo neukog i blesavog mišljenja. Jer, prema ehli sunnetu, hilafet je bio pravedan. Nadalje, hazreti Omer je znao da je hazreti Ebu Bekirov hilafet pravedan. Niko nije bio protiv njegovog hilafeta. To su bili po?eci islama. Mladica (fidan) dina i imana je po?ela puštati izdanke. Oni koji su htjeli da nanesu štetu ovom pravednom hilafetu, sa ciljem da uspostave mete i fitnu, su zasluili da budu pobijeni. Me?utim, hazreti Omer je njih samo verbalno prepao. Zašto bi on bio okrivljivan za to? Jedan drugi zapanjuju?i paradoks je to što neki od šijiskih alima kau da je i Zubejr bin Avvam, sin Resulullahove hale (tetke s o?eve strane), bio me?u tom omladinom, koju je hazreti Omer plašio. Da li ovi ljudi ikad razmisle? Bi li ikad bilo mogu?e ne kriviti Zubejrovo prisustvo me?u pobunjenicima (fesaddijama) za vrijeme hilafeta hazreti Ebu Bekira? I taj isti Zubejr bin Avvam je kasnije ubijen zbog njegovih oštrih rije?i koje je on izjavio o osveti (koju su on i njegovi prijatelji zahtijevali za) hazreti Osmana. Zašto se njegovo protestovanje protiv hazreti Osmanovih ubica u prisustvu hazreti Aiše i zahtijevanje osvete protiv njih smatra njegovim velikim krivi?nim djelom dok se njegovo bu?enje fitne i pokušaj pobune (fesada) u hazreti Fatiminoj ku?i toleriše?, radijallahu teala alejhim edma’in.

Klanjanje namaza u dematu (dem’atu) je za ?ovjekovu li?nu korist. Onaj ko ne klanja namaz u dematu ne?e oštetiti nijednog muslimana. Me?utim, Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je strašio one koji ne idu u demat da ?e im on oboriti njihove ku?e na njih. Zašto onda ne bi bilo hazreti Omeru dozvoljeno da prepadne huška?e, ?ija bi fitna i fesad zarazili sve muslimane i potpuno oštetili islam, i da im kae da ?e im srušiti njihove ku?e? Naš efendija Resulullah sallallahu alejhi ve sellem nije po?astio svojom mubarek posjetom hazreti Fatiminu ku?u sve dok se nije uklonila zavjesa (perda) na kojoj su bile slike ivih stvorenja. U stvari, on nije ušao u Kabu (Kabe-i mu’azzama) sve dok se iz nje nisu izbacili tkozvani kipovi hazreti Ibrahima i hazreti Ismaila (Isma’ila). Zašto bi se optuivalo hazreti Omera zato što je on prepao huška?e (fesaddije) rekavši im “obori?u vam ku?e na vas” sa ciljem da ih odvrati od fesada kod hazreti Fatimine ?asne (muhterem) i blagoslovljene (mubarek) ku?e? Ako bi se reklo da je on trebao da pazi na edeb (propise ponašanja) i da ne u?ini ovo strašenje; ko pazi na edeb u vrijeme jako vanih problema i ozbiljnih opasnosti. Na primjer, hazreti Alija radijallahu anh nije pazio na edeb koji je dug prema hazreti Aiš-i Siddici. Kako se vidi ?ak ni šijiska sekta ne dozvoljava gr?enje i ku?enje i kritikovanje hazreti Omera zbog njegovog ponašanja koje je u skladu sa ponašanjem nevinog imama (ma’suma imam-Alije radijallahu anh).

5 - On kae, “Zalimi su nastavili sa svojim zulumom. Jedan drugi je dao svom polubratu, prostom Ukbi bin Velidu koji je pljunuo u Resulullahovo lice, da bude guverner. S druge strane, on unapre?uje ljude koje je Resulullah protjerao na drugi poloaj po redu u hilafetu. On se za ovo sve osvetio bacanjem i davanjem da se i drugi bacaju na hazreti Hasanov Mudtebaov tabut.

