Pjevanje i muzika - ovaj tekst je u radu

Zna?enje manje poznatih rije?i i izraza: ruh=duša; kalb=jedna sila, jedna snaga koja se nalazi u komadu mesa koji zovemo srce; gonul=inklinacija, elja, volja; ši’r=poema ili stih ili poezija, koji nisu zabranjeni islamom; ses=zvuk, buka, glas, ton; tegannija=pjevanje; sima’=pjevanje; nagme=melodija, muzi?ka nota; štimanje, podešavanje; šarki=pjesma; ?algija=svirka, muzi?ki instrumenat; kasida=pjesma, poema (na arapskom, turskom ili perzijskom jeziku, rimovana na jednu rimu. Nije nikad kra?a od 15 distiha, a moe imati i preko 100.); ilahija=vjerska pobona pjesma.

 

Muzika, koja je klasifikovana kao grana lijepe umjetnosti, je umjetnost koja izraava osje?anja preko sesova (zvukova) i pokreta koji su komponovani u polifoniji, harmoniji i ritmu. Ilahi vjere (tj. Allahove delle-šanuhu vjere, vjere koje je On poslao preko ranijih Pejgambera alejhi-musselam) -- i one vjere koje su kvarenjem nastale od ilahi vjera, kao što su vjerovanja starih Egip?ana, Kineza i Grka kao i vjerovanja budisti?kih i brahmanskih kafira -- (tj. sve vjere) kau da u dennetu ima muzika. Korijen rije?i “muzika” je povezan sa imenom Muza, kako se nazivalo devet kipova za koje se vjerovalo da su kipovi k?eri Zevsa, velikog idola starih Grka. U knjizi Durr-ul-munteka piše da je muzika u svim objavljenim vjerama veliki grijeh (dunah). U Zerkanijevom rahmetullahi teala alejh šerhu (komentaru, objašnjenju) knjige Mevahib-i ledunnijje, u njegovom petom tomu, je opširno napisano kako su hriš?anski sveštenici kasnije ubacili muziku -- koja je zabranjena u Indilu -- u hriš?anstvo. Pošto pokvarene vjere (koje oni slijede) ne mogu da nahrane njihove kalbove i duše, (oni koji slijede ove pokvarene vjere pogrešno) misle da zadovoljavaju?i efekti muzike i svih drugih muzi?kih instrumenata imaju na njihov nefs, i hranjenje njihovog nefsa, ruhani (duhovni) efekt. Današnja zapadna muzika je nastala od crkvene muzike. Muzika je postala u svim pokvarenim vjerama, u cijelome svijetu, kao neka vrsta ibadeta. Sa muzikom, sa bilo kojom vrstom sviranja nefsovi doivljavaju zadovoljstvo i šehvani (pohotljive), hajvani (ivotinjske) elje i udnje. Ilahi ibadeti (tj. oboavanja Allaha delle-šanuhu) koji su ruhova (dušina) hrana i koji ?iste kalbove i koji zarobljavaju i pojarmljuju nefsove i koji iskorijenjuju elje za haramima su zaboravljeni. Na kraju devetog (9.) i devedeset devetog (99.) pisma u knjizi Mekatib-i šerife piše, “Ne slušaj puno pjesme i pjevanje (šarki, teganni). Muzika ?e izazvati nifak (razdor).” On ovako piše u devedeset šestom (96.) pismu, “Slušanje ši’reva (poezije, poema) pove?ava ljubav prema Allahu u kalbu, ali, to (zna?i, slušanje) je pod uvjetom (da nema muzike,) da je bez muzike i da je bez (prisustva) fasika (grešnika).” Muzika motivira, poti?e ?ovjeka da vodi nesvjestan, nemaran i u?mao ivot kao ivot alkoholi?ara i narkomana. Ona je na taj na?in sebeb (izaziva) da kafiri budu lišeni vje?ne sre?e. Islam je, da bi zaštitio ljude od ove propasti (afeta), i vje?ne katastrofe (felaketa), napravio razliku izme?u raznih vrsta muzike i u?inio haramom (zabranio) one koje su štetne (zararli).

U zadnjem poglavlju knjige Kurret-ul’ujun se navode neki hadisi šerifi koji opisuju muziku u dennetu i vrste muzika koje su haram i za muškarce i za ene na ovom svijetu. Ova knjiga je štampana na marginama knjige Muhtasar-i tezkire-i Kurtubi. Ona je izdata 1302. godine u Istanbulu.

U knjizi Hadika piše, “U knjizi fetvi pod naslovom Tatarhanijje piše, ‘U svakoj vjeri je haram u?iti sa tegannijom (tj. sa melodi?nim sesom, melodi?nim glasom) poeme (ši’reve) koje se ismijavaju sa drugima ili opisuju nemoral, alkoholna pi?a i pobu?uju pohotljivost (šehvet). Haram su tako?e i one stvari koje izazivaju haram.’” Ko kae (nekom) ‘kako si lijepo prou?io’ (ili ‘kako lijepo u?iš’) za nešto što je sigurno haram postaje kafir. Isti princip se odnosi i za harame kao što su, blud (zinaluk), interes (riba), licemjerstvo (rija, munafikluk) i pijenje vina (tj. alkoholnih pi?a). Dozvoljeno (daiz) je u?iti (recitovati) sa pjevanjem, sa tegannijom, va’z, hikmet, nasihat, lijep ahlak (ponašanje), ši’r i ilahije. Mekruh je sa tim se stalno zabavljati. Još je ve?i haram lanim tarikatdijama (sufijama) uzbu?ivati šehvete ljudi sa u?enjima ilahija, zikira ili tesbiha u damijama ili tekkijama. ?ovjek ne treba posje?ivati take skupove, (skupove) za koje se sigurno zna da su takvi. Takva mjesta su prestala biti (nisu) mjesta ibadeta. Takva mjesta su postala medlisi fiska (skupovi griješenja i nemorala). Me?utim, mi o njima -- ako ne znamo sigurno (da tako rade) -- ne smijemo imati loše mišljenje (su-i zan). Jednoglasno je re?eno (to zna?i, alimi islama su jednoglasno rekli) da je u?enje Kur’ani kerima, zikira, dova i ezana sa tegannijom haram. Tegannija izopa?uje, izvitoperuje, unakaava harfove (slova) i kelime (rije?i) i kvari zna?enje. Njihovo namjerno izopa?ivanje, mijenjanje je haram. Nije haram -- ako su oni pokvareni greškom, tegannijom ili nehotice -- onima koji u?e i koji pokušavaju da nau?e gdje ?e (kako ?e) biti pokvareno a gdje ne?e (kako ne?e) biti pokvareno. Za ovo je neophodno nau?iti tedvid. Mustehab je u?iti Kur’ani kerim, zikir i ilahije sa lijepim sesom (glasom), pod uslovom da se ne kvari zna?enje. A to se ?ini na taj na?in što se oni u?e u skladu sa tedvidom. Efekat toga na kalb i ruh je ogroman. U?enje sa lijepim glasom ne zna?i pjevanje (pravljenje melodije, nagme) i mrdanje brade; ono zna?i u?enje sa strahovanjem od Allaha. Enbija salavatullahi teala alejhim edme’in i Evlija rahmetullahi teala alejhim edme’in su u?ili tako sa lijepim glasom. Hadisi šerif zabranjuje u?enje sa alosnim i tunim glasom (hazing) i sa pjevanjem (tegannijom) -- kao što to ?ine fasici (grešnici) i ehl-i kitabije -- kao i slušanje (takvog u?enja). Kvarenje tedvida sa elhanom (elhan=pogrešno izgovaranje), tj. paze?i na muzi?ku melodiju, je jedan vrlo ruan bidat (bid’at, inovacija). Slušanje takvog u?enja (tj. u?enja u kom je tedvid pokvaren sa elhanom) je veliki grijeh.

Da bi potpuno objasnili teganniju i muziku mi ispod prevodimo osmi ?lanak iz prvog poglavlja Gazalijeve knjige Kimja-i se’adet. (Tako?e je data i) opširna informacija o teganniji i na stotinu osamdeset drugoj (182.) stranici knjige Ahlak-i ala’i kao i u zadnjem poglavlju Zehebijeve (Muhammed bin Ahmed Zehebi) knjige Et-tibbun-nebevi. Imam-i Gazali kae:

U ?ovjekovom srcu (tj. komadu mesa koji mi zovemo srce) ima jedna snaga koja se zove kalb ili gonul (inklinacija, elja, volja). Lijep i harmoni?an ses (zvuk, glas) po?ne pokretati ove skrivene snage isto kao što ?elik, kad udari u kremen, prouzrokuje iskru [i kao što staklo ili štapi? od ?ilibara, kada ga potrljamo sa komadom vunene krpe, po?ne privla?iti komadi?e papira]. Lijep ses, usprkos ?ovjekovoj volji, uti?e na kalb zato što kalb i ruh imaju vezu sa (svijetom ili alemom koji se zove) alem-i ervah. Ovaj nematerijalni i neizmjerivi alem je alem husn-i demala (husn-i demal) ili ljepote. Temelj ljepote je tenasub (harmonija). Svaka vrsta ljepote na ovom svijetu dolazi iz ljepote ovog alema. Lijepi, ritmi?ni i harmoni?ni sesovi (zvuci) su nalik na taj alem. Kalbovi onih koji slijede islam (šerijat) su ?isti i jaki. Takvi kalbovi imaju jaku vezu sa (alemom koji se zove) alem-i emr. Muzika na njih uti?e. Ona ih pokre?e (pomi?e, dira, pobu?uje) u smijeru njihovih inklinacija ili orijentacija isto kao što vjetar rasplamsava ar u plamen. Ako u kalbu postoji ljubav prema Allahu delle-šanuhu, lijep ses izaziva da se ta ljubav pove?a. Dakle, on (lijep ses) je koristan (fajdeli). Suprotno ovom, kalb onoga ko ne slijedi islam -- onoga ko slijedi svoj nefs, koji je Allahov delle-šanuhu neprijatelj -- postaje pokvaren. (U ovom slu?aju slušanje lijepog sesa, glasa nije korisno). Slušanje muzike i ?injenje bilo kog grijeha (kod takve osobe) oja?ava nefs. Kalb koji je ?ist i salim (dobar, ?ist, zadovoljan) ne uiva u muzici. Muzika koja oja?ava i uzbu?uje nefs postaje štetna (i haram). Oni koji ne mogu da shvate ?injenicu da u kalbu moe postojati ljubav prema Allahu kau da su svi lijepi sesovi (zvuci) haram. Oni kau da insan moe voljeti one koji su kao i on (tj. druge ljude) i da njegov kalb ne moe imati vezu ni sa ?im što nije kao on. Prema tome, oni ne vjeruju u ljubav prema Allahu. Kada im se kae “islam nare?uje da volimo Allaha” oni kau, “to zna?i da sa ljubavlju slijedimo Allahova delle-šanuhu nare?enja”. Lijep ses ne donosi kalbu ništa izvana, spolja. On (tj. lijep ses) pokre?e (uzbu?uje, ganjava, dira u) halal veze (baglame) u zdravom (dobrom, salim, zadovoljnom) kalbu te je, prema tome, halal slušanje tegannije kalbu koji nije bolestan. Ako u kalbu nema veze, nema povezanosti (baglamluka), onda je njegovo uivanje u lijepim sesovima (zvucima) isto kao (i njegovo uivanje u) pjevanju ptica ili uborenju vode ili uivanje u zelenilu (zelenim biljkama), divnoj vodi rijeke ili u gledanju cvije?a. Kao što (tako) gledanje daje lezzet (zadovoljstvo, slast, okus) oku, i divni miris nosu, i kao što lijepa hrana daje lezzet ustima, i kao što fakultetsko znanje i tehni?ki pronalasci daju lezzet umu, (tako isto i) lijep ses daje lezzet uhu i postaje mubah kao i oni (drugi, tj. zelena boja, rijeka, miris, hrana i znanje).

Nefs onoga ?iji je kalb bolestan, to jest ?iji je kalb povezan sa ne?im (drugim), tj. ?iji kalb udi za ne?im drugim osim Allaha delle-šanuhu, njegov nefs pobjesni. On (tj. nefs), na primjer udi za jabandi djevojkom (stranom djevojkom, djevojkom koja mu nije mahrem) ili mladi?em. Kada izvjesna osoba sluša ?algiju, muziku, elja te izvjesne osobe za dobijanjem djevojke ili mladi?a se u nefsu te izvjesne osobe pove?a. Kalb (te izvjesne osobe) se pomakne prema tom putu. Pošto je dobijanje ovih (tj. elja, tj. dobijanje djevojke ili mladi?a) haram, i njegovo slušanje svake muzike je tako?e sebeb (posrednik, povod) za haram.

Onaj ?iji je kalb zdrav, tj. onaj u ?ijem je kalbu samo ljubav prema Allahu, kada on ?uje njegov kalb ne?e uivati kada ?uje sesove (glasove) koji govore o šehvetima kao što su djevojka i ljubav. On (tj. kalb) ?e biti utu?en i u tjeskobi. Ako je kalb bolestan, nefs ?e u ovim glasovima uivati. On ?e huškati i gurati kalb prema tom putu. Takvoj osobi je haram slušati muziku. Tako je isto za svu omladinu bez obzira bili oni muškarci ili djevojke. Sve što rasplamsava nefs -- a to je ono što nam islam nare?uje da ugasimo -- je haram. (Drugim rije?ima, islam nam nare?uje da gušimo nefs. Sve što je suprotno tome je haram.) Zdravom kalbu je mubah, ako se zadovolje izvjesni šartovi (uslovi), slušati sesove (glasove) koji pove?avaju njegovu vezu sa halal stvarima kao i one (sesove) koji ga ?ine za’if (tj. koji slabe nefs).

Hadijama je mubah, pa ?ak donosi i sevap (sevab), slušati pjesme o Kabi, hadu, Mekki i Medini, kao i vojnicima da slušaju pjesme o ratovanju i hrabrosti.

U knjizi Mevahib-i ledunnijje piše, “Kada je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem ulazio u Mekku, Ibni Revaha je išao ispred povorke i u?io bejtove (recitovao stihove). Omer radijallahu anh je rekao, ‘Je li prikladno u?iti poemu (ši’r) pred Resulullahom?’ Na to je Resulullah rekao, ‘Ja Omer, pusti ga. Neka u?i (neka recituje)! Za kafire su ovi bejtovi (stihovi) efektivniji od strelica.’ Ovo pokazuje da je da’iz (dozvoljeno) recitovati ši’rove (poeme i poeziju) koji aloste i ubijaju moral neprijatelja, dok ši’rovi koji podsti?u i uzbu?uju nefs nisu da’iz.”

Slušanje ovakvih kasida i ilahija koje govore o grijesima, greškama (kusur) i azabima (ahiretskim kaznama), i biti alostan (zato što ih slušamo) je sebeb (posrednik, povod) za tevbe i one su, prema tome, sevap (sevab). Me?utim, protestovati kada slušamo kaside i ilahije koje izazivaju alost prema smrti i kaderu je haram. (Drugim rije?ima, kada ljudi slušaju poeme o smrti onih koje vole, oni mogu postati toliko ganuti, toliko emotivno uzbu?eni, da mogu re?i za kader (za sudbinu) “zašto?”, “zašto se to tako desilo?”, što bi bilo i što je jako loše. Mi moramo biti razi (zadovoljni) sa kaderom ?ak i ako nas on alosti). [Iz ovog razloga se u mevludima treba u?iti dio koji govori o vefatu (smrti, prelasku na ahiret).] Dozvoljeno je zadovoljavati se sa halal sesom (zvukom, glasom) na prigodnim sve?anostima na kojima treba biti radostan, kao na prijer na svadbi, proslavi (zijafet) sunnetu (muške djece), bajramima i kada se naši voljeni vrate sa putovanja (sefera). Ovaki sesovi oja?avaju kalb a ne nefs. Rije?i kao što su “ja volim Allaha mojim kalbom”, koje kau oni koji slušaju ses i ilahije, a imaju potamnjele kalbove, su obi?no, uglavnom greška. (Drugim rije?ima, onaj ko tako tvrdi, a ima taman (pocrnjeo) kalb, obi?no nije u pravu.) Samo one Evlije koje su zrele, savršene (tj. velijj-i-kamili) rahmetullahi teala alejhim edme’in mogu razumjeti je li ne?iji kalb ?ist i jak (kuvvetli) i je li nefs kalbov zarobljenik, ili, je li kalb bolestan i je li on nefsov zarobljenik. [Imam-i Rabbani kuddise sirruh je iz ovog razloga rekao u njegovom 266. pismu da nije prikladno da se omladina sastaje i u?i kaside i ilahije i mevlud.] Lijep glas i nagme (pjesme) ?e biti više štetne (nego korisne) onim u?enicima na putu tesavvufa koji nemaju halova (dobrih vjerskih stanja) u njihovim kalbovima ili ?ak i ako oni imaju halove u njihovim kalbovima, njihovi nefsovi nisu potpuno otsje?eni, otcijepljeni od šehveta (seksualnih elja). Ovdje se završava prijevod iz knjige Kimja-i se’adet.