On ovaj put napada na Osmana Zinnurejna radijallahu anh. Sre?om, om?a, koju je on htio staviti oko vrata ehli sunneta, hvata njega za noge i uništava. Kada on napada na tre?eg halifu sa optubom da je on postavio svog polubrata Ukbu bin Velida koji je pljunuo u Resulullahovo lice kao guvernera on objelodanjuje svoju neukost. Jer, onaj koji je izbacio svoju prljavu pljuva?ku na Resulullahovo mubarek lice je bio Utejbe sin Ebu Leheba. Ebu Leheb, koji je bio hazreti Alijin amida, je bio Resulullahov zakleti neprijatelj. Kada je sura Tebbet jeda objavljena da otkrije da ?e ovaj ?ovjek i njegova ena Ummi Demil, koja je prosipala trnje ispred vrata Resulullahove ku?e, oti?i u dehennem on je još više podivljao. On je poslao po svoje sinove, Utbu i Utejbu, i naredio im da razvedu Resulullahove k?erke. Ova dva lupea su bili mušrici. Oni su propustili visoku ?ast da postanu Resulullahovi zetovi. Utejbe nije samo razveo Ummi Gulsum radijallahu anha ve? je tako?e i došao u blaeno Resulullahovo prisustvo i rekao, “Ja te ne vjerujem. Ja te ne volim. Ni ti mene ne voliš. Ja zato razvodim tvoju k?erku.” On je napao na Resulullaha. On ga je uhvatio za njegovu mubarek jaku i poderao mu košulju. On je pljunuo svoju odvratnu pljuva?ku i otišao. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je rekao, “Ja Rabbi! Pošalji jednu od Tvojih divljih ivotinja na ovog ?ovjeka!” Denabi Hakk je uslišao ovu dovu Njegovog poslanika. Ovaj mrski odvratnik (habis) je krenuo za Damask. Karavan se na putu zaustavio da preno?i kod mjesta koje se zove Zerka. Dok su oni svi spavali lav je došao i nanjušio ga i iz cijele grupe samo njega poderao na komade. To, kada su ova dva lupea razvela ove dvije mubarek ljepotice, se desilo prije njihovog vjen?anja. Njihov cilj je bio da oni stave Resulullaha u financijske brige. Me?utim, hazreti Osman radijallahu anh je ugrabio priliku i oenio hazreti Rukajju, kao nevinu, koju je Utbe razveo, i stekao ?ast da bude Resulullahov zet. Hazreti Osman je bio jako zgodan. On je imao plavu kosu i bijel ten i bio je puno bogatiji od Ebu Lehebovih lupea. Jedan drugi ?ovjek koji je plaho uznemiravao (ezijjetio) Resulullaha je bio Ukbe bin Ebi Muajt. Resulullah je klanjao namaz u Mesdid-i haramu kada je ovaj nitkov došao i istresao na njegovu mubarek glavu ivotinjske iznutrice (crijeva). Jedan drugi put ga je napao i stisnuo mu njegovo mubarek grlo njegovom košuljom. Hazreti Ebu Bekir, koji je tuda prolazio, je to vidio i pomogao Resulullahu i rekao kafiru, “Ho?eš li ti to da ubiješ ?ovjeka zato što kae Allah je moj Rabb?” Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je izgovorio imena kafira koji su tu bili i rekao, “Ja Rabbi! Napuni rupu azaba sa ovima.” Abdullah ibni Mes’ud kae, “Ja sam u Bici na Bedru vidio ove sve ljude ubijene i ba?ene u rupu u zemlji. Samo je Ukbe bin Ebi Muajt bio ubijen na putu kada se vra?ao nazad iz bitke.” Kako se vidi, kafiri koji se zovu Utejbe i Ukbe koji su puno dosa?ivali Resulullahu sallallahu alejhi ve sellem, nisu ivjeli dovoljno dugo da vide vremena halifa. Oni su ranije otišli u dehennem. Tvrdnja da ih je halifa unaprijedio na poloaj hilafeta je potvrda za veliko neznanje (dahiluk).