.....

[Kalb je mjesto muhabbeta (naklonosti, ljubavi) i mjesto ljubavi (sevgi). Re?eno je da je svaki kalb bez ljubavi (bez muhabbeta i aška) mrtav. U ?ovjekovom kalbu moe samo postojati ili ljubav (sevgi) prema Allahu delle-šanuhu ili prema dunjaluku. Ovdje rije? “dunjaluk” zna?i “stvari koje su haram”. Kada se zikirom i ibadetom izbaci iz kalba ljubav (sevgi) prema dunjaluku kalb ?e biti o?iš?en. U taj o?iš?eni kalb ?e ljubav (sevgi) prema Allahu delle-šanuhu biti automatski ulivena. Kada ?ovjek ?ini grijehe njegov kalb po?inje crnjeti i postajati bolestan. Shodno tome, u kalb u?e muhabbet (naklonost, ljubav) prema dunjaluku a ljubav (sevgi) prema Allahu delle-šanuhu iza?e. Ovo ilustruje sljede?i primjer: Kada punimo flašu vodom iz nje zrak automatski izlazi. Kada iz flaše prosipamo vodu u nju automatski ulazi zrak.]

Jedan od velikana tesavvufa, Mahmud-i Indirfagnevi rahmetullahi teala alejh je rekao, “Da bi zikr-i alanijje, tj. glasni zikir, bio koristan [i prema tome dozvoljen,] kalb treba biti u stanju levna (duboke tuge, duboke alosti, krvarenja), što zna?i da u ?ovjekovom kalbu ne smije biti mrlja prljavštine laganja i gibeta (ogovaranja), niti da je kroz njegovo grlo prošlo išta što je haram ili sumnjivo (šubheli) i da mu je razum oslobo?en od rije (munafikluka, licemjerstva) i sum’a-a (elje za slavom, famom) niti inklinacije prema i?emu drugom izuzev sirr-i-Hazret-i-Hakku.” Samo je za takve ljude tegannija ili sim’a korisna. Alimi fikha su rekli da je tegannija (pjesma, pjevanje) haram za one koji nisu doku?ili taj nivo, to stanje. Prevod bejta:

Šetaju?i, dre?i se za ruku sa mojom dragom,
Moje o?i nesvjesno ugledaše cvijet.
“Zar se ne stidiš” re?e mi ona i još doda,
“Kako moeš gledati u ruu dok sam ja sa tobom?”

 

.....

Mazher-i Dan-i Danan rahmetullahi teala alejh, duboko u?eni alim u zahir ilumima (naukama) i arif i kamil u batin ma’rifetima, je rekao, “Sima’ -- tj. slušanje kaside, ilahije, ili mevluda (mevlida) -- puni kalb koji nije bolestan sa rikkatom (saaljevanjem, milosr?em, samiloš?u) i smekšava ga. Allah delle-šanuhu gleda sa saaljenjem na muslimana (?ini merhamet muslimana) koji ima mekan (njean, blag) kalb. Zašto bi bilo haram nešto što je sebeb (uzrok, razlog, povod) za Allahov delle-šanuhu merhamet? Jednoglasno je re?eno da je ?algija (svirka, instrumentalna muzika) haram. Me?utim, re?eno je da je na svadbama udaranje u def [i u bubnjeve] mubah i da je sviranje naja (neja) mekruh. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je za?epio sa prstima uši kada je dok je prolazio ?uo ses naja (neja). Ali on nije naredio Abdullah-bin-Omeru, koji je bio sa njim, da isto tako uradi. To zna?i da je izbjegavanje slušanja zvuka naja takva (strah od Allaha delle-šanuhu), azimet. Po pitanju sima’a (tj. slušanju kasida, ilahija ili mevluda) postoji razlika u mišljenju. Ima i onih koji kau da je to dozvoljeno kao i onih koji kau da to nije dozvoljeno. [Me?utim, sa idma’om je re?eno, to jest jednoglasno je re?eno, da je sviranje muzi?kih instrumenata haram.] Bolje je ne raditi ono po ?emu postoji ihtilaf (nesuglasica, nesloga). Oni koji se boje Allaha delle-šanuhu (ehli takva) iz ovog razloga nisu ?inili naglas (sesle) zikir. Oni su ne?ujno, bez glasa (sessiz) ?inili zikir.” Ove Mazhar-i-Dan-i-Dananove rije?i su napisane u (njegovoj knjizi) Makamat-i Mazherijje.

Na ?etvrtoj stranici knjige Durr-ul me’arif piše, “Sima’ je dozvoljena samo za one koji su se (potpuno) okrenuli prema (predali) Allahu delle-šanuhu i koji znaju da je sve od Allaha delle-šanuhu. Nesvjesno plesanje (raks) se zove vedd. Svjesno i namjerno (irade i ihtijar) plesanje se zove tevadud. U hazreti Nizamuddin-i-Evlijinom rahmetullahi teala alejh medlisu (skupovima, predavanjima, sastancima) je bilo sima’-a ali nije bilo muzi?kih instrumenata. Tako?e nije bilo ni ena ni djece. Nije bilo ni pleskanja rukama. Glas bez instrumentalne muzike se naziva sima’ [tj. teganni ili tegannija]. Ljudski glas popra?en instrumentalnom muzikom se naziva gina [tj. muzika]. Svi alimi su jednoglasno rekli da je gina haram. Ima alima koji su rekli da 64. ajet sure Isra kae da je gina haram. Hadisi šerifi ‘Prvi koji je pjevao (?inio teganniju) je bio šejtan’ i ‘Gina budi nifak (razdor, nemir) u kalbu,’ pokazuju da je gina haram. Ulema je neslona (ihtilaf) po pitanju je li sima’ haram ili nije. Po pitanju gine nema ihtilafa (neslonosti). Isto tako je i glas ene i dje?aka klasifikovan kao gina. Ulema koja je rekla da je sima’ halal je tako?e izjavila i uslove (šartove, koji se moraju poštovati) da bi sima’ bila halal. Kada se ovi uslovi ne ispunjavaju sima’ postaje haram prema jednoglasnoj saglasnosti.” Ovaj citat iz knjige Durr-ul-me’arif pokazuje da u islamu nema ni muzike ni muzi?kih instrumenata. Izrazi kao što su “tesavvufska muzika” (ili “sufijska muzika”) koji su skovani u novije vrijeme nemaju nikakve veze, nikakve povezanosti sa islamom. Onaj ko kae halal za nešto što je haram postaje kafir. Štaviše, mora se shvatiti da oni koji miješaju u svoj ibadet haram postaju (isti) kafiri kao zindici koji nastoje da unište i pokvare sliku islama. Dakle, u?enje Kur’ani kerima, tekbira i ilahija sa muzikom, na primjer, sa nejom (frulom od trske) je jedan jako opasan bidat (bid’at). Kur’ani kerim se treba u?iti sa lijepim glasom sa tedvidom. Mijenjati i preina?avati rije?i, štimati ih, da budu u skladu sa melodijom je haram.

Gina je, i prema tome haram je, mladim hafizima da u?e Kur’ani kerim, mevlide (mevlude) ili ilahije publici koja se sastoji od ena i djevojaka. Ako neko pogleda u nešto sa poudom (šehvetom) i njegov kalb tako?e postane zauzet sa tim. Njegov kalb se uprlja i razboli. Kada kalb oboli, nefs oja?a i postane plahovit i nagal.

Iako smo mi rekli da je dozvoljeno slušati lijep glas onima koji u njihovim kalbovima imaju ljubav samo prema Allahu (i samo Njega vole), pod uvjetom da je u?enje u skladu sa gore spomenutim šartovima, mi tako?e naglašavamo i to da Ashabi kiram radijallahu teala anhum edme’in i Tabi’in-i izam rahmetullahi teala alejhim edme’in nisu nikad radili takve stvari. Iako je tegannija o?ita inovacija (bidat, bid’at), mi smo rekli da je da’iz zato što ona ima izvjesne faide (koristi). Hasan Basri kae na kraju (njegove knjige) Sijerul-aktab, “Onaj ko sluša sima’, ko (u njegovom kalbu) klju?a od ljubavi prema Allahu, postane siddik. Ko ga sluša (tj. ko sluša sima’) zato što slijedi svoj nefs postane zindik (kafir).”

.....

Zvuci (Kur’ani kerima) koji se ?uju (tj. koji dolaze, koji proizilaze) iz radija i ozvu?enja (tj. zvu?nika sa poja?alima), kao i današnji Indil i Tevrat, nisu Allahova delle-šanuhu rije? (kelam). Na stotinu petnaestoj stranici (115.) knjige Hadika piše da nije dozvoljeno vrije?ati ili pokazivati nepoštovanje ili se ismijavati ili u?iti (recitovati) ili slušati svete (mukaddes) kitabe koje je Allah delle-šanuhu ukinuo i koje su ljudi promijenili. Iz ovog razloga postaje kufr slušati i uivati Kur’ani kerim i mevlud (mevlid) u mehanama (kafanama) barovima (tj. na mjestima gdje se pije) na mjestima za igru i zabavu (u kockarnicama, kasinima, igralištima itd.) i na mjestima gdje se ?ine dunasi (grijesi), i onaj ko izaziva kufr tako?e postaje kafir.

Ima ljudi koji sa poštovanjem slušaju Kur’ani kerim ili mevlud koji se emituje preko radija i pla?u što je rezultat ganu?a sa hafizovom melodijom (nagme). Lijep ses (glas) i nagme (melodija) diraju, imaju efekat, uti?u na nefs onih ?iji je kalb bolestan. Oni hrane nefs. A nefs poti?e i pobu?uje ?ovjeka da pla?e. Me?utim, u?enje Kur’ani kerima je sunnet. Osnovno fikhsko pravilo je da sunnet koji proizvodi haram, pa ?ak i mekruh, treba izostaviti. Prema tome, bolje je ne u?iti Kur’ani kerim i mevlud preko radija. Preko radija je potrebno emitovati ljudske rije?i koje podu?ava islam, i rije?i Ehli sunnet uleme koje hrane duše (ruhove) kojima se dive u?eni umovi svijeta. Takva emitovanja i publikacije su bez sumnje su jako korisni i donose puno sevapa.

.....

Hadisi šerifi koji se navode u knjizi Muhtasar-ut-Tezkire kau, “U ahiri zemanu (u zadnjem vremenu) ?e neuki vjerski ljudi i hafizi grešnici biti u porastu,” i “Do?i ?e tako vrijeme da ?e ljudi vjerske profesije biti pokvareniji i smrdljiviji od magar?eve lešine.” Ovi hadisi šerifi predskazuju da ?e se pred Kijametski dan pojaviti grešni (fasik) i pokvareni vjerski ljudi. Mi smo ?uli da su u Rusiji stavili saruk (turban) i dubbe na komunisti?ke špijune i anarhiste koje su istrenirali posebnim metodima i koje nazivaju muftija iz Turkmenistana ili muftija iz Azerbejdana... ili hazreti ovaj i hazreti onaj. Mi smo vidjeli njihove fotografije u njihovim publikacijama (koje govore o njihovim) skupovima za internacionalnu propagandu. Oni su poslali ove špoijune kao “vjerske ljude” (vjerske vo?e, vjerske alime) u afri?ke i arapske zemlje sa muslimanskim stanovništvom. Oni su spremili anarhiju sa njima (sa tim špijunima). Oni su zavadili bra?u, (napravili da brat bratu bude neprijatelj). Oni su na ovaj na?in podjarmili drave zvane “socijalisti?ke islamske republike”. Mi smo zahvalni da ni u našoj dragocjenoj (aziz) dravi ni u našoj ?asnoj naciji (milletu) nema takvih pokvarenih vjerskih ljudi.

.....

[Pitanje: Ozvu?enje (tj. Veliki zvu?nici sa jakim poja?alima) omogu?ava da se ezan ?uje iz velike daljine. Mu’mini mogu ?uti ses (zvuk) ezana. Prema tome, zar ozvu?enje nije korisno?

Odgovor: Kada bi pretpostavka, da se ezan mora ?uti nadaleko, bila ta?na, ovo pitanje bi imalo smisla i vrijednosti. Da je bilo potrebno da se ezan ?uje glasnije od normalnog ljudskog glasa Resulullah sallallahu alejhi ve sellem bi dao rješenje za to pošto je njegova dunost bila da podu?i i da je sve što je potrebno u islamu nau?eno i ura?eno. Iako je bilo onih koji su predlagali da se namaska vremena trebaju ozna?iti sa zvonima, kao što to rade hriš?ani, i puhanjem u rog, kao što to rade ?ifuti, on to ništa nije prihvatio. On je rekao, “Mi to ne?emo tako raditi. Popnite se na visoko mjesto i u?ite!” Tako je postalo jasno da nije potrebno da se jedan ezan mora svukud ?uti. Mi znamo da je svaka promjena u ibadetu bidat (bid’at, novotarija) i veliki grijeh. Miješanje ibadeta sa ne?im što Resulullah sallallahu alejhi ve sellem ne samo da nije nikad dozvolio, ve? je ?ak i opovrgao, je još ve?i i odvratniji i bidat i grijeh. U devetnaestom (19.) pismu koje se nalazi u trideset ?etvrtom poglavlju prvog dijela piše, “Mora se suzdrati od svih bidata (bid’ata) ?ak i ako oni izgledaju svijetli (nurli), lijepi i korisni (fajdeli). Ni od jednog bidata nema nikakve koristi (fajde).” U stotinu osamdeset šestom (186.) pismu knjige Mujdde?i Mektublar (Mujdeci Mektublar) piše, “Pošto su kalbovi današnjih ljudi potamnjeli, pocrnjeli neki bidati (im) izgledaju lijepi i korisni. Me?utim, na kijametu ?e se vidjeti, kada ?e kalbovi biti probu?eni, da su svi bidati bez izuzetka štetni. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je rekao, ‘Svaka inovacija (novina) u vjeri je štetna. Odbacite je!’ Allah delle-šanuhu kae mealu 216. ajeta sure Bekara, ‘Vi volite neke stvari i kaete (one su) korisne. Me?utim, te stvari su za vas štetne.’ Iz ovog se jasno vidi da je odbrana bidata (bid’ata, novotarije) u?enja ezana preko zvu?nika i ozvu?enja nešto što nije prikladno za jednog muslimana. (Drugim rije?ima, musliman ne bi smio raditi jednu tako pogrešnu stvar). Pored ovog, autor knjige Durr-ul-muhtar, rahmetullahi teala alejh, u dijelu koji govori o jeminu, gdje je objašnjen nezr (obe?anje, zavjet) kae, “Dravi je vadib da napravi mesdid u svakom gradu i u svakoj mahali. Njih treba praviti sa parama iz bejt-ul-mala. Ako ih vlada ne pravi onda je muslimanima vadib da ga prave.” Na ?etiri stotine osamdesetoj (480.) stranici prvog toma piše, “Kada ezan u?i je haram napustiti damiju. Me?utim, dozvoljeno ju je napustiti ako idemo da klanjamo sa našim lokalnim dema’atom (tj. sa dema’atom u našoj mahali) zato što je vadib klanjati u našoj mahalskoj damiji.” Iz ovog svega je jasno da je nare?eno da u svakoj mahali (tj. u svakom dijelu grada ili sela) bude mesdid i da se sa svakog mesdida u?i ezan i da svako, ?uvši u?enje ezana sa damije njegove mahale ili (sa damije njegove) ?aršije ode u dema’at njihove (mahale ili ?aršije). U svakoj mahali ?e biti damija, sa njih svih ?e se u?iti ezan i svako ?e ?uti ses (glas) ezana. Nema potrebe da se doku?e velike daljine sa zvu?nikom. Oni ovih dana u?e ezan preko zvu?nika. Zvuci zvu?nika se miješaju i prave da je ezan kao igra?ka. Stoga, vidi se da je u?enje ezana preko zvu?nika nepotrebno i štetno. Kada se svaki mujezzin popne na munaru (minaret) i u?i ezan u skladu sa sunnetom, slijede?i nare?enje islama, svako ?uje ezan koji mu je najblii. Ne?e biti potrebe da se zvuk zvu?nika ?uje iz daljine. Zahtijevati da se ezan u?i preko zvu?nika (i zahtijevati da) zvuk dopre u daleke daljine je (isto kao i) zahtijev da se ezan u?i na jednom mjestu i da se ne u?i sa svake damije.