Ta?no je da je hazreti Muavija (Mu’avija) radijallahu anh postavio sina njegovog brata Utbe da bude guverner Medine. Me?utim, njegovo ime je bilo Velid bin Utbe. Kada je Velid postao guverner u 57. godini on je puno poštovao hazreti Husejna i druge Sahabe. U stvari, kada je Jezid postao halifa, on je otpustio Velida iz kancelarije zato što nije bio u stanju da sprovede u djelo nare?enje da se narod Medine pokorava (Jezidu) i zato što je oslobodio hazreti Husejna.

O?evidno je da je ovaj ?lanak u jesenjem magazinu kleveta protiv hazreti Osmana radijallahu teala anh. Jer, hazreti Osman je postavio svog polubrata, to jest brata od iste matere, da bude Emir Kufe. Me?utim, suprotno tvrdnjama ovog autora, on nije bio Ukbe bin Velid. On je bio Velid bin Ukbe. To jest, on je bio sin kafira koji se zvao Ukbe. On piše ime naopako. Taj velid je dobio iman (postao vjernik) poslije osvajanja Mekke. On nije bio ?ovjek koji je uradio nevaljalo djelo. Njemu je u devetoj godini po Hidri Resulullah dao dunost sakupljanja zekata od plemena Beni Mustalik. Pretpostavljaju?i da autor br?e imena mi ?emo tako?e i to odgovoriti.

Sa’d ibni Ebi Vakkas radijallahu anh je pozajmio izvjesnu imovinu (mal) od Abdullaha ibni Mes’uda radijallahu anh koji je bio slubenik (memur) bejtulmala (blagajne islamske vlade). On nije uspio da je vrati. To djelo je postalo predmet javnog prepri?avanja koje se raširilo po gradu Kufi. Kada je halifa Osman radijallahu anh ?uo za to on je od hazreti Sa’da oduzeo emirluk. On je na njegovo mjesto postavio Velida kojem je vjerovao. Velid je bio darovit administrator. On je stao u kraj prepri?avanjima. On je uspio da postane popularan me?u narodom. Narod Azerbejdana se pobunio. Velid je regrutovao vojsku. On je postavio kompetentne komandire (emire) za otpremanje vojske. I hazreti Huzejfe-i Jemeni, Emir Medajna, se tako?e pridruio vojsci. Velid je li?no bio komandant vojske. On je ugušio ustanak. ?ine?i gazu (vode?i Sveti rat) protiv kafira on je zadobio veliki plijen. Došle su vijesti da se velika vizantijska vojska ide prema Sivasu i Malatji. Velid je poslao ira?ke snage da pomognu damaskim snagama. U Anatoliji su osvojena mnoga mjesta. U tridesetoj godini po Hidri su se oni, koji su zavidjeli Velidu, po?eli aliti na njega hazreti Abdullahu ibni Mes’udu i govoriti da se on odao alkoholu. Kada je Abdullah ibni Mes’ud odbacio albe, i rekao da “on ne?e poduzeti ništa protiv onog ko ne griješi javno,” oni su napravili novu albu, ovaj put halifi. Hazreti Osman je pozvao Velida u Medinu. Istraga je u?injena i prona?eno je da on pije vino. On je kanjen haddom. Na njegovo mjesto je postavljen Sa’d bin As. Ranije, hazreti Omer je dao Velidu dunost u Deziri. Mi ?emo kasnije dati opširnu informaciju o guvernerima koje je postavio hazreti Osman radijallahu teala anh. Što se ti?e klevete da su oni odapinjali strijelice na hazreti Hasanov tabut; to je jrdna od najblatantnijih lai koje su hurufije izmislile, neprijatelji ehli sunneta. Istina je onako kako piše u knjizi Kisas-i Enbija. U njoj piše:

U ?etrdeset devetoj godini po Hidri se hazreti Husejn radijallahu anh spremao da ukopa tijelo svog starijeg brata hazreti Hasana u hudru sre?e (Hudre-i seadet) kada je Mervan, koji je bio otpušten iz neke kancelarije i koji je ivio u Medini, rekao da oni ne bi dopustili nikom da bude tu ukopan. On je okupio oko sebe sve umejjide koji su ivjeli tu u Medini. Na to su se Hašimovi?i naoruali i htjeli su da se sa njima obra?unaju. Hazreti Husejn je po savjetu koji mu je dao Ebu Hurejre radijallahu anhuma odnijeo svoga brata u groblje Baki’ i tako sprije?io mete. Sa’id bin As, guverner Medine, koji je bio umejjid, je došao na denazu. I, kako je to bio obi?aj, on je predvodio denazu namaz.