U knjizi Kunuz-ud-dekaik se navodi hadisi šerif, koji prenosi Bejheki, u kom je Resulullah sallallahu alejhisselam rekao, “U tom vremenu ?e mujezzini, me?u muslimanima toga vremena, biti najsiromašniji i najbijedniji (sefil) i najjadniji (ašagi).” Ovaj hadisi šerif je predskazuje da ?e biti takvih ljudi koji ?e pjevati (tegannija), i koji ne?e u?iti ezan u skladu sa sunnetom, i koji ?e miješati inovacije (bidate. bid’ate) sa ibadetima. Da Allah delle-šanuhu zaštiti našu bra?u mujezzine da ne budu kao mujezini koji su ukoreni ovim sa ovim hadisi šerifom! Amin.

U ovom našem vremenu je teško vidjeti ijednu damiju sa ?ije se munare u?i ezan u skladu sa sunnetom. Ova (runa praksa) neu?enja ezana sa munare se raširila i po gradovima i po selima. Mnogo hvala (Allahu delle-šanuhu), da je direktor [turske] Slube za vjerske poslove (Dijanet išleri baškanligi) u svom generalnom memorandumu br. 19, od 1. 12. 1981. godine, kojeg je poslao svim muftijama, obavezao sve mujezzine da u?e ezan sa munare (minareta).

.....

 

U pismu iz Indije piše da su vehabije u jednom gradu u nekim damijama klanjale namaz bez imama. Ove damije su bile povezane icom sa glavnom damijom. Dema’ati su klanjali slijede?i imamov glas (tj. glas imama iz glavne damije) preko ozvu?enja. U šezdeset devetom (69.) poglavlju prvog dijela (ove knjige koje nosi naziv Teravija namaz i poštovanje koje se mora ukazati damijama) je napisano da namaz (salat) nije sahih (ispravan) ako se klanja slijede?i glas imama preko ozvu?enja. U knjizi Fetava-ji Hindijje piše, “Jedna od smetnji, prepreka za slije?enje imama je postojanje rijeke ili potoka kojim moe pro?i ?aika (laki ?amac) ili ceste kojom moe proci auto ili prostor od dva safa, kada se klanja namaz na otvorenom prostoru. U damiji je dozvoljeno slijediti imama iza širokog praznog prostora. Jedna druga smetnja je postojanje zida toliko velikog da spre?ava osobu koja klanja namaz, u damiji ili izvan damije, da ?uje imama ili jednog od dema’atlija ili da vidi pokrete imama ili jednog od dema’atlija. [Glas koji se ?uje preko zvu?nika, preko ozvu?enja nije stvarni (hakiki) glas imama. Isto tako ni slike na televizijskom ekranu nisu stvarne (hakiki) slike. One su njihove vizije.] Ko (klanja namaz) na krovu (mesdida) i ko (klanja namaz) iza zida (ne moe slijediti nikog drugog) osim imama ili osobu iz dema’ata. Ako je damija puna do ulaznih vrata sahih je osobi koja klanja na mjestu do damije (na primjer na šerefetu) da slijedi imama. Ako damija nije puna do ulaznih vrata sahih je ako razmak izme?u njega i zadnjeg safa nije toliko velik da automobil moe pro?i. Ako je prostor ve?i njegovo slije?enje imama nije sahih [?ak i ako ?uje imama]. U knjizi Kadihan piše da nije dozvoljeno -- onom ko u gra?evini (zgradi) koja je pridruena uz damiju klanja isti namaz (koji klanjaju u damiji) -- slijediti (istog) imama. Nije dozvoljeno ni ako je ta osoba u gra?evini pridruenoj uz damiju ni ako nije pridruena uz damiju.” Ovaj jasan podatak, ova stvarnost pokazuje da oni vjerski ljudi koji odobravaju muslimanima da bez imama klanjaju namaz u dematu ih ne vode u ibadet ve? u felaket (katastrofu).

Kafiri pokušavaju preobratiti muslimane u hriš?ane i damije u crkve. Da bi ovo podmuklo uradili on se prerušavaju u muslimane. Oni pokušavaju podi?i mjesto sedde da otvore put za uvo?enje klupa u damije. Oni kau, “Glava se ne bi trebala staviti na tlo po kom se hoda zato što to izaziva infekciju.” Oni imaju plan u glavi da ova viša mjesta za seddu postepeno, kako godine prolaze, evoluiraju u klupe. Oni, da bi uveli muziku i orgulje u damije, prvo zapo?inju sa ozvu?enjima i velikim zvu?nicima i magnetofonima da postepeno pripreme narod za ibadet sa muzikom i muzi?kim instrumentima. Me?utim, osnovno fikhsko pravilo je da, ako postoji opasnost da se mubah koji nije grijeh pogrešno shvati kao ibadet, ?injenje tog mubaha postaje haram. U tom slu?aju ?injenje takvog mubaha postaje veliki grijeh. Prema tome, muslimani zaista trebaju biti jako budni i oprezni i posebno paljivi da ibadete onako kako su ibadetili Ashabi kiram i njihovi djedovi (i pradjedovi). Zvu?nicima, ozvu?enjima, magnetofonima i sli?nim spravama ne biti smjeli dopustiti u damije, iako ove sprave mogu izgledati dobre i korisne, zato što su one bidat (bid’at) i što ?e voditi (dati put) ka drugim promjenama u ibadetima. Isto tako, muslimani ne bi smjeli upasti u klopke koje su postavili neprijatelji islama, niti bi smjeli biti upotrebljeni u planovima neprijatelja islama. Zna?enje dvije stotine šesnaestog ajeta (216.) sure Bekara kae, “Ima puno stvari koje vi volite i begenišete ali koje su štetne za vas!” Mi se moramo suzdrati i od najmanje promjene u ibadetu bez obzira koliko ona moe korisno izgledati. Ezan koji je prou?en kroz radijo ili preko ozvu?enja sa poja?alima nije sahih. Namaz nije sahih ako je obavljen u dema’atu slijede?i zvuk koji dolazi iz radija, ili iz ozvu?enja sa poja?alima, i ako ne ?ujemo originalni glas imama ili mujezzina. Ova ?injenica je objašnjena u šezdeset devetom (69.) poglavlju poglavlju.

U knjizi Tergib-us-salat piše, “U hadisi šerifu koji se navodi u risali Kitab-ul-kirae, Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je rekao kada je opisivao alamete kijameta: ‘Sudije ?e uzimati mito i nepravedno suditi. Ubistva ?e biti u porastu. Mla?a generacija ne?e njegovati i poštovati roditelje i rodbinu. Kur’ani kerim ?e se u?iti sa mizmarom, tj. sa muzi?kim instrumentima. Ljudi ne?e slušati hafize koji u?e lijepo sa tedvidom ve? one koji ga u?e sa muzikom kao pjesmu.’” Hazreti Muhjiddin-i Arabi kaddesallahu sirrehul’aziz je napisao u njegovoj knjizi Musamere da hadisi šerif, koji prenosi hazret Ebu Hurejre radijallahu anh, kae, “Do?i ?e jedno tako vrijeme da ?e se muslimani raspar?ati i biti podjeljeni na grupe. Oni ?e napustiti islam i slijediti svoje li?ne ideje i mišljenja. Oni ?e u?iti Kur’ani kerim sa mizmarima, sa muzi?kim instrumentima kao da pjevaju pjesmu. Oni ne?e u?iti radi Allaha ve? za ?ejf (radi zabave). Onima koji tako u?e i slušaju ne?e biti dat nijedan sevap. Njih Allah delle-šanuhu ?ini lanet (kune). On ?e im dati azab (On ?e ih kazniti)!” Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je predskazao u mnogim ovakim hadisi šerifima da ?e se Kur’ani kerim u?iti preko aparata kao što su radijo aparati, magnetofoni, gramofonske plo?e i razna ozvu?enja koja se upotrebljavaju za svirku i muziku. On je rekao da ?e biti grijeh (dunah) u?iti na taj na?in. U prijevodu zbirke ?etrdeset (40) hadisa, koju je na?inio duboko u?eni alim, šejh-ul-islam Ahmed ibni Kemal ef., trideset deveti (39.) hadisi šerif kae, “Ja sam poslat da polomim mizmare i ubijem svinje.” Ovaj hadisi šerif je u prijevodu ovako objašnjen: “Mizmar je flauta, frula ili svi muzi?ki instrumenti.” Ovaj hadisi šerif kae, “Meni je nare?eno da zabranim svaki muzi?ki instrument i jedenje svinjetine.” u jednom drugom hadisi šerifu se kae, “U?ite Kur’ani kerim sa arapskim dijalektom i arapskom fonetikom! Ne u?ite ga kao grešnici (fasici) i pjeva?i!” Onom ko ga u?i kao pjesmu je haram biti imam (u namazu). Namaz obavljen iza takve osobe nije sahih. Ovo je zato što on, da bi napravio melodiju i naštimao glas, dodaje slogove što mijenja u?enje u ljudske rije?i. To nije Kur’ani kerim.]

.....

 

U zadnjim poglavljima knjiga Hadika i Berika piše, “Grijeh (dunah) je drati u našoj ku?i ili u našem du?anu defove, tambure, i razne druge instrumente i prodavati ih ili ih davati kao poklone ili ih iznajmljivati iako ih mi li?no ne upotrebljavamo.”

Ako je mubah (ono što je dozvoljeno) i dunah (grijeh) pomiješan i ako se harami nalazi tamo gdje se emituju programi ili gdje se radio sluša ili televizijski programi i filmovi gledaju, potrebno je napustiti mubah, pa ?ak i sevap, da bi se sa?uvali od grijeha.

U knjizi Ahlak-i ala’i piše, “Odmjerene rije?i u obliku stiha (se nazivaju) ši’r (poezija). Bez sumnje je mubah slušati lijep ses (zvuk, ton, glas) u kom nema melodije (lahn) i pjevanja (nagme). Neki su rekli da je daiz (dozvoljeno) pjevati (nagme) samom sebi da bi de otarasili dosade i briga. Ali, je haram to ?initi da zabavljamo druge ili da zara?ujemo pare. Postoje tri vrste nagme (pjevanja), to jest odmjerenog sesa (zvuka):”

1- ?ovjekov ses. (Mi smo prethodno detaljno objasnili ovu vrstu nagme.)

2- ivotinjski ses. Kao pjevanje ptica. Ovo je sigurno halal slušati.

3- Mrtve stvari. Sigurno je haram slušati sesove (zvuke) koji su proizvedeni udaranjem, puhanjem i trljanjem po icama [svi muzi?ki instrumenti]. Nije grijeh slušati uborenje vode u potoku, buku morskih valova, puhanje vjetra i lepršanje liš?a. Ove zvuke je korisno slušati zato što oni razbijaju brige.”

U knjizi Eši’at-ul-leme’at, u poglavlju Bejan i ši’r, piše da hadisi šerif koji prenosi Aiša radijallahu anha kae, “Ši’r je dobar kada je dobar i loš kada je loš.” “To zna?i, mjerenje ili rimovanje ne prave rije?i lošim i neprijatnim. Njihovo zna?enje ih ?ini lošim i neprijatnim.”

U knjizi Hadika piše, “Muzika pomiješana sa haramom je slatka nefsovima fasika (grešnika) isto kao što je i tegannija, u koju nije umiješan haram, slatka ?istim kalbovima i ruhovima salih insana.” Niti salih insani uivaju muzike fasika, niti fasici uivaju muzike salih insana. One ih gnje?e i steu i dosa?uju im, i uznemiravaju ih. Jer, ono što je ukusno i slatko kalbu i ruhu je mora i muka nefsu. Ono što je ukusno i slatko nefsu je mora i muka ?istim kalbovima. Radi toga su mjesta -- koja za kafire i fasike (tj. gdje kafiri i fasici uivaju kao u dennetu) dennetski ivot -- zarvori i tamnice za muslimane i salihe (dobre, pobo?ne). Hadisi šerif koji kae, “Dunja [tj. mjesta gdje se rade harami, mjesta koja su medlisi fiska (sastajališta grešnika)] je tamnica za mu’mina a dennet za kafira,” je nepromjenjiva istina (hakikat). Uzimaju?i u obzir ovu ?injenicu, ovu istinu (ovaj hakikat), svako lako moe vidjeti kakvo je stanje njegovog kalba. Pošto nefs mnogih ljudi oja?a sa upotrebom alameta kufra (tj. znakova nevjerstva) i sa ?injenjem harama, i na taj na?in zarobi (prekrije, pobijedi) njihov kalb i ruh, nagma stimuliše (nadraava, poti?e) nefs i izaziva da on (potpuno) poludi. Pošto su sifati ruha i kalba zarobljeni (zatvoreni u tamnicu) oni se ne mogu pobuniti (protiv harama). Oni su paralizovani i umrtvljeni i oni ne osje?aju zlo. (Ljudi pogrešno misle da je) slast koju nefs osje?a, slast koju kalb i duša osje?aju. Tako?e i neke ivotinje osje?aju slasti nagme.

Na primjer, u knjigama tefsira (knjigama koje tuma?e Kur’ani kerim), kao na primjer u tefsiru koji se zove Tefsir-i Medarik, piše da ajeti kerim Lehvelhadis u suri Lokman zabranjuje muziku. Ovaj ajeti kerim se u tefsiru na persijskom jeziku koji se zove Mevahib-i alijje ovako objašnjava, “Neki ljudi tra?aju, pišu i govore lane pri?e i romane, i pla?aju pjeva?ice da pjevaju publici. Oni na taj na?in u stvari nastoje sprije?iti omladinu da ne sluša Kur’ani kerim, da ne ?ita i ne u?i farzove i harame i ne obavlja namaz, ukratko, oni ih nastoje odvojiti od islama. Oni se tako ismijavaju sa muslimanima i vrije?aju i omalovaavaju Allahova delle-šanuhu nare?enja. Oni nazivaju islam nazadnim i muslimane nazadnim, nenormalnim, staromodnim, bolesnim, zamagljenim i reakcionarnim. Kada se ovim takozvanim intelektualcima kae o Allahovim delle-šanuhu nare?enjima ili o rije?ima Alima ehli sunneta oni misle da su pametniji i oholo okre?u svoja lica sami puni sebe, uobraeni i ne obra?aju panju ka da nisu ?uli šta im je re?eno. Podaj im vijesti o dehennemskoj vatri i njenim preljutim azabima!” Ovaj tefsir je preveden na turski jezik pod naslovom Mevakib tefsir. U knjizi Durr-ul-munteka piše, “Haram je i u?iti Kur’ani kerim sa tegannijom (melodi?no) i slušati tako melodi?no u?enje. Burhaneddin-i Merganini rahmetullahi teala alejh je rekao da ?e onaj ko kae hafizu koji melodi?no u?i Kur’ani kerim, ‘kako lijepo u?iš’, izgubiti svoj iman (tj. postati kafir). On (tj. onaj ko je rekao hafizu koji melodi?no u?i Kur’ani kerim da lijepo u?i) ?e morati obnoviti svoj iman i nikah (ponovo oeniti svoju enu). Hazreti Kuhistani je napisao isto. Ako neki ljudi kau ‘kada mi sa tegannijom (melodi?no) u?imo kaside i ilahije nas obuzima vedd (tj. mi padamo u zanos)’ njima se ne treba vjerovati. U našoj vjeri nema takvih stvari. Raksovi (plesanja) po tekkijama i u?enja stvari sa tegannijom [ilahija, mevlida] su sve harami. Nije dozvoljeno odlaziti na takva mjesta i slušati njihove neislamske koncerte i izvo?enja. Velikani tesavvufa nisu tako radili. To je sve izmišljeno kasnije. Naš Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je slušao ši’r. Ali, ovo ne obuhvata slušanje (pjesama i) pjevanja (nagme). Oni koji kau Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je slušao pjesme i padao u vedd (zanos) su laovi.” [Tegannija koja je haram je u?enje Kur’ani kerima sa podešavanjem, štimanjem prema muzi?kim tonovima, notama. Tegannija koja je sunnet je u?enje po propisima tedvida.] U knjizi Ukud-ud-durrijje, u njenom zadnjem poglavlju se nalazi opširna informacija o plesanju (raks) i pjevanju (sima’).

Na dvjesta šezdeset šestoj (266.) stranici knjige Kimja-i se’adet, u paragrafu o odgoju djece, piše, “Djeci se ne bi smjelo dozvoliti da ?itaju ili recituju poeziju o enama, djevojkama i ljubavi i roditelji ne bi dozvoliti svojoj djeci da u?e od u?itelja koji kau da su take poeme ‘hrana za duu’. U?itelj koji tako kae [i podu?ava znanje o seksu] njegovim u?enicima nije ustad. On je šejtan. On kvari dje?ije kalbove.” Naš Pejgamber sallallahu alejhi ve sellem je rekao, “Gina pocrnjuje kalb.” (Drugim rije?ima, naš kalb sa ginom po?inje crnjeti.) To zna?i, tegannija (pjevanje) sa ljudskim glasom i instrumentalnom muzikom pocrnjuje kalb (tj. ?ini kalb crnim). [Ibni Abidin objašnjava ovaj hadisi šerif u petom tomu na 222. stranici] Mi ne bi trebali uditi za muzikom. Nas ne bi smjele prevariti slasti koje ona prua. U ovim slastima ne uiva ruh (duša), ve? nefs, koji je Allahov delle-šanuhu neprijatelj. Pošto je jadni ruh zarobljenik u kandama nefsa, jadni ruh misli da slast pripada njemu. [Pogledaj 35. ?lanak u tre?em dijelu knjige Se’adet-i ebedijje.] Muzika je kao med u koji je pomiješan otrov, ona je kao nedaset [izmet, prljavština, ne?isto?a] pokriven še?erom.