Jedan drugi pisac koji kritikuje hazreti Osmana radijallahu anh je jedan Egip?anin koji se zove Sejjid Kutb ?iji stil pisanja pokazuje da su ga zavele hurufijske knjige. Ovaj ?ovjek kojeg izvjesni ljudi predstavljaju kao alima islama i mudtehida, i ?ije se knjige prevode na turski (i druge) jezike i poturaju pod nos omladini, kleve?e ovog mubarek halifu, kojeg svi muslimani vole, na jedan vrlo ruan i poniavajuju?i na?in na 186. i narednim stranicama njegove knjige El adaletul idtima’ijjetu fil-islam koja je izdata 1377./1958. godine. Naš islamski stid nam ne dozvoljava da navodimo njegove sve klevete. Prema tome, mi ?emo navesti samo nekoliko redaka sa nekih stranica:

On kae, “Osmanovo preuzimanje hilafet u tako dubokim godinama je bio jako nesretan slu?aj. On nije bio u stanju da upravlja muslimanskim poslovima. On je bio podloan Mervanovim trikovima i umejjidskim smicalicama. On je nasumice rasipao imovine muslimana. Njegovo ovakvo ponašanje je bilo ?esto predmet ogovaranja me?u muslimanima. On je imenovao svoje ro?ake na poloaje da vladaju ljudima. Me?u njima je bio Hakem, kojeg je Resulullah otpustio. Kada je on oenio svoga sina za k?erku njegovog sina Harisa, on im je dao kao poklon dvije stotine dirhema iz bejtulmala (dravne blagajne). Sljede?eg jutra mu je došao Zejd bin Erkam, blagajnik bejtulmala, i pla?u?i zamolio da bude otpušten iz kancelarije. Kada je on uvidio da je Zejd odlu?io da podnese ostavku, zato što je on (tj. hazreti Osman) davao bejtulmalsku imovinu svojoj rodbini, on ga je upitao, ‘Je li ti to pla?eš zato što ja ?inim usluge mojoj rodbini?’ On mu je rekao, ‘Ne pla?em zato ve? zato što mislim da ti uzimaš ove stvari kao naknadu za imovinu koju si ti dao na Allahovom putu dok je Resulullah bio iv.’ Nalju?en ovakvim odgovorom Osman je rekao, ‘Ostavi klju?eve bejtulmala i idi! Ja ?u na?i nekog drugog.’ Ima još puno primjera koji opisuju Osmanovu ekstravaganciju. On je dao Zubejru šest stotina hiljada dirhema, Talhi dvije stotine hiljada, i Mervanu jednu petinu hara?a koji je sakupljen u Africi. Njega su Ashabi ukorili za ovo njegovo ovakvo ponašanje, naro?ito Ali bin Ebu Talib.