Cilj saopštavanja da je muzika štetna i haram nije da oigošemo na hiljade muzi?kih uivalaca i da kaemo da su oni fasici i grešnici. Mora se sigurno ista?i da autor ovoga teksta ima puno više grijeha od njegovih ?italaca. Samo su Pejgamberi alejhi-musselam ma’sum, tj. bezgrešni. Grijeh je tako?e i ne znati grijeh koji je raširen. Ko bestidno radi haram, za koji je jednoglasno re?eno da je haram, misle?i da je halal, postaje kafir. Mi moramo uvijek razmišljati o ogromnoj koli?ini naših grijeha i uvijek imati pognutu glave od stida i srama prema našem Gospodaru (Rabbu). Mi moramo svaki dan ?initi tevbe!

.....

 

Delauddin-i Rumi kuddise sirruh, jedan od najviših velikana me?u Evlijama, koji je bio prepun aška (ljubavi) prema Allahu delle-šanuhu nije nikada svirao ni naj (ili nej, sviralu od trske) niti ijedan drugi instrument. On nije nikada ni slušao muziku niti je ikad plesao (raks). Komentari na njegov Mesnevi -- koji sadri više od ?etrdeset sedam hiljada bejtova (stihova) i koji širi nur po svijetu -- su napisani u svakoj dravi i na mnogim jezicima. Najcjenjeniji i najukusniji od ovih svih komentara je komentar koji je napisao mevlana Dami, ?iji su komentar tako?e i mnogi drugi prokomentarisali. A od ovih -- 56 stranica, koje obra?uju samo 4 bejta (stiha) Sulejman-Neš’et efendijinog komentara -- je matba’a-i Amire izdala u vrijeme sultana Abdulmedid hana, 1263. godine. U ovoj knjizi je Mevlana Dami kuddise sirruh ovako napisao, “Rije? ‘naj’ (ili ‘nej’) u prvom bejtu Mesnevije,

[Poslušaj naj što ali se
na odvojenost jadi se...],

zna?i savršen i uzvišen insan (?ovjek, ljudsko bi?e) koji je odgojen u din-i islamu (islamskoj vjeri). Ovakvi ljudi su zaboravili i na sebe i na sve drugo. Njihovi zihnovi (umovi) su su uvijek zauzeti sa istraivanjem Allahovog delle-šanuhu rizaluka (Allahovog delle-šanuhu zadovoljstva, odobravanja, Allahove delle-šanuhu ljubavi). U persijskom (farisi) jeziku rije? ‘naj’ zna?i ‘nepostoje?i’. Ovakvi ljudi su iskorijenili, izbacili svoje postojanje iz svog postojanja, oni su prestali postojati, oni su postali nepostoje?i. Muzi?ki instrument, svirala zvana ‘naj’ je najobi?nija cijev, ?ibuk. Njegov zvuk je potpuno od svira?a. Kako se ovi velikani ispranjavaju od svog postojanja u njima se po?inju ispoljavati manifestacije Allahovog delle-šanuhu ahlaka, sifata i kemalata (tj. visokih moralnih kvaliteta i atributa savršenstva). Tre?e zna?enje rije?i ‘naj’ je ‘rad i pisanje pera’ (kalema) što zna?i, ili pokazuje rad i pokrete i rije?i insan-i-kamila (savršenog ljudskog bi?a). Pokreti i pisanje pera nisu od njega samoga isto kao što i pokreti i rije?i insan-i-kamila nisu od njega samog. Oni se svi dešavaju sa Allahovim delle-šanuhu ilhamom (inspiracijom).” Abidin paša rahmetullahi teala alejh, guverner Ankare u vrijeme sultana Abdulhamid hana Drugog, je dao u njegovoj knjizi Mesnevi šerhi devet dokaza sa kojima pokazuje da rije? ‘naj’ zna?i ‘insan-i kamil’.

Mevlevi šejhovi su tako?e alimi (u?eni) i salihi (dobri, poboni). Jedan od njih je i Osman ef. koji je napisao knjigu Tezkije-i-Ehl-i-bejt (Oslobo?enje Ehli bejta) u kojoj je dokumentovano opovrgao knjigu Husnija i tako u?inio veliku uslugu islamu. (Pogledaj knjigu Dokumenti istinite rije?i.) Kasnije su izvjesni dahili mislili da rije? “naj” ili “nej” zna?i “muzi?ki instrument” pa su po?eli plesati i svirati muzi?ke instrumente kao što su naj (vrsta trš?ane svirale, frule) i bubnjevi. Oni su objesili ove muzi?ke instrumente u turbe ovog ustada (majstora, u?itelja) tesavvufa. Oni, koji su pro?itali (ispravna) objašnjenja Mesnevije i koji dobro poznaju ovo sunce istine ne?e biti zavedeni ovim krivotvorinama.

Delaleddin-i Rumi (Delaludin Rumi) kuddise sirruh nije ?ak ni zikirio naglas (a kamo li igrao i plesao). Ovaj podatak nam je objelodanjen u bejtu njegovog Mesnevije, koji kae:

Pes zi dan kun, vasl-i dananra taleb
bi leb-u bi gam migu, nam-i Rab!

Prijevod ovog stiha zna?i, “Zato, svim kalbom nastoj doku?iti tvog Voljenog, Dragog. Bez micanja tvojih usana i jezika [tj. kalbom] izgovaraj ime svoga Gospodara (Rabba)!” Vjerski dahili koji su kasnije došli, koji nemaju pojma o islamu, su, da bi zabavili svoje nefsove, uveli svirku i muziku sa instrumentima kao što su, nej, saz, i tambure, i po?eli pjevati stihove i plesati. Oni su ?ak -- da bi ove grijehe nazvali “ibadetom” i da bi sebe prikazali kao vjerske ljude -- i lagali. Oni su rekli “Mevlana je ovako igrao i plesao. Mi smo mevlevije. Mi slijedimo njegov put.”