On je dao Muaviji (Mu’aviji) Palestinu i pove?ao mu njegovu li?nu imovinu. On je postavio Hakema i Abdullaha bin Sa’da, njegovog brata po mlijeku, i njihovu drugu rodbinu da budu guverneri. Vide?i da se on postepeno udaljava od duha islama, Ashabi su se sastali u Medini. Halifa je bio jako star i iscrpljen. Poslovi su bili pod Mervanovom kontrolom. Narod je poslao Aliju bin Ebi Taliba da nasavjetuje Osmana. Oni su dugo razgovarali. Osman je upitao, ‘Zar Mugire, koji je sada guverner, nije bio guverner i u Omerovo vrijeme?’ Alija je rekao, ‘Jeste bio je.’ Osman je ponovo upitao, ‘Zar Omer nije postavio Muaviju (Mu’aviju) da on bude guverner za vrijeme njegovog cijelog hilafeta?’ Alija je odgovorio, ‘Jeste. Ali, Mu’avija se puno plašio Omera. On sada pravi smutnje a da ti i ne znaš. On to sve radi pod izgovorom da su to tvoja nare?enja. Ti ?uješ o tome svemu ali ne govoriš ništa Mu’aviji.’ U Osmanovo vrijeme su se pomiješali ispravno (hak) i neispravno (batil), i dobro (hajr) i zlo (šer). Da je Osman ranije postao halifa on bi bio dovoljno mlad. Da je on kasnije preuzeo kancelariju hilafeta, to jest, da je Alija bio halifa umjesto njega, bilo bi bolje zato što se u tom slu?aju umejjidi ne bi miješali.” On onda grdi halife islama a posebno hazreti Mu’aviju. On kae da su oni trošili nemilice bejtulmal na svoja li?na zadovoljstva i ?ejfove i dodaje da je Osman bio za to sve povod (sebeb).

U knjizi Tuhfe je dokumentovano dokazano da su ove Kutbove tvrdnje neta?ne i la. Hazreti Osman radijallahu anh je izabran jednoglasno da bude halifa glasanjem svih Ashaba. Hazreti Alija je tako?e bio me?u onima koji su glasali. Kude?i hazreti Osmana, Sejjid Kutb se suprotstavlja ovoj jednoglasnosti Ashaba kiram pa ?ak i hadisi šerifu koji kae, “Moj ummet se ne?e sloiti na nešto pogrešno.

U knjizi Mir’at-i kainat piše: “Tre?i halifa hazreti Osman bin Affan bin Ebil’as bin Umejje bin Abdi Šems bin Abdi Menaf bin Kusej je bio ?etvrti (po redu) koji je vjerovao (tj. imao iman) u Resulullaha. Kada ga je njegov amida Hakem bin Ebil’as zavezao i kada mu je rekao da ga ne?e odvezati sve dok se on ne vrati u vjeru njegovih djedova on mu je odgovorio da bi on radije umro nego se vratio nazad (tj. u tu lanu vjeru djedova). Na što je amida izgubio svaku nadu i odvezao ga. On je bio Resulullahov sallallahu alejhi ve sellem pisar vahja (to jest, njegova dunost je bila da zapisuje ajete koji su objavljeni Resulullahu sallallahu alejhi ve sellem). Resul alejhisselam mu je po Allahovom delle-šanuhu nare?enju dao njegovu k?erku (koja se zvala) Rukajje. Kada je Rukajje preselila na ahiret u Medini, za vrijeme Bitke na Bedru, on mu je dao njegovu drugu k?erku (koja se zvala) Umm-i Gulsum. Kada je i ona preselila na ahiret, u devetoj godini po Hidri, Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je rekao, ‘Kada bih ja imao još k?eri ja bih tako?e i njih dao Osmanu!’ Kada je on dao njegovu drugu k?erku Umm-i Gulsum on joj je rekao, ‘K?eri moja! Tvoj mu Osman li?i više nego iko drugi na tvog djeda poslanika Ibrahima i tvog oca Muhammeda alejhisselam.’ Nijednom drugom ?ovjeku, osim hazreti Osmana, nije bilo su?eno da oeni dvije Poslanikove k?erke. Kada je hazreti Osman dolazio Resulu alejhiselam Resul alejhisselam je pokrivao svoja mubarek stopala svojim haljinama. Kada ga je hazreti Aiša upitala zašto tako radi on je odgovorio, ‘Pred njim se meleci stide. Zar i ja ne bi trebao osje?ati stid?’ On je rekao u hadisi šerifu, ‘Osman je moj brat u denetu i on ?e uvijek biti sa mnom.’ U Bici na Tebuku je broj muslimanske vojske bio preveliki za raspoloivu koli?inu hrane. Naprijed su se ukazivale brige. Hazreti Osman je donijeo od svoje trgova?ke imovine tri hiljade deva, sedamdeset konja i deset hiljada zlatnika. Kada je to Resulullah podijelio vojsci on je rekao, ‘Osmanu se od danas ne zapisuju grijesi.’ Hadisi šerif koji se nalazi u knjizi Dami’ussagir, koju je napisao hazreti imam-i Sujuti rahmetullahi teala alejh, kae, ‘Sa hazreti Osmanovim šefatom (šefa’atom) ?e sedamdeset hiljada muslimana, koji su trebali oti?i u dehenem, u?i bez ikakvog ispitivanja u denet.’ Hazreti Osman je imao ogromno vjersko znanje. On i hazreti Omer bi imali tako vatrene diskusije o vjerskom znanju da bi ljudi koji bi ih ?uli pomislili da se oni sva?aju.” [Knjigu Mir’at-i kainat je napisao Nišandi Zade rahmetullahi teala alejh. (Muhammed bin Ahmed bin Muhammed bin Ramazan je bio kadija u gradu Edirne. On je napisao u njegovoj knjizi Mir’at-i Kainat da je on ro?en 898. godine po Hidri. On je preselio na ahiret 1031./1622. na putu za Edirne. On je napisao knjige Mir’at-i Kainat i Fetava-i rumijje i još neke druge knjige.)]

U knjizi Tuhfe piše: Hazreti Osman je za vrijeme svog hilafeta zapošljavao svakog na poloaj koji odgovara njegovoj osobenosti. On bi svakom dodjeljivao dunost koja je u skladu sa njegovim sposobnostima. Halifa ne mora da zna nepoznato. Hazreti Osman je postavljao ljude kojima je vjerovao, one koje je poznavao kao dobre poslovne ljude, one koje je poznavao kao povjerljive (emin) i pravedne (adil) i one za koje je mislio da ?e slijediti na administrativnim poloajima njegova nare?enja. Niko nema pravo da ga zbog tog kritikuje. Oni koji su protiv njega nastoje da pogrešno predstave njegove ispravne postupke kao neispravne. Hazreti Osmanovi guverneri i emiri su bili najizabraniji ljudi u njihovoj povezanosti sa njim, u izvršavanju njegovih nare?enja, u vojnom umije?u, u pokoravanju drava, i u njihovim marljivom radu. Oni su u njegovo vrijeme proširili islamske zemlje na zapad do Španije i na istok do Kabila i Belha. Oni su i na moru i na kopnu predvodili islamske vojske iz pobjede u pobjedu. Irak i Horasan su za vrijeme vladavine drugog halife postali legla fitne i fesada. Oni su tako uspjeno o?istili ova legla da je smutljivcima bilo nemogu?e da se oporave. Ako su neki od ovih guvernera ispoljili ponašanje suprotno hazreti Osmanovim o?ekivanjima zašto bi mi krivili njega? On nije nikad šutio kada je vidio tako ponašanje. Ili, on je izvršavao uvi?aj da prona?e jesu li to stvari kleveta ili nešto što zavidnici šire. Jer, dravnici po prirodi imaju mnogo neprijatelja i zavidnika. Smjenjivanje slubenika na osnovu same albe ?e poremetiti dravni administrativni sistem. Prema tome, on bi prvo porveo istragu. Ako je alba bila istinita on je odmah otpuštao (optuenog slubenika u pitanju). On je tako smijenio Velida. Hazreti Mu’avije nije ustao protiv njega. On je bio jako popularan u Damasku. Niko pod njegovom upravom nije pretrpio ni najmanju štetu. On je sa muslimanima vladao pravedno i vodio dihad protiv kafira. Ko bi otpustio jednog takog junaka? Zašto bi on otpustio egipatskog guvernera Abdullaha bin Sa’da? On je poslije hazreti Osmana podnijeo ostavku. On se drao izvan metea. albe koje je su poslane iz Egipta u Medinu protiv njega iz su bile izmišljotine jednog idova koji se zvao Abdullah ibni Sebe’. Ukratko, hazreti Osman je savršeno izvršio svoju dunost. Me?utim, odre?enje sudbine je bilo protiv njegovog prijedloga i on nije uspio da ugasi vatru koju su idovi zapalili.