Specijalista (mutehassis) u zahir ilmu, posjednik visokih tesavvufskih dereda i duboko u?eni alim i veliki Evlija, Abdullah-i Dehlevi, ovako piše u njegovom sedamdeset ?etvrtom (74.) pismu, “Tegannija, tuan glas i predivne poeme (ši’r-evi, tr. ši’rler) na temu o ljubavi prema Allahu delle-šanuhu i kaside koje govore o ivotopisima Evlija-ji kiram pomi?u, pobu?uju srodne spojnice (baglame) u kalbu. ?injenje zikira sa tihim glasom i slušanje ši’r-eva, poema koje nisu zabranjene islamom (tj. poeme koje islam dozvoljava) oplemenjuje i omekšava kalbove u ?eštijje tarikatu.” On ovako kae u njegovom osamdeset petom (85.) pismu, “Velikani tesavvufa su slušali lijep ses (zvuk, glas). Ali, zvuci nisu nikada bili popra?eni instrumentalnom muzikom. I sluša?i nisu bili u prisustvu (mladei,) mladi?a i djevojaka. Niti su oni ikada bili u prisustvu fasika (grešnika). Jedan od velikana ?eštijje puta (tarikata), hazreti Sultan-ul-mešajih Nizam-uddin-i Evlija (Nizamuddin Evlija) je slušao lijep ses. Ali, kako piše u knjigama Fevaid-ul-fuad i Sijer-ul-Evlija, on nije nikada slušao instrumentalnu muziku. Evlijinska slušanja sima’a, tj. lijepog sesa, su bila sa ciljem preobra?anja kalba iz hala (stanja) kabza u hal basta. [kabz=briga, zabrinutost, depresija, sikirancija] [bast=rahatluk] Gafilska slušanja lijepog sesa su klju? za fisk, su put za griješenje. Nijedna instrumentalna muzika nije halal. Iako je bilo onih, koji su, dok su bili u halu sekra, rekli da je instrumentalna muzika daiz (dozvoljena), oni su ma’zur (tj. oni imaju ispravno opravdanje). Ne smije se re?i da je muzika daiz, uzimaju?i njihove rije?i kao dokaz. Tihi zikir (ne?ujni zikir, zikir bez sesa, zikr-i hafi) je efdalniji (korisniji, bolji) iako je glasni zikir (zikir-i alani) dozvoljen pod uslovom da se pazi na šartove (uslove) islama. Nije dozvoljeno svirati instrument kao što je frula, violina, saz, naj ili slušati pjesme gafila, plesati [raks] ili gledati one koji to ?ine.” On ovako piše u devedeset devetom (99.) pismu, “Da bi se rastjerao kalbov kadb [nemir] treba se slušati Kur’ani kerim koji je u?en sa lijepim glasom i sa propisima tedvida. Ashabi kiram su tako radili. Oni nisu slušali kaside i ši’r (poeziju). Slušanje pjesama i muzike i izvo?enje glasnog zikra je uvedeno kasnije. Velikani tesavvufa kao što su Ebul-Hasan-i Šazili i Hammad-i Debbas kaddesallahu teala esrarehuma su sve ovakve stvari oštro osudili. Ovo nam u detalje prenosi Abdulhak-i Dehlevi rahmetullahi alejhim. Tako?e je bilo i onih velikana koji su -- bez prisustva muzike, fasika i gafila -- slušali šir’ove (poeziju) (koja govori) o ljubavi prema Allahu delle-šanuhu. Kada su donijeli naj (nej) i saz hazreti Behauddin-i-Buhariju (Šah-i Nakšibend) on je rekao, ‘Mi ne slušamo ove (stvari) Ali mi ne pori?emo tesavvufdije koje slušaju.’ Jer, Resulullah sallallahu alejhi ve sellem to nije nikad slušao. U tarikat-i-mudeddidijji (tarikat-i mudeddidijje) slušanje tegannije nema nikakvog efekta (ne uti?e) na kalb. Slušanje Kur’ani kerima ga razgaljuje (daje mu safa) i pove?ava mu njegov huzur (mir). Onima koji su u fazi (koja se zove sejr-i kalb) saz i pjesma daju zadovoljstvo. Zikir koji se ?ini sa njenim (hafifnim) glasom i tunom tegannijom pove?ava zevk (radost) i ševk (entuzijazam, snagu). Glasan zikir, pun bola i alosti, koji je izvan naše kontrole i volje (irade i ihtijara) nije zabranjen. Ali on ne smije postati obi?aj.”

U knjizi Eši’at-ul-leme’at u poglavlju Bejan i Ši’r piše, “Nafi’ (veliki Tabi’i) je rekao, Abdullah bin Omer i ja radijallahu anhuma smo išli zajedno. Mi smo ?uli zvuk naja (neja). Abdullah je prstima za?epio svoje uši. Mi smo brzo otišli sa toga mjesta. On je upitao, ‘?uje li se još uvijek zvuk?’ ‘Ne, ne ?uje se’ odgovorio sam mu. On je izvadio prste iz ušiju i rekao, ‘Ovako isto je uradio i Resulullah sallallahu ve sellem.’ Nafi’ je onda dodao, ‘Ja sam tada bio samo dijete.’ Ovo zna?i da on nije naredio i Nafi’u da za?epi uši zato što je on bio dijete. Prema tome, iz ovoga se ne smije zaklju?iti (nije ispravno zaklju?iti) da je slušanje sesa (zvuka) naja (neja) tanzihen mekruh a ne tahrimen mekruh, i misliti da je Abdullah radijallahu anh za?epio svoje uši iz vera’a i takvaluka. Nafi’ je dodao objašnjenje da je on bio dijete sa ciljem da sprije?i ovakve pogrešne interpretacije.”

Itri ef. koji je ivio u vrijeme sultana Muhammeda hana Tre?eg rahime-hullahu teala nije bio jedan od vjerskih alima. On je bio, kao i Betoven, ?uveni u?itelj (ustad) muzike. On nije, sa komponovanjem tekbira u melodiji segah mekama, u?inio uslugu (hizmet) islamu ve? je uveo u islam jedan bidat (bid’at). Da bi se slijedila melodija, kelime su iskrivljene i njihovo zna?enje je pokvareno. Ljude zanosi efekat (te’sir) nagme (pjevanja) na njihove uši i nefsove te je tako izgubljeno zna?enje tekbira i njegov efekat (te’sir) na kalb i ruh (dušu). Isto iskrivljavanje rije?i i shodno tome kvarenje zna?enja se dešava kada se Kur’ani kerim i mevlidi (mevludi) u?e sa muzikom, sa nagmom. U takvim u?enjima nema eljenog efekta (te’sir) i sevaba. Kur’ani kerim se treba u?iti sa lijepim sesom (glasom, milozvu?no) i sa tedvidom da bi bio što efektivniji i pun sevapa (sevaba).

Gina, tj. tegannija (pjevanje) je u knjizi Berika objašnjena i opširno prodiskutovana u sedamnaestoj (17.) katastrofi (afet) izazvanoj jezikom. Tako?e je navedena i Šejh-ul-islam-Ebussu’ud-efendijina rahmetullahi teala alejh fetva. U ovoj fetvi je data razlika samo izme?u vrsta tegannija (pjevanja) koja su halal i haram. U ovoj fetvi ne piše ništa o muzi?kim instrumentima. Usprkos ovoj ?injenici, izvjesni ljudi koji sviraju naj (nej) i druge muzi?ke instrumente iznose ovu fetvu kao dokaz i potporu i tako kleve?u Ebussu’ud efendiju.

Ibni Abidin kae u ?etvrtom tomu, u paragrafu koji se odnosi na one ?ije je svjedo?enje neprihvatljivo, “Jednoglasno je re?eno da je haram pjevati narodu i tako ga zabavljati i zara?ivati pare na taj na?in. Svirati i plesati je veliki grijeh (dunah). Nije grijeh pjevati samom sebi da rastjeramo naše brige. Dozvoljeno je slušati ši’r (poeziju) koja u sebi sadri va’z (vaz, propovijed) i hikmet (mudrost). Što se ti?e muzi?kih instrumenata, enama je samo dozvoljeno da na svadbi upotrebljavaju def.” Ali, muškarci i ene ne smiju biti zajedno. U zadnjem poglavlju drugog dijela knjige Mevahib-i ledunnijje se nalazi opširna informacija o teganniji i o muzi?kim instrumentima. U knjizi Hadika, u dijelu koji govori o afetima (katastrofama) naših uši (kojima ?ujemo), piše, “U medlisu (skupu) u kom ima fiska (griješenja) i alkohola je haram svirati ili slušati muziku (muzi?ke instrumente) sa djevojkama plesa?icama. Ovo su vrste muzika i muzi?kih instrumenata koji su zabranjeni u hadisi šerifu. Iako je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem prstima za?epio svoje mubarek uši kada je ?uo ?obanovu frulu on nije naredio Abdullah-bin-Omeru koji je bio sa njim da tako uradi. Ovo nam pokazuje da nije haram ?uti dok prolazimo.” U dijelu koji govori o afetima ruke piše, “Haram je svirati muzi?ke instrumente za zabavu na mjestima gdje je muzika, gdje se slui alkohol, i gdje se igra i pleše i gdje su ene. U hadisi šerifu je nare?eno da se na svadbi udara uz def. Jasno je da ovo nare?enje tako?e uklju?uje i muškarce. [Fakat, Ibni Abidinove zabranjuju?e rije?i koje smo naveli na po?etku ovog paragrafa imaju prednost.] Na putu na had i u vojsci je dozvoljeno upotrebljavati bubnjeve i sli?ne instrumente.” Iz zadnje re?enice se razumije da je daiz svirati u školama i na dravnim i politi?kim sastancima i festivalima.

U zadnjim poglavljima imam-i-Zehebijeve rahmetullahi teala alejh knjige Tibb-un-nebevi i Ibni Abidinove rahmetullahi teala alejh knjige knjige fetvi pod naslovom Ukud-ud-durrijje su detaljno objašnjeni na arapskom jeziku haram i dozvoljene vrste tegannije. Ova prva knjiga je cijela otštampana po marginama knjige Teshil-ul-menafi’, dok je poglavlje o teganniji druge knjige dodato knjizi El-Habl-ul-metin fi-ittiba’is-selefis-salihin. Ove dvije knjige je izdala knjiara Hakikat Kitabevi koja se nalazi u Istanbulu.

na ovom linku PRVA VERZIJA mozete naci prvu originalnu verziju ove stranice