Hazreti Osmanov slu?aj je u mnogim pogledima bio sli?an hazreti Alijinom. Na primjer, mnoge predostronosti koje je hazreti Alija preduzeo su bile beskorisne. Samo što su hazreti Osmanovi guverneri voljeli hazreti Osmana i uvijek izvršavali njegova nare?enja. Oni su slali redovno halifi ganimete (plijenove). Svi muslimani su imali dovoljno imovine. Oni su ivjeli u miru i rahatluku. U stvari, ovo stanje blagostanja je doprinjelo nastanku fitne. S druge strane, hazreti Alijini guverneri su se pobunili protiv njega. Oni su prestali izvršavati svoje dunosti. Dravni poslovi su ošte?eni. (Sama) hazreti Alijina rodbina, kao na primjer sinovi njegovog amide, su tako?e tako u?inili (tj. pridruili su se ovom ovim guvernerima). Ako oni, oni koji pokušavaju kuditi hazreti Osmana, ne vjeruju alimima ehli sunneta, oni neka onda pro?itati šijiske knjige. Oni ?e onda shvatiti ?injenice. Knjiga Nehd-ul-belaga, koja je najcjenjenija šijiska knjiga, navodi pismo koje je hazreti Alija napisao sinu njegovog amide. On u tom pismu kae koliko je on imao povjerenje u tog munafika. Knjiga Nehd-ul-belaga onda nastavlja i detaljno nabraja izdajstava ovoga ?ovjeka. Pokazalo se da je i Munzir bin Darut, jedan drugi guverner kojeg je hazreti Alija postavio, bio izdajnik. Pismo prijetnje, koje mu je halifa napisao, postoji u ve?ini šijiskih knjiga. Hazreti Alija se ne moe kuditi radi ovih njegovih guvernera. ?ak su i Poslanici nasjeli na munafi?ke slatkorje?ive jezike. Me?utim, oni su dobijali vahj, pa su tako podle i zle namjere ve?ine munafika objelodanjene. Šije kau da imami moraju znati gajb. Oni optuuju hazreti Osmana zato što on nije mogao tako u?initi (tj. što nije znao gajb i što je postavio neke zle ljude da budu guverneri). Oni sa ovim njihovim vjerovanjima tako?e kleve?u i hazreti Aliju, kerremallahu vedheh. Hazreti Alija je prema njihovoj (šijiskoj) pogrešnoj logici postavio izdajnike da oni budu poglavari muslimana, iako je znao da ?e oni postati izdajnici. Hazreti Alija je postavio i ?uvenog izdajnika i zlo?inca koji se zvao Zijad bin Ebih kao guvernera.

Jedan drugi doga?aj koji oni uzimaju kao povod za njihovo klevetanje i ku?enje hazreti Osmana je to što je on pustio Mervanovog oca Hakema u Medinu. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je prognao Hakema iz Medine zato što se druio sa munaficima i unosio fitnu me?u muslimane. Za vrijeme prve dvojice halifa kafiri su protjerani. Nijedan munafik nije ostao. Prema tome, nije više bilo potrebe da Hakem ivi u izgnanstvu. Prva dvojica halifa mu nisu dozvolila povratak ku?i. Jer, bilo je vjerovatno da ?e on opet nastaviti sa fitnom i fesadom. Hakem je pripadao plemenu Beni Umejje. Dvojica halifa su pripadala plemenima Temim i Adi. Oni su se mogli povratiti u plemenska neprijateljstva koja su bila prevladavala u vrijeme dahilijjeta (predislamsko vrijeme). Me?utim, hazreti Osman je bio sin Hakemovog brata. Dakle, razlog za taj strah više nije postojao. Hazreti Osman je ovako objasnio svoju odluku: “Ja sam dobio od Resulullaha dozvolu da ga opet dovedem u Medinu. Kada sam ja to rekao halifi Ebu Bekiru on mi je rekao da to dokaem sa svjedocima. Ja sam šutio zato što nisam imao svjedoke. Ja sam to isto rekao i halifi Omeru, nadaju?i se da ?e on ukabuliti (prihvatiti, primiti) moju rije?. Me?utim, i on je tako?e traio svjedoke. Kada sam ja postao halifa ja sam mu dozvolio da se vrati (u Medinu) zato što sam znao.” Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je rekao za vrijeme njegove bolesti, “Ho?u da mi do?e neko salih (dobar, poboan) da mu nešto kaem.” Oni su rekli, “Ho?emo li zovnuti Ebu Bekira?” On je odgovorio, “Ne”. Oni su rekli, “Ho?emo li zovnuti Omera?” On je opet rekao, “Ne”. Oni su rekli, “Ho?emo li zovnuti Aliju?” On je opet rekao “Ne”. Oni su rekli, “Ho?emo li zovnuti Osmana?” On je rekao “Da”. Kada je došao hazreti Osman on mu je nešta rekao. On je, moda, u me?uvremenu u?inio posredovanje (šefa’at) za Hakema i njegovo posredovanje je bilo usvojeno (primljeno, ukabuljeno). Poznata je ?injenica da je Hakem pred smrt odustao od svog obi?aja izazivanja nifaka i fesada i da se za to pokajao (došao na tevbe). Pored toga, kada se vratio nazad u Medinu, on je bio prestar da uradi bilo šta.

S druge strane, pokloni, koje je on davao njegovoj rodbini, nisu uzeti iz bejtulmala kako to tvrde hurufijske knjige i Sejjid Kutb. Ti pokloni su bili od njegove li?ne imovine. Hazreti Abdulgani Nablusi piše sljede?e u drugom dijelu njegove knjige Hadika, na sedam stotina devetnaestoj (719.) stranici, “Tri od ?etiri halife su uzimale svoje plate iz beitulmala, to jest iz dravne blagajne. Hazreti Osman nije primao platu zato što je on bio jako bogat. Njemu nije trebala plata.” U knjizi Berika, nakon što na hiljadu ?etiri stotine trideset prvoj (1431.) stranici navodi izvjesnu informaciju, dodaje sljede?i podatak, “Na dan kada je Osman radijallahu anh postao šehid me?u li?nim stvarima njegovog sluitelja (hizme?ara) je prona?eno stotinu pedeset hiljada zlatnih dinara, milion srebrenih dirhema, i tkanina u vrijednosti od dvije stotine hiljada zlatnika.” On je bio trgovac tkaninama. On nije davao poklone samo svojoj rodbini. On je bio dareljiv prema svakom. On je ?inio mnoga dobra djela (hajrate) radi Allahovog zadovoljstva. On je svakoga petka osloba?ao roba. On je prire?ivao svaki dan gozbu za Ashabe kiram. Niko ne bi rekao da je imetak koji je dat radi Allahovog zadovoljstva rasipništvo (israf). Hadisi šerif kae da ?e sadaka koja se dadne svojoj rodbini donijeti duplo više sevapa (sevaba). Hazreti Osman je sazvao Ashabe kiram. Ammar bin Jaser je bio me?u njima. On (hazreti Osman) je rekao, “Ja sam vas sazvao da budete svjedoci da je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem dao prednost (plemenima) Kurejš i Beni Hašim. Da su mi dali klju?eve od denneta, ja bih ih sve (Beni Umejje) stavio u dennet. Ja ne bih ostavio nijednog od njih napolju (izvan denneta).” Ashabi kiram radijallahu teala anhum edma’in nisu ništa odgovorili na ove Ove hazreti Osmanove rije?i. Pretpostavka da je on ove sve poklone davao iz bejtulmala je ?ista tvrdoglavost i netrpeljivost. To je znak neprijateljstva protiv njega. Kada su ga pitali on je odgovarao, “Nemojte me teretiti sa ne?im što nije u skladu sa pravdom i takvalukom.” Kada se hazreti Osmanov sin oenio sa k?erkom Harisa, Mervanovog brata, hazreti Osman je poslao od svoje li?ne imovine hiljadu dirhema srebra. Kada se njegova k?erka Ruman udala za Mervana on je tako?e, i njima, dao hiljadu dirhema. Nijedan od ovih poklona nije bio iz bejtulmala.

Rije?i, “ na ovom linku PRVA VERZIJA mozete naci prvu originalnu verziju ove stranice